Boja zakona

Ova je knjiga posvedena Franku Gimenezu (1926. — 1990.) i Janie Gimenez, mojim roditeljima. Jacku Hutchisonu (1931. — 1998.), mojem puncu. Brigitti, mojoj supruzi, koja je pročitala silne skice, i Clayu i Coleu, mojim sinovima, koji su mi pokazali koliko su klinci pametni. Gospodi E. (»Billu«) Douglassu (1942. - 1994.) i Sheldonu Anismanu, dvojici odvjetnika koje poznajem i koji po časti i ponašanju ponajviše nalikuju Atticusu Finchu. Harper Lee, čiji me veliki roman nadahnuo da postanem odvjetnik i napišem ovu priču. Scout, ved zbog same prirode posla, svaki odvjetnik u životu dobije bar jedan slučaj koji ga dotakne osobno. Ovo je, valjda, moj. — Atticus Finch u romanu Harper Lee, Ubiti pticu rugalicu

PROLOG Clark McCall je imao trideset godina i bio jedini nasljednik očevog bogatstva vrijednog 800 milijuna dolara. Ujedno je bio i prvoklasna propalica. Ili je bar tako često govorio njegov otac, obično netom prije nego što bi zaprijetio da de izbaciti Clarka iz oporuke. Uglavnom zbog nodi kao što je ova - opijanja, droge i djevojaka. Bila je subota navečer i Clark je, pijan od whiskeya i napaljen od kokaina, krstario očevim mercedesom u potrazi za kurvom. Odvezao se južno avenijom Harryja Hinesa gotovo sve do središta grada, ali bez srede. Prostitutki je bilo koliko hodeš; ali on jednostavno nije našao pravu. Sad je stao na crvenom svjetlu i

zagledao se u obrise dalaških nebodera iznad sebe: mračne građevine ocrtavale su se na bijelim, modrim i zelenim svjetlima, vidljive četrdeset milja na nodnom nebu. Gledajudi tako uvis, osjetio je laganu vrtoglavicu, pa je potražio gumb i spustio prozor. Isturio je glavu i na licu osjetio topli ljetni povjetarac. Udahnuo je nodni zrak, sladak miris seksa na prodaju. Sklopio je oči i možda bi u tom trenutku i zaspao, da kauboj u kamionetu iza njega nije nalegao na trubu kao trubač koji daje znak za napad. A to je preplašilo Clarka. Naglo je otvorio oči — svjetlo na semaforu se promijenilo. Stisnuo je gas i pokušao silovito okrenuti automobil, ali ga je dodao previše i sad nije mogao pronadi jebenu kočnicu pa je krivudao kroz tri prometne trake dok se jedan kotač mercedesa nije popeo na rub pločnika i umalo srušio ulični znak. Koji kurac radi ovdje? Vozilo je snažno poskočilo vrativši se na kolnik. Čim je Clark uspio vratiti najvedi dio velike njemačke limuzine na samo jednu prometnu traku, ugledao ju je — prekrasnu djevojku iz crnačke četvrti južno od središta grada, u večernjoj šetnji s prijateljicom. Bila je baš onakva kakve je volio - vitka crnkinja s plavom vlasuljom, u ružičastoj seksipilnoj minici i odgovarajudim cipelama s visokim petama, s bijelim topidem bez naramenica, mahala je torbicom u savršenom ritmu s naglašenim njihanjem okruglog dupeta. Tijelo joj je bilo čvrsto, noge mišidave, čitavo njezino bide tako senzualno i zavodljivo da je znao da je ona prava - crna kurva iz Južnog Dallasa specijalizirana za bijelce iz Sjevernog Dallasa. Ona de biti njegovo društvo ove subotnje nodi. Nije bila riječ o tome da Clark nije mogao izidi s nekom od mnogobrojnih divnih slobodnih bjelkinja koje u Dallasu traže muža. Bio je zgodan, a otac mu je bio bogat. U Dallasu je bogatstvo bilo preduvjet; ljepota je bila opcionalna. Bududi da je bio i jedno i drugo, Clark McCall nedavno je proglašen jednim od najpoželjnijih gradskih neženja. Ali njemu su draže pratilje bile kurve. Kurve su radile ono što si od njih tražio i nakon toga nisu podizale policijske prijave, a on je dobro znao koliko bi tako nešto koštalo njegovog oca.

Clark je usmjerio mercedes prema pločniku i usporio uz one dvije debitantice iz Južnog Dallasa. Spustio je suvozački prozor i viknuo: - Plavušo! Djevojke su stale, pa je i on stao. Crnkinja s plavom vlasuljom došetala je do automobila s onom drskošdu koja mu se kod kurvi sviđala. Nagnula se i gurnula čitav gornji dio tijela kroz prozor automobila. Koža joj je bila glatka i svijetla, više brončana nego crna, a lice četvrtasto i oštrih crta, više bjelačko nego crnačke Usnice i nokti bili su joj blistavocrveni; podignute grudi bile su oble i pune, i izgledale prirodne; a njezin miris opio ga je jače od svega što je te nodi progutao. Bila je lijepa, bila je seksi, i želio ju je. - Koliko? - Što želiš? - Sve što imaš, dušo. - Dvjesto. - Tisudu. Čitavu nod. Nasmiješila se. - Pokaži mi lovu. Clark je izvukao svežanj stotica i mahnuo joj njime kao što djetetu mašeš slatkišem. Ušla je i kliznula na glatko kožno sjedalo, a njezina se ružičasta kožna suknjica podigla tako visoko da joj je vidio crne gadice napete na preponama i osjetio kako ga preplavljuje uzbuđenje. Stisnuo je gas i okrenuo limuzinu prema svojoj kudi. No, misli su mu odlutale k ocu, kao što su to često činile u ovakvim situacijama. Clark McCall bio je politički problem svom ocu, i to oduvijek - zbog opijanja, zbog droga, zbog djevojaka. Oh, da je stariji senator Teksasa mogao sad vidjeti svog sina, pijanog i drogiranog, kako kupuje crnu kurvu njegovim novcem i vozi je njegovim mercedesom u njegovo zdanje u Highland Parku! Naravno, prva pomisao njegovoga oca bila bi politička, ne očinska: Kakvu de štetu pretrpjeti njegova kampanja, ako mediji saznaju za najnoviju indiskreciju njegovog sina?

Clark se glasno nasmijao i kurva ga je pogledala kao da je lud. Barem je došao u Dallas da bi doma bio indiskretan. Ipak, ako njegov otac sazna da je ponovno odletio kudi, bit de još bijesnih prijetnji razbaštinjenjem; ali Clark de se vratiti u Washington prije nego što časni senator sazna da je otišao. Ponovno se nasmijao, ali je u sebi osjetio bijes, kao i uvijek kad bi pomislio na svog oca, čovjeka koji je Bijelu kudu želio više nego što je ikad želio sina. Senator Sjedinjenih Američkih Država Mack McCall pogledao je svoju drugu suprugu i pomislio kakav bi zgodan prvi par bili. Sjedili su u kožnim naslonjačima i uživali u mirnom nedjeljnom poslijepodnevu u svojoj kudi u Georgetownu. Na sofi sučelice njima sjedila su dva muškarca koja de ih odvesti u Bijelu kudu. Njihov politički savjetnik i analitičar javnoga mnijenja zainteresirano su čitali najnovije rezultate glasovanja i studije ciljne skupine i ocrtavali McCallov položaj na političkoj pozornici tog dana - položaj brižno smišljen da ugodi svakoj prepoznatljivoj skupini glasača u Americi, temeljila se ona na rasi, vjeroispovijesti, etničkoj pripadnosti, spolu, zemljopisnom položaju, dobi, društvenoekonomskom položaju ili seksualnoj orijentaciji - svakome tko bi svoj glas dao senatoru Mačku McCallu. Stariji senator iz Teksasa u preliminarnom je glasovanju imao nadmodnu vedinu. Životna ambicija Mačka McCalla konačno mu je bila nadohvat ruke. Pogledao je svoje ruke, još uvijek snažne i žuljevite od godina rada na bušotinama. Još uvijek je imao ruke radnika i odlučnost čovjeka spremnog na rizik. I bio je odlučan, kao i uvijek, ne dopustiti da mu se itko ili išta ispriječi na putu. U ponedjeljak de službeno objaviti svoju kandidaturu. Zatim de potrošiti 100 ili 200 milijuna dolara vlastitoga novca, ili koliko god bude potrebno, da osvoji Bijelu kudu. Davno je naučio da s dovoljno novca čovjek može kupiti sve i svakoga koga želi, bili to izbori ili mlada žena. Mack McCall je imao dovoljno novca da kupi oboje. Ponovno je pogledao svoju suprugu i divio se

njezinoj ljepoti kao da je prvi put vidi. Ispunio ga je osjedaj vlasništva, jednak onome prije mnogo godina kad je otišao na naftna polja i divio se svojim bušotinama, znajudi da posjeduje ono što drugi muškarci žele. McCall je imao šezdeset godina; Jean je bila četrdesetgodišnjakinja. Ved je dva desetljeda bio senator, a ona mu je bila pomodnica od dana kad je prije petnaest godina diplomirala pravo. Bila je pametna, artikulirana i fotogenična prednost njegovoj političkoj karijeri. Bili su u braku ved deset godina, dovoljno dugo da njegov neuredan razvod ne predstavlja negativnu točku na izborima. Ona nije imala djece i nije ih željela. On je imao sina, Clarka, iz prvog braka — prototip beskorisnog potomka obilja, tridesetogodišnjeg adolescenta. Prije šest mjeseci, misledi da bi stalan posao u momkov život mogao unijeti zrelost, i kako bi ga maknuo iz Dallasa, McCall je povukao, neke veze i sredio da Clarka proglase predsjednikom Savezne komisije za regulaciju energije. No, dečko je uporno bježao zbog tko zna čega s tko zna kime u njihovu kudu u Dallasu. Njegov sin nije bio politička prednost. - Senatore? Bradford, butler, pojavio se na ulazu u dnevni boravak s prijenosnim telefonom u ruci i izrazom ošamudenosti na licu. - Clark je, gospodine. McCall je odmahnuo rukom. - Reci mu da imam posla. - Ne, gospodine, zove FBI iz Dallasa, zbog Clarka. - FBI? Isuse Kriste, što je pak sad učinio? - Ništa, gospodine. Mrtav je. JEDAN Koja je razlika između mrtve čegrtuše na autocesti i mrtvog odvjetnika na autocesti? — Zastao je. — Ispred zmije su tragovi kočenja.

Kolege odvjetnici u slušateljstvu odgovorili su uljudnim smijehom i diplomatskim osmijesima. — Zašto je New Jersey dobio sav otrovni otpad, a Kalifornija sve odvjetnike? — Ponovno je zastao. - Zato što je New Jersey mogao birati. Manje smijeha, manje osmijeha, raštrkano nervozno kašljucanje: diplomacija je brzo posustajala. - Što je zajedničko odvjetnicima i spermi? - Ovaj put nije zastao. - I jedni i drugi imaju šansu jedan naprama milijun da se pretvore u čovjeka. Sva nastojanja za diplomacijom su nestala. Njegovo je slušateljstvo zanijemilo; promatralo ga je more kamenih lica. Odvjetnici na podiju usredotočili su se na jelo, u nelagodi zbog nerazboritog pokušaja njihovog gosta govornika da bude duhovit. Pogledao je okupljene u prostoriji, kao da je zapanjen. Okrenuo je dlanove prema stropu. - Zašto se ne smijete? Zar vam ovi vicevi nisu smiješni? Javnost ih svakako smatra smiješnima, prokleto smiješnima. Ne mogu otidi ni na jedan prijam ili u golf klub, a da mi netko ne ispriča neki glupi vic o odvjetnicima. Prijatelji moji dragi, mi smo predmet ismijavanja omiljenih američkih viceva! Namjestio je mikrofon tako da se dobro čuje njegov duboki uzdah, ali je i nadalje nepokolebljivo promatrao slušatelje. — Ni ja ne mislim da su ti vicevi smiješni. Nisam studirao pravo da bih bio predmetom poruge i okrutnih šala. Pravo sam studirao kako bih postao drugi Atticus Finch. Ubiti pticu rugalicu bila je najdraža knjiga moje majke koju mi je čitala prije spavanja. Svake večeri jedno poglavlje, a kad bismo stigli do kraja, vratila bi se na početak i počela iznova. Scotty, rekla bi mi, budi kao Atticus. Budi odvjetnik. Čini dobro. — A to je, dragi moji kolege odvjetnici, temeljno pitanje koje bismo si trebali postaviti: Činimo li doista dobro, ili smo samo doista uspješni? Jesmo li plemeniti čuvari zakona, koji se bore za pravdu u Americi, ili smo samo pohlepni paraziti koji koriste zakon kako bi iz društva isisali i zadnji dolar, poput pijavica na umirudem? Činimo li svijet boljim mjestom, ili se samo besramno bogatimo?

— Moramo si postaviti ova pitanja, prijatelji moji dragi, jer nam ih i javnost postavlja. Javnost sumnja u nas, upire prst u nas, okrivljuje nas. Dakle, postavio sam samome sebi ta pitanja, i imam odgovor na njih, za sebe, za vas, i za javnost: Da, mi činimo dobro! Da, mi se borimo za pravdu! Da, mi činimo svijet boljim mjestom! — I, moje dame i gospodo, izaberete li me za sljededeg predsjednika Odvjetničke komore Teksasa, ljudima du redi upravo to! Podsjetit du ih da smo mi napisali Deklaraciju neovisnosti i Povelju o ljudskim pravima, da smo se mi borili za građanska prava, da mi štitimo siromašne, branimo nevine, oslobađamo potlačene. Da se mi borimo za njihova neotuđiva prava. Da smo mi jedino što stoji između slobode i potlačenosti, pravde i krivde, nedužnosti i krivnje, života i smrti. I redi du ljudima da sam ponosan, prokleto ponosan, što sam odvjetnik... jer odvjetnici — čine — dobro! No dobro, neki bi to možda pripisali ljetnoj teksaškoj vrudini, ali svi su u slušateljstvu, a svi su bili odvjetnici — odvjetnici koji nikad nisu štitili siromašne ili branili nedužne ili oslobodili potlačene, odvjetnici koji su se borili za prava multinacionalnih korporacija - vjerovali njegovim riječima, poput djece koja su dovoljno stara da znaju istinu o Djedu Božidnjaku, ali se svejedno očajnički drže mita. Ustali su kao jedan sa svojih sjedala u glavnoj sali za ručavanje hotela Belo Mansion u središtu Dallasa i, s velikim oduševljenjem zapljeskali visokom tridesetšestogodišnjem govorniku, koji je skinuo svoje naočale s okvirom od kornjačevine, maknuo gustu plavu kosu s preplanulog lica i uputio im osmijeh filmske zvijezde. Sjeo je na svoje mjesto na podiju iza pločice s imenom na kojoj je pisalo A. SCOTT FENNEY, ESQ.*, ODVJETNIČKI URED FORD STEVENS. Dok je aplauz postajao sve glasniji, stručnjak za korporacijske poreze, odvjetnik kojega je Scott svojom kandidaturom kanio naslijediti na mjestu predsjednika Odvjetničke komore, nagnuo se prema njemu i šapnuo: - Znaš, Scotty, doista si dojmljivo pun sranja. Sad vidim zašto je pola studentica na sveučilištu skinulo gadice za tebe.

Scott je pričvrstio čvor svoje svilene kravate, zagladio dvije tisude dolara vrijedno odijelo i kroz blistavo bijele zube šapnuo: — Henry, nedeš se ni poševiti ni biti izabran budeš li govorio istinu. Tad se ponovno okrenuo prema svojim kolegama odvjetnicima, koji su svi stajali i pljeskali mu. Svi osim jednog odvjetnika. U stražnjem dijelu sale za ručavanje, za svojim uobičajenim stolom, sjedio je jedan stariji gospodin. Gusta sijeda kosa padala mu je na čelo. Bistre oči su mu na udaljenosti još uvijek bile oštre, ali je za jelo koristio naočale za čitanje. Nije bio visok muškarac, a zbog blago pogrbljenog držanja činio se gotovo nizak. Bez obzira na to, bio je odvjetnik kojega su ostali odvjetnici otvoreno izbjegavali ili mu prilazili s velikim oprezom, kao vazali vlastelinu, strpljivo čekajudi da podigne pogled s pohane piletine, pire krumpira i pite od pekana, i njihovu nazočnost zamijeti laganim kimanjem glave ili, kad bi bio najbolje raspoložen, kratkim rukovanjem. Ali nikad ne bi ustao. Bez obzira na sve, Samuel Buford, okružni sudac Sjedinjenih Američkih Država, ostajao bi sjediti za stolom sve dok ne bi bio gotov s jelom. Danas mu je, međutim, dok je razmišljao o govoru mladog odvjetnika, licem preletio lagani osmijeh. A. Scott Fenney, Esq. upravo je jednu tešku sudačku odluku učinio laganom. * Esq — kratica za esquire, naslov koji se često piše iza imena adresata, a znači cijenjeni gospodin

DVA Odvjetnički ured Ford Stevens zauzimao je sve od pedeset i petog do šezdesetog kata tornja Dibrell u središtu Dallasa. Izvanredan financijski uspjeh ureda temeljio se na njegovih dvjesto odvjetnika koji su napladivali u prosjeku dvjesto radnih sati mjesečno po srednjoj cijeni od 250 dolara po satu, što bi u prosjeku iznosilo 120 milijuna dolara godišnje, i partnerima donijelo profit od 1.5 milijuna dolara po glavi, čime se ovaj dalaški ured mogao izjednačiti s uredima na Wall Streetu. Scott Fenney bio je partner ved

četiri godine; zarađivao je 750.000 dolara godišnje. Cilj mu je bio udvostručiti taj iznos do svog četrdesetog rođendana. Bududi da je bio jedan od pedeset partnera, uživao je u mnogim pogodnostima: osobnoj tajnici, dvojici pripravnika i četvorici pomodnika koji su radili za njega; rezerviranom parkirnom mjestu u garaži ispod zgrade; članstvu u restoranu, teretani i golf klubu; i ogromnom uredu u kutu zgrade na šezdeset i drugom katu, okrenutom ka sjeveru — jedinom smjeru u kojemu je u središtu Dallasa vrijedilo gledati. Posebice je volio svoj ured, zidove obložene drvetom, radni stol od mahagonija, kožno pokudstvo, izvorni, iz Irana uvezen perzijski sag na tvrdom parketu, a na zidu njegov portret veličine metar i pol s metar i pol, u dresu SMU Mustanga s brojem 23, dok optrčava teren u utakmici protiv Texas Longhornsa onoga dana kad je Scott Fenney postao lokalna nogometna legenda. Da bi sačuvao sve ove žuđene pogodnosti, Scott je jedino morao služiti korporacijskim klijentima ureda s istom požrtvovnošdu kakvu su Isusu Kristu pokazivali njegovi učenici. * misli se na američki nogomet

Prošlo je sat vremena od njegovog govora pred Odvjetničkom komorom, i Scott je stajao na svom perzijskom sagu i divio se Missy, dvadesetsedmogodišnjoj bivšoj voditeljici navijačica Dallas Cowboya, koja je u tvrtki vodila program ljetnih praktikanata. Svake jeseni, odvjetnici Ford Stevensa raspršili bi se po čitavoj Americi kako bi razgovarali s najboljim studentima završne godine na najboljim pravnim fakultetima. Tvrtka bi zaposlila četrdeset najboljih kandidata i narednog ih ljeta dovela u Dallas da rade kao praktikanti za pladu od 2.500 dolara tjedno, stan i hranu, tulume, alkohol, i u nekim uredima, žene. Vedina partnera u velikim odvjetničkim tvrtkama na koledžima bili su članovi bratstva, pa je vedina ljetnih programa imala sve značajke najezde bratstva. Program Ford Stevensa nije bio iznimka.

Tako je prvi ponedjeljak u lipnju donio invaziju četrdeset ljetnih praktikanata, kao što je ovaj Bob, od kojih je svaki nastojao privudi pozornost modnih partnera, a partneri su pak nastojali dokučiti jesu li ovi propupali pravnički orlovi materijal za Ford Stevens. Bob je bio. Sudedi prema izrazu lica studenta prava koji je stajao pokraj Missy, sanjao je o tome da jednoga dana ima upravo takav ured. Što je značilo da de sljededih osam godina raditi dvjesto sati mjesečno bez ijedne pritužbe ili neposluha, a tad de mu tvrtka pokazati vrata vjerojatnost da de novi suradnik postati partner u Ford Stevensu bila je jedan naprama dvadeset. No, ambiciozni studenti su im i nadalje dolazili jer, kao što im je sam Scott rekao, »ako želite kockati, idite u Vegas. Ako želite priliku da se besramno obogatite prije četrdesete, pridružite se Ford Stevensu«. - Gospodine Fenney? Scott je svrnuo pogled s Missy i okrenuo se prema svojoj mrzovoljnoj sredovječnoj tajnici koja je stajala na vratima. - Da, Sue? - Imate četiri poziva na čekanju - vašu ženu, Stana Taylora, Georgea Parkera i Toma Dibrella. Scott se ponovno okrenuo prema Missy i studentu i slegnuo ramenima. - Dužnost zove. - Rukovao se s blijedim, neuglednim mladidem, najboljim studentom na svojoj godini, i pljesnuo ga po ramenu. — Bobe... - Rob. - Oh, oprosti. Slušaj, Robe, moj tulum četvrtog srpnja, dolazak je mandatoran. - Da, gospodine, čuo sam. Obratio se Missy: — Hodeš li ove godine dovesti neke djevojke? - Deset. - Deset? - Scott je zazviždao. - Deset bivših navijačica Dallas Cowboya. - Tvrtka je svakoj djevojci pladala 500 dolara da nekoliko sati provedu u bikinijima i hine zanimanje za studente prava. — Bobe...

-Rob. - Tako je. Bolje da poradiš na boji, Robe, ako želiš uloviti jednu od tih navijačica. Rob se nacerio, iako je vjerojatnost da de ikad izidi s bivšom navijačicom Dallas Cowboya bila jednaka vjerojatnosti jednonogog čovjeka da pobijedi u natjecanju prašenja guzica. - Gospodine Fenney - rekao je Rob — vaš je govor na ručku Komore bio doista nadahnjujudi. Ovo mu je prvi dan na poslu, a dečko se ved ulaguje kao iskusan suradnik. Je li mogude da misli iskreno? - Hvala, Bobe. Missy je namignula. Scott nije znao je li to učinila zato što je znala da je njegov govor bio sranje, ili ponovno koketira. Kao i sve zgodne neudate djevojke u Dallasu, Missy je koketiranje pretvorila u svojevrsnu umjetnost, i uvijek bi mu uspjela privudi pogled kad bi prekrižila duge, vitke noge, ili bi se okrznula o njega u dizalu, ili ga samo pogledala tako da je imao osjedaj da su na rubu ljubavne veze. Naravno, svaki je muškarac u tvrtki osjedao s Missy to isto, ali jedino je Scotta žensko osoblje Ford Stevensa iz godine u godinu proglašavalo najzgodnijim odvjetnikom u firmi, iako se ne bi moglo redi da je konkurencija bila jaka. Scott je na koledžu bio nogometna zvijezda; vedina odvjetnika bili su šahovske zvijezde. Kao ovaj ovdje Bob. -Rob. - Da, Rob. Missy i Bob su otišli, a Scott je sjeo za svoj radni stol, na kožni naslonjač s visokim naslonom. Očima je pronašao telefon: treperile su četiri linije. Njegov je trenirani um smjesta poredao pozive po važnosti: Tom, Stan, George, žena. Tom je prošle godine tvrtki platio 3 milijuna dolara, Stan 150.000, George 50.000, a njegova žena ništa. Scott je podigao slušalicu i pritisnuo gumb linije na kojoj je bio Tom. - Gospodine Fenney!

Scott je nestrpljivo čekao dizalo u predvorju na šezdeset i drugom katu, na putu ka Tomu Dibrellu na šezdeset i devetom katu. Nije mogao suspregnuti osmijeh. Bio je blagoslovljen upravo onakvim bogatim klijentom o kakvom odvjetnici sanjaju: građevinskim poduzetnikom ovisnom o sklapanju poslova; klijentom koji je uobičajeno posuđivao, kupovao, gradio, davao u najam, prodavao, tužio i bio tužen, i što je najvažnije, koji je bio opasno sklon upadanju u jedan za drugim zakonski škripac, izvlačenje iz kojih je uvijek zahtijevalo veoma skupe pravne usluge gospodina A. Scotta Fenneya, Esq. Došla je Sue, lica rumenog od trčanja za njim. - Gospodine Fenney, u dva imate sastanak partnera. Scott je provjerio sat na ruci: 1:45. - Nedu stidi. Potreban sam Tomu. Sto je na dnevnom redu? Sue mu je pružila dnevni red sastanka partnera. Samo je jedna točka zahtijevala njegov glas: odluka o otkazivanju partnerstva Johnu Walkeru. Za razliku od Scotta, John više nije bio blagoslovljen odvjetnik. Njegovog je bogatog klijenta upravo preuzela jedna njujorška kompanija, što je značilo da taj klijent više nede pladati pravne usluge Ford Stevensu; i što je sad značilo da John Walker više nede biti zaposlen u Ford Stevensu. Njegova plada od 800.000 dolara je tvrtki upravo postala nepotreban trošak. John je bio briljantan pravnik, i Scott i on su dvaput tjedno zajedno igrali košarku, ali ovo je bio posao: briljantni pravnici bez bogatih klijenata velikim su pravnim tvrtkama bezvrijedni. Vrata dizala su se otvorila upravo u trenutku kad je Scott posegnuo u svoj sako po olovku. Ušao je u dizalo, a Sue za njim. Uz dnevni red bio je pripojen partnerski glasački listid: OTKAZ JOHNU WALKERU. Jedini partner u firmi koji nije znao da de John Walker danas biti otpušten bio je John Walker. Dan Ford je vjerovao da je iznenađenje presudno kad otpuštaš partnera; inače bi taj partner mogao išetati kroz vrata s nekoliko tvrtkinih klijenata. I tako de za petnaest minuta John Walker udi u Danov ured, biti

neceremonijalno otpušten nakon dvanaest godina u tvrtki, i zatim ispraden iz zgrade u pratnji dvojice zaštitara. Najureni odvjetnik ovoj tvrtki nikad nije odveo klijenta. Sue se okrenula i ponudila mu leđa; Scott je prislonio glasački listid uz njezina leđa i olovku uz listid, i krenuo se potpisati, A. Scott Fenney — ali je zastao. Osjedao se krivim, iako je njegov glas bio puka formalnost, održavanje iluzije da je odvjetnička tvrtka Ford Stevens partnerstvo jednakih odvjetnika. Zapravo, Dan Ford je posjedovao tvrtku i sve odvjetnike, urede, radne stolove i knjige u tvrtki; a Dan je ved odlučio najuriti Johna Walkera. Scott je mogao ili zapečatiti Danovu odluku ili odbiti i... što? ... pridružiti se nezaposlenima? Uzdahnuo je i potpisao glasački listid u stupcu ZA, a zatim pružio listid Sue i rekao: — Dajte to Danu. Netremice je promatrala glasački listid kao da je smrtna presuda, i gotovo šaptom rekla: — Njegova žena ima rak dojke. - Danova? - Ne. Žena Johna Walkera. Njegova je tajnica rekla da joj se proširio na limfne čvorove. - Šališ se? Isuse, pa ona je mlada. I Scottova majka je bila mlada, samo četrdeset i tri godine, kad ju je ubila ista vrsta raka. Scott je bespomodno promatrao kako gubi dojke, kosu, i život. Sad je pomislio na Johnovu ženu i na Johna, koji de uskoro stajati na cesti ispred ove zgrade, sa sakoom i karijerom u ruci, i proklinjati svoje partnere jer su ga napustili, i Boga jer je napustio njegovu ženu, jednako kao što je proklinjao Scott, dok je rak proždirao tijelo njegove majke, komadid po komadid, sve dok naposljetku nije bila poput pernatog jastuka kad bi je podigao iz kreveta i nosio u kupaonicu. - Prokletstvo. Za Johnovu suprugu nije mogao učiniti ništa više nego što je mogao za svoju majku, a za Johna ništa više nego za sve ostale pravnike koje je Dan Ford otpustio bez upozorenja... no svejedno. Scott je netremice promatrao svoj odraz u zrcalom obloženom zidu dizala dok se ono nije zaustavilo i vrata otvorila na šezdeset i devetom katu. Zvonce dizala trgnulo ga je iz misli poput sudačke zviždaljke nakon prekida igre

zbog ozljede. Izišao je u hodnik. Vrata dizala zatvorila su se za njim i on je ušao u domenu kompanije Dibrell Property, kudevlasnika i najvažnijeg klijenta tvrtke, koji je sačinjavao više od devedeset posto Scottovog godišnjeg prihoda, prihoda kojim je kupio sve što je Scott Fenney u životu posjedovao, od kreveta u kojem je spavao do cipela na njegovim nogama. Prije gotovo točno jedanaest godina, Scott, u to doba novi suradnik u Ford Stevensu, bio je u jednom od dizala ove zgrade kad su se vrata otvorila i kad je ušao Thomas J. Dibrell. Scott ga je odmah prepoznao. Svi u Dallasu poznavali su Toma Dibrella: učenik Sveučilišta South Metodist* i fanatičan ljubitelj američkog nogometa, bio je umiješan u skandal s guvernerom i nekom lažiranom utakmicom, koji je rezultirao time da je Nacionalno udruženje studentskih športskih klubova 1987. proglasilo smrtnu presudu SMU; raskošan toranj Dibrell izgradio je s 300 milijuna dolara posuđenih od nekog njujorškog mirovinskog fonda tijekom procvata nekretnina u osamdesetima; i nekako je preživio bankrot u devedesetima, koji je bio sudbina mnogih drugih građevinskih poduzetnika kad je teksaško tržište nekretnina propalo. Zapravo, kako je Tom Dibrell uspio sačuvati svoj neboder dok su svi ostali veliki građevinari izgubili svoje zbog nepladanja hipoteke, ostala je druga najveda tajna u Dallasu, odmah nakon one je li Oswald radio sam? * u daljnjem tekstu uglavnom se koristi kratica SMU No, jednako kao što je Scott toga dana u dizalu prepoznao Dibrella, i Dibrell je prepoznao Scotta. Njegovo je lice poprimilo onaj izraz koji je Scott često viđao u bliskom susretu odraslog muškarca s nogometnim herojem: lice djeteta na božidno jutro, Upoznali su se, Scott je rekao Dibrellu da radi za Ford Stevens i Dibrell ga je pozvao na ručak u svoj Klub Downtown. Uz odrezak, Dibrell je objasnio da je tržište nekretnina u Dallasu u opadanju, da je njegova tvrtka na aparatima za održavanje života i da su ga njegovi odvjetnici nelojalni gadovi koje je u godinama procvata pladao milijune - upravo napustili zbog jenkijevskih banaka koje su preuzele nesolventne lokalne banke, one u kojima su se nalazile mnoge njegove mjenice bez

pokrida. Nakon ručka, Dibrell je zagrizao debelu cigaru, udobno se naslonio i pozvao Scotta Fenneya, lokalnu nogometnu legendu, da bude njegov novi odvjetnik. A. Scott Fenney, Esq. imao je svog prvog klijenta. Ostalo je povijest. Jedanaest godina kasnije, tržište nekretnina u Dallasu ponovno cvate, kompanija Dibrell Property na vrhu je svijeta, a Tom Dibrell ponovno je trofejni klijent u Dallasu, klijent koji svojem odvjetniku osigurava trenutačno poštovanje i društveni status kad taj odvjetnik objavi »Ja sam Scott Fenney, odvjetnik Toma Dibrella«. I Scott je ostao njegov vjerni odvjetnik, uz glazbu od 3 milijuna dolara računa za pravne usluge. Scottove su pete lupkale po podu od mahagonija i mramora dok nije došao do širokog ulaza. Ravno ispod cilindričnog svjednjaka nalazio se okrugli drveni stol sa šezdeset centimetara visokom brončanom skulpturom anatomski točno prikazanog teleta na boku, svezanih nogu i sputanog od dvojice kauboja, koje samo što nije izgubilo muškost od ruke tredeg kauboja koji je mahao oružjem nalik divovskoj dvokrakoj grickalici za nokte. PROLJETNO SKUPLJANJE STOKE bilo je urezano u srebrnu pločicu na postolju. Uvijek kad bi Scott ušao u skupocjeno predvorje kompanije Dibrell Property, imao je osjedaj da ulazi u muzej westerna. Na postoljima su stajale skulpture Frederica Remingtona. Na zidovima su visjele slike G. Harveya, koje su prikazivale kauboje na konjima, fina umjetnička djela s imenima kao Kad su bankari nosili čizme, Prijelaz preko rijeke Rio Grande i Uz Božju pomod potok nede nabujati. Pokudstvo je bilo ravno iz filma Div — kožni kauči s resama u obliku romba i odgovarajudi stolci s mjedenim zakovicama i tamnim drvetom od poda do stropa. Na zidu iznad prijamnog stola visilo je muzejsko vrhunsko umjetničko djelo, ogroman portret Toma Dibrella na velikom crnom pastuhu. Izgledao je kao dijete koje su roditelji natjerali da sjedne na ponija u zoološkom vrtu. Bio je to zapravo jedini put da je Tom zajahao konja. Ali, Tom je volio sve kaubojsko, iako, kad smo ved kod toga, nitko u Dallasu, Houstonu ili Teksasu nikad nije bio doista kauboj. Ipak, bilo je zabavno pretvarati se.

Scottov se pogled spustio s Roya Rogersa Mlađeg na možda najljepšu mladu ženu koju je ikad vidio, barem otkad je zadnji put stajao ovdje. Plavokosa, modrooka ljepotica sjedila je za prijamnim stolom i lakirala nokte na jutarnjim novinama. Tom Dibrell je uvijek govorio da čvrsto vjeruje u zapošljavanje knjigovođa iz Harvardske poslovne škole i recepcionarki iz Hootersa. Problem je bio u tome što je karijera recepcionarke uvijek vodila od ovog stola do kauča u Tomovom uredu, što je zauzvrat dovodilo do pozamašnih iznosa nagodbi kako bi se izbjegli sudski sporovi. - Gospode, kako je bio zgodan — rekla je ona. Nije mislila na Toma. Njezine su modre oči bile usredotočene na novine i crno-bijelu fotografiju mladida ispod naslova, »Clark McCall ubijen«... »Optužena prostitutka«... »Senator McCall očajan«... »Predsjednička kampanja odgođena«. - Ta je policijska fotka - rekao je Scott - snimljena kad je uhiden zbog droge. Uvijek je upadao u nevolje. Slegnula je ramenima. - Bio je bogat. - Tata mu je bogat. - Za mene je to dovoljno. - U tom je slučaju umjesto one kurve u subotu navečer trebao pokupiti tebe. - Oh, ja bi' ga koštala mnogo više od nje. Ali, ja ne nosim pištolj. - Curo, ako se mene pita, ti si itekako naoružana. Lukavo mu se nasmiješila i spustila pogled natrag na novine. Polako je odmahnula glavom kao da razmišlja o nekoj velikoj zagonetki. - Bogat i zgodan. Zašto bi želio neku crnu prostitutku, kad može imati svaku bijelu djevojku u gradu? - Kao što si rekla, jeftinije su.

Scott je inače uživao u očijukanju s Dibrellovim djevojkama, ali mu je ovaj razgovor dojadio. Umorstvo senatorovog sina danas poslijepodne nije ga se ticalo. Došao je zaraditi novac. Stoga je rekao: — Scott Fenney, došao sam Tomu. Recepcionarka je odložila lak, puhnula u nokte i podigla telefonsku slušalicu. Oprezno ju je držala unutarnjom stranom prstiju kako ne bi razmazala netom nalakirane nokte, pritisnula gumb gumicom za brisanje na vrhu olovke i rekla: — Stigao je gospodin Fenney. - Spustila je slušalicu, namjestila se na stolcu tako da pokaže svoj dojmljivi gornji dio tijela i rekla: — Onda, jeste li vi oženjeni? Scott je podigao lijevu ruku na kojoj je bio vjenčani prsten. —Jedanaest godina. - Šteta. - Ponovno je puhnula u nokte i rekla: - Samo naprijed, gospodine Fenney. I nazov'te me ako se to prom'jeni... ili ak' se ne prom'jeni. Bez obzira na njezinu gramatičku vještinu, bila je krasan primjerak onoga što su muškarci u Teksasu najviše željeli — prekrasnu Teksašanku. O Teksasu postoji mnogo mitova, ali jedno nije mit: najljepše djevojke na svijetu nadi dete u Teksasu. Dallas, Teksas. Djevojke poput nje, maturiraju u srednjoj školi ili možda na pripremnom koledžu, i iz gradida po čitavom Teksasu krenu ravno u Dallas, poput mušica ka svjetlu. Dolaze zbog posla, dolaze zbog nodnog života, dolaze zbog neženja koji dobro zarađuju, koji zarađuju za velike kude i pomodne automobile, modernu odjedu i blještavi nakit koji de zajamčeno izmamiti osmijeh na licu svake Teksašanke. Ako se djevojka želi udati za radnika u rafineriji i živjeti u montažnoj kudici, odlazi u Houston; ako se djevojka želi bogato udati i živjeti u raskošnoj kudi, dolazi u Dallas. Scott je prošao kroz recepciju, pa hodnikom ispunjenim daljnjim umjetničkim djelima s prikazima kauboja, kad se sjetio staviti naočale. Bio je blago dalekovidan i naočale su mu bile potrebne samo za čitanje uz slabu rasvjetu, ali običavao ih je nositi na sastancima s klijentima jer klijenti vole pravnike koji izgledaju

pametno. Stigao je do Tomovog ureda, koji se sastojao od ureda za tajnicu, privatne kupaonice, radne sobe s lažnim kaminom i Tomovog unutarnjeg svetišta. Marlene, Tomova sredovječna tajnica, podigla je pogled s priče o McCallu, nasmiješila se i mahnula mu da ude. Toma je zatekao u udaljenom kraju ogromnog prostora, s glavom među rukama, izgledao je malen iza masivnog radnog stola ispod tri metra visokog stropa. Scott je prišao svom bogatom klijentu, obilazedi kožno pokudstvo i postolje s neobičnim meksičkim sedlom sa srebrnim intarzijama, i prolazedi pokraj Tomovih fotografija s guvernerima, senatorima i predsjednicima, i na stolidu za kavu, zaštitne kacige na kojoj je pisalo DIBRELL i nacrta koje je koristio kao rekvizitu pri postavljanju kamena temeljaca, iako Tom Dibrell nikad u životu nije radio kao građevinac. - Sastajemo se dolje glede dogovora oko one zemlje - rekao je Scott vrhu Tomove glave. - Trebalo bi biti brzo gotovo. Tomova se glava počela lagano njihati naprijed-natrag. - Nisam te zvao zbog toga. Tom je imao pedeset i pet godina, bio je gotovo posve delav pa se odnedavna češljao na stranu, u svojim kaubojskim čizmama bio je visok metar i sedamdeset, i bio je dežmekast klipan, ali za 3 milijuna dolara godišnje Scott bi ga opisao nabitim. Ženio se četiri puta, svaki put sve mlađom ženom; trenutačna gospođa Dibrell imala je dvadeset i devet godina. Tom je podigao glavu i Scott je odmah znao da je riječ o problemu s nekom ženom. Uzdahnuo je. Njegov najbolji klijent nije mogao držati ruke podalje od pomodnog osoblja. - Tko je ovaj put, Tome? - Nadine. Scott je odmahnuo glavom; nije se sjedao nikakve Nadine.

- Brineta, visoka, dobro građena? Isuse, Scotte, ima bokove kao dječak! - Zastao je i oči su mu se zacaklile, kao da u mislima ponovno uživa u trenutku. Zatim: - Prijeti da de me tužiti zbog seksualnog zlostavljanja. — Tom mu je pružio pismo. — Uzela je jebenog odvjetnika! Scott je zgrabio papir i pogledom odmah potražio zaglavlje dokumenta: Franklin Turner, Esq., čuveni odvjetnik za tužbe. Scott je teško uzdahnuo. - Sranje. - Od dvadeset tisuda odvjetnika u Dallasu, ona pronađe baš Franka Turnera. Scott je preletio pogledom preko pisma. Frank Turner je prijetio podnošenjem tužbe protiv kompanije Dibrell Property i Thomasa J. Dibrella osobno u ime svoje klijentice, Nadine Johnson, ukoliko se u roku od deset dana ne postigne financijska nagodba. Tom je upitao: - Je li Turner doista tako opak kako se priča? — Da, doista je neumoljiv. Scott je to rekao ozbiljnim tonom, onako kao što bi liječnik mogao redi, Da, imate rak. Uvijek je najbolje pustiti da se klijent malo preznoji: zabrinuti klijent platit de više i prigovarati manje. Stoga se namrštio i prišao prozoru koji je Tom naručio specijalno za svoj ured, samo kako bi mogao uživati u panoramskom pogledu na Dallas, kako bi mogao stati ispred njega, promatrati i udisati grad, i pomisliti, Gospode, kako deprimirajudi pogled! Siv i jednoličan, kao da gledaš stari crno-bijeli televizor. Krajobraz od čelika i betona dokle ti pogled seže, sve do smeđe maglice zagađenja koja stalno obavija grad, bez stabala i jalov, pri čemu je glavni plan gradskih otaca posve očit - asfaltirati svaki kvadratni centimetar zelenila u čitavom prokletom gradu. Što bi moglo objasniti zašto se Dallas smatra najružnijim velikim gradom u Americi. Uz iznimku žena, u Dallasu nema nijedne druge prirodne ljepote. Nijednog oceana ili jezera ili vode bilo koje vrste, osim rijeke Trinity koja teče zapadno od središta grada i koja se desetljedima koristila kao prirodna kanalizacija, a danas se koristi kao veliki odvodni jarak. Ovdje nema Central Parka, Rocky Mountainsa i Miami Beacha. Nema lijepog vremena. Nema ničeg što drugi gradovi imaju. Jedino što Dallas ima je bijeli Xu Elm Streetu,

koji označava točno mjesto na kojem je ubijen jedan američki predsjednik. Ali, čovjek ne živi u Dallasu ni zbog čeg od toga; u Dallasu živiš kako bi brzo zaradio gomilu novca. — Scotte? Tomov je glas zvučao kao dječje preklinjanje. Scott se okrenuo svom veoma zabrinutom klijentu. — Tome, s Frankom Turnerom du biti sretan uspijem li ovo dogovoriti za iznos dvostruko vedi od prijašnjeg. Tom je odmahnuo glavom. - Nije me briga, Scotte. Plati dva milijuna ako moraš, samo se pobrini za to. I drži to za sebe, ne želim zbog toga izgubiti Babs. Doista mi se sviđa. Babs je bila supruga broj četiri. — Sredit du ja to, Tome, jednako kao što sam sredio i ostale. Tom je izgledao kao da de se rasplakati. — Nikad ti to nedu zaboraviti, Scotty. Nikad. Scott je krenuo prema vratima i dobacio preko ramena: — Samo nemoj zaboraviti kad ti pošaljem račun. Scott je zadržao ozbiljan izraz lica dok je prolazio pokraj Marlene, vradao se kroz kaubojski muzej — lagano je namignuo recepcionarki - i ulazio u predvorje s dizalima. Ali kad se kao jedini putnik našao u sigurnosti dizala, nacerio se od uha do uha i rekao svom odrazu u zrcalu na zidu: — Kako se jedan čovjek može uvaliti u toliko mnogo zakonskih škripaca? Tip je jebeno neoprezan. U privatnosti dizala i vlastitih misli, Scott Fenney je razmišljao o svom bogatom klijentu onako kako svi odvjetnici razmišljaju o bogatim klijentima koji im financiraju život: to su stvorenja niže inteligencije koja su milošdu Božjom naslijedila, ukrala, prijevarom dobila, domogla se ili im se jednostavno posredilo ogromno bogatstvo. Dakle, da bi se povratila ravnoteža prirodnog poretka, odvjetnici su svoje klijente dužni olakšati za što je više novaca mogude putem računa za pravne usluge. A. Scott Fenney, Esq. uvijek je izvršavao svoju dužnost glede Toma Dibrella. TRI

Scott se odvezao dizalom do ureda tvrtke Ford Stevens i prošao hodnikom do sobe za sastanke na šezdeset i drugom katu, pokraj ureda Johna Walkera u kojem je Johnova tajnica spremala njegove osobne stvari u kutiju, a sljededi pravnik u redu ved useljavao. Scott je samozadovoljno koračao i pucketao prstima, opijen najjačim opojnim sredstvom koje čovjek poznaje: uspjehom. Gurnuo je dvokrilna vrata i ušao u sobu za sastanke, prilično velik prostor u kojem se nalazio šest metarski stol od trešnjeva drveta, trideset stolaca podstavljenih tamnosmeđom kožom i desetak odvjetnika koji su se borili oko tuđeg novca kao lavovi oko sirovog mesa. Danas su se ovi grabežljivi mladi pravnici častili s 25 milijuna dolara vrijednom kupnjom pedeset hektara zemlje uz rijeku Trinity, na kojoj je Dibrell planirao izgraditi industrijska skladišta. Trojica odvjetnika Ford Stevensa našla su se u nadmetanju, boredi se za Scottovog klijenta po kombiniranoj satnici od 850 dolara. Scott je prišao čelu dugog konferencijskog stola. - Gospodo! Prostorija je utihnula i sve su se oči, kravate i naramenice za hlače okrenule prema njemu. - Zar vi dečki još niste to potpisali? Zašto, dovraga, čekate? Sid Greenberg, petogodišnji suradnik u tvrtki, kojega je Scott zadužio za ovaj posao, rekao je: - Scotte, još uvijek se borimo oko iznosa za zaštitu okoliša. - Zar to još uvijek nije riješeno? Koliko je ved prošlo, dva tjedna? Sid je rekao: — Mislim da to ne možemo riješiti.

— Side, za svaki zakonski problem postoji rješenje. U čemu je problem? — Problem je sljededi, Scotte: mi znamo — ali vlada ne zna — da je ta zemlja zagađena olovom otprije mnogo godina kad je tamo radila tvornica baterija. I kad god pada kiša, malo olova procuri u rijeku -

zapravo, dosta procuri. Zato moramo odvojiti dio prodajne cijene kako bismo pokrili troškove čišdenja, u slučaju da se olovo otkrije prije nego što ga Dibrell prekrije asfaltom. Problem je u tome koliko odvojiti. — Dovraga, Side, uzmi savjetnika za očuvanje okoliša. On de nam redi koliko da odvojimo. — To bismo ved i učinili, Scotte, da nam sud nije naložio da sva izvješda o zaštiti okoliša predamo onim glupim ekoluđacima koji su podigli tužbu kako bi onemogudili prodaju. — Saveznicima rijeke Trinity u sudskim sporovima? — Da, TRAIL-u*. Oni žele da ta zemlja bude pretvorena u neki prirodni park, gdje de djeca modi izbliza vidjeti rječni habitat. A jedino što de vidjeti bit de gomila krepanih riba i smrdljiva kanalizacija. Sranje, ako samo umočiš prst u tu vodu, odmah deš se razboljeti. U svakom slučaju, rekli smo sudu da nijedna strana nema izvješde o okolišu. Da ga imamo, morali bismo ga dati TRAIL-u i oni bi saznali za zagađenost olovom i iskoristili tu informaciju da zaustave prodaju — Agencija za očuvanje okoliša ved bi sljededeg dana bila po čitavom terenu. Ali, bez izvješda, ne znamo koliko da odvojimo. Mi želimo da bude odvojeno pedeset posto prodajne cijene; prodavatelj želi pet posto. Sid je podigao ruke. — Možda demo morati redi Dibrellu da povuče ponudu. Scott je uzdahnuo. Prije mnogo godina, sam je načinio pogrešku i rekao Tomu da odustane od jednog posla zbog neke zakonske začkoljice. Tom je strpljivo saslušao svog novog odvjetnika i zatim rekao: - Scotte, ne pladam te da mi kažeš što ne smijem. Pladam te da mi kažeš kako mogu učiniti ono što želim. A ako ti to ne možeš, nadi du pametnijeg odvjetnika koji može. * u izvorniku se ta organizacija zove Trinity River Allies in Litigation

Scott je dobro naučio svoju lekciju. Nije kanio redi Tomu Dibrellu da odustane od posla vrijednog 25 milijuna dolara koji de Ford Stevensu donijeti 500.000 dolara zarade, svakako he zbog nekog curenja olova u zahodsku jamu koju nazivaju rijekom Trinity. - Dobro, evo što demo. Ford Stevens de uzeti savjetnika za očuvanje okoliša. On de svoje izvješde dati samo meni. Odvjetnik prodavatelja može dodi u moj ured pročitati izvješde, ali nijedna kopija nede izidi iz ureda. To de izvješde pripadati Ford Stevensu, a ne Dibrellu ili prodavatelju. Tako de izvješde biti zaštideno povlasticom odvjetnik-klijent, a ja du se modi zakleti sudu da nijedna stranka nema izvješde o očuvanju okoliša koje bi TRAIL mogao zatražiti sudskim nalogom. I nitko nede nikad saznati za olovo koje curi u rijeku. - Hode li to upaliti? - upitao je Sid. - Upalilo je za duhanske kompanije. One su četrdeset godina tajile dokaze o ovisnosti koju izaziva nikotin — jer su njihovi odvjetnici angažirali znanstvenike koji su proveli istraživanja. Tako su rezultati istraživanja bili zaštideni od sudskih naloga povlasticom odvjetnik-klijent. Nitko nije saznao da dokazi postoje, jer su ih odvjetnici sakrili iza te povlastice. Baš kao što demo i mi učiniti. Sid se smiješio od zadovoljstva. - To je sjajno. Modi demo potpisati ugovor s odgovarajudim iznosom za zaštitu okoliša. - Točno tako - rekao je Scott. - A oni ekolozi mogu idi jebati stablo. - Frank, stari moj, kako si? Scott je dobio Franklina Turnera, Esq., čuvenog odvjetnika za tužbe, ved prvi put kad je nazvao. Frank je nedvojbeno uputio svoju tajnicu da mu odmah spoji poziv Dibrellovog odvjetnika, svjestan da bi mu jedan telefonski poziv mogao donijeti lijepu neto zaradu. - Dva milijuna, Scotte. Scott je zatvorio vrata i stavio Franka na zvučnik, tako da bi mogao vježbati golf udarce i pritom pregovarati o nagodbi glede tvrdnje jedne mlade žene da je Tom Dibrell iskoristio svoj položaj poslodavca kako bi je

prisilio na seksualni odnos - što je, poznavajudi Scottovog bogatog klijenta, vjerojatno bila istina. Scott je zamahnuo devetkom koju je čuvao u uredu; obično je igrao šesticom, ali bi izbušio rupe na stropnim pločama, pa se spustio na devetku. S druge strane ureda, Scott je rekao: - Isuse, Frank, mogli smo bar nekoliko minuta srati bezveze, onako, iz profesionalne ljubaznosti. - Scotte, Dibrell je pedesetpetogodišnji otac petero djece... - Šestero - ispravio ga je Scott provjeravajudi svoj položaj za udarac u odrazu u prozoru. - Otac šestero djece, oženjen... - Ved četvrti put. - Scott je provjerio zamah. - Oženjen i predsjednik jedne od najvedih prokletih kompanija nekretninama u Dallasu, član Poslovnog vijeda, Gospodarske komore, i svih drugih važnih građanskih organizacija u ovome gradu, a prisiljava na seks naivnu dvadesetdvogodišnju djevojku... - Prisiljava? Nemoj me zafrkavati, Frank. Znajudi djevojke koje Tom zapošljava, vjerojatno se spustila na koljena brže od Monike Lewinsky. Nasmijuljio se i provjerio stražnji zamah. - To nije šala, Scotte! Nadine je nanesena nepopravljiva šteta! - Ali, s dva milijuna dolara patnja de nestati, zar ne? - Ne, ali ona de nestati. Netko je lagano pokucao na vrata. Scott se okrenuo od prozora i vidio kako proviruje Sueina glava. Tiho je rekla: -Gospodine Fenney, na liniji je vaša kderka. Kaže da je hitno. Hitno? Napadaj očinskog straha odbijao se kroz Scottov središnji živčani sustav kao loptica flipera koja uključuje alarme. Četiri duga koraka i ved je bio za svojim stolom. Rekao je: -Frank, pričekaj malo, molim te, dobro?

Scott nije čekao odgovor. Naslonio je devetku na stol, podigao slušalicu i pritisnuo gumb koji je treperio na telefonu, stavljajudi Franka Turnera na čekanje, a svoju devetogodišnju kderku na liniju. - Bog, dušo, što se dogodilo? Tanak glasid: - Mama je otišla, a Consuela plače. - Zašto? - Uhitili su Estebana. - Tko? Služba za useljenike? - Rekao je »inmigracidn«. - Zar si razgovarala s njim? - Najprije je s njim razgovarala Consuela, ali se ona rasplakala pa sam razgovarala ja. Rekao je da su ga uhitili tamo gdje je gradio kudu i da ga šalju natrag u Meksiko. Možeš li mu pomodi? - Dušo, ne mogu ništa učiniti. Esteban je izdržljiv momak, bit de u redu. Poslat de ga autobusom u Matamoros, ved sljededi dan de ponovno predi granicu i za nekoliko tjedana biti ponovno ovdje, baš kao i zadnji put. - Da, to je i on rekao. - Zašto se onda Consuela toliko uzrujala? - Boji se da de dodi po nju, i nju poslati natrag u Meksiko. Kaže da u Meksiku nema nikoga, da joj je ovo jedini dom koji je ikad imala. Consuela je došla s kudom. Kad je prethodni vlasnik bankrotirao i više nije mogao pladati raskošnu kudu i sluškinju Meksikanku, obitelj Fenney je dobila Consuelu de la Rosa kao svojevrstan dio imanja. -A. Scott, rekla sam joj da ti sređuješ stvari tako da može zauvijek živjeti s nama... sređuješ ih, zar ne?

- Uh, da, radim na tome. - Namjeravao je uzeti odvjetnika za useljenička pitanja kako bi dobio zelenu kartu za Consuelu. - Slušaj, reci joj da ne brine. Useljenički nije tako glup da provodi racije u Highland Parku. Padale bi glave. -Ha? - Dobili bi otkaz da odvedu sluškinje iz Highland Parka. - Oh. Ali, ona se doista boji. Navukla je zastore, nede izidi čak ni u stražnji vrt, i moli krunicu. Samo smo nas dvije kod kude i... znaš, nekako me to plaši. Nitko nede dodi u našu kudu, zar ne, i provaliti kroz vrata kao na telki? — Ne, dušo, nitko nede dodi u našu kudu. — Obedaješ? — Obedajem. Daj da razgovaram s njom. Consuela je bila osjedajna djevojka, sklona iznenadnim provalama suza zbog stvarnih ili zamišljenih strahova, koje je tjerala nosedi tri križida, svakodnevnim molitvama raznim svecima i zapaljenim svijedama na prozorskoj dasci iznad kuhinjskog sudopera, dovoljnim da rasvijetle omanju trgovinu. Ali strah koji je nikad nije napuštao bio je taj da de je poslati natrag u Meksiko. Esteban je bio njezin dečko; upoznali su se u katoličkoj crkvi u dijelu Dallasa poznatom kao Mali Meksiko. Scott ju je tamo vozio svake nedjelje ujutro i dolazio po nju u nedjelju poslijepodne, nakon tjednog posjeta. Esteban je radio na građevinama u drugim dijelovima Dallasa i bio izložen opasnosti od racija Useljeničkog ureda, ali Consuela je bila zaštidena nepisanim pravilom da Useljenički ne ulazi u područje Highland Parka, dom najbogatijih i politički najmodnijih ljudi u Teksasu - i njihovih ilegalnih meksičkih sluškinja. Scottova ilegalna meksička sluškinja bila je koliko okrugla, toliko i slatka, i nakon tri godine brige o kudanstvu Fenneyevih postala je gotovo član obitelji, iako se, kad bi bila rastresena, vradala materinjem jeziku. Kroz slušalicu se začulo Consuelino jecanje.

— Senor Fenney, tengo miedo de inmigracidn. — Ne boj se, Consuela. U redu je. Esta bien. Nitko te nede odvesti. Zauvijek deš živjeti s nama. Scott je pokupio neke španjolske izraze od svoje meksičke sluškinje, koja je zašmrcala i rekla: — Para siempre? — Da. Zauvijek. — Senor Fenney, vi, ovaj, dajete... promesa a Consuela? — Si, Consuela, obedajem. Smrcanje. — Do-bro. Adios, sehor. Na vezi se ponovno pojavila njegova kderka. - Prestala je plakati. — Dobro. - A. Scott, nedeš dopustiti da je odvedu, zar ne? — Ne, dušo, to se nede dogoditi. — Dobro. — Slušaj, dušo, imam dosta posla, pa ako je sve kod vas pod kontrolom, moram se vratiti na posao. — Dobro smo. Vidimo se kasnije. — Vidimo se. Scott je spustio slušalicu i podsjetio se da nazove Rudyja Gutierreza, odvjetnika za useljenička pitanja kojeg je upoznao prije mnogo godina. Kanio je to učiniti ved šest mjeseci, možda i godinu dana, zapravo, kad malo bolje razmisli, dvije godine, ali nešto bi uvijek iskrsnulo i... treperenje na telefonu privuklo je Scottov pogled i sjetio se da Frank Turner čeka — iako, Scottu nije nimalo smetalo što odvjetnik tužiteljice čeka na svoju proviziju. Slika njegove kderke šdudurene s njihovom sluškinjom Meksikankom iza navučenih zastora u njihovoj kudi u Highland Parku izblijedila mu je iz misli i zamijenila ju je slika samodopadnog Franka Turnera, čuvenog odvjetnika za tužbe, kako sjedi udobno zavaljen u svom šminkerskom uredu, uvjeren da de pobijediti u ovoj igri i izvudi od Scotta Fenneya dva milijuna dolara kojima de platiti šutnju slatke Nadine.

Ne danas, Frank. Scott je zgrabio devetku, pritisnuo gumb linije na kojoj je čekao Frank, uključio zvučnik i nastavio točno gdje je stao. — Dva milijuna? To je skup komad, Frank. Što, zar je bila djevica? — Njezina seksualna prošlost je nebitna. — Da, jednako kao što je bila za Kobea. - Scott je uperio devetku u zvučnik. - Velika je vjerojatnost, Frank, da se ševi od četrnaeste godine, pa bi ti bilo bolje da svoju klijenticu upozoriš da demo, bude li željela na sud, pronadi svaki pimpek koji je ikad osobno i intimno upoznala i dovesti njihove vlasnike na klupu za svjedoke da kažu svijetu o Nadininim mnogobrojnim vrlinama, a kad završimo s njezinim slatkim malim dupetom, kurve na Harry Hinesu de u usporedbi s njom izgledati kao gomila jebenih opatica! - Ma nemoj? Tebi bi bolje bilo da upozoriš Toma Dibrella da de, kad ja završim s njime, poželjeti da je bio vjeran gospođi supruzi broj jedan! Scott se gromoglasno nasmijao, kao da je to nešto najsmješnije što je ikad čuo. - Ne bi to rekao da si je vidio. - Ponovno se okrenuo prema prozoru i provjerio položaj tijela pri zamahu. — Slušaj nas, Frank, dvojica dobrih starih SMU studenata navaljuju jedan na drugoga kao Aggie i Longhorn. Čuj, poanta je da i tvoj i moj klijent imaju određenih mana. Stoga de Tom, da bi se i jedan i drugi riješili ove neugodne situacije, platiti slatkoj maloj Nadine pola milijuna dolara, a to je prokleto više od onoga što je zarađivala u Hootersu. - Napojnice su u Hootersu prilično velike, Scotte. 1.5 milijuna. - Toliko velike nisu, Frank. Jedan milijun. - Dogovoreno. Provjerio je donji zamah. — Pripremit du ti ugovor o nagodbi i povjerljivosti odmah sutra ujutro. Potpišite ga i vratite, ček de vas čekati. - Blagajnički ček, naslovljen na mene i Nadine Johnson.

- Frank, dobro se pobrini da Nadine shvati da ugovor podrazumijeva da de, zucne ili o svom valjuškanju u sijenu s Tomom ikome na svijetu — makar i svom jebenom psihijatru - morati vratiti do zadnje pare, uključujudi i tvoj honorar. A Tom de je vjerojatno zadaviti. Frank se nasmijao. — Bude li kučka brbljala, sam du je zadaviti jer de me koštati tristo trideset tisuda. - Koliko uzimaš, tredinu? - Standardna provizija. - Tristo trideset tisuda dolara, nije loše za jedan dan, Frank. - Prljav je to posao, Scotte, ali netko ga mora obaviti. Scott je odmahnuo glavom. Odvjetnici za tužbe. Scott je računao da bi tijekom karijere mogao zaraditi možda 50 milijuna dolara, ali odvjetnici za tužbe, ti gadovi toliko zarade svake godine, uzimajudi 33 posto, 40 posto, ponekad i 50 posto od iznosa obeštedenja svojih klijenata, gotovo uvijek nagodbi nalik ovoj, jer si jedna korporacija ne može dopustiti kockanje s porotom, ne kad bi porotnici mogli izvudi još jedan Pennzoil v. Texaco i vratiti se s presudom na 11.120.976.110.83 dolara, najvedom sudskom presudom u povijesti svijeta. Koja je Teksas učinila igralištem odvjetnika za tužbe. Do današnjeg dana, Franklin Turner, Esq. nagomilao je više od milijardu dolara u presudama i nagodbama, gad. — Hej, Scotte, što kažeš na onog crnog halfa kojeg smo doveli iz Houstona? Hode li nadmašiti tvoje rekorde? Frank je bio u hodajudem orkestru Mustanga na SMU. Tuba. — Pokušavaju to ved četrnaest godina, Frank. Nitko nije došao ni blizu. —Jednoga dana hode, Scotte, jednoga dana hode. — Da, da, da... Lijepo je poslovati s tobom, Frank. Scott je zamahnuo devetkom i isključio zvučnik. Uspješan desetminutni pregovor za koji se svom najboljem klijentu osjedao dužnim zaračunati 50.000 dolara. Kako je zaključio, Tom Dibrell je za nagodbu s Nadine bio spreman platiti dva milijuna; njegov je odvjetnik vješto

dogovorio iznos od samo jednog milijuna; dakle, čak i s 50.000 dolara za pravne usluge, Dibrellu je zapravo uštedio 950.000 dolara. Proučavajudi svoj odraz u zrcalu, vježbao je puni golf zamah i držao se kao profesionalni igrač. Scott Fenney je otkrio da posjeduje neophodne vještine da bi bio izvrstan u tri igre u životu: nogometu, golfu i odvjetništvu.

ČETIRI Pet sati. Kraj još jednog dana kriza, sukoba i sučeljavanja. Takav je život odvjetnika. Nije to za svakoga, čak ni za svakog odvjetnika. Odvjetništvo ti ili ude u krv, ili ne ude. Ako se ne probudiš željan borbe, ako se ustručavaš osobnih konfrontacija, ako nisi natjecateljski tip, ako nemaš želudac da bi išao mano a mano s čuvenim odvjetnikom tužitelja i pobijedio ga u njegovoj vlastitoj igri, tad ono što predstavlja bit odvjetništva nije za tebe. Bavi se socijalnim radom. Odvjetništvo je uvelike kao nogomet. Zapravo, Scott je svoju športsku karijeru oduvijek smatrao najboljim predpravnim gradivom koje je obrazovanje nudilo; svakako mu je olakšala prijelaz na pravo. Dok je nogomet legalizirano nasilje, odvjetništvo je nasilna zakonitost: pravnici koriste zakon kako bi prisilili međusobne klijente na potčinjenost. I jednako kao što nogometni treneri žele pametne, podmukle, snažne igrače, bogati klijenti žele pametne, podmukle i snažne odvjetnike. I žele pobijediti. Pod svaku cijenu. Laži, varaj, kradi, sve samo da dobiješ parnicu! U nogometu i u pravu, pobjeda nije sve; ona je jedina. Pobjednici žanju nagrade; gubitnici gube. A. Scott Fenney, Esq. udobno se zavalio u svoj naslonjač, spojio ruke iza glave i promotrio svoj svijet ovdje u odvjetničkom uredu Ford Stevens: bio je pobjednik. A njegova je nagrada bio savršen život. Apsolutno savršen život. Čuo je kako na Suinom stolu zvoni telefon: za nekoliko sekundi, stajala je na vratima, s torbicom u ruci. — Gospodine Scotte, trebaju vas sa Saveznog suda. Scott je odmahnuo glavom. — Sutra du je nazvati.

- Nije službenica. Treba vas sudac. Sudac Buford. Scott se munjevito uspravio. - Sudac Buford je na liniji? Sue je kimnula glavom. — Kog vraga hode od mene? Sue je slegnula ramenima i Scott je spustio pogled prema itreperavom svjetlu na telefonskom aparatu. Na drugom kraju te linije bio je sudac Samuel Buford, viši sudac Saveznog suda Sjevernog okruga Teksasa. Imenovao ga je Carter, i ved je tri desetljeda predsjedao svakom građanskom parnicom u Dallasu. Sad je bio svojevrsna ikona konzervativnog Dallasa, unatoč tome što je bio liberalni demokrat. Kao savezni sudac, zarađivao je manje od suradnika u Fordu Stevensu, ali su ga odvjetnici koji su zarađivali milijun dolara godišnje još uvijek oslovljavali s »gospodine«, čak i izvan njegove sudnice — a Scott s njim nije nikad razgovarao izvan sudnice. Scott je duboko udahnuo, podigao slušalicu i pritisnuo gumb koji je treperio. - Suce Buford, gospodine, kakvo iznenađenje. - Scotte, kako si, sine? - Uh... dobro, suče. Baš dobro. Ovaj... kako ste vi, gospodine? -Ja nisam tako dobro, Scotte, i zato te zovem. Imam veliki problem i potreban mi je vrhunski odvjetnik da bih ga riješio. Znam da si ti odvjetnik Toma Dibrella i... - Ima li to kakve veze s Tomom? - Oh, ne, Scotte. Samo što si kao Dibrellov odvjetnik naviknut na važne poslove, a u mojoj si sudnici uvijek bio izvrstan. No, najvažnije od svega, imaš ispravan stav. Dok sam danas na ručku Komore slušao tvoj govor, znao sam da si pravi odvjetnik za ovaj posao. Scotte, ne mogu ti redi kako sam se osjedao, znajudi da još uvijek postoji netko tko razumije što je prava bit odvjetništva. U današnje se vrijeme čini da je vedini mladih odvjetnika jedino bitno da se obogate. - Da, gospodine suče, prava sramota.

- Znaš, Scotte, dok sam te gledao tamo na podiju i slušao kako ti svi plješdu, sjetio sam se tvoje igre protiv Teksasa - prokletstvo, sine, to je bio najbolji trk koji sam u životu vidio. Koliko si pretrčao, stotinu pedeset metara? - Stotinu devedeset i tri, suče. Tri pogotka. Ipak smo izgubili. — Vraška igra. — Nisam znao da ste ljubitelj nogometa, suče. —Ja sam Teksašanin, i po rođenju i po odgoju, i to me čini ljubiteljem nogometa. Jesi li znao da sam išao na SMU? Scott se nasmijuljio. - Naravno da jesam, suče. Svi studenti prava znaju za Samuela Buforda - imali ste najvedi prosjek ocjena u povijesti fakulteta, bili urednik stručnog časopisa, pisar suca Vrhovnog suda Douglasa, pomodnik državnog odvjetnika pod LBJ... - Sine, kad tako govoriš, osjedam se star kao Biblija. — Oh, oprostite, gospodine. - Ni ti nisi bio loš, Scotte, najbolji na godini. - Hvala vam, gospodine. — Dakle, Scotte, hodeš li pomodi starome sucu? - Uvijek sam sretan kad vam mogu pomodi na bilo koji način, suče. Upravo u tom trenutku, perifernim vidom uma opazio je pokret, nalik igraču sa stražnje linije koji ga dolazi pritisnuti iz slijepoga kuta. — Gadan posao, Scotte, zahtijeva izdržljivog odvjetnika, odvjetnika koji ne odustaje, koji može izdržati pritisak, primiti snažan udarac, a ipak ustati — sve si to dokazao na nogometnom terenu. Znaš, Scotte, uvijek sam te smatrao najčvršdim igračem kojeg sam ikad vidio u tvojoj kategoriji, osim možda Mereditha.

Prije nego što je postao čuveni branič Dallas Cowboysa, Don Meredith je od 1957. sve do 1959. bio čuveni branič SMU-a, seoski dečko iz Mount Vernona, jedan od najvedih športaša koje je Država Teksas ikad stvorila, i opdenito smatran jednim od najboljih braniča ikad. Meredith je još uvijek bio živuda legenda u Dallasu, iako je živio u Santa Feu. — Ali znaš, Scotte, ovaj posao ujedno zahtijeva odvjetnika koji vjeruje kao što ti vjeruješ, daje posao pravnika štititi siromašne i braniti nedužne i boriti se za pravdu. - Apsolutno, gospodine. U svojim športskim danima, kad bi pobjeda bila u pitanju, Scott Fenney, broj 22, uvijek je spasio loptu u svakoj situaciji kako bi odnio pobjedu. Iako nije bio siguran za što danas igra - možda ga je Buford htio imenovati neovisnim pravnim savjet-nikom koji de istražiti neki veliki politički skandal, što bi Scotta Fenneya moglo učiniti veoma slavnim odvjetnikom - njego-va prirodna želja za pobjedom, bila je jača. Spašavao je loptu u svakoj situaciji. - Štititi siromašne, braniti nedužne, boriti se za pravdu — to nije samo naša profesionalna obveza, suče, nego naša sveta čast. Sranje, to je zvučalo dobro! Prava pobjednička fraza! Scott se podsjetio da je doda svom predizbornom govoru. - Dobro je to čuti, Scotte. Čitao si o McCallovom slučaju, senatorovom sinu koji je ubijen u subotu navečer? - Da, gospodine, ubila ga je prostitutka. - Da, crnkinja, dvadeset i četiri godine, desetak puta privedena zbog prostitucije, posjedovanja droge... tvrdi daje nedužna. Scott se nasmijuljio. - Ne tvrde li to svi? - Ovaj de slučaj biti pravi medijski cirkus — crna prostitutka optužena za umorstvo sina jednog senatora, i to ne bilo kojeg, nego senatora koji de vjerojatno postati sljededi predsjednik.

- Da, ne bih volio biti njezin odvjetnik. - Vidiš, Scotte, upravo zato i zovem. Ono što je sudac želio od Scotta Fenneya pogodilo ga je sa svom snagom braniča u munjevitom napadu. Savezni sudac gaje uhvatio nespremnog! Iz pora na njegovom čelu izbili su grašci znoja. Puls mu se ubrzao. Podigao je ruku i olabavio kravatu. - Treba joj dobar odvjetnik, Scotte. Trebaš joj ti. Zar je to osvojio? Zar je to pobjeda koju de ponijeti sa sobom kudi? Na rubu panike, Scottov je pronicav um počeo smišljati načine da ugrabi poraz iz ralja pobjede. - Ali, suče, što je s Uredom javnog branitelja? - Scotte, ne mogu dati slučaj za smrtnu kaznu u ruke nekog naivnog javnog branitelja koji je jedva diplomirao. Ovoj je curi potreban pravi odvjetnik.

- Ali, ja radim s korporacijama. Zašto joj ne dodijelite kri-vičara? - Namjeravao sam... dok nisam čuo tvoj govor. Odvjetnici obrane, oni su obični najamnici. Nije ih briga da obrane nedužne ili se bore za pravdu. Žele samo novac. Ali ti nisi takav, Scotte. I vedina njih radi samo na Okružnom sudu; ti imaš iskustva na Saveznom. - Zašto je suđenje zbog umorstva na Saveznom sudu? - Clark McCall je zahvaljujudi senatoru bio predsjednik Savezne komisije za regulaciju energije. Umorstvo saveznog službenika je savezni zločin. -Ali, suče... - Uz to, Scotte, tvoja bi se majka ponosila. - Molim?

- Možeš biti drugi Atticus Finch. - Ali... - Optužena ima pravo na pravnog zastupnika, a ti to jesi, Scotte. Ovime te imenujem pravnim zastupnikom optužene u slučaju Sjedinjene Američke Države protiv Shawande Jones. Sutra ujutro dođi upoznati klijenticu. Saslušanje o zadržavanju u pritvoru održat de se u srijedu u devet ujutro. Scott je brzo hodao — prokletstvo, umalo je trčao — sagovima obloženim hodnicima šezdeset i drugog kata do stubišta od mramora i mahagonija koje je vodilo na šezdeset i tredi kat. Pojurio je stepenicama i protutnjao pokraj majušnih ureda u kojima su sjedili pametni mladi pravnici koji su odrađivali svoju mjesečnu kvotu naplativih radnih sati kao radnici na pokretnoj liniji u tvornici. Večeras, kao i svaku večer, radnici su radili dvostruku smjenu, na veliku korist partnera. No ta pomisao nije ispunila Scottovo srce uobičajenim veseljem; večeras je njegovo srce bilo ispunjeno strahom, kad je uletio u ured svog starijeg partnera. Dan Ford je bio šezdesetgodišnjak. On i Gene Stevens osnovali su tvrtku prije trideset i pet godina, čim su diplomirali na pravnom fakultetu SMU-a. Dan Ford je uposlio Scotta prije jedanaest godina, kad je on diplomirao na SMU, uzeo ga pod svoje okrilje, naučio ga unosnoj odvjetničkoj praksi, uredio da bude izabran za partnera, isposlovao mu hipoteku na kudu, uveo ga u restorane, športski i golf klub i pomogao mu da povoljno dobije ferrari. Bio je Scottov mentor i očinski lik, i sjedio je za svojim radnim stolom, na svom radnom mjestu, od sedam ujutro do sedam navečer, od ponedjeljka do petka, i subotom od sedam ujutro do podneva, pedeset tjedana godišnje, svakoga dana u životu. Dan Ford je trideset i pet godina zaredom napladivao tri tisude sati godišnje, što je uspoređivao s DiMaggiovim pogotcima u pedeset i šest utakmica zaredom. Ova je tvrtka bila njegov život. Danova se sjajna glava podigla, a licem mu prošao širok osmijeh. - Scotty, moj dječače! Scott se srušio na sofu.

- Ne izgledaš mi baš dobro, sine. Imaš problema? Dan Ford je u proteklih jedanaest godina riješio vedinu Scottovih problema. Scott se nadao da ni sad nede biti drukčije. - Sudac Buford me je upravo odredio da zastupam kurvu koja je ubila sina senatora McCalla. Od tih je novosti Dan ostao bez daha. Naslonio se na naslon svog stolca. - Šališ se. - Da bar. - Zašto? Scott je podigao ruke. - Zato što sam na ručku Komore održao svoj govor o Atticusu Finchu. Sudac je bio prisutan. - I povjerovao je u njega? - Očito. Dan je prešao rukom preko glatke glave. - To nije dobro. Nimalo dobro. Ne smijemo si dopustiti da razljutimo sljededeg predsjednika, a ne smijemo si dopustiti ni da razljutimo Buforda. Prokleto umorstvo, zašto nije na Državnom sudu? Tad bismo znali kako demo! Državni suci u Teksasu uvijek su bili popustljivi na poziv nekog modnog partnera velike odvjetničke tvrtke, jer se državni suci biraju zahvaljujudi novčanim doprinosima velikih odvjetničkih tvrtki njihovim kampanjama. Prijetnja da deš na sljededim izborima sredstva tvrtke prebaciti protivniku kod sudaca postiže željeni cilj. Odabir državnih sudaca u Teksasu je ustavna tradicija, još iz 1850. i služi kako bi teksaški zakonski sustav sačuvala urednim i predvidljivim, ako ved ne previše poštenim. Zato se odvjetnici velikih pravnih tvrtki ne boje sudaca Državnog suda, baš kao što se čovjek ne boji svog kudnog ljubimca. Ali, savezni suci drukčijeg su kova. Oni se ne biraju. Njih postavlja Predsjednik prema tredoj točki Ustava Sjedinjenih Američkih Država - doživotno. Ne mogu biti smijenjeni. Nisu im potrebni novčani doprinosi

velikih pravnih tvrtki. Ne boje se modnih odvjetnika. Naljuti saveznog suca i morat deš s time živjeti sljededih trideset ili četrdeset godina — više nikad nedeš dobiti slučaj u njegovoj sudnici. Velika odvjetnička tvrtka kao što je Ford Stevens s aktivnom praksom na Saveznom sudu nije si smjela dopustiti da naljuti suca Sama Buforda. — Trenutačno imamo desetak slučajeva na njegovom popisu. S velikim novcima u igri. Postanemo li personae non gratae u Bufordovoj sudnici, gubit demo sve savezne slučajeve dok gad ne umre. — Ili ode u mirovinu. — Buford de umrijeti u sudnici, jednako kao Gene. Gene Stevens, suosnivač tvrtke, umro je prošle godine za svojim radnim stolom, s olovkom u ruci i rukom na dnevnom rasporedu, upisujudi svoj zadnji naplativi sat. Ved dvadeset i četiri sata kasnije, njegov je ured bio ispražnjen, i u njega se uselio Scott. — Buford kaže da de to biti medijski cirkus - rekao je Scott. — Da, mnogo publiciteta za tvrtku — ali pogrešnog. - Danovo blijedo lice postajalo je ružičasto kao u novorođenčeta. -Prokletstvo, ova tvrtka ne može braniti tu kurvu! Dan je zatvorio oči, prekrio rukom lice, i protrljao sljepoočice. Tako je razmišljao. A kad bi se Dan Ford udubio u razmišljanje, uvijek je pronalazio točan odgovor. Scottov je stariji partner imao um konstruiran jednako kao mercedes koji je vozio: modan, učinkovit, pouzdan, i bez ijedne moralne komponente. Stoga je Scott mirno sjedio dok je Danov um radio. Podigao je pogled i zagledao se u zidove tražedi nove trofeje. Dan je bio lovac na krupnu divljač; na zidovima njegovog ureda bile su pre-parirane glave divljih životinja koje je kroz godine ustrijelio, i sve su gledale Scotta. Bilo je to nekako jezovito. Nakon jednog trenutka, Dan je maknuo ruku s lica. Smiješio se. - Nagovori je da prizna krivnju. - Kaže da nije kriva, želi suđenje.

- Pa što onda? Slušaj, Scotty, odi do nje, objasni joj stvarnu vjerojatnost da de izgubiti spor i biti osuđena na smrt ili, u najboljem slučaju, provesti ostatak života u zatvoru. Reci joj da de, prizna li, biti puštena prije pedesete i još uvijek de modi imati život... Znaš, upotrijebi svoj čuveni šarm, pravi se da ti je stalo. - A, ako ne pristane? - Bit de joj bolje da pristane! Ne kanim dopustiti da prihod tvrtke snosi gubitke zbog neke jeftine kurve! Danovo je lice sad bilo jarkocrveno i uperio je prst u Scotta, što je bio siguran znak da je vrijeme za odlazak. Scott je ustao i krenuo prema vratima. - Reci joj da se mora nagoditi, htjela ili ne htjela! Scotty je kimnuo glavom i brzo izišao. Ved je napravio deset koraka niz hodnik, kad je ponovno začuo Danov glas: - Neka prizna krivnju, Scotty! PET Scott je izvezao svoj ferrari iz garaže, pozdravio kao i uvijek Osvalda, čuvara, i krenuo ka sjeveru. Dok je vedina ljudi koji su radili u središtu grada putovala kudama u udaljenim predgrađima preko naplatnih kudica autoceste Dallas North ili autocestom North Central, satima bespomodno zaglavljeni u prometu, potiskujudi bijes zbog kojega je na dalaškim autocestama svake godine ostajao određen broj mrtvih, Scott Fenney se ležerno vozio cestom Cedar Springs i avenijom Turtle Creek i Lakeside Driveom, a zatim prošao pokraj parka Robert E. Lee, na povratku kudi istim onim putem kojim su važni ljudi u Dallasu putovali ved stotinu godina. Deset minuta kasnije, prešao je dvotračni komad asfalta i, kao da je neka vila mahnula čarobnim štapidem, njegov se svijet naglo promijenio: vrijednost zemljišta se upeterostručila, vrijednost kuda učetverostručila, prihod po glavi stanovnika utrostručio, studentska postignuda na ispitima udvostručila, a stanovništvo postalo sačinjeno isključivo od bijelaca. Ušao je u Grad Highland Parka. Izgrađen 1906. na tisudu tristo hektara visokog zemljišta iznad središta Dallasa, Highland Park je danas svetište otmjenih kuda, dizajniranih vrtova i širokih avenija s baldahinima krošanja visokih hrastovih

stabala. Na njegovim širokim pločnicima vide se dadilje Europljanke i sluškinje Meksikanke koje u kolicima guraju nasljednike velikih teksaških bogatstava, dok njihovi očevi — milijarderi i milijuneri i odvjetnici koji brinu o njima -rade u neboderima u središtu grada, a njihove majke igraju tenis u otmjenim klubovima i kupuju u trgovinama Anne Fontaine, Luca Luca i Bottega Veneta u kupovnom centru Highland Park Village, čija španjolska, mediteranska arhitektura i zgrade s neobičnom štukaturom, krovovima od terakote i ukrasima od kovanog željeza dozivaju u misli jedno daleko vrijeme i mjesto, kad je veliko bogatstvo bilo rezervirano za ljude određenog društvenog položaja, a ne za svakoga tko zna pogoditi u koš. Posjetitelji iz Kalifornije kažu da ih taj grad podsjeda na Beverly Hills, i to razlogom: isti arhitekt koji je osmislio Beverly Hills, dizajnirao i Highland Park. Jedina je razlika u tome što osnivači Beverly Hillsa nisu donijeli zakonske odredbe prema kojima vlasnici nekretnina u njihovom novom gradu smiju biti isključivo bijelci; osnivači Highland Parka to jesu učinili. Gotovo stotinu godina kasnije, Grad Highland Park je otok od osam kvadratnih kilometara, u cijelosti okružen s 760 kvadratnih kilometara grada Dallasa. To je otok bjeline u oceanu boje- u Dallasu, gradu od 1.2 milijuna stanovnika, danas je samo 39 posto bijelaca; u Highland Parku, gradu od 8.850 stanovnika, bijelaca je 98 posto, a nijedna jedina kuda nije u vlasništvu crnca. To je otok bogatstva — svakoga dana de u Highland Parku na prodaju biti više od stotinu kuda po cijenama vedim od jednog milijuna dolara. To je otok imun od zločina i društvenih bolesti koje pogađaju Dallas - djeca iz Highland Parka svoj rodni grad nazivaju »Mjehurid«, sretni što su odvojeni od izvanjskog svijeta koji im namiguje na rubu grada - iako je otok bez ijedne rijeke ih potoka, čak i bez jarka koji de sačuvati izvanjski svijet podalje, ved samo s najvišim cijenama kuda u Teksasu, dobro naoružanom policijom, i dugogodišnjom reputacijom da de ti, ako si crn ih smeđ, a ne stanuješ ondje, bolje biti da si samo u prolazu. Policija Highland Parka nije zaustavila ferrari: Scott Fenney je bijelac i tamo stanuje. Kao i ostali imudni bijelci, novac je zarađivao u Dallasu, ali je stanovao u Highland Parku, podizao obitelj u Highland Parku i

slao djecu u škole u Highland Parku. Skrenuo je udesno na Beverly Drive i ušao na prilaz svoje dvokatnice od šesto kvadrata, sa šest spavadih soba i šest kupaonica, zdanja vrijednog 3.5 milijuna dolara. Kudu je kupio prije tri godine za 2.8 milijuna dolara, kad je prethodni vlasnik bankrotirao i banka odlučila prodati nekretninu. Dan Ford je zatražio osobnu uslugu i uvjerio banku da kudu proda Scottu uz stopostotno financiranje uz veoma povoljnu kamatu. Najednom hektaru u samom srcu Highland Parka, ta je kuda po toj cijeni bila prava bagatela. Scott je uskočio s obje noge, zadužio se do grla. U mnogim gradovima u Teksasu, muškarce koji duguju velike novčane iznose gledaju sa sumnjičavošdu; u Dallasu takve ljude gledaju sa strahopoštovanjem. Scott se provezao ciglom popločanim prilazom u stražnje dvorište. Ugasio je motor, ali nije izišao iz automobila. Obično bi se, došavši kudi, svake večeri iznova divio svom domu i ispunio bi ga osjedaj ponosa zbog toga što je pamedu i napornim, odvjetničkim radom uspio stedi savršenu kudu za savršen život. Ove je večeri bilo drukčije. Tek drugi put u životu, njegove je misli zasjenio jasan osjedaj prijetede zle kobi, jednako kao kad je imao deset godina i kad je majka došla po njega ranije u školu i rekla mu da je njegov otac ozlijeđen. Znao je da mu je otac mrtav. Butch Fenney je bio građevinski radnik. Jedan je kabel puknuo i gomila drvne građe se srušila i zgnječila Butcha. Scottova majka je dala sve od sebe, ali morali su prodati svoju kudicu u Istočnom Dallasu. Ona je radila za specijalista ortopedije koji je živio u Highland Parku i posjedovao kudu za rušenje kod SMU-a, majušnu šezdeset godina staru građevinu koja bi se prevrnula da ju je netko snažno gurnuo. Kuda je bila bezvrijedna, ali je 22 sa 38 metara zemljišta na kojemu se nalazila vrijedilo najmanje 250.000 dolara. Liječnik je planirao zadržati posjed do mirovine, kad je kanio srušiti kudu i prodati zemljište uz značajnu zaradu. Dobri je liječnik iznajmio kudu obitelji Fenney, majci i sinu.'

Tako je Scott Fenney pohađao škole Highland Parka zajedno sa sinovima i kderima guvernera i senatora, milijunera i milijardera, potomcima velikih dalaških obitelji kao što su Hunterovi, Perotsi i Crowsi. Bio je siromašni klinac u kvartu, siromašak koji nije nosio traperice s potpisom nekog čuvenog dizajnera i Nike tenisice od stotinu dolara, koji za proljetne praznike nije išao u Europu i za šesnaesti rođendan nije dobio 50.000 dolara vrijedan BMW. Ali, Scott Fenney je imao nešto što nijedan šmrkljavi bogati dječak nije mogao kupiti tatinim novcem: dar za sport. Izvanredan bogomdan tjelesni talent koji se otkrio trkom koji grad nikad nede zaboraviti. Srednjoškolski nogomet. Groznica subotnje večeri. Ozakonjeno, strukturirano nasilje, koje su organizirali muškarci, a provodili dječaci, i kojemu su svi klicali -i iskušana metoda uspinjanja na društvenoj ljestvici u Teksasu. Scott je bio snažan, i bio je izdržljiv, i bio je brz. Postao je čuveni trkač za Highland Park High, najbolji od Doaka Walkera. Nakon srednje škole, upisao se na SMU. Vedina klinaca iz Highland Parka smrtno se boji odlaska iz sigurnosti i zaštite Mjehurida, tako da za njih odlazak na koledž predstavlja iseljenje iz obiteljske kude u Highland Parku, vožnju bemburom nekoliko uličnih blokova dalje i useljavanje u spavaonicu bratstva na kampusu sveučilišta u Highland Parku. Scott Fenney je išao na SMU jer mu je škola ponudila športsku stipendiju. Četiri godine bio je zvijezda sveučilišne momčadi; njegovih 193 metra u utakmici protiv Teksasa pretvorili su ga u legendu. Ujedno je bio dovoljno omiljen da bude izabran predsjednikom svoje godine i dovoljno pametan da diplomira prvi u svojoj klasi. Kad su profesionalci odbili metar i devedeset visokog i osamdeset i četiri kilograma teškog bijelog trkača s ružnim ožiljcima na oba koljena, upisao se na pravni fakultet na SMU. E sad, na Pravni fakultet Sveučilišta Suthern Methodist ne ideš ako planiraš ganjati karijeru pravnika u New Yorku ili D.C.-u ili L.A.-u, ili čak Houstonu kad je o tome riječ: on nije baš Harvard jugoistoka. Zapravo, kažu da je mnogo lakše upisati se na Pravni fakultet na SMU, nego u neko od sestrinstava ili bratstava na tom

istom Sveučilištu. Na Pravni fakultet SMU-a ideš samo i jedino ako se pravom želiš baviti u Dallasu, Teksas, jer SMU pravnici rađaju SMU pravnike ved tolika desetljeda da je dalaška pravnička zajednica incestuoznija od zabačenih sela u šumama Alabame u pedesetima. Scott je diplomirao kao najbolji u svojoj klasi na Pravnom fakultetu, što mu je priskrbilo poslovne ponude iz svih velikih tvrtki u Dallasu. Odabrao je Ford Stevens jer su mu oni ponudili 5.000 dolara više. Jedanaest godina kasnije, Scott Fenney više nije bio siromašan dečko u kvartu. ★ Scott je ušao u kudu kroz stražnja vrata koja su vodila najprije u ostavu i iz nje u prostranu kuhinju, u kojoj je zatekao Consuelu koja je kuhala i na malom televizoru gledala neki meksički kviz. — Buenas noches, sehorita. Sto je za večeru? Okrenula je svoje smeđe lice od štednjaka od nehrđajudeg čelika i nasmiješila se. - Enchiladas, senor Fenney. Especial za vas. Prišao je štednjaku, zagrlio je i rekao: — Ne brini, Consuela. Esteban de se brzo vratiti. Suspregnula je suze. - Si. Dodi de. Consuela de la Rosa imala je dvadeset i osam godina i bila je niska i nabita. Živjela je u kudici uz bazen u stražnjem dvorištu, jednako kao i nebrojene druge nezakonito useljene sluškinje Meksikanke u čitavom gradu Highland Parka, što im je učinkovito jamčilo politički azil pred Useljeničkim uredom. Njihova nazočnost ni u kom slučaju nije bila tajna; šetkanje između polica trgovine delikatesama u Highland Parku za radnoga dana kad su sluškinje obavljale kupovinu za obitelj, ovih se dana smatralo lekcijom konverzacijskog španjolskog. Prava prijetnja njegovoj sluškinji nije bio Useljenički, ved Estebanovi hormoni.

Ako joj njezin hombre napravi dijete, Consuela de prema prešutnom dogovoru u Highland Parku morati napustiti grad: španjolski u trgovinama živežnim namirnicama bio je prihvatljiv; španjolski u školama nije. —Je li gospođa Fenney kod kude? — Nije. Sehora, nje nema cijeli dan. Ona lupa golf lopta. — Uza sve satove golfa koje je uzela, sad bi ved trebala biti na profesionalnom turniru za žene. U skladu sa svakodnevnom rutinom, Scott se popeo stražnjim stepenicama do prvoga kata, preskačudi dvije odjednom. Prošao je hodnikom i drugim nizom stuba do zadnjeg kata koji je bio carstvo njegove devetogodišnje kderke. Njezina soba nije bila soba djeteta; na zidovima nije bilo nijednog postera Britney Spears ili blizanaca Olsen. Bile su samo knjige, knjige na policama za knjige, knjige na njezinom radnom stolu, knjige na nodnom stolidu, knjige na podu. Iako je imala tek devet godina, bila je ozbiljno dijete, obzirna, pametnija od prosjeka. Scott ju je zatekao za radnim stolom, pogurenu ispod krovnog prozora, bosonogu, u kratkim kombinezonkama i zelenoj majici Dallas Mavericksa, bez obzira na prijetnje njezine majke da de je se odredi ne počne li se odijevati u dizajnersku odjedu iz trgovine Nieman Marcus kao i ostale djevojčice njezine dobi u Highland Parku. No, ona je to nepopustljivo odbijala, govoredi da ima vlastiti identitet, na što bi njezina majka uvijek odgovorila: - Kakav, dječački? - Hej, Boo. Barbara Boo Fenney. Ime je dobila po njegovoj majci, koja je umrla prije nego što se Boo rodila. Scottova majka nije doživjela vidjeti skupu kudu svoga sina ili svoju unuku. Boo se okrenula na stolcu, zavitlavši crvenom, do ramena dugom kosom, i uputila mu osmijeh koji ga je pogodio ravno kroz srce. Scott je volio svoju ženu, ali Boo je bila ljubav njegovog života. - Hej, A. Scott. Obuhvatio je njezino lice rukama, nagnuo se i poljubio je u čelo.

—Jesi li imala dobar dan, dušo? - Oh, čitala sam i igrala igrice na računalu, gledala telku, kuhala s Consuelom, znaš, uobičajeno... dok nije nazvao Esteban. Hvala ti što si umirio Consuelu — inače bi još plakala. Scott je kimnuo glavom. - Mama je vani čitav dan? Pogledala ga je. — Da. - Ljeto je, trebala bi provoditi više vremena s tobom. - Znaš, ja nisam u odboru bala Cattle Barons. — Nasmiješila se. — Kako si ti proveo dan? - Dobro. -Jesi li se bavio važnim pravnim poslovima? - Oh, da. - Cime, na primjer? Scott se prisjetio svog dana — naplatio je dvanaest radnih sati za devet koliko je proveo u uredu; održao svoj Atticus Finch govor na ručku Odvjetničke komore; koketirao s Missy dok je mamio studenta prava poput ribe na udicu; glasovao za otkaz Johnu Walkeru; koketirao s Dibrellovom recepcionarkom; sakrio onečišdenje olovom iza povlastice odvjetnik-klijent; prijetio da de uništiti jednu mladu ženu otkrivajudi njezinu seksualnu prošlost na suđenju, a sve kako bi ishodio povoljnu nagodbu -i brzo je, kao i uvijek, odlučio da je dan jednoga pravnika najbolje ostaviti u uredu. Stoga je rekao: - Oh, znaš, stvarima kojima se pravnici bave. — A-ha. — Ponovno ga je pogledala. - Ti meni govoriš samo ono što želiš da znam, zar ne? Nasmiješio joj se. — Da, Namrštila se. - To nije pošteno. — Što nije pošteno? —Ja sam zarobljena ovdje po čitav dan dok se majka nalazi sa svojim prijateljicama na ručku i igra golf, a ti ideš u ured i obavljaš svoje odvjetničke poslove. Majka se vrati kudi i želi mi ispričati sve o tome kako je provela dan, ali mene zanima tvoj dan, a ti mi ne želiš redi. Nije pošteno.

Scott je sjeo na rub Booinog kreveta i pogledao svoju kderku, čije se slatko lišde namrštilo. Znao je da nije doista ljuta, ali svejedno je bio uznemiren. Stoga je ponovno razmislio o tome što je tog dana radio i odlučio da joj može redi jednu stvar. — Dobro, redi du ti nešto o tome kako sam proveo dan. Postavljen sam za pravnog zastupnika jedne žene optužene za zločin, žene koja je ubila sina senatora McCalla. Lice joj se razvedrilo i sve je opet bilo u redu. — Ti nisi odvjetnik zločinaca. — Neki ljudi kažu da su svi odvjetnici zločinci. Boo se nasmiješila. — Znaš što sam mislila. — Pa, nadam se da nede biti suđenja, da de se nagoditi. — Što to znači, nagoditi se? — Da de redi da je kriva. —Je li kriva? — Vjerojatno. — Hodeš li je pitati? — Možda... hodu redi, da, naravno. — Zašto želiš da se nagodi? Mislila sam da bolje zaradiš kad slučaj završi na suđenju. — Ne na ovom suđenju. Ovo radim besplatno. — Zašto? — Sudac Buford me prisilio. — Zar on to može? — Da. Zastupam na Saveznom sudu, pa može. Takvo je pravilo. — Na sljededim izborima podrži njegovog protivnika. Dobro ju je podučio. — Sudac Buford je savezni sudac, imenovan doživotno. — Sranje.

— Boo, nemoj psovati. — Majka psuje. — Ne bi smjela ni ona. A ni ti. Zvučiš prosto. — Psuju u filmovima, čak i onima koje djeca smiju gledati. I sva druga djeca psuju. — To ne znači da je psovanje dobro. Nemoj se povoditi za drugima, Boo. Nemoj činiti nešto što je pogrešno samo zato što to svi drugi čine. Učini ono što je ispravno. — Ne govorim ono na J. Scott se nasmiješio. — To je dobro. — Čak ni ne znam što to znači. — Nadam se. — Sally koja živi malo dalje niz ulicu, ona kaže da njezin tata govori tu riječ na j svaki put kad misli da ona nije u blizini. A ponekad čak i kad mu je blizu. Ti ne govoriš riječ na j kad mene nema, zar ne? — Ne, naravno da je ne govorim. Mala laž. — Znači, ona nema novaca da ti plati? — Tko, optužena? Ne, nema. — Ima li posao? — Ona je, ovaj... — Prostitutka, čula sam na telki. I narkomanka. Što je to prostitutka?

Kad bi mu Boo postavila pitanje kao što je bilo ovo, Scott nikad nije bio posve siguran kako bi joj odgovorio. Uvijek se činilo da ona zna kad joj on ne govori čitavu istinu, ali, iako se godila sa zrelošdu

dvadesetpetogodišnjakinje, ponekad joj nije želio redi čitavu istinu. Stoga je odgovorio kao odvjetnik. Izmislio je istinu. - Osobna pratiteljica. — Sto je to? — Osoba koja prima muškarce. — Kao što ti primaš klijente? Nije bila ni svjesna koliko je ta analogija blizu istini. — Tako nekako. — Imaš li ijednog klijenta kao što je ona? — Ne, Boo, ja ne zastupam prostitutke i narkomane. — Mislila sam, imaš li ijednog klijenta crnca? — Oh. Ne, nikad nisam imao klijenta crnca. — Zašto ne? — Pa, zato što zastupam korporacije, ne ljude. — A što je s onim ljudima koji te stalno zovu? — Moji klijenti su korporacije, ali su mi kontakti direktori u tim korporacijama. Boo je napudila usnice. Razmišljala je. — Zašto? — Što zašto? — Zašto zastupaš korporacije, a ne ljude? — Zato što me ljudi ne mogu platiti. Bogami, Boo, ni sam se ne bih mogao platiti, po cijeni od tri i pedeset po satu. Razrogačila je oči. — Napladuješ tri dolara i pedeset centi po satu? Scott se nasmijuljio. — Ne. Tri stotine i pedeset dolara po satu. — Stvarno? Zato radiš tako sporo?

Samo devet godina, a ved je bila sposobna za partnera u najvedoj odvjetničkoj firmi u zemlji. Rekla je: - Dakle, mi smo bogati zato što te korporacije mogu platiti tristo pedeset dolara po satu? - Da... zapravo, ne, mi nismo bogati, Boo. - Živimo u velikoj kudi i ti voziš ferrari. - Da, ali moram raditi da bih sve to uzdržavao. Bogataši ne moraju. - Cindyn tata je dobio otkaz i morali su prodati kudu. - Ne brini, dušo, nama se to nikad nede dogoditi. Iz jacuzzija u kupaonici, njegova je žena rekla: — Moraš razgovarati s njom, Scotte, tebe de poslušati! Kako du ikad biti iza-brana za predsjednicu Cattle Barons bala, ako se moja kderka odijeva kao dječak! Rebecca Fenney je imala trideset i tri godine, bila je vitka i božanstvena, još uvijek najljepša žena u Highland Parku - savršena supruga za savršen život. I očajnički je željela predsjedati sljededem balu Cattle Baronsa, najvedem društvenom događaju koji se u Dallasu svake godine organizirao, jedinoj prilici kad su se najsofisticiraniji muškarci i žene u Highland Parku odijevali u kaubojsku odjedu i izigravali Teksašane od glave do pete. Unjkanje bi postalo naglašenije, cigare duže, suknje krade, a dijamanti krupniji; i svi bi pokušavali biti vedi Teksašani od svojih susjeda, i na Southfork ranč, dom J. R. Ewinga iz televizijske serije Dallas, ili neko drugo prikladno mjesto, stizali bi u Hummerovim limuzinama, rolls-roycevima, pa čak i helikopterima. Pili bi šampanjac i whiskey, jeli pečenog aligatora i fajitas, jahali mehaničkog bika, kladili se na utrke pasanaca i plesali na glazbu poput one koju izvode Oak Ridge Boys, Dwight Yoakam ili Willie Nelson. Muškarci se natječu novcem, klade za stolovima u kockarnici ili nadmedu na aukciji na kojoj se nude dijamanti i porschei. Žene se natječu odjedom. Nose crne, modre, crvene, ružičaste i bijele kaubojske čizme od kože guštera, noja, slona, klokana i antilope; nose satenske steznike s dubokim dekolteom, povodce od janjede kože, kožne prsluke i večernje haljine; nose odgovarajude kaubojske šešire. Prošle je godine Rebecca odjenula svijetlomodru kratku antilopnu suknjicu s resama, odgovarajude kaubojske čizme,

dekoltirani ružičasti topid i ružičasti kaubojski šešir od antilopne kože - i bila je bijesna jer je nitko nije zamijetio. Scotta je sve to zabavljalo, ali ženama iz Highland Parka, koje su se sve nadmetale koja de biti ljepotica bala, Cattle Barons bio je smrtno ozbiljan posao. Sretnica koja predsjeda balom ostaje zauvijek zapamdena u elitnim krugovima Highland Parka -osim možda jedne bivše predsjednice koja je uhidena zbog krađe u Neiman Marcusu. Pod uvjetom da nema policijski dosje, Rebecca Fenney bila je glavna kandidatkinja za predsjedateljicu sljededeg Cattle Barons bala. Scott i Rebecca bili su u svojoj kupaonici na prvom katu; ona naga u jacuzziju, on razdražljiv u kudnom ogrtaču. Scott je svojoj supruzi pokušao ispričati o svom danu na poslu, ali ona nije pokazala nimalo zanimanja. Iznervirao ga je slučaj McCall; njegova je supruga to samo podigla stupanj više. Jedino o čemu je željela razgovarati bio je Cattle Barons i najnoviji skandal u Highland Parku, još jedna izvanbračna afera, što Scottu i nije bila baš neka šokantna novost. Rebecca je rekla: - Muffy, sjedaš je se, sa zadnje zabave u klubu. Scott se nije sjedao nikakve Muffy i nije bio posebno zainteresiran nastojati se prisjetiti. Odmahnuo je glavom. - Izbijeljena plavuša, silikoni u sisama, stalno se prenemagala... - Stvarno, to suzuje izbor na samo devedeset i pet posto žena u Highland Parku. - Udana je za onog Billa, ne znam kako se preziva, onog starog, delavog, debelog. - Oh, da, sjedam je se. Nosila je onaj dvodjelni kostimid, ima krasne trbušnjake. Sigurno je bar dvadeset godina mlađa od Billa. Što, varala ga je? - Uhvatio ju je u krevetu sa susjedom. - Rebecca, to i nije nešto šokantno. Lukavo mu se nasmiješila, što je Scottu iz prijašnjeg iskustva govorilo da najbolje tek dolazi. - Nije je uhvatio s muškarcem koji živi u kudi do njihove. Uhvatio ju je sa ženom koja živi u kudi do njihove.

- Bila je u krevetu s drugom ženom? - Da! Nazvala sam te da ti to kažem, ali je Sue rekla da imaš posla. - Rebecca, nemoj me gnjaviti na poslu s tračevima. - Ako je istina, nije trač, sam si to rekao. - To je kleveta, Rebecca - istina je apsolutna obrana od uvrede časti i optužbe zbog klevete. Protiv tračeva nema obrane. - Čak ni kad je riječ o lezbijskoj aferi? - Zar oni nemaju kderkicu Booine dobi? - Imali su. Muffy i njezina djevojka su pobjegle u Kalifor-niju. - Ostavila je dijete? Zašto? Rebecca je slegnula ramenima. - Svi znaju. U ovom se gradu više nigdje ne može pojaviti. Uz to je lezbijka; djetetu je bolje bez nje. - Rebecca, je li to ono što radiš na ručku s prijateljicama, tračaš? - Ne... samo uz desert. Mi to zovemo sufle skandala. Činila se zadovoljna samom sobom, bar jedno od njih je to bilo. Pomisao da njegova žena sjedi za ručkom i trača, dok Boo sjedi sama kod kude, podigla je Scottovu razdraženost na novu visinu. Umalo joj je rekao nešto što bije zacijelo povrijedilo, no kad je vidio njezino glatko, mokro tijelo dok je izlazila iz kade, crvenu kosu priljubljenu uz lice, okrugle dojke ružičaste od vrude vode, trbuh ravan od silnih sati vježbanja na spravi za trbušnjake, i čvrstu guzu koja se nije spustila ni centimetar otprije jedanaest godina kad su se vjenčali, želja je iz njegovih misli potisnula slučaj McCall, Cattle Barons bal, sufle skandala i sveprisutnu razdražljivost. Pustio je da mu ogrtač klizne s ramena i pogledao se: imao je punu erekciju. Prišao joj je, obgrlio je rukama s leđa, priljubio se uz nju i ispružio ruku

obuhvativši joj genitalije, što bi još donedavno rezultiralo tihim stenjanjem koje bi dovelo do seksa na mramornom toaletnom stolidu. Večeras je rezultiralo samo ogorčenim uzdahom. - Ne večeras, Scotte. Umorna sam. Zadnjih je šest mjeseci često bila umorna. Pustio ju je i ušao u spavadu sobu, a zatim prišao kutku za sjedenje uz prozor. Sjedio je i slušao lupkanje lipanjskih kukaca koji su se zalijetali s vanjske strane stakla, u potrazi za svjetlom kao obradeni griješnici. Daljinskim upravljačem uključio je televizor, a zatim spustio pogled: njegova se erekcija otopila kao sladoled na vrudem ljetnom danu. Nije uvijek bilo ovako. Upoznali su se na njegovoj tredoj godini pravnog fakulteta, na nekom tulumu njegovog starog bratstva nakon utakmice. Ona je bila starija navijačica i aktualna mišica SMU-a. Scott Fenney bio je nogometna legenda i zvijezda kampusa, tako da mu je bilo lako pristupiti najljepšoj studentici na SMU. Iste su se večeri poseksali u jednoj od kupaonica na katu. I na svim mogudim zamislivim mjestima u mjesecima koji su uslijedili: u njezinom automobilu; u njegovom automobilu; u spavaonici njezinog sestrinstva; u njegovom stanu; na stubištu pravnog fakulteta; u parku usred bijela dana; na osamnaestoj rupi golf kluba kasno nodu nakon što su preskočili ogradu - do dana današnjeg ne može ubaciti lopticu u tu rupu a da se ne sjeti te nodi. Bili su silno uspaljeni, nisu se mogli zasititi jedno drugoga. Ipak, negdje putem - kad, nije bio siguran - ta je strast izblijedila. I sad su spavali okrenuti leđima jedno drugome, razdvojeni sa šezdeset centimetara ogromnog madraca kao demilitariziranim područjem. Nisu bili ljuti jedno na drugo - rijetko su se svađali - ali su i rijetko vodili ljubav. Ona je jednostavno odlepršala. Sjedio je mlitav i mlohav dok su mu se sve iritantne misli -slučaj McCall, nedostatak zanimanja njegove žene za njegov radni dan, ponovno uskradivanje seksa, sufle skandala, i činjenica da mu je kderka čitav dan bila kod kude sama - strelovito vradale. Povikao je supruzi u kupaonici: - Zašto ne provodiš više vremena s Boo? Možda de te tad poslušati. Rebecca se pojavila na vratima kupaonice, još uvijek naga, s rukama na bokovima.

- Nikad me nije slušala. Zbog nje imam ove odvratne strije, ali ona je tvoje dijete. Ja sam u njezinim godinama ved dva-put pobijedila na natjecanjima ljepote. Ona nosi kombinezonke. Osim toga, ovog ljeta imam posla. Zašto ti ne provodiš više vremena s njom? -Ja radim. - Ah, tako. Ono što ja radim nije važno. - Meni se čini da ti samo tračaš. - Samo uz desert. Uz ručak planiramo bal. - Veliki društveni događaj. - Na kojem prikupljamo novac u dobrotvorne svrhe. - Do kojih vam uopde nije stalo. Za vas je to samo još jedan korak više na društvenoj ljestvici Highland Parka. Ti se uspinješ u društvu, a Boo odgaja Consuela! Bijesno ga je pogledala, okrenula se na peti i nestala u kupaonici. Scott je kanio povikati za njom, Moraš provoditi jednako vremena sa svojom kderkom koliko provodiš tračajudi s onim starim kokama iz visokog društva, ali tad bi ona rekla, Da, a ti moraš provoditi jednako vremena sa mnom koliko provodiš sa svojim klijentima, na što bi on rekao, Ti klijenti pladaju ovu kudu, i ove automobile, i tvoje haljine, i... - McCall... Glas izvjestitelja prenuo je Scotta iz misli i privukao mu pozornost na televizijski ekran. - Umorstvo njegovoga sina - govorio je izvjestitelj - priskrbilo je senatoru vede simpatije u predizbornoj kampanji i tako učvrstilo njegov položaj najizglednijeg kandidata za Bijelu kudu. ŠEST

Izdanje Dallas Morning Newsa od 22. studenog 1963. godine uključivalo je crno uokvireni oglas preko čitave stranice, naslovljen »Dobrodošli u Dallas, gospodine Kennedv«. Nije to bila dobrodošlica. Bila je to optužnica protiv predsjednika Kennedyja koju je platila nekolicina desno orijentiranih dalaških naftaša, »građana koji razmišljaju o Americi«, kako su se sami nazvali. Optužili su Kennedyja da je blag prema komunizmu, unatoč predsjednikovom uspješnom suprotstavljanju Rusima u kubanskoj raketnoj krizi. Na letu Air Force One za Dallas, jedan je pomodnik predsjedniku pokazao taj oglas. Kennedy ga je pročitao i zamijetio, »Danas idemo u zemlju luđaka«. Oglas je navodio gradonačelnika Dallasa kao Kennedyjevog simpatizera. Gradonačelnik je bio Earle Cabell. Tog jutra je dočekao predsjednika Kennedyja u zračnoj luci Love Field i vozio se u predsjedničkoj povorci, tri automobila iza predsjednikove modre limuzine. Kad je njegov automobil skrenuo na Elm Street, Cabell je čuo tri pucnja koji su odjeknuli iz skladišta školskih udžbenika. U bolnicu Parkland Memorial stigao je u trenutku kad su predsjednika iznosili iz limuzine. Cabell je ostao u bolnici dok predsjednikovo tijelo nije odneseno. Nadao se da de predsjedniku modi pokazati da Dallas više nije »jugozapadna prijestolnica mržnje američkog Juga«. Nije uspio. No svejedno su zgradu Savezne uprave u središtu Dallasa nazvali po njemu — Cabellu, ne predsjedniku. Naravno, kad je A. Scott Fenney, Esq., nedugo nakon devet ujutro sljededeg dana stigao u zgradu Savezne uprave Earle Cabell u Commerce Streetu, nije znao tko je bio Earle Cabell ni zašto su ovu dosadnu dvadesetjednokatnu zgradurinu nazvali po njemu. Znao je samo da ne želi biti u Earleovoj zgradi tog dana i da mu je jedino bitno da nagovori svoju klijenticu da prizna krivnju i zatim nestane bez traga. Izišao je iz dizala na petom katu, gdje se nalazio pritvor. Nakon što je prošao kroz detektor metala i nakon što mu je pretražena aktovka, dočekao ga je crni čuvar. — Scott Fenney za Shawandu Jones. — Vi ste joj odvjetnik?

Scott je očajnički želio povikati, K vragu, nisam, nisam njezin odvjetnik! Umjesto toga je samo kimnuo glavom. Čuvar gaje poveo uskim hodnikom do male prostorije u kojoj se nalazio samo jedan metalni stol i dva metalna stolca. Scott je ušao i zurio u gole zidove, dok se vrata nisu otvorila i ušla jedna crnkinja, sa sobom donosedi neugodan miris tijela koji je ispunio prostoriju kao gusti dim. Odmjerila gaje od glave do pete, objema rukama prekrila usta i nekoliko puta silovito kihnula. Tad je rekla: — Ti si odvjetnik? — Da, jesam. Shawanda Jones je imala dvadeset i četiri godine, ali je izgledala mnogo starija. Bila je niska, Scottu tek do ramena. Kosa joj nije bila ni kovrčava, ni ravna; bila je smeđa, malo preko ušiju, i činila se mekom, iako očito ved danima nije bila počešljana. Oči su joj bile bljedožudkasti ovali s velikim smeđim središtima, ali su se činile daleke i prazne. Koža ispod očiju bila je tamnija od ostatka njezina lica, koje je bilo brončano, glatko i svjetlucavo od tankog sloja znoja. Nos joj je bio uzak, a usne tanke. Tijelo je izgledalo mršavo, ali skladno ispod vredaste žute zatvorske odore. Lice joj je bilo četvrtasto, s naglašenim jagodič-nim kostima. Bila je privlačna, ali nekod je zacijelo bila lijepa. Podsjedala je Scotta na Halle Berry u ne baš najboljem izdanju. U veoma lošem izdanju. Scott tog jutra nije nosio naočale; nimalo nije mario hode li ga ova klijentica smatrati pametnim. I nije joj pružio ruku, iako se s novim klijentima uvijek rukovao: Dan Ford je Scottu na samom početku njegove karijere odvjetnika objasnio da odvjetnik ima samo jednu priliku ostaviti dobar prvi dojam na novoga klijenta, i zato klijenta mora uvijek gledati ravno u oči i čvrsto se rukovati s njim, što de, rekao je Dan, dati osjedaj izravnosti i poštenja, pa de klijent biti manje sklon sumnjati u račun za pravne usluge. Umjesto toga, u strahu da bi mu njezina ruka —jedna od dvije u koje je netom kihnula kao da ima upalu pluda — mogla prenijeti neku zaraznu bolest, Scott je svojoj novoj klijentici pokazao da sjedne. Ali ona nije sjela. Hodala je. Hodala je sjedne na drugu stranu prostorije i natrag. Naprijed-natrag, unedogled, trljajudi ruke kao da je u sobi hladno a ne toplo, i drobedi prste kao Consuela dok moli krunicu. Pogled joj je strelovito lutao po

prostoriji. Noge kao da joj nisu bile usklađene i nekontrolirano su se trzale. Na pola puta natrag prema njemu, iznenada se previla u struku i zaječala. —Je li vam dobro? Prostenjala je. — Grčevi. Kao i vedina muškaraca u situaciji kad žena govori o mjesečnici, Scott nije znao što bi joj odgovorio. Stoga je rekao: — Moja žena ima jake grčeve svaki mjesec. Između dva uzdaha, odgovorila je: - Ne od ovoga. Nakon kratkog vremena, grčevi kao da su popustili, i ona je nastavila hodati. Scott je sjedio, izvukao posjetnicu iz džepa i gurnuo je na njezinu stranu stola. Pri sljededem prolasku pokraj stola, naglo je izvukla stolac, sjela i bučno spustila ruke na stol. Scott je zamijetio tamne točke na unutrašnjoj strani njezinih podlaktica, kao da se netko namjeravao igrati spajanja točkica, ali ih nije spojio. Zatim se sjetio: ona je ovisnica o heroinu. Podigla je njegovu posjetnicu palcem i kažiprstom i držala je ispred lica. — Što znači ovo A? - upitala je. - Ništa. - Zar ti je ime slovo? Scott nije želio razgovarati o svom imenu. Želio je obaviti što mora i vratiti se u svoj ured na šezdeset i drugom katu tornja Dibrell, gdje je i pripadao. — Gospođo Jones, ja sam Scott Fenney. Sud me je postavio da vas zastupam. Optuženi ste za umorstvo, savezni zločin jer je žrtva bila savezni službenik. Budete li proglašeni krivom, mogli biste biti osuđeni na smrt ili doživotni zatvor. Upravo zato želim s vama razgovarati o tome da priznate krivnju za manji zločin. Mogli biste izidi za trideset godina.

Naglo je ispružila ruke i zgrabila Scottova zapešda. Instinktivno je ustuknuo pred ženinim divljim očima, ali bila je jaka za svoju visinu i čvrsto ga je držala. Rekla je: — Nabavi mi fiks, molim te. Nisam spavala dva dana! - Fiks? - Heroin! Strašno mi treba! - Mislite drogu? Ne, ne mogu to učiniti. - Mislila sam da si moj odvjetnik! - Zar su vam odvjetnici nabavljali dop? - Za seks. Hajde, popušit du ti ga odmah sad! -Ne! Skočila je na noge i nastavila hodati. Scottu je trebala minuta da se pribere. Imao je korporacijske klijente koji su mu nudili mito kako bi uništio optužujude dokumente, potkupio krivo-kletnike, prikrio prevare i falsificirao spise, ali uvijek su to bili otmjeno odjeveni i dobro obrazovani bijelci — i nijedan od njih mu nikad nije ponudio oralni seks! Kad se oporavio, Scott je rekao: — Kao što sam rekao, možete priznati krivnju i... - Da kažem da sam to napravila? - Da, ali ne s namjerom da ga ubijete. Zastala je i netremice ga promatrala s rukama na bokovima i nevjericom na licu. - Kažeš mi da kažem da sam ga ubila? Zar ne želiš znati jesam li? - Ovaj, da, naravno. - Naslonio se. - Recite mi što se dogodilo? Mahnula je rukom prema praznom stolu. - Nedeš ništa zapisati? Scott je posegnuo u svoju aktovku i iz nje izvukao žuti pisadi blok i crnu kemijsku olovku. - Recite.

Shawanda Jones, prostitutka, nastavila je koračati i svom odvjetniku ispričala činjenice događaja subotnje nodi, 5. lipnja. - Radile smo na Harry Hinesu... Avenija Harryja Hinesa, nazvana po dalaškom naftašu, počinje sjeverno od središta grada i proteže se do poslovnog središta, kao, kako kažu, kulturno raznolik koridor od sjevera prema jugu. Na tom komadu pločnika možete dobiti najbolju medicinsku skrb u državi u čak četiri bolnice, stedi diplomu Medicinskog fakulteta na Sveučilištu Texas, kupiti visoku modu i otmjeno pokudstvo u Market Centru ili prodi jeftinije u trgovini vojske i mornarice, igrati golf u ekskluzivnom golf klubu Brook Hollow, probati veliko mnoštvo jela etničkih kuhinja, jeftino kupiti rabljene automobile, nezakonite droge, falsificirane osobne iskaznice i lažne dizajnerske torbice, uživati u topless i strip-tiz-klubovima i salonima s nagim plesačicama, prespavati u skloništu za beskudnike Vojske spasa, napraviti pobačaj, ili pokupiti prostitutku. - Tko je to mi? -Ja i Kiki. - Kako se ta Kiki preziva? - Otkud znam? To joj čak ni nije pravo ime. - Koliko je bilo sati? - Deset, možda. - Navečer? - Shawanda ne radi jutarnju smjenu. - Koliko... -Je 1' ti hodeš da ti ispričam kako je bilo il' nedeš?

Scott je podigao ruke u znak predaje. Shawanda Jones nastavi svoju priču, krajnje uznemirena i uzbuđena, mahnito mlatarajudi rukama. - Uglavnom, osjedale smo se dobro i super izgledale, ja s plavom, a Kiki s crvenom perikom. Šetkale smo, muškarci su prolazili u autima, zviždali, vikali, »To, mala, popuši ovo!« Crnci, Meksikanci, oni samo gledaju, ne mogu si priuštiti 'vako fine cure kao što smo mi. Mi čekamo bijele dečke u vel'kim autima. Sviđamo im se jer nismo tamne i jer smo u kondi - ja i Kiki, mi vježbamo uz kasete skoro svaki dan, baš smo si nabavile novu, The Firm?. S budicama. Vidi ovo. Podigla je kratki rukav zatvorske odore, savila desnu ruku i napnula bicepse, pokazujudu impresivnu nabreklinu za jednu djevojku. Super, ovisnica o heroinu koja nabija mišide. - Dakle, bilo je možda deset i pol, kad je neki bijeli dečko u mercedesu, onom od onih crnih sa zatamnjenim prozorima, stao pokraj nas, spustio prozor i odmjerio nas. Znale smo da de jednu pokupit'. Rekao je, »Plavušo, ulazi«. E sad, Shawanda ne ulazi tek tako kad joj mušterija kaže da uđe, pa sam najprije prišla autu, nagnula se kroz prozor, a unutra je smrdilo kao u tvornici whiskeya. Rekao je da de mi platiti tisudu dolara za cijelu nod. A ja njemu, »Pokaži mi lovu«. To sam pokupila iz onog filma, znaš? Izvukao je smotak novčanica velik da uguši konja pa sam ušla, skoro sam skliznula na pod, u kožnoj suknji na kožnom sjedalu. Pružio je ruku, ščepao me za sisu i upitao, »Jesu li prave?« Rekla sam, »Dragi, sve je na Shawandi pravo«. Naglo je zastenjala, uhvatila se za trbuh i ponovno previla u struku. - Sranje! Dugo je ostala u tom položaju. Scott je često patio od grčeva u nogama dok je igrao nogomet i, čovječe, nekad su doista strašno boljeli. Stoga je na određeni način suosjedao s njom. Svejedno je pogledao na sat i pomislio na naplative sate koji nede biti napladeni i poželio da ona nastavi s pričom. Naposljetku su se grčevi smirili i Shawanda se uspravila i ponovno počela nezaustavljivo govoriti.

- U svakom slučaju, odvezli smo se. Mislila sam da demo u motel. Umjesto toga, otišli smo u Highland Park, tako je pisalo na tabli. Nikad nisam bila u Highland Parku - crnkinja zna da to nije pametno. Brzo smo stigli do najvede proklete kuderine koju sam ikad vid'la, kroz velika dvorišna vrata, iza visokog zida, do stražnjeg dijela kude. Izišli smo iz auta, ušla sam za njim u kudu, lijepo mjesto. Pit'o me 'odu li što popiti, pristala sam. Mislila sam, bijelac s 'vak'om kudom i parama, i uz to zgodan -što radi sa Shawandom?

— O'šli smo na kat, u krevet, i s'vatila sam zašto. Popeo se na mene i počeo raditi, kaže, »Sviđa ti se?« Ja, naravno, kažem, »Oh, da, dušo, tako si velik«. Mušterije vole čuti ta sranja. Onda on kaže, »Reci mi ponovno, cmčugo, sviđa ti se moj bijeli kurac?« E sad, ja baš ne volim da me itko zove crnčugom, ali za soma dolara ne kažem ništa osim, »Oh, da, dušo«. Onda me on ošamari, jako, kaže da je sa svojim ženskama uvijek grub. E pa, Shawandu nede nitko šamarati. Opalila sam tog bijelog dečka u gubicu, srušila ga sa sebe i s kreveta, skočila i rekla, »Sa Shawandom nedeš biti grub, mljekoliki!« — Ponovno je navalio na mene, opako, pa sam ga ogrebala po licu i odvalila mu jednu pravu, BAM! — Široko je zamah-nula lijevom pesnicom. — Ravno u oko. Srušili smo se na krevet i on me ponovno udario, ovaj put šakom, baš ovdje. — Sad je pokazivala na lijevi obraz, na kojem se jasno vidjela modrica. — Ali sam mu ja zabila koljeno u jaja, pa je pao i počeo me psovati: »Prokleta crna kučko!« Zgrabila sam svoje krpice, svojih tisudu dolara, ključeve njegovog auta, odvezla se natrag Kiki i ostavila auto. — I to je bio zadnji put da ste vidjeli Clarka McCalla? — Zar se tako zove? — Da. Bio je sin senatora Mačka McCalla. Izraz lica nije joj se promijenio. Ta ne bi razlikovala Mačka McCalla od Mickeya Mousea.

— Zadnji put kad sam ga ja vidjela, gospon Fenney, valjao se po podu, držao za intimne dijelove i psovao me kao kočijaš. — Te nodi je ubijen. Policija ga je pronašla u nedjelju, nagog na podu u spavadoj sobi, pogođenog u glavu jednim metkom, iz neposredne blizine, a uz njega je bio pištolj kalibra dvadeset i dva, s vašim otiscima. — Sigurno mi je ispao iz torbice. — Znači, pištolj je vaš? — Cura koja radi na ulicama Dallasa mora nositi oružje. — Ali vi ga niste ustrijelili? — Nisam, gospodine, gospon Fenney. — Nedužni ste? - Jesam, gospodine, gospon Fenney. I nedu priznat' nikakvu krivnju. - Ali, gospođo Jones... - Gospođa Jones je moja mama. Zovi me Shawanda. I nedu priznat' krivnju. A što je s jamčevinom? Kad du odavde? Užasno mi je potrebno malo... - Dopa? - Gospon Fenney, gledaš me kao da sam obično bezvrijedno smede, ali nikad nisi bio gdje sam ja bila. Scott je uzdahnuo. Ovo nije išlo kao što je planirao. - Provjerit du kad je saslušanje glede jamčevine, ali nemojte računati da dete s optužbom za umorstvo biti pušteni iz pritvora. A ako sud i dopusti jamčevinu, iznos de biti visok. Imate li ikakvu imovinu? Pljesnula se po stražnjici. — Ovo ovdje je Shawandina jedina imovina. - Dobro dupe vas nede izvudi iz zatvora. - U nekim okruzima hode. - Mislio je da se šali, ali se ona nije nasmiješila. - Znači da du biti zatvorena do suđenja? Gospon Fenney, moram vidjeti svoje dijete!

- Imate dijete? - Ime joj je Pajamae, ima devet godina. Scott je prislonio olovku uz blok. - Kako se to piše? - P — a—j — a-m — a — e. Pa-shu-may. Ime je francusko. - Gdje je ona? - Naša kuda je dolje u stambenom naselju. Ved smo bile u ovakvoj situaciji, ali samo na nekoliko dana. Uvijek joj kažem, »Da nisi nikome otvorila vrata, curo«. - Da li se Kiki brine za nju? - Ne, gospodine, gospon Fenney. Kiki, ona živi s muškarcem. A ja u svoju kudu ne puštam nijednog muškarca koji bi mogao povrijediti moju Pajamae. Louis, on pazi na nju, odnese joj namirnice, provjeri je li u redu. On joj je kao ujak, iako nije. Scott je gurnuo blok i olovku na sredinu stola. - Zapišite svoju adresu... i Louisov telefonski broj. Shawanda je prestala koračati, sjela, uzela olovku u lijevu ruku i počela pisati, ali joj se ruka tresla kao u starice s drhtavicom. Scott je shvatio nelagodu tog trenutka. — I moja kderka je ljevakinja. Zastala je i zagledala se u svoju ruku. Nakon jednog trenutka, prestala je pisati, odložila olovku i pogledala Scotta vlažnim očima. — Gospon Fenney, droga, jednostavno me ima. Zatim se previla u struku i povratila. Dan Ford je telefonirao kad je Scott stigao u ured svog starijeg partnera i skljokao se na sofu kao vreda cementa.

Dan je govorio u slušalicu: — Naravno da podupiremo vaš ponovni izbor, guverneru. Vaše je dobro vodstvo poslovnoj zajednici dalo sve što smo od zakonodavstva tražili — bez novih poreza, reforme krivičnog zakonika... Da... Da... Dobro, vidimo se sutra. Dan je spustio slušalicu i zapanjeno odmahnuo glavom. — Taj dečko nije mogao pronadi naftu na Exxonovoj crpki. -Dug uzdah. — Ali je guverner. — Naposljetku se usredotočio na Scotta. — Je li pristala? — Nije. Ne želi priznati krivnju. Znalačko kimanje glavom. - I mislio sam da nede. Scott se pripremio na jednu od Danovih tirada protkanih prostotama, ali se njegov stariji partner uopde nije činio uzrujan. — Što da učinim? — Unajmi zamjenu — odgovorio je Dan. — Da unajmim zamjenu? — Da, unajmi krivičara koji de je zastupati umjesto tebe. To je obična matematička računica, Scotty. — Dan, o čemu dovraga govoriš? Dan je ustao i prišao ploči postavljenoj na zidu ispod glave losa, rastvorio drvena vratašca i uzeo flomaster. Pišudi dok je govorio, rekao je: — Recimo da slučaj zahtijeva tisudu odvjetničkih sati, u najgorem slučaju. Odvjetnika krivičara — ne govorim o nekom tko je diplomirao summa cum laude, govorim o bilo kome s dozvolom — platit demo pedeset dolara na sat... - Pedeset dolara na sat? Mi napladujemo stotku po satu rada svojih ljetnih praktikanta. - Oni su najbolji na svojim godinama. Ja govorim o onima koji su medu najgorima, Scotte, o nekome kome je potrebno pedeset dolara po satu. Dakle, tisudu sati po pedeset dolara, to je tvrtki trošak od pedeset tisuda dolara.

Scott je znao da je njegov stariji partner dobro razmislio o ovome, jer se Dan Ford nije lako rastajao ni od pedeset centi, a kamoli pedeset tisuda. Bio je odvjetnik koji je računao dobit koju tvrtka stvara na svakom stroju za fotokopiranje - pedeset centi po stranici - i dobro se pobrinuo da kopirke rade od nula do dvadeset i četiri, i da izbacuju papire i dodaju gotovo milijun dolara godišnjem završnom računu tvrtke. Ford Stevens je podizao cijenu svega u svojim uredima, živog i neživog, i zarađivao na svakom suradniku, vježbeniku, tajnici, daktilografu, kuriru, kopirki, faksu i telefonskom pozivu. A Dan Ford je kontrolirao sve i svakoga. Govorio je: — Ali to tebi oslobađa tih istih tisudu odvjetničkih sati za rad s našim klijentima platišama po cijeni od tristo-pedeset dolara po satu. To je tristopedeset tisuda dolara prihoda tvrtki. Oduzmi onih pedeset tisuda koliko demo platiti branitelju okrivljene, i tvrtki još uvijek ostaje čistih tristo tisuda, naprama gubitku od svih tristopedeset tisuda budeš li na slučaju morao raditi ti. Scottu se raspoloženje počelo popravljati. - Hode li Buford pristati na to? - Naravno. Prije nego što je Savezni sud dobio ured javnog branitelja, stalno su imenovali nas. Unajmljivanje zamjene za velike je tvrtke standardni postupak. - Dan je slegnuo ramenima. — Uz to, to je situacija u kojoj svi dobivaju: ona dobiva odvjetnika koji je s krivičnim pravom upoznat bolje od tebe, a ti se riješiš nje. Dan je zatvorio vratašca ploče za pisanje i rekao: - Poznaješ li nekog jeftinog krivičara? * RO ERT HERR N, OD JET IK, pisalo je na ploči na pročelju zgrade, jer je kudevlasnik bio previše škrt zamijeniti slova koja su otpala. Nema veze, bila je to jedina ploča na engleskom, i vedina ljudi u ovome dijelu grada ionako je nije mogla pročitati. Ured ovog odvjetnika nije se nalazio u najboljem dijelu grada; nalazio se u usranom središtu Istočnog Dallasa. On je bio ulični odvjetnik; stoga je i njegov ured bio na uličnoj razini.

Često bi došao i zatekao nekog kako spava pred ulazom. Nikad ih nije budio udarcima nogom, kao što su to činili vlasnici drugih trgovina u ovom dijelu grada. I nikad nije zvao policiju, što bi bilo monumentalno tradenje telefonskog poziva; policija je održavala mir samo u onim dijelovima grada koji su bili važni. Jednostavno bi ih prekoračio i ušao u odvjetnički ured Roberta Herrina, Esq. Njegova profesionalna adresa bio je prostor od devet sa šest metara, jedna prostorija i minijaturni zahod, smještena između meksičkog bara i korejske trgovine krafnama; krafne je jeo za doručak, a pivo pio za večeru. Krov je curio, pločice na stropu posve su izblijedjele, i čitav je prostor smrdio po vlazi. Linoleum na podu bio je napukao i u kutovima podignut kao cipele patuljaka. Njegov radni stol bio je metalan, jednako kao i stolac, ali je stolac bio na okretanje i imao lijepo podstavljeno sjedalo. Sredom, prilično je dobro tipkao jer ne bi mogao platiti tajnicu. I ovdje je Robert Herrin, odvjetnik, krpao lovu za zakonit život zadnjih jedanaest godina, zastupajudi one članove društva koji u odvjetničkim tvrtkama u središtu grada ne bi prošli ni pokraj čuvara na ulazu. Bio je inventar u ovom kvartu Istočnog Dallasa — bio je advokat —jednako kao što su inventar bili i onaj bar i trgovina krafnama. Tanki zidovi njegovoga ureda dali su mu priliku da nauči nekoliko stranih jezika, iako je znatno bolje znao španjolski nego korejski, vjerojatno zato što je, kad ne bi bio u uredu, najčešde bio na bilijaru u susjednom baru. U pravilu, Anglos nisu bili dobrodošli u meksičkoj pivnici. Ali Senor Herrin, el abogado, uvijek je bio dobrodošao, bududi da su vlasnik, šanker, konobarice i vedina mušterija bili njegovi klijenti. A to je imalo i dodatnu pogodnost, pa u staklima njegovog izloga nije bilo rupa od metaka. On je bio odvjetnik kojemu se odlazilo kad su bili uhideni muževi, djeca ili brada i sestre, i to ili zato što se prema njima odnosio s poštovanjem, ili zato što je ponudio prihvatljiv plan pladanja. Često bi otvorio vrata (prekoračivši preko ranije spomenutog pijanca koji bi spavao ispred njih) i na podu zatekao novčanice od pet i deset, a povremeno i dvadeset dolara, s porukama uz svaku, kako bi svaku mogao pripisati točnom klijentu.

Nije to bio život o kojemu je sanjao na pravnom fakultetu. Zazvonio je telefon. Ako je iskustvo ikakav pokazatelj, Bobby Herrin de se veoma brzo voziti u Okružni zatvor kako bi platio jamčevinu za nekog od svojih redovitih klijenata. Posegnuo je za slušalicom. SEDAM Bobby Herrin se osjedao kao odvjetnik u sudnici izvan grada. Stajao je u predvorju kluba Downtown, smještenom na vrhu tornja Dibrell i bez konkurencije najotmjenijem restoranu u središtu grada, i promatrao najbogatije muškarce u Dallasu kako pristižu na ručak, u pratnji svojih odvjetnika nalik pratnji repera. To su bili odvjetnici koji su imali najvede odvjetničke tvrtke u gradu, koji su napladivali tristo, četiristo, možda i petsto dolara po satu - Bobby bi petsto dolara zaradio u dobrom tjednu - i koji su nosili vunena odijela, uškrobljene košulje, svilene kravate i cipele koje je ulaštio crnac u prizemlju. Sve na Bobbyju kupljeno je prije mnogo godina na rasprodajama i bilo načinjeno od poliestera, uz iznimku njegovih cipela, koje nisu bile ulaštene ved mjesecima. Protrljao je desnu cipelu o lijevu nogavicu hlača i ponovio taj isti pokušaj kako bi cipelama povratio nešto nalik sjaju, i s drugom nogom. - Bobby! Okrenuo se i dočekao ga je najsjajniji osmijeh na najzgodnijem licu koje možeš zamisliti, licu prijatelja za kojega je nekod navijao i divio se, zavidio mu i slijedio ga kao groupie djevojka neke rock zvijezde - i kojeg je volio kao brata. Scottyja Fenneya. Bobby nije vidio Scottyja jedanaest godina i sad je morao odoljeti porivu da zagrli svog bivšeg najboljeg prijatelja. Rukovali su se. - Drago mi je da si uspio dodi — rekao je Scotty. - Nisi dugo čekao, zar ne, kompa? Bobby je odmahnuo glavom. Ali, zapravo, dugo ga je čekao. Stigao je prije petnaest minuta, parkirao u podzemnoj garaži i odvezao se ekspresnim dizalom do samoga vrha zgrade. To ga je podsjetilo da izvuče parkirnu karticu iz džepa košulje.

— Potvrđuju li ih? Ako ne, deset dolara za parkiranje de tog dana Bobbyja dovesti skoro do bankrota. Ali Scotty nije odgovorio; odmjeravao je Bobbyja od glave do pete, kao da pokušava smisliti neki kompliment njegovoj odjedi. Naposljetku je odustao i pljesnuo Bobbyja po ramenu. — Dođi, idemo jesti. Scotty ga je poveo niz kratki hodnik do šefa sale. Jedan je zid bio galerija uokvirenih portreta klupskih osnivača i članova Odbora, prošlih i sadašnjih, pravi album Tko je tko u Dallasu. — Ah, gospodine Fenney, zadovoljstvo nam je vidjeti vas danas - s uvježbanim je osmijehom rekao sredovječan Hispano-amerikanac, kao da mu je Scottyjev dolazak uljepšao dan. Bio je pristao, uredno razdijeljene i zalizane kose, a lice mu je bilo glatko i smeđe, svježe obrijano s tankim brčidima. Oko njega je lebdio miris losiona nakon brijanja. Bio je odjeven u tamno odijelo, tamnu kravatu, i bijelu košulju. Mogao bi biti i lokalni latino pogrebnik. Pod rukom je imao dva jelovnika uvezana u kožu. - Dvojica za ručak, gospodine? — Da, Roberto. Bobby je slijedio Roberta i Scottyja kroz ulazna vrata u blagovaonicu osvijetljenu otmjenim svijednjacima, s prozorima od poda do stropa, oblogama od tamnog drveta, stupovima od tamnog drveta i stolovima od tamnog drveta, prekrivenim bijelim stolnjacima. Mladi tamnoputi muškarci u bijelim prslucima i crnim leptir-mašnama posluživali su stare bijelce. Roberto je pucnuo prstima svojim podređenima i pokazao na čaše koje je trebalo napuniti i tanjure koje je trebalo odnijeti. Privlačan miris odreska sa žara, svježih pečenih škampa i ribe i simfonija srebrnog jedadeg pribora združena s kristalom i porculanom, Bobbyja su podsjetili na ono što je moglo biti da je njegov život u određenom trenutku krenuo drugim smjerom. On je obično ručao u pečenjarnici u kvartu, gdje jedeš za stolovima za piknik, iz papirnatih tanjura, s plastičnim priborom.

Dok se Bobby osjedao kao Ralph Nader na sastanku Gospodarske komore, Bobby je prolazio blagovaonicom kao trkačka zvijezda na nogometnom igralištu, pozdravljajudi se i rukujudi sa svima pokraj kojih je prošao - poznati Scott Fenney ulazak kojemu je Bobby nazočio nebrojeno puta u starim danima i s iste promatračnice: iza Scottyja Fenneya. Bobby je prepoznao lica muškaraca koje je Bobby pozdravljao s poslovnih stranica novina. Ti su muškarci posjedovali Dallas — zemlju, zgrade, poslove, i sve ostalo što je u gradu vrijedilo posjedovati. Scottyjevu je pozornost iznenada privuklo nešto na drugoj strani blagovaonice. Rekao je Bobbyju, »Vradam se odmah«, i prišao stolu za kojim su sjedila četvorica muškaraca. Bobby je slijedio Roberta do stola uz prozor, kroz koji je Bobby mogao promatrati grad u kojem je proveo čitav život. Rođen siromašan u Istočnom Dallasu, s roditeljima se preselio u unajmljenu kudicu blizu SMU-a onog ljeta prije nego što je krenuo u deveti razred škole. Njegovi su roditelji željeli bolji život za svojega sina, ali s očevom pladom vozača kamiona, nisu mu mogli priuštiti privatnu školu. Umjesto toga, njihov de se sin školovati u sustavu javnih škola Highland Parka, jednako kao i sinovi najbogatijih ljudi u Dallasu. Bobby je upoznao Scottyja prve godine kad je doselio u Highland Park, dvojica zakupaca tražila su slično smještene prijatelje — zakupci su u Highland Parku zauzimali društveni položaj tek stepenicu iznad meksičke posluge. Bobby je postao Scottyjev vjerni sljedbenik, kao Robin Batmanov; i kako je Scottyjev društveni ugled rastao sa svakom utakmicom, Bobby se šlepao za svojim prijateljem i bio dobrodošao posvuda u Highland Parku, dok god je bio sa Scottyjem Fenneyem. Nakon srednje škole, Bobby je slijedio Scottyja na SMU. Scotty je dobio stipendiju za nogomet; Bobby je dobio studentski kredit. Četiri godine kasnije, slijedio je Scottyja na Pravni fakultet. Ali, diploma pravnika njega nije dovela do boljeg života. Novac je u velikim odvjetničkim tvrtkama, a velike tvrtke uzimaju samo najbolje od najboljih, vrhunskih deset posto -Scottyje Fenneye, a ne Bobbyje Herrinse. Čitavo vrijeme studija, govorili su o tome da de se zajedno baviti pravom, ali su velike tvrtke došle i pozvale, i Scotty je odgovorio; i iznenada, poput teksaške ljetne oluje koja izbaci pet centimetara kiše i zatim naglo nestane,

Scotty je otišao. Po prvi put od svoje četrnaeste godine, više nije bilo Scottyja Fenneya kojega bi Bobby mogao slijediti. Sad ved jedanaest godina, Bobby je lutao kroz život kao Mojsije po pustinji Sinaj, i pokušavao pronadi svoj put bez Scottyja. Ponekad bi ugledao svog starog prijatelja na društvenim stranicama novina - gospodin i gospođa A. Scott Fenney na tom i tom društvenom balu - i ponekad na poslovnim stranicama — nova pobjeda u sudnici ili veliki posao pod vodstvom A. Scott Fenneya, Esq. Svaki put kad bi pročitao nešto o svom starom prijatelju, sjedanja bi se vratila i on bi se ponovno osjetio posve sam. Ipak, iako bez stvarne namjere, Bobby je za sebe stvorio svojevrstan život. Nije to baš bilo mnogo — pomislio je upravo tog jutra kad je došao u ured i prekoračio pijanca na pragu, na početku novog dana pladanja jamčevine za narkomane u zatvoru, borbe protiv deložacija na J.P. sudu, korejskih krafni, meksičkih piva i bilijara u susjednom baru. No, tad je zazvonio telefon i pozivateljica se predstavila kao tajnica Scotta Fenneya. Kad ga je pozvala na ručak sa Scottyjem u Klubu Downtown, Bobby je pomislio da de morati nazvati 911 i zamoliti ih da ga spoje na defibrilator. Prihvatio je poziv, spustio slušalicu, pogledao svoju odjedu i smjesta zažalio zbog svoje odluke. Sat vremena je šetkao uredom, desetak puta odlučio da de nazvati i otkazati dogovor za ručak, i desetak puta da nede. Kad je naposljetku parkirao staru impallu u garaži ispod tornja Dibrell i kad ju je čuvar pogledao i nasmijuljio se, znao je da se uvalio preko glave. Bobbyju Herrinu nije bilo mjesto u Klubu Downtown. Shvatio je da prstom lupka po stolu kao da šalje hitnu poruku Morseovom abecedom. Žudio je za cigaretom, ali je gradsko vijede Dallasa zabranilo pušenje na svim javnim mjestima. Očajnički je želio ustati i otidi, vratiti se u Istočni Dallas gdje je pripadao. Prokletstvo, zašto je prihvatio poziv na ručak? Samo zato što ga je telefonski poziv Scottove tajnice uhvatio nespremnog, rekao je samome sebi, ali znao je istinu: želio je ponovno vidjeti Scottyja. Scotty mu je nedostajao više nego njegove dvije bivše žene.

Bobby je pogledom potražio Scottyja i ugledao ga nekoliko stolova dalje, kako se naginje i nešto šapde u uho muškarca čije je lice Bobby također prepoznao. Ono što mu je Scotty rekao veoma je razveselilo muškarca. Ustao je i rukovao se sa Scottyjem, pljesnuo ga po leđima, i umalo ga zagrlio. Scotty je prišao Bobbyju sa širokim osmijehom na licu i sjeo mu sučelice. - Poznaješ Toma Dibrella? - upitao je Bobby. - Ja sam mu odvjetnik. Jučer sam ga izvukao iz škripca. Doslovce. — Scotty se nagnuo bliže Bobbyju i šapnuo: - Tom ima problema zadržati pimpek podalje svog platnog popisa. - Scotty, on je pladao igrače SMU-a i osudio nogometni tim na smrtnu kaznu! Tad si mrzio seronje poput njega. A sad radiš za njega? Zašto? Scotty se nasmiješio. — Za tri milijuna dolara godišnje honorara, Bobby, eto zašto. Od tog je broja Bobby ostao bez daha: tri milijuna dolara. Najviše što je Bobby ikad uspio zaraditi bilo je bruto 27.500 dolara godišnje. Nakon samo nekoliko minuta zajedno nakon jedanaest godina razdvojenosti, ved je ponovno zavidio Scottyju na njegovom životu. Naravno, Bobby je imao vjerne klijente — jedan mu je svaki tjedan donosio domade specijalitete, druga je svog nezakonitog sina nazvala po njemu — i njegov novac u trgovini krafnama i pivnici ništa nije vrijedio - besplatne krafne i pivo bile su jedine povlastice koje je njegov položaj nudio - ali njemu je njegov najbolji klijent prošle godine platio 500 dolara; Scottyju je najbolji klijent platio 3 milijuna. U svim dijelovima Dallasa u kojima se govorio engleski, novac je bila jedina priznata mjera odvjetnikovog uspjeha; shodno tome, samo se među stanovništvom španjolskog govornog područja u Istočnom Dallasu Robert Herrin Esq. nije smatrao totalnim gubitnikom. Njegov je um ponovno otvarao vrata depresiji. U takvom bi trenutku svakoga dana otišao u susjedni bar i ispio nekoliko piva Tecates, ali se sad Roberto pojavio s dvije čaše ledenog čaja, odložio ih na stol i zatim im raširio ubruse na koljenima, od čega se Bobby trgnuo - tamo gdje je on ručavao, kad bi ti se netko toliko približio, to je značilo da te želi olakšati za novčanik. Kad je Roberto otišao, Bobby je stavio dva sladila u

svoj čaj, ispio pola čaše i rekao: - Iznenadio me tvoj jutrošnji poziv, Scotty. Htio sam redi, poziv tvoje tajnice. Ali znaš ti mene, nikad nisam mogao propustiti besplatan ručak. - Onda, kako si, Bobby? Bobby je proučavao Scottyja koji je sjedio u svom skupocjenom odijelu, uškrobljenoj košulji i dizajnerskoj kravati, izgledajudi kao princ Dallasa, i pitao se je li njegovog starog prijatelja zapravo imalo briga kako je Bobby Herrin. Obično se događalo, kad bi Bobby naletio na nekog starog kolegu s faksa koji je bolje uspio u životu — drugim riječima, na svakog kolegu s faksa -da bi obojica osjetila nelagodu zbog susreta i smislila brzi bijeg. No, odavde nije bilo bijega. Stoga je Bobby rekao: - Scotty, kad ujutro ustaneš, misliš li da de ti se tog dana dogoditi nešto dobro? Scotty se kratko namrštio, a zatim slegnuo ramenima i rekao: - Da, valjda. - Zašto? Scotty je ponovno slegnuo ramenima. - Uvijek su mi se događale dobre stvari. - Najbolji nogometaš, najbolji student, najzgodniji, oženio se najzgodnijom navijačicom, postao bogati odvjetnik i živi sretno do kraja života? Scotty mu je ponovno uputio onaj osmijeh od uha do uha. — Tako nešto. - Točno tako. -Da. - Znaš, Scotty, nije svima tako. Ja se ne budim s pomišlju da de mi se tog dana dogoditi dobre stvari. Budim se i pitam koja de mi se sljededa loša stvar dogoditi. Scotty je zurio u svoju čašu za vodu s jednakim izrazom koji je Bobby vidio na licima onih drugih školskih kolega na koje je tijekom godina naletio, izrazom kukavne nelagode. Ali, sad je otišao predaleko da bi stao. — Diplomirao si prvi u našoj klasi, Scotty. Ja sam samo diplomirao. Sjedaš se onog starog školskog vica? Kako zovu liječnika koji je diplomirao zadnji na godini? Liječnik. A pravnika koji je diplomirao zadnji na

svojoj godini? Rijetko. - Bobby je spustio pogled na srebrnu vilicu koju je prevrtao po ruci. — Zapravo, to nije vic. Scotty nije odmah odgovorio, pa je Bobby podigao pogled, očekujudi da de ugledati 6hol, preziran osmijeh; umjesto toga, na licu svog starog prijatelja opazio je naznaku prave zabrinutosti. Scotty i Bobby su bili nerazdvojni na koledžu i pravnom fakultetu: živjeli su zajedno, učili zajedno, opijali se zajedno, ganjali djevojke zajedno (Bobby je dobivao one koje Scott ne bi želio), igrali košaricu i golf zajedno. Bili su kao brada, sve do onoga dana kad se Scott zaposlio za Ford Stevens s početnom pladom od 100.000 dolara. Otad nisu nijednom razgovarali. — Posao ti ne ide? - upitao je Scotty. — Klijenti koje dobiješ zahvaljujudi oglasima u televizijskom vodiču ne pladaju tako dobro. — Bobby je slegnuo ramenima i pokušao se osmijehnuti. — Hej, život jednostavno, nije ispao kako sam želio. Scotty se uspravio na stolcu. - Bobby, kompa, ručajmo i porazgovarajmo o tome. Scotty je podigao prst u zrak i odmah se pojavio konobar. Bobby je pregledavao jelovnik s predjelima koja su koštala vir še od njegovog odijela, kad je čuo snažan latino naglasak: -Gospodine Herrin? Pogledao je konobara, mladog Hispanoamerikanca, lijepo njegovanog, otmjenog držanja. Njegovo mu se lice činilo odnekud poznatim. — Gospodine Herrin, Carlos je. Carlos Hernandez? Sjedate me se, prošle godine? Bili ste moj odvjetnik? Posjedovanje bez namjere raspačavanja? Toliko je mnogo Bobbyjevih klijenata nalikovalo jedan drugome — mladi muškarci, tamnoputi ili crnci — i bili su optuženi

za iste zločine — posjedovanje zabranjenih supstanci, posjedovanje bez nakane raspačavanja, urota sa svrhom raspačavanja; bili su obični niškoristi korisnici uhvadeni u unakrsnoj vatri rata protiv droga. Ponekad se nekog određenog klijenta sjedao po te-tovaži - jasno se sjedao jednog klijenta po imenu Hector (urota sa svrhom raspačavanja) jer mu je čitav gornji dio tijela bio jedna velika tetovaža, freska u čast Djevice Marije - ali, bududi da je ovaj ovdje Carlos bio odjeven od glave do pete, Bobby ga nije mogao razlikovati od Jorgea, Ricarda ili Lupea. Ipak je rekao: -Oh, da, Carlos. Kako si, čovječe? Jesi li čist? Veliki osmijeh od Carlosa i još veda laž: - Oh, da, gospodine Herrin. Nikad ne ostanu čisti. - Dobar momak. Scotty je naručio losos, Bobby steak. Dok se Carlos udaljavao, Bobby je pokazao rukom na njega. - Moj najbolji klijent. - Cesto braniš kriminalce? Bobby je kimnuo glavom. - Zastupam klasu sitnih kriminalaca. Tipovima kao što je Carlos ne trebaju zemljišni planovi. - Radiš na Saveznom sudu? - Da, otkad su svi zločini povezani s drogama postali savezni. Carlos se ubrzo vratio s njihovim jelima i oni su jeli, razgovarali i smijali se starim danima, starim prijateljima, dobrim vremenima i svojim obiteljima. Scotty nije znao da se Bobby dvaput ženio i razvodio; Bobby nije znao da je Scottyjeva majka umrla i da Scotty ima kderku. I nakratko kao da su se vratili jedanaest godina unatrag i još uvijek bili najbolji prijatelji. Ali, Bobby je znao da je samo Pepeljuga na balu s princom Dallasa, i da de otmjeni ručak i otmjeni klub ubrzo nestati, a on se vratiti u svoj usrani ured u Istočnom Dallasu i ponovno živjeti svoj usrani život, zastupajudi klijente kao što je Carlos.

Stoga je, pojevši svoj steak, gurnuo tanjur u stranu i rekao: -Scotty, hvala ti na ručku, stari. Bilo je zabavno, saznati što ima, i sve to. No, znam da me nisi pozvao ovamo samo kako bismo se ponovno vidjeli, ne nakon svih ovih godina. O čemu je riječ? Scotty se osvrnuo oko sebe, nagnuo prema Bobbyju i tihim glasom rekao: — Buford me je postavio da zastupam kurvu koja je ubila Clarka McCalla. Bobby je umalo ispljunuo ledeni čaj iz usta. - Sereš. - Ne serem. Bobby Herrin možda i nije bio najbistrija žarulja u kutiji, ali nije mu trebalo dugo da shvati o kakvoj je igri riječ: Scott Fenney mu daje još nešto što sam ne želi. - Želiš joj unajmiti zamjenu? Scotty je kimnuo glavom. - Evo što predlažem. Jutros sam se našao s okrivljenom, Shawandom Jones, crnkinjom, prostitutkom, ovisnicom o heroinu — Kriste, skoro mi se ispovradala na odijelo! Kaže da ga nije ubila, ali sere - ubojstvo je počinjeno njezinim pištoljem. Kaže da ju je McCall pokupio na Harryju Hinesu, ponudio joj soma dolara za cijelu nod, odveo je kudi, počeo je tudi, psovati i - glas mu se sad spustio do šapta - nazivati onom riječju na »c«. - Ponovno je govorio normalnim glasom. — U svakom slučaju, tukli su se, ona ga je odvalila u jaja, uzela lovu koju joj je bio dužan i ključeve njegovog automobila, od-vezla se natrag na Harry Hines i ostavila automobil. Policija je s pištolja skinula njezine otiske - ved je ranije bila privođena zbog prostitucije - i uhitila je sljededeg dana. Odbija priznati krivnju, želi suđenje. Bobby, Ford Stevens ne može zastupati kurvu! Bobby je kimnuo glavom. - Dobro. - Što, dobro? - Uzet du je. Kolika je plada? - Pedeset po satu.

- Plus troškovi. - Kakvi troškovi? - Istražitelji, stručnjaci forenzičari, DNK testovi... - Dobro, ali nemoj pretjerivati. - Da, čemu, ona je obična crnčuga. -Ja to nisam rekao, Bobby. - Oprosti. Jeftin pokušaj. Kad je saslušanje glede zadržavanja u pritvoru? - Sutra ujutro, u devet. — Bit du tamo. Ustali su. Bobby je izvukao svoju parkirnu kartu. - Potvrđuju ih? Sportski klub nalazio se na zadnjem katu zgrade do tornja Dibrell, povezan uz nju klimatiziranim prolazom, tako da se Scott Fenney nije morao znojiti na putu do dnevne tjelovježbe u teretani. Vedina uredskih zgrada u središtu Dallasa bila je povezana hodnicima ili podzemnim tunelima, klimatiziranim prolazima, tako da se odvjetnici, bankari i poslovni ljudi nisu morali upuštati u vrudinu ili među skitnice i prosjake koji su ulice u središtu grada nazivali svojim domom; bila je to mudra praksa, posebice nakon što je jedan beskudnik prije nekoliko godina zaskočio policajca, oteo mu pištolj i ubio ga metkom ravno u lice, u ulici točno nasuprot zgrade McDonaldsa. Scott je upravo prošao jednim takvim prolazom. Sad je bilo pola šest i on je promatrao Dallas, trčedi 15 kilometara na sat na kosini od deset stupnjeva pokretne trake za trčanje. Osjedao se veoma posebnim. Što za njega nije bio nov osjedaj. Scott Fenney bio je poseban čitav svoj život. Njegov mu je otac, Butch, to rekao kad je Scott imao samo osam godina, kad je prvi put stavio jastučide na ramena i otkrio svoju nadarenost za klinački nogomet. - Imaš dar, Scotty - rekao je tad Butch. Kasnije je njegova majka rekla to

isto: - Imaš dar, ali ne mislim na nogomet - rekla je. Nikad nije shvatio na što je točno mislila, a onda je umrla. No, ta ga je pomisao obuzela i rasla u njemu, njegovana u osam godina junačkih nogometnih postignuda u srednjoj školi i na koledžu; obožavatelji, učenici, navijačice, sponzori, treneri i izvjestitelji, svi su ga svakodnevno uvjeravali da je Scott Fenney doista poseban. To je postalo dio njega, kao i modra boja njegovih očiju. I nikad ga nije napustilo; samo je postalo jače, kroz tri godine na pravnom fakultetu SMU-a i jedanaest godina u Ford Stevensu. Ali sad, umjesto športskog talenta, novac je bio taj koji je Scotta Fenneya činio posebnim. Dovoljno novca da kupi velebnu kudu, ferrari, savršen život — pa čak i starog prijatelja. Po prvi put u dvadeset i četiri sata od sučevog poziva, Scottove su misli bile bistre, raspoloženje dobro, a oči uperene u leđa djevojke koja je trčala na traci ispred njega, s veličanstvenim du-pencetom koje se tek lagano treslo dok je silovito podizala noge, poput klipova. Scott je svrnuo pogled s njezine čvrste stražnjice i pogledao u zrcalo sa svoje desne strane; opazio je kako djevojka na traci iza njega odmjerava njegovo čvrsto dupe. Pogledi su im se sreli i ona je trepnula, i u Scottovom se mozgu stvorio onaj opijajudi osjedaj muževnosti koji mu je poput narkotika protut-njao živcima i žilama i osnažio mu mišide. Povedao je brzinu na dvadeset kilometara na sat. Volio je biti poseban. Kad je Scott te večeri ušao u njezinu sobu, Boo je ved bila u pidžami i u krevetu, oslonjena na jastuke uz uzglavlje kreveta. Ruke je sklopila u krilu, glatko počešljane kose, umivenog ružičastog lica. Mirisala je na svježe jagode. Uz stolac je postavila jedan stolac, kao što je činila svake večeri prije spavanja, a na njega knjigu koju joj je Scott trenutačno čitao. Scott je uzeo knjigu i sjeo, protrljao oči i namjestio naočale. — Gdje smo stali? - upitao je. — Na broju šest — odgovorila je Boo.

Scott je otvorio knjigu i okrenuo je na stranicu na kojoj se nalazio Šesti amandman Ustava. Booina je učiteljica jednoga dana na nastavi spomenula Povelju o građanskim pravima, pa je Boo, naravno, željela sve saznati o tim posebnim pravima za koja nije znala da postoje. Stoga je čitao: — U svim sudbenim progonima, okrivljeni de uživati pravo brzog, javnog suđenja. - Podigao je pogled. - Sto misliš da to znači? — Da te policajci ne mogu zaključati u zatvor i baciti ključ. — Tako je. I da ti ne mogu suditi u tajnosti. — Znači, ako tvoja prostitutka ne prizna krivnju, na njezino suđenje može dodi svatko tko želi? — Da. A ona nede. — Što nede? — Nede priznati krivnju. Boo se nagnula prema njemu, razrogačivši oči. - Razgovarao si s njom? —Jutros, u zatvoru. - Kakva je? Scott je slegnuo ramenima. - Mlada, ne baš obrazovana, nervozna, kaže da je nedužna. - Misliš li da jest? Scott je odmahnuo glavom. - Ne. Ubojstvo je počinjeno njezinim pištoljem, a na pištolju su bili njezini otisci prstiju. - Imala je pištolj? -Da. - Sranje... hodu redi, vau! Ponovno se naslonila na jastuke, razmišljajudi, pa je on nastavio čitati: - Uz nepristranu porotu. Znaš li što znači »nepristran«? Odmahnula je glavom. — A-a.

- To znači porotnike koji su pošteni, bez predrasuda prema okrivljenom. Predrasuda znači mržnja prema ljudima samo zato što su drukčiji od nas. Kimnula je glavom. - O tome smo razgovarali prošle godine u školi tijekom afričkog festivala. Znači, ako netko mrzi crnce, taj ne može biti u poroti tvojoj prostitutki. - Točno tako. - Kako možeš biti siguran? - Potencijalnim porotnicima imaš prilike postavljati pitanja prije nego što postanu porotnici. - Kakva pitanja? - Pa, u slučaju ove prostitutke, možeš pitati imaju li predrasuda prema crncima ili prostitutkama ili ovisnicima o drogama. - Ali oni de redi da nemaju. - Nedeš ih pitati izravno; postavit deš suptilna pitanja, kao, ovaj, jesu li ikad bili u kudi neke crne osobe? I promatrat deš govor njihovog tijela, na primjer, ako bijelac sjedi pokraj crnca, da li se odmiče od njega i slično. -Jesi li ti? —Jesam li što? —Jesi li ikad bio u kudi neke crne osobe? — Ovaj, nisam. — Ali ti nemaš predrasuda, zar ne? — Ne, Boo, naravno da nemam. Imao sam prijatelje crnce, dečke koji su igrali ragbi na SMU. — Tko na primjer? — Pa, Rasheed na primjer... i Leroy... i Veliki Charlie... Nasmiješila se. — Tko je Veliki Charlie?

Sad se Scott smiješio. - Charles Jackson. Bio mi je desni bek. Zaustavljao je protivničke igrače za mene. Mnogo me je puta spasio na terenu... i nekoliko puta izvan njega. — I svi ste bili dobri prijatelji? Scott je kimnuo glavom. - Da. Bio je super momak. —Je li mrtav? — Ne... Mislim da nije. — Zašto više niste prijatelji? Slegnuo je ramenima. - On je otišao u profesionalne igrače. Ja na pravni fakultet. Izgubili smo kontakt. Kimnula je glavom. — Znači crne klijente nemaš samo zato što ti ne zastupaš ljude, nego korporacije. — Točno. Pokazala je na knjigu. — Što je sljedede? Scott je ponovno počeo čitati: — Biti obaviješten o prirodi i razlogu optužbe, što znači da ti moraju redi zločin za koji te terete. — Ubojstvo, to je zločin za koji terete tvoju prostitutku. — Da. — Čitao je: — Biti suočen sa svjedocima koji svjedoče protiv tebe. To znači da optužba mora dovesti svjedoka da svjedoči na sudu protiv okrivljenika. Imati obvezatan proces prikupljanja svjedoka u. svoju korist. To znači da možeš pozvati svjedoke da ti pomognu. — Tvoja prostitutka može pozvati ljude da kažu da ona to nije učinila. — Točno. Ako ikoga može nadi. I imati pomod pravnog zastupnika u svojoj obrani. — Što je pravni zastupnik? — Odvjetnik. - Tvoja prostitutka ima pravo na odvjetnika? - Da, ima. - Čak i ako te ne može platiti? -Da.

- Zašto? - Što, zašto? - Zašto te dobiva besplatno, kad ti svi drugi moraju platiti tristo pedeset dolara po satu? - Znaš, George Washington i ostali očevi Amerike... znaš za njih? — Kimnula je glavom. — Oni nisu mislili da bi bilo pošteno da vlada nekoga optuži za neki zločin, a da mu ne da odvjetnika koji de ga braniti. - Jer bi mogao biti nedužan, a ako nema odvjetnika koji de dokazati njegovu nedužnost, svejedno bi mogao u zatvor. - Točno... dakle, odvjetnik ne mora dokazati da je nedužan, vlada mora dokazati daje kriv. A to je posao odvjetnika, Boo, da natjera vladu da dokaže krivnju optuženoga bez ikakve dvojbe. - Znači vlada je dokazala da je tvoja prostitutka kriva? - Nije još. I ona nije moja prostitutka, Boo. Ona je moja klijentica. - Ali, htio si da prizna krivnju, da kaže da je to učinila. - Da, da prizna da je to učinila. - Tako da vlada ne bi morala dokazati da je kriva. - Točno. - Zašto si joj onda ti potreban? Scott se nasmijuljio. - Pa, ja bih trebao... ovaj... hodu redi, sud dodjeljuje odvjetnika tako da ona, ovaj... Povelja o pravima kaže da ima pravo na odvjetnika čak i ako je kriva i odluči priznati. Da bi bili sigurni da se poštuju pravila. - I sudac je dodijelio tebe kako bi bio siguran da se u njezinom slučaju poštuju pravila? - Da, ali ona ne želi priznati. Želi idi na suđenje pa sam unajmio zamjenu. Namrštila se. - Objasni. - Unajmio sam starog školskog prijatelja da je brani na sudu.

— Zašto? — Zato što ja imam previše posla. — Ti imaš previše posla da bi natjerao vladu da dokaže njezinu krivnju? — Da. Zato pladam prijatelja da to učini umjesto mene. — Kao kad bi ja platila prijateljici da napiše zadadu umjesto mene? — Točno tako... zapravo, ne baš tako. Ti moraš sama pisati svoje zadade, Boo. — Zašto? — Zato što bi to inače bilo varanje. — Ali nije varanje ako si odvjetnik? — Da... zapravo, ne. Hodu redi... zamršeno je to, Boo. Pokazala je na knjigu. — Ima li taj Šesti amandman jednu od onih stvari, kako si ono rekao da se zove, kla... kla... — Klauzula? — Da, klauzula. — Kako to misliš? — Klauzulu da, ako je odvjetnik strašno zaposlen, nemaš pravo na odvjetnika? — Ne. Ali nemaš pravo na nekog određenog odvjetnika, nego na odvjetnika. — Bilo kojeg odvjetnika? -Da. — Čak i lošeg odvjetnika? Scott je slegnuo ramenima. - Da. -Je li tvoj prijatelj dobar odvjetnik ili loš odvjetnik? — Zapravo... ne znam. —Je li jednako dobar kao ti? Scott se nasmiješio. - Nije.

— Znači sudac joj je dodijelio tebe za odvjetnika i ti si super odvjetnik, ali sad de dobiti tvog prijatelja, koji nije tako super? — Pa, da. Ne mogu me svi imati za odvjetnika. — Samo korporacije koje te mogu platiti tristopedeset dolara po satu. — Točno. Uzdahnula je. — To mi se ne čini baš nečim super. -Što? — To pravo na traljavog odvjetnika. OSAM Sljededeg se jutra Scott vratio u zgradu Saveznog suda u petnaest do devet, nestrpljiv da se, predavši Shawandu Jones Bobbyju Herrinu, vrati svom savršenom životu. Ispred zgrade, zaskočile su ga televizijske kamere i izvjestitelji koji su mu gurali mikrofone u lice, izvikujudi pitanja. Probio se s nekoliko »Bez komentara« i ušao u sudnicu. Dizalom se popeo na petnaesti kat na kojemu je zatekao Bobbyja ispred sudnice suca Buforda, u onom istom užasnom odijelu smrdljivom od dima cigareta. Ušli su kroz visoka dvokrilna vrata i sjeli na klupu s ostalim odvjetnicima koji su čekali saslušanja, čitanja optužnica i presude svojim klijentima. Ved tri desetljeda sudac Samuel Buford predsjedavao je ovom sudnicom. Promatrajudi okupljene okrivljenike, raspačavače droge optužene za savezne zločine, crne i smeđe i nervozne te činovnike zločince, bijele i njegovane i posve ravnodušne što se novac poreznih obveznika trati na tužbe protiv njih zbog pronevjera poreza i vrijednosnih papira - a svi su se pitali hode li otidi kudi s uvjetnom kaznom ili u savezni zatvor s osudom na pet do deset godina - Scott je morao pomisliti na sve živote koje je taj jedan sudac u ovoj sudnici promijenio. U sirovoj snazi, teško je pobijediti zakon. Sudski je podvornik prozvao prvi slučaj s popisa: - Sjedinjene Američke Države protiv Shawande Jones.

Scott je stavio naočale - u sudnici je uvijek nosio naočale - i on i Bobby su ustali, prošli kroz pregradu i prišli stolu okrivljene. Prišao im je prepotentan odvjetnik, u srednjim tridesetima. - Što je, Bobby, penješ se u veliku ligu? - rekao je odvjetnik. Njegov je preziran osmijeh davao do znanja da je to rekao kao podrugljiv komentar, a ne kompliment. - Nisam znao da radiš na ovom slučaju. - Samo pokušavam pomodi nedužnoj građanki koju gazi pretjerano revni državni tužitelj, Ray - odgovorio je Bobby bezizražajnim glasom. Ray se nasmijuljio i rekao: - Da, baš - a zatim je ispružio ruku prema Scottu. - Ray Burns, pomodnik državnog tužitelja. Scott se rukovao s Burnsom i rekao: - Scott Fenney, Ford Stevens. - Čuo sam da je Buford odredio privatnog zastupnika za ovaj slučaj - rekao je Burns. Okrenuo je dlanove prema stropu i pogledao Scotta, Bobbyja i ponovno Scotta. - Onda, što je, pokušavaš se riješiti okrivljene? - Ne, ne pokušavam. Pokušavam učiniti ono što je ispravno, angažirati joj pravog krivičara. - Ispravno? - upitao je Burns s istim onim prezirnim osmijehom, koji mu je očito bio zaštitni znak. - Meni to izgleda kao pravo izvlačenje. Ray Burns, pomodnik državnog seronje, ratoborno se vratio za stol tužiteljstva. Državni odvjetnici uvijek su svadljivi u odnosima s odvjetnicima velikih tvrtki kao što je Scott, jer njih velike tvrtke ne regrutiraju ravno iz škole: ako možeš, učiniš; ako ne možeš, predaješ na faksu; ako ne možeš predavati, zaposliš se kod Uncle Sama. Bobby se nagnuo prema njemu i šapnuo: - Burns je seronja. Nastoji dobiti što vedi broj osuda kako bi mogao napredovati do D.C.-a. Govnar je doživotno spremio nekoliko mojih klijenata, i to zbog posjedovanja. Naravno da je on to nazvao »nakanom raspačavanja«. Otvorila su se bočna vrata i pojavila se neobična crnkinja u žutoj zatvorskoj odori. Scott je nekoliko minuta netremice promatrao ženu, prije nego što je shvatio daje to Shawanda. Jučer je izgledala grozno; danas je

izgledala kao da umire. Onaj isti crni čuvar dopratio ju je u sudnicu, držedi je pod ruku, gotovo je nosedi do Scotta. Kad je stigla, lice joj je bilo iskrivljeno od grčeva. - Dobro jutro, Shawanda. Čitavo njezino tijelo je drhtalo, treslo se i trzalo. Scott je umalo ispružio ruke i zagrlio je, da je ugrije kao što bi grijao Boo kad bi joj bilo hladno po izlasku iz bazena, ali ga je od toga u zadnjem trenutku odvratila pomisao da bi mu se klijentica mogla ispovradati na skupo odijelo. Odmaknuo se korak od nje. - Tko je on, gospon Fenney? - upitala je slabim glasom, pokazujudi na Bobbyja. - Bobby Herrin, tvoj odvjetnik. - Mislila sam da si ti moj odvjetnik. - Shawanda, ja zastupam korporacije, ne zločince... hodu redi, ljude optužene za krivična djela. Angažirao sam ti pravog branitelja krivičara. - Neka svi ustanu! Odjeknuo je glas sudskog podvornika i svi su u sudnici ustali kad je sudac Samuel Buford ušao kroz vrata iza sudačke klupe. Bio je tipična slika saveznog suca: sijeda kosa, aristokratsko lice, naočale za čitanje s crnim okvirima, i crna sudačka halja. Sjeo je za sudačku klupu, koja je bila na povišenom, kao da želi naglasiti krajnju mod zakona. Da bi ga pogledao u oči, Scott je morao podignuti glavu za otprilike dvadeset stupnjeva. - Sjednite - rekao je sudac. Prelistao je papire na svom stolu i pogledao preko naočala, najprije Raya Burnsa, a zatim Scotta, Shawandu i Bobbyja. Naposljetku je rekao: - Sjedinjene Američke Države protiv Shawande Jones. Saslušanje zbog zadržavanja u pritvoru. Ponovno je pogledao Shawandu. - Gospođo Jones, je li vam dobro?

Upitao je to kao otac koji svoju malu kderku pita je li se ozlijedila pavši s bicikla. Shawanda je kimnula glavom i sudac se okrenuo prema odvjetnicima. - Gospodo, molim vas, predstavite se. Burns je rekao: - Ray Burns, pomodnik javnog tužitelja, za vladu. Zatim je Scott rekao: - A. Scott Fenney, odvjetnički ured Ford Stevens, za okrivljenu. Ako mi dopustite, časni sude, moja je tvrtka osigurala usluge gospodina Roberta Herrina, koji de preuzeti pravno zastupstvo okrivljene. Gospodin Herrin je uvaženi branitelj krivičar u Dallasu. Mnogo je iskusniji u ovakvim slučajevima od mene i okrivljenoj de modi osigurati kompetentniju obranu. Uz dopuštenje suda, tražim da se povučem iz pravnog zastupanja okrivljene i da me zamijeni gospodin Herrin. Sudac je promatrao Scotta preko naočala za čitanje; licem mu je preletio sarkastičan osmijeh. - Na kraju ipak niste doista željeli biti drugi Atticus Finch, ha, gospodine Fenney? Scott je znao da je najpametnije ne odgovoriti. Sučev se osmijeh rasplinuo u izraz razočaranja koji je, iz nekog neobičnog razloga, pogodio Scotta. Sudac je uzdahnuo i spustio pogled. Počeo je pisati po popisu slučajeva, službeno zamjenjujudi A. Scotta Fenneya, Esq. Robertom Herrinom Esq. u ulozi branitelja okrivljene. Scott se osjedao kao klinac koji samo što nije izišao iz školske kazne. Sudac je rekao: - Pa, bududi da gospođa Jones nema ništa protiv... Shawanda Jones je protrljala lice, ali na koži ništa nije osjetila. Nije spavala četrdeset i osam sati; želja za drogom držala ju je budnom čitav dan i čitavu nod. Nikad nije bila ovoliko dugo bez heroina od dana kad se navukla, i to ju je ubijalo. Bila je rastresena i nikako se nije mogla pribrati. Imala je zasljepljujudu glavobolju koja nije prestajala. Čitavo tijelo ju je boljelo. Svaki mišid i koščica u njezinom tijelu pulsirali su od boli, a koža joj je bila naježena od redovnih napadaja groznice. Oči su joj bile suhe i mutne kad je podigla pogled prema bijelcu koji je stajao s njezine desne strane, tom Robertu Herrinu Esq. Bio je nizak, trbušast, i mora da je kao dječak imao strašne akne jer mu je lice bilo

puno ožiljaka. Smeđu kosu togjutra očito nije oprao. Bio je odjeven u najjeftinije odijelo koje je ikad vidjela na odvjetniku bijelcu - ta je prokleta stvar svjetlucala pod fluorescentnom rasvjetom! Bijela mu je košulja lagano požutje-la, a na okovratniku je nedostajao jedan gumb. Na kravati kao da je pisalo Rasprodaja u JCPenneyl Nedvojbeno, ona je više zarađivala kurvanjem, nego on odvjetništvom. Okrenula se prema bijelcu sa svoje lijeve strane, gospodinu Fenneyu. Visok, svjetlokos i zgodan, u tamnom odijelu s uskim prugama koje je na njegovim širokim ramenima pristajalo kao svilena haljina, svježom bijelom košuljom s francuskim manše-tama, smeđom svilenom kravatom i cjelokupnim izgledom bijele inačice najopakijeg svodnika u crnačkom naselju, odavao je dojam koji je govorio, Ja sam pastuh. Pastuh ili kljuse? Shawanda je imala dvadeset i četiri godine. S petnaest godina je napustila školu, kad je zatrudnjela. Imala je samo devet godina formalnog obrazovanja. Ali, nije bila glupa. A njezino prethodno iskustvo s američkim zakonskim sustavom naučilo ju je važnu lekciju, takvu koju nikad nede zaboraviti: bogat odvjetnik znači dobar odvjetnik; siromašan odvjetnik znači loš odvjetnik. Pogledala je suca i rekla: - Imam protiv! Scottovo se srce zaledilo kad su riječi crnkinje koja je stajala pokraj njega došle do njegovog mozga. Sudac je naglo podigao pogled. Očima je potražio Shawandine. Scott se okrenuo i bez riječi je promatrao, susprežudi poriv da zadavi ovu klijenticu koja odbija mirno nestati iz njegovog života. — Molim? — upitao je sudac. — Imam protiv - rekla je Shawanda. Drhtavim je crnim prstom pokazala na Scotta. - Suče, ja sam nedužna i želim da moj odvjetnik bude gospon Fenney. Sudac je energično skinuo naočale s lica i nagnuo glavu prema Scottu. — Gospodine Fenney, zar niste razgovarali sa svojom kli-jenticom prije nego što ste od ovoga suda zatražili zamjenu zastupnika? Scott je pročistio grlo. - Ovaj... nisam, gospodine.

— Možda ste trebali. - Sudac se ponovno okrenuo Shawandi. — Zašto? — Što zašto? - Zašto želite gospodina Fenneya za odvjetnika? - Suče, ja vjerujem u njega. Imam povjerenja u njega. Znam da može dokazati da nisam kriva. Sudac se sad ponovno okrenuo Scottu. - Gospodine Fenney, okrivljena ima pravo na odvjetnika, dakle, odluka je njezina. - Časni sude, smijem li nakratko porazgovarati s gospođom Jones? Sudac mu je kratko mahnuo rukom u pristanak. Scott je stao između Shawande i suca, nagnuo se prema njoj i kroz stisnute zube prošaptao: - Slušaj, dovraga, moja tvrtka angažira odvjetnika za tebe. Ja imam pametnijeg posla nego braniti te na sudu. Nedu biti tvoj odvjetnik. A ti sad lijepo reci sucu da je u redu da te Bobby zastupa. Scott se uspravio i okrenuo prema sucu. Sudac je podigao ruke. - Onda, gospođo Jones? Shawanda se ponovno okrenula prema Robertu Herrinu -Kljuse! - a zatim prema A. Scottu Fenneyu Pastuh! Pokazala je na gospodina Fenneya i rekla: — Želim njega. - Isuse Kriste! - Dan Ford je sad bio uzrujan. - Prokleta kurvetina drži ovu tvrtku za taoca! Scott se upravo vratio iz sudnice s lošim vijestima. - Možemo li uložiti žalbu na postavljenje? - upitao je Scott. - Dođavola, ne možemo! A čak i da možemo, ne bismo. To bi Buforda silno rasrdilo. Više nikad ne bismo mogli kročiti nogom u njegovu sudnicu. - Što da učinim?

Dan je promatrao svog štidenika, najboljeg mladog odvjetnika na kojega je u trideset i pet godina prakse naišao. Dečko je bio rođeni odvjetnik: pametan, pronicav, artikuliran, i imao je petlje napladivati klijentu astronomske iznose. Doživljavao ga je kao svog sina. - Neka Herrin ostane na slučaju, daj mu da obavi sav težak posao, napiše sve sažetke i sudske podneske, sve nastupe prije suđenja - tako se tvrtkino ime nede pojaviti u novinama i na televiziji. I bez prokletih intervjua, pobrini se da Herrinu to bude jasno! A ti - uperio je prst u Scotta - ti radi s našim klijentima koji pladaju. Dan je pogledao na svoj ručni sat i prišao vješalici za kapute. - Obavještavaj me što se događa. Ne želim nikakvih iznenađenja, Scotty. Scott je otišao, a Dan navukao kaput; danas je imao crno odijelo. Morao je na pogreb. DEVET Vedina stanovnika Highland Parka koji su poznavali Clarka McGalla, uvijek su pretpostavljali da de umrijeti mlad. Bio je divlji i nesmotren, u onolikoj mjeri koliku si može dopustiti samo dijete ogromnog bogatstva. Sin srednje klase ne bi si mogao priuštiti da profudka priliku za upis na najbolji koledž i potom na pravni ili medicinski fakultet. Ali, Clark McCall se nije zamarao takvim razmišljanjima: imetak njegovog oca bio je vedi od 800 milijuna dolara. Dan Ford je sjedio u Ujedinjenoj metodističkoj crkvi u Highland Parku, smještenoj na južnom dijelu sveučilišnog kampusa i čekao da počne pogrebna misa Clarku McCallu. Clarka je poznavao otkad se momak rodio, jer je Clarkovog oca poznavao četrdeset i dvije godine. Dan je upoznao Mačka na prvoj godini na SMU, kad su obojica prisegnula istom bratstvu. Kad je Amerika zaratila s Vijetnamom i vlada novačila nove mladide u smrt, Dan Ford je odlučio boriti se protiv rata u privatnom koledžu i zatim na privatnom pravnom fakultetu. Karijeru odvjetnika nije ganjao iz

neke posebne ljubavi prema zakonu, nego iz osobitog straha da de umrijeti na nekom riži-nom polju deset tisuda milja od kude. I nije bio sam u toj bojazni: broj upisanih na pravne fakultete u Americi za vrijeme rata udvostručio se. No, jednom kad je njegova bududa karijera bila utvrđena, Dan Ford je smislio put za uspjeh. Znao je da odvjetnici zarađuju bogatstvo zastupanjem bogatih klijenata. Stoga je, dok se vedina brucoša opijala i ševila, po prvi put slobodna od mama i tata, mladi Dan Ford počeo uzgajati budude klijente. Mack McCall bio je prvi na njegovom popisu. Čim bi ga vidio, znao si da de Mack daleko dogurati. To je iz njega jednostavno zračilo. Rođen u Odessi, sin neotesanca, a i sam takav, Mack je bio zaručen za svoju srednjoškolsku dragu, jedinu kderku potpredsjednika jedne naftne kompanije. Bududi mu je punac platio školovanje na SMU. Ljeti je Dan radio za dalaške pravne tvrtke, učedi odvjetnički posao. Mack je radio na naftnim bušotinama zapadnog Teksasa. U to se vrijeme nafta prodavala za dva dolara po barelu; Mack je predvidio deset dolara po barelu. Ni on nije sanjao o nafti od pedeset dolara po barelu. Kad su diplomirali, Mack je znao kako crpsti naftu i što je još važnije, gdje je crpsti. U četiri godine koledža, označio je svako plodno nalazište i suhu rupu u bazenu Permian. Svoju je prvu veliku bušotinu pogodio onog ljeta kad su diplomirali. Kad je Dan diplomirao pravo, Mack McCall ved je vrijedio 20 milijuna dolara. Kao H. L. Huntu i drugim teksaškim naftašima prije njega, Mačku McCallu ubrzo je dosadilo ono što je u naftnom gradu mogao kupiti, pa se preselio u Dallas. A Dan Ford, Esq. dobio je svog prvog bogatog klijenta. Dan je sad promatrao kako senator Teksasa prolazi kroz gomilu okupljenu u crkvi kao da je pogreb njegovoga sina tek još jedan predizborni skup, iako je nosio svoju inačicu ožalošdenog lica. Bio je zgodan muškarac, bujne sijede kose, kao i uvijek besprijekorno odjeven, muškarac za kojeg bi tinejdžeri rekli da je »fuj«, ali kojega su žene iz umirovljeničkih udruženja smatrale neodoljivo privlačnim.

U pozadini su tiho svirale orgulje, glasovi su bili prigušeni, a Dan je sjedio u središnjem redu crkve, na odličnom mjestu s kojega je mogao vidjeti tko je došao, a tko nije. Martha McCall, Mackova prva supruga i Clarkova majka, rano je došla i sjela u prvu klupu s ostalim članovima obitelji. Izgledala je beskrajno stara u usporedbi s Jean McCall, ali tko ne bi? Martha je bila obiteljski karavan parkiran uz otmjeni sportski automobil. Danov karavan bio je parkiran uz njega; bila je gotovo njegovih godina i tako je i izgledala. Vjenčali su se odmah nakon fakulteta i odmah dobili dijete, dodatno osiguranje da Dan Ford nede obilaziti Indoneziju zahvaljujudi Uncle Samu. Otkad se oženio, Dan je imao tri kratke ljubavne veze, ako se tako može nazvati seks s pijanom tajnicom na sofi u njegovom uredu nakon božidne zabave, ali nikad mu nije palo na pamet da se zbog druge žene razvede od svoje supruge. Kao prvo, nije postojala nijedna druga žena koja je izrazila imalo zanimanja da postane njegova sljededa supruga; a kao drugo, njegova istinska ljubav oduvijek je bila njegova odvjetnička tvrtka. Na pogrebu Clarka McCalla pojavile su se političke zvjerke svih vrsta. Nisu došli iz žalosti zbog preminulog, nego zato što je to bilo dobro za posao: direktori velikih tvrtki koji su trebali McCallov glas kako bi produžili svoje posebne porezne olakšice ili izuzede od neke tegobne odredbe o očuvanju okoliša; članovi Kongresa koji se nisu usuđivali naljutiti najmodnijeg čovjeka u Senatu; potpredsjednik jer su bile prisutne kamere televizijskih mreža; članovi Kabineta koji su se nadali biti u McCallovoj administraciji; i suci - suci Okružnog suda koji su željeli postati suci Vrhovnog suda, a takva su promaknuda zahtijevala potvrdu Senata. Pogreb Clarka McCalla okupio je zbirku nacionalnih likova iz političkih i poslovnih krugova kakvu je Dallas rijetko imao prilike vidjeti. Kad si glavni favorit za sljededeg predsjednika, ljudi dolaze na pogreb tvog sina. Na pogreb su došle i dežurne posjetiteljice svih pogreba, stare dame iz Highland Parka, prisjedajudi se kako je Clark bio zgodan kao dječak. Uzvanici na pogrebu bili su prijatelji obitelji, ne Clarkovi prijatelji. Došlo je nekoliko mladida Clarkovih godina, i sami sinovi velikog bogatstva koji de svojim roditeljima zauvijek biti

teret. Ali nije došla nijedna djevojka. Činilo se da Clark nije imao nijednu prijateljicu koja bi tugovala zbog njegove smrti. Baš kao što ni Danov vlastiti sin na svom pogrebu nede imati nijednu prijateljicu; nedavno je priznao da je homoseksualac. Sam Bog zna, Clarkova heteroseksualnost nikad nije bila upitna. Koliko je samo puta senator nazvao Dana usred nodi da bi izvukao Clarka iz zatvora u Highland Parku? Jednom mjesečno, otprilike, dok je Clark pohađao koledž na SMU i desetak puta otada. Pio je, šmrkao, ševio — definitivno, Clark McCall je uživao u životu. Sredom, dečko je bio dovoljno razuman da se potrudi da bude uhapšen u Highland Parku, gdje je novac bio važan. Svedenik je stao za govornicu, okupljeni su sjeli i pozadinska glazba utihnula. Svedenik je govorio o Bogu i nebu i miru, o tome kako je Clark na boljem mjestu; dobri je propovjednik prodavao vječnost, ali Dan Ford nije nasjedao. Ovo ovdje i ovo sad jedino je što imamo. Ne treba čekati na ono poslije. Ono što želiš, moraš zgrabiti ovdje i sad. Nakon deset minuta svedeničkog govora, senator McCall je ustao i prišao lijesu uz oltar u kojemu je ležao njegov sin, stavio dlan na lijes i zatvorio oči, kao u molitvi. Ali, Dan nije nasjeo ni na to; predobro je poznavao Mačka. Mack je prišao govornici i pogledao okupljene žalosna izraza lica. Govorio je sporo i silno emotivno o svom jedinom sinu, o tome kako je protuprirodno da sin umre prije oca, kako je u svojih šezdeset godina osjetio bol, ali nikad ovakvu. Clark je bio problematičan dječak i za to je okrivljavao sebe, za što je Dan znao da je apsolutna laž. Mack je okrivljavao Marthu što mu nije dopustila da pošalje Clarka u vojni internat kad je imao deset godina. Ali, Mack McCall je bio veoma dobar u ovakvim stvarima i do kraja njegovog govora vedina uzvanika na pogrebu je plakala ili bila prokleto blizu suza. Njegov jedini sin je bio mrtav i pokopan.

Nikad nisu bili bliski, Mack McCall i njegov sin. Clark je bio blizak s majkom; Mack je bio blizak s novcem. Posegnuo je u unutarnji džep svog sakoa i izvukao i otvorio lisnicu: u njoj nije bila nijedna slika njegovoga sina ili ijedne od njegovih žena, ali bilo je mnoštvo lica Benjamina Franklina i Ulysses S. Granta. Novac i mod bili su životni prijatelji Mačka McCalla, a ne žena i sin. Sad de upotrijebiti svoj novac da kupi mjesto predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Za mjesto u Senatu potrošio je 25 milijuna dolara, samo kako bi otkrio da je jedina mod kojom senatori raspolažu mod da u svoje rodne države dostave novac iz federalne blagajne, uvelike kao što poštar dostavlja čekove socijalne sigurnosti. Bila je to mod koja je služila jedino da osigura njihovu nadarbinu. Ali, Mack McCall je želio ostaviti svoj trag na ovoj zemlji; želio je da povijest zna da je postojao. Prije razvoda, Martha je predložila da osnuju privatnu fondaciju i iskoriste njegovo bogatstvo za pomod siromašnima svijeta: žrtvama AIDS-a u Africi, neobrazovanoj djeci u Meksiku, beskudnicima u Americi. No čak i 800 milijuna bilo je samo kap u moru kad je riječ o svjetskim socijalnim problemima. Uz to, njega nikad nisu zanimale nedade siromašnih; to jednostavno nije bilo za njega. Stoga se razveo od Marthe i oženio Jean, a sad de potrošiti koliko god njegovog bogatstva je potrebno kako bi kupio mod za kojom je toliko žudio, mod da šalje vojsku Sjedinjenih Američkih Država. Pometi nekoliko diktatora na Srednjem Istoku, i povijest de prokleto dobro znati da si postojao. Mack je stajao u spavadoj sobi svoje raskošne kude u Highland Parku, gdje je ubijen njegov sin. Kroz misli su mu prolazili zadnji trenuci Clarkovog života prema policijskom izvješdu, trenuci ispunjeni alkoholom i kokainom, pohotom i bijesom, strahom i kurvom — i to crnčugom, za ime Božje! Njegov ju je sin pojebao i potukao se s njom, a zatim umro ovdje na ovom podu gdje je FBI izrezao sag i odnio ga. Vidio je Clarka kako leži mrtav, osjetio kako u njemu bujaju osjedaji i pomislio, kao što bi uvijek pomislio kad bi mu Clark pao na pamet, kako je silno sjeban njegov sin bio.

Da je bila riječ o sinu bilo kog drugog, Mack bi rekao da je momak to zaslužio, jer je živio nesmotreno, doveo kurvu kudi u Highland Park. Ali, ovo je bio njegov sin i zbog toga je bilo drukčije: nitko drugi u Highland Parku ne kandidira se za predsjednika. U zadnjih dvadeset godina, Mack McCall je svako svoje djelo, svaki govor, svaki javni nastup, svako glasovanje u Senatu — svaki svoj dah — sve je procjenjivao u odnosu na najvažniju brigu: Kako de to utjecati na njegove ambicije da postane predsjednik? Stoga se sad od njegovog uma zahtijevao svjestan napor da procijeni ubojstvo njegovoga sina i sav publicitet koji de suđenje onoj kurvi izazvati u odnosu na tu istu brigu. Mačku se nisu svidjeli zaključci do kojih je njegov um došao. Više no jednom zaprijetio je da de izbaciti Clarka iz svoje oporuke, u pokušaju da ukroti njegovo nerazborito ponašanje prijetnjom njegovoj bududnosti. Ali, sad je sin prijetio očevoj bududnosti: okolnosti Clarkove smrti i brojne indiskrecije predstavljale su neposrednu opasnost Mačkovim snovima o Bijeloj kudi. A Mack McCall nije bio čovjek koji de pasivno čekati da se prijetnja pretvori u stvarnost. Dva sata kasnije, Mack je stajao na otvorenim dvokrilnim vratima predsoblja i pozdravljao se s onima koji su došli izraziti sudut. Dan Ford bio je zadnji na odlasku. Mack je gledao kako se Dan udaljava dugom stazom do prilaza kudi na kojemu je sluga ved čekao s otvorenim vratima Danovog mercedesa. Dan Ford de surađivati: odanost odvjetnika uvijek se može kupiti po razumnoj cijeni. — Taj mali Fenney - rekao je Mack — igrao je nogomet na SMU, koliko se sjedam bio je vraški dobar. Mack je zatvorio ulazna vrata i okrenuo se Delroyu Lundu, krupnom, delavom komadu govedine bez vrata. Delroy nije bio najbistriji bivši agent DEA-e* u državi, i bio je prilično neprofi-njen - suptilnost nije bila Delroyeva jaka točka - ali pokazao se vjernim tjelesnim čuvarom i sposobnim privatnim istražiteljem, spretnim u otkrivanju malih prljavih tajni o senatorima koji su se usprotivili Mačku glede raznih državnih dotacija, a i o njegovoj bivšoj ženi tijekom brakorazvodnog postupka.

— Saznaj sve što možeš o Fenneyu, baš sve. Želim njegove izvode, bankovna izvješda, dugove, povrate poreza. Želim znati tko su mu klijenti, prijatelji, neprijatelji, vara li ženu ili ona vara njega. - Uperi prst u svog odanog slugu. - Delroy, želim znati koliko svakog jutra posere. Je li to jasno? Delroy je kimnuo glavom. — I ovaj put bez grubosti, Delroy. Samo ga želim nadzirati. Delroy je slegnuo ramenima i rekao: — Vi ste šef. * savezna američka agencija za borbu protiv droge * - Nabavite mi sve novinske članke o McCallovom ubojstvu -rekao je Scott Sue. Pokazao je rukom na Bobbyja koji je sjedio na sofi. - Sue, ovo je Bobby Herrin. Radi sa mnom na tom slučaju. Bobby, daj joj svoju posjetnicu, da ima tvoje brojeve. Bobby je kopao po džepovima, izvukao zgužvanu posjetnicu i pružio je Sue, koja je Scottu pružala čitavu hrpu ružičastih papirida s porukama. — Izvjestitelji i televizijski producenti. Žele da nastupite na jutarnjim vijestima, Dateline, 20/20, i... — Bacite sve to u smede. I nazovite zaštitare: recite im da nikako ne puštaju novinare. — Frank Turner još uvijek čeka. — Neka uđe. — Bobbyju. — Odvjetnike tužitelja uvijek pustim da čekaju. Scott se umorno spustio na svoj naslonjač iza radnog stola od mahagonija. Zadnji put se ovako osjedao nakon ozljede koljena kad je bio brucoš. — Baš kad pomisliš da držiš svijet za jaja — rekao je Scott — otkr-iješ da svijet drži-tebe za jaja. — Dobrodošao u moj svijet - rekao je Bobby.

Sue je dopratila Franka Turnera do Scottovog ureda. Frank je od glave do pete izgledao kao tipičan odvjetnik za tužbe, u skupoj odjedi, savršene frizure, preplanuo i odmoran od najnovijeg izleta u Cancun svojim osobnim mlažnjakom, gad. Franku se prije desetak godina posredila presuda na ogroman novčani iznos u velikoj parnici zbog toksičnosti i otad više nikad nije morao zastupati slučajeve na suđenju. Njegova je reputacija sve odvjetnike korporacija prisiljavala na nagodbe za pozamašne iznose, tredina kojih je odlazila u Frankov džep. I tako, dok je Scott Fenney imao ferrari, Frank Turner je imao mlažnjak. Scott nije ustao. — Frank, nisam očekivao da deš dodi osobno. Frank se nacerio i rekao: - Kad treba pokupiti sredstva, uvijek dolazim osobno. — Ah, osobni dodir. — Scott je pokazao na Bobbyja na sofi. — Frank, ovo je Bobby Herrin. Bobby, Frank Turner, čuveni odvjetnik za tužbe. Rukovali su se i Frank je pokazao na uvedanu fotografiju Scotta Fenneya, broj 22, na zidu iznad sofe. — To je bio dan kad si pretrčao stotinu devedeset i tri metra protiv Teksasa? — Da, to je bio taj dan. Frankov se pogled zadržao na povedanju, i u Frankovim je očima Scott opazio zavist običnog svirača tube. Ali Frank Turner je sad bio čuveni odvjetnik i ovamo je došao po novac, pa se naposljetku ponovno okrenuo prema Scottu i rekao: — Imaš ček? — Imaš li ti potpisani ugovor? — upitao je Scott. Frank mu je pružio dokument, koji je Scott uzeo i pregledao kako bi provjerio da gad nije ništa promijenio. Zadovoljan, okrenuo je stranicu s potpisima i vidio da su i slatka Nadine i ljigavi Frank oboje potpisali tri primjerka ugovora. Zatim je Franku Turneru pružio blagajnički ček. — Milijun dolara, Frank. Frank je kratko promatrao ček, a zatim se nasmiješio kao slavljenik.

Scott je rekao: — Znači, ovo je ono što radiš svaki dan, Frank, ideš iz jednog ureda u drugi i pobireš čekove za milijunske nagodbe? Frankovo je lice poprimilo izraz zamišljenosti, a zatim se ponovno nasmiješio: — Da, Scotte, sad kad si to spomenuo, to je uglavnom ono što radim. S osmijehom i nadalje na licu, i čekom na milijun dolara u ruci, krenuo je prema vratima, ali se naglo zaustavio i okrenuo. Podigao je ček prema Scottu. — Oh, samo da znaš, Scotte, Nadine bi pristala i na pola milijuna. Frank se ponovno okretao prema vratima, kad je Scott rekao: — Pa kad ved priznajemo, Frank, samo da ti znaš, Tom je bio voljan platiti dva milijuna. Frankov je osmijeh ispario kao kapljica kiše na pločniku ispred zgrade, a ramena mu se ovjesila: jedino zbog čega odvjetnik tužitelja ne može spavati jest ostavljanje novca na stolu. Okrenuo se i nestao, ne razmišljajudi kako je upravo zaradio 333.333, 33 dolara, nego kako je upravo izgubio isti taj iznos. Sto je Scotta barem ostavljalo sa svojevrsnom moralnom pobjedom. — Seronja — rekao je Scott. — Tko, ja? Na vratima je bila glava Sida Greenberga. Scott mu je pokazao da ude. — Side, upoznaj Bobbyja Herrina. Sid je prišao i rukovao se s Bobbyjem. — Kako je prošlo jutros? Ti preuzimaš kurvu? — Ne baš — odgovorio je Scott. — Zar te sudac nije htio pustiti? - Ne. Izgleda da sam zaglavio s njom. Bobby de obaviti teži dio posla, napisati sažetke i podneske, obaviti sve prije suđenja... Sid se nasmiješio Bobbyju. — Obavit deš Scottu sav posao, kao što mu ja obavljam za Dibrella.

Sidov je osmijeh nestao kad se okrenuo prema Scottu i vidio da se Scott ne osmjehuje. - Da, Side, jedina je razlika u tome što mi je Bobby potreban. Tebe mogu zamijeniti. Sid se promeškoljio i usiljeno budalasto nacerio. Scott svojim suradnicima nije davao do znanja misli li ozbiljno kad bi izrekao ovakvu primjedbu, zbog čega su uvijek bili na oprezu i radili kao pčelice. - Zašto stojiš na mom perzijskom sagu, Side? - Oh, angažirali smo stručnjaka za očuvanje okoliša za onu zemlju koju Dibrell želi kupiti. Sad radi za Ford Stevens. To je bila sjajna ideja, Scotte. Sad je Sid pokušavao popraviti štetu. —Je li to sve? - Zapravo, nije. Ima još nešto. - Pogledao je Bobbyja, pa ponovno Scotta. — Povjerljive prirode. Scott je rekao: — Zatvori uši, Bobby. Kimnuo je Sidu da nastavi. — Vrijeme je da podastremo dokumente u onoj parnici protiv Dibrella, onoj u kojoj svi stanari u njegovim zgradama tvrde da im je plijesan u stanovima naškodila, a on nije ništa učinio da je ukloni? — Da, što s tim? — Pročešljavajudi Dibrellove papire, pronašli smo jedno pismo koje bi moglo predstavljati problem. U njemu se spominju neki od simptoma trovanja plijesni. A mi smo zauzeli stav da Dibrellu nisu bile poznate opasnosti plijesni. Scott, Bobbyju: - Prdkleta sudska tužba zbog plijesni. Jedna se porota u Austinu vrati s presudom na trideset i dva milijuna dolara, i ved u sljededem trenutku svi umiru od trovanja s plijesni. Ponovno Sidu: - Koliko stranica materijala dajemo odvjetniku tužitelja? — Dvadeset sedam tisuda. — Dobro, evo što deš učiniti. Kopiraj svaku stranicu dvaput, tako da im damo pedeset i četiri tisude stranica. I sve pomiješaj, tako da bude pravi nered. Zatim napravi jednu doista lošu kopiju tog pisma, onako

kao naše tajnice nenamjerno, da se jedva da čitati. I gurni je ravno u sredinu tih pedeset i četiri tisude stranica, pa da vidimo hode li je pronadi. Sid se cerio. — To je briljantno! — Agresivno i kreativno odvjetništvo, Side. Medu odvjetnicima, primjenjivanje pametnih taktika par-ničenja kao što je skrivanje jednog štetnog dokumenta između pedeset i četiri tisude stranica otkrida - da i ne spominjemo jednostavno uništavanje takvog dokumenta — poznato je kao »agresivno i kreativno odvjetništvo« i to je je vještina koju članovi Komore silno hvale. Agresivno i kreativno odvjetništvo način je na koji uspješni odvjetnici postaju uspješni, naravno, ako ih ne uhvate. Velik dio uspjeha, a Scott je to naučio, sastoji se u tome da te ne uhvate. Sid je užurbano otišao, a Scott je mahnuo rukom za njim. — Prvi na svojoj godini u Harvardu. Možda de od njega još postati odvjetnik. Bobby ga je promatrao. Scott je podigao ruke. — Što je? — Zar je to ono što tvoji skupi pravnici rade, igraju se skrivača? — To je isto kao nogomet, Bobby — ako te ne uhvate da zadržavaš loptu, nisi zadržao. Kad igraš ovu igru protiv ljigavih odvjetnika tužitelja kao što je Frank Turner, igraš po istim pravilima po kojima oni igraju. Činiš sve što je potrebno kako bi pobijedio - jer bogati klijenti ne žele etične odvjetnike koji gube, Bobby. Oni žele odvjetnike koji pobjeđuju. Bobby se nije činio uvjeren, pa je Scott uperio prstom u otvorena vrata. — Bobby, onaj gad Frank ima mlažnjak! Scottove su se misli vratile na Shawandu Jones, kao što se čovjekove misli vradaju na učestalu nodnu moru. — Oh, i bez intervjua, Bobby. Ne želimo tvrtkino ime u medijima.

Bobby je kimnuo glavom. - Nabavit du policijsko izvješde, vidjeti kakve dokaze ima Burns, angažirati privatnog istražitelja. On de razgovarati sa svjedocima, pronadi tragove, provjeriti Glarka i sve povezane s njim. Zove se Carl, bivši je policajac. — Dan de poludjeti što mora platiti privatnog detektiva. — Scotty, moramo imati privatnog istražitelja. Ženskoj prijeti smrtna kazna. Scott je uzdahnuo. - Dobro, ali sakrij njegov honorar u svojim računima tvrtki. Tako da ga Dan ne vidi. — Da, dobro. Scotty, čuj, ovaj de mi slučaj oduzeti mnogo vremena. Morat du podmiriti neke troškove pa sam... znaš... misliš li da mi možeš dati neki predujam? — Naravno. — Svojoj tajnici: - Sue! — Pojavila se za nekoliko sekundi. - Sue, dajte Bobbyju ček na dvije tisude i petsto dolara. Kad je ona otišla, Bobby je rekao: — Hvala. Scott je samo odmahnuo rukom. Dvije tisude i petsto dolara za Ford Stevens bio je sitniš. — Nekako je smiješno, zar ne, Scotty? -Što? — Kad smo bili u školi, govorili smo da demo raditi zajedno. Nakon svog ovog vremena, radimo zajedno. — Slegnuo je ramenima. — Nekako je smiješno. Scott je netremice promatrao svog bivšeg najboljeg prijatelja. — Da, Bobby, da pukneš od smijeha. ★ Boo je vrisnula od oduševljenja. — A. Scott, na telki si! Njezini su otac i majka prišli televizoru u kuhinji i ugledali ono što je i ona gledala: na večernjim vijestima, A. Scott se kao nevoljka filmska zvijezda probijao kroz gomilu televizijskih kamera i mikrofona dok su novinari izvikivali pitanja. -Je li vaša klijentica ubila Clarka McCalla?

— Hode li priznati krivnju? — Koja je vaša obrana? — To je bilo jutros - rekao je njezin otac. — Rulja pred sudnicom. — Zar se nisi uspio izvudi iz tog slučaja? — upitala je Boo. -Ne. — Idi deš na suđenje? -Da. -Kad? — U kolovozu. — Eto, propade Vail — rekla je njezina majka uz ogorčen uzdah. - Bit demo jedina obitelj u Highland Parku koja de ovdje u kolovozu patiti. To de biti prava sramota. — Smijem li ja idi? - upitala je Boo. — Da, ti i mama možete idi u Vail - odgovorio je njezin otac. — Ne. Na suđenje? — Želiš dodi na suđenje? -Još nedu imati nastavu. — Ne, ne smiješ, mlada damo - rekla je njezina majka. — Suđenje zbog umorstva nije mjesto za devetgodišnjakinju. — Ali, to de biti... kao povijest u nastajanju. Majka joj je ponovno uputila ogorčen uzdah. — Suđenja zbog umorstva svakodnevna su pojava. — Nisam mislila na to, nego na to da de A. Scott zastupati ljudsko bide. Otac ju je pogledao, i ona njega; oboje su se nasmijali. * Rebecca se nije smijala.

— To nede utjecati na tvoj položaj u tvrtki? Čim su se povukli u svoju spavadu sobu, to je bilo Rebeccino prvo i jedino pitanje, njezin način da ga pita, Hode li to utjecati na tvoje prihode? — Ne, naravno da nede. I nadalje sam odvjetnik Toma Dibrella. Izraz njezina lica govorio je da mu ne vjeruje. — Rebecca, slušaj, angažirao sam Bobbyja da radi na slučaju. On de mi pomodi da to odradim, ona de biti osuđena i sve de se vratiti natrag u normalu. Ne brini. Ali, Scott je bio zabrinut. Onaj osjedaj prijetede zle kobi postao je jači. Srušio se na svoj naslonjač u kutku za sjedenje u spavadoj sobi i daljinskim upravljačem upalio televizor. Kasnovečernje vijesti. Priča o pogrebu Clarka McCalla danas poslijepodne, snimka ljudi u tamnim odijelima i tamnim haljinama kako ulaze u Prvu ujedinjenu metodističku crkvu Highland Parka, bogatih ljudi, bijelaca, važnih osoba, potpredsjednik, kongresnici, guverner, gradonačelnik, i Scottov stariji partner. DESET Ostatak lipnja prošao je u miru. Temperatura je postojano rasla kako je dolazilo ljeto, tako da je krajem mjeseca živa bila na trideset i sedam stupnjeva. Kiša je postala rijetka pojava, a sunce je osvetnički pržilo. Domorodačka hrastova stabla zabila su korijenje dublje u zemlju kako bi iz sparušenog teksaškog tla isisala i zadnju kap vlage, i sva su Božja stvorenja, osim onih imudnih dalaških obitelji koje su si mogle priuštiti bijeg u svježinu Colorada ili Kalifornije, sjela na pete pripremivši se za još jedno nemilosrdno ljeto. Oni manje sretni ostajali su u Teksasu i oslanjali se na rashladne uređaje i bazen u dvorištu kako bi preživjeli vrudinu. Rebecca Fenney nastavila se nepopustljivo penjati društvenom ljestvicom Highland Parka; Boo Fenney se zabavljala kod kude računalom i knjigama; Consuela de la Rosa ponovno se sjedinila s Estebanom Garcijom, koji se netom vratio s granice; Scott Fenney je naplatio dvjesto radnih sati po 350 dolara platežnim

klijentima Ford Stevensa; Bobby Herrin je naplatio stotinu sati po 50 dolara za jedinog neplatežnog klijenta tvrtke; a savezna je istražna porota službeno podigla optužnicu protiv Shawande Jones zbog umorstva Clarka McCalla. Savezni je sudac odredio jamčevinu na milijun dolara, što je značilo da de Shawanda ostati u pritvoru do čitanja presude, kad de biti ili puštena na slobodu ili otpremljena u savezni zatvor u kojem de odslužiti svoju kaznu ili čekati smaknude. Svakodnevno je zvala svog odvjetnika, ponekad nekoliko puta dnevno, i uvijek je histerično plakala zbog kombiniranog djelovanja čežnje za kderkom i čežnje za heroinom. Bududi da nije imao pojma gdje bi joj mogao nabaviti heroin, njezin je odvjetnik učinio jedino što je znao kako bi joj začepio gubicu: pristao je dovesti joj kderku u Istražni zatvor da bi je vidjela. Odnosno, pristao je da joj Bobby dovede kderku u Istražni zatvor. Ali, Bobby je priznao krivnju: strah. — Sranje, Scotty, ved mi je i Istočni Dallas dovoljno jezovit - rekao je. Debeli bijelac kao što sam ja, u Južnom Dallasu ne bih preživio ni pet minuta. Oprosti, stari, ali nema šanse da du riskirati život za pedeset dolara po satu! I tako se drugog dana srpnja i prvog dana temperature od trideset i sedam ljetnih stupnjeva, A. Scott Fenney, Esq., partner odvjetničke tvrtke Ford Stevens s prihodom od 750.000 dolara godišnje, zatekao u blistavom crvenom ferrariju 360 Modena u sporoj vožnji kroz turobno stambeno naselje u Južnom Dallasu, uz ritmično bubnjanje glasne rap-glazbe i bijesne poglede mladih crnaca opakog izgleda, i imao je osjedaj kao da vozi blještavi neonski znak na kojemu piše OTMI MI AUTO! Scottovi nogometni suigrači na SMU prije četrnaest godina bili su crnci, ali nije mislio da de to ovim dečkima biti važno. Nesvjesno je spustio kožno sjedalo tako da je jedva uspijevao vidjeti preko upravljača. Trideset i šest godina je Scott Fenney živio u Dallasu, a nijednom nije bio u Južnom Dallasu. Bijelci su se vozili južno od središta grada tri puta godišnje i to samo zbog događanja koja su se održavala unutar ograđenog Fair Parka — državnog sajma, nogometne utakmice Oklahoma-Teksas, i utakmice Cotton Bowl i dobro su pazili da ostanu na međudržavnoj cesti, da iziđu na odvojku za Fair Park, i da se provezu ravno

kroz vrata parka bez ikakvog skretanja ili odgađanja. Bijelci nikad nisu odlazili u Južni Dallas, kvartove i opasne ulice Južnog Dallasa, u onaj drugi Dallas zločina i kokaina, prostitucije i siromaštva, pucnjave iz automobila u prolazu i ratova bandi, u crni Dallas u kojem se bijelac iz Highland Parka u 200.000 dolara vrijednom talijanskom sportskom automobilu nije smatrao ni dobrodošlim, ni veoma pametnim. Ali, Scott je svejedno došao, i parkirao se ispred betonskog zdanja nalik kutiji, koje su gradske vlasti eufemistično nazvale »stan s vrtom«, iako Scott nije vidio nijednu vlat trave, a kamoli neki vrt. Ugasio je motor automobila i skupljao hrabrost da iziđe - ferrari je privukao gomilu - kad je sunce iznenada zastrla majica Dallas Cowboysa na najvedem crncu kojega je u životu ikad vidio, na nogometnom terenu i izvan njega. Crni su zglobovi pokucali na zatamnjeni prozor. Scott je spustio prozor centimetar-dva. Majica se spuštala dok Scott nije ugledao široka ramena, debeli vrat i naposljetku široko crno lice. Muškarac je spustio sunčane naočale i provirio u automobil. -Jeste vi odvjetnik? - Molim? -Jeste vi Shawandin odvjetnik? -Da. -Jeste došli po Pajamae? - Da, kako... - Shawanda me zvala. Mislila je da de vam trebati, ovaj... pratnja, ak' razumijete što 'odu redi. Scott je razumio što hode redi. Pogledao je gomilu okupljenu s obje strane automobila, crne žene - zapravo, djevojčice -s bebama na rukama i tek prohodalom djecom koja im se drže za čvrste noge, i mišidave crne muškarce, i sjetio se Nodi borbe, zadnje prilike kad je bio u tako neposrednoj blizini snažnih mladih crnaca. Smišljena za vrijeme najdubljeg pada teksaškog tržišta nekretnina kad je dalaškoj zajednici nekretnina očajnički trebalo malo zabave, Nod borbe je postala godišnja smoking tradicija: boksački ring bio je postavljen u otmjenom hotelu Anatole, i u njega su dovođeni crni boksači koji su se međusobno mlatili do

besvijesti za zabavu bogatih bijelaca koji su pušili dugačke cigare, jeli debele steakove, pili žestoka pida i tapšali se, s prekrasnim mladim modelima iznajmljenim za tu nod. Scott se sjetio da je mislio da, bez obzira što su ti crni boksači ved dali svoje u profesionalnom rangu, još uvijek mogu nokautirati svakog bijelca u gledalištu jednim udarcem - i vjerojatno to žele. Scott je stavio naočale, ne kako bi izgledao pametno, nego u nadi da ovi crnci nede premlatiti bijelca s naočalama. Duboko je udahnuo, otvorio vrata, izišao iz automobila i stao priljubljen uz ferrari. Osjetio je kako mu lice oblijeva rumenilo i čuo kako odjekuje glas onog velikog muškarca: -Maknite se, dajte čovjeku mjesta! On je odvjetnik! Gomila se odmaknula nekoliko koraka. Scott je izdahnuo s olakšanjem, a zatim udahnuo zrak, koji se ovdje činio još topliji, bez tračka povjetarca ili stabla na vidiku koje bi ponudilo zaklon od sunca, čija puna snaga kao da je bila usmjerena ravno u njega. Na čelu su mu poput kokica izbili grašci znoja, a uškro-bljena mu se košulja priljubila uz kožu. Pogledao je sive zgrade nalik bunkerima, prljava siva dvorišta, sivi krajobraz betona, i crne stanovnike, neobičan svijet u sjeni nebodera u središtu grada. Da je Scottov ured gledao na jug, vidio bi ova stambena naselja, i stoga mu je draži bio pogled na sjever, prema bijelom Highland Parku. Samo je deset kilometara pločnika razdvajalo ova naselja od Highland Parka, ali mali crnci koji su priljubljivali lica uz prozore ferrarija kako bi vidjeli raskošnu kožnu unutrašnjost, jednako su tako mogli živjeti u Kini. - Baš fina makina, gospon - rekao je jedan crni dječak uz širok osmijeh. Veliki je muškarac rekao: - Ja sam Louis. - Pokazao je na gomilu. - Ne obazirite se na njih. Ovamo ne dolazi mnogo odvjetnika. Louis je bio visok oko metar i devedeset pet i imao više od sto četrdeset kilograma. U usporedbi s njegovim ogromnim dlanovima, Scottovi su se činili kao u patuljka. Stoga mu Scott nije ponudio ruku za rukovanje; umjesto toga, samo je rekao: - Scott Fenney - i Louisu pružio svoju posjetnicu, koju je ovaj pažljivo proučio.

- Što znači ovo A? - Ništa. - Scott je uperio palac u ferrari. - Možda bi bilo bolje da pričekam u automobilu. Louis je strogo rekao dječacima: - Ako samo dodirnete taj auto, imat dete posla sa mnom. - Zatim se nasmiješio Scottu i rekao: - Auto de biti dobro, gospon Fenney. - Louis se okrenuo i gomila se razdvojila. Scott je slijedio Louisa nekoliko koraka pločnikom, ali je Louis naglo zastao i krenuo natrag. - Ipak, možda bi ga trebalo zaključat. - Oh, da. Scott je izvukao daljinski iz džepa i pritiskom gumba zaključao ferrari, na što je jedan od dječaka rekao, »fora, čovječe!« Scott se okrenuo i slijedio Louisa kroz špalir mladih crnaca bez majica koji su košarkašku loptu tako snažno nabijali o beton da je zvučalo kao paljba modnog oružja - bum bum bum. Njihova su torza bila krvrgavi od mišida i svjetlucava od znoja, na snažnim su rukama imali tetovaže urezane bodljikavom žicom, na licima mrzovoljne izraze. Nosili su hlače dugih nogavica nisko spuštene na bokovima i one stodolarske Nike teniske koje si Scott kao klinac nije mogao priuštiti, i promatrali Scotta Fenneya kao da je plijen, što bi nedvojbeno i bio da nije bio u Louisovoj pratnji. Scott je izbjegavao izravan kontakt očima, kao što preporučuju da je uputno učiniti s divljim životinjama, da ih se time ne razjari. Želio se okrenuti i pobjedi natrag u svoj automobil i odvesti se punom brzinom odavde. Ali, nema šanse da bi stigao do ferrarija: slika čopora vukova koji se baca na debelog malog zeca preletjela mu je kroz glavu. Stoga je požurio za Louisom i držao se njegove sjene. I on koji na nogometnom terenu nikad nije osjetio strah, sad je morao priznati samome sebi da se boji. Scott Fenney je bio prestravljen. Kad su stigli do stana 110, Scottovo je srce lupalo o njegov grudni koš kao pneumatski čekid i oznojio se od glave od pete. Louis je pokucao na vrata. - Pajamae, Louis je.

Nije bilo odgovora. Louis je pokucao ponovno. Još uvijek nije bilo odgovora. Prednji prozor bio je iznutra prekriven gustim zastorima, a izvana rešetkama za zaštitu od provalnika. Iz unutrašnjosti stana nije se vidjelo svjetlo. - Možda nije kod kude - rekao je Scott. Louisovo tijelo zatreslo se od hihota. - Doma je, bez brige. Boji se izidi. Ne otvara čak ni prozor, iako unutra nema klime. Nije ni nos pomolila otkad je Shawanda uhidena. - Nagnuo se i tihim glasom rekao: - Lijepo je to što dete učiniti, gospon Fenney, odvesti Pajamae da vidi mamu. Scottov je mozak bio zaposlen računanjem kolike su mu šanse da se kroz onaj prijetedi špalir vrati živ, pa su mu riječi »Zašto niste vi?« izletjele iz usta i prije nego što je shvatio što govori. Ali, Louis nije reagirao s bijesom. Njegovo se veliko okruglo lice razvuklo u osmijeh pun zlatnih zubiju. - Znate, gospon Fenney, federalci i ja, mi imamo, kako da kažem, nekih neriješenih poslova, ako znate što hodu redi. Scott je znao što Louis hode redi. Zamijetio je da se špi-junka na vratima zamračila. I začuo je tanki glasid: — Jel' to odvjetnik? - Da - odgovorio je Louis. Špijunka je ponovno postala svijetla i Scott je čuo zvuk odgu-rivanja nečeg teškog od vrata i zatim otvaranje pet zasuna. Vrata su se otvorila tek nekoliko centimetara i u Scotta je gledalo jedno malo smeđe lice s velikim smeđim očima. - Hodete vi spasiti moju mamu? - upitala je. — Pajamae. To je, ovaj, doista neobično ime. S licem priljubljenim uz otvor rashladnog uređaja u ferrari-ju, mala je crna djevojčica odgovorila: — Mama kaže da je francusko, ali zapravo je samo crnačko. Mi ovdje ne dajemo imena kao što su Susie i Patty i Mandy. Mi dajemo imena kao Shantay i Beyonce i Pajamae.

- Moja se kderka zove Boo. Nasmiješila se. — To je neobično. Scott joj je uzvratio osmijeh. — I ona je neobična. Svidjela bi ti se. Scott se znatno opustio kad su izišli iz naselja i skrenuli na aveniju Marthina Luthera Kinga, glavnu cestu kroz Južni Dallas. Puls mu se vratio gotovo u normalu, a tijelo mu se više nije znojilo kao guma vrtne prskalice. Više nije čak ni poguren na sjedalu. Sjedio je uspravno i promatrao ovo neobično okruženje kao japanski turist na rodeu. Sjedne strane ulice bile su visoke crne ograde od lijevanog željeza koje su čuvale travnjake Fair Parka; u njemu se nalazio stadion Cotton Bowl na kojemu su igrali Cowboysi dok nisu izišli u predgrađa, i povijesne zgrade u stilu Art Decoa iz vremena Teksaške stoljetne izložbe 1936., koje su sad ležale napuštene i propadale kao stare filmske kulise. S druge strane ulice bila su zarasla prazna zemljišta koja su očito služila kao neslužbena odlagališta smeda, i daskama zabijene građevine s izbijenim prozorima, pred kojima su se vrzmali crnci. — Crack kude - objasnila je Pajamae. Zapuštena kupovna središta nudila su zalagaonice i prodavaonice alkoholnih pida. Rasklimane drvenjare nakošene u kutovima od dvadeset stupnjeva, s kojih se boja ljuštila kao koža sa suncem opečenog tijela. Na ovješenim trijemovima ležale su sofe, stari su automobili ostali podignuti na cementne blokove u dvorištima, smede naslagano na ulicama, a crne su rešetke protiv provalnika čuvale svaka vrata i prozor ili izlog kao da je svaka ta građevina osobni zatvor svog vlasnika. Čitav je krajolik bio tmuran i bezličan, uz iznimku grafita koji su ukrašavali sve zidove i ograde, i jedrih crnkinja koje su šetkale u živopisnim suknjama, kratkim hlačicama i cipelama s visokim petama. — Prostituke — rekla je Pajamae. - Mama kaže da rade ovdje jer su predebele za bijele mušterije na Harry Hinesu. Scott je zamišljao život u ovome dijelu gradu, šetnju ovim ulicama s Boo, ili još gore, Boo u šetnji samu, kad je perifernim vidom opazio neko komešanje uz rub ceste, pa je usporio... malo.

— Sto se događa? Na pločniku ispred ruševne stambene zgrade nalazila se ogromna hrpa stvari, sve od mikrovalne pednice do odjede, od košarkaške lopte do lutaka, kao da je netko iskrcao čitav kamion i ostavio stvari na ulici. Uz rub pločnika sjedila su dva mala crnca, s laktovima na koljenima i bradom položenom na dlanove, i izrazom kao da je njihovom svijetu došao kraj. Pretila crnkinja u crvenim rastezljivim hlačicama i bijeloj majici urlala je i divlje mahala rukama prema mršavom crncu u košulji kratkih rukava i kravati. Pajamae je izvila vrat kako bi ih vidjela, a zatim se ponovno srušila na sjedalo. — Dan deložacije — rekla je činjenično. — Zar su deložirani iz stana? - Da. Događa se svakog prvog u mjesecu. Kao mlad odvjetnik, Scott se mnogo puta pojavio u sudnici u korist kudevlasnika, kako bi izbacili iznurene stanare. Ali nikad nije iz prve ruke nazočio zakonu na djelu - iznošenju osobnih stvari deložirane obitelji iz stana i njihovom ostavljanju na pločniku ispred zgrade, točno kao što je odredba o deložaciji nalagala. Ponovno je pogledao taj prizor i zatim se brzo udaljio. Kad su skupe trkade gume ferrarija stigle na međudržavnu cestu sjeverno prema središtu Dallasa, uzdahnuo je od olakšanja. — Moj tata, on je bio bijel - rekla je Pajamae. Pogledao je djevojčicu na suvozačkom sjedalu. Bila je zgodno dijete s više bjelačkim nego crnačkim crtama lica. Kosa joj je bila uredno počešljana u uske pletenice, priljubljene uz glavu, koje su joj visjele do uskih ramena; imala je ružičastu majicu, kratke traper hlačice, spuštene ružičaste dokoljenke i bijele Nike tenisice. Osim po svijetlosmeđoj koži, nije bila nimalo drukčija od svih djevojčica koje je Scotty vidio u Highland Parku - i možda po frizuri. - Gdje je on? -Mrtav je. — Oh. Zao mi je.

- Meni nije. Ozlijedio je mamu. — Kako je umro? - Policija ga je ustrijelila. Dilao je. Lagano je prešla prstom preko upravljačke ploče, kao da provjerava ima li prašine, a zatim se okrenula Scottu. — Gospon Fenney, je li moja mama ubila onog bijelca? — Ne, dušo, nisam ja nikog ubila — rekla je Shawanda kroz staklenu pregradu, s desnim dlanom pritisnutim uz njezinu stranu pregrade, uz koji je s druge strane bio priljubljen Pajamaein lijevi dlan. I majka i kderka su plakale i silno čeznule da se zagrle. Kad je Shawanda rekla da ima dijete, Scott je prirodno pretpostavio da je loša majka — za Boga miloga, pa žena je prostitutka. No, sad kad ih je vidio zajedno, palo mu je na pamet da ova žena voli svoju kderku jednako kao što on voli svoju. Okrenuo se prema crnom čuvaru. - Zar ne smiju biti zajedno? Čuvar je spustio pogled; počešao se po bradi. Kad je podigao glavu, rekao je: - Jeste li došli razgovarati s njom o obrani? Scott je brzo shvatio. — Da. Čuvar je pokazao na Pajamae. — A ona je materijalni svjedok? -Da. - Dobro. Čuvar ih je poveo u prostorijicu u kojoj su se Scott i Shawanda uvijek nalazili. Scotta je potapšao da sjedne, a Pajamae dotaknuo samo vrh glave. Kad je doveo Shawandu, ona se srušila na koljena i dugo držala Pajamae u zagrljaju. Čuvar je rekao da de čekati vani. Shawanda je napokon pustila Pajamae, a zatim obgrlila lice svoje kderke i samo je netremice promatrala, kao da proučava svaki centimetar njezinog glatkog lišda. Zatim je malo udaljila Pajamae od sebe i odmjerila je od glave do pete. — Stvarno se lijepo oblačiš — rekla je Shawanda. —Jel' ti Louis donosi namirnice, pazi na tebe? Pajamae je kimnula glavom. — Da, mama.

- Ne izlaziš iz stana? Ponovno je kimnula. - Ne, mama. Shawanda se činila u mnogo boljem zdravstvenom stanju nego zadnji put kad ju je Scott vidio, i bila je mnogo pribranija, zbog čega je Scott manje brinuo da bi mu se mogla ispovradati na odijelo. —Jesi li počela spavati? — upitao je Scott. - Da, gospon Fenney. Najgore sam prošla, osim glavobolja. — Donijela sam ti lijek, mama - rekla je Pajamae. — Dobra djevojčica. -Ja protiv glavobolje uvijek uzimam Tylenol - rekao je Scott. — Meni treba nešto jače. — Ibuprofen? - Da, Ibu... to. - Kad deš izidi, mama? - Nedu, dok ne bude gotovo suđenje. Ako ovaj ovdje gospon Fenney dokaže da sam nevina. Scott je rekao: - Ne, Shawanda, ja ne moram dokazati da si nedužna. Vlada mora dokazati da si kriva. Shawanda ga je pogledala kao što odrasla osoba gleda naivno dijete. - Gospon Fenney, ti moraš puno toga naučit. - Kad je suđenje? - upitala je Pajamae. - Krajem kolovoza - odgovorio je Scott. Pajamae se namrštila. - Ali, to je za dva mjeseca! Što du ja tako dugo? Mama, bojim se biti sama u naselju! Strah koji je Scott Fenney osjetio manje od sat vremena ranije, sad se vratio, svom snagom. Na čelu mu je ponovno izbio znoj. Srce mu je ponovno zakucalo brže. U mislima je ponovno računao svoje šanse da preživi, mali debeli zec kojeg naganja čopor vukova. Nije se želio vratiti u Južni Dallas, ni danas, ni ikad. Nije

želio odvesti ovu malu crnu djevojčicu natrag u njezin stan u naselju, izidi iz ferrarija i otpratiti je do vrata kroz špalir snažnih mladih crnaca koji ga gledaju kao da je plijen. Što ako ne bude Louisa da mu bude pratnja? Ali, nije mogao ni staviti malu djevojčicu na javni autobus ili u taksi samu. Sto de dovraga učiniti s njom? Dok su se majka i kderka grlile i plakale, Scottov je spretni um prebirao po svim dostupnim mogudnostima, dok nije došao do odgovora: Consuela de la Rosa. Mislio je, Consuela ovog ljeta ved odgaja jednu djevojčicu, zašto ne bi dvije? Bilo je to savršeno rješenje: Boo de imati društvo za igru, ova curica nede biti sama i uplašena u crnačkom naselju, a on se nede morati vratiti natrag u Južni Dallas. I tako je, ponesen trenutkom, Scott Fenney izgovorio riječi koje de njegova žena brzo požaliti: — Pajamae, zašto ne bi stanovala kod mene dok suđenje ne završi? - Kog vraga da ja radim s njom? Rebeccino lice bilo je jednako crveno kao i njezina kosa, šake je zabila u uske bokove i gledala ga bijesno kao da je on prodavač u Neiman Marcusu koji joj je donio da isproba haljinu pogrešne veličine. Scott se iz administrativne zgrade okruga odvezao ravno kudi. Ali, sudbina je htjela da za dovođenje ove male crnkinje kudi u Highland Park odabere upravo dan kad njegova žena nije zaposlena uspinjanjem na društvenoj ljestvici. Boo je rekla: -Sviđa mi se tvoja frizura - i zatim povela Pajamae u svoju sobu. Consuela se povukla u kuhinju, a Scott se zatekao suočen s Rebeccinim gnjevom sam. Naravno, Scott nije kanio redi svojoj ženi čitavu istinu, da je ovu malu crnkinju doveo kudi ponajviše zato što se smrtno bojao odvesti je natrag njezinoj kudi. Stoga je odgovorio kao odvjetnik. Rekao joj je samo djelomičnu istinu, i to onaj dio koji je potkrepljivao njegovo stajalište. - Živi sama dolje u naselju, ima devet godina, nema nikog drugog - nema čak ni klima-uređaj! Dovraga, Rebecca, pa ti ideš u Junior League i sjediš s ostalim damama iz Highland Parka, smišljajudi načine da pomognete manje sretnima. Ovo bi ti trebalo donijeti prokletu glavnu nagradu!

- Mi takvim ljudima pomažemo, Scotte, ali ih ne pozivamo u naše domove. Sam si rekao da de joj majka biti osuđena. Što deš onda učiniti s njom, posvojiti je? Odgajati kao svoju kderku? Upisati je u škole u Highland Parku? Scotte, u Booinoj školi nema nijednog crnog djeteta! Ponekad, kao sad, intenzitet gnjeva njegove žene obeshrabrio bi Scotta, uvelike kao kad bi ga trener na koledžu zgrabio za masku na licu, privukao k sebi i dobro izgrdio zbog uprskane utakmice. Tada je Scott Fenney stajao nijem ispred trenera, a sad je stajao nijem pred ovom prekrasnom bijesnom ženom. Jedina razlika bila je u tome što iz njezinih usta sa svakom gnjevnom riječju nisu prskali komadidi duhana za žvakanje i lijepili se za Scottovo lice. Ipak, rado bi na trenutak zamijenio ovu bijesnu ženu za mokar duhan. - I, svakako, nijednoj drugoj djevojčici nije ime Pajamae! JEDANAEST Scotty, s ovim dokazima, možda bismo joj mogli spasiti život. Scott je izbjegao supruginom gnjevu i pronašao utočište u prijateljskom okružju tornja Dibrell; Bobby i on otišli su na kasni ručak u Downtown klub. Izvijestio je Bobbyja o svom odlasku u crnačko naselje, novoj gošdi obitelji Fenney i Rebbecinoj reakciji. Sad je Bobby upudivao Scotta u najnovija otkrida u sporu protiv Shawande. — Moj čovjek, Carl, privatni detektiv, pronašao je onu Kiki i ona je potvrdila Shawandinu priču. Tu nije bilo nikakvih iznenađenja. Ali, onda je razgovarao s nekim policajcima iz Highland Parka, s kojima je dobar. Bobby se nagnuo preko stola, dovoljno blizu Scottu da mu u dahu osjeti zadnju popušenu cigaretu; glas je spustio do šapta. — Čuj ovo: ispada da je prije godinu dana Clark McCall bio optužen za silovanje i fizički napad. Na neku curu iz sestrinstva na SMU. Podnijela je prijavu, ali je ona nestala kad ju je tatica - odnosno senator Mack McCall - isplatio. Clark je razgovarao sa službenikom koji je te nodi bio dežuran, policajcem koji je primio prijavu. Rekao je da je djevojka bila pošteno izubijana. — Kako demo je pronadi bez tužbe?

— Službenik nije glup. Zaključio je da senator zna da on zna, pa je zaključio i da bi mu to jednoga dana moglo biti od koristi: sačuvao je kopiju prijave. -Je li je dao Carlu? — Nema šanse. Rekao je da je pod ključem u nekom sefu. Kaže, ako je da Carlu, znat de se da je došla od njega, dobit de otkaz, a nedostaju mu još dvije godine do mirovine. Kaže da de sve zanijekati ako ga pozovemo da svjedoči. Ali, dao je Carlu djevojčino ime. Hannah Steele. Sad živi u Galvestonu. — Hode li ona svjedočiti? — Carl danas leti onamo da to sazna. Scott je okrenuo dlanove prema stropu. — Dakle...? — Dakle, naša obrana je dvojaka. Kao prvo, ona nije povukla obarač, što de biti teško jer su na pištolju njezini otisci i jedan od njezinih metaka u njegovom mozgu. A ako ga nije povukla ona, tko jest? Clark? Iznenada je shvatio svoju zlodu i odlučio učiniti svijet boljim mjestom i ubiti se? Ne bi išlo. Naša strategija je samoobrana. Vrijeđao ju je zbog rase, napao je, pa ga je ona ubila u samoobrani. Ali, ona je crnkinja, prostitutka i ovisnica - tko de joj vjerovati, zar ne? Tu dolazi Hannah Steele, i potkrepljuje priču. Lijepa bijela djevojka svjedoči da ju je Clark prije godinu dana premlatio i silovao, pa porota zaključi da Shawanda možda ipak govori istinu. A u poroti mora biti nekoliko crnaca. Pokazat demo im da je Clark McCall bio rasist i silovatelj, i možda joj spasimo život. — Misliš, možda je oslobode? Bobby ga je pogledao. - Ne, ne mislim da de je osloboditi, Scotty. Dobit de doživotnu, možda biti puštena uvjetno nakon trideset odležanih. Ne možeš biti oslobođen kad je tvojim pištoljem počinjeno umorstvo, tvoji su otisci na pištolju, a pištolj je bio uperen ravno u žrtvin mozak dok je ležala na podu. S takvim dokazima, doživotna je prava premija. — Prokletstvo, Dan, reci mu da odustane, i to odmah!

Senatorov je glas u uhu Dana Forda bio tako silovit, da je odmaknuo slušalicu nekoliko centimetara. Dan je upravo od Scotta dobio izvješde o stanju slučaja Shawande Jones i, prema dogovoru sa senatorom, odmah je nazvao Washington. Mačku McCallu, višem senatoru iz Teksasa, nije se svidjelo što je čuo. — Ved je dovoljno loše, Dan, da de neka kurva svjedočiti i redi da ju je Clark prebio i nazvao crnčugom. Ali, ako tvoj dečko počne paradirati bijelim curama koje de redi da je i njih Clark premlatio i silovao, gotov sam! Mislio sam da je ta cura riješena stvar! A što ako iskopaju ona sranja s koledža, Clarka i njegovo bratstvo? Clark McCall je organizirao proslavu bratstva pod nazivom »Nod manjine«, kad se svatko odjenuo kao svoja omiljena manjina; Clark je došao kao crnac svodnik. Mack je potplatio novine da to ne objave. Dan Ford je u tome bio njegov trgovački putnik. -Javnost de misliti da je to naučio kod kude! Od mene! Ako mediji to saznaju, prozvat de me novim Stromom jebenim Thurmondom*! Nikad nedu vidjeti unutrašnjost Bijele kude! -Stanka. - A ti, Dan, nikad nedeš biti predsjednički odvjetnik. — George W. Bush? - Da - odgovorio je Scott. Sid Greenberg se činio zapanjen. — Predsjednik je upotrijebio suverenu vlast da bi ljudima oduzeo zemlju i na njoj sagradio bejzbolski stadion? - Tad nije bio predsjednik, Side. Još nije bio ni guverner. Dok su tebe na Harvardu podučavali lijevo orijentirani profesori, George Bush vodio je Texas Rangerse. Igrali su na usranom starom stadionu pa je on sredio da grad konfiscira zemlju za gradnju novog stadiona. — Kako se to može smatrati javnom svrhom? — Ne može. - Pa kako je onda grad mogao konfiscirati zemlju?

— Zakon to dopušta... ili bar sudovi to nisu spriječili. To je učinjeno za stadion Rangersa, za motorističku stazu NASCAR, sad to rade za novi stadion Cowboysa... dovraga, Side, to rade po čitavoj zemlji, ne samo za ceste i parkove, nego i za stadione i trgovačke centre i ogromna skladišta... - A mi demo to sad učiniti za Dibrellov hotel? Scott je slegnuo ramenima. — Tako se Tom dogovorio s gradom. — Uzet demo siromašnima njihove domove kako bi bogati mogli odsjesti u luksuznom hotelu s pet zvjezdica? - Sid je izgledao ogorčen. — Zašto bogatašima nikad ne uzmu kude? * američki senator poznat po segregacionizmu -Jer si bogataši mogu priuštiti odvjetnike i boriti se na sudu. Siromasi ne mogu. - Dakle, grad de ih jeftino isplatiti - Dibrellovim novcem, buldožerima srušiti njihove domove, i onda tu zemlju dati Dibrellu da sagradi hotel? Što grad time dobiva? - Milijune u porezima na imovinu. Hotel de vrijediti najmanje sto milijuna. Oni kuderci vrijede najviše milijun. - Dibrell de dobiti svoj hotel, grad de dobiti više poreza, a siromasi nek se jebu. I sve to je savršeno zakonito. - Side, činimo ono što zakonski propisi dopuštaju... a ponekad i ono što ne dopuštaju. - Znaš što, Scotte, zajebati vladu i odvjetnike tužitelja, to je zabavno, to je samo igra. Ali siromahe? Moji su roditelji bili siromašni. Odrastao sam u takvoj kudi. - Slušaj, Side, ni meni se to ne sviđa, ali to nam je posao. Mi bar uzimamo samo trideset domova. Oni su za onaj trgovački centar u Hurstu uzeli stotinu i dvadeset, a sad za stadion Cowboysa uzimaju devedeset. - Odmah se osjedam bolje. - Sid je odmahnuo glavom. - Zar sam za ovo išao na pravni faks na Harvardu?

Scott je podigao dlanove. - Side, što želiš da učinim? Da kažem Dibrellu da mi to nedemo? Ako Dibrellu kažem ne, nadi de drugog odvjetnika koji de redi da. Ovaj se posao mora obaviti, te su kude ved i ovako i onako osuđene na propast, a hotel de se u svakom slučaju izgraditi. Jedino je pitanje koji de odvjetnici biti pladeni pola milijuna dolara da se to obavi. Ako Dibrell prebaci ovaj posao drugoj tvrtki, to znači da ja moram otpustiti jednog od dvojice svojih suradnika. Jesi li voljan ostati bez posla — i plade od dvjesto tisuda dolara - kako ne bi morao ti biti taj koji de'-' tim ljudima uzeti domove? Kako ne bi uprljao ruke? Sid je zurio u svoje cipele. Naposljetku je polako odmahnuo glavom i rekao: - Nisam. - Side, kad sam bio mlad odvjetnik, Dan Ford mi je rekao, »Scottv, savjest svako jutro ostavi pred vratima, jer inače nedeš dugo trajati u pravu«. Sid je podigao pogled. — Pravo je pljuga. - To je samo posao, Sid. - To nam ne kažu na fakultetu, zar ne, da je pravo samo posao, igra koju igramo, s tuđim životima i novcem? Ne, treba im netko tko de platiti školarinu, klinci koji nemaju pojma što doista znači biti odvjetnik, klinci koji misle... Scott je nijemo sjedio i kimao glavom poput terapeuta dok njegov pacijent daje oduška svom bijesu. Svaki odvjetnik prolazi istu preobrazbu kroz koju je sad prolazio Sid, kao gusjenica koja se pretvara u leptira, samo obrnuto: iz prekrasnog ljudskog bida u ljigavog odvjetnika. Scott se sjetio kako je Dan Ford kimao dok je mladi pacijent po imenu Scott Fenney davao oduška svom bijesu. Sid je govorio: — Zadnji put kad sam bio doma, moji su roditelji pozvali sve prijatelje u našem starom kvartu kako bi me pokazali, svog sina, važnog pravnika. Kako da im kažem što doista radimo, Scotte? - Nedeš im redi. Ne možeš im redi. Ne smiješ. Kad navečer iziđeš kroz ona vrata, svoj odvjetnički život ostaviš ovdje. Ne nosiš ga sa sobom kudi. Slušaj, Side, u ovom si poslu tek pet godina. Potrebno je neko

vrijeme da čovjek nauči da o tim stvarima može razgovarati samo s drugim odvjetnicima. Obični ljudi jednostavno ne razumiju što radimo. - Upravo je o tome i riječ, Scotte, mislim da razumiju. - Side, čekaj dok se oženiš, dobiješ djecu, vidjet deš. Dodi deš kudi, a žena i klinci de redi, »Tata, što si danas radio?« Što deš im redi, istinu? Nedeš. Lagat deš. Svi lažemo. Sid je kratko razmišljao o Scottovim riječima, a zatim polako ustao i otišao do vrata. Okrenuo se. - Oh, Scotte, potpisali smo Dibrellu ugovor za onu zemlju. Dobili smo izvješde stručnjaka za okoliš, izuzeli deset milijuna od kupovne cijene. Ubrzo demo početi stavljati asfalt na ono olovo. TRAIL nikad nede saznati za izvješde, a Agencija za očuvanje okoliša nikad nede saznati za olovo. - Agresivno i kreativno odvjetništvo, Sid. Sid je kimnuo glavom i okrenuo se, ali ga je Scott čuo kako govori: — Trebao sam idi na medicinu. * Kad je Sid otišao, Scott se pozabavio računalom. Upisivao je jedan sat rada na Dibrellov račun za tridesetminutni »uredski sastanak« sa Sidom, kad je osjetio nečiju prisutnost. Okrenuo se i ugledao Dana Forda koji je stajao na vratima njegovog ureda, što je bilo jednako uobičajeno kao da odeš na nedjeljnu misu i kod oltara ugledaš papu. — Dane, uđi. Dan je ušao, lica naboranog od brige. Lagano je odmahivao glavom i uzdahnuo kao čovjek kojemu je na ramenima teret čitavoga svijeta. — Znao sam da taj slučaj nede donijeti ništa dobroga. — Kako to misliš? — Upravo sam razgovarao s McCallom.

— Senatorom? Spomenuo si ga i ranije, ali nisam znao da se poznajete osobno. Dan je kimnuo glavom. - Mack i ja smo bili u istom bratstvu na SMU. Ja sam izvršitelj njegove oporuke i ponekad za njega obavim pokoji privatni posao. Nisam baš mnogo radio za njega otkad je prije dvadeset godina prodao kompaniju i otišao u Washington. Ali, bude li izabran i bude li Ford Stevens poznat kao predsjednikova osobna odvjetnička tvrtka... Scotty, to de biti rudnik zlata. — Super. — Da, to bi bilo super, Scotty. Mogli bismo uzeti još pedeset pravnika, možda i više, da rade na novim poslovima koje bismo dobili, korporativnim klijentima koji bi utrli put do mojih vrata i platili bilo koju cijenu koju zatražim, jer bih ja mogao podidi slušalicu i predsjednik bi mi se javio. Imaš li uopde pojma što to znači jednom odvjetniku? Ovdje u Dallasu, ja sam velika riba u malom ribnjaku, Scotty, ali kao predsjednikov odvjetnik bio bih velika riba u velikom ribnjaku. Igrao bih na nacionalnoj pozornici... Mogli bismo otvoriti podružnicu u Washingtonu. Zamisli što bi mi to značilo. Što bi to značilo ovoj tvrtki. Tebi. Scotty, mogao bi zaraditi milijun dolara ved prve godine njegovog mandata, dva druge, tri do četrdesetog rođendana. Bio bi besramno bogat, baš kao što govoriš našim ljetnim praktikantima. Dan je zastao i uhvatio dah. - Ali, Mack je jasno stavio do znanja da, bude li se dobro ime njegova sina povlačilo po blatu tijekom ovoga suđenja, Ford Stevens nede biti njegova osobna odvjetnička tvrtka. Scott se naslonio leđima uz naslonjač. - Želi da prešutim Clar-kovu prošlost. - Da, to želi. - Ali, Dan, Clark McCall je bio rasist i silovatelj. Sad bismo sa svjedočenjem Hannah Steele mogli spasiti Shawandin život. - Da, mogao bi to učiniti. Ali bi ujedno uništio Mackove izglede za mjesto predsjednika. Scotty, ako mediji mogu staviti riječi rasist, silovatelj i McCall u istu rečenicu - čak i ako je riječ o njegovom sinu - izgledi da de biti imenovan jednaki su kao moji izgledi da poševim miss Amerike.

- Dane, zašto mi nisi rekao da si radio za McCalla? Mogao sam redi Bufordu da imamo sukob interesa i izvudi se iz tog slučaja. Dan je kimnuo glavom. — Razgovarao sam s Mačkom o toj mogudnosti, ali je on rekao da de biti bolje da imamo određeni, hm, utjecaj na kurvinog odvjetnika. - U slučaju da taj odvjetnik sazna za Clarkovu prošlost. Dan je slegnuo ramenima. - Mack McCall nije zaradio osamsto milijuna dolara neuzimajudi u obzir sve mogudnosti. - Clark McCall je bio ništarija, Dane. Bogataški sin koji je volio mlatiti djevojke završio je mrtav jer je prebio pogrešnu curu. Zašto bi nas bilo briga za njegovu reputaciju? - I nije nas briga. Ali, nije riječ o Clarku McCallu, Scotte, riječ je o Mačku McCallu. A nas je itekako briga za njegovu reputaciju, jer je u najboljem interesu ove tvrtke da on bude sljededi američki predsjednik. Scotty, njegovo je predsjedništvo u našim rukama! Razmisli o tome. Mack bi mi dugovao veliku uslugu! Oči su mu poprimile neki odsutan izraz, a na usnama mu se pojavio poluosmijeh, što je značilo da u mislima Dan Ford izvodi salta. Nakon jednog trenutka, vratio se u sadašnjost i rekao: -Onda, što kažeš, Scotty, moj dječače? Scott nije rekao ništa. Dvojica odvjetnika, koje je razdvajalo dvadeset i pet stopa tvrdog parketa i gotovo jednako toliko godina odvjetništva, netremice su promatrala jedan drugoga kao da su dva klinca koja pokušavaju vidjeti tko de prvi trepnuti. Scott je znao što njegov stariji partner želi da on odgovori - da de izvršiti McCallova naređenja, jer ono što je dobro za McCalla, dobro je i za Ford Stevens. Ali - a Scott nije mogao objasniti zašto - nije se mogao natjerati da izgovori te riječi. Da li iz mazgolike tvrdoglavosti koju je naslijedio od Butcha, ili iz dugogodišnjeg opdenitog prezira prema bogataškim sinovima kao što je Clark McCall, ili možda iz nekog dubljeg razloga, nešto u njemu to nije dopuštalo. Naposljetku je Dan svrnuo

pogled, glasno uzdahnuo i krenuo prema vratima. Na izlazu je rekao: — Scotte, treba mi odgovor za McCalla. Brzo. Boo je sjedila na ležaljki uz bazen u stražnjem dvorištu. Bila je u bijelom kupadem kostimu i sunčanim naočalama, i pila ružičasti punč koji joj je pripravila Consuela. Pajamae je ležala na trbuhu na susjednoj ležaljki, u jednom od mnogobrojnih Booinih kostima za kupanje. Jedna drugoj su naizmjence mazale leda kremom za sunčanje. Sad je bio red na Boo. Podigla je Pajamaeine duge pletenice i istisnula kremu na njezina leđa. Obično bi Boo ljetno poslijepodne provodila kod kude, čitajudi neku knjigu. A. Scott je bio na poslu, majka u klubu, a vedina djece njezine dobi u vikendicama ili nekom ljetnom kampu ili u Europi. Barbara Boo Fenney i nije baš imala mnogo prijatelja ovdje u Mjehuridu. Vedina djevojčica njezinih godina željela se hvalisati svojim stvarima. Ona nije. Bila je drukčija. Razmišljala je drukčije i odijevala se drukčije i željela drukčije stvari. Druge su djevojčice rekle da je čudna i nazvale je lezbom jer se nije odijevala kao djevojčica. Stoga se obično igrala sama ili plivala pod budnim Consuelinim nadzorom. No, danas je imala novu prijateljicu. Koja je također bila drukčija. - Sviđa mi se tvoja kosa - rekla je Boo. Počela je utrljavati bijelu kremu u Pajameinu smeđu kožu. - Treba li crncima krema za sunčanje? Nakon jednog trenutka, Pajamae je odgovorila: - Ne znam. Ali, mama me uvijek tjera da se namažem. - Kad de ona izidi iz zatvora? - Krajem ljeta, ako je gospodin Fenney izvuče. - Ako ona to nije učinila, izidi de. - Kod nas to nije tako. - Kod kojih nas? - Crnaca.

- A. Scott je super odvjetnik. On de izvudi tvoju majku. - Nadam se. Jer moja mama, ona nede dobro prodi u zatvoru. Boo je trljala dok se krema nije posve upila u Pajamaeinu kožu, a zatim rekla: - Zašto ti govoriš kao mi? - Kako to misliš? - Pa, primjerice... - Primjer što? - Primjerice. - Primjer lice? - Ne, primjerice. A. Scott uvijek govori primjerice ovo i primjerice ono... tako govore odvjetnici. Odvjetnici imaju gomilu takvih riječi. Pajamae se cerekala. - Primjerice, sviđa mi se. Primjer-ice! - Ti ne govoriš kao crnci na televiziji, ono kao... - Crnački engleski, tako ga zove moja mama, tako govore svi u naselju. Ona kaže da ne smijem tako govoriti. Kaže da moram koristiti točan engleski. Boo je podigla jednu Pajamaeinu pletenicu i pustila da joj klizne kroz prste. Naglo se uspravila. - Dođi, imam super ideju! Na povratku kudi, Scott se pitao zašto nije više uvrijeđen Mack McCallovom bahatom pretpostavkom da može jednostavno narediti A. Scotu Fenneyu, Esq. uvjete pod kojima de zastupati svoje klijente. Pravni kodeks etičnosti na koji prisežu svi odvjetnici (barem dok ne dobiju dozvolu za bavljenje odvjetništvom) jasno određuje (u teoriji) da na odvjetnika ne smiju utjecati nikakvi izvanjski interesi u revnom zastupanju klijenta. Naravno, u praksi vedina odvjetnika gleda na kodeks etičnosti kao što profesionalni zločinci gledaju na kazneni kodeks: više kao na preporuku nego kao na stvarna pravila profesionalnog ponašanja.

S druge strane, Scott se ujedno pitao zašto nije spremno pristao na McCallove zahtjeve kao što je htio njegov stariji partner. Scott se nikad nije usprotivio željama Dana Forda - to bi bilo kao da se usprotivi vlastitom ocu. Podupro je sve Danove odluke za tvrtku, bilo to otpuštanje partnera ili napuštanje klijenta ili doprinos kampanji prijateljski naklonjenih sudaca koji se kandidiraju za reizbor, jer je Dan uvijek djelovao u najboljem interesu Ford Stevensa, a time i u najboljem Scottovom interesu. Zašto je ovaj put oklijevao? Po prvi put? Vratimo se na ono prvo: činjenica da je senator Sjedinjenih Američkih Država Mack McCall jednostavno uzeo zdravo za gotovo da de Scott Fenney odustati od najbolje obrane svoje kli-jentice zbog optužbe za umorstvo samo zato što mu je McCall rekao da to učini, ved je zbog toga Scottova krv trebala usklju-čati. Koji kurac misli da jest? Dok je bio na koledžu, ako bi se itko usudio i nagovijestiti da bi Scott Fenney, zvijezda trkač, mogao predati utakmicu, on bi se silno rasrdio i opalio kurvinog sina po gubici! I to samo zato što je pomislio da bi Scott mogao imati tako malo poštenja da uopde pomisli na to da bez borbe preda nogometnu utamicu! Zašto onda A. Scott Fenney nije jednako srdit sad kad su od njega zatražili da preda suđenje? Zašto uopde razmišlja o toj pomisli? Zar se bavi tako agresivnim i kreativnim odvjetništvom da više ne prepoznaje razliku između postizanja dogovora i kompromitiranja vlastitog poštenja? Je li postao tako dobar odvjetnik da više nema nimalo poštenja koje bi moglo biti kompromitirano? Hrvao se s ovim mislima dok se vozio pokraj zidovima ograđenih imanja u ulici Preston, koja se protezala do Turtle Creeka, velebnih rezidencija tajkuna nekretnina Trammella Crowa (procijenjena vrijednost 13.3 milijuna dolara), i vlasnika Dallas Cowboysa Jerryja Jonesa (14.1 milijun), Toma Dibrella (18 milijuna) i Mačka McCalla (25 milijuna) — i shvatio da nikad ranije nije zamijetio da McCall i njegov najbolji klijent stanuju na susjednim imanjima. Usporio je prolazedi pokraj ulaza na McCallov posjed i razmišljao o onoj nodi kad je počinjeno umorstvo, kad su se Clark i Shawanda provezli kroz ova vrata, Clark McCall s još samo nekoliko preostalih minuta života, kad mu je zazvonio mobitel. Javio se.

— Scott Fenney. — Gospon Fenney, ovdje Louis. — Louis... — Iz naselja. — Oh, da, naravno, Louis. — Znate, gospon Fenney, Pajamae, ona se još nije vratila, pa sam se nekako zabrinio... Jel još s vama? — Oh, Louis, oprosti. Trebao sam redi tajnici da te nazove. Pajamae de ostati s nama dok suđenje ne završi. — Ko je to mi? —Ja. Moja obitelj. — Šta dete uzeti Pajamae kod sebe? — Pa znaš, dok ovo ne završi. Bili smo jutros kod Shawande u pritvoru i nisam htio voziti... - Scott je odlučio da nede spomenuti kako se nije želio vratiti u Louisov dio grada - i tako, imam kderku njezinih godina, i imamo četiri prazne spavade sobe, pa sam jednostavno pomislio da bi tako moglo biti bolje. I Shawanda se složila. — A što je s njezinim stvarima, odjedom i time? — Oh, može nositi odjedu moje kderke. Otprilike su jednake visine, a moja kderka ionako ni ne odjene pola odjede koju joj moja supruga kupi. — Ako 'odete, mogu vam donijeti njezine stvari. — U Highland Park? Telefon je bio nijem. Scott je ponovno pomislio da je možda naljutio Louisa. Ali ponovno je bio u krivu. — Louis? — Naselje nije mjesto za malu djevojčicu da živi sama, gospon Fenney. Recite joj da sam je pozdravio. I ako trebate ikakvu pomod od mene, javite mi. — Dobro, hvala, Louis. -1, gospon Fenney... -Da?

— Ne bi očekivao nešto takvo od bijelca. Vi ste dobar čovjek, gospon Fenney. Scott je prekinuo vezu i upitao se je li Louis u pravu. Boo je odskakutala niz stepenice do kuhinje i kuhinjskog stola, a za njom Pajamae. Majka je pogledala Boo, stavila ruke na bokove i rekla: - Mlada damo, što si to učinila sa svojom kosom? Booina duga crvena kosa sad je bila upletena čvrsto uz glavu u duge pletenice koje su joj visjele do ramena. — Crnačke pletenice. Pajamae mi ih je napravila. Guba su, ha? Majka se okrenula A. Scottu i rekla: - Onda, Scotte? Slegnuo je ramenima i odgovorio: — Izgleda kao Bo Derek. — Bo Derek? — Da, iz onog filma. Majka je podigla ruke. - Barbara Boo Fenney, debitantice iz Highland Parka ne nose kosu spletenu u crnačke pletenice! — Tad to nije nikakav problem, majko, jer ja nedu biti debitantica. Majka je teško uzdahnula, obuzdavajudi bijes, i rekla: -Pajamae, nadam se da nemaš tetovažu. Pajamae se nasmijala, ali nije znala da se majka ne šali. Consuela je podigla posudice za sol i papar i rekla sa svog mjesta uz štednjak: — Blizanke su, kao ove. — Pokazala je na Boo. — Ona sol — a zatim na Pajamae — ona papar. — Consuela se zadovoljno nasmijuljila i čitavo se njezino tijelo zatreslo kao žele. - Sol i papar. Majka je odmahivala glavom, usana stisnutih u čvrstu liniju preko lica, što obično nije bio dobar znak. — Dovrši enchiladas, Consuela. — Zar očekujete društvo? - upitala je Pajamae. Boo se okrenula prema Pajamae, koja je stajala uz stol.

— Molim? — Sva ova hrana, zar imate proslavu? Stol je bio pretrpan tacosima i enchiladama, avokadom i zapečenim grahom, tortiljama i vrudim umakom. Večer meksičke hrane. — Nemamo. — Ovo je samo za nas? Boo je slegnula ramenima. — Da. Pajamae se nasmiješila i rekla: — Primjer-ice. Butch i Barbara Fenney su o obiteljskim stvarima uvijek raspravljali za stolom, pred svojim mladim sinom: dobro i loše, uspjehe i neuspjehe, mogudnosti i probleme. Zaključili su da de naučiti slušajudi. Scott se sjedao jednog takvog razgovora, nedugo prije nego što je njegov otac umro, kad je Butch rekao da jedan građevinar traži od njega da radi s najjeftinijim materijalom kako bi smanjio troškove i povedao zaradu građevinskog poduzetnika. Vlasnik nikad nede saznati. Butch se morao ili povinovati zahtjevima građevinara ili izgubiti posao. Zamolio je ženu za savjet. Scottova majka je bez razmišljanja odgovorila: odbij ga. Dakle, nakon što su se povukli u svoju spavadu sobu, dok je Rebecca stajala naga ispred zrcala u kupaonici, skidala šminku i provjeravala jesu li se na njezinom tijelu pojavili prvi znakovi starenja, Scott joj je ispričao o Danovom posjetu njegovom uredu, zahtjevima Mačka McCalla i zamolio je za savjet. I ona je odgovorila bez razmišljanja: - Učini što traži! Ako Dan kaže da to zaboraviš, bolje ti je da zaboraviš. Zar deš se odredi svega što imamo zbog jedne proklete... — Koga, Rebecca? Proklete koga? Naglo se okrenula, nevjerojatno naga, i rekla: - Proklete crne kurve, eto koga!

A. Scott Fenney, Esq. je gorljivo branio svoje bogate klijente od svih pridošlica - poslovne konkurencije, vlade, čuvenih odvjetnika tužitelja, i mladih žena koje su tvrdile da su seksualno zlostavljane. Ali nikad od svoje supruge. Naravno, nikad ranije klijentica mu nije bila crna kurva. Stoga, možda zato što su mu McCallovi zahtjevi još uvijek opteredivali misli, ili zato što nikad u životu nije predao utakmicu, ili zato što su mu bogati dečki kao što je Clark McCall uvijek išli na živce, ili zato što je znao da Louis nema pravo glede Scotta Fenneya, ili zbog ljubavi koju je Shawanda pokazala prema Pajamae tog jutra ili zbog one dvije djevojčice s kosama spletenim u pletenice na katu iznad njih... ili možda samo zato što mu je ova prekrasna žena koja je stajala naga ispred njega ved više od sedam mjeseci uskradivala seks... i njegova se strast prema njoj sad pretvorila u bijes na nju - Scott Fenney se obrušio na svoju ženu, branedi Shawandu Jones sa strašdu koju je obično čuvao isključivo za najbogatije klijente: - Što, hodeš redi da ona zaslužuje umrijeti samo zato što je crnkinja i prostitutka? Što da si se ti rodila crna, Rebecca? Bi li ipak postala mišica SMU i predsjednica Cattle Barons bala? Ili bi i ti završila kao kurva na Harry Hinesu? — Pokazao je na kat iznad njih. — Za milost Božju, Rebecca, Boo je mogla biti ta mala crnkinja! Njegova se naga žena nasmijala bez osmijeha. — Nemoj ti meni tu izigravati nekog pravednika, Scotte Fenney. Želio si novac i sve što novac može kupiti jednako koliko i ja - ovu kudu, tvoj ferrari... Koliko si platio to odijelo? Udala sam se za tebe jer si bio ambiciozan, htio si biti bogati odvjetnik. Ne radiš kao pravni savjetnik siromašnih crnaca u Južnom Dallasu. Otišao si u veliku odvjetničku tvrtku kako bi zaradio gomilu novca radedi za bogate klijente koji žive u Highland Parku. I sad ti je najednom proradila savjest? Ne bih rekla. Uperila je prst u Scotta. — Ako to učiniš, ako uništiš moj život zbog jedne kurve — za koju prokleto dobro znaš da je kriva da krivlja ne može biti - kunem ti se Bogom, nas dvoje smo gotovi! - Sad je uperila prst prema stropu. - A toj de curici biti bolje bez takve majke.

Na drugom katu kude, Boo i Pajamae su se spremale za spavanje. A. Scott im je čitao, u čemu je Pajamae silno uživala. Bilo je zabavno imati prijateljicu. Boo je bila uporna da budu zajedno u sobi kako bi mogle razgovarati. Pajamae se složila s time. I sad je Boo klečala u krevetu, pitajudi se kog vraga radi Pajamae dok rasprostire pokrivač na pod na koji je ved stavila jastuk. — Sto to, za ime svega, radiš? — Čije ime? — Tako se samo kaže. — Oh. Spremam si ležaj. — Na podu? Pajamae je pogledala najprije svoj ležaj na podu, a zatim Boo u visokom krevetu. — Ti spavaš u krevetu? Boo se nasmijala. — Naravno da spavam. Gdje ti spavaš? — Na podu. — Oh, zar nemaš pravi krevet? — Ne, imam krevet. — Zar te bole leda? Ponekad A. Scott spava na podu, kad ga bole leđa, od ozljeda iz vremena kad je igrao nogomet. — Ne, ne bole me leđa. — Onda zašto? — Tako je sigurnije. — Od čega? — Pucnjave. Nakon kratke rasprave, Boo je uvjerila Pajamae da je u Highland Parku sigurno spavati u krevetu, i sat vremena kasnije, kad se Scott popeo u Booinu sobu, kao što je to činio svake večeri prije spavanja kako bi

provjerio kderku i poljubio je u čelo, njih dvije su spavale jedna pokraj druge. Dvije su djevojčice ležale tako blizu jedna drugoj da se on, nagnuvši se i po-ljubivši Boo, morao još samo malo nagnuti kako bi i Pajamae poljubio u čelo. Kad je to učinio, ona se promeškoljila i šapnula u snu: — Tata? DVANAEST Konkurencija dalaških odvjetničkih ureda u borbi za najbolje tek diplomirane studente prava bila je žestoka svake godine. Ford Stevens je nudio istu početnu pladu, zahtijevao jednak broj naplativili radnih sati, i obedavao istu osobnu kemiju između partnera i suradnika. Novac i sate bilo je lako prodati; osobna kemija je, međutim, od partnera zahtijevala svu odvjetničku vještinu hinjenja da im je stalo do života tih studenata, kad im je zapravo više bilo stalo do vlastitih cipela. Ali, laganje studentima prava bilo je dio igre. A ta se igra danas najozbiljnije igrala na broju 4000 Beverly Drivea. Scott Fenney bio je domadin Ford Stevensove godišnje proslave 4. srpnja za tvrtkine praktikante u svojoj kudi u Highland Parku. Stajao je na trijemu ispod tende i odmahivao glavom: vidjeti četrdeset otromboljenih studenata prava u kupadim gadicama, kako blijedim tijelima skakudu u i oko njegovog veličanstvenog bazena i profesionalno dizajniranog dvorišta, nije baš bio lijep prizor. Hvala Bogu da su bili dovoljno pametni i nisu odjenuli Speedo gadice. Da nije bilo Missy i drugih navijačica u bikinijima, pogled s trijema bio bi apsolutno strašan. - Imam neke dobre vijesti, Scotty. Nije zamijetio da je došao Bobby. — Kakve? - Razgovarao sam s Hannah Steele. Svjedočit de. Ispričala mi je čitavu priču s Clarkom, rekla da je bio najslađi dečko na svijetu dok se nije napio, a onda se pretvorio u divlju zvijer. Njegova predodžba predigre bila je šamarati je šakama po licu. - Bobby je otpio gutljaj piva. - Shawanda je svijetu napravila uslugu, kad mu je raznijela mozak. - Znači, ona nam je jedina obrana?

— Da. Ali ne želi da se njezino ime pročuje prije suđenja. U smrtnom je strahu od McCalla. — Zar je ne moramo staviti na popis svjedoka? Bobby je slegnuo ramenima. — Trebali bismo. No, Buford de nam malo progledati kroz prste, s obzirom na to koliko mrzi smrtnu kaznu, a Burns nede odustati od nje. Jesi li pročitao moj sažetak o tome zašto se prema Statutu na ovaj slučaj ne može primijeniti smrtna kazna? Scott je odmahnuo glavom. —Jesi li pročitao ijedan od mojih sažetaka i podnesaka? — Nisam imao vremena. Bobby je progunđao i otišao u potragu za mesom s roštilja, ostavljajudi Scotta njegovim mislima, mislima o Danu Fordu: Scotte, treba mi odgovor za McCalla. Brzo. — Vidi ti njega, Johnnie Cochran. Bernie Cohen mu se pridružio s pivom u ruci. — Kakva je obrana tvoje kurve, Scotte? — Sljedede riječi izgovorio je kao svoju inačicu rap ritma. — Ako kondom ne pristaje, tužba se odbacuje? Bernie je mislio da je duhovit. Bio je partner na odjelu vrijed-nosnica Ford Stevensa i izgledao kao da mu je pedeset godina, iako je bio samo godinu dana stariji od Scotta. Na njegovom tijelu nigdje se nije zamjedivalo ništa što bi se moglo nazvati mišidima; Bernard Cohen je bio ono što su u nižim razredima srednje škole nazivali »salastim klincem«. Bernie je uperio bocu u Boo i Pajamae, koje su sjedile na udaljenom kraju bazena. —Je li ono njezina mala? -Da. — I živi s tobom? -Da.

— Vidio sam fotku tvoje klijentice u novinama. Zgodna je crnkinja. — Bernie je gurnuo Scotta u ruku i nacerio se. — Je 1' ti plada u naturi? — Začepi, Bernie. Bernie je ustuknuo, nešto progunđao i udaljio se, ostavljajudi Scotta da se pita zašto mu se nekod taj dežmekasti seronja na određeni način sviđao. I zašto ne uživa u proslavi onako kako je uživao prošle godine kad je bio silno ponosan razmedudi se svojom velebnom kudom pred zadivljenim studentima: imanje od jednog hektara u samom srcu Highland Parka; garaža za četiri automobila u kojoj su bili njegov ferrari, Rebeccin mercedes dvosjed i land rover koji su koristili za obiteljske izlete; skupocjen natkriveni trijem koji je gledao na bazen i kudicu uz bazen, iza koje se prostirala ogromna travnata površina koju je bujnom i zelenom održavao podzemni sustav za prskanje. Scott je na travnjaku postavio mrežu za odbojku i neki su studenti sad igrali. Odmahnuo je glavom — u čitavoj toj gomili nije bilo nijednog sportaša. Ove se godine jednostavno nije mogao ubaciti u prazničko raspoloženje. Studenti su bili sretni, navijačice srdačne, piva je bilo u izobilju, meso se peklo na roštilju... ali Scottove su misli bile na Shawandi Jones i maloj crnoj djevojčici koja je sjedila na kraju bazena, na prijetnjama njegove supruge i zahtjevu Dana Forda. Scotte, treba mi odgovor za McCalla. Brzo. Do suđenja je ostalo još samo sedam tjedana i Scott je morao donijeti veliku odluku, odluku koju nije želio donijeti, odluku koja mu je zamračila misli. Onaj osjedaj prijetede zle kobi postao mu je stalni pratitelj. Sjededi na rubu bazena, Pajamae je rekla: - Nisam bila s ovoliko bijelaca od prošle godine kad me mama odvela na državni sajam. To je jedini put kad vidimo bijelce. — Nisi baš puno propustila — odgovorila je Boo. Pajamae je mahnula rukom oko sebe. — Tko su oni? — Bududi odvjetnici. — Sudedi odvjetnici? — Studenti koje A. Scottova odvjetnička tvrtka pokušava zaposliti.

— Dečki su doista neugledni. Ali, cure su prave ljepotice. Jesu li im to žene? — Navijačice. — One su navijačice? — Bile su. A. Scott im plada da dođu na proslavu i prave se zainteresirane za studente, tako da studenti potpišu za tvrtku. On to zove mamac i prekidač. — Mamac i što? — Mamac i prekidač, kao kad oglas u novinama kaže da su neke koturaljke na rasprodaji, ali kad dođeš u trgovinu, kažu ti da su ved sve prodane i da bi trebao kupiti neke druge koje su skuplje. — Oh, kao kad mušterija pokuša nagovoriti mamu da snizi cijenu nakon što uđe u njegov automobil. — Netko je tvoju mamu nagovorio da uđe u automobil? — Ne, mušterije je nagovaraju nakon što uđe. — Mušterija, to je neki taksist? — Ne, to je muškarac koji želi kupiti mamu. — Tvoja mama je na prodaju? Pajamae je kimnula glavom. - Po satu. -I A. Scott se prodaje po satu. On to naziva naplativim satovima. Napladuje tristo pedeset dolara po satu. — Mama zarađuje gotovo isto toliko, a nije išla u školu. — Genijalno. U svakom slučaju, ovi studenti misle da de, ako se zaposle u A. Scottovoj odvjetničkoj tvrtki, izlaziti s ovako lijepim djevojkama kao što su ove ovdje, ali zapravo nede. — Ako plate dovoljno, hode. Mama kaže da je to samo pitanje cijene. Za brutalno vrudih dana kao što je bio ovaj, Bobby bi često zgrabio pivo, otišao u stražnje dvorište svoje dvosobne kude s jednom kupaonicom u Istočnom Dallasu, i sjeo u petnaest centimetara dubok bazen na napuhavanje - to je bila njegova inačica tuluma uz bazen. Ovaj je tulum uz bazen bio mnogo bolji. Kao prvo,

bazen je bio vedi. A kao drugo, oči mu nisu bile zatvorene i nije sanjao o dvorištu punom prekrasnih djevojaka u bikinijima; oči su mu bile širom otvorene i djevojke su bile stvarne. Bio je doista sretan što ga je Scotty pozvao. Bobby je stajao sam u jednom kutu bazena, s pivom u jednoj i dugim svinjskim rebarcem u drugoj ruci, umak od pečenja curio mu je po golom trbuhu i nastojao je ne biti previše napadan odmjeravajudi djevojke. Na sebi je imao samo kupade gadice. Njegovo blijedo tijelo nije bilo vitko, preplanulo i mišidavo kao Scottyjevo. Ipak, u usporedbi sa studentima prava, osjedao se kao pravi Adonis, kad mu je prišla jedna nevjerojatno zgodna djevojka u bijelom bikiniju, i približila mu se toliko da je osjetio isijavanje topline iz njezine kože. I ne razmišljajudi, Bobby je uvukao trbuh - malo. - Zamijetila sam da ne nosite vjenčani prsten — rekla je. - To je zato što nisam oženjen. - Kakva slučajnost — rekla je i pogledala ga svojim krupnim očima. - Nisam ni ja. Bobby je ved iskapio nekoliko piva, pa mu je hrabrost bila na najvišoj razini. - Sto tako božanstvena slobodna djevojka kao što ste vi radi na ovakvom tulumu? - Traži bogatog odvjetnika kao što ste vi. Ne možeš zamjeriti na iskrenosti, pomislio je Bobby, kad se ona naslonila na njega, a grudi joj se priljubile i podigle kao jedna, dok nije pomislio da bi joj mogle ispasti iz bikinija. I sam dodir njezine kože izazvao je jasan osjedaj u Bobbyjevim gadicama. - Samo da znaš, ja nemam ovakvu kudu, nisam bogati odvjetnik, i velika je vjerojatnost da nikad nedu ni biti bogat odvjetnik. Ali, hej, svejedno se možemo zavudi u kudu, pronadi neko mirno mjesto i ševiti do besvijesti. Odmaknula se kao da je iznenada otkrila otrovni bršljan po čitavom njegovom tijelu. Škrto mu se osmjehnula i odgovorila: - Ne bih rekla.

Zatim je nestala. Bobby je zatvorio oči i zadnji put udahnuo njezin miris. Ali i on je brzo nestao, kao i nabreknude u njegovim kupadim gadicama. Prišao je jedinim dvjema djevojkama koje tog dana nisu tražile bogatog odvjetnika. Boo i Pajamae su sjedile na rubu bazena, i močile noge u vodi. - Hej, Bobby - rekla je Boo. - Cure. Pajamae je rekla: - Primjerice, gospodine Herrin. Scotty je ved ranije upoznao Bobbyja s djevojčicama. Bobby im se sad pridružio i spustio noge u hladnu vodu. - Gdje ti je mama? - upitao je Boo. - Nisam je vidio otkad sam došao. - Unutra je - odgovorila je Boo. - Ona mrzi ovakve zabave. -A ti? - Oh, ja ih obožavam. Pokušavam zamisliti kakvi su životi ovih ljudi kad se ne ulizuju A. Scottu zbog posla. Bobby se nasmijao. - Scotty je rekao da imaš devet godina, ali deš brzo napuniti dvadeset i devet. - Uperio je svinjsko rebro u jednog od studenata. - Dobro, reci mi kakav je njegov život, onog mršavog sa crnim naočalama. Boo je kratko proučavala studenta i zatim rekla: - Nevjerojatno je pametan. Na pravni je fakultet išao samo zato što mu je tata pravnik, ali zapravo se želi baviti računalima. Diplomirat de kao najbolji na godini, zaposliti se u A. Scottovoj tvrtki i dati otkaz nakon godinu dana. Nikad nije izišao s djevojkom, užasno je stidljiv i u ovom trenutku želi da je kod kude za računalom, gdje je najsretniji. Uvijek de biti sam. Bobby je zapanjeno promatrao djevojčicu. - Prilično dobro. Dobro, sad je tvoj red, Pajamae. Što je s onom tamo plavušom s... ovaj... - Sisama iz trgovine? - Ovaj, da, baš s tom. Kakva je njezina priča? - Ona je glupa kao top, ali to ne zna. Udat de se za bogatog odvjetnika i zauvijek živjeti sretno.

Bobby se uhvatio kako kima u potvrdu. - Vi cure ste stvarno dobre. Dobro, Boo, a ovaj tip? Boo se ogledala oko sebe, proučavajudi gomilu u bazenu. - Koji tip? Bobby je sad pokazivao svinjskim rebrom na sebe. -Ja. Boo ga je kratko promatrala, a zatim spustila pogled na vodu i odmahnula glavom. — Daj, reci mi. Boo je podigla pogled; oči su joj se činile tužne. - Ne, Bobby. Bobby se nasmijao i rekao: - Zašto? Ja sam veliki dječak, iz-držat du. - Mislio je da de ona redi da je patetični gubitnik i da de to zauvijek biti. To mu ne bi bilo nikakvo iznenađenje. I sam si je govorio to isto svakog jutra pred zrcalom. No Boo je šutjela. Zatim je rekla, ne gledajudi ga: - Potajno si volio moju majku, ali se ona udala za A. Scotta. Nikad to nisi prebolio. Uvijek si se pitao kakav bi bio tvoj život da se umjesto za njega, udala za tebe. Bobby nije računao na to. Morao je duboko udahnuti. Ustao je, ali ju je pogledao. — Kako znaš? - Vidjela sam kako si je gledao kad si došao. Očima si pretraživao gomilu, nekako grozničavo, dok je nisi ugledao. A onda si je samo dugo gledao. Ono kao, čitavu vječnost. Bobby se uputio ravno prema hladnjaku s pivom. S prozora spavade sobe na katu, Rebecca Fenney je promatrala prizor u dvorištu i dvojicu od trojice muškaraca koji su je voljeli: Scotta, okruženog studentima prava i navijačicama, i jednom jedrom plavušom u crnom bikiniju s tangama, koja mu se očito nudila; i Bobbyja, samog uz hladnjak s pivom. Siroti Bobby. Znala je da ju je volio kad su Bobby i Scott bili na fakultetu, ali zadržao je to za sebe, nikad se ne bi usudio

pokušati preoteti išta Scottovog. Ionako je ne bi mogao dobiti; svi su znali da Bobby Herrin nede daleko dogurati, baš kao što su svi znali da Scott Fenney hode. Stoga je Rebecca Garrett potpisala za vožnju sa Scottom Fenneyem. I bila je to sjajna vožnja: prije jedanaest godina ona je živjela u kudi sestrinstva, vozila rabljenu toyotu i vodila navijačice SMU Mustanga; danas živi u raskošnoj kudi, vozi mercedes i natječe se za predsjedateljicu Cattle Barons bala. Ali, sad je bila tjeskobna i preplašena, i pitala se: Bliži li se ta vožnja kraju? Rebecca Garrett je odrasla u Dallasu radničke klase. Mrzila je imati manje; željela je više. Stoga, odabirudi koledž, nije gledala dalje od SMU. Za siromašne dalaške klince, SMU je bio ulaznica za bolji život. Bio je to način da dođe do Highland Parka. Rebecca je bila pametna učenica, u učionici i izvan nje. Zapravo, kad bi se svojim starim automobilom vozila ulicama Highland Parka i zamišljala gospodaricom kude nekog od velebnih imanja, bila je dovoljno pametna da prizna životnu činjenicu: sama nikad nede imati kudu u Highland Parku, nede je postidi svojom pamedu ili poslovnim uspjehom. Nijedna žena to ne bi mogla. Njezina je bududnost, kao i uvijek, bila u njezinom izgledu. Od vremena kad je imala deset godina, majke druge djece bi zastajale i rekle: »Gospode, kako veličanstveno lijepo dijete«; a kad je napunila šesnaest i njezino tijelo postalo tijelo žene, očevi njezinih prijatelja nisu je prestajali gledati; a kad je imala dvadeset i jednu godinu, i bila najljepša djevojka na SMU, i išla na razgovore za posao, muškarcima bi od njezine ljepote zaiskrile oči - željeli su je i platili bi za nju. No ona svoju ljepotu nije željela prodavati po satu ili po nodi, čak ni po poslu. Rebecca Garrett de svoju ljepotu prodati za zajedničko vlasništvo, za polovicu svega što de njezin suprug tijekom njihovog braka stedi. Kao što svaka teksaška djevojka dobro zna ved prije srednjoškolske mature, u Teksasu žene ne moraju moliti za alimentaciju; u Teksasu žene imaju pravo na polovicu svega - po zakonu.

Stoga joj je trebao suprug. Kako je ona to vidjela, ljepota joj je dopuštala tri izbora bračnog partnera: starijeg muškarca koji je ved stekao bogatstvo (ali takvi muškarci uvijek dolaze s prtljagom, obično s nekoliko bivših žena i dvostruko više djece koju moraju uzdržavati); sina takvog starijeg bogatog muškarca (ali nasljeđeno bogatstvo nije zajedničko vlasništvo); ili muškarca s ambicijom da zaradi vlastito bogatstvo, bogatstvo koje de stedi tijekom braka, bogatstvo koje de biti zajedničko vlasništvo. Scott Fenney, nogometna legenda Highland Parka i SMU-a, bio je upravo takav muškarac. Nema boljeg mjesta na svijetu na kojem bi mogao biti nogometna legenda od Dallasa, Teksas. To je najčvršde jamstvo uspjeha koje ti život može ponuditi. Zato je Rebecca Garrett uložila svoju ljepotu na Scotta Fenneya. Voljela ga je tad, ali se ne bi udala za njega da je htio biti trener srednjoškolske nogometne momčadi i živjeti u kudici u predgrađu. Nije mogla odvojiti svoju ljubav od njegove ambicije. Voljela ga je jer je želio isto što i ona, jer je njegova želja da posjeduje sve ovo bila jednaka njezinoj. Bili su dvije srodne duše. Stoga su se vjenčali i smjestili u kudici od 500.000 dolara u Highland Parku; Scott je postao odvjetnik Toma Dibrella, a ona je postala najljepša žena u Highland Parku. Rane godine vožnje sa Scottom Fenneyem bile su upravo onakve kakve je očekivala: kupovali su, stjecali, izlazili, uspinjali se u društvu. Scott se borio za obiteljsko bogatstvo u Ford Stevensu; ona se učlanila u društvene klubove i izvršavala svoje društvene obveze. Uspjesi su se nizali jedan za drugim, njegovi i njezini. Ubrzo su se našli na A-listi Highland Parka, par u usponu, mladi i lijepi, pametni i uspješni, SMU legenda i SMU mišica. Svi su im zavidjeli: muškarci su željeli nju, a žene njega. Ali oni su svoju seksualnu energiju trošili isključivo jedno na drugo — uspjeh ju je uzbuđivao, a ona je uzbuđivala njega. Njezin ju je suprug želio sa strašdu koja je bila neobuzdana; trebao ju je više od samog života, i ta potreba nikad nije oslabila ni zastranila. Uspjeh i seks: život Rebecce Fenney bio je savršen i iz dana u dan postajao sve bolji. Do onoga dana kad je ostala trudna.

Trudnoda ju je šokirala — majčinstvo nije nikad bilo dio njezinih planova — i nastavila šokirati dok je bespomodno gledala kako joj se trbuh širi i tijelo nadima, sve dok nije izgledala kao kit koji se nasukao na plaži. Uvijek se voljela pogledati kad bi prolazila pokraj zrcala; sad je skretala pogled. Rebecca Fenney nije bila bucmasta tipična mama u kamionetu! Bila je vitka bjelkinja u crnom mercedesu dvosjedu! Kojim se više no jednom vozila po Harry Hinesu, nastojedi prikupiti hrabrost da uđe u jednu od tamošnjih klinika i napravi abortus. Naravno, za gubitak djeteta okrivila bi spontani pobačaj; u politički konzervativnom Highland Parku nema abortusa. Ali, Scott je želio to dijete. Obavijestio je čitav svijet da je beba Fenney na putu. Muškarci su ved gledali petnaest godina u bududnost kad de Scotty mladi debitirati na nogometnom terenu srednje škole Highland Parka; žene su obasule Rebeccu darovima za dijete kako bi joj olakšale ulazak u majčinstvo. S tolikom pozornošdu usredotočenom na njezinu trudnodu, »spontani pobačaj« bi se smatrao osobnim neuspjehom Rebecce Fenney, a neuspjeh u Highland Parku nije društveno prihvatljiv. Stoga se pomirila s neizbježnim i postala savršena bududa mama, jela samo organsku hranu, nije pila kavu ni alkohol, svakodnevno je vježbala u bazenu, i glumatala da je silno sretna što je tako debela. Ali, Scotty mlađi bila je djevojčica nazvana Boo. Highland Parkom prostrujio je kolektivni uzdah razočaranja, svih, osim Scotta. On nije mario. Kad je u bolničkom rodilištu prvi put pogledao svoju tek rođenu kderku, bila je to ljubav na prvi pogled. I Rebecca je vidjela da je njezino mjesto u njegovom srcu ukradeno. Seks više nikad nije bio isti. Rebecca Fenney je trebala muškarca kojemu je potrebnija od života samoga; Scott Fenney više nije bio taj muškarac. No, ujedno je trebala muškarca koji joj je mogao pružiti život kakav treba; Scott Fenney je još uvijek taj muškarac. Dao joj je ovu otmjenu kudu u Highland Parku, dom o kakvom je sanjala otkad je bila malena djevojčica, dom koji je čitavome svijetu govorio da Rebecca Fenney pripada u Highland Park. Žena koja živi u kudi od 500.000 dolara može se učlaniti u društvene klubove; žena koja živi u zdanju od 3.5

milijuna dolara može predsjedati društvenim balovima. Ova je kuda bila Rebeccin život. Život joj je bio savršen i nije mogao postati bolji. Mogao je samo postati gori. A to je u proteklih nekoliko tjedana bila briga koja je nije napuštala: Hode li se njezin život promijeniti na gore? Usporava li vožnja sa Scottom... ili se možda približava kraju? Mislila je i nadala se i molila da vožnja sa Scottom Fenneyem potraje doživotno. Ali s muškarcima nikad ne znaš. Muškarci uvijek znaju pronadi način kako da sjebu nešto dobro. Hode li i Scott Fenney to učiniti? Drugi muškarci u Highland Parku svakako jesu, napustivši supruge — starije žene koje je Rebecca poznavala — zbog mladih žena. Ali, te su odbačene žene bile u pedesetima i šezdesetima, i njihova obiteljska bogatstva ved su bila stečena, a njihova polovica osigurana. Rebecca je imala trideset i tri godine, i njihovo obiteljsko bogatstvo još je bilo u nastajanju, još je pripadalo banci koja je imala hipoteku na njihovu kudu i njezin život. Da je Scott sad napusti, ne bi imala ništa, baš kao što njezina majka nije imala ništa kad ih je otac napustio. Vožnja sa Scottyjem Fenneyem morala je trajati dok hipoteka ne bude otpladena. Uložila je svoju ljepotu na Scotta Fenneya. Što ako izgubi tu okladu? Kad je tek postala gospoda A. Scotta Fenneya i išla u kude supruga starijih odvjetnika, divila bi se njihovom vlasništvu i željela ono što su one imale, sve ono što novac može kupiti. Tek je nedavno shvatila da su one, dok je ona čeznula za onim što one imaju, čeznule za onim što ona ima: mladošdu i ljepotom — koje su im bile potrebne da se nadmedu za svoje odvjetnike. Ali njihov novac nije mogao kupiti mladost i ljepotu, iako su pokušavale liposukcijama, podizanjem stražnjice, implantatima u grudima i face liftingom; dobar je liječnik mogao pomodi, ali nije mogao učiniti da pedesetogodišnjakinja ponovno izgleda kao dvadesetpetogodišnjakinja. Zato su svoje odvjetnike gubile zbog mladih žena. Rebecca je sad, s trideset i tri godine, što se prema mjerilima Highland Parka smatralo starim, shvadala njihov strah, dok je promatrala onu plavušu pokraj bazena — koliko joj je godina, dvadeset i dvije, dvadeset

i tri? — koja je pogledom pozivala njezinog supruga, nadmetala se za njezinog odvjetnika, i više nego voljna upotrijebiti svoju ljepotu da bi uzela ono što je Rebeccino. Uvijek je postojala neka mlađa, zgodnija, mršavija žena, spremna zauzeti tvoje mjesto u kudi. Rebecca Fenney još je uvijek bila izvanredno lijepa, još uvijek najljepša žena u Hihgland Parku, još uvijek se mogla nadmetati s dvadesetdvogodišnjakinjom za svog odvjetnika. Ali, i njoj de, znala je, dodi dan kad to više nede modi; sa svakim novim danom, Rebecca Fenney je dan starija i dan manje lijepa. Ako izgubi Scotta zbog djevojke uz bazen - a svakog četvrtog srpnja bit de neka djevojka uz bazen — prije nego što obiteljsko bogatstvo bude stečeno i njezina polovica vlasništva osigurana, preostat de joj samo jedna mogudnost za odabir novog ženika: pedeset, pedeset i pet, možda šezdeset godina star muškarac. Zadrhtala je od pomisli da se neki šezdesetogodišnjak penje na nju. S dovoljno novca, muškarac uvijek može oženiti dva, čak i tri desetljeda mlađu ženu. Ali, žena? Ona ne bi imala šanse udati se za muškarca svojih godina. Muškarci u tridesetim ili četrdesetim godinama gledali su dvadesetineštogodišnjakinje kao što je ova plavuša. Da, u životu svake žene uvijek postoji druga žena. No, za Rebeccu Fenney bilo je drukčije: druga žena u njezinom životu, žena koja se nadmetala za njezinog odvjetnika, žena koja je prijetila uzeti joj sve što je imala - dom, položaj u društvu, imovinu — nije bila dvadesetdvogodišnja plavuša s velikim sisama i čvrstom guzom, nego crna prostitutka optužena za ubojstvo senatorovog sina. - Kad odrastem, bit du kurva. Consuela je kriknula iz kuhinje, Scott se umalo ugušio od pršida sa žara preostalih od zabave, a Rebecca ga je bijesno pogledala s druge strane stola. Okrenuo se prema Boo, koja je svojoj obitelji za blagovaoničkim stolom upravo objavila svoje planove bududeg zanimanja. - Molim?

- Da - rekla je Boo, žvačudi rebarce s roštilja - muškarci pladaju Pajamaeinoj mami dvjesto dolara na sat samo kako bi bili s njom, a ako je mušterija hode cijelu nod, tad mora platiti tisudu. Scott je pogledao Pajamae, koja je činjenično kimala glavom. - Dakle, Scotte - rekla je Rebecca - tvoj mali društveni eksperiment našu je kderku ved učinio svjetovnijom osobom. - Rebecca, ona ne zna što govori. — Sad se ponovno okrenuo ka Boo: - A što Pajamaeina mama radi sa svojim mušterijama? Boo je ubacila krumpir salatu u usta i rekla: - Uglavnom gledaju telku i jedu kokice, ali ponekad mušterija želi bludničiti. Rebecca je ispustila srebrni jedadi pribor iz ruke. - Oh, ovo je baš sjajno! Mirno: - I što se onda dogodi? Boo je rekla: - Pa, to je u redu ako on nosi kabanicu, iako, što de mu kabanica ako ne pada kiša? Okrenula se prema Pajamae po odgovor, ali je Pajamae samo slegnula ramenima, odmahnula glavom i zagrizla rebarce. - Hm. Dakle, Pajamae, to ti je rekla tvoja mama? Pajamae je bila zabavljena hranom, ali je odgovorila: - Da, to mi je rekla. I rekla je da, ako predsjednik može zaraditi deset milijuna dolara knjigom o tome kako su mu pušili u Bijeloj kudi, onda bi i ona morala zaraditi stotku pušenjem na Harry Hinesu. - Sad je podigla pogled s tanjura. - Mama puno priča kad je bolesna i uzme lijek... dok ne zaspe. Boo se okrenula ka Pajamae: - Što je to kad ti netko puši? Shawanda je posisala kost i oblizala usne. Okrenula je svoje krupne smeđe oči ka Bobbyju, nasmiješila se i rekla: - Ovo je prava dobra klopa.

Bobby joj je pružio drugo rebarce s roštilja sa Scottyjeve zabave. Otišao je s desetak rebara, dvije zdjelice salate od zelenog kupusa, jednom zdjelicom zapečenog graha i dva hladna piva. Znao je da pivo ne smije unijeti u savezni zatvor, pa ga je popio putem. Naravno, prije nego što je Shawanda počela jesti, morao joj je ispričati sve o zabavi uz bazen i Pajamae, kako je lijepo izgledala. Rekla je: - Gospon Herrin, u zadnjih mjesec dana donio si mi hranu koliko puta, pet, šest? - Sedam, ali tko broji? I nemoj redi Scottyju, dobro? - Zašto dolaziš? Sviđa ti se Shawanda? Bobby je slegnuo ramenima. - Ti si moja klijentica... na određeni način. Pogledala ga je kao vidovnjakinja koja mu nastoji pročitati bududnost s lica, a zatim znalački kimnula glavom i rekla: -Nemaš nikoga da jede s tobom, zar ne? Bobby je zurio u svoj papirnati tanjur. - Nemam. - Strašno si ljubazan, donosiš mi dobru hranu... osim one pi-zze s onim ribicama... - Indunima. - Da, njima. - Pojela je zalogaj salate i rekla: - Gospon Herrin, stvarno mi je žao. - Zašto? - Što sam mislila da si obično kljuse... odvjetnik. Bobby se nasmijao. — U redu je. I sam za sebe uglavnom mislim to isto. - Ti si siromašan samo zato što ti je stalo. Slab si na ljude kao Što sam ja, radiš zabadava, zato nisi bogati odvjetnik. Ne možeš zaraditi pare ako svima daješ besplatno - gdje bih ja stigla da to radim? Ne, gospon Herrin, traljav je to posao. Gospon Fenney, on je bogat jer zna da treba raditi samo za bogataše. - Nekod mu je bilo stalo. - Znači, nisi ljut što sam rekla sucu da želim da gospon Fenney bude moj odvjetnik? - Nisam. Trebaš ga, Shawanda. On je mnogo bolji odvjetnik od mene.

- Možda deš ga uspjeti natjerati da mu bude ponovno stalo... možda do mene. Pogledali su se, i Bobby je u njezinim očima vidio nadu. - Možda. Kuda Highland Park Country Kluba nije bila najskuplja građevina u Dallasu, čak ni u Highland Parku, ali je u nju bilo najteže udi. Redi da je klub bio ekskluzivan bilo bi isto kao redi da je Michael Jordan prilično dobar košarkaš. Za ovaj se klub ne može kupiti ulaznica; njegovim se članom rađaš, osiguravaš članstvo udajom, ili poljubiš toliko značajnih guzica u gradu da bi ti Američko medicinsko društvo moglo dati diplomu proktologa. Scott Fenney je do članstva došao na ovaj zadnji način, a ta mu je povlastica bila dopuštena samo zato što je bio lokalna nogometna legenda i odvjetnik Toma Dibrella. Scott je zaustavio range rove ispod trijema za vozila. Prije nego što je uspio ugasiti motor, lakej im je ved otvorio vrata. Scott je dao momku dvadeset dolara i zatim poveo svoju obitelj u klub. Boo i Pajamae skakutale su ispred njih i hihotale kao što hihodu djevojčice njihove dobi. Scott se nasmiješio na taj prizor. Rebecca nije. Čak i kad nije bila u najboljem raspoloženju, kao sad, Rebecca Fenney je još uvijek bila najljepša žena u Highland Parku. I Scott je bio ponosan što može dopratiti svoju suprugu u klub, visok i zgodan, bivša SMU nogometna zvijezda koja je sad uspješan odvjetnik, s božanstvenom bivšom SMU navijačicom u blijedozelenoj ljetnoj haljini koja je naglašavala njezinu veličanstvenu figuru, i vidjeti kako je svi muškarci diskretno pogledavaju, želedi da večeras s njima pode kudi ona, a ne njihovi naborani ženski dinosauri. Rebecca je bila velik dio savršenog života Scotta Fenneya, iako je večeras bila ozbiljno bijesan dio. - Ovo je velika jebena pogreška - protisnula je kroz zube. - Oh, ti previše brineš. Došli smo na vatromet. Nitko nede obradati pozornost na malu crnkinju. - Da, bas. Žene ovdje primijete ako su ti grudi pola centimetra vede ili dupe pola centimetra manje. Kako du im objasniti njezin dolazak? Ni u kom slučaju nije dijete nekog od članova!

Klub je otvarao svoja vrata djeci svojih članova dvaput godišnje, za godišnju božičnu zabavu s Djedom Božidnjakom i za vatromet četvrtog srpnja. Inače je djeci dolazak u klub bio zabranjen. Ionako im se to mjesto ne bi činilo primamljivim. Prosječna dob članova bila je sedamdeset i četiri godine; Scott i Rebecca bili su dvoje mladih članova, pri čemu »mlad« označava svakog mlađeg od šezdeset godina. Prostor je bio suvremeno uređen — za 1952.; članovi nisu vidjeli nikakvog razloga za preuređenje kluba, i jedini ustupak u proteklih pedeset godina bio je veliki televizijski ekran u muškoj blagovaonici. Jednostavno nije imalo smisla nastojati uvjeriti nekog sedamdesetčetverogo-dišnjeg člana da bi promjena bila dobra; muškarcu tih godina, promjena može biti samo loša. Nijedna promjena nede ga učiniti ponovno mladim. Dakle, osim na ta dva godišnja događanja, u golf klubu nije bilo djece. Ili crnaca, osim nosača i pomodnog osoblja. Ili Hispanoamerikanaca, ili ikog drugog tko bi se mogao kvalificirati za borca protiv diskriminacije. Ili, Zidova. Iako su se bogobojazni baptisti liječili u bolnici Zale Lipshy, a njihove žene kupovale u Neiman Marcusu, ne bi pustili Zidova u svoj klub. Nezamislivo. Ne zato što je glede toga postojalo neko pisano pravilo — takve se stvari ne pišu. Jednostavno znaš kako stvari stoje, kao što znaš da policajcu ne smiješ pokazati srednji prst: ne postoji zakon koji bi to zabranjivao, ali svejedno deš dobiti kaznu zbog prebrze vožnje. Fenneyevi su ušli u kudu i krenuli glavnim hodnikom, kratko zastavši s nekolicinom naboranih ženadinosaura koje su čestitale Rebecci na izvjesnom imenovanju za sljededu predsjedateljicu Cattle Baronsa »Ona je projekt Junior League!«, promrmlja-la je Rebecca kad su žene zamijetile Pajamae — a zatim su izišli kroz stražnja vrata na povišeno travnato područje iza osamnaeste rupe, na koje je klub postavio vrtne stolce kako bi članovi mogli uživati u klupskom vatrometu. Pronašli su četiri slobodna stolca uz skupinu staraca koji su se zajedno mogli pohvaliti neto imetkom vedim od milijardu dolara. Nisu ni trepnuli na Pajamaeinu nazočnost; vjerojatno je u mraku nisu ni vidjeli. Djevojčice su sjele sprijeda, Scott i Rebecca straga. Scott se nagnuo prema Rebecci.

- Vidiš, nitko ne mari. Mirno su sjedili i uživah u ljetnoj večeri i spektakularnom po-gledu na svjetla u središtu grada. Djevojčice su se stisnule jedna uz drugu i nešto šaputale, kad je iznenada prasnula prva petarda, divovska rimska svijeda bum! — i Pajamae je izronila sa svog stolca i bacila se na pod kao vojnik pred nadolazedim rafalom. Scott je skočio k njoj. - Pajamae! Sto se dogodilo? - Dolje, gospodine Fenney! Dolje! Pucaju iz automobila! Neka su se obližnja djeca počela smijati, što je u Scottu Fenneyu, siromašnom klincu u kvartu, prizvalo ružna sjedanja iz djetinjstva - »Scotty, gdje ti je mama kupila tu odjedu, u Searsu?« - i podiglo mu tlak na opasnu razinu. Klinci iz Highland Parka uživali su zadirkivati svoje siromašnije vršnjake, a najnedavni-ja takva prilika bila je na prošlogodišnjoj utakmici doigravanja na stadionu Teksas protiv ekipe iz radničkog kvarta: klinci iz Highland Parka su navijali, »Hladna gotovina protiv radničkog sina!«, i iz visokih loža svojih očeva na svoje protivnike bacali novčanice od jednog dolara. Scott je bijesno promatrao ta šmr-kljava derišta, boredi se protiv snažnog poriva da ih zavitla do devete rupe. Ali, klepnuti nasljednike najbogatijih ljudi u Dallasu ne bi bilo dobro za njegov odvjetnički posao, pa je umjesto toga pomogao Pajamae da ustane. - Dušo, u redu je, u Highland Parku nema pucnjava iz automobila. To je samo vatromet. Pajamae je ustala, pogledala oko sebe i rekla: - Oh. - Scott joj je pomogao da sjedne natrag na stolac i sjeo pokraj nje. Starci su sad intenzivno buljili u Pajamae. Rebecca je uzdahnula i rekla: - Dakle, to bi svakako moralo završiti u klupskim vijestima.

TRINAEST

Carlos Hernandez, Bobbyjev omiljeni konobar u klubu Downtown, uhiden je četvrtog srpnja. Otišao je na neki tulum u Istočnom Dallasu, misledi da de modi ispaliti nekoliko petardi. U gradu Dallasu nezakonito je ved i posjedovati petarde, ali bududi da je Carlos osim njih posjedovao i kokain i marihuanu, nije baš razmišljao o gradskim odredbama glede vatrometa - ili kad smo ved kod toga, ičeg drugog - dok je pijan i drogiran do besvijesti stajao nasred Grand Avenue i bacao zapaljene boce na automobile u prolazu. Kad se pokraj njega zateklo policijsko patrolno vozilo, Carlos je stavio zapaljivu bocu policajcu ravno u krilo. Carlos je uhiden zbog posjedovanja dvadesetak zapaljivih boca, pet prskalica, pedeset rimskih svijeda, deset grama kokaina i dvije vredice trave. Zahvaljujudi njegovom prethodnom iskustvu u saveznom sustavu, predan je Federalcima. Oni su ga optužili za posjedovanje s namjerom raspačavanja — droge, ne petardi. S pet prethodnih prekršaja, Carlosa je čekalo od deset godina do doživotne kazne u saveznom zatvoru. To je Bobbyja i dovelo u središte grada četiri dana kasnije. Carlosova majka ga je angažirala da zastupa njezinog sina za ukupan iznos od 500 dolara, 100 unaprijed i po 100 mjesečno, do isplate punog iznosa. Bobby se parkirao šest uličnih blokova dalje od zgrade Savezne uprave kako bi izbjegao trošak parkinga i popušio još jednu cigaretu. Kad je stigao u ured državnog tužitelja na tredem katu, zaudarao je na znoj i dim cigareta. Izrekavši svoje ime i svrhu posjeta službenici na prijamnom pultu, Bobby je sjeo u čekaonicu. Došao je s pomodnikom državnog tužitelja pregovarati o mogudim olakšicama njegovom klijentu ukoliko prizna krivnju. Nastojao je ne izgledati iznenađeno kad je kroz vrata ušao Ray Burns. - Bobby! - Široki osmijeh na Burnsovom licu, kao da mu je jutros draže vidjeti Bobbyja Herrina od ikog drugog na planetu. - Lijepo te je vidjeti, čovječe. -Ray. Ray je omirisao zrak i zatim čudno pogledao Bobbyja. —Jesi li pregazio tvora? —Jesi li ti državni tužitelj na Carlosovom slučaju?

- Da. Kakva slučajnost, ha? - Pljesnuo je svog najnovijeg najboljeg prijatelja po ramenu. - Hajdemo straga, Bobby, porazgovarajmo o tvom glavnom čovjeku Carlosu. Rayovo ponašanje natjeralo je Bobbyja na grozničavo razmišljanje. Palo mu je na pamet da je itekako velika slučajnost da je Ray Burns pomodnik državnog javnog tužitelja i u ovom slučaju. Pošao je za Rayem niz hodnik do njegovog ureda. Bio je to tipičan vladin ured, ali u usporedbi s Bobbyjevim uredom, bio je raskošan: kožni naslonjač, drveni radni stol, dva stolca za posjetitelje i gipsani zidovi dovoljno debeli da ne čuješ kako Jin-Jin psuje Joo-Chana zato što je zabrljao pošiljku korejskih krafni. Na zidovima su bile Rayeve diplome, dozvole za rad, i fotografije značajnih političara. Ray je pokazao Bobbyju da sjedne, a zatim i sam sjeo za stol, naslonio se i rekao: - Što kažeš na dvije godine za Carlosa? - Dvije godine? Zar deš smanjiti optužnicu samo na posjedovanje? Bez namjere raspačavanja? Slijeganje ramenima među prijateljima. - Naravno, zašto ne? - Zašto? Dvojica su se odvjetnika promatrali preko širokog drvenog stola; Rayevim je licem prošao škrt osmijeh. I Bobby je znao da mu instinkt nije pogriješio. - Što hodeš, Ray? Više nije bilo prenemaganja. - Želim da kučka prizna krivnju. Ako nagovorite Shawandu da prizna umorstvo iz nehata, pristat demo na četrdeset godina. - Četrdeset godina? Kad izađe, ved de biti za stacionar. - Trideset. I to je najniže što možemo idi. Bobby je proučavao Raya Burnsa. - Zašto si se predomislio, Ray? Na početku si htio smrtnu kaznu. -Još uvijek je želim - smrtna kazna bi lijepo zaokružila moj životopis. Ali, mi smo politički postavljeni, u svakom slučaju, državni javni tužitelj jest, a on ne želi provesti ostatak svoje karijere u ovoj paklenskoj rupi,

s četrdeset stupnjeva u prokletom hladu. Razmišlja o Kaliforniji. Ovaj bi slučaj mogao biti njegova karta za zapad. Bobby Herrin nije bio odvjetnik čiji su klijenti uživali u političkoj modi. Stoga mu je trebalo malo vremena da shvati motiv koji se nalazio iza Rayeve darežljivosti. - Znate za Clarkovu prošlost? - rekao je. -Da. - I senator McCall ne želi da se sazna? - Ponovno da. - Pa je nazvao državnog javnog tužitelja i zamolio malu uslugu. A državni javni tužitelj je nazvao javnog tužitelja u Dallasu i zamolio malu uslugu. Koju de mu ovaj napraviti, za malu uslugu zauzvrat. I samo tako, čovjekov se život iznenada promijeni. Ray se nasmiješio i okrenuo dlanove prema stropu. - Što je, zar se žališ? Dvoje tvojih klijenata dobro de prodi zbog McCallove modi. - Deset godina, Ray. Deset godina za Shawandu, ili možeš redi dobrom senatoru da zaboravi Bijelu kudu, a svom šefu da zaboravi Kaliforniju. I želim da Carlos bude oslobođen optužbi. Ray se nacerio. Bio je takav seronja da mu se igra doista sviđala, dvojica odvjetnika pogađaju se o životima drugih ljudi. Uživanje u toj igri odvjetnička je iritantna karakterna crta; uživanje u modi je opasno. - Dvadeset, i to je super pogodba, Bobby, i ti to znaš. Ali, ako odbije pogodbu, nedu odustati od smrtne kazne, razumiješ li? A, ako se one informacije o Clarku pročuju, ponuda se povlači. Stoga de ti biti bolje da nagovoriš kučku da pristane, i to brzo. Bobby je ustao i otišao do vrata, ali se okrenuo. - Ray, još nešto: ako još jednom nazoveš moju klijenticu kučkom, kunem ti se Bogom da du te razvaliti šakom u jebena usta. Scotte, treba mi odgovor za McCalla. Brzo.

- Scotte, zvao si me? Karen Douglas je stajala ispred njegovog radnog stola. - Molim? Oh, da, sjedni, Karen. Scott je izgurao Danov glas iz misli. Karen je sjela na jedan od stolaca na suprotnoj strani njegovog stola i gurnula noge pod sjedalo, da joj se ne bi vidjela bedra. Imala je dvadeset i šest godina, bila je dovoljno zgodna da je se zamijeti na ulici, i bila je najmlađa od četiri suradnika koji su radili za Scotta. Na sveučilištu Rice prva je na svojoj godini diplomirala književnost i prva je diplomirala pravo na Teksasu. Knjiški pametna, teško se prilagođavala prakticiranju prava. Kao njihov supervizor, Scott je osjedao odgovornost naučiti svoje nove suradnike potrebnim praktičnim vještinama koje na pravnom fakultetu nisu naučili. Da Dan Ford nije naučio Scotta tim istim vještinama, danas ne bi bio takav odvjetnik kakav jest. - Karen, znam da si s nama samo nekoliko mjeseci, ali čini se da imaš nekih problema. Jesam li u pravu? Kimnula je glavom i Scott se zabrinuo da bi se mogla rasplakati. - Dobro, da vidimo možemo li te vratiti na pravi kolosijek. Kao prvo, broj naplativih sati. Nijednom nisi ispunila mjesečnu kvotu. Karen, moji suradnici nadmašuju svoje kvote. -Ali, Scotte, dvjesto sati mjesečno? Deset naplativih sati dnevno? Da budem iskrena, to je nemogude. - Karen, ovo je odvjetnička tvrtka, a ne srednja škola. Nasmiješio se; ona nije. - Gledaj, ovako to funkcionira s naplativim radnim satima. Kao prvo, uvijek ih zaokružiš. Dvadeset minuta postane pola sata, četrdeset minuta jedan sat, sat i pol postanu dva. Kao drugo, svaki poziv koji obaviš i svako pismo koje pročitaš je najmanje pola sata. Ako si pročitala deset pisama, četvrt sata svako, to je dva i pol naplativa sata. K vragu, ja obično napladujem četiri ili pet sati za čitanje pošte svakoga jutra. I putovanja - zar nisi prošli mjesec bila sa Sidom u San Franciscu? Kimnula je glavom. -Jesi li naplatila trajanje leta?

- Dva sata. Radila sam na drugom slučaju. - Koliko je trajao let? - Četiri sata. - Tad si trebala zaračunati osam, četiri sata klijentu zbog kojega si letjela u San Francisco, a drugih četiri klijentu za kojeg si obavljala posao tijekom leta. Razumiješ? To je šest sati koje prošli mjesec nisi naplatila. Kad bi svaki odvjetnik propustio naplatiti šest sati svaki mjesec, Karen, to bi bilo tisudu dvjesto sati koji ne bi bili napladeni. Odnosno tristo tisuda dolara koje ne bismo dobili. Svaki mjesec. Dvanaest mjeseci, to je 3.6 milijuna. Vidiš kako se to nagomila? Shvadaš zašto je svaki sat bitan? Naplativi sati su inventar tvrtke, Karen, pa kad ne naplatiš svoju kvotu, to je kao da radiš u McDonaldsu i dijeliš hamburgere. Karen je promatrala Scotta kao brucošica koja gleda svoj prvi pornid na tulumu nekog bratstva. - Scotte, ti mi govoriš da nabijem sate. Zar to nije varanje? - Svuda osim u odvjetničkoj tvrtki. Bobby je ušao u predvorje Ford Stevensa i nasmiješena mu je recepcionarka samo mahnula da prođe. Svaki put kad bi ušao u urede Ford Stevensa, namirisao bi nešto u zraku. Kao i pogrebno poduzede, i odvjetnička tvrtka u središtu grada ima svoj jedinstven miris; no umjesto na formaldehid, ovo je mjesto mirisalo na novac. Bobby je hodao sagom prekrivenim hodnikom do Scottyjevog ureda u uglu zgrade. Scotty je sjedio za svojim radnim stolom i obradao se jednoj mladoj ženi. Zamijetio je Bobbyja i mahnuo mu da uđe. Bobby je ušao u ured. Mlada je žena ustala i kad se okrenula prema Bobbyju, zapanjio ga je njezin izgled: bila je veoma privlačna i, sudedi prema strogom odijelu, pravnica. - Bobby, ovo je Karen Douglas. Karen, Bobby Herrin. Razrogačila je oči. - Vi radite sa Scottom na slučaju Shawande

Jones. To mora da je veoma uzbudljivo. Kad sam bila na fakultetu, uvijek sam mislila da du raditi u uredu javnog branitelja. - Ali mi pladamo bolje - rekao je Scotty. Pokazao je na sofu. - Sjedni, Bobby, evo me za tren. - Uzeo je jedan debeli spis sa stola i okrenuo se ponovno ka Karen. - Onda, Karen, je li sve jasno glede naplativih sati? Karen je teško uzdahnula i kimnula glavom. - Valjda. - Dobro, druga stvar o kojoj sam s tobom htio razgovarati je tvoj memorandum. Pročitao sam ga i super je. Savršeno si istražila zakon, primijenila činjenice, sve si učinila točno kako treba... samo... - Samo što, Scotte? - Samo što nisi odgovorila na moje pitanje. - Ah, ti si pitao može li Dibrell tužiti onaj gradid zbog uskrate njegovog zahtjeva za promjenu urbanističkog plana. Odgovor je ne. Scotty je odmahivao glavom. - Karen, nisam te pitao može li Dibrell tužiti gradid, pitao sam te kako ga može tužiti. Tužit demo; to smo ved odlučili. Dio naše strategije jest da od grada dobijemo urbanistički kakav želimo. I vjeruj mi, kad im njihovi odvjetnici kažu koliko de ih parnica koštati u honorarima i drugim troškovima čak i ako je dobiju, grad de popustiti. Od tebe sam želio da mi kažeš koju pravnu poziciju možemo zauzeti da bismo opravdali tužbu. Ti si odgovorila može li. Ja sam pitao kako. Na Kareninom licu bio je onaj očaj jedinstven novom odvjetniku koji uči odvjetničke trikove. -Ja... nisam shvatila, Scotte. Pokušat du ponovno. - To je dobra djevojčica. Karen je otišla i Scotty je rekao: - Ima zgodno tijelo, ali nikad nede uspjeti kao odvjetnica. Što ima? Deset minuta kasnije, vozili su se prema zgradi Savezne uprave. - Scotty - rekao je Bobby - dvadeset godina dobra je ponuda. Meni su neki sitni dileri dobili doživotnu.

Ali, Scott nije razmišljao o tome što je dobro za njegovu kli-jenticu; razmišljao je o tome što je dobro za njega. A to bi bilo da Shawanda prizna kirvnju, i dobije dvadeset, trideset, četrdeset godina, nije ga briga koliko. Jer, ako ona prizna krivnju, on nede morati donijeti veliku odluku. Scotte, treba mi odgovor za McCalla. Brzo. - Dvadeset godina? Gospon Fenney, Pajamae de tad ved imati dvadeset i devet godina, nedu je ni poznavati. Ona je sve što imam. Shawanda je koračala malom prostorijom, uporno u krug, oko Bobbyja i Scottyja koji su sjedili za stolom. - Razumijem, Shawanda, ali ako te osude za umorstvo s predumišljajem, mogla bi dobiti smrtnu kaznu. - Dvadeset godina u zatvoru, ionako bih umrla. Gospon Fenney, zašto mi ne vjeruješ? Ja to nisam učinila! Nisam nikoga ubila! U građanskim parnicama, suci rutinski naređuju strankama da o svojim razmiricama rasprave prije suđenja. Posredovanje omoguduje odvjetnicima da svoje klijente prisile na nagodbe koje im se ne sviđaju, natjeraju ih da plate iznose koje ne žele platiti i okončaju parnice koje ne žele okončati. Ali, kod krivičnih djela nema obvezatne medijacije. Stoga je jedino što je Scott mogao učiniti kako bi svoju klijenticu pokušao uvjeriti da prihvati nagodbu bilo da ustane i vikne: - Shawanda, molim te razmisli o tome! Prekinula ga je. - Ne moram više razmišljati, gospon Fenney! Ved sam ti rekla, nedu priznati nikakvu krivnju! Ray Burns nije bio sretan kad su ga Scott i Bobby obavijestili o odluci njihove klijentice da odbije ponuđenu nagodbu i ne prizna krivnju. - Ta kuč... - Rayove su oči srele Bobbyjeve. - Ta žena čini veliku pogrešku. A njezini de odvjetnici učiniti još vedu pogrešku, budu li objavili Clarkovu prošlost. - Što kažeš na deset godina? — upitao je Scott.

- Nema šanse. Ne možemo pristati na deset godina za nekoga tko je uperio pištolj tipu u glavu i raznio mu jebeni mozak! Scott je bio u svom uredu, sjedio za svojim radnim stolom, naslonjen na laktove, s glavom medu rukama, zatvorenih očiju, s košmarom misli i slika u glavi: Scott Fenney, broj 22, trči nogometnim igralištem, zabija pobjednički zgoditak, junak kampusa... dvije djevojčice, jedna bijela, druga crna, spavaju jedna pokraj druge u velikom krevetu, glatkih lišda, kose spletene u čvrste pletenice uz glavu... Rebecca, prekrasna, naga i bijesna... Shawanda, sama u zatvorskoj deliji, plače za kderkom i heroinom... i Dan Ford, koji mu je zamijenio oca koji je umro kad je Scott još bio dječak. Koji sin ne bi htio učiniti ono što otac zatraži od njega? Scotte, treba mi odgovor za McCalla. Brzo. Ali, taj je dječak imao i majku, i u trenutku kad mu je kroz glavu proletjela slika majke koja čita sinu, Scott je otvorio oči i zatekao Dana Forda kako stoji nad njim. I znao je po što je njegov stariji partner došao. - Odbila je nagodbu? Scott se naslonio. - Vijesti brzo putuju. -Javni tužitelj je nazvao Mačka, Mack je nazvao mene. - A sad ti posjeduješ mene? Što to govori, da se govna kotrljaju nizbrdo? - Tako nešto. Dan je prošetao uredom i zastao pred ogromnom uokvirenom fotografijom Scotta Fenneya, broj 22 SMU Mustanga, u utakmici protiv Teksasa. - Sto devedeset i tri metra... nevjerojatno - rekao je. Nakon jednog trenutka, odmaknuo se od fotografije i sjeo na sofu. Naposljetku se okrenuo prema Scottu. - Scotte, treba mi odgovor za McCalla. Sad. - Ne znam, Dan. - Što se tu ima znati? Znamo što Mack želi. - A ja znam što moja klijentica želi.

Dan se nasmijuljio. - Tvoja klijentica? Klijenti nam pladaju honorare, Scotte. Gospođica Jones nam ništa ne plada. Ona nas košta. Ona je trošak za ovu tvrtku. I potrošna je. - Dane, ja sam njezin odvjetnik! Dan je ustao. - Scotte, zar ti doista vjeruješ da je ona nedužna? Zar doista vjeruješ da nije ubila Clarka? Scott je odmahnuo glavom. - Ne. - U čemu je onda problem? - Problem je u tome, Dane, da de, ne podastrem li dokaze o Clarkovoj prošlosti, ona umrijeti. Na Danovom se licu pojavio izraz apsolutnog čuđenja. Rekao je: - A na koji način to utječe na tvoj život? I to je bilo načelo vodilja profesionalnog života A. Scotta Fenneya od dana kad se pridružio Ford Stevensu: Kako de to utjecati na njegov život? Ili, još točnije, na njegove prihode. Svaki događaj - otkaz nekom odvjetniku, napuštanje klijenta, dobiven ili izgubljen spor, donesen ili opozvan zakon, prirodna katastrofa, pad burze, rat, predsjednički izbori - koji je utjecao na njegov život i prihode bio je, prema definiciji, važan. Svaki događaj koji nije utjecao na njegov život i prihode bio je nevažan, nebitan, jednako beznačajan kao još jedno ubojstvo bandi u Južnom Dallasu. Sad, dok se vozio prema svojoj 3.5 milijuna dolara vrijednoj kudi u svom 200.000 dolara vrijednom automobilu, Scott se zatekao s pitanjem: Kako de osuda Shawande Jones na smrt utjecati na njegov život i prihode? Odgovor je bio očit: nikako. Dan nakon presude, on de biti za svojim radnim stolom, raditi kako bi svojim bogatim klijentima omogudio da se obogate još više, i donositi kudi 750.000 dolara godišnje. Jednako kao i dan nakon njezina smaknuda. Brzo de postati dio njegove prošlosti. Za godinu dana nede joj se više sjedati ni imena. Scott je uvijek slušao savjete Dana Forda i znao je da bi i sad trebao poslušati Danov savjet. Trebao bi otpisati Shawandin patetičan život ovisnice kao nevažan i nebitan i beznačajan za njegov život. Trebao bi izgubiti njezin spor i nastaviti dalje, kao što je učinio s drugim klijentima čije je sporove izgubio. Čak ni Scott

Fenney nije mogao dobiti svaki spor. Onih nekoliko puta koliko je izgubio, bio je pokunjen, nekoliko dana proklinjao suca i porotu, ali kad bi klijent platio njegov zadnji račun i kad bi ček bio napladen, prebolio bi i krenuo dalje. Sad je, međutim, bilo drukčije. Scott Fenney nije nikad predao spor bez borbe. Ili, natjecanje. Ili, utakmicu. Uvijek je igrao za pobjedu. Svaka utakmica koju je u životu odigrao - nogomet, golf, odvjetništvo — bila je ispit njegove muževnosti i zato je svaku utakmicu igrao za pobjedu. Svim srcem, bez zadrške, pobijediti pod svaku cijenu - to ga je učinilo pobjednikom. Svaka je stanica njegovog tijela bila prožeta željom za pobjedom, željom koja ga je od siromašnog klinca u kvartu učinila vlasnikom velebnog zdanja na Beverly Driveu u samom središtu Highland Parka. Ali, Dan Ford mu je sad govorio da igra tako da izgubi. Može li Scott Fenney igrati da izgubi i svejedno biti pobjednik? Ta ga je misao mučila čitavim putem kudi. Ali, kad je zaustavio automobil u dvorištu iza kude, spopala ga je jedna nova, još neugodnija misao: Kako de Shawandina smrt utjecati na Pajamaein život? Scott se s djevojčicama pomolio prije spavanja, udobno ih smjestio u krevet i ved se spremao otidi, ali morao je postaviti Pajamae jedno pitanje. — Pajamae, misliš li da bi tvoja majka mogla nekoga ozlijediti? — Ne, gospodine Fenney. Mama ima dobro srce. Stalo joj je do ljudi. Njezin je problem što joj nije dovoljno stalo do nje. Uvijek mi govori da se moram voljeti, ali ona sebe ne voli. Takva je postala zbog mog tate, jer ju je tukao, natjerao da se razboli. Zato nemojte kriviti nju, gospodine Fenney, ona nije kriva za to. Zatim je okrenula krupne smeđe oči prema Scottu i postavila mu pitanje. — Gospodine Fenney, hode li policija ubiti i moju mamu? ČETRNAEST

Izvršenje smrtne kazne nad optuženom bilo bi kršenje njezinih građanskih prava prema Osmom amandmanu Ustava Sjedinjenih Američkih... Optužena. Njezina majka. Smrtna kazna. Prokletstvo. Pajamae se igrala u bazenu s Boo; stajale su u plidacima, svaka na svojoj strani bazena i dobacivale se frizbijem preko središnjeg dubljeg dijela. Scott je sjedio na trijemu i čitao Bobbyjev podnesak koji je tvrdio da Pajamaeina majka ne smije biti osuđena na smrtnu kaznu u slučaju da bude proglašena krivom za ubojstvo Clarka McCalla. Bilo je još jedno paklenski vrude nedjeljno poslijepodne u Highland Parku. Djevojčice su se hladile u bazenu. Scott se znojio u sjeni tende na trijemu. Rebecca je bila u teretani u podrumu i vježbala u beskonačnost u ugodno rashlađenoj prostoriji. Consuela je bila u Malom Meksiku sa svojim udvaračem Estebanom Garcijom. Scott ju je tog jutra odvezao do katoličke crkve Santuario de Guadalupe, smještene na sjevernoj granici središta Dallasa, koja je ujedno bila južna granica Malog Meksika. Esteban je čekao na pločniku, odjeven u crne visoke cipele, crne hlače, i uškrobljenu bijelu košulju dugih rukava; bio je glatko izbrijan i zalizao je kosu. Izgledao je kao meksički matador. Pozdravio je Consuelu de la Rosa kao princezu, uhvatio je za ruku da joj pomogne ustati i izidi iz niskog ferrarija. Okrenula se i mahnula Scottu, a zatim otišla do ulaza u crkvu kao zaljubljena tinejdžerica. Bila je smeđa i blistala od srede. Scott je bio bijel i zabrinut. Scotte, treba mi odgovor za McCalla. Sad. Što ako odbije McCalla? Sto bi Mack McCall mogao učiniti Scottu Fenneyu, odvjetniku Toma Dibrella? McCall možda jest stariji senator iz Teksasa i član nekadašnjeg studentskog bratstva Dana Forda, ali on Ford Stevensu nije pladao za pravne usluge. Stoga odbijanje McCalla ne bi naštetilo tvrtki; naravno, ne bi joj ni pomoglo. Ali ipak, ako nema štete, nema ni kazne. Naravno, McCall bi mogao spriječiti A. Scott Fenneyevu bududu nomi-naciju za saveznog suca, ali to Scotta nije brinulo; on ionako nije kanio pristati na samo

162.000 dolara godišnje. Odbiti McCalla rezultiralo bi samo jednim razljudenim američkim senatorom; s time je Scott mogao živjeti. Ali, je li mogao živjeti s razljudenim starijim partnerom? Kako de Dan Ford primiti ne kao odgovor? Odbiti Dana za Scotta bi bilo nešto posve novo; nikad mu nije rekao ne, nikad nije ni razmišljao o tome. Dan je sad želio biti predsjednikov odvjetnik, što je zahtijevalo da McCall bude izabran za predsjednika, a to je zahtijevalo da Scott Fenney sakrije prošlost Clarka McCalla, što je pak zahtijevalo da Scott kaže da. Dan nede biti sretan ako Scott kaže ne. Ali, Scott je donosio tvrtki više od 3 milijuna zarade godišnje, a to je uvijek znalo popraviti Danovo raspoloženje. A ako Scott obeda da de ove godine od Dibrella naplatiti 4 milijuna -što de zahtijevati doista kreativno računovodstvo - naravno da de Dan oprostiti Scottu (koji mu je bio kao rođeni sin) ovaj jedan čin pobune. Naravno. Ipak, Scott Fenney nikad nije rekao ne treneru, klijentu, ili svom starijem partneru. Ako bi trener tražio od njega da trči, trčao bi. Ako bi klijent želio da iznudi nagodbu zbog seksualnog zlostavljanja prijetnjom da de spomenuti ženinu seksualnu prošlost, on je prijetio. Ako je njegov stariji partner htio da on podrži odluku o otkazu kolegi partneru, on bi je podržao. No, sad su jedan američki senator i njegov stariji partner željeli da sakrije ključne dokaze i gleda kako de smaknuti njegovu klijen-ticu. Može li to učiniti? Sto ako to učini? Što ako Scott Fenney kaže da Mačku McCallu i Danu Fordu? Obojica de biti veoma sretni. McCall de biti izabran za predsjednika, Ford Stevens de biti predsjednikova odvjetnička tvrtka, a Dan Ford de biti predsjednikov odvjetnik. Tvrtka de otvoriti ured u Washingtonu, novi korporativni klijenti pladat de milijune za pravne troškove, a partneri de udvostručiti svoje prihode. Scott Fenney de biti besramno bogat. Što je sve zvučalo dobro dok nije začuo Pajamaein sitni glasid: - Uhvati ga, Boo. Gospodine Fenney, hode li policija ubiti i moju mamu? Scott je čuo kako se francuska vrata iza njega otvaraju i na toplom vratu osjetio dašak hladnog zraka. Rebecca je stajala iza njega i on je osjetio miris njezinog znoja. Bila je odjevena u topic bez naramenica i

kratke hlačice koje su prianjale uz njezino vitko tijelo. Scott je osjetio poriv da privuče ženu na krilo i čvrsto je zagrli; ali poput psa koji je dobio po njušci zadnjih sto puta kad je otišao po kost, Scott se nije ni pomaknuo u tom smjeru. Gledali su kako se djevojčice igraju. - Dobro je da sad ima prijateljicu - rekao je. - Ima ona prijateljice - odgovorila je Rebecca - djevojčice iz najboljih obitelji u Highland Parku. Samo odbija išta činiti s njima. - Tad joj one nisu prijateljice, Rebecca. Ponovno su ih promatrali u tišini. Nakon jednog trenutka, Rebecca je rekla: - Najbolja prijateljica crnkinja. To de joj biti veliki plus na debitantskoj aplikaciji. Naglo se okrenula i ušla u kudu. Scott je odmahnuo glavom. Na debitantskoj aplikaciji. Barbara Boo Fenney nikad nede biti debitantica Highland Parka; jednostavno nije tip za to. Nede ni Pajamae Jones; ona jednostavno nema prikladnu boju kože. Rođena je na pogrešnoj strani života, jednako kao i Scott, ali ona ne može s nogometnom loptom otrčati na drugu stranu života kao što je on otrčao. Možda je zato Scott osjedao neku bliskost prema ovoj maloj crnkinji, jer su oboje bili iz siromašne strane pruge; ili možda zato što se Scott uvijek zalagao za slabiju djecu, kao što je bio Bobby. Kad su bili u srednjoj školi, Bobby bi svakodnevno dobivao batina da nije bio pod Scottyjevom zaštitom. Pajamae Jones je sad bila pod Scottyjevom zaštitom. Bacila je frizbi preko Booine glave. Boo ga je dohvatila i zavitlala daleko prema travnjaku. Frizbi je sletio posred bazena, na dubokom dijelu. Pajamae se izvukla iz plidaka i došla do mjesta gdje je frizbi sletio. Čučnula je i ispružila ruku, ali joj je nedostajalo još malo da bi ga dohvatila. Nagnula se više nad bazen, i prije nego što je pala i potonula ispod površine modre vode, Scott je odloživši podnesak, ved trčao prema bazenu. Boo je vrisnula: - Ne zna plivati!

- Ostani gdje jesi, Boo! Scott je skočio u bazen, i ne razmišljajudi da je još uvijek u te-nisicama i hlačicama. Zaronio je ravno do dna i zgrabio Pajamae oko struka. Snažno je mahao nogama; izronili su uz bučno pljuskanje. Pajamae je iskašljavala vodu. Scott ju je podigao iz bazena i prebacio na ležaljku, a zatim i sam izišao i kleknuo pokraj nje. Okrenula se na bok i ispljunula još vode. Polako se uspravila. -Jesi li dobro, dušo? Pajamae je podigla pogled prema Scottu. - Mislila sam da du umrijeti, gospodine Fenney. - Ne dok sam ja na straži. Obrisala je nos i naslonila se na Scotta. Zarila je lice u njegovu mokru majicu i ovila ruke oko njega. Potapšao ju je po leđima. - Curo, dobit deš satove plivanja. PETNAEST Scott Fenney je vodio dvostruki život: u odvjetničkoj tvrtki bio je uspješan odvjetnik koji se bavio pravom jednako kao što je nekod igrao nogomet - pobjeđivao pod svaku cijenu, igrao rubno, koristio sustav, iskrivljavao pravila, majstorski primjenjivao umijede agresivnog i kreativnog odvjetništva i zarađivao gomilu novca. Kod kude je bio dobar čovjek, vjeran suprug Rebecci i ljubljeni otac Boo, u koju je svake večeri prije spavanja nastojao usaditi vrline dobrog i pristojnog života. Rebecca nije željela znati što on radi svaki dan u uredu, a Boo to nije morala znati. Jedini dio odvjetničkog života koji je sa sobom donosio kudi svake večeri bio je novac. Svi odvjetnici vode takav Doktor Jekyll i Gospodin Hyde život, i marljivo održavaju strogu granicu između svojih dvojnih života, lažu ženama i djeci, i svoj odvjetnički život skrivaju kao što ovisnici o drogama skrivaju svoju nezakonitu naviku. Scott je uvijek svima govorio da je odvjetnik, ali nikome nikad nije govorio što kao

odvjetnik radi. Odvjetnik nauči da je takve stvari najbolje ostaviti u odvjetničkom uredu. Kad ujutro uđeš u ured, postaneš uspješan odvjetnik; navečer, kad iziđeš iz ureda, ponovno se pretvoriš u dobrog čovjeka. Ali, sa svakim novim danom, preobrazba iz Hydea u Jekylla postaje sve teža. Odvjetnik u tebi ne želi popustiti. Ali, ti ga potisneš, jer ne smiješ dopustiti da se granica između tvoja dva života prijeđe. Scott Fenney svoj odvjetnički život nikad nije donosio kudi - nikad! - do onoga dana kad je kudi doveo devetogodišnju crnkinju. Pajamae Jones je sad bila dio njegovog života - oba njegova života. Ona je bila dio njegovog života kod kude, a njezina majka dio njegovog odvjetničkog života. Voljela je svoju majku, a on je bio odvjetnik njezine majke. Njegove odluke kao odvjetnika njezine majke odlučit de hode li još dugo imati majku: ako kaže da Danu Fordu, Pajamaeinu de majku poslati u smrt. Granica između njegova dva života je prekršena i sad su se ta dva života, poput zadnje dvije preostale momčadi koje na kraju duge sezone igraju za prvo mjesto Dan Ford protiv Pajamae Jones - borila na život i smrt za dušu Scotta Fenneya. Treba mi odgovor za McCalla. Sad. Hode li policija ubiti i moju mamu? Hode li biti odvjetnik kakav Dan Ford želi da bude? Ili čovjek kakvog Pajamae treba od njega? Više nije mogao biti i jedno i drugo. Morao je odabrati između svoja dva života. Morao se hrabro suočiti s time, kao nebrojeno puta kad bi obrana podbacila i broj 22 se zatekao sam na nogometnom terenu protiv pet braniča suparničke ekipe. I tad je, jednako kao i sad, morao birati: zakoračiti izvan granica prije nego što ga udare, ili pojuriti naprijed, primiti udarce i postidi dodatne metre. Nogometni treneri takve trenutke nazivaju »testom petlje«, jer u takvim trenucima saznaš od čega si sazdan. Scott Fenney se nalazio pred testom petlje.

Datum suđenja bio je tjedan dana bliže, a Scott je sjedio za stolidem u sobici saveznog zatvora, pokraj Bobbyja i sučelice Shawandi. Bila je sretna, optimistična, i puna energije. Bobby joj je pokazivao fotografije koje je Carl prikupio istražujudi prošlost Clarka McCalla. - Ovo je Clark u boljim danima. Je li te prije te nodi ikad pokušao pokupiti? Odmahnula je glavom. - Nije. Naravno, pijani bijelci svi izgledaju isto u subotu navečer. Bobby je podigao drugu fotografiju. - Uvaženi senator. Shawanda je netremice promatrala fotografiju Mačka McCalla i rekla: - Ježim se od njega. - Da. - Bobby je pokazao na delavog muškarca u pozadini iste fotografije. - Jesi li ikad vidjela ovog tipa? - Ne, gospodine... a to lice ne bih zaboravila. Scott je upitao: - Tko je to? - Delroy Lund, McCallov tjelohranitelj. Njegov razbijač, kaže Carl. Bivši DEA-ovac. Carl kaže da pokvarenog murjaka može nanjušiti na kilometar. - Kakve on ima veze s našim slučajem? Bobby je odmahnuo glavom. - Nikakve. - Dakle, Carl nije ništa saznao? - Ne, ali ne prestaje tražiti. S tim vijestima, Scott je odlučio zadnji put pokušati uvjeriti svoju klijenticu da prihvati nagodbu i prizna krivnju. -Shawanda, imamo samo tu Hannah Steele. Clark ju je silovao prije godinu dana. - Scott se okrenuo Bobbyju. - Je li Carl nabavio Hannahinu fotografiju? - Ne, doista je stidljiva, nije mu dopustila da je fotografira. Carl je rekao da je kao porculanska figurica, beskrajno krhka djevojka. Rekao je da se ne bi kladio da de izdržati na gadnom unakrsnom ispitivanju. A Ray Burns de svakako biti prokleto gadan, pokušat de je prikazati kao... - Bobby je brzo pogledao Shawandu. Istraživat de njezinu seksualnu prošlost. - Da. - Scott se ponovno okrenuo svojoj klijentici. -Shawanda, ako se nagodiš, barem ti ne prijeti smrtna kazna.

- Gospon Fenney - rekla je - ako ne mogu biti s Pajamae, ionako bih brzo umrla. Scott je uzdahnuo i kimnuo Bobbyju. - Dobro, Shawanda - rekao je Bobby - idemo na suđenje. Ali moraš razumjeti da su dokazi protiv tebe čvrsti, više nego dovoljni da te osude na smrt. Naša jedina nada jest Hannah. Najprije demo pozvati tebe da svjedočiš, a zatim nju. Ona de potkrijepiti... potvrditi tvoj iskaz, što de poroti dati više razloga da ti vjeruje. - Zašto ne mogu na jedan od onih detektora laži, da dokažem da ne lažem? Viđam ih u serijama na telki čak i dečko koji se želi oženiti nekom curom mora na detektor laži, da se vidi vara li je. - Nasmijala se. - Ti bijelci stalno lažu. Bobby je odmahivao glavom. - To nije dobra ideja, Shawanda. - Okrenuo se Scottu. - Scotty, razmišljao sam o onim novinarima koji te zovu i traže intervjue sa Shawandom. Možda bismo to trebali učiniti, dati joj da ispriča svijetu što se dogodilo. To de uvjetovati porotu. A kad ona ispriča svoju priču, možeš pozvati da se jave sve žene koje je Clark McCall premlatio ili silovao, kako Shawanda ne bi završila u zatvoru zbog zločina koji nije počinila. - Meni to zvuči dobro, gospon Fenney - rekla je Shawanda. Scott je spustio pogled i rekao: - Ne znam, Shawanda, to možda i nije najbolja strategija. Scott je još uvijek gledao u stol, kad je Bobby rekao: -Shawanda, Scotty i ja moramo o nečemu popričati nasamo. Bobby je ustao i pokucao na vrata. Čuvar je otvorio vrata i Scott se pridigao na stolcu i krenuo za Bobbyjem u hodnik. Udaljili su se desetak koraka, kad je Bobby stao i naslonio se na zid. - Mnogo joj je bolje - rekao je Scott. - Nabrijana je. - Molim? - Urokala se.

- Misliš heroinom? Bobby je kimnuo glavom. - Kako znaš? - Scotty, moji najbolji klijenti su narkidi. Vidiš im u očima kad su na drogi. Kao da posjeduju čitav svijet. - Kako ga je nabavila? Bobby je slegnuo ramenima. - Čuvar, vratar, tko zna. - Dobro je izgledala prošli put. Mislio sam da se skinula s toga. Bobby je odmahnuo glavom. - Narkid se nikad ne skine s heroina. Želja za njim uvijek postoji. Isposlujem im uvjetnu pod uvjetom da odu na odvikavanje, dobiju metadone i nekoliko tjedana, ili mjeseci, ostanu čisti, a onda se vrate heroinu kao starom ljubavniku. - Život joj je na kocki, a ona se ne može prestati fiksati? Moja žena je bijesna na mene, Dan je bijesan na mene, trpim svu tu muku samo da bi se ona mogla nafiksati? Sve to zbog proklete narkomanke? - Scotty, da si ti živio kao ona, i ti bi se vjerojatno fiksao. Ti si od života dobio najbolje, ona najgore. Ali, još uvijek može biti sretna kad se nafiksa. A danas su te stvari na ulici tako jeftine, da može provesti sretna svaku minutu života - dok ne umre. -Bobby je uzdahnuo. - A jednoga dana de od toga umrijeti. - Pokušavamo je spasiti smrtne kazne kako bi se mogla ubiti heroinom? - Da, točno to pokušavamo. Vidim joj to u očima, Scotty, ona de biti ovisnica do kraja života. Njezin de život biti kratak. Naravno, kad se urokaju, misle da su jebeni Einsteini. Ali na poligrafu uvijek zakažu. Ako ode na detektor laži i ne prođe, gotova je. - Poligrafi nisu dopušteni. Burns ga ne može iskoristiti protiv nje. - Ne na sudu. Ali, Ray de to dojaviti novinarima i sve de izidi na naslovnicama. Svaki de porotnik znati da nije prošla. - Možda de priznati krivnju ako ne prođe.

- Slušaj, Scotty, znam da je ovo za tebe teška odluka i znam da je ne želiš donijeti, ali hej, čovječe, zato zarađuješ velike pare. Što želiš učiniti? - McCall pritišde Dana Forda da odustanem od ovakve obrane, kako ne bih njegovog mrtvog sina povlačio po blatu. - Clark je živio u blatu, Scotty. Bio je loš dečko. - Bobby je ponovno spustio pogled. - Dakle, Dan ti je rekao da odustaneš? - Savjetovao mi je da to učinim. Želi biti predsjednički odvjetnik. To je dobro za posao. - Ali loše za Shawandu. Je li tvoj posao na kocki? - Moj posao? Ne! Dan me ne bi otpustio. Ja sam mu poput sina. Bobby je kimnuo glavom. - Prije tri, možda četiri godine, zastupao sam oca koji je ubio svog sina zbog nogometne utakmice. - Tiho se nasmijao. - Slušaj, Scotty, ja nisam velika odvjetnička faca kao ti, ne zastupam značajne ljude i ne zarađujem velik novac... ali nikad nisam zajebao klijenta. Uvijek sam za svakog klijenta dao sve od sebe, čak i ako moje sve i nije mnogo. Clark ju je pretukao, silovao Hannah Steele, možda još neku ženu -Scotty, taj dokaz bi za nju mogao predstavljati razliku između života i smrti. Bobby je prošao rukom kroz rijetku kosu. - Svi moji klijenti su kao ona, siromašni, crni ili smeđi, žive u jednom drugom svijetu u kojem tatice dilaju drogu, a mamice se kurvaju. Razlika je u tome što su svi moji klijenti krivi, tu nema kolebanja. Ali ona bi doista mogla biti nedužna - ili je bar pucala u samoobrani. Ako ne spomenemo Clarkovu prošlost, osuđujemo je na smrt injekcijom - ti i ja Scotty, ne porota. Mi demo biti odgovorni, jednako kao da joj sami zabijemo tu iglu u ruku. - Odmahnuo je glavom. - Scotty, treba mi lova koju mi pladaš za rad na ovom slučaju, ali ne mogu živjeti s time. - Kako to misliš? - Mislim, ako odustaneš od tog dokaza, ja ispadam.

- Bobby... - Scotty, slijedio sam te svaku stopu puta - u srednjoj školi, na koledžu, na pravnom faksu. Tad bih te svuda slijedio. Bio sam slab, a ti si bio jak i štitio si me. Ali, ti više nisi Batman, a ja više nisam Robin. U ovome te ne mogu slijediti. To jednostavno nije ispravno. Ona možda nije bjelkinja iz finog društva... možda je kurva i ovisnica, živi u crnačkom naselju, ali i njezin život nešto znači. Možda ne tebi, možda čak ni njoj... ali meni da. I njezinoj curici. Njoj je potreban netko snažan tko de je štititi... netko kakav si ti nekod bio. - Zastao je. Kad je tvoja tajnica nazvala onaj dan i rekla da bi ti htio ručati sa mnom, čovječe, skoro sam se rasplakao. Sve te godine, doista si mi nedostajao. - Oči su mu zasuzile. -I biti ponovno u tvojoj blizini, to je super... ponovno udisati tvoj zrak. - Udahnuo je i izdahnuo. - Ali, Scotty, ako ti to učiniš onoj djevojčici, više nikad te ne želim vidjeti. - Daj, Bobby. - Scotty, sud te je dodijelio. Ti si njezino pravo na pravnog zastupnika. Učini što misliš da je ispravno. Scott je okrenuo glavu, želedi da ovaj test petlje može riješiti nasrtanjem na pet zapjenjenih, testosteronom nabijenih braniča. * Scott je ušao u ferrari, ali se nije mogao vratiti u ured. Središte grada iznenada mu se učinilo klaustrofobičnim. Stoga se odvezao na autocestu Dallas Sjever i snažno pritisnuo gas. Osjetio je snagu motora ispod sebe dok je mijenjao brzine. Modena 360 mogla je idi najvedom brzinom od 290 kilometara na sat, ali je Scott usporio do 130, što je uobičajena brzina na autocestama u Dallasu. U Teksasu nitko nije vozio dopuštenom brzinom, čak ni žene koje se u automobilu šminkaju. Promet je u ovo doba jutra bio rijedak, pa se neometan vozio lijevom trakom. Cesto se besciljno vozio po 6500 km dalaških cesta kad je morao o nečemu razmisliti. Iz nekog je razloga bolje razmišljao u ferrariju.

Bez razmišljanja, Scott je iznenada skrenuo preko tri prometne trake i izišao na izlazu za Mockingbird Lane, presjekao do Hillcresta i odvezao se ka sjeveru. Skrenuo je lijevo i zaustavio automobil kod tredih vrata nadesno. Zagledao se u čudovišnu dvokatnicu s nasvođenim ulazom i kosim krovom. Na njezinom mjestu vidio je kolibicu koja se nekod ovdje nalazila, dom koji su njegova majka i on unajmili od dobroga liječnika. Dnevni boravak, kuhinja, dvije spavade sobe, dvije kupaonice, manje od tisudu kvadratnih stopa prostora, uključujudi i trijem na kojemu su često sjedili nakon večere i mahali susjedima u večernjoj šetnji. Sjetio se kako bi se uvukao u krevet, smjestio na jastuku i čekao da njegova majka dođe, sjedne, otvori knjigu i pročita mu jedno poglavlje. A kad bi ga pročitala, zatvorila bi knjigu i rekla: - Scotty, budi kao Atticus. Budi odvjetnik. Čini dobro. Teško je činiti dobro kad su tvoji klijenti loši. Odvjetnici nikad ne vjeruju svojim klijentima, jer klijenti lažu. Lažu poreznu upravu i investitore i FBI. Lažu o svojim porezima, lažu o svojim financijskim izvacima, i lažu o svojim lažima. Vedinom se uspijevaju izvudi. A ako ih uhvate, najčešde zbog laganja o svojim lažima FBI-ju - što je krivično djelo koje se naziva ometanje pravde - njihovi odvjetnici stanu ispred sudnice i tvrde da su njihovi klijenti nedužni sve do onog trenutka kad klijent prizna krivnju, plati kaznu i nastavi živjeti u lažima. Odvjetnik uvijek pretpostavlja da njegov klijent laže. Stoga je Scott prirodno pretpostavio da njegova klijentica, narkomanka i prostitutka, također laže. No možda de vjerovati pristojnoj, dobrostojedoj bjelkinji. Od Bobbyja je dobio telefonski broj Hannah Steele u Galvestonu, koji se nije nalazio u imeniku. Sad je sjedio u ferrariju i slušao kako telefon zvoni. Odgovorio mu je tihi glas. - Halo? - Hannah Steele? - Tko je treba?

- Scott Fenney. Ja sam odvjetnik Shawande Jones. Moj suradnik, Bobby Herrin, razgovarao je s vama. - Da, gospodine Fenney. - Hannah, moram čuti vašu priču. Moram iz vaših usta čuti što vam je Clark McCall učinio. Dugi uzdah. - Rekla sam Carlu i Bobbyju, ja ne želim... - Hannah, znam da vam to nije lagano, ali senator McCall me pritišde da ne spominjem Clarkovu prošlost na suđenju, da vas ne pozovem da svjedočite. Da bih mogao donijeti odluku, moram sam čuti što se dogodilo. - Dobro. Hannah Steele ispričala je Scottu o svom susretu s Clarkom McCallom. Upoznala ga je u kampusu SMU nakon neke nogometne utakmice. Pozvao ju je da sljedede večeri iziđu. Došao je po nju u kudu njezinog sestrinstva. Večerali su u meksičkom restoranu u gornjem gradu, području Dallasa između središta grada i Highland Parka, u kojem se odvijao nodni život. Popili su nekoliko pida i otišli u McCallovu kudu, u kojoj ju je Clark napao, prebio i silovao. Nakon toga se ponašao kao da se nije dogodilo ništa neobično. Odvezao ju je do kude njezinog sestrinstva, čak joj se nasmiješio kad je izišla iz njegovog automobila. Ušla je u svoj automobil i odvezla se ravno do policijske postaje, gdje je podnijela prijavu. Odveli su je u bolnicu Parkland na pregled zbog silovanja i zatim je vratili u kudu sestrinstva. Sljededeg jutra, u posjet joj je došao jedan muškarac koji se predstavio kao odvjetnik senatora McCalla. Dao joj je neki dokument i olovku, rekao da je to iskaz o odustajanju od tužbe i povjerljivosti informacija, i uručio joj blagajnički ček na 500.000 dolara za nami-renje potraživanja od Clarka i troškove preseljenja. - Preseljenja? - Rekao je da moram napustiti grad. Rekao je da de mi tako život biti bolji. Rekao je da zapravo i nemam izbora, da de me, ako podignem tužbu protiv Clarka, njegov otac uništiti. Rekao je da de na suđenju iznijeti moj prijašnji seksualni život i prikazati me kao kurvu. - Kako se zvao taj odvjetnik?

- Mislim da se nije predstavio. - Kako je izgledao? - Kao odvjetnik. Star. Delav. Jezovit. Kako me je samo gledao i obradao mi se - moj Gospode, pa ja sam bila silovana! Ponašao se kao da je to samo posao. Scott je završio poziv i znao je. Mnogi stari odvjetnici koje je poznavao bili su delavi i vedina ih je bila jezovita. Ali znao je jednog takvog odvjetnika koji bi isplatu žrtvi silovanja smatrao samo poslom. - Znao si za Hannah Steele? - Naravno. Scott se odvezao ravno natrag u ured, parkirao u podzemnoj garaži, odvezao dizalom na šezdeset i tredi kat, i pohitao hodnikom do ureda Dana Forda. Sad je u nevjerici promatrao svog starijeg partnera, koji je gledao Scotta sa zbunjenim izrazom lica. - Scotty, zar ti misliš da je to prvi put da se nešto takvoga dogodilo - da studentica tvrdi da ju je silovao bogataški sin? Možda jest, možda nije, ali cura je htjela novac, dobila ga je, i svi su sretni. - Meni nije djelovala previše sretno kad sam razgovarao s njom. Dan je slegnuo ramenima. - Kajanje prodavača. -I ti si je jednostavno podmitio da odustane od tužbe? Zaprijetio joj da deš je uništiti iznošenjem njezine seksualne prošlosti na suđenju? - Podmitio? Zaprijetio? - Dan se nasmijao. - Koliko si ti djevojaka isplatio za Toma Dibrella? Koliko si puta zaprijetio da deš na suđenju iznijeti njihovu seksualnu prošlost ako se ne nagode? Da li još uvijek koristiš moj izraz »svaki lelujavi pimpek«? Kad ga je Dan naučio tu taktiku, činila se tako pametnom, prokleto odvjetnički pametnom. Jednako kao i kad ju je Scott upotrijebio na Franku Turneru, čuvenom odvjetniku tužitelja, pregovarajudi o nagodbi s

Tomovom zadnjom curom - kako se ono zvala, Nadine? Sad, nakon razgovora s Hannah Steele, više mu se nije činila tako pametnom. Scott je sjeo na sofu i umorno rekao: — Tomove cure nisu tvrdile da su silovane. One su tvrdile da su seksualno zlostavljane na radnom mjestu. Dan je otpustio Scottov komentar odmahujudi rukom. — Semantika. Seksualno zlostavljanje, silovanje — poanta je da je netko jeben. Scotty, dječače moj, učinio si točno ono što se od odvjetnika očekuje, točno ono što sam te učio da trebaš učiniti: postigao si nagodbu za klijenta. Jednako kao i ja. Još slabije: - To ne znači da je pošteno. Dan se ponovno nasmijao: - Pošteno? Pošteno nema nikakve veze sa zakonom, sine. Poštenje je nešto sasvim drugo. — Zašto mi nisi rekao za Hannah? — Nisi morao znati, Scotty. Zašto ti meni nisi rekao da si uzeo privatnog istražitelja koji de kopati po Clarkovoj prošlosti? — Dane, ja doista vjerujem da je Clark prebio i silovao Hannah. — Znaš, ako deš se zbog toga osjedati imalo bolje, i ja vjerujem da je bilo tako. Naravno, vjerovao sam i svim ostalim curama. — Ostalim? Zar ih je bilo više? — Sedam, uključujudi Hannah. - Dan je odmahnuo glavom. - Taj je nevaljalac koštao svog tatu gotovo tri milijuna dolara, samo da djevojke ne progovore. Plus, naravno, moj honorar: dvadeset i pet tisuda dolara. — Dvadeset i pet tisuda dolara da žrtva silovanja ne bi progovorila? Ponovno začuđeni pogled starijeg partnera. — Ako se dobro sjedam, ti si Dibrellu za onu zadnju curu naplatio pedeset tisuda. Scott je osjetio kako mu se lice zažarilo. - Mislio sam da je to samo posao.

- I jest, Scotty. To je samo posao. Clarkove cure bile su samo posao, Dibrellove cure bile su samo posao, i ovo je samo posao. - Shawandi Jones nije. Njoj je život. - Scott je susreo Danov pogled. - Ne mogu odustati od toga, Dane. - Naravno da možeš... jer ja to tražim od tebe. Scotty, zar deš redi ne Mačku McCallu - meni - zbog proklete ovisnice o heroinu? Zbog jedne prostitutke? - Ne... zbog njezine kderke. - Njezine kderke? - Da. Ona treba svoju majku, a njezina majka treba mene. A ja bih joj možda mogao spasiti život. - Ne počinji vjerovati u vlastita sranja, Scotte. - O čemu govoriš? - O tvom govoru pred Komorom. Ti nisi Atticus Finch. Nitko nije. K vragu, tko bi i želio biti? On je živio u kudi srednjega sloja, vozio automobil srednjega sloja - kakav ono, buick? - Chevrolet. - Ti voziš ferrari. - To je zabavljalo Dana. - Scotty, taj film je pravnoj profesiji nanio više štete od afere Watergate. Odvjetnici moje generacije, mi smo išli na pravo da izbjegnemo novačenje. Ali, generacije koje su došle iza nas nisu morale brinuti zbog rata, pa su ljudi išli na pravo kako bi postali neki jebeni junaci. To nije prava bit odvjetništva. I istina je da nitko od njih ne želi biti drugi Atticus Finch nimalo više od mene, nimalo više od tebe. On nije imao ništa. Ali oni - i ti - i ja, mi želimo sve -novac, kudu, automobile, sve ono što uspješan odvjetnik u današnje vrijeme može imati. A kako odvjetnik postaje uspješan? Obavljanjem svog posla, koji se sastoji u tome da bogataše učini još bogatijima. I doista smo dobro pladeni za obavljanje svog posla, i to ne u pilidima i orasima kao Atticus. Nama klijenti pladaju gotovinom. Što je veoma dobro, Scotty, jer pilidima i orasima ne možeš kupiti ferrdri. Dan je prišao prozoru i pogledao van.

- Kad sam diplomirao pravo, Scotty, jedan mije mudar stariji odvjetnik dao dobar savjet. Rekao je, »Dane, svaki mladi odvjetnik mora u životu napraviti jedan fundamentalan odabir iz kojega de slijediti svaka druga odluka u njegovom profesionalnom životu. A taj odabir je jednostavan: Želiš li činiti dobro ili biti uspješan? Želiš li zaraditi novac ili učiniti svijet boljim mjestom? Želiš li voziti cadillac ili Chevrolet? Želiš li školovati djecu u privatnim školama ili javnim školama? Želiš li biti bogati odvjetnik ili siromašan odvjetnik?« Rekao je, »Dan, ako želiš činiti dobro, zaposli se kao javni pravobranitelj i pomaži malim ljudima u borbi protiv kudevlasnika, javnih kompanija i policije, i uživaj u tome. Ali, nemoj se kajati dvadeset godina kasnije kad tvoji kolege s fakulteta budu živjeli u lijepim kudama i vozili nove automobile i ljetovali u Europi. A ti budeš morao redi svojim klincima da se ne mogu školovati na Ivy League, jer si ti činio dobro u životu.« Dan se okrenuo od prozora. - Moj se sin školovao na Princetonu, a kderka na Smithu. Dan je sjeo na rub radnog stola i sklopio ruke. - To je odabir koji svaki odvjetnik mora učiniti, Scotty, a ti si svoje odabrao prije jedanaest godina kad si se zaposlio kod nas. Odabrao si biti uspješan. Stajao si upravo ondje, rekao da ti je dojadilo biti siromašak u kvartu, rekao si da želiš biti bogat odvjetnik. A sad bi htio biti dobar tip? Ne bih rekao. Scotty, ova odvjetnička tvrtka postoji samo iz jednog razloga: da bi partnerima zaradila onoliko mnogo novca koliko je to ljudski mogude. A kako tvrtka to postiže? Zastupanjem klijenata koji mogu platiti tristo i četiristo i petsto dolara po satu naših usluga. Tako da činimo ono što žele naši klijenti, kad oni to žele. Tako da klijentima nikad ne kažemo ne. Jer znamo da svoje pravne poslove uvijek mogu preseliti u odvjetničku tvrtku na drugoj strani ulice ili države, ili u drugoj državi. Jer uvijek postoji druga odvjetnička tvrtka koja je spremna zauzeti naše mjesto kod korita. - Dane, ona ima malu kderkicu. Moram biti pošten prema njoj. - I ti imaš malu kderkicu. Želiš li i prema njoj biti pošten? Ustao je i prišao Scottu, sjeo pokraj njega i zagrlio ga oko ramena. Glas mu je sad bio očinski.

- Scotty, uvijek si slušao moje savjete, i uvijek su se pokazali pametnima, zar ne? Scott je kimnuo glavom. - Naravno, Dane, ali... - Tad me poslušaj i sad. Hajde, sinko, nemoj to činiti. Ni sebi, ni ovoj tvrtki... ni meni. Treba mi odgovor za McCalla, Scotte. Sad. Scott je zario lice u ruke dok je borba u njemu bjesnila, Dan Ford protiv Pajamae Jones, u nadmetanju za njegovu dušu: Treba mi odgovor za McCalla. Sad. Hode li policija ubiti i moju mamu? I čuo je Bobbyjev glas: Njoj je potreban netko snažan tko de je štititi... netko kakav si ti nekod bio. Vrijeme ispita petlje za Scotta Fenneya. - Ne, dušo, nede ubiti tvoju mamu, ja im to nedu dopustiti. - Molim? Scott je spustio ruke s lica i okrenuo se prema Danu, koji ga je čudno promatrao. Scott je shvatio da je njegova petlja, odgo-vorivši na izazov, to učinila naglas. Rekao je: - Reci McCallu da je odgovor ne. Dan je maknuo ruku sa Scottovog ramena. - To nije ispravan odgovor §cotte. Pokušaj ponovno. - Moj odgovor jest ne. Dan je ustao, otišao na drugi kraj prostorije i sjeo za svoj radni stol. Prekrižio je ruke na ploči od mahagonija. - Scotty, Mack McCall je američki senator. Otmjeno se odijeva i lijepo govori u onim političkim emisijama u nedjelju ujutro... ali ispod tog političarskog držanja, on je još uvijek samo teksaški grubijan. Odrastao je u siromaštvu na naftnim poljima Zapadnog Teksasa, s petnaest godina počeo raditi na bušotinama. Težak je to život, i učini čovjeka grubim - neke ljude učini zlima. Mack je jedan od takvih ljudi. Danje podigao olovku i kratko je proučavao; zatim je rekao: - Kad smo bili na koledžu, otišli smo na neku zabavu u kudu Marthinog sestrinstva. Ona je tad bila Mackova zaručnica, zgodna i bogata. Bila je Mackova ulaznica i on nije kanio dopustiti daje uzme netko drugi. No dakle, jedan se nogometni igrač

napio i učinio kobnu pogrešku - koketirao je s Marthom. Mack mu je rekao da se gubi, ali je dečko odbio. Onda mu je Mack rekao da iziđe van. Dečko je bio barem dvadeset kilograma teži od Mačka, ali nije imao šanse. Mack ga je namlatio mjedenim bokserom, možda bi ga i ubio da ga nisam zaustavio. Rekao sam: »Mack, za kog si vraga to učinio?« Odgovorio je samo: »Nitko nede uzeti nešto što mi pripada«. Dan je odmahnuo glavom, naizgled kao da ni sam ne može vjerovati tom sjedanju. - Scotte, te sam nodi o Mačku McCallu naučio tri stvari: ne prihvada ne kao odgovor; ne bori se pošteno; i najopakiji je kurvin sin kojeg sam ikad sreo. Scott se nervozno nasmijuljio: - Što de učiniti, prebiti me? Dan je uzdahnuo. - Ne znam što de učiniti, Scotty. Četrdeset godina koliko ga poznajem, nikad mu nisam rekao ne. - Zastao je i zatim rekao: - Ali, znam jedno, Scotte: Mack McCall smatra da Bijela kuda pripada njemu. ŠESNAEST Usted me lo prometio, Senor Fenney! Usted me lo prometio! Consuelino smeđe lice bilo je mokro od suza i iskrivljeno od straha dok je vriskala — Obedali ste, Senor Fenney! Obedali ste! Očima je preklinjala za pomod, oblo joj se tijelo nekontrolirano treslo, a ruke su joj bile sputane lisičinama na leđima živopisne meksičke seljačke haljine. Pravilo Imigracijskog ureda, rekli su agenti. Dvojica agenata Službe za imigraciju i naturalizaciju stigli su u dom Fenneyevih točno u 6 sati i trideset minuta tog ponedjeljka ujutro. Consuela se srušila u Scottovo naručje kad su izvadili svoje značke. Strah koji ju je uvijek proganjao, sad ju je posve obuzeo. Sve njezine zaštite su podbacile: križevi, molitve, svijede, grad Highland Parka... i Senor Fenney.

Deset minuta kasnije, agenti su odlazili s Consuelom de la Rosa u pritvoru. Scott je bespomodno stajao po strani dok su je agenti vodili do automobila. Povikao je: - Imigracijski ne dolazi u Highland Park, takav je dogovor! Zbog ovoga dete ostati bez posla! Jedan se agent nasmiješio i rekao: - Ne bih rekao, gospodine. - U pola kuda u Highland Parku zaposlene su sluškinje Meksikanke! Zašto ste došli baš k meni? - Anonimna dojava, gospodine - odgovorio je preko ramena onaj isti agent. Scott je uputio agentu najbjesniji pogled koji je mogao uputiti odjeven u bokserice. - Anonimna dojava, malo sutra! Boo se progurala pokraj Scotta i bosonoga potrčala u spavadici stazom ispred kude, vičudi: — Consuela! Consuela! Consuela se okrenula upravo u trenutku kad je Boo ovila ruke oko širokog struka starije žene i čvrsto je zagrlila. Consuela se nagnula i rekla: - Oh, nina. - Boo je podigla ruku i obrisala suze s Consuelina lica. Nakon jednog trenutka, jedan je agent povukao Consuelu za ruku, pa je ona poljubila Boo i pokazala joj da se vrati u kudu. Boo je potrčala ravno u Scottovo naručje, izbezumljenog izraza lica. - Obedao si da nede dodi k nama! Obedao si! Kamo je vode? Što de joj se dogoditi? Pajamae je sad stajala pokraj njih. - Tako to oni rade - rekla je. — Samo dođu i odvedu te. Naposljetku se pojavila i Rebecca. Zarila je šake u bokove, uzdahnula i rekla: - Baš super. Tko de sad kuhati, ja? Jedan je agent gurnuo Consuelu na stražnje sjedalo tamne limuzine, dok je dvoje ljudi na jutarnjem trčanju zastalo u blizini i znatiželjno promatralo. Malo dalje niz ulicu, manje zamjetljiva od blagog povjetarca ovog ljetnog jutra, čitava je gomila tamnoputih muškaraca, mladih, sredovječnih i starih, stigla na posao, jednako kao i stotine drugih gomila tamnoputih muškaraca koji su pristizali u velebne rezidencije u mirnim ulicama

čitavog Grada Highland Park: vrtlari. Meksikanci iz Matamorosa ili Nuevo Lareda ili Juareza, voljni naporno raditi pod okrutnim ljetnim suncem kako bi im se pružila prilika za bolji život. Drugi je agent stajao uz otvorena vrata automobila, ali se okrenuo kad mu je Scott povikao: - Želite uhititi ilegalce? -Pokazao je niz ulicu prema vrtlarima. - Idite i uhitite njih! Možete se čitavo jutro voziti po Highland Parku i uhititi još stotinu meksičkih državljana! Ali oni kose travnjake najbogatijih ljudi u Dallasu, pa u njihove domove nedete idi, zar ne? Znam zašto ste došli k meni! Znam seronju koji vam izdaje naredbe! -McCall je. Sat vremena kasnije, Scott je stajao ispred Danovog radnog stola, još uvijek obuzet adrenalinom. Dan je uzdahnuo i rekao: - Možda. Možda bi trebao razmisliti o svojoj odluci. - Što, zar je ovo McCallovo upozorenje da mi može naškoditi? Nije naškodio meni, naškodio je sirotoj Meksikanki! Koja mu nije učinila baš ništa nažao! Scott je krenuo prema vratima, ali se zaustavio i okrenuo. -Oh, Dane, kad nazoveš senatora, reci da sam mu poručio da se jebe. Scott je protutnjao pokraj Sue i ušao u svoj ured, u kojemu je zatekao Bobbyja ispruženog na sofi. - Gospodine Fenney? - Sue je bila na vratima, s ružičastim papiridima za poruke u ruci. - Novinari. Ne prestaju nazivati. - Bez novinara. - Sue je nestala. Scott je obrisao znoj sa čela, pogledao Bobbyja i rekao: - Odveli su Consuelu. Bobby se uspravio. - Tko? - Imigracijski. Jutros su se pojavili, po anonimnoj dojavi. - Od McCalla. Scott se spustio na stolac. - Isuse, Bobby, da si joj samo vidio lice. Bila je nasmrt uplašena.

Bijes mu se ponovno razbuktao i očajnički je morao nešto udariti, pa je odaslao košaru za smede na drugi kraj prostorije. -Taj kurvin sin ne zna s kime ima posla! - Uperio je prst u svoju povedanu fotografiju na zidu. - Optrčao sam sto devedeset metara u utakmici protiv Teksasa! - U nogometu postoje pravila, Scotty. U igri koju McCall igra nema pravila. - To demo još vidjeti. Bobby je ustao sa sofe i rekao: - Bit du u knjižnici, budem li ti potreban - sažeci za Shawandu. Vidimo se za ručak? Scott je kimnuo glavom. Bobby se okrenuo kako bi otišao, ali je zastao kao ukopan kad se na vratima pojavila Karen Douglas. Pogledali su se kao dvoje djece, a zatim je Karen svrnula pogled i ušla u ured. Bobby je otišao, a Karen je rekla Scottu: -Sladak je. - Da, i ja mu to kažem. Scott je naglo sjeo i pokušao umiriti disanje. -Jesi li dobro? - upitala je Karen. - Nisam. - Nakon nekoliko dubokih udisaja: - Što ima? - Spremni smo uložiti Dibrellovu tužbu. - Sid je ušao u ured dok je Karen govorila: - Ali Richard iz parničnog kaže da da-laški državni sud nije baš pogodno mjesto za ovakvu tužbu. Kaže da su svi suci republikanci i neskloni opozivu gradskih urbanističkih odluka. Sid je namignuo Scottu i rekao: - Karen, koja je najvažnija činjenica koju odvjetnik mora znati prije nego što ode na sud, jedna činjenica koja de odrediti hodeš li pobijediti ili izgubiti? Karen se činila zbunjenom. Naposljetku je slegnula ramenima i rekla: - Koja je strana u pravu, a koja u krivu?

Sid se nasmijao. - Ne baš. To nije bilo na pravosudnom ispitu, Karen, ali najvažnija činjenica koju moraš znati jest je li onaj drugi odvjetnik sučevoj zadnjoj kampanji dao više novaca od nas. Jesam li u pravu, Scotte? Scott je kimnuo glavom Sidu, ali u mislima mu je bila Consuela... i izraz na njezinom licu... kao da ju je Sefior Fenney iznevjerio. Sid je rekao: -Jedini je problem u tome što se sporovi dodjeljuju slučajnim odabirom. Kako možemo biti sigurni da demo dobiti jednog od naših sudaca? Scottov je um, iako zasjenjen mislima o Consueli, ostao agresivan i kreativan kao uvijek. - Karen, reci Richardu da podnese tužbu šest puta jednu za drugom. Šest tužbi bit de dodijeljeno šestorici različitih sudaca. Odabrat demo suca kojemu smo dali najviše novca, i nastaviti s tom tužbom, a ostale demo povudi. Sid je s pravom bio zadivljen. Karen je imala onaj isti izraz lica kao brucošica koja gleda svoj prvi pornid u životu. Scott je pomislio na svoju sluškinju... iznevjerio ju je. Povikao je tajnici: - Sue, nabavite mi broj Rudyja Gutierreza! On je odvjetnik za useljenička pitanja! Karen je upitala: - Scotte, je li to etično? Podnijeti istu tužbu šest puta? - Radimo po kodeksu pravne etike, Karen, ne po Bibliji. * - Gdje je prokleta kava? U modernoj kuhinji na broju 4000 Beverly Drivea u Highland Parku, Rebecca Fenney je otvarala i s treskom zatvarala vrata ormarida, nastojedi pronadi zrnje kave i mlin, kako bi si po prvi put u tri godine sama skuhala kavu, bijesna i uzrujana jer su se njezina tjeskoba i strahovi eksponencijalno povedali. Je li njezin muž zajebao dobru stvar? Je li gubitak Consuele samo početak

- početak kraja? Uhidenje sluškinje Fenneyevih bit de glavna tema za ručkom svih dama iz Highland Parka ovog ponedjeljka. Što de one sad misliti o Rebecci Fenney? Kako de to utjecati na njezine šanse da predsjeda Cattle Baronsu? - Majko, što de se dogoditi Consueli? Za stolom su sjedile dvije djevojčice. - Ne znam, Boo. Pojedi nešto za doručak. Pajamae je skočila na noge. - Mogu ja kuhati, gospođo Fenney. Mami stalno kuham, jaja, šunku, kekse, krupicu... - Krupicu preskoči. - Rebecca je pokušala u sljededem ormaridu. - Gdje je kava? Pajamae je sad izvlačila tavice i kuhinjska pomagala te privukla stolac. Popela se na njega. - Primjerice. Baš je guba ovaj štednjak. Rebecca je odustala od kave. - Bit du dolje u teretani. Vi cure nemojte izazvati požar. Moramo nadi novu sluškinju. I to brzo. - Imigracijski je došao u tvoju kudu u Highland Parku? Isuse, Scotte, koga si razljutio? Scott je nazvao Rudyja Gutierreza, odvjetnika za useljenička pitanja. - Njezino ime je Consuela de la Rosa. Izvuci je još danas. - Nema šanse, Scotte. Imigracijski je nede pustiti. - Zašto ne? Pa ona je obična sluškinja. - Scotte, od 11. rujna svaki Meksikanac koji je nezakonito u Americi je, što se Imigracijskog tiče, međunarodni terorist. Igraju opako. I prije su bili seronje - a sad su seronje na kvadrat. - Platit du koliko god je potrebno, Rudy, samo je izvuci. - Scotte, bilo bi jeftinije ne boriti se protiv deportacije. Pusti neka je Imigracijski preveze preko granice, a onda je može ponovno prijedi i dodi ovamo. - Consuela to ne bi mogla izvesti.

- Dobro, ali nede biti jeftino. - Koliko de koštati? - Dvadeset i pet... tisuda. - Poslat du ti ček još danas. A ti je, Rudy, još danas pronađi, reci joj da de sve biti u redu, da smo mi njezina obitelj i da de nam se vratiti... i Rudy, reci joj da mi je žao. Bobby se vratio iz knjižnice nedugo prije podneva. Sad su se uspinjali dizalom do kluba Downtown. Scott je još uvijek osjedao silnu potrebu nešto snažno udariti. Ili nekoga. Namjestio je kravatu u zrcalu i rekao: Bobby, pokazat demo čitavom svijetu kakav je momak bio Clark McCall. - Zbog Shawande ili zato što je McCall dao uhititi tvoju sluškinju? Scott se je kratko promatrao u zrcalu. - Ne znam. -Javi mi kad budeš znao. Vrata dizala su se otvorila i Scott ih je poveo hodnikom do šefa sale. - Stol za dvojicu, Roberto. Roberto se ukočio na mjestu, razrogačivši smeđe oči kao da se pred njim ukazala sama djevica Marija. Scott je očekivao da de se prekrižiti. -Roberto? - Uh, gospodine Fenney, ja, ovaj... ja... uh... - Što je, Roberto? Želimo ručati. - Gospodine Fenney, ja ne modi to napraviti. Roberto iznenada više nije bio uglađeni šef sale kluba Downtown; bio je no habla ingles useljenik, tek stigao s granice. - Sto ne možeš učiniti?

- Dati vam stol. - Zašto? Robertovo se čelo zasjajilo od znoja. - Vi ne član. - Kako to misliš da nisam član? - Gospodine Fenney, vi ne više. - Kažeš mi da više nisam član? Roberto je kimnuo glavom. - Si. - Dovedi mi Stewarta. Roberto je odjurio u potrazi za upraviteljem kluba. Scott se okrenuo i kimnuo glavom trojici muškaraca koji su iza njega čekali na stol. Za manje od jedne minute, pojavio se Stewart, i za njim Roberto - i klupski zaštitar. - Stewarte, koji se to vrag događa? Stewart je pogledao Scotta s istim prezirom s kakvim bi pogledao beskudnika koji u otmjenom klubu Downtown traži milostinju. - Gospodine Fenney, vaše je članstvo u klubu opozvano odlukom direktorskog odbora, i stupilo je na snagu odmah. Moram vas zamoliti da napustite klub. - Pokazao je na članove koji su stajali u redu iza Scotta. Roberto, odvedi ovu gospodu do njihovog stola. Trojica muškaraca krenula su za Robertom u salu za ručavanje, ali ne prije nego što su znatiželjno pogledali Scotta i šapnuli između sebe: - To je Scott Fenney, odvjetnik Toma Dibrella. - Šališ se? - Ne šalim, gospodine Fenney.

Stewart mu je pružio omotnicu. Scott ju je zgrabio, otvorio i izvukao pismo Odbora direktora kluba Downtown u kojem obavještavaju A. Scotta Fenneya, Esq., da je njegovo članstvo u klubu okončano. Scottu je tlak tako skočio da je imao osjedaj da de mu žile na čelu svake sekunde eksplodirati. - Gospodine Fenney, molim vas, udaljite se. Ili de vas Darrell morati ispratiti. Darell, zaštitar, zakoračio je prema Scottu. Darrell je bio mlad, u ranim dvadesetima, stotinjak kilograma težak, s kravatom na zakopčavanje i smeđim poliesterskim sportskim sakoom, rukavi kojega su prianjali uz njegove snažne ruke. Vojnički ošišan, imao je četvrtastu čeljust i istureno čelo dizača utega od silnih progutanih steroida. Scott je igrao ragbi s onime što mu je dragi Bog dao; nije to kupio u jebenoj ljekarni. Ali, igrao je protiv mnogih takvih nakaza. Problem s mišidima iz ljekarne jest u tome da nisu pravi, nisu snažni, nisu modni. Samo izgledaju dobro. To je, barem, bila njegova teorija. Scott Fenney još je uvijek imao devedeset kilograma prirodnih mišida i još je uvijek mogao naprašiti Darrellovu guzicu na svih sedamdeset katova ovoga nebodera. Zakoračio je prema Darrellu i približio mu se toliko da je osjetio njegov zadah iz usta. Kroz stisnute zube, Scott je rekao: - Ne bih preporučio da pokuša. Scott je zgužvao pismo i bacio ga Stewartu u lice, a zatim se okrenuo i udaljio. Ved su odmakli desetak koraka, kad je začuo Bobbyjev glas: - Scotty. Scott se zaustavio i okrenuo. Bobby je pokazivao na portret na zidu, jednog od osnivača kluba: Mack McCall. Da se Mack McCall tog trenutka pojavio ispred njega, Scott Fenney bi tu nod vjerojatno prespavao u zatvorskoj deliji, jednako kao Shawanda Jones. Nikad ranije u životu nije bio ovako bijesan na neko drugo ljudsko bide, čak ni na nogometnom terenu. Znao je da se u takvom stanju ne može vratiti u ured, pa su on i Bobby prošetali prolazom do teretane. - Imaju bar sa sokovima - rekao je Scott.

Na ulazu ih nije dočekala vitka mala plavuša koju bi Scott obično zatekao kad bi nakon posla otišao u teretanu, nego Han, gromada mišida, u usporedbi s kojim je Darrell izgledao kao kržljavac. Han je pozdravio Scotta kao neznanca. - Molim vas, pričekajte ovdje, gospodine Fenney. - Oh, sranje - rekao je Bobby. - Ponovno deja vu. Vratio se s jeftinom sportskom torbom koju je klub davao gostima. Pružio je torbu Scottu. - Što je to? - Stvari iz vašeg ormarida. - Zašto?

- Vaše članstvo je okončano. - Otkad? - Od jutros. - Zašto? - Naređenje. -Čije? - Upravitelja kluba. - A tko je njemu dao naređenje? - Ne znam. Han je prekrižio ruke na grudima, podigavši gomilu mišida, nabreklih bicepsa i tricepsa, mišida nadlaktice i prsnih mišida. Scott nije bio siguran da želi iskušati svoju teoriju o steroidima stečenim mišidima na Hanu. Scott se kao student okušao u barskim tučnjavama, ali nikad u baru sa sokovima i nikad trijezan i nikad s nekim tako krupnim kao što je bio Han. I uvijek je imao potporu jednog ili dvojice suigrača napadača; ti su

dečki bili dovoljno ludi da se goloruki obruše na grizlija. Stoga se nije opirao kad ga je Bobby uhvatio za ruku i rekao: - Hajdemo odavde. Po prvi put otkad je postao partner u Ford Stevensu, A. Scott "Penney, Esq., za ručak je jeo hrenovku u pecivu, kupljenu od uličnog prodavača, u društvu ljudi čija je ukupna neto zarada bila manja od cijene njegovoga odijela. Progutavši dva peciva, zbog čega se ved počeo kajati, on i Bobby otišli su niz Main Street, što je bilo još nešto što Scott godinama nije učinio. Ili ikad. I to s dobrim razlogom. Pet minuta na srpanjskoj žegi i Scott je bio mokar od glave do pete od znoja. Kosa i lice bili su mu mokri, a svježe uškrobljena košulja sad je prianjala uz njegovo tijelo kao vlažna maramica. Znoj s grudi i leđa kotrljao mu se niz tijelo i skupljao u donjem rublju; znoj s nogu skupljao se u čarapama. Nadajudi se da de barem sačuvati podstavu 2.000 dolara vrijednog odijela, skinuo ga je i prebacio preko ramena. Bobby je nešto govorio, ali za Scotta je to bila samo pozadinska buka. Njegove su misli bile na Macku McCallu. Bobby je rekao: - Možeš li zamisliti te gradske hvalisavce, zar oni doista misle da bi ljetna Olimpijada mogla dodi u Dallas? Pola sportaša ne bi iz ove užarene pednice izišla živa. Ulični blok dalje, Bobby je rekao: - Nekod su po čitavoj Main Street bili kupleraji i saluni. Doc Holiday je obavljao zubariju i ubio svog prvog čovjeka upravo ovdje. Još kasnije: - Znaš da su Bonnie i Clyde odrasli ovdje? Oboje su ovdje pokopani. Clydeov grob je u Zapadnom Dallasu. Ne znam gdje je Bonnin. Šetali su, Bobby je upudivao Scotta u kratku povijest Dallasa, a Scott je odgovarao samo kimanjem glave i gunđanjem, jednako kao kad bi slušao Rebeccu koja mu pripovijeda o tome kako je provela dan. Stigli su do Dealey Plaze na zapadnom rubu središta grada, malenog trokuta zelene trave, uglavljenog između ulica Houston, Commerce i Elm, trostrukog prolaza prema zapadu i skladišta školskih knjiga i travnatog humka prema sjeveru. To je mjesto ostalo posve jednako kakvo je bilo 22. studenog 1963.

Bobby je rekao: -Jesi li ikad bio na šestom katu, i gledao odatle kroz prozor? Scott je odmahnuo glavom. - Nema šanse da je Oswald to učinio sam - rekao je Bobby. - Strijelac je morao biti na onom humku trave. Hodeš da odemo onamo? Scott je ponovno odmahnuo glavom. Bobby je pokazao niz ulicu. - Točno ondje, tamo je Ruby ubio Oswalda, u podrumu starog zatvora. Scott je progunđao. Oswald je ustrijelio Kennedyja, Rubyje ustrijelio Oswalda, Shawanda je ustrijelila Clarka, Scott je ustrijelio Macka. Bila je to samo pomisao. Bobby je rekao: - Točno na onom mjestu, tamo je započeo Dallas, prije stotinu i šezdeset godina, na istom onom mjestu gdje je ustrijeljen Kennedy. Jezovito, zar ne? U svakom slučaju, tip po imenu John Neely Bryan osnovao je trgovačku postaju na obalama rijeke Trinity - znaš da je nekod rijeka tekla točno ovuda? Svakog se proljeda razlijevala središtem grada, pa su prije osamdeset godina gradski oci preselili cijelu jebenu rijeku dva kilometra zapadno, i izgradili velike nasipe kako ne bi poplavljivala središte grada. Naravno, otad poplavljuje domove ljudi u Južnom Dallasu. Tamo nisu izgradili nasipe. Krenuli su natrag prema tornju Dibrell. Bobby je rekao: - Ljudi koji su osnovali Dallas bježali su od svojih vjerovnika na Istoku. »Otišao u Teksas«, govorili su, što je u ono vrijeme bilo kao da danas kažeš »bankrotirao je«. Zaključili su da bi njihovi vjerovnici mogli biti dovoljno hrabri da ih slijede na indijansko područje, ali da ni u kom slučaju nisu tako glupi da krenu za njima u ovu paklensku rupu. Kad su došli do šesterokatnice u kojoj se nalazila trgovina Nieman Marcus na uglu ulica Main i Ervay, Scott je zastao i promatrao kako jedna stara beskudnica vuče svoja kolica puna bezvrijednih stvarčica do izloga trgovine i divi se predmetima u izlogu, dizajnerskoj odjedi na mršavim bijelim lutkama, dok u unutrašnjosti

trgovine otmjene dame iz Highland Parka sjede na modnoj reviji Estee Lauder, tako je barem pisalo na izlogu. Starica je pogledala Scotta i uputila mu širok, bezubi osmijeh. Krenuli su dalje i Scott je počeo zamjedivati i druge neobične ljude koji su naseljavali središte grada, ljude koji su kroz vrudinu hodali ulicama, uz buku i mučna isparavanja ispušnih plinova automobila i autobusa, tako guste u zraku da ih je mogao osjetiti u ustima, skitnice i prosjake, bezube starice i bradate starce, Hispanoamerikanke za kojima tapdu dječica, mlade crnce opakog izgleda, i policajce pozornike. Ovdje na ulicama postojao je jedan posve drugi svijet. Vozedi se u svom ferrariju, Scott ove ljude nije zamjedivao nimalo više nego što je zamjedivao nežive predmete u gradu, stupove ulične rasvjete, parkirne satove ili kante za smede. Njegov se život odvijao 620 stopa iznad ulične razine, u klimatiziranoj udobnosti. Scottu je ovdje dolje na ulici bilo užasno neudobno. Bobby je dijelio svoje posjetnice. - Kog vraga radiš, Bobby? - Lovim klijente, čovječe. Scotty, ja sam ulični odvjetnik, a ovo je ulica. Kad ti pogledaš ove ljude, ti u njima vidiš beskudnike, lutalice, džeparoše, probisvijet—ja vidim klijente! Ovo je moj klub Downtown! Bobby je brzo shvatio svoju pogrešku. - Sranje, ved sat vremena dajem sve od sebe da ti skrenem misli s toga, a sad to sam spominjem. Oprosti. Ali, Scottove su se misli ved vratile njegovom savršenom životu šezdeset i dva kata iznad njih. Sad je znao da Mack McCall nede Scotta Fenneya nasmrt isprebijati mjedenim bokserom. Učinit de nešto mnogo gore. Oduzet de Scottu njegov savršeni život. Onaj osjedaj predstojede zle kobi obavio je Scotta Fenneya. Ako ubaci iz ovog pokušaja, Rebecca Fenney de završiti sa 74, što je njezin najniži rezultat u životu. Stala je iza loptice i dva puta probno zamahnula, a zatim prišla, zauzela položaj za ubacivanje, brižno namjestila palicu za ubacivanje iza loptice i prilagodila težinu dok nije postigla ugodnu ravnotežu. Znala je da je Trey,

mladi profesionalni igrač golfa kojemu je pladala 500 dolara za današnji sat golfa, pomno promatra, ali da ne gleda kako de ubaciti lopticu. Odmjerava joj dupe. Uvijek bi stao točno iza nje kad je ubacivala lopticu. Ved su završili igru na 62. On je imao dvadeset i šest godina, bio je božanstven, bivši sveamerički golfer. Upravo je dobio obavijest od Udruženja profesionalnih golf igrača da može sudjelovati u preostalim turnirima te godine. Ovo mu je bio zadnji tjedan u klubu. Glatko je zamahnula i poslala lopticu u ravnoj liniji deset centimetara od ruba rupe, a zatim je promatrala kako skrede ulijevo i klizi u rupu. -To! Trey joj je prišao. Pljesnuli su se rukama na osamnaestoj rupi golf kluba. Gledao ju je kao i uvijek, i ona je u njegovim očima vidjela potrebu: trebala mu je više no život sam. Spavali su ved zadnjih sedam mjeseci. Okrenuli su se, popeli travnatom kosinom do njihovih golf kolica i odvezli kratku udaljenost do kluba. Parkirali su kolica i pojavio se mladi crnac. — Gospodo Fenney, je li vaš automobil onaj crni mercedes dvosjed? - Molim? — Onaj crni dvosjed, to je vaš auto? - Da, što s njim? - Moram biti siguran da du vaše palice odnijeti u pravi automobil. — Nemoj nositi moje palice u automobil. Stavi ih u klupsku zgradu, kao i uvijek. — Gospodin Porter mi je rekao da ih odnesem u vaš auto. - Zašto? Slegnuo je ramenima. - Ne znam, gospodo.

Rebecca se okrenula prema Treyu. Slegnuo je ramenima. Ušla je u klupsku zgradu, kroz trgovinu golf opremom, ravno do ureda predsjednika, u kojem je sjedio Ernie Porter. Ernie nije uspio u profesionalnom golfu, pa je zadnjih dvadeset godina proveo podučavajudi golf, organizirajudi turnire i ubirudi postotak od svake palice, golf loptice i cipela prodanih u trgovini profesionalnom golf opremom. - Ernie? Podigao je pogled. — Da, gospodo Fenney? - Nosač, rekli ste mu da moje palice odnese u automobil? -Jesam, gospodo. - Zašto? - Ako vam je to nezgodno, gospodo Fenney, dat du da vam ih dostave kudi. - Ne želim palice u kudi. Igram ovdje svaki dan. Učinilo se da je Erniju iznenada pozlilo. — Gospodo Fenney, zar vi ne znate? -Što? Ernie je prelistao neke papire, promeškoljio se na stolcu i rekao: — Vaš suprug, gospodin Fenney... Dakle, on... On je, ovaj... On više nije član kluba. - Molim? Pa mi smo članovi ved četiri godine. - Tehnički, gospodo Fenney, član kluba je vaš suprug. Vi kao njegova supruga imate povlasticu igranja. Bududi da on više nije član, vi više nemate povlastice. Takav je propis. - Otkad Scott više nije član? - Od danas. Svog je supruga zatekla za kuhinjskim stolom, kderka mu se šdudurila na krilu i jecala, glave priljubljene uz njegovo rame, dok ju je milovao po pletenicama. Pajamae je sjedila s druge strane stola, natmurenog lica, brade položene na rukama na stolu.

- Majko, Consuela je otišla i više se nikad nede vratiti! Rebecca je položila ruke na bokove i nastojala ne vrisnuti. - Zar Sue ovaj mjesec nije platila članarinu klubu? Scott ju je pogledao. Bezizražajno je kimnuo glavom. - Ernie je rekao da više nisi član. Polako je podigao ruku i spustio je na komad papira na stolu. Prepoznala je zaglavlje kluba. Gurnuo je papir prema njoj. Uzela ga je i pročitala: Poštovani gospodine Fenney, Odbor za članstvo smatra da de Vaša daljnja nazočnost u klubu naškoditi kolegijalnoj atmosferi članova. Stoga se Vaše članstvo opoziva s današnjim datumom. Molimo Vas da se ne vradate u klub. Vaše osobne stvari bit de Vam dostavljene na kudnu adresu, zajedno sa završnim računom. - To je McCallovo maslo - rekao je. - Uredio je da me izbace i iz kluba Downtown i iz teretane. Pokušava me pritisnuti da odustanem od planirane obrane. - Prokletstvo, Scotte, rekla sam ti! - Spustila je ruku i pismo je odlepršalo na pod. Vožnja sa Scottom Fenneyem približavala se kraju. Jedino je bilo upitno hode li završiti nježnim slijetanjem ili žestokim padom. Djevojčice su sjedile u Booinom krevetu kad je Scott uzeo knjigu i sjeo na stolac uz krevet. Osjedao se posve izmožden. U samo jednom danu, izgubio je sluškinju i članstvo u restoranu, teretani i golf klubu. I sama pomisao da Mack McCall ima takvu mod, da može sjediti u Washingtonu i potezati konce u Dallasu, nazvati nekoliko brojeva i utjecati na Scottov savršeni život, natjerala je Scotta da shvati relativnost svog mjesta u svijetu. Možda onih 193 metara protiv Teksasa Scotta Fenneya i nisu učinili tako posebnim. - Pogazio si obedanje - strogim je glasom rekla Boo - i Consuele više nema. Scott je pretrpio svakojaku tjelesnu bol, ali nijednu koja se mogla usporediti s onom koju je osjedao zbog toga što je iznevjerio svoju kderku. Scott je skinuo naočale. - Žao mi je, Boo.

- Vrati je natrag. - Pokušavam. - Ponovno je stavio naočale i otvorio knjigu. - Gdje smo ono stali, na trinaestom amandmanu? Boo je rekla: - Želimo razgovarati o nečem drugom. Scott je zatvorio knjigu. - Dobro. O čemu? - Što je to oporuka? - Oporuka je zakonska izjava kojom se utvrđuje oporučna namjera o podjeli nečije imovine nakon smrti te osobe. Booino je lice bilo bezizražajno. - Na engleskom, molim -rekla je. Pajamae je kimala glavom. - Oporuka kaže tko de dobiti tvoje stvari kad umreš. Djevojčice su se pogledale i kimnule glavom. Boo je rekla: Tko bi dobio tvoje stvari da ti umreš? - Tvoja majka. - A tko bi dobio njezine stvari da ona umre? -Ja. - A tko bi dobio tvoje i majčine stvari da oboje umrete? -Ti. - Tko bi dobio mene? -Oh. - Djedovi i bake su mrtvi, nemam nijednu tetu ni ujaka, ni starijeg brata ili sestru... a sad više nemam ni Consuelu. - Kao prvo, Boo, tvoja majka i ja ne planiramo umrijeti u skoro vrijeme, pa je sve ovo samo hipotetski. - Kakvo? - Hipotetski. Znaš, što da. Ali, ne brini, tvoja majka i ja demo biti ovdje i brinuti se za tebe. Pajamae je rekla: - Mama kaže da su svi moji rođaci ili mrtvi ili u zatvoru. - Onda, što da? - upitala je Boo. - Sto da što? - Da ti i majka umrete?

- Ne znam, Boo. Valjda nisam baš mnogo razmišljao o tome. Boo je ispružila punu šaku novčanica od jednog dolara i raznih kovanica. - Želimo te unajmiti za našeg odvjetnika, ali imamo samo trinaest dolara, pa deš morati raditi jako brzo. - Što želite da učinim? - Napiši nam oporuku koja kaže da demo, ako Pajamaeina mama umre, mi dobiti Pajamae i da de živjeti s nama, a ako ti i majka umrete, njezina mama dobiti mene i ja živjeti s njima. - U naselju? - upitao je Scott prije nego što se uspio svladati. - Ne. Dobit du ovu kudu, ovdje demo živjeti. Sad su obje djevojčice kimale glavama. I Scott se nasmiješio po prvi put toga dana, zamislivši Shawandu Jones kao gospodaricu kude na broju 4000 u ulici Beverly Drive, u samome srcu Highland Parka. SEDAMNAEST McCall je seronja. - Reci mi nešto što ne znam. Bilo je devet sati ujutro narednog dana i Scott je bespomodno sjedio na sofi u Danovom uredu. Njegov je stariji partner sjedio za svojim stolom, prekriženih ruku, poput svedenika koji sluša ispovijed. - Ali, on je bogat i modan, Scotte, što ga čini veoma opasnim seronjom. - On je tvoj prijatelj. - Nisam rekao da mije prijatelj. Činjenica je, ja tom gadu ne bih okrenuo leda. Ali, on de biti sljededi predsjednik ove države i želimo da bude prijatelj naše tvrtke. - Dane, reci mu da mogu živjeti bez kluba Downtown, teretane i golf kluba - oduzeti mi članstvo... okej, dobro, to znači igrati grubo. Ali, uzeti Consuelu, povrijediti sirotu Meksikanku koja u životu nije ni mrava zgazila... to nije gruba igra, Dane, to je najobičnija pakost. Reci mu da je najobičniji pokvarenjak kad je to učinio. - Scott se tog jutra probudio željan borbe. -Zapravo, zašto mi ne daš McCallov broj, sam du mu redi.

Dan se nasmiješio. - Ne bi išlo, Scotty. - Znaš, Dane, mene nikad nisu odnijeli s terena. Primio bih najjači udarac koji bi mi suparnička ekipa mogla zadati, i uvijek bih ustao. Dan je kimnuo glavom. - Bio si izdržljiv. -Još uvijek jesam. - Scott je lupnuo kažiprstom po sljepoočici. - Ovdje gore. Tu je prava izdržljivost, u glavi. Svi ozljeđuju tijelo, ali dečki koji su mentalno izdržljivi ustanu sa zemlje i nastave igrati. McCall mi je zadao svoj najjači udarac i ja sam ustao. Reci mu to. Reci mu da sam još uvijek u igri - a sad du igrati još jače. I to mu reci. Scott je ustao i krenuo prema vratima, ali je zastao kad je Dan rekao: — Scotty? -Da? - Kako znaš da je to njegov najjači udarac? Pet minuta kasnije, Mack McCall je govorio Danu: - Taj se dečko ne slama lako. - Ne, ne slama se - složio se Dan. - Pa, slomit de se... ili de svi u Dallasu znati da mu se žena jebe s klupskim učiteljem golfa. - Treyom? Isuse, taj dečko žanje na sve strane medu ženama po Highland Parku. Trebao bi nam pladati. Kako si saznao? - Delroy je malo pronjuškao. - Prokletstvo, Mack, zadrži to malo za sebe, da vidimo hode li se Scott predomisliti. Žena ga vara... mora da bi mu to teško palo. - Zvučiš kao da ti je stalo do Fenneya. - On je najbolji mladi odvjetnik kojeg sam u životu sreo... on mi je kao sin. - Dane, sin može biti opasna stvar.

Jutarnja pošta čekala je Scotta kad se vratio u svoj ured. Ali, umjesto da naplati tisudu dolara za čitanje pošte, današnja de ga pošta koštati mnogo puta vedi iznos: jedno je pismo bilo od Unutarnje službe za prihode, koja je od njega zahtijevala 75.000 dolara na ime poreza na dadilju, globe i kamata u slučaju Consuele de la Rosa. I Scott je znao da su Danove riječi bile upozorenje: Mack McCall još nije završio sa Scottom Fenneyem. Scott je sjeo za radni stol i procijenio svoju financijsku situaciju. Imao je 100.000 dolara gotovine, višemanje - zapravo 25.000 dolara manje bududi da je jučer poslao ček Rudyju Gutierrezu - na bankovnom štednom računu, koji mu nije donosio gotovo nikakvu kamatu, i još 200.000 dolara na njegovom 401(k) računu, sve u tehničkim dionicama, sve ispod površine, i sve je vrijedilo upola manje kad ih je platio. Dugovao je 2.8 milijuna dolara za kudu, 175.000 dolara za ferrari, i još 150.000 dolara za mercedes i range rover, uz 25.000 dolara na kreditnim karticama. Tri milijuna stotinu pedeset tisuda dolara dugovanja. Automobili su vjerojatno još uvijek vrijedili koliko je bio dužan, a kuda je vrijedila oko milijun više od dugovanja, iako je tržište skupocjenim kudama u Dallasu u skorije vrijeme malo usporilo. Njegov jedini prihod bio je njegov mjesečni partnerski dohodak od 62.500 dolara bruto, odnosno samo 42.000 dolara nakon poreza, koji bi nestali brže od kapi kiše na pločniku u srpnju: 4.000 dolara mjesečnih rata za ferrari, 3.000 dolara za Rebeccin mercedes i rover, 16.000 dolara mjesečnih kamata za kudu, 10.000 dolara mjesečno poreza na nekretnine i police osiguranja, i 4.000 dolara mjesečno za režije i održavanje. Nakon čega bi ostalo samo 5.000 dolara za namirnice, odjedu, odlaske u restorane, zabavu i klupske članarine - sad barem njih više nede morati pladati. Nikad nije brinuo o štednji; kuda je bila njegova štedna knjižica, mirovinski fond i fond za crne dane. Naravno, do tih je računa mogao dodi samo prodajom zdanja ili refinanciranjem hipoteke, što nije bila vjerojatna mogudnost bududi da je Dan Ford od predsjednika banke zatražio osobnu uslugu kako bi se Scottu uopde odobrio kredit od 2.8 milijuna dolara.

I tako je Scott napisao ček sa svog štednog računa na sedamdesetpettisuda dolara na ime Unutarnje jebene službe prihoda. A zatim se udobno zavalio u stolac i pitao što de McCall sljedede uzeti. Sa sofe u Scottovom uredu, Bobby je rekao: - Sedamdeset i pet somova dolara? Sranje, da prodam sve što imam i platim dugove, još uvijek bih bio sedamdeset i četiri tisude kratak. A ti si napisao ček? Bobby je došao Scottu da ga uputi u novosti. — Da. Ali je to bila sva moja gotovina. — Znaš, Scotty, McCall s ovim ide mnogo dalje nego što sam mislio. Hodu redi, biti ljut je jedno, ali nastojati uništiti čovjeku život, čovječe, sad je ved ugazio na teritorij Stephena Kinga. — On ne može uništiti moj život, Bobby. Može mi uzeti sluškinju, članstvo i gotovinu, ali ne može me uništiti. Još uvijek imam klijente koji mi pladaju tri milijuna dolara godišnje. — Gospodine Fenney? Na vratima je stajala Sue. -Da? — Nazvao je gospodin Dibrell i rekao da vas mora vidjeti čim prije je mogude. Lijepa plavuša na recepciji Dibrell Property Company danas se nije raspitivala o Scottovom bračnom stanju, a Marlene mu se nije nasmiješila. Umjesto toga je odvratila pogled dok je polazio pokraj njezinog stola i ulazio u unutarnje svetište Toma Dibrella. Prema bolnom izrazu Tomova lica, Scott je zaključio da de ovaj put morati pregovarati o nagodbama za seksualno zlostavljanje s dvije recepcionarke. I pitao se hode li to modi. — Što ima, Tome? Tom mu je pokazao na sofu. — Sjedni, Scotte.

Scott je zaobišao stolid za kavu, dugačku staklenu ploču smještenu na podnožje zalemljenih potkova. Spustio se na meku kožu i raširio ruke preko naslona. Odvjetnik i njegov klijent promatrali su se preko dvadeset stopa skupocjenog pokudstva. — Dugo smo ved zajedno, Scotte. -Jedanaest godina, Tome. Koliko sam odvjetnik. — Ti si najbolji odvjetnik kojega sam ikad imao, Scotte, a imao sam ih nekolicinu. — Pa, hvala. - Zahihotao se i nasmiješio. - Znaš, Tome, na koledžu kad bih prekidao s nekom curom, najprije bih joj uvijek rekao koliko je lijepa. Tom je kimnuo glavom i izdahnuo. Ali, nije se nasmiješio. — Prekidamo, Scotte. — Molim? — Više nisi moj odvjetnik. Od straha Scott je poput munje poskočio sa sofe i preko praznine do Tomova radnog stola. Sad je gledao svog bogatog klijenta, tri milijuna honorara za pravne usluge, i puis mu se sa svakom sekundom ubrzavao dok su mu kroz glavu poput poludjele lokomotive jurcale posljedice gubitka Toma Dibrella za klijenta. - Tome... zašto? - Najbolje je da ne ulazimo u to, Scotte. Gotovo je. -Ali... - Nemoj, Scotte. Scott je bio teturav i zbunjen, kao da je upravo dobio udarac u glavu. Okrenuo se od Toma i napravio nekoliko koraka prema vratima, i vidio je nešto što nikad ranije nije vidio ili nije imao vremena zamijetiti. Čvrsto je trepnuo, a oči i misli usredotočile su se istodobno. Na zidu je bila uokvirena fotografija Toma Dibrella i senatora Macka McCalla na nekom golf turniru. Okrenuo je leđa Tomu, ali je pokazao na fotografiju. - On je, zar ne? McCall. On te prisilio da to učiniš. Dugo su se netremice promatrali, a zatim se Tomovo lice

ovjesilo i kimnuo je glavom kao da ga boli. - Scotte, želiš li znati odgovor na tajnu? - Kakvu tajnu? -Je li Oswald radio sam?... O kakvoj jebenoj tajni misliš da govorim? Kako je Tom Dibrell preživio slom burze nekretnina i zadržao svoj toranj kad su svi drugi propali i izgubili svoje. Scott je kimnuo glavom. - McCall. On me spasio. Onaj mirovinski fond u New Yorku, gadovi su držali hipoteku na ovu zgradu - koju su pokušavali zaplijeniti zbog prekoračenja roka - željeli su da u Kongresu prođe neki zakon, svojevrsna porezna olakšica na njihova ulaganja. Mack im je rekao da de, uzmu li mi zgradu, odjebati njihov zakon. Odustali su od zahtjeva. I Mack mi je sredio ugovore za novu zgradu pošte i sudsko središte, dao mi priljev gotovine. Spasio me je, Scotte, samo zato što smo susjedi i što ja šaljem svog vrtlara k njemu da mu pokosi travu. I nikad od mene nije ništa tražio... do sad. On je kao Kum, Scotte - kad te naposljetku zatraži uslugu, ne odbijaš ga. Dugujem mu. - A što je sa mnom? Počeo sam raditi s tobom kad su te drugi odvjetnici ostavili kao govno. Odan sam ti ved jedanaest godina. Zar meni ništa ne duguješ? Tom se trznuo i izraz njegovog lica promijenio se od žalosnog u zabavljen. - Platio sam ti što sam ti dugovao, Scotte. U cijelosti, svaki mjesec. Zapravo, i više nego u cijelosti. Ved mi godinama previše zaračunavaš. Misliš da nisam znao? Napladuješ mi svoje studente prava, treniraš nove odvjetnike na moj račun, podižeš troškove kopiranja, faksova i telefonskih poziva, napladuješ svoju satnicu za naše ručkove, nabijaš satnicu - zašto misliš da sam zaposlio sve one pametnjakovide s Harvarda, zbog zdravlja? Znam gdje odlazi svaki jebeni peni u ovoj firmi! Zaključujem da si mi kroz godine naplatio barem dva, tri milijuna previše. Ali, to je ono što si htio od mene - moj novac, ne moje prijateljstvo. Stoga sam ti

tako i platio, Scotte, gotovinom. Ne odanošdu. Svojim sam prijateljima odan, prokleto odan. Ali, ti mi nisi bio prijatelj. Ti si mi bio odvjetnik. - Da, Tome, i kao tvoj odvjetnik, iskrivio sam neka pravila zbog tebe. Gurao sam pravnu i etičku omotnicu za tebe, kako bi se tvoji poslovi proveli! Tom je podigao ruke, kao da se predaje. - Opaja o tome ne znam ništa, Scotte. Ja sam samo glupi stari građevinac. Zamršene pravne probleme ostavljam svom doista pametnom odvjetniku. Nasmiješio se. - Prije manje od mjesec dana, Tome, stajao sam upravo ovdje, a ti si me trebao da ti ponovno izvučem guzicu iz škripca... kako se ono zvala, Nadine? I izvukao sam te. Rekao si da mi to nikad nedeš zaboraviti. - I nedu. To nedu nikad zaboraviti, Scotte. Ali ovo je posao. On je odvjetnik Rossa Perota. On je odvjetnik Jerryja Jonesa. On je odvjetnik Marka Cubana. On je bio odvjetnik Toma Dibrella. Odvjetnik bi mnogo radije da njegova žena pobjegne s drugim muškarcem, nego da njegov klijent pobjegne s drugim odvjetnikom. Ako ga žena izda, on počinje sumnjati u nju. Ali ako ga klijent izda, počinje sumnjati u sebe; činjenica je, klijentova izdaja jedino je što odvjetnika može nagnati da posumnja u sebe, da se zapita tko je i š'to je. Jer odvjetnik bez žene i nadalje je odvjetnik, ali odvjetnik bez klijenta je samo muškarac. Identitet odvjetnika nastaje prema klijentima koje zastupa. Odvjetnikova mod, prestiž, utjecaj, bogatstvo, reputacija i položaj u društvu - tko je i stoje - određeni su klijentima koje zastupa. Dobar si onoliko koliko su tvoji klijenti bogati.

Scott se uspeo dizalom kao značajan odvjetnik u Dallasu, odvjetnik s bogatim klijentom; bio je Scott Fenney, odvjetnik Toma Dibrella. Sad se spuštao kao... tko? Nije prepoznao muškarca u zrcalima na zidovima dizala. Njegov prvi poznati identitet bio je Butchov sin. Zatim, otkad je njegova nogometna vještina postala očita, bio je nogometaš. A zadnjih jedanaest godina bio je odvjetnik Toma Dibrella. Uvijek je imao neki identitet. Ali, tko je bio Scott Fenney sad? Tek još jedan odvjetnik bez bogatog klijenta, nimalo bolji od Bobbyja, čiji je najbolji klijent bio konobar Hispanoamerikanac? Po prvi put u životu, nije znao tko je. Scott je još uvijek bio u stanju šoka kad se vratio u svoj ured i na sofi zatekao Bobbyja, a na stolu preporučeno pismo. Ime na omotnici - Prva banka Dallasa - jedva da je i zamijetio. Nožem za otvaranje pisama prerezao je vrh omotnice, ne pridajudi joj nimalo više značaja od običnog propagandnog letka. Izvukao je pismo, četiri stranice krutog presavijenog papira, a zatim raz-motao stranice i izravnao ih na stolu. I pročitao. I dok je čitao, polako je shvatio: čita vlastitu osmrtnicu. Banka je povlačila obveznice na kudu i automobile. Imao je deset dana da isplati 325.000 za tri automobila i trideset dana za 2.8 milijuna dolara za kudu. Nepravovremeno podmirivanje dugovanja rezultirat de neposrednim zaposjedanjem automobila i gubitkom hipoteke na kudu. Scott Fenney de izgubiti svoju kudu i ferrari. Njegov de savršeni život nestati. Osjedaj poraza pokušao mu je obuzeti misli, ali Scott Fenney nikad nije bio poražen, čak ni kad bi izgubio. Jer kad bi izgubio, to ne bi prihvatio. Umjesto toga bi se razbjesnio. Kao sad. Disanje mu se ubrzalo, čeljust stisnula, a bijes osnažio um i tijelo. Podigao je slušalicu i pritisnuo gumb za brzo biranje privatnog broja Teda Sidwella, predsjednika banke. Ted se javio čim je telefon zazvonio. - Tede, Scott Fenney je. Koji se vrag događa?

- Zahtjev za isplatu, Scotte. A mi smo upravo podnijeli zahtjev. - Zašto? - Taj ti je kredit odobren kao usluga, Scotte. Za usluge, čovjek mora činiti usluge. Takva su pravila igre. - Shvadam. McCall. Dobro, didi du kredit u drugoj banci. Ted se nasmijao. — Na današnjem tržištu? I bez Toma Dibrella kao klijenta? Ne bih rekao. - Vijesti brzo putuju. - Znao sam prije tebe. - Prodat du prokletu kudu, vrijedi milijun više od dugovanja. - Prodat deš za trideset dana? Bit deš sretan ako dobiješ koliko duguješ. - Proglasit du bankrot. Mogu vas zavlačiti šest mjeseci, možda godinu dana. - Ni to nije izgledno. Banka ima hipoteku na kudu suca Schneidera u Highland Parku. On je sudac za bankrote. A on razumije usluge. Scottu je ponestalo odvjetničkih odgovora, pa se vratio univerzalnoj nogometnoj retorici: — Jebi se, Tede. Tresnuo je slušalicu i prekinuo poziv. Bobby je sjedio uspravno. — Što je to bilo? Scott je shvatio da mu je lice mokro od znoja. — Banka je opozvala hipoteku, na automobile i kudu. - Kako ti mogu opozvati hipoteku? —Jer nije riječ o hipoteci na kakvu misliš. Ne dobivaš Fannie Mae hipoteku s pet posto na trideset godina za kudu vrijednu 2.8 milijuna, Bobby. Dobiješ zahtjevnicu naplativu u roku od trideset dana. - Isuse. Možeš li dobiti kredit u nekoj drugoj banci? - Ne bih rekao. Tu sam hipoteku dobio samo zato što je Dan iskoristio svoj utjecaj na predsjednika banke, tog seronju.

- Da pogađam tko sad utječe na predsjednika banke? Scott je kimnuo glavom. -Mogao bi prodati kudu. - Rebecca bi umrla. Njoj je ta kuda sve u životu. - Sranje, Scotty, imaš tri milijuna godišnjih honorara. Nešto deš ved smisliti. Scott je jedva uspio izgovoriti: - Dibrell me upravo otpustio. Rebecca je rekla: - Ako ti više nisi odvjetnik Toma Dibrella, tko sam ja? Čitavim putem do kude, Scott se pripremao za ovaj trenutak; nadao se da je njegova izvedba njegovoj ženi uvjerljivija. - Ne trebam ga. - Ne, ali trebaš njegova tri milijuna za pravne usluge. Slušaj, Scotte, vedina odvjetničkih žena nema pojma što njihovi supruzi rade u uredu, ali ja imam. Sam Bog zna da si me u zadnjih jedanaest godina dobro naučio. Znam kako stvari funkcioniraju u odvjetničkoj tvrtki. I znam da partner koji je upravo izgubio klijenta vrijednog tri milijuna dolara, nede još dugo biti partner. A što demo onda, Scotte? Kako demo platiti ovu kudu? Scott je prišao prozorima u spavadoj sobi. Nije mogao gledati u svoju suprugu, dok joj je govorio ono što je morao redi. - Znaš, Rebecca, ima još nešto. Kuda. Banka zahtjeva isplatu. Moram platiti 2.8 milijuna dolara u roku od trideset dana, ili du izgubiti kudu. Ukoliko je prije ne prodamo. Okrenuo se i vidio kako iz Rebeccina lica nestaje boja i noge je izdaju; srušila se na krevet i tupo zagledala u zid ispred sebe. Nakon jednog trenutka, progovorila je, kao sama sa sobom: -Bez ove kude, nikad nedu postati predsjednica Cattle Baronsa. - Oči je, prazne i izgubljene, okrenula prema Scottu. - Kako du se ikad više modi pokazati u ovom gradu?

Scott Fenney je osjetio žalac suprugina razočaranja. Iznevjerio ju je, razočarao, izdao. Obedao joj je ovaj život, život u ovoj kudi, s ovim stvarima, vožnju onim automobilima. A sad je prekršio to obedanje. Po prvi put u životu, osjetio je bol neuspjeha. I iza te boli, osjetio je još nešto, bijes koji se skupljao duboko u njemu, i to ne bijes odvjetnika prema klijentu koji nije platio svoj račun ili sucu koji je donio presudu protiv njega, nego onakav bijes kakav je ranije osjedao samo na nogometnom terenu, temeljni bijes koji u čovjeku postoji još od Adama, bijes koji ti pomuduje um i osnažuje tijelo, koji te tjera redi ono što ne bi smio redi i učiniti ono što ne bi smio učiniti, onakav bijes koji je obično rezultirao kažnjavanjem Scotta Fenneya zbog nesportskog ponašanja. Onakav bijes koji je značio da de neki kurvin sin ubrzo osjetiti odmazdu Scotta Fenneya.

OSAMNAEST U četiri sezone koliko je igrao u prvoj postavi nogometne momčadi svog koledža, u utakmicama protiv ekipa kao što su Texas, Texas A&M, Nebraska i Oklahoma, ekipa s igračima koji su od SMU igrača bili teži dvadeset, čak i dvadeset i pet kilograma po poziciji, Scott Fenney, broj 22, nadobivao se batina. Sa svojih devedeset kilograma težine, bio je snažan, brz i izdržljiv; ali kad bi ga dograbio obrambeni igrač od stotinu dvadeset i pet kilograma i srušio ga na tvrdi teren, svejedno je boljelo. Imao je dvije operacije koljena, iščašeno rame, pet slomljenih rebara, četiri slomljena prsta (dvaput isti), dva loma nosa, jedan potres mozga, brojne ogrebotine i modrice i ukupan broj od 117 šavova. Ali nikad nije propustio nijednu jedinu utakmicu. Scott Fenney bi ustao svaki put kad bi ga srušili. A kad bi ustao, uvijek bi im vratio, optrČavanjem terena, vradanjem početnog udarca, zabijanjem pogotka. Osveta mu je pomagala da bol nestane.

Senator Mack McCall pokazao je Scottu pravo značenje riječi bol. Udario je Scotta kao nijedan obrambeni igrač. Sad je bilo vrijeme da mu Scott to vrati. Pogledao je na sat i ustao. Pogledao je kroz prozor osvijetljeno središte grada. Bilo je ved skoro devet sati naredne večeri i Scott je bio u svom uredu. - Scotty - rekao je Bobby sa sofe. - Znam da je to bila moja zamisao, ali možda i nije baš tako dobra. - Ideš li ili ne? Bobby je ustao. - O, da, naravno da idem. Iako, osjedam se kao da se ukrcavam na Titanic. * Oči Mačka McCalla šarale su nagim tijelom Jean McCall, i sjetio se prvog puta kad su spavali, sad je ved tome petnaest godina, ni mjesec dana nakon što je ona diplomirala pravo i pridružila se njegovom osoblju. Bila je mlada, bila je vitka, bila je seksi i nije bila njegova supruga. Njegova supruga nije bila ni vitka, ni seksi, ni mlada; bila je stara, četrdeset i pet godina, jednako kao i tada on, ali se on nije osjedao tako starim kao Što je ona izgledala. Martha je izgledala kao njezina majka - žena koja ga u seksualnom smislu nije baš naročito privlačila. U dobi od četrdeset i pet godina, Mack McCall još se osjedao mladim i pohotnim, i bila mu je potrebna mlada i pohotna žena, kao Jean. Seksali su se gotovo svaki dan, u bilo koje doba i na bilo kojem mjestu — u njegovoj privatnoj kupaonici, na zadnjem sjedalu limuzine, u garderobi Senata. Jean je imala nevjerojatno tijelo, tijelo zbog kojeg se i on ponovno osjedao kao dvadesetpetogodišnjak koji kipti od testosterona. I imala je seksualni nagon kojim je mogla trajno onesposobiti upola mlađeg muškarca od njega. Ujedno je bila neizmjerno fotogenična, lijepa, artikulirana, šarmantna i inteligentna. Kad je Mack počeo sanjati o Bijeloj kudi, morao je odlučiti: Želi li prvu damu koja izgleda kao baka ili kao manekenka? Za tu mu je odluku trebalo manje od jedne minute. Razveo se od Marthe.

Ona je uzela nekog seronju od odvjetnika i zaprijetila da de potvrditi pretpostavke objavljene u tabloidima: da senator Mack McCall održava ljubavnu vezu s jednom članicom svog osoblja. Na Capitol Hillu vijest da neki kongresnik vara suprugu nije bila nikakva velika senzacija. Ali, pitanje je bilo osjetljivo, bududi da se taj određeni kongresnik pozivao na vrijednosti konzervativne obitelji i bacio oko na Bijelu kudu. Naravno, Mack McCall je znao sklopiti posao kad se za to ukazala prilika. Za 100 milijuna dolara, Martha je držala usta zatvorena i vratila se kudi u Texas. Jean je vrijedila svakog novčida. Ali, godine su uzele svoj danak na Macku McCallu. Sad, u dobi od šezdeset godina, više se nije osjedao kao dvadesetpetogodišnjak; nije se osjedao ni kao četrdesetpetogodišnjak, čak ni kao pedesetpetogodišnjak; nije se osjedao mladim, muževnim i punim testosterona. Stoga je učinio ono što bi učinio svaki šezdesetogodišnjak koji drži do sebe, a ima novac i ženu dvadeset godina mlađu od sebe: otišao je liječniku. Sad se senator Mack McCall svakoga jutra tuširao, brijao, pljuskao losionom i stavljao flaster testosterona, a svake je večeri gutao tabletu Viagre, u nastojanju da zadovolji svoje seksualne maštarije i Jeanine seksualne potrebe. Te večeri je ležala ispružena naga na njihovom krevetu. Tijelo joj je još uvijek bilo nevjerojatno skladno i poželjno; crnu je kosu prebacila preko ramena tako da joj je padala na čvrste grudi; trbuh joj je bio ravan bez ijedne trudničke strije; vitke noge nisu joj izgledale kao auto-karte. Na očima je imala svoje Clark Kentove naočale i radila je na prijenosnom računalu; televizor je bio upaljen, ali je ton bio isključen. Mack večeras nije kanio riskirati: jutrošnji je testosteronski flaster zamijenio novim prije samo sat vremena, kad je progutao i svoju tabletu Viagre. Flaster je u njegov krvotok lučio eliksir mladosti, a mala modra pilula širila arterije koje vode do njegovog penisa; fiziološka pojava koja je rezultirala dojmljivom erekcijom. Osjedajudi se silno ponosno, mlado i muževno (iako zahvaljujudi kemiji i samo na kratko vrijeme), Mack je

prišao Jean i stajao uz krevet dok se njezine oči nisu odvojile od računala i pronašle ga. Podigla je obrve i nasmiješila se. - Pretpostavljam da večeras nedemo gledati Dateline. Ili barem ne prvih pet minuta Datelinea. Mack nije mogao znati da je to ono što je njegova supruga mislila dok je skidala naočale, odlagala računalo na nodni ormarid, klizila na krevet i širila noge. Za Mačka McCalla predigra se uvijek sastojala u provjeri dionica nafte, pa se popeo na Jean i odmah ušao u nju. Bilo je nevjerojatno biti u njoj, podigla je noge i ovila ih oko njegovog struka, zabila nokte u njegova bedra, njezine krupne dojke gušile su ga od zadovoljstva, dok se on uporno zabijao u nju ravnomjernim ritmom pumpe za naftu i razmišljao koje su dionice skočile danas kad... - Mack, Mack, prestani! Jean je posegnula za svojim naočalama i daljinskim upravljačem. Lijevom je rukom stavila naočale, a desnom uperila daljinski prema televizoru. Mack se izvukao iz nje, teško dišudi. - Molim? Jean je pokazala na televizor. - Gledaj! Mack se okrenuo prema televizoru i ugledao lice svog mrtvog sina. — Večeras, iz savezne zgrade u središtu Dallasa, donosimo ekskluzivni prijenos razgovora sa Shawandom Jones, ženom optuženom za umorstvo Clarka McCalla, sina senatora Macka McCalla, glavnog kandidata za sljededeg predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Na ekranu se pojavilo crno lice Shawande Jones, prostitutke, narkomanke i ubojice. Pokraj nje je sjedio A. Scott Fenney, Esq. - Baš je zgodan - rekla je Jean, i time raspalila bijes koji je u Mačku ved tinjao. Na televizoru: — S gospođicom Jones je večeras odvjetnik kojega joj je dodijelio sud, Scott Fenney. Gospodine Fenney, sve su televizijske postaje u zemlji pokušavale dobiti intervju s vama ili vašom klijenticom još otkad je uhidena — zašto ste večeras pristali?

—Jer smo saznali određene informacije koje zahtijevaju javnu pritužbu. I zato što određeni potezi senatora McCalla predstavljaju opstrukciju pravde. - To je ozbiljna optužba, gospodine Fenney. No vratimo se najprije na nod u subotu, petog lipnja. Što se dogodilo? Tlak Macka McCalla ravnomjerno je rastao dok je crna kurva pričala svoju priču: Da ju je Clark pokupio na ulici, ponudio joj tisudu dolara za nod seksa, odveo je u obiteljsku kudu McCallovih u Highland Parku, imao seks s njom, a zatim je prebio i nazvao crnčugom; da mu je ona uzvratila, udarila ga koljenom u međunožje i otišla, uzevši novac koji joj je dugovao i ključeve njegovog automobila; da je Clark, kad ga je zadnji put vidjela, bio živ i previjao se od bolova na podu, proklinjudi je; da je oružje kojim je počinjeno umorstvo doista njezin pištolj, ali da ga ona nije uperila u Clarkovu glavu, povukla obarač i raznijela mu metkom mozak. Kad je naposljetku prestala govoriti, na televiziji su se pojavile propagandne poruke. Tijekom te stanke, McCall je hodao po sobi, nag i bijesan. A kad bi se Mack McCall razbjesnio, netko bi nastradao. Taj netko de ovaj put biti A. Scott Fenney. Jedino pitanje bilo je kako de ga McCall povrijediti ovaj put. Samo što nije odlučio, kad se na ekranu ponovno pojavio prijenos uživo i novinar obratio Fenneyu. - Gospodine Fenney, vaša klijentica navodi da je Clark McCall bio rasist i brutalni silovatelj. Ali, njega nema ovdje da se obrani od tih navoda. Kako očekujete da de porota povjerovati prostitutki ovisnoj o drogama? - Zato što ona nije prva žena koju je Clark McCall pretukao i silovao. Sav bijes koji je Mack McCall osjetio u svojih šezdeset godina života - bijes prema konkurenciji, političkim oponentima, bivšoj ženi - sve to zajedno nije se moglo usporediti s bijesom koji je sad upravljao njegovim bidem. Očajnički je želio ubiti Scotta Fenneya.

- Clark McCall je prije godinu dana pretukao i silovao još jednu ženu. Ona je podnijela krivičnu prijavu protiv njega, ali je odustala od nje pod pritiskom i uz pola milijuna dolara koje joj je isplatio senator McCall. Pristala je svjedočiti na Shawandinom suđenju. - Kako bi potvrdila da je Mack McCall bio silovatelj? - Da. A bilo je i drugih žena, još šest drugih, koje je Clark McCall pretukao i silovao. Pozivam te žene da se jave i svjedoče, kako nedužna žrtva Clarka McCalla ne bi bila osuđena na smrt za zločin koji nije počinila. Tijekom sljededeg bloka propagandnih poruka, Mack je upitao Jean ima li na svom računalu kudni broj Dana Forda. Imala je. Kad se program nastavio, novinar je upitao: - A sad, gospodine Fenney, porazgovarajmo o vašoj tvrdnji da senator McCall ometa pravdu. Fenneyje rekao: - Naravno, suđenje osobi optuženoj za umorstvo Clarka McCalla svakako de biti medijski cirkus. Savezni sud nije vjerovao da bi u tim okolnostima ured javnog branitelja mogao Shawandi Jones osigurati primjerenu obranu. Stoga je sud odredio mene za njezinog pravnog zastupnika. - Mora da vam je to bio šok. - Naravno, na početku. Ja sam partner u velikoj pravnoj tvrtki u Dallasu i veoma sam zaposlen našim klijentima, ali uvijek sam vjerovao da je profesionalna dužnost odvjetnika zastupati ljude koji ne mogu platiti. Stoga sam, kad me sudac nazvao, spremno prihvatio imenovanje. - No kako kažu, nijedno dobro djelo ne prođe nekažnjeno. - Osjetio sam to na svojoj koži. Očekivao sam određeni negativni publicitet, da se nekim mojim klijentima možda nede svidjeti to što činim, ali nisam očekivao da de me senator McCall pokušati uništiti. - Što je senator McCall učinio?

- Najprije je nazvao mog starijeg partnera i zatražio od njega da me prisili da na suđenju isključim sve dokaze o Clarkovom prijašnjem zločinačkom ponašanju. Rekao je da ne želi da se njegov sin povlači po blatu. Ali Clark McCall je živio u blatu. - I vi ste odbili odustati od tih dokaza? - Apsolutno. Odustati od njih od jednog bi odvjetnika bilo neetično i nepošteno prema Shawandi. Ona ima pravo na najbolju obranu koju joj mogu pružiti. I upravo to de i dobiti. - Što je senator zatim učinio? - Dogovorio se s državnim odvjetnikom u Dallasu da se Shawandi ponudi nagodba ukoliko prizna krivnju, dvadeset godina zatvora, pod uvjetom da ne spominjemo Clarkovu prošlost. Naravno, mi smo tu ponudu odbili. Moja klijentica je nevina. - Što se onda dogodilo? - Na mojim su se vratima pojavili službenici Imigracijskog ureda i uhitili moju sluškinju, meksičku državljanku. Consuela- tako se zove - Consuela je bila s nama tri godine. Ona je dio moje obitelji. Fenneyeve su oči izgledale orošene. — Zar nije imala radnu dozvolu? -Ne. - U Americi je bila ilegalno? -Da. - I vi ste to znali? - Gledajte, možemo mi sad raspravljati o vrijednostima imigracijskog zakona, ali poanta je u tome da je senator McCall iskoristio svoju političku mod u Washingtonu kako bi moja sluškinja u Dallasu bila uhidena. — Sve to da bi izvršio pritisak na vas? -Da. —Je li mu to uspjelo? — Nije. Nikad me nede prisiliti na nešto što bi bilo na štetu moje klijentice. Senator McCall je samo naudio jednoj sirotoj Meksikanki.

— Što baš i nije mudar politički potez, s obzirom na postotak hispanskih glasača u Americi. Što se zatim dogodilo? - Senator McCall je zatim uredio da me izbace iz restorana, teretane i golf kluba u kojima sam bio član. Novinar je sad ponudio šokiran izraz lica. — Zar je čovjek koji želi biti predsjednik pao tako nisko? — Da, jest. -Je li to sve? — Ne, nažalost to nije sve. Bududi da sam i dalje odbijao pristati na njegove zahtjeve, senator McCall je iskoristio svoju mod kako bi mi banka opozvala obveznice na automobile i kudu. Sad imam deset dana da isplatim automobile i trideset dana za kudu, ili du sve izgubiti. - Gospode, mora da se šalite! - Bojim se da se ne šalim. - Strah me je i pitati, ima li toga još? — Da. Bududi da mu ništa od toga nije uspjelo, McCall je zatražio od jednog mog klijenta, Toma Dibrella, građevinskog poduzetnika iz Dallasa, da mu se oduži za određene usluge i... — Kakve usluge? — Pa, Tom mi je rekao da je prije deset, dvanaest godina, McCall zaprijetio da de zadržati izglasavanje zakona koji je zahtijevao zajmodavac hipoteke na njegove uredske zgrade, ukoliko zajmodavac odbije hipoteku. I da je McCall upotrijebio svoju utjecaj da isposluje Tomu nekoliko saveznih projekata izgradnje. — A sad je od gospodina Dibrella zatražio protuuslugu? -Da. — O kakvoj je protuusluzi riječ? — Da otkaže moje pravne usluge. —Je li to učinio? —Jest, otkazao mi je. — I kako to utječe na vas?

— Tom je bio moj najvedi klijent. Mojoj je tvrtki pladao tri milijuna dolara godišnje za pravne usluge. — To je mnogo novca. Dakle, kad vam je gospodin Dibrell otkazao, vaša je profesionalna karijera znatno oštedena? — Tako je. No, ovdje sam kako bih senatoru McCallu na nacionalnoj televiziji rekao da du, unatoč njegovim nastojanjima da me uništi, braniti gospođu Jones najbolje što mogu. I da du na suđenju podastrijeti dokaze o rasističkom ponašanju i silovanjima koje je njegov sin počinio. Shawanda Jones de imati kompetentnu obranu. Ja du se pobrinuti za to. Telefon je zazvonio upravo u trenutku kad su se na ekranu ponovno pojavile propagandne poruke. Mack je podigao slušalicu i javio se. Bio je to Delroy koji gaje zvao iz Dallasa. - Gledaš li? — upitao je Delroy. — Gledam. —Još uvijek ga želiš kontrolirati? — Sad ga želim povrijediti. Neka procuri informacija o njegovoj ženi i onom golferu. — Dobro, ali možemo ga povrijediti i gore od toga... i kontrolirati... — Hodeš redi... - Mack je odlučio ne dovršiti misao u Jeaninoj nazočnosti. Ali, s Delroyem to i nije bilo potrebno. — Da, mislim. Upalilo je s onim meksičkim kraljem droge. Nema šanse da ne upali s jednim odvjetnikom. — Ne znam, Delroy, takva stvar je... Mack se ponovno okrenuo televizoru. Novinar je govorio ravno u kameru: — Kakav bi čovjek pokušao uništiti odvjetnika samo zato što obavlja svoju profesionalnu dužnost? Samo zato što brani jednu crnkinju optuženu za umorstvo bijelca? Očito, senator Mack McCall je takav čovjek. Mackov tlak i bijes ponovno su proključali. Obratio se Delroyu u slušalicu: — Učini to. Gotovo je mogao vidjeti Delroyevo nacereno lice kad je spustio slušalicu.

Na ekranu se novinar okrenuo Fenneyu: - Gospodine Fenney, hvala vam za večerašnji razgovor iz kojeg američki narod može saznati kakav je čovjek senator McCall, prije nego što ga odluči izabrati svojim predsjednikom. Vi ste hrabar čovjek. Ali, senator McCall je bogat i modan. Zar se ne bojite da de vam ponovno nauditi? Fenney je na to odgovorio: - McCall mi više ne može nauditi. Mack McCall je otišao u svoju garderobu, vratio se s magnu-mom Smith & Wesson kalibra 357 koji je držao na polici, uperio ga u sliku A. Scotta Fenneya na ekranu i povukao obarač. — Vraga ne mogu. Izišavši iz savezne zgrade, Scott se svojim ferrarijem vozio mračnim i praznim poslovnim središtem grada. Bilo je sablasno mirno. I to ga je podsjetilo na njegovu zadnju godinu fakulteta, nakon zadnje utakmice koju je odigrao, kad je iz unutrašnjosti stadiona izišao na mračan i napušten teren, stao na liniju sto metara i samo se osvrnuo oko sebe, znajudi da je gotovo. Rebecca je bila u kuhinji i netremice promatrala televizor kad je ušao u kudu. Na programu su bile kasne vijesti. Neki je izvjestitelj govorio: - Anketa provedena neposredno nakon razgovora sa Shawandom Jones pokazuje nagli pad broja glasova za senatora McCalla. Spustio se na jednoznamenkaste brojeve među potencijalnim biračima, s prvog na zadnje mjesto, što možda predstavlja kraj njegovih ambicija o ulasku u Bijelu kudu. Scott je rekao: - Pokazao sam tom kurvinom sinu. Rebecca se okrenula od ekrana; na njezinom je licu bio izraz krajnje propasti. — Upravo si zbog jedne kurve odbacio naše živote. DEVETNAEST

Sljededeg se jutra Scott Fenney osjedao kao onog jutra nakon optrčanih sto devedeset metara protiv Teksasa: manje ga je boljelo, jer je njegovog protivnika boljelo više. Naravno, izgubio je svog bogatog klijenta, svu svoju gotovinu, članstvo u restoranu, teretani i golf klubu, i svoju sluškinju Meksikanku, a ubrzo de izgubiti i svoj ferrari i kudu. Ali, Mack McCall je izgubio Bijelu kudu. Scott Fenney je pobijedio teksaškog gru-bijana u njegovoj vlastitoj igri. Što sad kažeš na one mjedene boksere, McCall? Kako ti se to čini za grubu igru, podli kurvin sine? Stoga se Scott smiješio kad je nedugo iza devet ujutro parkirao svoj ferrari u podzemnoj garaži Dibrell tornja. Zašto se i ne bi smiješio? Još uvijek je bio partner u tvrtki Ford Stevens LLP, najunosnijoj pravnoj tvrtki u Dallasu. Još uvijek je zarađivao 750 000 dolara godišnje (iako, sad de morati unovačiti nove klijente kako bi nadomjestio prihode od Toma Dibrella). Još uvijek je bio lokalna nogometna legenda, još uvijek mogao izmamiti osmijeh na licu svakog učenika SMU-a, još uvijek znao upotrijebiti šarm i nasmijati se blistavim osmijehom filmske zvijezde. Scott Fenney je još uvijek bio pobjednik. Gurnuo je karticu za otključavanje ulaznih vrata u prorez i čekao da se rampa podigne. I čekao. Gurnuo je karticu ponovno i čekao. Još uvijek ništa. Pritisnuo je gumb pozvavši Osvalda iz njegove kabine udaljene nekoliko metara. Kad se Osvaldo okrenuo i ugledao ga, Scott mu je mahnuo da dođe. Osvaldo je izišao iz kabine i prišao mu. Scott je podigao svoju karticu. - Kartica ne radi - rekao je Scott. - Podigni mi rampu. Osvaldo je ustuknuo korak i rekao: - Nema kartica. — Ne, ja imam karticu. Samo što ne radi. Otvori mi. Osvaldo je sad odmahivao glavom. - Nema rampa. - Podigni jebenu rampu! Osvaldo je podigao ruke. - Nema kartica. Nema rampa.

— Isuse Kriste! Scott je izišao iz garaže i parkirao ferrari na ulici, ubacio nekoliko kovanica u parkirni sat, bijesan dok se nije sjetio da de taj ferrari biti njegov još samo devet dana. Jebi ti to. Ako automobil od dvjesto tisuda dolara zaradi ogrebotinu, banka de biti na gubitku. Kad je stigao do ulaznih vrata Dibrell tornja dva ulična bloka dalje, zviždao je. Rebecca Fenney je plakala. Još uvijek u krevetu, skrivala se od Highland Parka. Uložila je svoju ljepotu na Scotta Fenneya i izgubila. Kudu. Automobil. Položaj. Svoj život. Sve što je stekla u proteklih jedanaest godina ubrzo de nestati. I to ne zbog dvadesetdvogodišnje plavuše s velikim sisama i čvrstom guzom - zbog neke djevojke pokraj bazena - nego zbog ovisnice o heroinu, kurve... Rebecca nikad nije rekla tu riječ, jer je takve riječi čak i u Highland Parku najbolje bilo izgovarati iza cigle-nih zidova u klubu, ali sad joj je pala na pamet: crnčuga. Njezin je suprug žrtvovao čitav njezin život zbog života jedne crnčuge. Eto. I to je rekla. Ili barem pomislila. Jednako kao i svi u Highland Parku u tom trenutku - grad je tako malen, tako izoliran, da nikome ništa ne može promaknuti. Iako, ovo nije moglo promaknuti nikome u Americi, bududi da se njezin suprug pojavio na nacionalnoj televiziji, za ime Božje! A danas na ručku, njezine de (bivše) prijateljice naručiti karipsku salatu, juhu s tortiljom, mineralnu vodu i za desert, Rebeccu Fenney. Ona de biti današnji sufle skandala. Oh, kako de samo tračati! I kako de se samo smijati! Ne postoji ništa u što djevojke radije zarivaju svoje oštre zube od sočnog skandala: lezbijska veza; dobra djevojka iz Highland Parka koja zatrudni s nekim crnim sportašem sa SMU-a; neuspjela plastična operacija; opijanje, drogiranje i spolno prenosi-ve bolesti u srednjoj školi; pronevjera koju počini izdanak neke stare obitelji iz Highland Parka; demokrat u Highland Parku; neuspjeh u Highland Parku. Proždirale su takve skandale kao što obiteljski pas proždire ostatke večere.

Rebecca Fenney je toliko mnogo puta tračala o skandalima drugih žena. Sad de svi u Highland Parku tračati o njoj - u Villageu, u klubu, u teretani, u svakom restoranu i svakoj garderobi. Svi de tračati i smijati se — na njezin račun. Kako de se ikad više pokazati u ovome gradu? Upravo se podvlačila natrag ispod pokrivača kad je telefon zazvonio. Boo je tiho gurnula vrata spavade sobe svojih roditelja i provirila glavom. Vidjela je majku kako sjedi na rubu kreveta i čula da razgovara telefonom. Glas joj je zvučao čudno. - Molim? ... Ljubavna veza s Treyom?... Gdje si to čula?... Priča se po cijelom gradu?... Svi znaju?... Gospode! Spustila je slušalicu i rukama prekrila Jice. -Majko? - Oh, Gospode. - Majko? - Oh, Gospode. - Naposljetku se okrenula prema Boo. Majka je izgledala kao preplašeno mače. - Sto je, Boo? —Jesi li dobro? - Nisam. - Mogu li ti ja pomodi? - Ne. Što želiš? -Je li u redu ako Pajamae i ja odemo u Village? Pazit demo dok budemo prelazile cestu. Majka je odmahnula glavom. - Dobro, kako god želite. - Dobro. Vidimo se kasnije. Boo je krenula zatvoriti vrata, ali je njezina majka rekla: -Boo, pričekaj. Uđi. Moram razgovarati s tobom. Čim je Scott ušao u predvorje Dibrellovog tornja, prestao je zviždati. Bujica novinara i snimatelja nadrla je prema njemu, nadglasavajudi se pitanjima.

- Gospodine Fenney, kako se zove žena koju je Clark silovao? - Kako se zovu ostale žene koje je silovao? - Sredili ste senatora McCalla - jeste li sretni? - Mislite li da de protiv senatora McCalla biti podignuta optužnica? - Sto je s Tomom Dibrellom - hode li se on nadi na optuženičkoj klupi? Scott je škiljio pod snažnim svjetlima kamera, izmičudi prema dizalima. No, brzinom kojom je napredovao kroz gomilu novinara koji nisu uzmicali, do podneva nede udi u dizalo. Ved se namjeravao povudi kad su pred njega iskoračile dvije ogromne modre jakne. Dvojica crnaca, čuvari Dibrellovog tornja umiješali su se da bi zaštitili Scotta. Novinari su mogli birati: ukloniti im se s puta ili biti pregaženi. Uklonili su se s puta. Dvojica čuvara nesmiljeno su napredovala sve do dizala, gdje je stajao tredi čuvar, držedi vrata praznog dizala. Odmaknuo se u stranu kako bi Scott mogao udi, a zatim ponovno zapriječio put. U tome su mu se pridružila i druga dvojica čuvara, tri ogromna tijela u modrim jaknama, koja su štitila Scotta Fenneya od novinara i kamera, crnih čuvara koje Scott nikad ranije nije ni primijetio; bili su samo neživi predmeti u predvorju, kao velike brončane Remingtonove skulpture. Scott je ispružio ruku i pritisnuo gumb za šezdeset i drugi kat, a zatim se povukao u dno dizala. Netom prije nego što su se vrata zatvorila, čuvar koji je stajao u sredini okrenuo se prema njemu i rekao: - Hvala, gospodine Fenney. - Na čemu? - Što ste se zauzeli za onu djevojku. Pajamae je izišla za Boo kroz ulazna vrata i krenula stazom do pločnika. Boo je rekla: - Čovječe, moja se majka jutros doista čudno ponašala. Kakve mi je samo stvari govorila. -Je li bolesna? - Ne bih rekla. Zašto? — Jer moja mama govori čudne stvari kad uzima svoje lijekove.

Skrenule su lijevo pločnikom. Boo je govorila, ali Pajamae je promatrala. Mama ju je naučila da drži širom otvorene oči kad izlazi u njihovom susjedstvu i čuva se neobičnih ljudi. Naravno, u njihovom su se susjedstvu odrasli muškarci klatarili ispred trgovina pidem na svakom uglu, pili alkohol iz smeđih papirnatih vredica i pišali ravno na cestu kad god bi osjetili potrebu, tako da je neobično u Booinom susjedstvu bilo nešto posve drugo. Ali, Pajamae je svejedno opazila nešto neobično. Muškarca u automobilu. Sjedio je s druge strane ulice, malo niže od Booine kude. Netremice ih je promatrao dok su prilazile pločnikom. Bio je krupan muškarac delave glave u crnom automobilu. Kad bi ona i njezina mama izišle i kad bi se muškarac poput ovoga provezao naseljem, svi bi prestali sa svojim poslovima i povikali »Murjak!«. Policajac. Delavac u crnom automobilu izgledao je kao policajac. Pajamae je opazila da se vrata automobila lagano otvaraju i iz njih proviruje crna cipela delavca. Samo što nije zgrabila Boo i potegnula je natrag do njihove kude, kad je kroz ulazna vrata kude ispred koje su prolazile izišao neki starac. Prišao im je stazom ispred kude, ali se zaustavio i pokupio novine s trave. Boo je rekla: — Dobro jutro, gospodine Bailey. Starac se nasmiješio i odgovorio: — Dobro jutro tebi, gospođice Boo Fenney. Pajamae je pogledala prema crnom automobilu. Stopalo delavog muškarca vratilo se u automobil i vrata zatvorila, ali i dalje ih je netremice promatrao. Nastavile su pločnikom do prometne ceste po imenu Preston, iz koje su skrenule desno. Pajamae se osvrnula i vidjela da crnog automobila više nema. Odmahnula je glavom na vlastitu glupost: Curo, nisi u svom naselju! Hodale su dalje i Pajamae je ubrzo počela uživati u šetnji Booinim susjedstvom, koje je Boo zvala Mjehurid. Uvijek je bila nervozna i preplašena kad bi Louis otišao, a ona s mamom morala sama prolaziti njihovim kvartom do najbliže trgovine po kruh ili jaja, čak i usred dana. Mama joj je uvijek govorila: -Ako ti kažem trči, trči, mala. - Ali u ovom susjedstvu nije bila nimalo nervozna ni preplašena. Pločnici su bili izrazito čisti,

bez limenki piva, praznih boca, igala ili onih neobičnih dugačkih balona za koje joj je mama rekla da ih nikad ne dira. A pred trgovinama pidem nisu se muvali muškarci - zapravo, ovdje nije ni bilo trgovina pidem. Niti svodnika i preprodavača droge koji bi je pokušali unovačiti ili joj nešto prodati, niti starijih dječaka koji bi iz automobila izvikivali prostote, ni glasne glazbe koja je tutnjala iz automobila i kasetofona, i nikoga tko je nekoga proklinjao zato što je upravo izbačen iz stana. Bilo je tako mirno! Booin Mjehurid bio je divan. Stale su na križanju i čekale da se upali zeleno svjetlo. Kad se upalilo, brižno su pogledale na obje strane i požurile preko četiri prometne trake i kratkog parkirališta do pločnika. - Highland Park Village - objavila je Boo. Stajale su ispred trgovine po imenu Polo/Ralph Lauren u mjestu kao iz bajke, kakvo Pajamae nije nikad zamišljala da postoji, na kojem su uz pločnik zasjenjen niskim stablima bili parkirani otmjeni automobili, iz kojih su izlazile otmjene bjelkinje u pratnji prekrasnih bijelih djevojčica koje su izgledale kao princeze i začuđeno je promatrale kao da nikad u životu nisu vidjele nijednu crnu osobu, i koje su iza sebe ostavljale miris tako sladak da ga je Pajamae udahnula nekoliko puta, podsjedao ju je na debele starice u crkvi nedjeljom ujutro - samo što ove gospođe nisu bile debele i nisu se nadvijale nad nju i štipkale je za obraz. Bijele žene i bijele djevojčice samo su pohitale pokraj njih i ušle u trgovinu, iz koje je nahrupio hladan zrak, od čega je Pajamae na licu imala onaj isti osjedaj kakav je imala kad bi gurnula glavu u hladnjak da se malo ohladi, što je često činila kod kude u naselju. Boo je rekla: - Imate li vi uopde ovakve trgovine? — Nemamo nijednu ovakvu trgovinu. Kad bi ona i mama išle u kupovinu, obično bi odlazile u Goodwill ili na neku dvorišnu rasprodaju, a ne negdje gdje ne bi mogla izgovoriti ime trgovine, a ponekad bi im netko od susjeda ponudio teniske, ili stereo uređaj, ili televizor po povoljnoj cijeni, i prodao ih ravno iz prtljažnika automobila, doista povoljno jer je roba još malo vruda, rekla bi mama, iako Pajamae nikad nije bila posve sigurna što je time mislila. A

prije početka nastave svake godine, mama bi dodatno radila i Louis bi ih odveo u JCPenney da kupe Pajamae odjedu za školu, ali ni ta trgovina nije bila kao ova ovdje. - Primjerice — rekla je Pajamae. Krenule su dalje pločnikom u sjeni tende, i Pajamae je imala osjedaj da je Božid, pogledavala sve izloge, otmjenu odjedu na mršavim našminkanim lutkama, pa pokraj trgovine za djecu. - To je Jacadi Paris - rekla je Boo. - Moj je ormar prepun odjede iz ove trgovine. —Je li skupa? - Majka ju je kupila, dakle, sigurno je skupa. Kad su došle do trgovine po imenu Calvin Klein, Boo je rekla: - Britney je bila ovdje prije nekoliko mjeseci. - Koja Britney? - Britney Spears, pjevačica. Svi su poludjeli. - Bjelkinja? -Da. - Oh. Mi u naselju ne slušamo bjelkinje. Boo je slegnula ramenima. - Ni ja ovdje je ne slušam. Nastavile su dalje, uz trgovine Luca Luca, i Escada, i Lilly Dodson - Gospođa Bush je ovdje kupila onu crvenu svečanu haljinu, kad je George W. prvi put izabran - rekla je Boo - i Banana Republic - samo što su u njoj prodavali odjedu, a ne banane - a zatim su prešle parkiralište i kupile sladolede u kornetu u Who's Who Burgersu. Izišle su iz trgovine i Pajamae je stala kao ukopana. Njezino je sitno tijelo preplavio loš osjedaj: delavac u crnom automobilu polako se vozio ulicom i sablasno zurio u nju. Doista se uplašila, a Pajamae Jones nije bilo lako doista uplašiti. - Boo, onaj tamo čovjek nas slijedi. - Koji čovjek?

— Onaj koji se upravo provezao ovuda, u onom crnom automobilu. Vidiš ga? Onog delavca? Boo se nasmijala. — Ovo je Highland Park. Ovdje se ne događa ništa loše. Boo ju je potegnula za ruku i Pajamae je nevoljko pošla za njom. Prošle su pokraj još nekoliko trgovina, a zatim ušle u trgovinu istog imena kao onaj stari bezubi pijanac koji je živio tri stana dalje od Pajamae. Harold. — Ovo je bila najdraža trgovina moje majke — rekla je Boo. Trgovkinja im se približila i prije nego što su pošteno ušle, i Pajamae je pomislila da de ih istjerati. Ali gospođa se nasmiješila i pozdravila ih kao da je doista sretna što ih vidi. Bila je veoma lijepa za bjelkinju, s kosom koja je poskakivala, glatkom kožom i crveno našminkanim usnama. Pogledala je Pajamae i prignu-la se, skupivši koljena i položivši na njih ruke, a zatim rekla: -Vidi ti nju, kako si zgodna! Pajamae je nosila Booin traper kombinezon, bijelu majicu, bijele čarape i bijele tenisice; kosa joj je bila spletena u čvrste pletenice uz glavu; i lizala je sladoled. ' - Hvala, gospođo - odgovorila je. — Onda, kako ti se sviđa život u Highland Parku? Pajamae je pogledala Boo, koja je samo slegnula ramenima. Kako je ova žena znala da ona živi s gospodinom Fenneyem? — Hvala na pitanju, lijepo je. — Reci majci da me potraži, moje ime je Sissy. Pobrinut du se da bude odjevena jednako lijepo kao sve druge žene u Highland Parku. — Moja mama je u zatvoru. Gospođa se naglo uspravila sa izrazom zbunjenosti na licu. -Zatvoru? Zar ti nisi kderka novopridošle crnačke obitelji? -Ja nemam obitelj. Imam samo mamu. I Louisa, on mi je kao ujak, samo što mi nije ujak.

Boo je upitala: — Koje novopridošle crnačke obitelji? — Crnačke obitelji koja se tek doselila u grad, prvih crnih ku-devlasnika u povijesti Highland Parka. — Trgovkinja je sad netremice promatrala Boo i našminkanim joj je licem preletjeo nagovještaj prepoznavanja. — Ti si mala Fenneyeva, zar ne? —Jesam, gospođo. — Skoro te nisam prepoznala s tom frizurom. Sto je u zadnje vrijeme s tvojom majkom — malo je podigla tanke obrve — i tvojim zgodnim ocem? — Majka se čudno ponaša, a A. Scott je strašno zaposlen. — Pomaže mojoj mami — dodala je Pajamae, i gospođina se glava brzo okrenula prema njoj. — Kažu da je ubila McCallovog sina, ali nije. Trgovkinja je prekrila usta rukom. — To je tvoja majka? Pajamae je lizala sladoled i rekla: - A-ha. Gospodin Fenney je njezin odvjetnik pa su svi ljuti na njega. Trgovkinjino lice je najednom nalikovalo licu onog dečka koji je jednog dana u naselju, mamu, kad mu je odbila dati besplatno, nazvao »bjelačkom kurvom«. Okrenuvši se kako bi pobjegao, naletio je ravno na Louisa — i lice tog mladog crnca naglo je problijedjelo. Jednako kao što je sad lice ove gospođe postalo dvije nijanse bjelje. Mora da nije znala što bi rekla, pa je izustila: - Možda bi bilo najbolje da vi cure sad odete. — Gospodin Ford vas želi vidjeti - rekla je Sue. Scott je zgrabio papiride s porukama i otišao na hodnik. Putem je pozdravio kolege partnere, ali jedino što je dobio zauzvrat bili su neobični pogledi, okretanje glave i odmahivanje. Nedvojbeno su sinod gledali njegov televizijski intervju i nije ih bilo briga. Tko ih jebe. Dana je zatekao uz prozor u njegovom uredu. — Dane, što ima? Dan se okrenuo; lice mu je izgledalo kao da prethodne nodi nije ni oka sklopio. — Uđi, Scotty. Zatvori vrata.

Scott je učinio kako mu je rečeno i rekao: — Dane, možeš li razgovarati s Tedom iz banke? Ponaša se kao pravi seronja. Opozvao je hipoteku na moj ferrari i kudu. — Bojim se da ne mogu. — Zašto? — Zato što ti, Scotty, od ovog trenutka više nisi partner u ovoj tvrtki. — Zar me stavljaš na niže mjesto? — Dajem ti otkaz. Od Danovih riječi Scott je izgubio zrak jednako kao od udarca nogometnom kacigom u pleksus. Zateturao je i pao na sofu. Dan se ponovno okrenuo prozoru i zagledao van, s rukama sklopljenim na leđima. Scott je pokušavao progovoriti. - Rekao si da sam ti kao sin. Ne okredudi se od prozora, Dah je odgovorio: - Bio si. Ali kad me moj sin osramotio svojim homoseksualnim glupostima, razbaštinio sam ga. Sad razbaštinjujem tebe. - Zašto? Dan se okrenuo prema Scottu; sad je bio ljutit očinski lik. - Zbog tvog sinodnjeg malog spektakla! Za ime Božje, Scotte, kog si vraga mislio? — McCall me pokušao uništiti, eto što sam mislio! - Pa si otišao na nacionalnu televiziju i optužio starijeg senatora Teksasa za ometanje pravde? Iznudu? Mito? — Samo sam pokušavao učiniti ono što je ispravno! - Vraga! Predobro te poznajem. Osvedivao si se McCallu. Nisi to činio zbog one kurve; činio si to zbog sebe. A čak i ako si učinio ono što treba, nije bolje. Rekao sam ti, Scotty, ova tvrtka ne postoji kako bi činila ono što je ispravno; nijedna pravna tvrtka ne postoji zbog toga. Mi ne činimo ono što je ispravno, nego ono što

je dobro za naše klijente. A uništiti predsjedničke ambicije Macka McCalla nije dobro za naše klijente. No, ti si se za to pobrinuo, zar ne? - Što sam trebao učiniti, dopustiti mu da uzme sve što imam? Moje članstvo u klubovima, moj automobil, moju kudu, mog najboljeg klijenta? McCall je sve to učinio. Dan Ford je sad zurio u Scotta s izrazom lica koji je Scott dotad vidio samo jednom, prije pet godina. Scott je stajao pokraj Dana na Okružnom sudu dok je sudac čitao presudu, presudu protiv njihovoga klijenta, protiv Forda Stevensa, protiv Dana Forda, koji je dao znatni doprinos sučevoj prethodnoj kampanji. Danov izraz lica tad i sad bio je izraz lica muškarca koji je prevaren, ali koji ima mod glede toga nešto učiniti. - Ne, Scotty, on nije učinio ništa od toga. Ja sam to učinio. -Ti? - Da, ja. Kad si odbio učiniti što sam tražio od tebe, htio sam da vidiš kakav bi ti bio život bez svega onoga što uspjeh kupuje - Divan život sa Scottom Fenneyem u glavnoj ulozi. Ali, ti si tvrdoglav, Scotty, previše tvrdoglav za vlastito dobro. McCall me je zamolio malu uslugu, da te nagovorim da prošlost njegova sina ostaviš u prošlosti, gdje i pripada, tako da on može postati predsjednik. I ja sam tebe zamolio malu uslugu, tako da bih mogao postati predsjednikov odvjetnik. No, nakon svega što sam učinio za tebe, kako si mi se odužio? Izdao si me. - Malu uslugu? Dane, bez tih dokaza, Shawanda de biti osuđena na smrt! -I onda? - Što, ona je obična crnčuga? Dan se nasmijao. - O, da, ja sam rasist. Moj je sin odrastao želedi biti Michael Jordan, a kderka zaljubljena u Tigera Woodsa... Ne, obrnuto, moja je kderka željela biti Michael Jordan, a sin bio zaljubljen u Tigera. U svakom slučaju, volio bi ih obojicu imati za klijente. Zato što su bogati. Zato što svojim odvjetnicima pladaju gomilu novca. Scotty, boja zakona nije ni crna ni bijela, nego zelena! Pravilo zakona jest novac — novac vlada! Novac kreira zakon, zakon štiti novac! A odvjetnici štite ljude s novcem!

Danovo lice bilo je crveno, a žile na vratu grimizni čvorovi. Zastao je i sabrao se. - Scotty, ova tvrtka je moj život. Izgradio sam je ni iz čega u najbogatiju tvrtku u gradu. Nitko ne zarađuje koliko mi zarađujemo. Nitko! I nitko nede nauditi ovoj tvrtki, ni ona tvoja kurva, ni ti, nitko. Pregazit du svakoga tko mi se nađe na putu. - Što je sa mnom, Dane? I mene deš pregaziti? Dan je sjeo na svoj stolac, ispružio ruku i pozvao tajnicu, a zatim ponovno pogledao Scotta i odgovorio: Mislim da ved jesam. Scott je stajao nasred ureda, okružen Danovim trofejima prepariranih životinjskih glava. Njihove tužne oči kao da su ga promatrale, kao da su govorile, sačuvale smo ti mjesto ovdje na zidu. Sad je Scott znao kako su se osjedali John Walker i ostali kad ih je Dan otpustio bez ikakvog upozorenja. Nasmijuljio se kad mu je kolega odvjetnik pokazao Johnov oglas u TV-vodiču — jednoga dana uspješan odvjetnik u velikoj tvrtki, a ved sljededeg tek još jedan nadriodvjetnik koji pokušava skrpati za život. Sad je njegov um smislio njegov vlastiti oglas, smješten između oglasa za vidovnjačke i eskort usluge: IMALI STE AUTOMOBILSKU NESREDU? RAZVELI SE? BANKROTIRALI? NAZOVITE SCOTTA FENNEYA, ODVJETNIKA. NAMA JE STALO. POVOLJNI UVJETI. SE HABLA ESPANOL. Ovo nije mogude, ovo se ne događa meni! Vrata iza Scottovih leđa su se otvorila i dvojica od trojice crnaca, Dibrellovih zaštitara iz prizemlja, stajala su na vratima, zbunjenog izraza lica. Događalo se njemu. - Osobne stvari bit de ti dostavljene na kudnu adresu, Scotte - rekao je Dan. - Takvo je pravilo tvrtke. Igra je završena. Scott Fenney je izgubio. Više nije mogao učiniti ništa osim napustiti teren. Čuvari su se razmaknuli i Scott se udaljio hodnicima kojima se tek nekoliko dana ranije onako ponosno kočoperio, A. Scott Fenney, Esq., odvjetnik Toma Dibrella, predodređen za uspjeh. Jučer su ga ostali odvjetnici

pozdravljali kao zvijezdu; danas su od njega odvradali pogled kao od umirudeg od AIDS-a. Hodajudi mrtvi odvjetnik. Pravna karijera Scotta Fenneya kakvu je dotad poznavao bila je završena. U pratnji dvojice čuvara sišao je stubištem do šezdeset i drugog kata i naletio na Missy koja im je išla ususret, seksi u uskoj pletenoj haljini. Danas, međutim, nije namignula Scottu Fenneyu; nije se ponašala kao da su na rubu ljubavne avanture; ponašala se kao da on ima zaraznu bolest. Nastavili su do odmorišta, na kojem je stajala Sue, s njegovom aktovkom i golf palicom u rukama. Prije nego što je Scott stigao do nje, prišao joj je Sid Greenberg s hrpom dokumenata. — Sue, stavit du ove dokumente na vaš stol. Napravite preslike i odmah ih pošaljite Dibrellu. Izvornike stavite u Scottov... hodu redi, moj ured. — Da, gospodine Greenberg. — Siđi Sid je uočio Scotta i rekao: — Oh, bog, Scotte. Žao mije. Sretno. — Uzimaš mog klijenta, moju tajnicu, moj ured? Naučio sam te sve što znaš! — Istina, Scotte, naučio si me. Naučio si me da je bavljenje pravom samo posao. Ništa osobno. — Nisam govorio o sebi! Sid je lagano slegnuo ramenima i udaljio se. Scott se okrenuo prema Sue, koja je stajala ispruženih ruku. Uzeo je svoju aktovku i palicu za golf. — Doviđenja, gospodine Fenney. — I to je to? Doviđenja. Bila si moja tajnica jedanaest godina. Zar ti je svejedno? Na Suinom se licu pojavio izraz koji Scott nikad ranije nije vidio i kao da je narasla deset centimetara. —Jedanaest sam vam godina donosila rublje iz kemijske čistionice i kavu, obavljala privatne poslove, pladala privatne račune, kupovala darove za vašu suprugu, kderku i klijente, lagala klijentima za vas... Jeste li vi marili za mene? Za moj život? Nijednom me niste pitali kako živim. Znate li da imam hendikepirano di-

jete i da je to jedini razlog iz kojega sam vas trpjela sve ove godine? Zato što mi je trebao novac? Niste znali i niste marili, jeste li marili kad je gospodin Walker dobio otkaz? Niste. Kao i svi drugi odvjetnici u ovoj tvrtki, marite samo za sebe. Scott se okrenuo od ove neznanke koja je stajala na mramornom podu u predvorju i tako mu se obradala pred okupljenim mnoštvom. U pratnji dvojice čuvara, prišao je dizalima i pritisnuo gumb. Vrata su se otvorila i oni su ušli. Jedan od čuvara je upitao: — Što se dogodilo, gospodine Fenney? — Dobio sam otkaz. - Zbog onoga što ste učinili, zauzeli se za onu djevojku? -Da. - Znam gdje gospodin Ford parkira svoj mercedes u garaži. Hodete da mu ispustim gume? - Da. - Zatim je Scott odmahnuo glavom. - Ne. Vrata su se počela zatvarati, ali ih je u zadnjem trenutku zaustavila jedna ruka i vrata su se iznova otvorila. Pred njima je stajala Sue. Rekla je: — Žena Johna Walkera umrla je prošli tjedan. Izašle su iz trgovine i Pajamae se zaledila na mjestu. — Boo, eno ga ponovno. — Koga? — Delavca u crnom automobilu. - Gdje? Pajamae je pokazala glavom prema parkiralištu. Boo se okrenula na tu stranu, ali je Pajamae rekla: — Ne gledaj! Okrenule su se licem prema izlogu trgovine. U Villageu su se automobili mogli parkirati na praznim parkirališnim mjestima uz pločnik. Postojala je jedna mala jednosmjerna ulica kojom su automobili mogli obidi središte Villagea i još dva reda parkirališnih mjesta usred prostora za parkiranje. Delavac u crnom automobilu bio je tamo parkiran, nekih desetak metara dalje od njih. Boo se ponašala ležerno i naizgled

razgledavala razne stvari, a kad je naposljetku pogledom stigla i do delavca u crnom automobilu, vidjela je da netremice zuri u njih. Boo je okrenula glavu. Pajamae je bila unezvjerena. — Bježimo, Boo! Boo je čvrsto uhvatila Pajamae za ruke. — Ne. Ponašaj se normalno. Ne može nas ugrabiti obje, ne ovdje. Samo nas pokušava uplašiti. - Dušo, to mu svakako pali! Boo je opipavala džepove. — Što radiš? — upitala je Pajamae. — Pretvaram se da nešto tražim. - Podigla je ruke i pokazala prema trgovini. — Sad se ponašam kao da sam nešto ostavila u trgovini. Dođi, vradamo se unutra i nazvat du A. Scotta. On de dodi po nas. — Bolje da dođe brzo. — Vozi ferrari. Ušle su natrag u trgovinu i Boo je odmah prišla onoj istoj prodavačici. — Gospođo, smijem li upotrijebiti vaš telefon? Hitno je. Moram nazvati svog zgodnog oca. Scott je uvijek uživao u vožnji kudi na kraju radnoga dana, kad bi uskočio u 200.000 dolara vrijedan automobil, izvezao ga iz garaže, pozdravio Osvalda kao što predsjednik pozdravlja pilote elitne zračne jedinice i uputio se ferrarijem sjeverno ka Highland Parku... Vozio bi se ležerno Gornjim gradom sjeverno od poslovnog središta, gdje su se družili samci, mladi muškarci i božanstvene žene, okredudi se za njim kad bi se provezao pokraj njih, s neskrivenom zavišdu na licima, pitajudi se kakav je osjedaj živjeti savršen život kao onaj zgodan muškarac u ferrariju... I naposljetku bi ušao u Grad Highland Park, u kojem su klinci pametni, njihovi roditelji uspješni, i gdje su svi sigurni. Danas je, međutim, bilo drukčije.

Nije uživao u vožnji kudi. Jer de na kraju te vožnje svojoj ženi i kderki morati redi da je dobio otkaz, da više nije partner u Odvjetničkoj tvrtki Ford Stevens, da više nede svake večeri donositi kudi novac, da je izgubio obiteljski imetak. Da je Scott Fenney sad gubitnik. Kako se mogao pojaviti pred suprugom kao gubitnik? I pred kderkom? Pred svojim susjedima u Highland Parku? Scott je uključio desni žmigavac i prikočio kako bi skrenuo na Beverly Drive... ali se u zadnjem trenutku predomislio i pritisnuo gas ravno kroz križanje, mimo Highland Park Villagea. Nije mogao otidi kudi. Ne još. Nekoliko uličnih blokova dalje, skrenuo je lijevo i parkirao se ispred nogometnog igrališta srednje škole Highland Park, na kojem je prvog dana treninga prve godine u školi započeo život kakav je dotad poznavao. U unutrašnjosti stadiona koji bi posramio stadione mnogih koledža, ovogodišnja je momčad trenirala na umjetnoj travi. Scott je ugasio motor i izišao iz ferrarija. Prišao je ogradi i promatrao kako se dečki zagrijavaju na terenu, dok navijačice prolaze svoj trening uz rub terena, kako bijeli momci sanjaju o tome da postanu nova nogometna legenda Highland Parka, kao Doak Walker ili Bobby Layne ili Scotty Fenney, a bijele djevojčice o tome da postanu nova holivudska zvjezdica iz Highland Parka, kao Jayne Mansfield ili Angie Harmon, znajudi da se, ne ostvare li se njihovi snovi, uvijek mogu osloniti na roditeljski novac, bogatstvo koje im je osiguravalo bududnost svijetlu i sigurnu kao modro nebo iznad njihovih glava. I pitao se nije li se zavaravao svih ovih godina, misledi da pripada ovamo, da su njegovi športski uspjesi dovoljni da ga učine jednim od njih. Možda je sin građevinskog radnika uvijek sin građevinskog radnika. Možda je zakupac uvijek zakupac. Možda je siromašak u kvartu uvijek siromašak u kvartu, čak i kad živi u otmjenoj kudi. Možda si ono što si oduvijek bio. Njegov je san počeo upravo ovdje, na ovom terenu, prije dvadeset i jednu godinu, kad je bio petnaestogodišnjak. I taj je san danas završio. I uhvatio se kako se po prvi put od tog davnog dana pita što de učiniti s ostatkom života.

Vratio se do ferrarija. Sad de se odvesti kudi i redi ženi i kderki da je sve izgubio, a njegova de jedina utjeha pritom biti što više ne postoji ništa što bi Mack McCall i Dan Ford mogli uzeti, ništa što bi Scott Fenney mogao izgubiti. Kad je otvorio vrata automobila, zazvonio mu je mobitel. A. Scott je rekao da de dodi za manje od minute. Nije lagao. Ponovno su stajale na pločniku ispred trgovine, kad je Boo začula poznato brujanje motora ferrarija. Okrenula se i ugledala kako jarkocrveno vozilo naglo skrede u Village i juri parkiralištem. Podigla je ruke iznad glave i zamahala poskakujudi. A zatim je pokazala ravno na delavca u crnom automobilu. On se brzo uspravio kad je vidio kako ona pokazuje na njega; zatim je ugledao kako mu se približava ferrari. Upalio je motor automobila, izvezao se sa svog parkirnog mjesta i skrenuo lijevo, ali je jedan automobil upravo u tom trenutku izlazio sa svog mjesta uz pločnik. Automobil mu je bio zapriječen. Crveni se ferrari uz škipu kočnica zaustavio iza crnog automobila delavog muškarca. A. Scott je iskočio iz automobila. Nije ni zatvorio vrata. Dotrčao je do crnog automobila s palicom za golfu ruci. Zašto je A. Scott imao palicu za golf uferrariju? Booin otac-odvjetnik, odjeven u jednu od svojih uškroblje-nih bijelih košulja sa svilenom kravatom koja mu je vijorila preko ramena, odmaknuo se i zamahnuo palicom prema prozoru uz vozačko sjedalo. TRES! Lomljava stakla zvučala je kao eksplozija od koje su se zaledili svi koji su je mogli čuti. Nekoliko starijih ljudi se sagnulo. Gospođe iz unutrašnjosti trgovine potrčale su vani. Sad je bio red na delavca da bude uplašen. A. Scott je potegnuo muškarčeva vrata, ali bila su zaključana. Stoga je ponovno zamahnuo palicom na prednje staklo automobila i povikao riječi koje Boo od njega nikad nije čula: — Pratiš moje djevojčice, kurvin sine! TRES! — McCall te poslao, zar ne? TRES!

— Približiš li se mojim djevojčicama još jednom, kunem se Bogom da du te ubiti! TRES! Automobil ispred delavčevog se odvezao. Delavac je nagazio gas i odjurio, nestavši iza ugla. A. Scott je stajao nasred parkirališta u Villageu, zajapurenog lica, uspuhan i znojan, s palicom za golf prebačenom preko ramena kao sjekira. Izgledao je kao neki lik iz akcijskog filma. Kupci su zurili u nevjerici, šokirani takvom pomutnjom u Highland Parku. Boo se smiješila: bilo je super! Ona ista prodavačica stajala je pokraj nje. - Gospode, kako je zgodan - rekla je. Boo Fenney nikad nije bila tako ponosna na svog oca. Dotrčala je do njega zagrlila ga oko struka i čvrsto se privila uz njega. Pajamae im se pridružila. —Jeste li vi cure dobro? - Sad jesmo. Tko je bio taj čovjek? - Delroy Lund. Pajamae je rekla: - Gospodine Fenney, pravi ste! Boo je rekla: - A. Scott, prostačio si! -Jesam. - Disanje mu se počelo smirivati. - Oprosti. Navala adrenalina popustila je kad je skrenuo ferrarijem na prilaz kudi na broju 4000 u ulici Beverly Drive i uvezao ga u stražnje dvorište. Djevojčice su se sklupčale na stražnjem sjedalu. Pajamae je rekla: - Zato Louis uvijek ide sa mnom i mamom. Njega nitko ne dira, čak ni u naselju. Scott je ugasio motor, zgrabio svoj mobitel i nazvao broj koji je nedavno dodao medu brzo biranje. Kad mu se javio poznati glas, rekao je: - Louis, ovdje Scott Fenney. Treba mi tvoja pomod. Završio je poziv i izišli su iz automobila. Još mu je preostala žena. Još uvijek je Rebecci morao redi loše vijesti. Ušli su u kudu kroz stražnja vrata. Sve je bilo tiho.

- Rebecca? Boo je rekla: - Oh, zaboravila sam. Otišla je. - Otišla? Kamo je otišla? - Na put? -Gdje? - Ne znam. Rekla je samo da mora otidi. Scott je grabio dvije stube odjednom i potrčao hodnikom do njihove spavade sobe. Na krevetu je pronašao Rebeccino pismo, rukom pisanu oproštajnu poruku. Izgubio je njezin dom, njezine automobile, i njezino mjesto predsjedateljice Cattle Baronsa. Ukratko, uništio joj je život, tako je napisala, pa je medu njima svršeno, baš kao što je obedala. A bududi da ona više ne može prodi podignute glave Highland Parkom, odlazi s profesionalnim golferom koji je asistirao u klubu. On ide na profesionalni turnir. Bit de mu pratilja. - Kad se vrada? Scott je pogledao Boo koja je stajala na vratima. - Ne vrada se. Boo je plakala lica zaronjenog u krevet. Sve djevojčice koje poznaje imaju majku - čak i Pajamae! Osjetila je Pajamaeine ruke oko svog tijela, čvrsto su je grlile. - Boo, ja nemam tatu, a sad ti nemaš mamu, možda bi se tvoj tata i moja mama mogli vjenčati. Bile bi sestre. - Pajamae, A. Scott se ne može oženiti tvojom majkom, ona je... Pajamaen stisak je oslabio. Boo je osjetila kako se Pajamae odmiče od nje. Boo je obrisala suze i uspravila se. Pajamae je imala čudan izraz lica. Šake su joj bile na koljenima, kao majci kad bi se razbjesnila. - Što je ona? Boo je slegnula ramenima. - Ona je premlada za njega. Ima samo dvadeset i četiri godine. A on je stvarno star.

Louis je stigao sat vremena nakon Scottova poziva. Parkirao je svoj stari automobil iza kude. Scott ga je pozdravio u dvorištu. Ovaj put su se rukovali. - Hvala ti što si došao, Louis. - Nema problema, gospon Fenney. Pazim na Pajamae otkad se rodila. Nedostajala mi je. - Ogledao se oko sebe. - Naravno, ovdje kod vas vjerojatno nema tako mnogo pucnjave. - Udi, Louis, pripremio sam ti sobu. - A, ne, gospon Fenney, ne mogu pristati na to. Scott je vidio da je Louisu neugodno, pa nije insistirao. - Možeš odsjesti u kudici uz bazen. U njoj živi Consuela, naša sluškinja, ali nje neko vrijeme nede biti. Imigracijski. - Ne, gospodine, to je njezina kuda. Spavat du u automobilu. Ili garaži. Odatle mogu bolje paziti. - Ima klima uređaj i kompletnu kupaonicu. Mogu ti namjestiti krevet... a donijet du ti i televizor i naslonjač. - Televizor i jedan stolac de biti posve u redu, ali krevet ne treba. Stražnje sjedalo mog automobila bit de i više nego dovoljno. - Louis se nasmiješio. -I, gospon Fenney, ništa vi ne brinite. Nitko sad nede nauditi našim djevojčicama. Scott nede provesti ostatak života u svom otmjenom uredu na šezdeset i drugom katu, bavedi se stvarima kojima se odvjetnici bave, ručajudi u mondenom klubu Downtown i vježbajudi među božanstvenim djevojkama u teretani. Danas se nije osjedao posebnim, dok je sjedio u radnoj sobi svoje kude i zurio kroz prozore u bazen i dizajnerski uređen vrt. Njegova karijera je nestala, njegova žena je nestala, a uskoro de nestati i njegova kuda i automobili. Mack McCall je pobijedio. I njegova je nagrada bila savršen život Scotta Fenneya. Po prvi put u životu, Scott se osjedao poraženim. Nije znao hode li ovaj put modi ustati na noge.

Dvaput se Boo spustila u prizemlje i zavukla mu se u krilo pa su plakali zajedno. Tredi put je s njom došla i Pajamae. Dvije su djevojčice sjedile na rukohvatima velikog kožnog naslonjača i zagnjurile lice u široka Scottova ramena, plačudi dok mu nisu smočile košulju. Nisu rekle ni riječ. Scott je sjedio dok su se sunčeve zrake polako selile s jedne strane radne sobe na drugu. Čuo je djevojčice u kuhinji, i Pajamae mu je donijela sendvič od kajgane, ali nije bio gladan. Kad se nebo smračilo, dignuo se iz naslonjača, uspeo stepenicama i zbog djevojčica hinio hrabrost. Zatekao ih je šdudurene u krevetu, a njegov je stolac stajao pokraj kreveta. Sjeo je i pomolili su se. Zatim je Boo rekla: — Večeras ne želim da nam čitaš. Želim razgovarati. Pajamae je rekla: - Želimo razgovarati. Scott je skinuo naočale. - Dobro. O čemu biste htjele razgovarati? - Vidjele smo te sinod na telki - rekla je Boo. - S Pajamaeinom majkom. Znam da ne bih smjela navečer gledati televiziju, ali sišla sam u prizemlje i vidjela da te majka gleda na telki, pa sam morala, znaš to. Scott je kimnuo glavom. — I? - I moraš nam nešto objasniti, A. Scott. - Pitajte. Scott je znao da je s Boo bolje ne objašnjavati i pripovijedati. Uvijek ju je tražio da mu postavi pitanja. Zaključio je da je, pita li, spremna na odgovor. - Sto je seks? Nije računao na to pitanje. To je bilo pitanje kakvo djevojčice postavljaju majkama, ali kad ti majka pobjegne s golf trenerom, na ocu je da odgovori na njega. A sad su pred njim bile dvije djevojčice, s nožicama sklupčanim ispod tijela i rukama sklopljenim u krilu, zabrinutog izraza lica, i raspitivale se o seksu. - To je nešto za dečke, zar ne, gospodine Fenney? - Za dečke?

- Znate, nešto povezano s muškim intimnim dijelovima. Na primjer, kad ja iziđem u naselju, neki dečki uvijek kažu, »Dođi ovamo, mala, i pokazat du ti svoj seks«. - Oh. Dakle, seks je kad momak i djevojka... hodu redi, muškarac i žena... kad oni, ovaj... - Čine ono nepristojno? - izlanula je Pajamae. - Tako to zovu velike cure. Rekla sam mami što su rekle, i ona je rekla da se više ne smijem igrati s tim djevojčicama. - Slušajte, ima li ijedna od vas ideju što je seks? Djevojčice su odmahnule glavama. - Zašto to želite znati? - Zato što je mama rekla da joj je onaj mrtvi čovjek dao novac za seks. -Oh. - Onda ju je udario. Čovječe, to mu je bila prva pogreška. Moja mama, ona ne dopušta da je ijedan muškarac udari, ne otkad je to činio moj tata. Zato ga je dobro naprašila. -Nasmiješila se. - Kao što ste vi sredili automobil onog delavca, gospodine Fenney. Boo je rekla: - To je bilo super! Bio si sjajan! Jesi li uništio svoju palicu? Skrenuvši im tako pozornost, Scott nije morao objašnjavati seks dvjema devetogodišnjakinjama. Kad su djevojčice iznova pretresle prizor u Villageu, Boo je rekla: - Clark nije bio baš dobar, zar ne? — Ne, nije. — I sad je njegov otac, senator, ljut na tebe jer pokušavaš pomodi Pajamaeinoj majci? -Da. — Da policija ne bi ubila mamu? -Da. — Onaj čovjek danas, on radi za senatora? -Da. — Hode li ponovno dodi po nas? — Ne, dušo, nede. Pajamae se nasmiješila. - Najprije de morati prodi pokraj Louisa.

Boo je rekla: - Moramo li prodati našu kudu? — Da, Boo, moramo. — Zašto? — Zato što sam danas dobio otkaz. — Više nisi odvjetnik? -Još sam uvijek odvjetnik, samo što više ne radim za tvrtku. — Što to znači? — To znači da od ovog trenutka više nemam nikakvih prihoda. — Nemaš novaca? — Imamo nešto novca, ali nedovoljno da zadržimo ovu kudu. Boo je kimnula glavom. - Kad je Cindyn tata dobio otkaz, morali su prodati kudu. Rekao si da se to nama nikad nede dogoditi. — Nisam bio u pravu. - I moraš prodati automobile? - Banka de ih uzeti. -Jesmo li sad siromašni? - Ne, Boo, nismo siromašni. Siromašni ljudi su kao... - Mama i ja — rekla je Pajamae. - Dakle, sve te ružne stvari, Consuela, automobili, kuda, tvoj posao, majčin odlazak, sve je to zato što je McCall ljut na tebe? - Da... odnosno, odlazak tvoje majke možda i nije zbog toga. - Mama uvijek kaže da donosi nesredu. - Pajamae, tvoja majka nije ništa kriva. Sam sam odlučio. A odluke imaju svoje posljedice. Ponekad loše posljedice.

Dugo su šutjeli. Naposljetku je Boo tiho rekla: - Majka je plakala. Rekla je da de mi biti bolje bez nje. DVADESET Srpanj je izišao iz njihovih života i ušao je kolovoz, sa sobom donosedi pasju ljetnu vrudinu, kad se nakupine toploga zraka nazvane meksičke perjanice smještaju iznad Dallasa poput gljivolikih oblaka, odbijajudi hladan zrak sa sjevera i kišu s juga, i iz jednog u drugi nepodnošljivo sparan dan zarobljavaju stanovnike zemlje ispod njih u nemilosrdnoj mješavini temperature od četrdeset stupnjeva i osamdeset postotne vlage. Vjetrovi se utišaju i zrak postane tako nepomičan da se čak i najlakši povjetarac čini poput hladnog sjevernjaka. Razine zagađenosti dosežu alarmantne razmjere, što znači da možeš umrijeti ved i od samog zraka koji udišeš. Na pločnicima nema pješaka, psi po čitav dan leže u hladu, preumorni da bi zamah-nuli repom kako bi rastjerali muhe koje im zuje oko stražnjica, a televizijski novinari neizbježno peku jaja na pločniku kao senzaciju za večernje vijesti. Vrijeme kao da uspori do puzanja. Frizure gospođa i njihovi nagrađivani vrtovi uvenu, hladnjaci automobila i bijes vozača uskipe i dramatično raste broj ispada na cestama, kao i pozivi policiji zbog nasilja u kudi. Zalihe pitke vode strmoglavo se smanjuju, grad ograničava zalijevanje travnjaka, zelena se trava sprži do hrskavo smeđe, a deratizatori grcaju od posla kad čitava populacija štakora izmili iz svojih gnijezda u potrazi za vodom, obično iz obiteljskih bazena. Siromasi bez rashladnih uređaja umiru. Jedino što je Dallasu utjeha u kolovozu jest spoznaja da je u Houstonu još gore. Houston je prokleta močvara. Ako te u Houstonu ne ubiju vrudina i vlaga, tad de to učiniti komarči veličine omanjih ptica. — Vrude je — rekao je Scott. Dallas u kolovozu živi u kudama i u bazenima. Tamo gdje je sad bio Scott Fenney, na stepenicama bazena u stražnjem dvorištu svoje kude, u hladnoj vodi, sa sunčanim naočalama na licu, šeširom nalik sombreru na

glavi, i kremom za sunčanje sa zaštitnim faktorom 50 kako bi zaštitio kožu od smrtonosnih ul-traljubičastih zraka. Pijuckao je ledeni čaj kroz slamku iz velike plastične čaše kao da isisava zrak, dok je Bobby pušio. Boo i Pajamae su se igrale frizbijem u plitkom dijelu bazena, Louis je sjedio u sjeni ispod tende na trijemu, a natpis VLASNIK DAJE NA PRODAJU ispred prednjeg ulaza usporavao je promet na Beverly Driveu. Scott je odlučio samostalno prodati kudu, bez posrednika, što je u Highland Parku bila transakcija bez presedana. Sam prodati vlastitu kudu bilo je isuviše slično košenju vlastite trave ili pranju vlastitog automobila, fizički rad u koji se nijedan vlasnik kude u Highland Parku koji ima ponosa, novca i vjerski odgoj ne usuđuje upustiti, jer bi učiniti to značilo dovesti u pitanje čitav koncept božanske nepogrešivosti: »Da je dragi Gospod htio od nas da sami kosimo svoje travnjake i peremo svoje automobile, zašto bi onda stvorio Meksikance?« Takvo je barem bilo prevladavajude mišljenje. Poanta je, ako si previše škrt da platiš proviziju agenciji za prodaju nekretnina, tad si previše siromašan da bi živio u Highland Parku. Ali, gledajudi kako mu se prihodi tope pred njegovim očima, Scott Fenney je u zadnje vrijeme postao prokleto škrt. Cijena koju je tražio bila je 3.5 milijuna dolara, tržišna vrijednost kude. Ali tržišna vrijednost nije značila ništa kad je pro-davatelj očajan, a svi zainteresirani za kudu u Highland Parku to su veoma dobro znali. Najbolja ponuda koju je dobio bila je 3 milijuna, odnosno samo 200.000 dolara više od onoga što je dugovao banci. Posrednička provizija od šest posto uzela bi mu 180.000 dolara, što znači da bi Scottu nakon prodaje ostalo samo 20.000. Kad tome oduzme troškove selidbe, bio bi sretan da bude na nuli. Izračunavši sve to, Scott se odvezao do najbliže željezarije, kupio crveno-bijeli znak NA PRODAJU i zabio ga u travnjak ispred kude. - Kako se Boo drži? - upitao je Bobby. Scott je pljesnuo kornjaša s vode, pitajudi se zašto se kornjaši muvaju ovuda u kolovozu. Rebecce nije bilo ved petnaest dana. - Dobro, valjda. Dovraga, mislim da Boo više nedostaje Consuela... ona joj je bila više majka od Rebecce.

- Hode li je Rudy vratiti? Unatoč svim nastojanjima Rudyja Gutierreza, Imigracijski je Consuelu de la Rosa deportirao u Meksiko. Sad je živjela u hotelu s četiri zvjezdice, Camino Real u Nuevo Laredu, na Scottovoj kartici American Expressa, i čekala da joj Rudy osigura zelenu kartu, kako bi se mogla vratiti obitelji Fenneyevih u Dallas. Prije tjedan dana, Scott je smjestio Estebana Garciju na autobus za jug kako bi joj radio društvo. - Prošla je provjeru, ja je sponzoriram za državljanstvo, jamčim joj zaposlenje... no, Imigracijski oteže s izdavanjem njezine zelene karte. — Odmahnuo je glavom. - Vratit du je natrag. Obedao sam joj. A Boo je sad potrebna više nego ikad, bududi da joj je majka pobjegla s jebenim golferom. - Mogu shvatiti da je Rebecca ostavila tebe — Bobby se nasmiješio Scottu. - Ali, kako je mogla ostaviti Boo? Scott je slegnuo ramenima. - Valjda zbog poniženja. Ovo je gadan grad ako ti je život išta manje od savršenog. Neuspjeh u Highland Parku nije opcija. - Scott je zastao i pogledao djevojčice. — Hvala Bogu da nije povela Boo sa sobom. - Možda se jednostavno promijenila. - Možda. Možda je nikad i nisam doista poznavao. Kad smo bili mladi, bili smo posve jednaki, zato sam je i oženio. Mladi i ambiciozni, dvoje siromašne djece u kvartu koja nastoje uspjeti u Dallasu. Dok smo stajali u onoj crkvi i izricali ,,u dobru i u zlu», nismo mislili na zlo. Sve je bilo dobro i brzo postajalo još bolje. Nikad nisam ni pomislio da de podi po zlu. Odmahnuo je glavom. - To ti je baš kao nogomet. Nikad doista ne upoznaš svoje suigrače dok ne počnete gubiti. - Postoji jedan problem, Scotty. -Koji? — Ona se spetljala s tim tipom dok ste još uvijek pobjeđivali. Scott je kimnuo glavom. — Dakle, ni kuda, ni automobili,

ni odjeda, ništa od toga nije je učinilo sretnom. - Pogledao je Bobbyja. — Kog vraga žene žele? Bobby se zahihotao. - Kao da ja znam? Scotty, mene su ostavile dvije žene. — Zadnjih sedam mjeseci nije htjela spavati sa mnom. Bobby je uhvatio zalutali frizbi koji je bacila Boo i rekao: Moje se žene nisu htjele seksati ved prvu bračnu nod. — Vjerojatno se više nikad nedu seksati - rekao je Scott. Bobby je bacio frizbi Boo i rekao: - Ti? Sranje, Scotty, polovica oženjenih muškaraca u Highland Parku umiru od straha da de njihove žene željeti probati s tobom. Ja sam taj koji se više nikad nedu seksati. Prošle su ved skoro tri godine. - Bobby je povukao dim cigarete. — Naravno, desnom bih rukom mogao I zgnječiti armadilja*. — To de te jednog dana ubiti, Bobby. — Ne, od toga samo oslijepiš. — Nisam mislio na to, nego na pušenje. — Oh. Mogu se samo nadati. — Nemoj mi počinjati s tim depresivnim sranjima, Bobby. Ja sam ovdje taj koji je sve izgubio. Bobby je ispuhnuo dim i rekao: - Da, ali ti si bar neko vrijeme imao sve. Bar znaš kakav je to osjedaj. Scott je pijuckao čaj i rekao: - Volio si je, zar ne? — Da, ali uglavnom sam volio tvoj život. —I ja. Sve do prije dva mjeseca. Da je Buford pozvao bilo kog drugog osim mene, moj bi život još uvijek bio savršen. — Nije bio savršen, Scotty. Samo što ti to nisi znao. Scott je osjetio kako se u njemu ponovno nakupljaju osjedaji i nastaju suze, i ved je pomislio da de briznuti u plač kao i svake večeri pod tušem, kad je Bobby rekao: - Misliš li da de uspjeti? * Armadiljo je omanji sisar čije je tijelo prekriveno tvrdim koštanim pločama

Pitao je to glasom kao da pita hode li neki pacijent preživjeti po život opasnu operaciju. — Tko de što uspjeti? — Njezin profesionalni golfer — misliš li da de uspjeti na turneji? Prilično je gadno. Bobby je zadržao hladnokrvan izraz lica dok Scott nije skočio na njega i zagnjurio ga, pri čemu je Bobby jednu ruku držao visoko iznad glave kako mu se cigareta ne bi smočila. Scott ga je pustio kad je Boo viknula: - Oh, dečki - imamo društvo! Uz vrata stražnjeg dvorišta stajao je krupan muškarac sa zrcalnim sunčanim naočalama i suprotno okrenutom kapom, masne kose i crne majice mokre od znoja, s ogromnim trbuhom koji mu se slijevao preko pojasa kao lava preko litice. Gledao je Fenneyevo imanje kao da je klinac u Disneylandu. Izvršitelj ovrhe. Došao je uzeti Scottov ljubljeni 200.000 dolara vrijedan ferrari. Dva dana ranije, znajudi da se ovaj trenutak sprema, Scott je unovčio svoj 401(k) i kupio zamjensko vozilo: 20.000 dolara vrijedan Volkswagen jettu. Scott je prišao muškarcu. Još dva vučna vozila stajala su parkirana uz pločnik; došla su po range rover i Rebeccin mercedes-benz. Muškarac mu je pružio dokument i rekao: - Lijep šešir. -Scott je potpisao papir potvrđujudi zapljenu na označeni datum i promatrao kako se crveni ferrari modena dvosjed s unutrašnjošdu od Connolly kože i motorom sposobnim za brzinu od 300 kilometara na sat podiže na vučno vozilo i pričvršduje. Iako je znao da gubi nešto što zapravo nikad i nije imao, svejedno je vraški boljelo promatrati rastavljanje i odnošenje jednog po jednog dijela njegovog savršenog života. Sat vremena kasnije, Scott je, još uvijek tužan, ležao na ležaljci uz bazen. — Gospodine Fenney — rekao je Louis. Scott je pogledao prema Louisu koji je kimnuo u smjeru dvorišta. Scott se okrenuo i ugledao mladi par. Muškarac je bio vitak, u ranim tridesetim godinama života, odjeven u uškrobljenu, do grla zakopčanu

modru košulju dugih rukava, kaki hlače i crne mokasine. Kosa mu je bila tamna i kovrčava, koža blijeda i nezdrave boje. Nosio je naočale sa žicanim okvirom. Odnekud mu se činio poznatim. Muškarac je rekao: — Dogovorili smo se da u tri sata dođemo pogledati kudu. Zvonili smo na vratima, ali nitko nije otvarao. Scott je provjerio sat na ruci i ustao s ležaljke. - Oprostite, posve sam zaboravio koliko je sati. Prišao im je u kupadim gadicama, golih prsa i bosonog, i ispružio ruku. - Scott Fenney. —Jeffrey Birnbaum. I moja supruga, Penny. Pokraj njega je stajala zgodna mlada žena, savršeno našminkana, u crvenoj ljetnoj haljini i crvenim sandalama. Kosa joj je bila ugljenocrna, noge gole i potamnjele, tijelo skladno, a boja usana odgovarala je haljini. Jeffrey se oženio ženom mnogo zgodnijom od sebe. Penny je rekla: — Vi ste čuveni. - Prije bi se reklo ozloglašen. Nasmiješila se, onim koketnim osmijehom koji je Scottu Fenneyu bio toliko poznat, i odmah je znao kakva je Penny, jer je u srednjoj školi i kasnije na koledžu hodao s nebrojenim djevojkama poput nje: lijepim djevojkama iz Highland Parka koje su se dovoljno izdivljale u životu i sad bile spremne smiriti se s dobrim dečkom iz Highland Parka koji im tamo može osigurati lijepu kudu. Scott je pokazao dvorište za automobile, garažu i stražnje dvorište. - Garaža za četiri automobila, s grijanjem i klima uređajem, bazenom i saunom, jednom spavadom sobom, kudica s jednom kupaonicom, i sve to najednom hektaru zemljišta u samom srcu Highland Parka. Dođite, pokazat du vam kudu.

Scott je poveo gospodina i gospođu Birnbaum kroz svoju kudu, počevši s modernom kuhinjom s talijanskim pločicama na podu, prikazom prizora iz francuske pekarnice na jednom zidu, rukom oslikanim stotinama pločica od 15 centimetara, i ugradbenim hladnjakom dovoljno velikim da u njega stane teleda polovica. Nastavio je kroz smočnicu, službenu blagovaonicu i dnevni boravak, radnu sobu, a zatim stubama do vinskog podruma, kudnog kina, prostorije s igrama i prostorije sa spravama za vježbanje, u kojoj se naslonjen na udaljeni zid nalazio njegov uvedani uokvireni portret snimljen na utakmici protiv Teksasa, portret koji je jedanaest godina visio u njegovom uredu. - Vi ste legenda - rekla je Penny. - Jeste li doista pretrčali dvjesto metara protiv Teksasa, kao što je pisalo u novinama? - Naravno da jesam. Volite nogomet? - Oh, obožavam ga - odgovorila je Penny. Jeffrey je ravnodušno pogledao strojeve za vježbanje i izišao. Penny je malo zaostala i dok se provlačila pokraj Scotta uz vrata, značajno ga pogledala i šapnula: — Ali još više volim nogometaše. Jeffreya su pronašli u sobi s igrama, gdje je kotrljao kuglice za bilijar preko stola, a zatim su nastavili na kat do svake od šest spavadih soba i šest kupaonica. Obilazak je završio u bračnoj spavaonici s kamenim ognjištem koje je odvajalo sobu od kupaonice, parnom kupelji dovoljno velikom za tri odrasle osobe, Jacuzzi kadom i prostorom za sjedenje koji je gledao na bazen. Jeffrey se iz trenutka u trenutak potvrđivao pravim gnjavatorom i u svakoj se prostoriji žalio na neku sitnicu, ponašajudi se kao da može i ne mora kupiti. Ali, Scotta nije mogao prevariti; Scott mu je vidio u očima. Ovo je bila kuda o kakvoj je Jeffrey čitavog života sanjao. Scott je to znao jer je taj isti pogled vidio i u vlastitim očima tri godine ranije, u zrcalu ove iste kupaonice u bračnoj spavaonici. Jeffrey je po tredi put upitao ima li kudno kino Dolby Surround. Scott ga je uvjeravao da ima, ali je Jeffrey rekao da svejedno ide dolje provjeriti.

Jeffrey je otišao, a Penny je rekla: - Voli gledati akcijske filmove. — Zatim je otišla u bračnu spavaonicu. Ubrzo je ponovno začuo Pennyn glas: - Scotte, što je ovo, u parnoj kupelji? Scott je ušao u kupaonicu i prišao kupelji. Vrata su bila otvorena; Penny je bila unutra, sjedila je na ugrađenoj klupici. -Što? -Ovo. Scott je ušao unutra kako bi pogledao, a Penny mu je bez ijedne riječi dograbila kupade gadice, potegnula ih preko bedara i uzela mu spolovilo u usta kao da zna što radi. I znala je. Pogriješio je glede Penny: ona se još nije izdivljala. Scott se nije seksao ved duže od sedam mjeseci i od Rebeccinog je odlaska bio previše potišten da bi se samozadovoljavao, pa nije izdržao dugo. — Isuse! Scottovo je lice sad bilo priljubljeno uz pločicu na zidu i pridrijemalo mu se, ali... — Penny! Jeffrey se vratio. Scott je navukao gadice, a Penny rupčidem obrisala svoja crvena usta upravo kad je Jeffrey provirio glavom u parnu kupelj i uz široki osmijeh rekao: - Vau, stvarno imate Dolby tamo dolje! Scott je izišao iz kupelji, a Penny odmah za njim, uštipnuvši ga za dupe u prolazu. Petnaest minuta kasnije, svo troje su stajali na ulaznim vratima. Jeffrey je rekao: - Ne sjedaš me se, zar ne, Scotte? Scott je odgovorio. - Ne. Zar bih trebao? — Radili smo na nekretninama prije nekoliko godina. Ti si zastupao Dibrella, neki projekt vrtnog ureda u Sjevernom Dallasu. — Ah, da. Ti si s Deweyem Cheathamom i Howeom.

— Dewey Chatham i Howe. — Oh, da. — Bio si prilično gadan prema nama. Ali ja sam mnogo naučio promatrajudi te u akciji. — Poslat du ti račun. — Jeffrey se nasmiješio, a Scott je rekao: - Bio je to posao. Ništa osobno. — Tad moju ponudu nedeš shvatiti osobno. — Koja je tvoja ponuda? — Tri milijuna sto tisuda. — Ne, nedu je shvatiti osobno, Jeffrey, jer je nedu prihvatiti. Jeffrey se nasmijuljio. - Ma daj, Scotte, tvoja je životna priča objavljena u novinama. Svi znaju da moraš prodati. Ne možeš očekivati najvišu cijenu. Scott je ispružio ruku prema stolidu uz ulazna vrata i uzeo veliku smeđu omotnicu u kojoj je bio njegov prošlomjesečni račun iz golf kluba, kad je Rebecca potrošila više od 4.000 dolara. Scott je tu omotnicu pružio Jeffreyu. — Ved imam ponudu na 3.3 milijuna. Jeffreyu je osmijeh nestao s lica. — Šališ se? Scott mu je uputio najiskreniji pogled i rekao: - Ne. Jeffrey je pogledao Penny. Ona mu je odvratila napudivši usne, nešto što djevojke iz Highland Parka usavrše ved do srednje škole, izraz lica na tankoj granici između nepodnošljivo cmizdravog i nevjerojatno seksi, izraz zbog kojeg bi se njezin muškarac kolebao bi li je pošteno ošamario ili joj strgnuo odjedu i pova-lio je. Penny je bila veoma dobra. I Scott je znao da de Jeffrey pronadi dodatni novac kako bi učinio Penny sretnom suprugom Highland Parka. — Tri milijuna i tristo deset tisuda. Scott se nasmiješio. — Jeffrey, ne trebaš se sramiti ako si ne možeš priuštiti ovu kudu.

Scott je davno naučio, još dok je bio siromašan klinac u kvartu, da možeš uvrijediti majku nekog dječaka iz Highland Parka, njegovu sestru, njegovu športsku vještinu, pa čak i veličinu njegovog pimpeka, a da ga ne izazoveš, ali dovedi u pitanje njegov financijski položaj u zajednici, i tuča je neminovna. Jeffreyevo je lice postajalo sve crvenije i to ne samo zbog Scottovog boc-kanja; Penny mu je gnječila ruku kao da mu provjerava krvni pritisak. — Ne mogu si priuštiti? Ja da si ne mogu priuštiti ovu kudu? Tri milijuna četiristo tisuda! Jeffrey je trebao obratiti pomniju pozornost na Scotta tijekom onih pregovora, jer dečko očito nije mnogo naučio. Prvo pravilo pregovaranja: za pregovarački stol ne donosi vlastiti ego. Drugo pravilo: ne dovodi ženu. Jeffrey je prekršio oba pravila; sad de skupo platiti. Scott je ispružio ruku. - Upravo si kupio kudu. Jeffrey je rekao: — Želim kudanske aparate, zastore i crnca. - Molim? - Kudanske aparate... - Aparate možeš dobiti, Jeffrey. Kako to misliš, želiš crnca? - Zar on ne ide s kudom? On ti je sluga, zar ne? - Ne, on mi je prijatelj. I ne ide s kudom. Ropstvo je ukinuto prije mnogo godina, možda si čitao i o tome. Jeffrey se namrštio, ali se Penny nasmiješila i rekla: - Morat du dodi izmjeriti za pokudstvo, možda u ponedjeljak ujutro? Hode U vam to odgovarati, Scotte? Doista bih voljela dodi. - Ne mogu vjerovati da nije istupila nijedna druga Clarkova žrtva — rekao je Scott. Bilo je to nakon večere. Djevojčice su bile na katu, Scott i Bobby su sjedili na kuhinjskom podu i pili pivo, a suđenje je trebalo početi za dva tjedna. - Boje se — odgovorio je Bobby. — Vidjele su što je McCall učinio tebi.

- Naša čitava obrana ovisi o Hannah. - I mojim podnescima — rekao je Bobby. — Jesi li ih pročitao? - Da. Dobro pišeš, Bobby. - To je jedina stvar u pravu koju doista volim. - Zašto ostaješ u tom poslu? Bobby je slegnuo ramenima. - Prekasno je za nešto drugo. I dugovi - ne mogu si priuštiti da prestanem raditi. I, ma koliko glupo zvučalo, stalo mi je do mojih klijenata, vjerojatno zato što nikom drugom nije. - Uvijek si uzimao pse lutalice. - Istina. - Sjedam se onog smeđebijelog mješanca, zvao si ga Govnar. Što se dogodilo s njim? - Pregazio ga je dostavni kamion. -Joj- Volio sam tog psa. — Sjedili su u tišini, a zatim je Bobby rekao: — Kad sve ovo završi, možda bi trebao otidi iz Dallasa. — McCall me nede potjerati iz grada. Ostajem. — Dobro. — Bobby je iskapio svoje pivo i dodao: — Zatražimo sudski poziv Danu Fordu, kako bi nam pod prisegom dao imena onih šest drugih djevojaka koje je isplatio za McCalla. Scott je odmahnuo glavom. — Nema šanse da de ih odati. A ni sudac nede tražiti da prekrši povlasticu povjerljivosti odnosa između odvjetnika i klijenta. Sam sam iza te povlastice sakrio dovoljno štetnih dokaza protiv mojih klijenata, pa znam. — U tom je slučaju osim Shawande, Hannah naša jedina svjedokinja. -Jesi li rekao Carlu da provjeri Delroya Lunda? — Oh, da. Uzduž i poprijeko. - Što je sa svjedocima optužbe?

— Imam Rayev popis, pokazuje kako de suđenje idi. — I, kako de idi? — Slučaj se temelji na indicijama, kao i vedina. Ray de najprije pozvati policajce koji su pronašli Clarkoty automobil i obavijestili nadležnu postaju. Zatim de pozvati murjake iz Highland Parka koji su otišli do McCallove kude i pronašli Clarka. Zatim, FBI-jeve agente koji su pregledali mjesto zločina i snimili fotografije, koje de on staviti na veliko platno. Zatim sudskog patologa okruga Dallas koji de posvjedočiti o vremenu i uzroku smrti. I naposljetku forenzičare koji su skinuli Shawandine otiske s pištolja i iz automobila, testirali pištolj i usporedili balističke dokaze, i stručnjaka koji de dati svoje mišljenje o tome kako je zločin počinjen. Scotty, kad Ray završi sa svojim svjedocima, porota de sigurno vjerovati da je ona to učinila. — A tad demo mi pozvati Shawandu, prostitutku ovisnu o heroinu. — Mora svjedočiti, Scotty. Peti amandman zvuči super, ali porote od nedužnih ljudi očekuju da prisegnu, gledaju ih ravno u oči i zakunu se da su nedužni. — Izgleda grozno. — I ti bi, Scotty, da si uštrcavaš meksički crni katran tri puta dnevno. * Šest kilometara južnije, Shawanda Jones izvukla je iglu iz desne ruke, naslonila se na ležaj u svojoj deliji, i čekala da heroin uđe u njezin krvotok, dođe do mozga, prijeđe prepreku između krvi i mozga i poveže se s receptorima opijata na živčanim stanicama u njezinom mozgu. Kad heroin dođe do receptora, izazvat de euforični trzaj koji de potresti čitavo njezino mršavo tijelo kao orgazam, samo bolje. Zatim de se rastopiti i ona de odlutati u mirni svijet snova. Razmišljala je o svom kratkom životu. Prvu je mušteriju imala s dvanaest godina. Ukoliko ne brojite njezinog ujaka koji joj je gurnuo prst kad je imala šest godina, a zatim joj dao pedeset centi za sladoledni

kornet. S četrnaest je ved redovito uzimala kokain, s petnaest ostala trudna, a sa šesnaest se navukla na heroin. Ved je dvanaest godina prostitutka, a osam ovisnica o heroinu. U vlastitoj bi se koži dobro osjedala samo u trenucima kao što - je bio ovaj. Kad bi uzela drogu, osjedala se kao da je ponovno mala djevojčica, sretna, bezbrižna i čista. Nije bila siromašna ni bjelačka kurva. Bila je ponovno mlada i nije znala ništa o drogama ili kurvanju na Harry Hinesu, ili o bijelcima koji žele crne djevojke. Bila je samo sretna mala djevojčica kao Pajamae. Pomisao na njezinu djevojčicu izazvala je suze. Plakala je jer je zamišljala Pajamae kako si uštrcava heroin u ruku i podaje se za novac i nitko je nikad ne voli ni zbog čeg drugog. Željela je da njezina djevojčica ima bolji život od nje. Željela je da ima dobar život, da se uda za dobrog muškarca i živi u dobrom domu. Željela je da netko voli Pajamae kao što je voli ona. Jedino u životu što je Shawanda Jones voljela više od heroina bila je njezina kderka. DVADESET I JEDAN Scott, Louis i djevojčice stigli su u zgradu Savezne uprave u podne sljededeg dana, u subotu. Louis je ostao u automobilu ispred zgrade zbog svojih neriješenih pitanja s federalcima. Scott je u zgradu unio veliku košaru za piknik, koju je čuvar temeljito pregledao na metalnom detektoru, kao i uvijek. Sad kad Scott više nije ručao u klubu Downtown, postalo im je navikom ručati sa Shawandom u federalnom pritvoru. — Ponovno piknik, gospodine Fenney? — Da. Jesi za malo pohane piletine, Jerry? Jerry, pretili bijelac od pedesetak godina, nasmiješio se i uzeo batak. Odvezli su se dizalom na peti kat gdje ih je dočekao čuvar crnac.. — Rone - rekao je Scott. - Vrijeme je za piknik, kompa.

Ron ih je poveo hodnikom do male sobe za sastanke, ali danas se činio drukčijim, tihim i svečanim. Ved je pomaknuo stol i stolce u kut prostorije. Boo i Pajamae rasprostrle su deku na betonski pod i sjele na svoja mjesta. Ron je izišao i ubrzo se vratio sa Shawandom, koja je najprije zagrlila Pajamae, a zatim Boo. Potom se okrenula ka Scottu. — Gospon Fenney, tvoja te je ženska ostavila? -Da. — Zbog mene? — Ne, Shawanda, zbog mene. — Imamo piletinu, mama, iz Colonela! - uzviknula je Pajamae. — I krumpir salatu, i grah, i zemljice, onakve kakve voliš. Ron se počešao po glavi i rekao: — Gospodine Fenney, ja, ovaj... — Rone, koliko ti puta moram redi? Zovi me Scott. Ne možeš sa mnom jesti pohanu piletinu i zvati me gospodin Fenney. — Scotte, ja, ovaj... moram vas sve pretražiti. — Što? Zašto? — Pretresli smo Shawandinu deliju i pronašli, ovaj... — pogledao je Pajamae — pronašli smo neke zabranjene supstance. — Misliš da joj ih ja donosim? Ron je odmahnuo glavom. - Ne, gospodine, ne vi. Kad je Scott naposljetku shvatio značenje Ronovih riječi, obojica su se polako okrenuli prema Pajamae. Scott je rekao: — Pajamae, kad smo svratili do vašeg stana, jesi li uzela nešto za svoju majku? Bududi da je Louis imao pištolj, Scott se nije bojao vratiti u naselje. I njegova jetta nije privlačila mnoštvo. Oni malobrojni stanovnici koji su ih primijetili bili su veoma prijateljski raspoloženi. Jedan je dječak upitao: -

Louis kaže da si trčao dvjesto metara protiv Teksasa - je li to istina? Bijelac? - Kad ga je Scott uvjerio da je to istina, dječak je rekao: - Pravi si. - Kad su odlazili, mahnuo im je. Pajamae je slegnula ramenima. - Samo mamin lijek. -A gdje je bio? — U ormaridu za lijekove, u zidu ispod kuhinjskog sudopera. — Molim te, daj mi ga. Gurnula je ruku u džep i izvukla plastičnu vredicu punu neke crne tvari. Scott ju je dodao Ronu. — Meksički crni katran - rekao je Ron. Pogledao je Shawandu. — Ovo je čistode osamdeset posto. Može te ubiti, curo! Shawanda je nasrnula na Rona i zamahnula prema vredici. — Daj mi to! Scott je zgrabio Shawandu i držao je dok nije odustala i ma-laksala u njegovom naručju. Ron je rekao: — Zao mi je, gospodine Fenney. Sad vas ostavljam. - Otvorio je vrata, ali je zastao. Shawanda, zašto ne dopustiš sucu da te smjesti u zatvorsku bolnicu u Fort Worth? Oni de te staviti na metadon. Shawanda nije ništa odgovorila pa je Ron otišao, odmahujudi glavom. Scott je pustio Shawandu i ona se spustila na pod. On je sjeo na jedan od stolaca i pogledao mladu crnkinju. - Zašto to radiš? Shawanda je podigla pogled. - Jer se tako osjedam posebnom. - Ne treba ti to. Ti jesi posebna. Nasmijala se. - Zvučiš kao Louis. On uvijek govori, Shawanda, ti si poseban dar od Boga. - U pravu je. - Ne, nije, gospon Fenney. Nikoga nikad nije bilo briga za Shawandu, ni moju mamu, ni mog tatu, nikoga.

- Pajamae je stalo. - Okrenuo se prema njoj. - Ti voliš svoju majku, zar ne? - Da, gospodine Fenney, jako je volim. -Dakle, tu sam ja, Louis, Pajamae, Boo, Bobby... i Ron. Šest ljudi koji misle da si posebna. - To zvuči stvarno lijepo, gospon Fenney, ali ako izidem, mislim da se ti i ja nedemo baš često viđati. - Naravno da hodemo. Kderke su nam najbolje prijateljice. Kao sestre su. Okrenula se prema Pajamae. - Je li to istina? Boo ti je kao sestra? - Da, mama. Okrenula se prema Boo. - Pajamae ti je kao sestra? - Da, gospođo. Nasmiješila se najslađim osmijehom koji je Scott ikad vidio na njezinom licu. - To je dobro. - Pogledala je Scotta. - Gospon Fenney, ako ja ne izidem odavde ili ako oni... znate... hodeš li mi nešto obedati? - Naravno. Što? - Brini se za moju Pajamae. Pet tjedana ranije, kad je Scott doveo malu crnkinju u svoj dom u Highland Parku, njegova ga je supruga upitala što de učiniti s njom ako njezina majka bude osuđena: posvojiti je? Odgajati kao svoju kderku? Školovati u školama u Highland Parku? Tog dana nije odgovorio svojoj supruzi jer tog dana nije razmišljao o Pajamae; tog je dana razmišljao samo o sebi, o svom strahu od povratka u crnačko naselje. Ali, danas je odgovorio. - Da, Shawanda, obedajem. - Savršena je! - rekla je Boo. Scott je s djevojčicama pogledao šest kuda, od kojih je svaka bila jeftinija od one prethodne, dok nisu ušli u ovu majušnu kolibu od sto trideset kvadratnih metara, s dvije spavade sobe i dvije kupaonice, u blizini SMU-a, s dvorištem u kojem se nalazila ljuljačka i bazen veličine velike kade u njihovoj kudi na Beverly

Driveu. Bila je procijenjena na samo 450.000 dolara, što si je Scott financijski mogao priuštiti, i nalazila se u školskom okrugu Highland Parka, tako da Boo nije morala prelaziti u no-vu osnovnu školu. -Jedna soba za nas - rekla je Boo - i jedna za tebe. Ti možeš uzeti veliku. Pajamae je otrčala u dvorište, a Scott je rekao Boo: - Dušo, razumiješ da de Pajamae, ako joj majka iziđe iz zatvora, ponovno živjeti s njom. Boo je uperila svoje zelene oči u njega. - Znaš, razmišljale smo. - Kladim se da jeste. - Ona nema oca, a ja sad nemam majku, pa smo mislile da bi se možda ti i njezina majka mogli vjenčati ili nešto tako. - Vjenčati? Ali, ona je... - Znam, mlada, samo dvadeset i četiri godine. No, Pajamae je rekla da je u redu da se muškarac oženi mlađom ženom. Rekla je da u Holly woodu to stalno rade. - Ali, Boo - ja sam još uvijek u braku s tvojom majkom. Scott je trčao brzinom od 12 kilometara na sat uz uspon od deset stupnjeva na komercijalnoj stazi. Ali, nije bio u ekskluzivnoj teretani u poslovnom središtu Dallasa; misli mu nisu bile bistre, raspoloženje mu nije bilo na visini, a oči mu nisu bile uperene u stražnjicu prekrasne djevojke koja trči ispred njega; na stazi iza njega nije bilo djevojke koja mu je odmjeravala dupe; nije se osjedao mladim, uspješnim i muževnim -ili posebnim. Trčao je po stazi u sobi sa spravama za vježbanje u svojoj kudi u Highland Parku, koja de biti njegova još samo dva tjedna. Posjet Shawandi tog jutra ponovno je u njemu probudio ista pitanja: Je li postupio ispravno? Je li dobro odabrao? Je li spašavanje Shawandina života vrijedno žrtvovanja njegovog savršenog života? Je li život ovisnice o heroinu vrijedan njegovog odvjetničkog života? Nije joj mogao spasiti život, ne s dokazima koje je Ray Burns imao protiv nje. Bit de proglašena krivom i osuđena na smrt ili dugu zatvorsku kaznu. Ali, on se

ved žrtvovao; njegov je život ved upropašten. Nije bilo nikakvog quid pro quo, nijednog nešto za nešto u njegovu korist. Odrekao se svog savršenog života, a zauzvrat nije dobio ništa. Razmišljanje o tome ponovno ga je oneraspoložilo. Stoga je učinio jedino što je znao učiniti kad je bio potišten: vježbao je. Naporno. Dvaput dnevno. Svaki dan. Počeo je vježbati kao da se vrada u formu za novu nogometnu sezonu, trčao je i dizao utege, mučio svoje tijelo kako bi olakšao um. Vježbajudi je počeo razmišljati o nogometu, a razmišljajudi o nogometu na pamet su mu pale navijačice, a sjetivši se navijačica, pomislio je na Rebeccu. Pomislio je na njihov zajednički život, nevjerojatan seks, odmore na Havajima, u San Franciscu i Londonu, i naravno, na Boo. Proživjeli su jedanaest zajedničkih godina, a ona je sad otišla. Je li njihov brak bio pogreška od samog početka? Je li ga ona ikad doista voljela? Naravno, nikad mu nije palo na pamet da ga ona možda nije voljela jer su svi -navijači, treneri, navijačice — uvijek voljeli Scotta Fenneya. Imao je toliko pitanja i nikoga koga bi upitao za odgovore. Majka bi mu vjerojatno rekla: — To je Božji plan, a Bog ima svoj razlog, čak i ako mi ne razumijemo. — Butch bi rekao: - Ona je sebična kučka, kad je tako pobjegla. — Istina se nalazila negdje između. Ali jednu je istinu znao: da se nije oženio Rebeccom, ne bi bilo Boo. A bez Boo, ne bi bilo života za Scotta Fenneya. — Kog sam vraga trebao učiniti, ubiti ga? — Isuse, Delroy, u Highland Park Villageu? Delroy Lund je stajao u radnoj sobi McCallove kude u Georgetownu. Senator je stajao uz prozor. Nije bio sretan kad je čuo Delroyevo izvješde o nezgodi s Fenneyem kod kupovnog centra. - Samo sam mu pokušavao poslati poruku, ali je Fenney poludio... Usput, kupili ste unajmljeni automobil. Senator je samo odmahnuo rukom na te vijesti. Delroy je posebno cijenio taj vid rada za tipa teškog 800 milijuna dolara: nije ni okom trepnuo na neočekivani trošak od 35.000 dolara. Htio je rezultate i nije mario za troškove. Delroy Lund je postizao rezultate. - Sad ima velikog crnca koji izigrava tjelesnog čuvara. Ali du pokušati ponovno, ako želite.

- Ne, pusti. Ako se taj crnac i ti nađete jedan protiv drugoga, netko de poginuti. A samo mi još to treba, još jedno ubojstvo povezano sa mnom. Znači, Fenneya je ostavila žena? - Da, pobjegla je s profi golferom. Senator se nasmiješio prvi put toga dana. - Divno. - Slušajte, senatore, Fenney se pravio važan na telki, ali nema ništa čime bi potkrijepio svoje tvrdnje. One druge cure, one nede svjedočiti. Imaju samo Hannah Steele. - Prokletstvo, ona je dovoljna! Senator se okrenuo od prozora i koračao po sobi, govoredi kao da razmišlja naglas. - Petnaest mjeseci do izbora. Ako kurvu proglase krivom, svi de zaključiti da su ono što je Fenney rekao na televiziji bile samo odvjetničke laži. I za nekoliko mjeseci, sve de biti zaboravljeno... Javnost ima raspon koncentracije dvogodišnjaka. Još uvijek mogu udi u Bijelu kudu, Delroy, ako bude osuđena. No, ako Hannah Steele ušede u tu sudnicu i svjedoči da ju je Clark prebio i silovao... Senator je počeo odmahivati glavom. - Ali, senatore, ako ne bude svjedočila, imaju samo riječ jedne kurve. Senator je dugo netremice promatrao Delroya. - Delroy, idi vidi grizu li ribe u Galvestonu. * Scott Fenney nije plakao od smrti svoje majke. A jedini put prije toga bio je kad mu je umro otac. Nije plakao kad bi zabili njegovo tijelo o zemlju, nije plakao kad su mu strgali ligamente na koljenu. Na ragbi terenu se ne plače. Ali, Scott Fenney sad nije bio na ragbi terenu; bio je u svom krevetu i plakao je. Žena ga je ostavila zbog profesionalnog golfera. Zadnje poniženje na dugom popisu poniženja, svaka pojedinost kojega je bila podrobno prenijeta u lokalnim novinama. Čitav je Dallas znao za nemilost u kojoj

se Scott Fenney našao. Još prije samo nekoliko tjedana, imao je savršenu obitelj Highland Parka: trofejnu suprugu i pametnu kderku, ilegalnu meksičku sluškinju i brz ferrari. Danas se njegova obitelj sastoji od bijele djevojčice s crnačkim pletenicama, crne djevojčice vješte uličnim smicalicama, prostitutke u zatvoru, odvjetnika koji se reklamira u TV vodiču i dva metra visokog, 150 kilograma teškog crnca, tjelesnog čuvara, koji živi u garaži. - A. Scott, jesi li dobro? Booin glas u tami. Scott je obrisao lice plahtom i rekao: -Jesam. Popela se na krevet. - U redu je. I ja plačem. Scott se uspravio u krevetu i privukao kderku k sebi. Osjetio je kako se njezino malo tijelo lagano opušta u njegovom naručju. Pomislio je da tone u san, ali je ona tiho rekla: - Uvijek sam bila drukčija. Sad sam stvarno drukčija. - Zašto? -Ja sam jedino dijete koje poznajem bez mobitela ili majke. Pajamae kaže da nitko koga ona poznaje nema tatu, ali svi imaju majke. Rachel i Cary, one nemaju tate... zapravo, imaju tate, ali ne žive s njima. Razvedeni su. Ali tate viđaju vikendom. - Ponovno je utihnula. Zatim je rekla: - Mislim da mi majku nedemo viđati vikendom. Scott ju je čvrsto držao u naručju. - Sad smo samo ti i ja, dušo. I zaplakali su zajedno. DVADESET I DVA Bobby je svratio u ponedjeljak u devet ujutro. Odmjerio je Scotta i rekao: — Zar deš u trapericama i polo majici na sastanak kod suca prije suđenja? - Što de Buford učiniti? Dati mi otkaz?

- Dobar argument. Izišli su kroz stražnja vrata upravo u trenutku kad je Louis ulazio. Nakon gotovo tri tjedna života u garaži i Scottovog neprestanog preklinjanja, Louis je napokon popustio i pristao dolaziti jesti u kudu. Kad je Scott izvezao svoju jettu na Turtle Creek aveniju, Bobby je upitao: — Kako ti se sviđa jetta? - Znaš, ferrari je mogao postidi brzinu od sto kilometara za 4.5 sekundi, a jetti treba pola dana, ali hej, ova bebica super malo troši. - Bobby se nasmijao, ali se naglo uozbiljio kad je Scott upitao: - Zašto nisi ljut na mene? - Zbog čega? —Jer sam te onda napustio. - Oh. — Slegnuo je ramenima. — Kakve bi to imalo koristi? Otišao si. Nisam znao što bih učinio pa sam se oženio prvom djevojkom koja je pristala. Trajalo je manje od godinu dana, toliko joj je trebalo da shvati da se udala za gubitnika. Druga žena, nju sam oženio četiri godine nakon prvog razvoda. Ona je sestra tipa koji je vlasnik onog bara pokraj mog ureda, Meksikanka, najljepša žena koju sam ikad vidio golu. Problem je bio u tome što ja nisam bio jedini frajer koji ju je viđao golu. Varala me s vedinom tipova u baru. Neki od njih bili su moji klijenti. Još uvijek jesu. Bobby je napravio grimasu. —Je li to sukob interesa? * — Zar su ti zaplijenili i odijela? Ray Burns je imao onaj isti samodopadni izraz lica. Scott i Bobby su se našli s njim ispred odaja suca Buforda, u kojima de se održati sastanak prije suđenja. — Sranje, Scotte, zašto si nisi jednostavno uperio pištolj u glavu i raznio mozak kao što je tvoja cura učinila Clarku? Bilo bi svakako manje bolno.

— O čemu ti govoriš, Ray? — Odbacio si karijeru zbog nje. Isuse, jesi li stvarno zarađivao sedam i pol godišnje? I vozio ferrari? Čovječe, zar ti želiš umrijeti? Scott je bijesno gledao Raya Burnsa koji je prošao pokraj njega i ušao u odaje suca Buforda, ali je čuo kako Bobby govori: — Ray, tvoja usta ispisuju čekove koje tvoje tijelo ne može unovčiti. — Odabir porote devetnaestog, uvodna izlaganja u ponedjeljak, dvadeset i tredeg - rekao je sudac Buford. — Još nešto, gospodo? — Da, časni sude - rekao je Scott. - Gospodin Burns uporno tvrdi da je navedeni zločin kažnjiv smrtnom kaznom, a to očito nije slučaj. Ray Burns je slegnuo ramenima. — Naše je stajalište da je žrtva bila službenik savezne agencije, a optužena ga je ubila u pljački. — Poštedi me, Ray. Clark McCall je bio s prostitutkom. Statut zahtijeva da službenik bude angažiran službenim dužnostima. I ona nije počinila pljačku. Uzela je samo tisudu dolara koje joj je Clark dugovao. Još mu je tisudu šesto ostalo. Nije ih uzela, kao ni bilo što drugo iz kude. — Uzela je njegov automobil. — Samo da se vrati u svoj dio grada. — Imala je njegovu kožu pod noktima. — Ogrebala ga je kad ju je napao. Ne poriče da je bila u kudi. — Ali poriče da je povukla obarač, čak i u samoobrani. Vidiš, Scotte, da je to priznala, možda bismo bili voljni razgovarati o odbacivanju smrtne kazne. — Koristiti smrtnu kaznu da biste prisilno izvukli priznanje — to je tužiteljska ucjena, Ray. Ray je slegnuo ramenima. — Mi to zovemo tužiteljskom diskrecijom, Scotte. — Pun si sranja, Ray — odgovorio je Scott.

— A ti si nezaposlen. — Gospodo, - rekao je sudac Buford dok se Scott opirao porivu da odalami pomodnika državnog tužitelja. — Argumenti za i protiv smrtne kazne dobro su obrazloženi, u podnescima gospodina Burnsa za vladu, i u podnescima gospodina Herrina, pretpostavljam — ovdje je sudac Buford pogledao Scotta preko naočala — za obranu. Tim demo se pitanjem pozabaviti kad i ako bude potrebno. Još nešto? — Ne, gospodine - odgovorio je Ray Burns. — Ne, časni sude — rekao je Scott. — Dobro. Vidimo se ponovno devetnaestog. Trojica su odvjetnika ustali kako bi otišli, ah je sudac rekao: -Scotte, možemo li porazgovarati nasamo? — Buford se okrenuo Rayu. — Ako nemate ništa protiv, gospodine Burns? — Ne, gospodine, nemam ništa protiv. Roy i Bobby su izišli iz odaja i zatvorili vrata. — Sjedni, Scotte. Scott je sjeo. Sudac Buford ga je netremice promatrao kao psihijatar koji se obrada pacijentu. — Držiš li se dobro? Scott je lagao. — Da, gospodine. — Pročitao sam što se dogodilo. Pretpostavljam da je čitav Dallas pročitao. Zar su doista deportirali tvoju sluškinju? — Da, gospodine. Sad je u Nuevo Laredu, čeka na zelenu kartu. Učinio sam sve što sam mogao, ali Imigracijski kaže da su pretrpani poslom. — Scotte, da sam mogao zamisliti da de se ovo dogoditi, da deš izgubiti posao, nikad te ne bih odredio za branitelja. Tako nešto bih od McCalla očekivao, ali Dan Ford... — Objesio je ramena i odmahnuo glavom. Ne znam što se dogodilo s pravnom profesijom. Kad sam ja bio odvjetnik, i imao ovakve slučajeve, to je nešto značilo. Danas takve stvari treba izbjegavati jer bi mogle naškoditi poslovima tvrtke.

Pogledao je Scotta s izrazom iskrenog čuđenja. — Mare li odvjetnici danas za išta drugo osim novca? Scott je odgovorio istinu: - Ne, gospodine, prema mojem iskustvu, ne mare. Sudac se namrštio. - Scotte, smijem li te upitati jedno osobno pitanje? — Naravno, suče. — Tvoj govor, onog dana na ručku Komore... jesi li ozbiljno mislio ono što si rekao o branjenju nedužnih, zaštiti siromašnih, borbi za pravdu? Lagati ili redi istinu? Scott je u sučevim očima vidio očajničku nadu da de Scott redi da je mislio ozbiljno, pa je njegov prvi poriv bio učiniti ono što iskusni odvjetnici rade često i dobro: lagati. Ali, sudac je danas morao čuti istinu. Stoga je A. Scott Fenney, Esq. postupio protivno četrnaest godina pravne obuke i rekao istinu, istinu i samo istinu. — Nisam gospodine. Ni jedne jedine riječi. Rekao sam ono što su okupljeni odvjetnici željeli čuti. Sudac je svečano kimnuo glavom i rekao: — Cijenim tvoju iskrenost, Scotte. Skinut du te sa slučaja. — Sudac je spustio pogled na svoj raspored. Počeo je nešto zapisivati. — Postavit du gospodina Herrina. Čini se sposobnim. U svakom slučaju, napisao je nekoliko dobrih podnesaka. Dva mjeseca ranije, Scott bi skočio od srede na ove sučeve riječi. Ali, danas je sjedio zapanjen i iznenada prestrašen da de izgubiti svog zadnjeg klijenta, makar i takvog koji ne plada, jer odvjetnik bez klijenta je tek običan čovjek. — Suče, znam da ja nisam odvjetnik kao vi, ih odvjetnik kakav je moja majka željela da budem... k vragu, nisam čak ni odvjetnik kakav sam sam htio biti. Ali, ja nisam od onih koji odustaju. Nikad nisam odustao u igri, nikad nisam odustao ni u čemu u životu. Odigrat du do kraja. Sudac je ponovno podigao pogled i sad je bijesno promatrao Scotta. - Ovo nije prokleta nogometna utakmica, Scotte! Scott se lecnuo na oštre sučeve riječi.

- Ovdje nije riječ o tebi, tvom životu, tvom dokazivanju nečega samome sebi, Danu Fordu ii Macku McCallu! Ovdje je riječ o Shawandi Jones, njezinom životu! Ona je optužena! Ima pravo na obranu, k vragu! Sudac je naglo ustao, prišao prozoru i zagledao se van. Nakon nekog vremena, tiho je progovorio. —Ja sam star sudac koji se mora povudi u mirovinu i brinuti o vrtu. Ali, kad naiđe ovakav slučaj, znam da još uvijek mogu doprinijeti pravdi, jedno po jedno ljudsko bide — a tako se pravdi služi, Scotte, osobu po osobu. Danas smo ovdje kako bismo zaštitili Shawandu Jones. Ta je žena moja odgovornost sve dok je u pritvoru federalne vlade. Koja ju je uhitila, odvela iz njezinog doma i od njezinog djeteta, i traži njezin život. Možda je ona to učinila, možda nije, ja ne znam. Ali, dok porota ne donese presudu, ona je u očima zakona nedužna - a time i u mojim očima. i ja du je štititi. To je moja dužnost. A dužnost njezinog odvjetnika jest da je brani, da se itekako pobrine da vlada ne dokaže da je ona to učinila, bez trunke sumnje. Tako zahtijeva Ustav, da se odvjetnik suprotstavi vladi u interesu građanina. To znači biti odvjetnik, Scotte. Sudac se vratio do svog stola i sjeo. - Dok sam bio odvjetnik, imao sam desetak ovakvih slučajeva, u kojima je krivnja optuženog bila doista upitna, i u svakom od tih slučajeva itekako sam se pobrinuo da vlada mora dokazati svoj slučaj. Što vlada nije učinila. Bili su nevini, i bili su oslobođeni. Šest ljudi, Scotte, šest ljudskih bida čije sam živote spasio. Mario sam za te ljude, i marim za gospođu Jones. Ja, Scotte, nedu umrijeti bogat, ali tih nekoliko slučajeva, oni su moj doprinos pravdi. Oni čine moj život vrijednim. Gospođi Jones treba odvjetnik kojemu je stalo do nje, netko tko de se zauzeti za nju, netko tko razumije čast branjenja američkog građanina kojemu prijeti smrtna kazna. Njoj treba njezin junak. Ti si bio takav nogometaš, mislio sam da bi mogao biti i takav odvjetnik. Nisam bio u pravu. - Sudac je uzeo svoju olovku. - Skidam te sa slučaja. Imenovat du Herrina i odgoditi suđenje. Scott je skočio na noge i nagnuo se preko sučevog stola.

- Suče, ne možete odgoditi suđenje! To de je ubiti! Jedva se i sad drži. Stalno joj govorim da de brzo završiti. Ako odgodite suđenje, umrijet de u zatvorskoj deliji! Sudac je sjedio, sa znatiželjnim izrazom lica. - Sto je to, zabrinutost za klijenticu? - U pravu ste, suče, nisam mislio na nju. Ali, ja sam vraški dobar odvjetnik i potreban sam joj. Sudac Buford je skinuo naočale za čitanje i obrisao ih bijelim rupčidem. Ponovno ih je stavio i pogledao Scotta. - Ona je ovisnica o heroinu, to znaš? - Znam, gospodine. - Zašto nisi zatražio da je prebace u zatvorsku bolnicu, na liječenje? —Ja... nije mi palo na pamet. - Meni jest. Odbila je. Želi biti blizu kderke. Jesi li ikad vidio ovisnika o heroinu na odvikavanju? - Nisam, gospodine. - Idi dolje i pogledaj. Prolazi kroz pakao, sama u svojoj deliji, samo kako bi mogla vidjeti kderku. Sto ti to govori o njoj? Meni govori da u toj ženi ima nešto dobro, da možda moramo zanemariti prostituciju i heroin i ne pretpostaviti da je kriva, da joj možda moramo povjerovati da nije. I natjerati vladu da dokaže suprotno, izvan svake sumnje. - Uzdahnuo je. - Dakle, imam Burnsa koji je pokušava osuditi na smrtnu kaznu sa svoje magarede zakonske pozicije, koju de prizivni sud vjerojatno podržati, i imam tebe. Za njega nema nade — on je najgora vrsta pravnika, politička životinja, koja koristi zakon kako bi stekla vlast nad narodom. I ti, A. Scott Fenney... uostalom, što je ovo tvoje A? - Ništa. Sudac se namrštio. - Ti ne želiš mod; ti samo želiš novac. Dakle pitanje na koje moram odgovoriti jest, ima li nade za tebe? Znam da joj dovodiš kderku ovamo da je vidi, čuvari kažu tri, četiri puta tjedno. To je dobro. I

da si je primio k sebi, da živi u tvojoj kudi u Highland Parku. To je veoma dobro. Sudac je zastao; pobjegao mu je hihot. - Vjerojatno te u Highland Parku nede proglasiti građaninom godine, zar ne? Ali to mi govori da i u tebi, Scotte, ima nešto dobro, da možda još ima nade za tebe, da možda nedeš postati drugi Dan Ford. Da bi jednoga dana majka mogla biti ponosna na tebe. Sudac je zašutio i zagledao se u Scotta na onaj isti način kao svi oni treneri koji su došli u unajmljenu kudu Fenneyevih da ga unovače, vide izbliza, pokušaju procijeniti, zaključe kakav je, odluče je li pravi odabir. Tad je Buford naglo odmahnuo rukom ka Scottu i rekao: - Odlazi. - Što... molim? - Idi i razmisli. Do podneva imam saslušanja. Tad se vrati — ali samo ako si spreman biti njezin odvjetnik. Ako se ne pojaviš, imenovat du Herrina i odgoditi suđenje. Pred odajama su ga čekali Bobby i Ray. - Sto ima? - upitao je Bobby. Scott je odmahnuo glavom. - Osobna pitanja. - Zatim se obratio Rayu Burnsu. - Pravi si davež, Ray. - Da, Scotte, davež s karijerom. Smrtna kazna de mi pribaviti ured u D.C.-u. - Kako možeš spavati sam sa sobom? Ray se nasmijao. — Uh-oh, iznova rođeni odvjetnik. Jedanaest godina si proveo svaku minutu budnosti napladujudi klijentima, zarađujudi gomile para, živedi u velebnom zdanju, vozedi ferrari — koliko je to koštalo tvoje klijente? Onda si dobio otkaz i iznenada vidiš svjetlo, poput čovjeka na samrti: Želim činiti dobro, Gospode! Sranje, Scott. Jebe se tebi za nju. Ona je obična crnčuga, zar ne? Prije dva mjeseca, pokušavao si je se riješiti brže nego što možeš pljunuti, a sad deš biti njezin junak? Ispričaj to u Oprah Showu. Oh, još nešto. Ja ne spavam sam, Scotte, spavam s božanstvenom crvenokosom iz računovodstva. S kim ti spavaš? Sa ženom ne; ona spava s profesionalnim golf igračem.

Scott je nasrnuo prema Rayu, ali se Bobby ispriječio između njih. - Dovraga, Scotte - rekao je Ray uz lagani smijeh - ne brini. Kučka vjerojatno nede preživjeti odvikavanje. U jednom brzom trenutku, Bobby je pustio Scotta i odalamio Raya šakom u usta. Ray se srušio leđima na zid. - Upozorio sam te, Ray - rekao je Bobby. - Doista sam zabrinut za nju, gospodine Fenney - rekao je čuvar Ron. - Mislim da sam možda pogriješio, kad sam joj uzeo H. Stajali su ispred Shawandine delije. Ona je ležala u deliji, sklupčana na krevetu, okrenuta prema zidu, a cijelo joj se tijelo nekontrolirano treslo. Jaukala je kao da umire, koža joj je svjetlucala od znoja, a noge joj se nehotično trzale. - Zato to i zovu skidanje — rekao je Bobby. - U ovom trenutku, dala bi sve što u životu ima za jedan fiks. Bobby je masirao desnu šaku. - Udariti nekoga boli. - Ponosan sam na tebe, Bobby. - Scott je jettu usmjerio prema Highland Parku i rekao: - Znaš što me najviše ljuti? - Ferrari? - Ne, kod Burnsa? -Što? - Seronja je u pravu. Glede mene. Bobby je masirao ruku i rekao: — Što je htio Buford? - Htio me skinuti sa slučaja. Rekao je da de imenovati tebe. —Još uvijek se želiš izvudi? - Ne. Rekao sam to Bufordu, ali mi je on odgovorio da razmislim, vratim se u podne i kažem mu jesam li spreman biti njezin odvjetnik. Šutjeli su dok nisu izišli iz poslovnog središta grada. Tad je Bobby tiho rekao: — Ja ne mogu voditi ovaj slučaj na sudu, Scotty. Nisam dovoljno dobar. Potreban si joj ti.

Sat vremena kasnije, Scott je izišao iz kude kroz stražnja vrata i potrčao Beverly Driveom prema zapadu. Bilo je točno jedanaest sati. Imao je šezdeset minuta da donese najvedu odluku u životu. Scott je skrenuo južno na Lakeside Driveu i protrčao pokraj otmjenih starih zdanja, koja postoje gotovo jednako dugo kao i Highland Park. Kude su bile na uzvišenju iznad ceste i gledale na mali park i Turtle Creek potok, na koji je Scott često vodio Boo bacati kamenčide preko vode. Scott je kod Armstrong Parkwaya krenuo kratko ka zapadu, a zatim skrenuo sjeverno na Preston Road i potrčao pločnikom, pri čemu su ulice s njegove lijeve i desne strane bile masivan zid koji je odvajao velebna imanja Trammella Crowa i Jerryja Jonesa, Mačka McCalla i... Toma Dibrella. Scott se umalo zabio u dugački srebrni mercedes kad je Tom izlazio sa svog imanja i zastavši provjeriti promet, zaprečio pločnik. Zurili su jedan u drugoga s udaljenosti od samo nekoliko desetaka centimetara, Tom u odijelu s kravatom, u rashlađenoj raskoši njemačke limuzine, a Scott samo u kratkim hlačicama i tenisicama, obilno se znojedi na vrudini od četrdeset stupnjeva. Jedanaest godina su svakodnevno razgovarali; proputovali čitavu zemlju, dogovarali uvjete, sklapali poslove; slavili su pobjede i žalili zbog poraza; jeli su zajedno i opijali se zajedno; ali nikad nisu bili prijatelji. Uspješni odvjetnici, Scott je toga postao svjestan, imaju bogate klijente, ne vjerne prijatelje. Vidjevši sad ponovno tog čovjeka koji mu je dao identitet i uzeo ga, Scott je vidio nesretnog muškarca. Taj je čovjek imao četiri supruge, ali nijedna od njih nije ga usredila. Imao je šestero djece s tri od četiri žene, djecu koja su odabrala da nede živjeti na ovom velebnom imanju s ocem, jer je njihov otac volio svoj neboder više nego što je volio njih. To je bio čovjek koji je imao odvjetnike, ali ne i prijatelje. Koji je imao novac i sve što novac može kupiti, ali malo srede. Prije tri tjedna, nakon što ga je Tom otpustio, da su im se putevi ovako ukrstili, Scott Fenney bi mu možda pokazao srednji prst. Danas je Scott samo kimnuo glavom i nasmiješio se tužnom muškarcu u njegovom mercedes-benzu.

Tom je zaustio kao da nešto želi redi, a onda je naglo svrnuo pogled i snažno pritisnuo gas, zatutnjavši srebrnom limuzinom niz ulicu Preston. Scott je promatrao kako se Tom udaljava u oblaku ispušnih plinova, a zatim ponovno potrčao. Prošao je pokraj Villagea i preko Mockingbird Lanea. Kilometar i pol kasnije, skrenuo je istočno na Lovers Lane. Znao je gdje de ova trka završiti. Putovanje ga je dovelo uz granicu golf kluba u Highland Parku, čiji je visoki cigleni zid obeshrabrivao poglede prolaznika. Ali, u zidu je bila pukotina u kojoj se lijevano željezo razmicalo nekoliko stopa pa je Scott zastao i pogledao. Četvorica sijedih staraca igrala su kod sedme rupe, završavajudi rundu prije nego što im ljetno sunce oduzme snagu. Odrastajudi u Highland Parku, Scott je kroz ovaj otvor često gledao sijede starce kako igraju golf; bilo je to kao gledanje izloga s majkom u Highland Park Villageu, u kojem si ona nije mogla priuštiti kupovinu. Uvijek je govorio kako de jednoga dana biti dovoljno bogat da posjeduje vlastitu kudu u Highland Parku, igra golfu klubu i kupi majci sve što iz Villagea poželi. Umrla je prije nego što joj je mogao kupiti išta u Villageu, ali prije četiri godine, kad je Scott Fenney bio primljen za člana kluba, pomislio je koliko bi njegova majka bila ponosna na svojeg sina. Zadnje četiri godine, s ponosom je igrao golf unutar ovih zidova i gledao kako drugi pogledavaju unutra. Danas je pogled bio drukčiji. Unutar tih zidova, ovi su se sijedi starci činili posebnima jer su bili silno bogati. Ali izvana, izgledali su samo stari. I Scott je shvatio da jednako kao što on promatra njih, i oni promatraju njega. I u očima im je vidio zavist: rado bi dali do posljednje pare da ponovno budu mladi, da imaju bujnu kosu, oštar vid i bistar um sa sjedanjem koje ih ne zavarava nekoliko puta dnevno; da ponovno žive u snažnom, mišidavom tijelu umjesto ruševini kostiju koja im je preostala; da trče ulicom umjesto da se jedva uspijevaju vratiti do golf vozila; da ponovno imaju prostatu umjesto pelene jer su nakon operacije trajno inkontinentni i impotentni; da

ponovno osjete užitak seksa. Gledali su mladog muškarca pred kojim je život; on je gledao starce pred kojima nije ništa osim svršetka života. Starce su pazili njihovi nosači, sredovječni crnci u bijelim platnenim kombinezonima, crnci koji su u Južnom Dallasu svakoga jutra prije zore hvatali autobus i vozili se na sjever do Highland Parka, kako bi radili u klubu u kojem nikad nede modi biti članovi zato što su rođeni crni. Bili su to dobri ljudi, kao Louis, al nisu bili dovoljno dobri za klub, ti crni muškarci koji su popravljali busene otkinute lošim udarcima staraca, tražili njihove izgubljene loptice i nosili njihove palice, čitavo vrijeme glumedi kao u filmu Zameo ih vjetar »Yassuh, Mistuh Smith, takav udarac ne bi postigao ni sam Arnold Palmer« - jer je učiniti da se ovi starci osjedaju kao vlasnici južnjačkih plantaža značilo i vedu napojnicu. Scottu je uvijek bilo neugodno zbog čitave te priče s caddyjima crncima, ali je za svaku rundu uvijek uzimao caddyja jer je takvo bilo pravilo kluba. Nakon svake runde, povukao bi se u mušku blagovaonicu na pide i kartanje s ovim sijedim starcima, i osjedao ogroman ponos što su ga primili, što može biti viđen u njihovom društvu, dijeliti njihov poseban prostor i udisati njihov razrijeđen zrak zajedno s njima. Pozorno bi slušao svaku njihovu riječ - obično šale i komentare na račun »crnčuga« i »šljakera« i »Čifuta«, izgovorene bez imalo obzira prema nazočnosti konobara crnaca u njihovoj blizini. Ali, Scott bi uvijek susreo pogled svog konobara i osjetio bi kako u njemu raste bijes. No ipak, Scott Fenney koji je igrao nogomet s crncima, spavao u istim sobama s crncima, i tulumario s crncima, nikad nije ustao i rekao tim sijedim, starim bijelcima da više nede biti na raspolaganju za partiju golfa s gomilom rasističkih, antisemitskih kurvinih sinova u kratkim hlačicama. Ne, A. Scott Fenney, Esq. se pristojno smješkao njihovim šalama i kimao s odobravanjem njihovim komentarima kako ih ne bi uvrijedio. Jer uvrijediti ove stare bijelce bilo bi loše za posao. Prije otprilike godinu dana, Scott je upitao Dana Forda da li ti stari bijelci jednostavno mrze crnce, Meksikance i Židove. Dan se nasmijao i rekao: - Oh, ne, oni mrze gomilu ljudi, ne

samo crnce, Meksikance i Zidove. Mrze i demokrate, sjevernjake, Kalifornijce, Azijate, feministkinje, muslimane - sve koji su drukčiji od njih. Vidiš, Scotty, ti su stari prdonje svoje dane slave imali pedesetih godina, u vrijeme kad su bili mladi i kad su bijelci vladali Dallasom, a jedini crnac u njihovom svijetu bila nafta, i kad je teksaška Railroad Commission kontrolirala cijenu nafte u čitavom jebenom svijetu. Danas je najbolji golfer na svijetu crnac, gradonačelnik Dallasa je žena, a cijenu nafte kontrolira šačica arapskih šeika. Jedini dio njihovoga svijeta kojim još uvijek upravljaju bijelci je ovaj klub. Kad udu kroz njegova vrata, ponovno su 1950-e. I oni ga nastoje sačuvati takvim dok ne umru. Sviđalo se to tebi ili ne, ovi gadovi posjeduju vedinu Dallasa, pa ako želiš biti bogat odvjetnik u ovom gradu, moraš se pridružiti njihovom klubu. Scotty, dečko moj, to je samo posao. Dan Ford je bio u krivu: to nije bio samo posao; to je bilo obično licemjerje. I, A. Scott Fenney bio je u krivu: njegova majka ne bi bila ponosna na svog sina. Scott je bacio posljednji pogled na članove kluba i njihove caddyje - i zamijetio da ga jedan od caddyja netremice promatra. Lice caddyja se promijenilo; prepoznao je Scotta. Nasmiješio se i diskretno podigao palac u znak pozdrava. Scottu se učinilo da poznaje tog caddyja, ali nije mu se mogao sjetiti imena - svoje caddyje nikad nije pitao za njihova imena. Odgovorio mu je jednakom gestom i otrčao dalje. Nekoliko uličnih blokova kasnije, još uvijek je mislio na klub i caddyje i svoju dobru majku, kad je začuo kreštav glas: - Scotte! Scotte! - Usporio je, okrenuo se i ugledao kako mu kroz prozor crvene bembure maše neka ruka. Sranje, Penny Birnbaum! - Scotte! Čekaj! Penny je išla u suprotnom smjeru niz Lovers Lane, pa je Scott presjekao kroz Curtis Park, dva dvorišta, izišao u jednu bočnu uličicu, otrčao još nekoliko uličnih blokova i naposljetku izišao na Hillcrest aveniju. Skrenuo je južno i trčao uz zapadnu granicu SMU kampusa. Ušao je u kampus iz University Boulevarda točno ispred Pravnog fakulteta.

Zaustavio se. Tri godine je proveo u toj zgradi, tri je godine studirao pravo - krivična djela, poreze, ugovore, sukobe interesa, postupak, imovinsko pravo, i etiku, predmet koji je učio u školi i u praksi brzo zaboravio. U primjeni zakona nije riječ o etici; riječ je o novcu. Scott je ponovno potrčao, pokraj kuda sestrinstva smještenih u nizu, zgodno, mislio je u svojim studentskim danima, nede morati dugo pješački od jedne do druge djevojke. I sjetio se užitka koji je doživio s djevojkama u tim kudama, i zatekao se kako se pita, kao nikad ranije, jesu li njihovi životi ispali dobro. Trčao je niz University Boulevard do samog srca uređenog kampusa, a zatim skrenuo južno na Hilltop Lane, koja se pretvorila u Ownby Drive i odvela ga ravno do stadiona Geralf Ford, nazvanog po dalaškom bankaru milijarderu, a ne bivšem predsjedniku. Vrata su bila otključana i on je ušao na stadion, prišao najbližoj rampi i kroz betonski podzemni hodnik izišao na zelenu travu. Bio je sam na terenu. Najbolje trenutke u životu doživio je ovdje na ovom malom stadionu - dugačkom 120 metara, širokom 53,30 metara. I najgore također, nekod je mislio. Veličanstvene pobjede i strašne poraze. Trenutke neizmjerne srede i neizrecive tuge. Još uvijek je mogao zatvoriti oči i vidjeti gomilu. Još je čuo njihovo klicanje i osjedao miris svježe pokošene trave. Još je u ustima osjedao okus svoje krvi. Još je u rukama osjedao loptu. Scott se popeo stepenicama na gledateljske tribine i najednom učinio što je u mladosti često činio: protrčao je tribinama. Lamatao je rukama, noge su mu gorjele od boli, ali je otrčao do vrha tribina. Okrenuo se i pogledao obrise Donjeg grada u daljini, siluete nebodera na modrom nebu. Dibrellov toranj izdizao se iznad svih njih, a na šezdeset i drugom katu tog tornja Sid Greenberg je stajao u Scottovom uredu. Sid nije mogao vidjeti Scotta na četiri milje udaljenom stadionu, ali Scott mu je svejedno pokazao srednji prst, iz principa.

Dok je bio student, često se znao nodu popeti na vrh tribina kako bi mogao sjediti i promatrati svjetla središta grada, Smaragdni grad koji se izdiže iz beskonačnih teksaških ravni: obrise Dibrellovog tornja na modrom argonskom svjetlu; osvijetljenu kuglu iznad stadiona Reunion, koja je izgledala kao kuglica za božično drvce; i Pegaza, neonsko crvenog letedeg konja iznad stare zgrade Magnolia Building. Kao i toliko mnogo drugih mladih bijelaca, i Scotta Fenneya zavela su svjetla, snovi o tome da se obogati u Velikom D. Tako zovu Dallas - Veliki D -jer je meka za ljude sa snovima. Veliki sanjari dolaze u Dallas kao grješnici Isusu: ako želiš biti spašen, idi Isusu; ako se želiš obogatiti, dođi u Dallas. Sjededi na vrhu tih tribina, Scott Fenney je imao velike snove. - Nije loše za starca! Na odjek glasa, Scott se prenuo iz misli. Pogledom je pretražio stadion dok nije ugledao krupnog crnca koji je stajao na rubu igrališta. Izgledao je poznato. Scott se spustio tribinom prema njemu. Kad se približio, prepoznao je muškarca. - Veliki Charlie, jesi li to ti? - Scott Fenney, kako si, čovječe? Scott mu je prišao i ispružio ruku, ali je Veliki Charlie ovio ruke oko Scotta i zagrlio ga, kao da je Scotty Fenney upravo dao odlučujudi pogodak. Charles Jackson je bio visok dva metra i težio 130 kilograma - kad je bio osamnaestogodišnji brucoš. Kad je bio apsolvent, imao je 145 kilograma. Igrao je desnog braniča, što je zahtijevalo da vuče i vodi igru na obje strane, uklanjajudi svaku prepreku sa Scottovog puta. Scott je zabijao pogotke, ali Veliki Charlie je vodio put.

Veliki Charlie je došao iz Tylera, gradida u Istočnom Teksasu, poznatog po crvenim ružama i crnim nogometašima. Earl Campbell je bio najpoznatiji, ali je Veliki Charlie bio najvedi. Išao je na sveučilište SMU umjesto na Teksas, jer nije htio biti predaleko od mame i sestara. Svake nedjelje ujutro vozio se dva sata kudi da bi išao u crkvu, i svake nedjelje navečer vradao na prozivku. Zadnje što je Scott čuo, Velikog Charlija su regrutirali Ramsi. Charlie mu je sad rekao da je igrao dvije sezone i da nije ozlijedio koljeno, ostvario bi svoj san. Vratio se na SMU, gdje je zadnjih deset godina trenirao napadače. Scott je bio na vedini tih utakmica, ali nikad nije zamijetio Velikog Charlija. Velika je razdaljina između aut-linije i privatne lože Ford Stevensa na vrhu tribina. - Uvijek bi nam dobro došao dobar trener trkača probijača -rekao je Veliki Charlie. Čitao je o Scottovim nevoljama. - Hvala, ali u meni je ostalo još želje za bavljenjem pravom. - Hodeš li pobijediti? - Ne znam. - Misliš da je nevina? - Za ubojstvo da, ali ne i za Clarkovu smrt. - Što to znači? - U najgorem slučaju, dobit de smrtnu kaznu. U najboljem slučaju, osudit de je za umorstvo iz nehata i dobit de dvadeset godina zatvorske kazne. Ali nede poživjeti toliko dugo, bez heroina ili kderke. - Pročitao sam da si malu uzeo k sebi. Scott se nasmiješio. - Da, zove se Pajamae; mala je super. Imaš li ti djece? Charlie je kimnuo glavom. - Dvije curice, sedam i deset godina. - Kladim se da si dobar tata.

- Te dvije male volim više od nogometa. - U tom slučaju, prave su sretnice. Uglavnom, Pajamae je bila sama tamo dolje u naselju, pa sam otišao po nju... - Otišao si u crnačko naselje? Sam? - Da, i to u ferrariju. Veliki Charlie je zabacio glavu i grohotom se nasmijao. -Bijelac u ferrariju dolazi u crnačko naselje - to mora da je bio pravi prizor! Čudim se da si se izvukao živ! - Imao sam prijatelja, Louisa. On mi je krčio put, kao nekod ti. Sad i on živi s nama. U svakom slučaju, prve večeri kad je došla, Pajamae je splela kosu moje kderke u pletenice. Rebecca se umalo onesvijestila. Veliki Charlie se nasmiješio. - Kako se držiš otkad je otišla? Scott je odmahnuo glavom. - Plačem samo nodu. - To je zato što imaš srce, Scotty. Plakao si kad bismo pobijedili, i plakao si kad bismo izgubili. Plakao si jer si mario, za pobjedu, za svoj tim, za mene. Znaš, Scotty, nisam ti to nikad rekao, ali bio si moj heroj. Mora daje Scott izgledao šokiran, jer je Charlie rekao: - Ne, čovječe, ozbiljno ti govorim. Dvjesto metara protiv Teksasa -to nitko ne može! Nisi htio odustati i nisi dopuštao meni da odustanem. Dvadeset i tri optrčavanja toga dana, vukao si moju veliku guzicu s jednog kraja terena na drugi: mislio sam da du umrijeti na onom igralištu. Ali bih onda pogledao tebe, svaki bi te put prebili na mrtvo, ali uvijek bi ustao i nikad nisi odustao... čovječe, bio si opak. Scott je uzdahnuo. - Život je opakiji. - Ne, nije. Zaboravljaš svoje srce. Pogledaj u sebi, još uvijek je tamo. Scotty, Bog ti je tada dao veliki dar, športski talent. Ali ono što smo mi tamo radili, to je bila samo igra. Život ove cure, to nije igra. - Stavio je ruku na Scottovo rame. - Scotty, zar ne shvadaš? Bog ti je dao bolji dar od toga da budeš nogometna zvijezda. Dao ti je sposobnost da toj curi spasiš život.

Scott je pogledao Velikog Charlija, koji je Scottu Fenneyu na ragbi igralištu dao sve što je imao; i sad, ponovno na ragbi igralištu, dao je Scottu još više. U tom je trenutku Scott shvatio da mu je Shawanda Jones potrebna koliko i on njoj. Bilo mu je potrebno da bude njezin heroj. To je on nekod bio. To je on želio ponovno biti. To je ono što mu je nedostajalo čitav život. Scott se trgnuo iz ovih misli kad su odjeknula zvona metodi-stičke crkve na kampusu. - Sranje, koliko je sati? - upitao je Scott. - Točno je podne - odgovorio je Veliki Charlie. - Dovraga, kasnim! - Scott je ispružio ruku, ali ga je Veliki Charlie ponovno zagrlio. Scott je rekao: - Hvala ti, prijatelju. I potrčao je prema Smaragdnom gradu. * Sudac Okružnog suda Sjedinjenih Američkih Država, Sam Buford, sjedio je u svojim odajama za radnim stolom i gledao na sat. Dvanaest i trideset. Scotta Fenneya nema. Nede se pojaviti. Sam Buford je uzdahnuo. Mislio je da ima nade za mladog A. Scotta Fenneya, Esq. Ali, pogrešno je mislio. Fenney je nedvojbeno imao pameti za junaka; Buford se nadao da još uvijek ima i srce za to. Sad je vidio da nema. Nema nade za Scotta Fenneya... ili Shawandu Jones... ili odvjetničku profesiju. Upravo u tom trenutku, Sam Buford odlučio je otidi u mirovinu. Njegovo je vrijeme došlo. Otidi de u mirovinu i brinuti o vrtu. Oplijevit de korov, prekopati zemlju, posaditi mrkve i bundeve, kupus i rajčice, možda se početi baviti uzgojem organske hrane; dovest de vrt u dobro stanje, što je nešto što nije učinio još od... no dobro, nikad. Da, vrijeme je da odloži sudački čekid i uzme motiku.

Pozvao je svoju tajnicu preko interkoma i rekao da joj mora izdiktirati nekoliko odluka. Prva odluka, odgoda datuma suđenja u slučaju Sjedinjene Američke Države protiv Shawande Jones. Druga odluka, zamjena za Scotta Fenneya. Ali, tko? Herrin? Taj dečko je bio dobar pisac, tu nije bilo nikakve dvojbe; ali optuženoj je trebao heroj, a ne pisac. Poželio je da je još uvijek Samuel Buford, odvjetnik. On bi uzeo njezin slučaj. On bi bio njezin heroj. Ali, on je bio sudac Samuel Buford. Uskoro umirovljeni sudac. Treda odluka, izdiktirati pismo ostavke. Kao i obično, Helen je bila brza. Nekoliko sekundi kasnije, vrata su se otvorila i... Na vratima je stajao Scott Fenney, odjeven samo u kratke hlačice i mokar od znoja. - Suče, spreman sam biti njezin odvjetnik. Sam Buford je umalo ustao sa stolca i zagrlio mladog odvjetnika, ali time bi vjerojatno prekršio neko pravilo sudačke etike, pa je suspregnuo osjedaje. - U redu, sinko. Njezin život je u tvojim rukama. Nadam se da si dovoljno čovjek da se znaš nositi s tolikom odgovornošdu. -Jesam. I, suče, učinit čuje ponosnom. Moju majku. Scott Fenney se okrenuo i izišao kroz vrata. Na njegovo je mjesto stala Helen, s blokom u ruci. - Spremni, suče? Buford joj je mahnuo da može idi. - Vrati se za svoj stol, Helen. Moram se posvetiti sudačkim poslovima. Helen se okrenula. - Oh, Helen, pričekajte. - Ponovno se okrenula. -Nazovite mi Boba Harrisa. - Boba Harrisa? - On je regionalni direktor Imigracijske službe. - Buford se naslonio u stolcu i nasmiješio. - Moja je mama uvijek govorila da jedno dobro djelo zaslužuje drugo. DVADESET I TRI

U subotu je u grad stigao cirkus. Muškarci i žene, dječaci i djevojčice, mlado i staro, imudni stanovnici Highland Parka okupili su se u velikom broju. Parkirali su uz rub pločnika, bez pogodnosti lakeja. Odvažili su se u danji ekspres-lonac temperature od četrdeset i tri stupnja, prošavši pločnikom ulični blok i više do broja 4000 Beverly Drive. Došli su vidjeti nešto što se događalo samo u drugim dijelovima okruga Dallas, u onim kvartovima u koje se oni nisu usuđivali idi. Dvorišna rasprodaja. Ali, na ovoj se dvorišnoj rasprodaji nisu nudili korišteni toste-ri, pohabani kauči, iznošena odjeda i razne igračke, dječja kolica, sjedalice za automobile i golf palice. Ne, ova se dvorišna prodaja dičila bifeom od orahovine u dizajnu Francesca Molona, policom za knjige od mahagonija Bevana Funnella, vitrinom od orahovine Guya Chaddocka, kožnom foteljom Ralpha Laurena i Brunwickovim stolom za bilijar. Obedavala je čitav asortiman sofa, stolova i svjetiljki, opreme za spavadu sobu i orijentalnih sagova, eklektičnu mješavinu predmeta kojima su samo dvije stvari bile zajedničke: bivšoj kudegazdarici nekod su se ti predmeti sviđali i bili su užasno skupi. Nudila se dizajnerska odjeda i obuda i ženski pribor - haljine Rickija Fremana i Luca Luca, torbice Louisa Vuittona i Bottege Venete, cipele s potpisom Diora, Donne Karan, Marca Jacobsa i, naravno, Jimmyja Chooa, košulje Anne Fontaine i Hermesove svilene marame. A tu je bila i odjeda za djevojčice Jacadi Paris. Sve zajedno, više od 500.000 dolara skupocjenih osobnih stvari bilo je na prodaju. I mada se stanovnici Highland Parka šale na račun bijelog smeda i pripadnika manjina koji kupuju po pločnicima i kopaju po kontejnerima, jeftina kupovina osnovna je ljudska želja koja prelazi sve granice rase, boje, odgoja, nacionalnog porijekla, političke pripadnosti ili društvenoekonomskog položaja. Zato su došli. Došli su ciglom popločanom stazom do stražnjeg dvorišta i garaže za četiri vozila, gdje su na prodaju bile izložene stvari obitelji Fenney. Za gotovinu. Pajamae je rekla Scottu da se na dvorišnim rasprodajama ne primaju čekovi ni kreditne kartice.

Za večerom tjedan dana ranije Boo je upitala Scotta što de učiniti sa svim njihovim stvarima. Imali su pet puta više stvari nego što je bilo dovoljno da napune kudicu uz SMU. Scott je rekao da ne zna, ali je Pajamae rekla da ona zna: - Organizirajte dvorišnu rasprodaju, gospodine Fenney. - Pajamae se ponudila da je ona vodi zbog prethodnog iskustva posjetiteljice brojnih dvorišnih rasprodaja u Južnom Dallasu. Zato je na dan tog velikog događaja Scott sjedio uz improviziranu blagajnu na ulazu u dvorištu za automobile i uzimao gotovinu od kupaca, dok su Boo i Pajamae trgovale. - Dvjesto - rekla je starica sa šeširom za sunce, koja se predstavila kao gospođa Jacobs. - E, sad, gospođo Jacobs - rekla je Pajamae - gospođa Fenney je platila dvije tisude dolara za taj kauč, a vi ga želite kupiti za dvjesto? Mi ga cijenimo na sedamsto, ali - osvrnula se oko sebe i snizila glas - ako ne kažete gospodinu Fenney u, dat du vam ga za šesto. - Uzimam ga. Pajamae je na naljepnicu flomasterom napisala »PRODANO« i »JACOBS« i promijenila cijenu na 600 dolara. Pokazala je na gospodina Fenneya. - Platite onom tamo muškarcu. Gospođa Jacobs je otišla do gospodina Fenneya. - Ju-hu, mala obojena djevojčice! Jedna je stara žena mahala Pajamae stojedi pokraj garaže. Pajamae joj je prišla. Žena je pokazivala na kožni naslonjač. -Je li to Ralph Lauren? - Gospođo, ja nisam obojena, ja sam crna. Zapravo, najviše četvrtinu crna. Vidite, tata moje mame bio je bijel, jednako kao i moj tata. Stoga sam ja četvrtinu crnkinja i tri četvrtine bjelkinja. - Nasmiješila se ženi. Ne bi se iznenadila da smo nešto u rodu! I ne, gospođo, to nije Ralph Lauren, to je naslonjač. - To je Ralph Lauren. Pajamae je slegnula ramenima. - Kako god želite.

- Cijena je šesto pedeset, ali ja imam samo novčanice od sto dolara - rekla je gospođa. - Imate li sitnoga? - Ne, gospođo, nikako nemamo. - Ali ja želim ovaj naslonjač! -Jednako kao i onaj tamo muškarac. Žena se okrenula. - Koji muškarac? - Onaj delavi u modrim hlačicama, s velikim trbuhom,, koji razgovara s onom debelom ženom u prugastoj haljini? On je rekao da de dovesti svoju ženu da ga pogleda. Zapravo, Pajamae s tim čovjekom nije prozborila ni riječi. - Da mu nisi dopustila da kupi ovaj naslonjač! - Gospođo, prvo pravilo dvorišne rasprodaje je: gotovina caruje. Žena je ponovno proučila naslonjač, zatim onog delavog tipa, zatim naslonjač. Naposljetku je rekla upravo ono što je Pajamae očekivala: - Platit du sedamsto. Pajamae je izvukla flomaster iza uha i napisala govoredi: -Prodano gospođi... - Smythe, s ipsilonom i e na kraju. S-M-Y-T-H-E. - Platite onom tamo muškarcu. - Živim malo dalje u ulici. Možete mi ga dostaviti? - Ne, gospođo, ali Louis vam ga može donijeti. Pajamae je mahnula Louisu koji je stajao po strani kao da pokušava prodi nezamijeden, kao da se crnac dvometraš od stotinu pedeset kilograma može stopiti s mnoštvom u Highland Parku. Kad je došao, rekla je: - Louis, ovoj dragoj dami treba odnijeti ovaj naslonjač do kude. Louis se sagnuo, raširio ruke, uhvatio rukohvate velikog naslonjača i podigao ga bez imalo napora. Krenuo je prema gospodinu Fenneyu, kao da nosi vredicu s namirnicama. Gospoda je rekla: — Trebam li mu dati napojnicu? — Ne trebate, gospodo — odgovorila je Pajamae - samo ga nemojte razljutiti.

Gospođa Smythe s y i e pogledala je Louisova široka leđa koja su se udaljavala s njezinim naslonjačem, namrštila se i rekla: -Dat du mu napojnicu. Dvadeset dolara. Ne, pedeset. - Krenula je za Louisom do gospodina Fenneya. Pajamae je odmahnula glavom: Bijelci u mom naselju ne bi izdržali ni dana. Kad joj je prišla Boo, Pajamae je rekla: — Mami bi se ovo svidjelo. — Što? — Bogati bijelci na dvorišnoj rasprodaji. — Cesto kupujete na dvorišnim rasprodajama? — Dvorišne rasprodaje su naši kupovni centri. — I nađete dobre stvari? — Ništa nalik ovima. Naravno, mi ne tražimo dizajnerske etikete. Samo provjerimo da na odjedi nema mrlja od krvi i da nitko nije povratio na pokudstvo. Upravo u tom trenutku prišla im je žena s velikim sunčanim naočalama i pružila ruku u kojoj je držala torbicu. - Je li ovo imitacija? Boo ju je pogledala. - Gospođo, moja bi majka prije umrla nego da je vide s imitacijom. To je originalni Louis Vuitton, prodajna cijena sedamstopedeset. Mi tu torbu nudimo za dvjesto pedeset. Moja je majka nikad nije ni iznijela iz kude. — Uzet du je. — Platite onom tamo muškarcu. Žena je otišla i Pajamae je rekla: — Tvoja mama ima stvarno lijepe stvari. Boo je kimnula glavom. — Majka je uvijek govorila da svaka djevojka koja kaže da novac ne može kupiti sredu, ne zna gdje treba kupovati. Ali pretpostavljam da nije imala pravo.

Boo je skinula svečanu haljinu s vješalice. — Tisudu dolara. Odjenula ju je samo jednom, na neku zabavu u klubu. — Vratila je haljinu na mjesto i uzela crvenu cipelu sa šiljastom petom. — Tristo dolara. — Za cipele? — Diorove. — Dio čije? — Christian Dior. Žene ubijaju za ovakve cipele. Pajamae je uzela cipelu i promotrila je. - Moja bi mama mogla nositi ovakve za posao. Scott je iznio čitavu Rebeccinu garderobu u dvorište, na stotine haljina i cipela, hlača i košulja te odjede svakojake vrste i boja. Nijednom se nije odvažio udi u njezinu ogromnu garderobu pa nikad nije ni shvatio koliko odjede ima. Sad se pitao koliko je sve to koštalo. Scott se nasmiješio prihvativši novac od drugog kupca koji je kupio komad odjede njegove supruge. Pajamae je u ruci držala blijedomodru minisuknju s resama. Boo je rekla: — To je bio mamin kostim za bal Cattle Barons. — U ovome bi pristajala ravno uz mamu i Kiki na Harry Hinesu. Pajamae je vratila suknju na mjesto i uzela crvenu pidžamu. — Neiman Marcus — rekla je Boo. — Stotinu trideset dolara. — Misliš da bi je gospodin Fenney prodao meni? Mogu platiti sedam dolara. — Zar ti želiš crvenu svilenu pidžamu? — Za mamu, tako da ne mora spavati u zatvorskoj uniformi. — Oh. - Boo je kratko razmislila i rekla: - Scott je nas zadužio za određivanje cijena, jer on nema pojma koliko je majka platila za ove stvari - dobio bi infarkt da zna - pa du ja ovu pidžamu procijeniti na sedam dolara. Plati onom tamo muškarcu. - Mala crnkinja je rekla da platim vama. -Da.

Scott je podigao pogled i ugledao Penny Birnbaum. — Oh, uh, bog Penny. Jesi li pronašla nešto što ti se sviđa? — Pronašla sam nešto što mi se sviđa ved prvi put kad sam bila ovdje. — Nasmiješila mu se onim osmijehom i ovlažila crvene usne. — Želiš li udi unutra i provjeriti mogu li ga pronadi ponovno? — Ovaj, uh, Penny, moram paziti na blagajnu, znaš? — Ne treba ti novac. Dajem ti besplatno. Nagnula se prema njemu i košulja joj se rastvorila, otkrivajudi vrh njezinih potamnjelih dojki. Scott je udahnuo njezin miris, sjetio se parne kupelji onoga dana i obuzela ga je slabost. Pomislio je kako bi bilo osjetiti Pennyno nago tijelo uz svoje, svoje ruke na njoj i njezine na njemu, i njezina usta na... ali se sjetio Boo. Ona ne bi bila veoma ponosna na svog oca, ako popusti slabosti. Penny je rekla. — Dolazila sam svaki dan, a ti nisi bio kod kude. Zar ne želiš vidjeti što još mogu? Zapravo, Scott je bio kod kude, ali kad bi vidio tko stoji na ulaznom trijemu, sakrio bi se dok ona ne bi otišla. — Oh, znaš, ja znam da si ti veoma nadarena djevojka i... — Djevojčica s pletenicama rekla je da platim vama. Hvala Bogu. Prišla im je starica s punim naručjem odjede. Penny je ostavila tri novčanice od sto dolara na stolu i odleluja-la niz stazu s dvije Rebeccine torbice, dok joj se usko dupe izazovno ljuljuškalo u uskim kratkim hlačicama. Bobby si nije mogao priuštiti nijednu od stvari koje je Scott stavio na prodaju - ionako ništa od tog pokudstva ne bi odgovaralo uz dekor s tržnice rabljenom robom Istočnog Dallasa kojim je bila opremljena njegova kudica - i nije pomagao Pajamae i Boo u prodaji jer bi vjerojatno odalamio prvu bogatu kučku koja bi se pokušala cjenjkati. Stoga je igrao bilijar u garaži i nadao se da Gentleman's Quarterly tip koji odmjerava bilijarski stol naposljetku ipak nede kupiti jer je priželjkivao da bi mu ga Scotty mogao darovati umjesto honorara. Mogao ga je staviti u svoj dnevni boravak koji je ujedno bio i blagovaonica.

— Vaša supruga kupuje vani? — upitao je gospodina GQ. — Da. - Gospodin GQ je uzeo štap i upitao: - Hodete igrati? Bobby je slegnuo ramenima. - Zašto ne? Bobby je igrao bilijar u meksičkom baru pokraj svog ureda dva, tri sata dnevno, ponekad i više. No dobro, obično više. Zapravo, njegovi su redovni klijenti znali svratiti onamo u hitnom slučaju, odnosno, kad bi ih neočekivano uhitio Odjel za borbu protiv kriminala. Bobby je složio loptice i izvukao novčanicu od dvadeset dolara. — Može za dvadeset? Ili je to previše? Gospodin GQ se lecnuo. - Previše? - Stavio je svoju dvade-seticu na Billyjevu i razbio loptice. Nijedna nije ušla u rupu. Bobby je namazao vrh štapa kredom. Pri osmom potezu zare-dom, ubacio je osmu lopticu za pobjedu. Posegnuo je za one dvije novčanice kad je gospodin GQ rekao: — Dvostruko ili ništa? Bobby se nasmiješio. GQ tip nije zarađivao igrajudi bilijar u meksičkom baru. Dvije partije kasnije, kad ga je žena došla potražiti, Bobby je utržio 140 dolara, više nego što je obično zarađivao bavljenjem pravom. Boo je ugledala poznato lice i rekla: - Vidiš onu tamo ženu, onu plavušu? Boo je uperila, a Pajamae slijedila njezin prst. - U kratkim hlačicama, s visokim petama? Ona stvarno mršava djevojka? — Ona je lizalica. — Lizalica? Misliš, ono, kao lolipop? — A-ha. Vidiš kako joj glava izgleda prevelika u odnosu na tijelo? Pajamae je proučavala ženu. - Stvarno izgleda kao lizalica. Ta bijela cura mora nabaciti malo mesa na te svoje kosti. — Majka kaže da jede, a zatim povrada. -Jer je bolesna? — Ne, namjerno! Da se ne udeblja. — Boo, ti to mene zafrkavaš?

— Ne! Bila je u istom sestrinstvu s majkom. Bogato se udala. Pajamae se namrštila. — Kako se to udaš bogato? — Izgledaš kao ona i nadeš si starca s lovom. - Oh. Slično kao mama, samo što traje duže. - Majka kaže da ima samo trideset i tri godine, ali ved si je dala povedati grudi, smanjiti trbuh, podidi guzu i napraviti lipo-sukciju. Majka je rekla da je jedino doista njezino na njoj njezin mozak, i to samo zato što ne stavljaju moždane implantate. -Boo je slegnula ramenima. - Tako je bar rekla majka. -Je li njezin starac ovdje? Lizalica se okrenula i prišla sjedokosom muškarcu koji je sjedio na ljubavnom sjedalu iz službenog dnevnog boravka, koje se prodavalo za tisudu dolara. Sjela je i on je potapšao njezino mršavo bedro. - To je on. Majka kaže da je milijarder. - Izgleda kao da joj je djed. Mama bi naplatila dvostruko da primi tako starog muškarca kao što je on. Mora da je platio mnogo novca za svoju lizalicu. Scott je uzimao gotovinu za odjedu u kojoj Rebeccu nikad nije vidio, pokudstvo na kojemu nikad nije sjedio i sagove na koje nikad nije zakoračio, brže nego što je mogao izbrojati. Rebecca je svaki kvadratni centimetar rezidencije od šesto pedeset kvadratnih metara ispunila svojim stvarima. Sad je Scott prodavao petsto pedeset kvadratnih metara njezinih stvari. I uživao u tome. - Vaša je kderka rekla da platim vama. Sredovječna crnkinja prišla je Scottu. - Bog, ja sam Scott Fenney. - Ja sam Dolores Hudson. Upravo smo doselili malo niže u ulicu - nasmiješila se - prvi crni kudevlasnici u povijesti Highland Parka. - O, da, čitao sam o vama. Dobrodošli u naše susjedstvo, iako ja nedu biti ovdje još dugo. Suosjedajno ga je pogledala. - I ja sam čitala o vama.

- Da, dobro, trebali biste vjerovati svemu što ste pročitali. - Ne bih rekla. Kad selite? - U četvrtak du Analizirati prodaju kude, a u petak kupnju nove. Selimo odmah nakon suđenja. - Ako vam se raspored pomakne i trebate mjesto gdje dete odsjesti, vi i djeca dođite k nama. Kladim se da ove cure nisu jele domadu hranu otkad je vaša supruga... Bilo joj je neugodno. Ali, Scott se nasmiješio i rekao: - Moja žena nije kuhala. -Ja kuham. Donijet du vam nešto. - Hvala vam, Dolores. - Ne, hvala vama, Scotte. Za ono što činite. Znate, nismo bili sigurni ne griješimo li kupujudi kudu ovdje. Nisam znala želim U biti Rosa Parks Highland Parka, hodemo li biti prihvadeni. - Učinili ste pravu stvar, Dolores. Vedina ljudi ovdje, posebice oni mlađi, nede imati ništa protiv. Neki oldtajmeri vas nede prihvatiti, ali vjerujte mi, s njima ionako ne želite biti prijatelji. Dolores je platila i ponovno zahvalila. Boo je pokazivala nekoj mladoj ženi ljetnu haljinu sa cvjetnim uzorkom. - Luca Luca, čuli ste za njega, talijanski dizajner? - Naravno. Tko nije? Uzela je haljinu od Boo i prislonila je uz tijelo. Veličina joj je bila savršena. - Stoji vam gotovo jednako lijepo kao mojoj majci. - Znaš, ja sam se obvezala istom sestrinstvu kao i tvoja majka. Bila je šest godina prije mene. Ali, još uvijek je uzor svim djevojkama - najljepša djevojka na SMU, koja se udala za nogometnu zvijezdu koji je postao bogati odvjetnik. Kao Pepeljuga. Boo je kimnula glavom. - Mora da mi je promaknuo onaj dio kad Pepeljuga napusti svoju obitelj zbog profesionalnog golfera.

Bobby se upravo spremao na udarac kad mu je netko ušao ravno u vidokrug s druge strane bilijarskog stola. Uspravio se kako bi tom idiotu rekao da se gubi... - Bog, Bobby. ... i umalo se udario vrhom štapa. - Karen, što ti radiš ovdje? — Dala sam otkaz. — Molim? — U Ford Stevensu. — Što si... Zafrkavaš me? Zašto? — Nije mi se sviđao način na koji su me prisiljavali da razmišljam. — Kao odvjetnica? -Da. — Pametna cura. I što deš sad? — Raditi s tobom i Scottom na vašem slučaju. Kad je sunce zašlo nad dvorišnu rasprodaju na broju 4000 Beverly Drivea u srcu Highland Parka, nije ostalo ništa — nijedna cipela ni svjetiljka, čak ni bilijarski stol. Za manje od devet sati, Scott je prodao vedinu materijalnih stvari koje je pribavio u jedanaest godina braka, sve stvari koje su dokazivale njegovo postojanje, njegove ambicije, njegovu karijeru i njegovu ženu. Djevojčice su bile na drugom kraju kuhinje i zbrajale zaradu na podu. Louis je prebrojavao napojnice — Šesto dolara za nošenje stvari — i sjedio sa Scottom, Bobbyjem i Karen Douglas na podu uz pohanu piletinu koju im je donijela Dolores Hudson. Stol i stolci su prodani za 1.500 dolara. — Karen — rekao je Scott — zaboravi sve što sam ti ikad rekao o odvjetničkom poslu. Bio sam u krivu. — Ti si sjajan odvjetnik, Scotte, svi u tvrtki to govore, čak i otkad si otišao. — Nisam otišao. Dobio sam otkaz.

— Dobro, čak i nakon toga. — Ne, Karen, bio sam korumpiran odvjetnik. Varao sam klijente, varao sam zakon, i varao sam samoga sebe. Činio sam sve što je bilo potrebno da bih pobijedio. Prakticirao sam pravo kao da je nogometna utakmica. A nije. — Karen nam želi pomodi - rekao je Bobby. — Zašto? — Zato što vam treba pomod — odgovorila je Karen. — I sviđa mi se Bobby. Bobbyju je ispao batak iz ruke. Boo je doviknula: — Šezdeset sedam tisuda, četiristo pedeset dolara. DVADESET ČETIRI Voir dire je pravni izraz koji znači »govoriti istinu«. U američkom pravnom sustavu, voir dire se odnosi na postupak odabiranja porote, možda zato što od svih sudionika suđenja za krivično djelo, jedino porotnike zanima istina. Svi ostali samo žele pobijediti. Na saveznom sudu porotnici moraju biti građani; starosti najmanje osamnaest godina; koji tečno čitaju, govore i razumiju engleski jezik; koji nisu tjelesno ili mentalno bolesni; koji nisu bili osuđivani ni za kakvo krivično djelo; i protiv kojih se trenutačno ne vodi istraga ni za kakvo krivično djelo. Pronadi dvanaest osoba koje zadovoljavaju ove kriterije, lako je; pronadi dvanaest ljudi za koje biste željeli da vam odlučuju o životu, nije. Tu ulazi voir dire. Sudac i odvjetnici ispituju potencijalne porotnike kako bi otkrili pristranosti, predrasude i predispozicije koje bi ih mogle spriječiti pri donošenju poštene i nepristrane presude. Tako je barem teoretski. U stvarnosti, svaki porotnik dolazi u sudnicu s vlastitim osobnim pristranostima, predrasudama i predispozicijama koje de tu osobu apsolutno spriječiti od donošenja poštene i nepristrane presude — a to

je upravo porotnik kakvog obje strane žele. Pravi cilj voir dire jest pronadi dvanaest porotnika koji su pristrani, s predrasudama i predispozicijama u tvoju korist. Kod suđenja u sudnici nije bitna istina, pravda i američki način. Bitno je pobijediti. Optužba želi osudu kako bi povedala statistiku zatvaranja kriminalaca, što je neophodan preduvjet za odabir ih imenovanje na viši politički položaj; obrana želi oslo-bađajudu presudu jer ona u medijski eksponiranim slučajevima donosi bogatstvo i slavu. Tako ni optužbu ni obranu ne zanimaju istina i pravda: istina je sve u što mogu natjerati porotnike da povjeruju, a pravda je kad oni pobijede. Dok je sjedio u sudnici Saveznog suda u središtu Dallasa na vrud kolovoski dan, Scott Fenney je vjerovao da je njegova kli-jentica prislonila cijev svog dvadesetdvokalibarskog pištolja o glavu Clarka McCalla i povukla obarač. Vjerovao je i da je ona to učinila u samoobrani. Sad je morao ispitati muškarce i žene koji su sjedili ispred njega, u nadi da de pronadi dvanaest porotnika koji bi se mogli suglasiti s njime i, ako ne osloboditi njegovu klijenticu, a ono je barem ne poslati u smrt. Sudac Buford ved je ispitao potencijalne porotnike glede zakonskih uvjeta i otpustio samo jednog, muškarca koji je, upitan vodi li se protiv njega kakav prekršajni postupak, odgovorio: — Još nisu uspjeli ništa dokazati! Zatim je Ray Burns ispitao potencijalne porotnike glede njihove spremnosti da proglase optuženu krivom, znajudi da bi mogla biti osuđena na smrt. Sedam potencijalnih porotnika izjavilo je da se protive smrtnoj kazni i oslobođeno je obveze. Sad je dvadeset i devet potencijalnih porotnika netremice promatralo Scotta Fenneya i Roberta Herrina, čekajudi da ih ispita odvjetnik obrane. U svim prethodnim voir dire, uz Scotta Fenneya je sjedio skup psiholog, obučen u umjetnosti odabira porote, a ne odvjetnik s uredom pokraj opskurnog meksičkog bara u siromašnom dijelu grada. Za honorare do milijun dolara, takvi stručnjaci za odabir porote provode tobožnja suđenja, ciljne skupine i ankete prije suđenja kako bi razvili podroban psihološki profil idealnog porotnika.

Ispituju potencijalne porotnike o njihovom zaposlenju, prihodima, vjerskoj pripadnosti, hobijima i političkim uvjerenjima. Proučavaju njihovu odjedu, govor tijela i odgovore tijekom voir dire. Savjetuju odvjetnike u čemu da se dovezu u sudnicu (ostavi mercedes kod kude, jer bi ga porotnici mogli vidjeti na parkiralištu), kako da se odjenu (bez Rolex sata i Armanijevog odijela s dvorednim kopčanjem), i kako da se ponašaju pred porotnicima (nastoj se humanizirati; odnosno, pred porotnicima se pretvaraj da si normalno ljudsko bide, što je za vedinu odvjetnika teži zadatak od običnog odabira manje otmjene odjede). Oni odvjetnicima daju mišljenje za ili protiv svakog potencijalnog porotnika. Ved pri svom prvom suđenju s porotom, odvjetnik nauči da se slučaj dobiva ili gubi tijekom odabira porotnika. Danas, s dovoljno novca, možeš na zakonit način namjestiti porotu. No, bududi da ni Scott ni njegova klijentica nisu imali dovoljno novca da angažiraju stručnjaka za odabir porote, uz Scotta nije sjedio pladeni savjetnik, ved samo Bobby. Stoga je Scott muškarcima i ženama ispred sebe rekao: -Nervozan sam glede svega ovoga. Nikad ranije nisam zastupao osobu optuženu za umorstvo. Jeste li i vi nervozni? Glave su počele kimati. - Dakle, umjesto da vam ja postavim gomilu pitanja, možda demo samo malo porazgovarati. Zaboravite zašto ste ovdje, zaboravite da biste mogli biti porotnici, zaboravite da smo mi odvjetnici - kao što ste možda pročitali, moja bivša pravna tvrtka nastoji zaboraviti da sam odvjetnik. Nekoliko se porotnika zahihotalo, zbog čega je Scottu na pamet pala jedna zamisao. - Koja je razlika između mrtve čegrtuše na autocesti i mrtvog odvjetnika na autocesti? Jedna porotnica: - Ispred zmije su tragovi kočenja. Porotnici su se nasmijali. - Zašto je New Jersey dobio sav otrovni otpad, a Kalifornija sve odvjetnike? Jedan porotnik: - Zato što je New Jersey mogao birati. Još glasniji smijeh s porotničke klupe. - Što je zajedničko odvjetnicima i spermi?

Jedan porotnik: - I jedni i drugi imaju šansu jedan naprama milijun da se pretvore u čovjeka. Grohotan smijeh. Isti porotnik: - Kako znaš kad odvjetnik laže? Jedna starica: - Pomiču mu se usne. Drugi porotnik: - Odvjetnik je lažljivac s dozvolom za obavljanje prakse. Tredi: - Da se odvjetnik i imigracijski službenik obojica utapaju, a ti možeš spasiti samo jednog, bi li pročitao novine ili bi otišao na ručak? Scott je naposljetku prekinuo porotnike. - Hej, ja sam išao na pravni fakultet. Ja trebam pričati viceve. Smijeh porotnika je utihnuo, ali na licima su im i nadalje ostali osmijesi. - Vidim da vam odvjetnici baš nisu dragi. Svih dvadeset i devet glava snažno je odmahnulo. - Mrzite odvjetnike? Sve su glave snažno kimnule. - Zašto? Jedan stariji muškarac: - Jer odvjetnici ne znaju razliku između istine i pobjede. Jedna starija žena: - Jer odvjetnici misle da je biti pametan isto što i biti prepreden. Jedna mlada žena: - Zato što de ti odvjetnik redi da je nebo zeleno, ako to koristi njegovom slučaju. Jedan mladid: - Zato što su odvjetnici pohlepni. Bobby: - Da, i oni su... - Bobby! Scott se okrenuo porotnicima: - A on je odvjetnik! Porotnici su se ponovno zahihotali.

Ray Burns je ustao. - Časni sude, ako je gospodin Fenney završio sa svojom stand-up komičarskom točkom, možda bismo mogli... - Sjednite, gospodine Burns - prekinuo ga je sudac. Ray Burns je sjeo. Scott se obratio potencijalnim po rotnicima. - Dobro, mislim da smo utvrdili da svi vi mrzite odvjetnike. I to je u redu. Mi to zaslužujemo. Ali moja klijentica ne. Mene možete mrziti zato što sam odvjetnik, ali nemojte mrziti nju zato što mrzite njezinog odvjetnika. Njezin život je u vašim rukama. Dajte joj pravednu priliku. Možete li svi pristati na to? Osmijesi su nestali, a zamijenili su ih ozbiljni izrazi lica. Svi su porotnici kimnuli glavama. - U redu, a sad vam moram postaviti nekoliko pitanja. Kao prvo, je li itko od vas ikad ranije sudjelovao u voir dire? Jedan je mladid s naušnicom u nosu podigao ruku i upitao: -To je ono kad ih je četvero? - Četvero čega? - Četvero ljudi. Znate, kao menage a trois i još jedan. Iza svojih leda, Scott je začuo umoran glas suca Buforda: -Možete odstupiti. Muškarac je ustao, slegnuo ramenima i polako izišao iz sudnice. Scott je rekao: - Postoji li itko među vama tko nije čuo za ovaj slučaj? Nitko nije digao ruku. - Dobro. Moja je klijentica prostitutka i ovisnica o heroinu. To svi znate, zar ne? Kimnuli su glavama. - Od vas ponovno tražim samo jedno: Nemojte unaprijed stvoriti odluku o njoj. Nemojte ništa pretpostavljati. Ne znate kakav je život druge osobe dok neko vrijeme i«ami ne provedete u njezinoj koži. Gospođa Jones danas nije ovdje s nama jer je bolesna. Loše joj je jer je na odvikavanju. Koliko od vas puši? Osam porotnika podiglo je ruku.

- Zamislite da morate prestati preko nodi. Kimnuli su glavama. -Je li itko od vas ikad koristio usluge prostitutke? Nitko nije podigao ruku, ali se jedan muškarac osvrnuo oko sebe. - Gospodine? - Nikad nisam koristio usluge prostitutke, ali sam se jednom seksao s prostitutkom. Sudac: - Možete odstupiti. Scott je prelistao upitnike koje su ispunili porotnici i zastao kod jednog kojega je ispunio srednjoškolski trener nogometne momčadi. Vedina se trenera smatrala pametnijima od običnih ljudi jer su shvadali definiciju izraza probiti obranu. Ali, Scott je zastao zbog jedne druge predispozicije nogometnih trenera. Stoga se okrenuo porotniku broj 28 i upitao: - Treneru, tko je najbolji branič kojega je Država Teksas ikad imala? Ne trepnuvši, trener je upitao: - Crnac ili bijelac? Sudac: - Možete odstupiti. Kad je trener otišao, Scott se okrenuo drugom porotniku, postarijem muškarcu, čije je suncem opaljeno lice Scottu govorilo da radi na otvorenom. - Gospodine, u odgovor na jedanaesto pitanje o tome koliko ste se daleko obrazovali, odgovorili ste dvadeset kilometara. - Da, gospodine, živjeli smo na selu, pa sam morao idi toliko daleko. - Da, ovaj, pitanje se odnosi na stupanj stručne spreme koji ste postigli. Činilo se da je muškarcu istinski neugodno. - Oh, k vragu, ispričavam se. Jednom sam dobio četvorku. Sudac: - Možete odstupiti. Scott se sad obratio postarijoj ženi koja je na krilu čvrsto držala torbu, sa zabrinutim izrazom lica. - Gospođo? - Podigla je pogled. - Gospođo, postoji li išta što bi moglo zasmetati vašem radu u poroti?

- Hodu li biti doma na vrijeme za Oprah Show? Sudac: - Možete odstupiti. Na povratku kudi, Bobby je rekao: - Hodu li biti doma na vrijeme za Oprah? Ta je bila dobra. Scott je izbacio sedam potencijalnih porotnika, a Ray Burns devet. Dvanaest porotnika koji de odlučiti hode li Shawanda Jones živjeti ili umrijeti bilo je odabrano i naručeno za suđenje koje de početi u ponedjeljak: u poroti je bilo sedam muškaraca i pet žena; šestero bijelaca,.četvero crnaca i dvoje hispanoame-rikanaca; jedan nastavnik, bolničarka, stolar, zubarska pomodnica, trgovac automobilima, dvije kudanice, mehaničar, srednjoškolski profesor, barmen, poduzetnik i trgovkinja u trgovini živežnim namirnicama. Scott je upitao Bobbyja: - Vjeruješ li Karen? - Da, zašto? - Bojim se da ju je Dan Ford podmetnuo. - Misliš, da špijunira? - Da, da sazna našu strategiju. - Kakvu strategiju? Molitvu? - Bobby se nasmiješio. - Ne brini, Scotty, ona nije špijunka. - Kako možeš biti tako siguran? - Sjedaš se kad sam ono prije nekoliko tjedana u bazenu rekao da se vjerojatno više nikad nedu seksati? -Da. - Nisam imao pravo. - Hodeš redi...? - Da. A nijedna djevojka ne bi spavala sa mnom samo zbog novca. Vjeruj mi, ja to najbolje znam. Novac nije mogao odagnati silovanje. Tjelesna bol je nestala, ali psihička bol nikad nede napustiti Hannah Steele. Bilo je prekrasno poslijepodne u Galvestoneu. Sunce je bilo jako, ali joj je povjetarac s mora hladio kožu. Hannah je šetala nasipom koji se uzdizao dva metra iznad plaže. S njezine lijeve strane, s druge strane

avenije, nalazili su se restorani, kafidi, trgovine suvenirima, apartmani i hoteli uz plažu; s njezine desne strane bila je pješčana plaža i iza nje Meksički zaljev, smeđa vodena površina čiji su se valovi kotrljali prema obali i razbijali u valide koji su nestajali u pijesku oko stopala djece što su tapkala uz rub mora. Njihovi roditelji sjedili su na ležaljkama pod šarenim suncobranima kojima je plaža bila načičkana u oba smjera dokle je pogled sezao. Druga djeca su gradila dvorce od pijeska ili tražila školjke, a nekoliko surfera je pokušavalo pronadi dovoljno velike valove za vožnju, no bez velikog uspjeha. Hannah je voljela šetati nasipom. Njezina je terapeutkinja rekla da je za nju dobra šetnja uz mora kako bi shvatila da posvuda oko nje život ide dalje i da i njezin život mora krenuti dalje. Ali, Hannah bi se uvijek usredotočila na klince; njezina je terapeutkinja rekla da de Hannah jednoga dana imati svoju djecu, ali Hannah je mislila da više nikad nede modi imati seksualni odnos. Clark McCall joj je uništio život. A sad je njegov završio. Nastojala je ne osjedati sredu kad je čula za Clarkovu smrt. No, negdje duboko u sebi, nadala se daj e patio. Sad je ona bila jedina nada žene optužene za njegovo umorstvo, rekao je gospodin Fenney. Njezina jedina nada. Stoga de u nedjelju odletjeti za Dallas. Bit de to njezin prvi povratak u taj grad otkad je otišla. Može li ona to učiniti? Može li udi u sudnicu, sjesti na klupu za svjedoke, vidjeti senatora McCalla i redi čitavom svijetu što joj je Clark učinio? Poljubio me... dodirnuo me... rekla sam ne... on je rekao da... ošamario me... snažno udario... jednom, dvaput, tri puta, sve jače i jače... posve je podivljao, mahnit, snažan... priklještio me... skinuo mi gadice... silom raširio noge... da, opirala sam se... ali bio je previše jak... zabio se u mene... bol... bol... Bol nikad nede nestati. Dobila je plesnu stipendiju za SMU. Voljela je plesati. Od te nodi više nije plesala. Silovanje joj je promijenilo život. Nije ga nikako mogla preboljeti, nastaviti sa životom. Njezina ju je terapeutkinja uvjerila da de

svjedočenje na sudu biti upravo onakav završetak kakav joj je potreban da krene dalje. Gotovo se sudarila s nekim muškarcem. — Oprostite — rekla je. - Bog, Hannah - odgovorio je muškarac. Hannah je podigla pogled prema krupnom delavom muškarcu ispred sebe i rasplakala se. Jedini slobodan stolac bio je pokraj Penny Birnbaum. Scott i Bobby su se vratili kudi i ručali s Louisom i djevojčicama. Scott se potom jettom odvezao do pravne tvrtke koja je sređivala dokumente za prodaju kude na broju 4000 Beverly Drive. Recepcionarka ga je odvela do male sobe za sastanke, gdje de vlasništvo nad svojom kudom prepisati gospodinu i gospođi Jeffrey Birnbaum. Penny se smiješila i tapšala rukom sjedalo praznog stolca. Scott se upoznao s Joy, agenticom koja je sjedila na užem dijelu stola zajedno s Jeffreyem, koji je pomno proučavao hrpetinu dokumenata kao draguljar novu pošiljku nebrušenih dijamanata. Scott je obišao stol, sjeo pokraj Penny i privukao stolac stolu. I prije nego što se smjestio, njezina je desna ruka ved bila na njegovom lijevom koljenu. -Još uvijek moram uzeti mjere za pokudstvo, Scotte — rekla je. Bila je odjevena u ljetnu haljinu koja joj je naglašavala okrugle dojke i uski struk. Ruka joj se popela do Scottovog bedra i počela mu ovijati spolovilo. Uhvatio ju je oko zapešda i odlučno joj vratio ruku u krilo. Napudila je usne. No kad joj je pustio zapešde, njezina se ruka vratila na njegovo bedro poput vratiju s oprugom što zatvara. Nasmiješila se. Joy je gurnula hrpu papira preko stola do Scotta i počela recitirati brojeve na završnom ugovoru.

— Tri milijuna četiristo tisuda prodajna cijena za isplatu pro-davatelju, minus odbitak za otplatu kredita, dva milijuna osam-sto tisuda glavnice plus dvadeset četiri tisude osamsto devedeset dolara kamata, premija osiguranja, devetnaest tisuda, usluge tvrtke za posredništvo... — Dvjesto pedeset? — upitao je Jeffrey. Joy je odgovorila: - Standardni iznos. — Ali nije bilo posredništva. — Svejedno napladujemo uslugu. -Ali... —Ja du platiti tih dvjesto pedeset, Jeffrey — rekao je Scott. Nije bio raspoložen za svađu oko dvjesto pedeset dolara pri prodaji od 3.4 milijuna dolara. Kad oduzme i to, Scottu de ostati više od pola milijuna dolara čistog prihoda od prodaje. Kad plati porez i kudicu pokraj Sveučilišta, s ostatkom svojeg 401(k) i 67.000 dolara zarađenih dvorišnom rasprodajom, imat de dovoljno da započne novi život. Ponovno je maknuo Pennynu ruku i šapnuo: — Prestani! S druge strane stola, Jeffrey i Joy su se nagnuli nad dokumente kupca, kojih je bilo još više jer su sadržavali ugovor o hipoteci između Jeffreya i njegove banke. Scott je u mislima ponovno odlutao na dan tri godine ranije, kad je i sam potpisao sličan ugovor o hipoteci, kako bi kupio upravo ovu kudu, ali prije nego Što je uspio predaleko odlutati, osjetio je lagani šapat u uhu: — Nemam gadice. Penny se odmaknula na stolcu i pogledi su im se sreli. Spustila je pogled, vodedi njegov. Lagano se okrenula na stolcu i malo raširila noge, a zatim lagano podigla rub haljine, otkrivši potam-njela bedra, gladak gornji dio noge i naposljetku ono dražesno stjecište bedara i torza. Scott je naglo udahnuo. Nije lagala. Scott je osjetio kako mu krv juri u donji dio tijela. Dokumente o prodaji potpisivao je najbrže što mu je njegova ruka mogla načrčkati potpis: završnu izjavu, izjavu o pravu zadržavanja, potvrdu o prebivalištu, ugovor o podjeli poreza i ispravu kojom svoju kudu iz snova prenosi na Jeffreya Birnbauma et ux Penny

Birnbaum. Scottova je ruka drhtala dok je potpisivao A. Scott Fenney. Gurnuo je ispravu preko stola Jeffreyu. I time je njegova kuda iz snova nestala. Imao je osjedaj kao da mu je predao svoju muškost. Ali, znao je da nije jer je Penny čvrsto držala njegovu muškost ispod stola. Scottu se zažarilo lice, ali nije znao je li to zbog osjedaja da se odrekao svoje kude ili zbog pokreta Pennyne ruke. Jedino što je znao bilo je da se mora brzo izvudi s ovog sastanka, pa je načrčkao svoje ime i na zadnju ispravu, privremeni zakup prema kojemu de od Birnbaumovih unajmiti svoju kudu na deset dana, što je dovoljno vremena da je isprazni. Gurnuo je dokumente preko stola prema Jeffreyu, koji je podigao pogled sa svoje hrpe dokumenata i pogledao ugovor o zakupu, a zatim Scotta i Penny, pa ponovno Scotta, suzivši oči od sumnjičavosti. - Koji se vrag događa? - upitao je. Scott se ukočio, jednako kao i Pennyna ruka. — Uh, kako to misliš, Jeffrey? Jeffrey je podigao ugovor. - Deset dana? Trebalo je biti sedam. Scott je izdahnuo od olakšanja; Pennyna se ruka vratila na posao. —Jeffrey, ti si pomaknuo potpisivanje dokumenata na današnji dan. - Zar ne možeš iseliti ranije? Mi smo spremni za useljenje? - Ne, Jeffrey, ne mogu. U ponedjeljak mi počinje suđenje za umorstvo - možda si čitao o tome. To je malo važnije od tvog useljenja u moju kudu nekoliko dana ranije. - To više nije tvoja kuda, Scotte. Jeffrey je to rekao s drskošdu čovjeka posve nesvjesnog da upravo u tom trenutku njegova supruga masira spolovilo drugog muškarca. Te nodi, nakon molitve, Pajamae je upitala Scotta: - Dakle, tih dvanaest ljudi de odlučiti što de biti s mamom?

- Da, dušo, hode. - Vjerujete li im, gospodine Fenney? - Znaš... ne poznajem ih dovoljno dobro da bih znao mogu li im vjerovati. Nadam se da de uspjeti pronadi način da budu pravedni. Pajamae je rekla: - Molit du se za njih. - Za porotnike? Kimnula je glavom. - Mama uvijek kaže da se trebamo moliti za druge ljude, tako da učine ono što je ispravno. Jednako kao što je rekla da se trebam moliti za vas. DVADESET I PET Unedjelju ujutro, kad se probudio, Scotta je smjesta obuzeo strah. Za dvadeset i četiri sata počinje suđenje. Je li on dovoljno dobar odvjetnik da spasi Shawandu? Zadnjih jedanaest godina, kad mu je trebala pomod, Scott se uvijek obradao Danu Fordu. Sad mu je pomod bila potrebna i u mislima se obratio Butchu Fenneyu: Sine, kad ti treba pomod, klekni. Scott se iskotrljao iz kreveta, navukao hlače i pohitao hodnikom i stepenicama do drugog kata. Djevojčice je zatekao u krevetu. Pajamae je uređivala Booine pletenice. - Cure, odjenite se, idemo u crkvu. Boo je zinula od čuđenja. Louis ih je vodio pločnikom do ulaznih vrata malene crkve u Istočnom Dallasu i Pajamae je rekla: — Pitala sam se zašto nitko od vas ne ide u crkvu. Mama i ja idemo svake nedjelje. Mislila sam da bijelci možda jednostavno ne idu u crkvu. - Zašto nisi rekla da želiš idi? - upitao je Scott. - Ne bi bilo pristojno, gospodine Scott.

Scott Fenney je s roditeljima redovno išao u crkvu, ali je nakon Butchove smrti izgubio svako zanimanje za religiju. Zašto bi Bog uzeo dobrog čovjeka kakav je bio Butch Fenney? Svejedno je s majkom išao u crkvu dok i ona nije umrla. Zadnji put je u crkvu ušao na majčinom pogrebu. Svedenik je potvrdio riječi Velikog Charlija. Prije nego što su se oprostili na stadionu onoga dana prije dva tjedna, Veliki Charlie je rekao: - Kad ti Bog da dar, to ne znači da si poseban. Znači da si blagoslovljen. Scott je napokon shvatio što je njegova majka mislila kad je rekla da on ima dar. Nije mislila na nogomet. Znao je da ga je čitav njegov život vodio ka ovom jednom trenutku, ka ovom suđenju, Shawandi Jones. Sudac je imao pravo: trebao joj je junak. Trebao joj je Scott Fenney. I ona je trebala njemu. Ali, prošlo je ved mnogo vremena otkad je Scott Fenney bio nečiji junak. I on jednostavno nije znao postoji li u njemu još uvijek ono nešto da bi bio junak. Pogledao je dvije djevojčice koje su sjedile pokraj njega. Boo i Pajamae su ga pogledale, onako kako je on često gledao Butcha upravo u ovoj crkvi. Ponovno se sjetio očevih riječi, pa se nagnuo i kleknuo. I molio za pomod. Milju dalje, Bobby Herrin je sjedio u svom prljavom uredu i skicirao podnesak za suđenje. Ulazna vrata bila su odškrinuta jer vlasnik zgrade nedjeljom nije uključivao rashladne uređaje. Bobby je udahnuo i osjetio miris jeftine kolonjske vode. Podigao je pogled. Na vratima je stajao bijelac, delav, krupan, širokog vrata. Delroy Lund. Carlova temeljita provjera prošlosti Delroya Lunda otkrila je karijeru DEA agenta prošaranu ukorima zbog nepotrebne primjene sile. Carl je rekao da kopa dublje, ali još nije javio rezultate. Bobby je nastojao sačuvati smirenost, ali se trgnuo kad je Delroy posegnuo u sako. — Da nisi ništa pokušavao, Delroy! Vikat du, dodi de Joo-Chan — on zna karate! Delroy se zahihotao. - Taj kosooki doista radi dobre krafne - ali ne nedjeljom. Posve si sam, Herrine.

No Delroy nije izvukao pištolj; izvukao je omotnicu. Bobby je odahnuo od olakšanja. Delroy je bacio omotnicu na stol. Bobby ju je otvorio; u omotnici je bio ček naslovljen na Roberta Herrina, Esq., na iznos od 100.000 dolara. Bobby je odjednom imao bolje mišljenje o vlastitom položaju u odvjetničkom svijetu: naposljetku je bio dovoljno značajan da bi ga pokušali podmititi. Pogledao je ček. — Bankovni ček neke banke na Kajmanskim otocima. Zgodno, Delroy. Ne može se povezati s McCallom. — Nismo glupi. — O tome bi se dalo raspravljati. — Evo što nudimo, Herrine. Onaj mali seronja Clark nede svom tatici onemoguditi ulaz u Bijelu kudu, živ ili mrtav. Biraj: uzmi lovu i nestani iz grada ili te čeka uhidenje. — Zbog čega? — Raspačavanja droge. —Ja nemam nikakvu drogu. — Imat deš kad završim. Nazvat du svoje kompide u DEA-i i dodi de te pokupiti. — S tvojim dosjeom u DEA-i? Ne bih rekao. Redi du im da si mi podmetnuo drogu, idi du na poligrafi uhitit de tebe. Znači, McCall misli da je Scotty ne može obraniti bez mene? Scotty mene ne treba. — To je ved dokazao, zar ne? — Delroy se nacerio. - Ti si jedina savjest koju ima, kaže Burns. Bobby je vratio ček u omotnicu i bacio je Delroyu. — Gubi se. — Strašno griješiš. — Nede mi biti prvi put. Vidimo se Aa suđenju, Delroy. — Zao mi je, nedu stidi. — Naravno da hodeš. — Bobby je podigao sudski poziv na kojemu je na mjestu za ime svjedoka pisalo Delroy Lund i bacio ga Delroyu. - Poziv ti je uručen, seronjo.

Cim mu je ta riječ izletjela iz usta, Bobby je znao da je pretjerao — i da to nije smio učiniti. Delroy se sagnuo i podigao poziv s poda. Pogledao ga je; izraz lica mu se promijenio. Prišao je Bobbyju, zgrabio ga za košulju i podigao sa stolca. Delroyeva usta bila su desetak centimetara udaljena od Bobbyjeva lica kad je rekao: — Ti mali... — Hej, hombre! Na vratima je stajao Carlos Hernandez. Carlos je bio visok metar i osamdeset, težio je oko osamdeset kilograma, i bio je odjeven za crkvu: crne kožne hlače, crne šiljaste čizme, crna majica priljubljena uz njegove mišidave, istetovirane ruke, i pet centimetara debele srebrne narukvice oko oba zapešda. Crna mu je kosa bila zalizana. - Skidaj svoje smrdljive ruke s mog odvjetnika, gringol Dvojica su se muškaraca bijesno odmjeravala. Naposljetku se Delroy zahihotao, pustio Bobbyja, napravio nekoliko koraka i okrenuo se. - Oh, vaša je glavna svjedokinja uzela ček. Zaključila je da je bolje otidi na odmor nego biti hrana ribama u zaljevu Galveston. Delroy se nasmijao prolazedi pokraj Carlosovog opasnog lica i izlazedi kroz vrata. Kad je otišao, Carlos se nasmiješio od uha do uha i rekao: - Dobro da ste me izvukli uz jamčevinu, ha, gospodine Herrin? - Da. Hvala ti, Carlos. Carlos mu je pružio novčanicu od dvadeset dolara. - Od moje majke. - Možemo li idi posjetiti mamu? - upitala je Pajamae. Scott je otvorio vrata automobila kako bi djevojčice ušle i rekao: — Naravno. Praznim cestama u nedjelju ujutro vožnja od crkve u Istočnom Dallasu do zgrade Savezne uprave u središtu grada trajala je samo nekoliko minuta. Louis je ostao u automobilu. Scott i djevojčice ušli su u zgradu i

odvezli se dizalom na peti kat. Čuvar ih je otpratio do male, prazne prostorije u kojoj su pričekali Shawandu. Kad je ušla, zagrlila je Pajamae i Boo. Zatim je Scott zagrlio nju. Kad ju je pustio iz naručja, uhvatio ju je za ramena i rekao: — Shawanda, nemoj se bojati onoga što bi se moglo dogoditi na suđenju. Sa svjedočenjem Hannah Steele, imamo šansu za borbu. A ako izgubimo, žalit demo se sve do Vrhovnog suda. Shawanda se nježno nasmiješila. - Ja se ne bojim, gospon Fenney. Ljudi kao što sam ja, mi smo na pogrešnoj strani života dovoljno dugo da bi znali što možemo očekivati u sudnici. Ali ponajprije se ne bojim jer si ti moj odvjetnik. Kad su se sat vremena kasnije vratili kudi, na prilazu su zatekli Bobbyjev automobil, a na stražnjim stubama Bobbyja koji je pušio. Bobby je rekao: - Hannah Steele je nestala. McCall joj je platio da ode, ili ju je Delroy preplašio; ovako ili onako, nede svjedočiti. Sjebali su nas.

DVADESET I ŠEST Scott je parkirao jettu na otvorenom parkiralištu dva ulična bloka dalje od zgrade Saveznog suda. Nigdje nije bilo sjene, pa je malo spustio prozore u nadi da temperatura u automobilu nede narasti toliko da otopi kontrolnu ploču, a zatim je izišao iz automobila. Djevojčice su krenule za njim, obje odjevene u najljepšu odjedu koju je Rebecca kupila za Boo u trgovini Neiman Marcus. Pajamae je imala bijelu ljetnu haljinicu sa crnim točkicama i bijeli šešir širokog oboda; Boo je odjenula svijetlomodru haljinicu i pripadajudi šešir. Izgledale su kao dvije južnjačke ljepotice - uz iznimku čvrsto priljubljenih pletenica uz glavu. Scott je izvukao rupčid iz stražnjeg džepa, skinuo naočale i obrisao znoj koji mu se ved nakupio na čelu. Zatim je stavio naočale, odjenuo sako, zaključao automobil i uzeo svoju aktovku. Platio je čuvaru deset

dolara za cjelodnevno parkiranje pa su krenuli ulicom. Scott se osjedao kao uvijek prije utakmice, tijelo mu je bilo prepuno neke nervozne energije, posebice kad bi suparnici pred kojima de se uskoro nadi bili krupniji, snažniji i opakiji. Pogledao je dvije djevojčice koje su hodale ispred njega. Boo je bila ljubav njegovog života, a Pajamae mu je postala poput kderke. Bile su uzbuđene, kao da idu u zoološki vrt, a ne na suđenje zbog umorstva, hihotale i čavrljale - dok nisu skrenuli u ulicu Commerce. Tad su se svo troje ukočili. Stotine ljudi bile su okupljene pred ulazom u zgradu suda: kombiji lokalnih, državnih i kabelskih televizija bili su poredani uz ulicu, a njihove satelitske antene i snimateljske ekipe bile spremne snimiti i prenijeti senzacionalne vijesti; na desetke policajaca čuvali su red. Bio je to medijski cirkus kakav je Buford obedao. — A. Scott, koga čekaju svi ovi ljudi? - upitala je Boo. — Mene. Privukao je djevojčice i energično krenuo. Kad su ih uočili, kamere i izvjestitelji pojurili su prema njima kao napadački tim koji se strmoglavljuje terenom kako bi srušio igrača broj 22 koji vrada početnu loptu. Scott bi se radije suočio sa zapjenjenim ragbijašima nego ovim mahnitim izvjestiteljima koji očekuju zvučan zalogaj za večernje vijesti. Gurnuli su mu mikrofone pred lice i povikali s tridesetak centimetara udaljenosti: — Hode h Shawanda tvrditi da je riječ o samoobrani? — Hode li druge žene svjedočiti da ih je Clark silovao? — Hodete li pozvati senatora da svjedoči? Na sva ta pitanja, Scott je odgovorio: - Bez komentara - probijajudi se dalje. No tad su se okomili na Pajamae, zabijajudi joj mikrofone u lice i dovikujudi: — Misliš li da je tvoja majka ubila Clarka? — Gdje deš živjeti bude li osuđena?

— Voliš li još uvijek majku? Scott je poludio. Odgurnuo je mikrofone i kamere. — Ostavite je na miru! Ali Pajamae se ukočila na mjestu. Glavu je podigla prema zadnjem izvjestitelju, s nekim neobičnim izrazom na licu, i najtišim glasom rekla: - Naravno da volim svoju mamu. Od njezinih su riječi izvjestitelji zanijemili. Mala crna djevojčica natjerala je medijski cirkus na pokornu nelagodnu šutnju. Gomila se razmaknula i dopustila da Scott i njegove dvije djevojčice slobodno uđu u sudnicu. Izišli su iz dizala na petnaestom katu i uputili se hodnikom i iza ugla do sudnice suca Buforda, pred kojom je Delroy Lund sjedio na klupi i čitao športske stranice. Nisu se vidjeli od onoga dana u Villageu, ali je Delroy samo letimično podigao pogled ka Scottu i zatim ga vratio na novine, bez ikakvog komentara ili izraza lica. Prema sudskom pozivu, Delroy je bio zakonski obvezan sjediti izvan sudnice tijekom suđenja i čekati da bude pozvan svjedočiti. Scott je otvorio velika dvokrilna vrata i uveo djevojčice u sudnicu, središnjim prolazom do prvoga reda, i dok im je pokazivao gdje da sjednu, osvrnuo se prema drugom redu i zatekao oči u oči sa senatorom Sjedinjenih Američkih Država Mackom McCallom i njegovom suprugom. Scottu se učinilo da je primijetio kako senator lagano podiže desnu ruku, kao da de je ispružiti i rukovati se sa Scottom, što je uobičajena navika političara, ali ju je brzo spustio. Scottov se pogled usredotočio na Jean McCall: netremice ga je gledala u oči i lagano podigla obrve, kao da mu postavlja nijemo pitanje, a zatim je prekrižila noge, lijevu preko desne. Tim je pokretom privukla Scottov pogled na kratku suknju. Jean McCall je skrenula pogled, ali je rukom prešla preko svog glatkog bedra. Scott se okretao prema djevojčicama, kad je zamijetio Dana Forda. Njegov nekadašnji stariji partner, mentor i očinski lik, sjedio je pokraj Jean McCall, mrzovoljnog izraza lica. Dan je naglo svrnuo pogled sa Scotta i pogledao u pod, lagano odmahujudi glavom.

Scott je smjestio djevojčice na istu stranu sudnice na kojoj de sjediti porota. Želio je da porotnici vide kderku optužene i pomisle, Kako ista osoba može biti brižna majka i hladnokrvni ubojica? — Oh, krasno. Ray Burnsov samodopadni glas. Scott se okrenuo ka svom protivniku, ali je Ray samo odmahnuo glavom i prišao stolu optužbe. Bobby i Karen ved su sjedili za stolom obrane. - Clark McCall je ležao na podu svoje spavade sobe i previjao se od boli zbog udarca u međunožje, kad mu je optužena, Shawanda Jones, prišla, zgrabila ga za kosu, podigla mu glavu, prislonila cijev dvadesetdvomilimetarskog pištolja o njegovo čelo i povukla obarač, od čega je na mjestu umro. Zatim mu je ukrala novac i njegov automobil. Shawanda Jones ubila je Clarka McCalla, saveznog službenika, tijekom počinjenja pljačke. To de pokazati prikupljeni dokazi. I zato du od vas zatražiti da se vratite s presudom krivnje i smrtnom kaznom. Pomodnik državnog tužitelja Sjedinjenih Američkih Država, Ray Burns, okrenuo se od porote, vratio do stola optužbe i namignuo Scottu, znajudi da je upravo održao veoma uspješan uvodni govor, rekavši poroti točno što de dokazati i znajudi da svoje riječi može potkrijepiti dokazima. - Gospodine Fenney - rekao je sudac Buford. Scott je ustao i osvrnuo se prema posjetiteljskom dijelu sudnice, prepunom promatrača koji su se okupili nazočiti suđenju ' kakvo Dallas nikad nije vidio. U stražnjem dijelu sudnice bile su groupie djevojke, starci koji su svakodnevno dolazili u sudnicu, kao što drugi starci odlaze na golf teren. U sljededih nekoliko redova bila je obična publika koja se skupila ispred sudnice još prije zore kako bi dobila sjedalo. Zatim je slijedilo pet redova izvjestitelja koji su zapisivali bilješke i sudskih crtača koji su crtali portrete. Zatim je slijedio niz odvjetnika i sudaca Državnoga suda koji su ovo suđenje smatrali nastavkom svog pravnog obrazovanja. I naposljetku, senator McCall i njegova supruga, pri čemu je McCall pogledom rešetao Scottovu lubanju,

Jean samo gledala, a Dan Ford odmahivao glavom. Točno ispred njih, Boo i Pajamae sjedile su kao dvije čedne i pristojne djevojčice iz Highland Parka, priljubljenih koljena, s rukama u krilu. Pogledao je Boo i ona se nasmiješila i značajno podigla palac u znak ohrabrenja. Poželio je da i on ima njezino samopouzdanje. Prišao je poroti. Nede osporavati vladine dokaze. Osporavat de samo vladine zaključke. - Shawanda Jones je prostitutka i ovisnica o heroinu. Jutros nije ovdje jer je bolesna; fizički je bolesna zbog uskrate droge. Sudac Buford mi je dopustio da vas izvijestim o njezinoj bolesti kako joj ne biste zamjerili odsutnost. Ako se sjedate, pri odabiru porote, od svakoga od vas zatražio sam samo jedno, a to je da Shawandi Jones date pravednu priliku. Još nedavno crni optuženik nije mogao dobiti pravednu priliku u južnjačkoj sudnici; još nedavno je potpuni neznanac mogao udi s ceste i, ne znajudi ništa o slučaju, odmah prepoznati optuženog, jedinu crnu osobu u sudnici; još nedavno su u poroti crncima bili samo bijelci. Ali, vremena su se promijenila, a s njima i zakon. Scott je sad gledao u oči crnih, smeđih i bijelih muškaraca i žena koji su sjedili na klupi za porotnike nastavnica, mehaničar, bolničarka, barmen i ostali - i pitao se mogu li biti pravedni. - Njezin je život u vašim rukama. Pozorno slušajte. Mislite svojom glavom. Budite nepristrani. Časnik Dalaške policije zakleo se da de govoriti »istinu, istinu i samo istinu, tako mu Bog pomogao« i sjeo na klupu za svjedoke. Castille je bio muškarac u srednjim dvadesetim godinama života, Hispanoamerikanac, mladi policajac željan udovoljiti i još uvijek uvjeren da može poboljšati situaciju na ulicama Dallasa. On je bio prvi svjedok optužbe. Ray Burns mu se obratio s podija. - Časnice Castille, kakav je vaš položaj u Dalaškoj policiji? - Pozornik. -Jeste li patrolirali ulicom Harry Hines u nedjelju, šestog lipnja, poslijepodne? -Jesam. - I tijekom patroliranja, jeste li naišli na napušteni mercedes-benz? —Jesam, gospodine.

- Molim vas, recite poroti što ste zatim učinili? - Vidio sam vozilo parkirano u sporednoj ulici i stao pokraj njega. Na području Harry Hinesa obično ne nailazimo na takve automobile, osim ispred striptiz barova. Vozilo je bilo prazno, pa sam provjerio tablice. Dispečer mi se javio, rekao da nije prijavljena krađa tog vozila i da je registrirano na nekog Macka McCalla. - Mislite na senatora Macka McCalla? - Da, gospodine, tako je rekao dispečer, ali ja nisam znao tko je to. Ta je izjava u sudnici izazvala tihi smijeh i ponizno slijeganje ramenima senatora. - Što ste zatim učinili? — Vozilo je bilo registrirano na adresu u Highland Parku, pa je dežurni časnik rekao da de nazvati policiju Highland Parka i redi im da posjete vlasnika. —Je li time vaš angažman na slučaju bio završen? — Da, gospodine, još sam samo pričekao da odvezu automobil. — U koliko je to sati bilo? — Negdje oko jedan poslijepodne. — Hvala vam, pozornice Castille. Nemam više pitanja. Sudac se okrenuo Scottu, koji je rekao: - Nemam pitanja, časni sude. - Mama, jesi li dobro? Umjesto da izađu na ručak, članovi braniteljskog tima odlučili su svakoga dana ručati s optuženom. Sad su bili u maloj, praznoj sobi za sastanke, i jeli sendviče od šunke i sira koje su djevojčice napravile tog jutra. Scott je skinuo sako s naslona svog stolca i zagrnuo njime Shawandina ramena. Njegovoj je klijentici ponovno bilo hladno. —Jesam, dušo. — Zašto ne možeš dobiti svoj lijek?

— Ne znam. — Mama, ljudi iz porote su me stalno pogledavali. — To je zato što si tako lijepa. - Ugrijala se i rekla: — Kako ide suđenje, gospon Fenney? —Jutros se nije dogodilo ništa posebno, Shawanda. — Mama, onaj gospodin Burns, on je mali seronja. Stajao je i lagao onim ljudima u poroti. Rekao je da si ti ubila onog mladog McCalla, kao da to doista misli. — I mislio je, dušo. Nakon stanke za ručak, Ray Burns, mali seronja, pozvao je poručnika Rolanda Jamesa iz policijske uprave Highland Parka kao drugog svjedoka optužbe. Poručnik James bio je jedan od onih sredovječnih policajaca koji su se davno pomirili sa činjenicom da nede učiniti ništa značajno, pa je odlučio odraditi svoju smjenu do mirovine. Svjedočio je da je bio na dužnosti poslijepodne u nedjelju, 6. lipnja, i da je primio poziv Dalaške policije glede mercedes-benza McCallovih. Na imanje McCallovih stigao je u jedan i trideset poslijepodne. — Poručnice James - rekao je Ray Burns - kad ste stigli na posjed McCallovih, jeste li primijetili išta neobično? — Ne, gospodine - osim da su dvorišna vrata otvorena. — Što ste učinili? — Uvezao sam se, otišao do ulaznih vrata kude i nekoliko puta pozvonio. Nitko nije otvarao. Pokušao sam otvoriti vrata, ali bila su zaključana. Stoga sam otišao do stražnjeg dijela kude i vidio da su stražnja vrata otvorena. Ušao sam u kudu i zazvao, ali nije bilo odgovora. — Što ste potom učinili? — Počeo sam pretraživati kudu, najprije prizemlje. Sve se činilo u redu i nikoga nisam zatekao. Popeo sam se stepenicama na kat i počeo pretraživati zapadno krilo kude. Tijelo sam pronašao u spavadoj sobi u istočnom krilu.

— Kakvo tijelo? — Bijelca, nagog, s ranom od metka u glavi, ležao je na bijelom sagu natopljenom krvlju. -Je li to bilo tijelo Clarka McCalla? -Da. — To ste znali jer ste Clarka McCalla poznavali od ranije? — Da, gospodine. -Jeste li provjerili daje li tijelo znakove života? — Nisam, gospodine. — Zašto niste? — Prema izgledu tijela, nije bilo dvojbeno da je žrtva mrtva, i to ved neko vrijeme. Nisam htio dirati dokaze. -Je li to u skladu s vašom policijskom obukom? — Zapravo i nije, gospodine. To je u skladu sa suđenjem O.J.-u. One su policajce u Los Angelesu optužili da su petljali po dokazima. Ja to nisam htio dopustiti. — Što ste onda učinili? - Izišao sam iz sobe, nazvao postaju, razgovarao sa šefom. On je pozvao federalce. FBI. - Hvala vam, poručnice James. Nemam više pitanja. Scott je ustao i otišao na podij. - Poručnice James, zašto je vaš šef pozvao FBI? - Zaključio je da je to u njihovoj ovlasti. - Slučaj umorstva? - Žrtva je bila savezni službenik. -Jeste li to tad znali, kad ste stajali na vratima njegove spavade sobe? - Pa, nisam, gospodine. Nisam to znao. Sef valjda jest. - Ali, znali ste tko je žrtva? -Jesam. - Odakle ste poznavali Clarka McCalla?

- Pa, Clark McCall, on je, ovaj, imao je ved posla s nama. - Imao je dosje? - Da, gospodine. - Koliko dugo radite za policiju Highland Parka? - U prosincu de biti dvadeset i tri godine. -Jeste li ikad osobno uhitili Clarka McCalla? -Jesam. -Koliko puta? - Koliko se sjedam, tri. - Zbog čega? - Remedenja mira. -Štoje radio? - Pio na javnom mjestu, kad je bio u srednjoj školi. -Je li to sve? - Zbog droge. -Je li to sve? -Jednom je stajao nag u fontani ispred Sveučilišta. -Je li ikad uhiden zbog seksualnog zločina? - Ne, koliko je meni poznato, nije. -Je li protiv Clarka McCalla ikad podnesena prijava zbog navodnog seksualnog zločina? - Koliko je meni poznato, nije. — Dakle, da zaključimo, vaš je šef pozvao federalce jer je znao da je žrtva sin senatora McCalla? — Da, gospodine. I zato što u Highland Parku nikad nismo imali slučaj umorstva. Sljededi svjedok optužbe bio je agent FBI-ja koji je prvi stigao na mjesto zločina, agent Paul Owen, pedesetogodišnjak, bivši vojnik s vojničkim držanjem i frizurom. — Agente Owen — rekao je Ray Burns — kad ste vi stigli na posjed McCallovih? — Oko dva i trideset poslijepodne. — I što ste učinili?

— Ušao sam u kudu, koju je policija Highland Parka osigurala, i popeo se do mjesta zločina. Ugledao sam žrtvino tijelo na podu. Počeo sam fotografirati mjesto zločina i pozvao ekipu za prikupljanje dokaza. Oni su stigli negdje oko tri sata. —Jeste li vi bili zaduženi za istragu? — Da, gospodine. — I vi ste obradili mjesto zločina? — Da, gospodine, prikupili smo dokaze. — Kakve ste dokaze prikupili? — Izrezali smo dio saga ispod i oko tijela kako bismo uzeli uzorke krvi. Uz tijelo smo pronašli vlasi, otiske prstiju, raznu odjedu, osobne predmete, plahte s kreveta, čaše, metak kalibra dvadeset i dva milimetra zabijen u pod, pištolj kalibra dvadeset i dva milimetra i tijelo. — Sto ste učinili s tim dokazima? — Tijelo je otišlo mrtvozorniku okruga Dallas. Ostali dokazi poslani su u FBI-jev laboratorij u Quanticu, Virginija, na analizu. —Jeste li proveli ispitivanje luminolom kako biste provjerili ima li gdje drugdje u prostoriji krvi? -Jesmo, gospodine. — I jeste li igdje drugdje pronašli krv? — Nismo, gospodine. — Dakle, žrtva je umrla na mjestu gdje je pronađena? — Da, gospodine. Tijelo nije pomicano. —Jeste li odmah provjerili otiske prstiju? —Jesmo, gospodine, učinili smo to u Dallasu. — I jeste li dobili pozitivnu identifikaciju?

—Jesmo, gospodine. Otisci prstiju na jednoj od čaša i pištolju pripadali su optuženoj. — Shawandi Jones? — Da, gospodine. — Što ste zatim učinili? — Zatražili smo nalog za uhidenje Shawande Jones? -Jeste li je vi uhitili? — Ne, gospodine. Poslao sam agenta Edwardsa. — Što ste zatim učinili? — Nazvao rodbinu žrtve. — Senatora McCalla? — Da, gospodine. Obavijestio sam senatora da je njegov sin ubijen u njihovoj kudi. — I što je senator McCall rekao? — Upitao je kako je njegov sin ubijen. -Jeste li mu rekli? —Jesam, gospodine. — Dobro. Vratimo se na mjesto zločina, agente Owen. Jeste li fotografirali mjesto zločina? -Jesmo, gospodine. Ray Burns je prišao Scottu i pružio mu četiri fotografije koje de pokazati poroti. Fotografije s mjesta zločina bile su predmet žučne rasprave prije suđenja glede njihovog utjecaja na porotu. Burns je želio predočiti dvadesetak fotografija, ali je sudac odobrio samo ove četiri, od kojih je jedna bila posebice slikovita. Scott je pružio fotografije Karen, koja je sjedila pokraj njega. Glasno je udahnula. Zaboravio je da ona nije vidjela te fotografije. To ga je podsjetilo; okrenuo se na stolcu, uhvatio poglede djevojčica i pokazao im da je vrijeme da spuste pogled. Znao je da de fotografije biti predočene i razgovarao je o tome s njima tijekom vožnje u sudnicu tog jutra. Rekao im je da gledaju u pod dok predočavanje fotografija ne bude završeno.

— Agente Owen, biste li pogledali zaslon svog računala i identificirali fotografiju koju upravo pokazujemo poroti na ekranu iznad vaše glave? — To je pogled na mjesto zločina s vrata spavade sobe, onako kako sam ga prvog ugledao. Krevet je ravno ispred vrata, kupaonica na desnoj, a tijelo na lijevoj strani. Na ovoj se fotografiji vide samo noge žrtve. —Je li ovo vjeran prikaz mjesta zločina? — Da, gospodine, definitivno. Na ekranu iznad njegove glave pojavila se druga fotografija. — Agente Owen, možete li identificirati ovu fotografiju? — Ovo je snimak kreveta izbliza, koji potvrđuje da je nedavno bio, ovaj, zauzet. — I ovo je vjeran prikaz onoga što ste vidjeli? — Da, gospodine. — A ova fotografija? — Kupaonica, i ona je vjeran prikaz zatečenog stanja. — I naposljetku, ova fotografija. Sudnicom je prostrujio kolektivni uzdah. U poroti su one dvije kudanice odvratile pogled, barmen je napravio grimasu, a trgovac automobilima netremice promatrao. Ray Burns je pokazao zadnju fotografiju, snimak izbliza tijela Clarka McCalla, otvorenih, praznih očiju, s rupom na čelu i glavom u lokvi krvi. — Ovo je snimak izbliza žrtvinog tijela. Bio je nag, i nije se vidjela nijedna druga rana osim na glavi. Oko desnog oka uočljiva je oteklina, ogrebotine na licu i ulazna rana na lijevoj strani čela. Scott se okrenuo prema djevojčicama. Gledale su u pod kako im je i rekao, ali se rub Pajamaeinog šešira lagano podigao; virila je. Scott joj je pucnuo prstima; pogledala gaje. Izraz na njezinom licu rekao je da je prekasno. Ved je vidjela fotografiju. Ray je dopustio da se jeziva fotografija ureze u sjedanje po-rotnika i zatim rekao: - Nemam više pitanja.

Sljededih trideset minuta Bobby je unakrsno ispitivao agenta Owena glede toksikoloških nalaza, koji su pokazali da je u krvi Clarka McCalla bilo kokaina i alkohola, tako da porotnici toga dana iziđu iz sudnice s nečim drugim u mislima osim fotografija s mjesta zločina. Kad je otpustio svjedoka, sudac Buford je zaključio suđenje za taj dan. Scott, Bobby, Karen i djevojčice vratili su se kudi; senator McCall je održao konferenciju za medije na stubama sudnice. Senator je govorio sa samouvjerenošdu muškarca koji je znao da mu Hannah Steele nede proturječiti: - Clark je bio sin o kakvom svaki čovjek sanja. - Scotty, nemoj očajavati - rekao je Bobby punim ustima kineske hrane za van. - Prvi dan suđenja uvijek je loš. Barem nas nije ni s čim iznenadio. - Ne očajavam ja zbog poteza optužbe, Bobby. Očajavam zbog obrane. Nemamo ništa! Bili su na svojim uobičajenim mjestima na kuhinjskom podu, a djevojčice na svojim. - Carl još uvijek radi na slučaju. - Gdje je, dovraga? - U Del Riu. - Što radi na granici? Bobby je slegnuo ramenima. - Sa Carlom, daš mu slobodne uzde i ne postavljaš pitanja. Uvijek nešto pronađe. - Nadam se da de brzo nešto pronadi, Bobby, jer ovo ne izgleda dobro. Bobb je gurnuo rebarce u usta, oglodao ga, izvukao čistu kost i rekao: - Sranje, Scotty, ne brini zbog današnjeg dana. Sutra de biti mnogo gore. Boo i Pajamae su ved bile u krevetu kad je Scott ušao u njihovu sobu da se pomole.

Nakon molitvi, Pajamae je rekla: - Jedne je nodi ispred našeg stana ustrijeljen neki muškarac. Kad je došla policija, mama i ja smo izišle na ulicu. Mrtvac je bio prekriven bijelom plahtom. Uvijek sam se pitala kako izgleda, taj mrtvac. Sad znam. - Pajamae, obedala si da nedeš gledati. - Oprostite, gospodine Fenney, morala sam. Govorili su da je moja mama ubila tog čovjeka. Morala sam pogledati. Ali ona to nije učinila. Vi joj vjerujete, zar ne, gospodine Fenney? Scott je pogledao u njezine velike smeđe oči i izrekao laž: -Naravno da joj vjerujem. DVADESET I SEDAM Sljededeg su jutra Scott i djevojčice neometano ušli u zgradu Savezne uprave. Izvjestitelji nisu izvikivali pitanja. Umjesto toga, kamere su s pristojne udaljenosti nijemo bilježile ulazak odvjetnika Shawande Jones i njihovih kderki, odjevenih u otmjene kratke haljinice, sa cipelicama i šeširidima odgovarajudih boja. Boo, koja je dotad uporno odbijala odjenuti te oprave unatoč Rebeccinim stalnim prijetnjama, sad je pomno odabrala njihovu garderobu; znala je da je važno izgledati lijepo za Pajamaeinu majku. Ponovno su prošli pokraj Delroya Lunda, koji je izgledao kao da se nije ni pomaknuo od prethodnog dana, samo što je u ruci imao športski prilog iz današnjih novina. Ponovno su se na njihov ulazak u sudnicu sve glave okrenule prema njima, kao da se izvijaju vidjeti mladenku koja ulazi u crkvu. Ponovno su došli do prvog reda, gdje je Scott smjestio djevojčice za jutarnji dio suđenja. I Scott je ponovno izmijenio poglede s McCallovima i Danom Fordom. Njegov je bivši stariji partner očito želio na-zočiti završnom porazu svog štidenika. Scott je ubrzo uvidio da je Bobby bio u pravu. Drugi dan suđenja bio je mnogo gori od prvog. Prvi svjedok optužbe bio je FBI agent koji je uhitio Shawandu. Agent Andy Edwards, četrdesetogodišnjak, profesionalac u svakom pogledu, posvjedočio je u izravnom" ispitivanju da je Shawandu Jones uhitio oko šest sati

poslijepodne u nedjelju 6. lipnja, u njezinom stanu u Južnom Dallasu; da joj je pročitao prava; i da su agenti dobili nalog za pretres njezina stana, u kojemu su pronašli i zaplijenili paketide heroina, odjedu, deset novčanica od stotinu dolara i plavu vlasulju. Zatim je posvjedočio da je odveo Shawandu u savezni pritvor, gdje je ona svojevoljno izjavila i potpisala da je bila sa žrtvom u nodi subote 5. lipnja, da je imala s njim seksualni odnos u kudi u Highland Parku, da su se potukli, da ga je ona udarila, da je uzela ključeve njegova mercedesa i tisudu dolara koje joj je dugovao, i da je ostavila automobil na Aveniji Harryja Hinesa. Dok je Ray Burns odlazio s podija i prilazio svom stolu, pogled mu se susreo s Pajamaeinim; ona je napravila grimasu i isplazila mu jezik. Ray je samo odmahnuo glavom, ali se dvoje porotnika, zubarska pomodnica i nastavnik, nasmiješilo. Zasad su djevojčice bile najbolje što je išlo u prilog obrani. Scott je ustao i počeo s unakrsnim ispitivanjem. — Agente Edwards, što je gospoda Jones radila kad ste došli u njezin stan? — Sjedila je na ulaznim stepenicama i igrala se s kderkom. Scott je pokazao na Pajamae u prvom redu. —Je li ovo njezina kderka? Agent Edwards je pogledao Pajamae i rekao: — Da, gospodine, mislim da jest. —Je li gospoda Jones pokušala pobjedi? -Nije. -Je li se na bilo koji način opirala? — Nije. —Je li se na bilo koji način ponašala kao ubojica? Ray Burns je skočio sa svog stolca: — Prigovor. To je puko nagađanje. Scott se okrenuo sucu. - Časni sude, agent Edwards je iskusan agent FBI-ja, koji je uhitio... - Okrenuo se ponovno svjedoku: - Koliko ste ubojica uhitili? — Na desetke.

Ponovno sucu: — Koji je uhitio na desetke ubojica. On poznaje ponašanje ubojica. — Prigovor se odbija. — Agente Edwards, je li se Shawanda Jones ponašala kao ubojica kad ste je uhitili? — Nije, gospodine. — Jeste li joj rekli da je uhidujete zbog umorstva Clarka McCalla? —Jesam. — I što je ona rekla? -Tko? — Gospođa Jones. — Ne, gospodine. To je ona rekla. Tko? Rekao sam Clarka McCalla, a ona je upitala tko je to. — Zar nije znala tko je Clark McCall? — Očito nije. — A kad je davala pismenu izjavu, je li je pisala ona osobno, vlastitom rukom? — Nije, gospodine. Stenografkinja je uzela izjavu i zatim je prepisala. Gospođa Jones ju je pročitala, ja sam joj je pročitao, i ona je potpisala. — Primjedujem da u izjavi ne priznaje da je ubila Clarka McCalla. Jeste li je pitali je li to učinila? —Jesam, gospodine, pitao sam je. Zanijekala je. Ray Burns je zatim pozvao FBI-jevog agenta Wendella Leeja, forenzičara, da svjedoči glede nalaza analize dokaza prikupljenih na mjestu zločina. Agent Lee bio je metodičan, poput računovođe koji daje kvartalno izvješde. Burns ga je proveo kroz FBI-jev postupak za prikupljanje dokaza, evidentiranje i očuvanje neprekinutog niza kako bi se spriječilo miješanje. Zatim se posvetio pojedinostima. — Agente Lee, je li krv sa saga donesenog s mjesta zločina bila krv Clarka McCalla? — Da. DNK test je to nedvojbeno pokazao. — Pramen kose, kome je on pripadao?

— Clarku McCallu. I to je potvrđeno DNK testom. — S kojeg dijela njegovog tijela je taj pramen bio? — S glave. — Agent Lee je stavio ruku na glavu iznad desnog oka. - S ovog područja. Iščupan je s korijenom. — A odjeda? - Pregledali smo modru polo majicu, traperice i tenisice. Na odjedi nismo ništa pronašli. - A na plahtama? - Na plahtama nije bilo sjemena. S tijela smo skinuli kondom, u kojem je bio ejakulat. -Jeste li na plahtama pronašli išta drugo? - Da, gospodine, stidne dlake koje odgovaraju Clarku McCallu i plava vlakna sintetičke kose. —Jeste li usporedili ta vlakna? - Da, usporedili smo ih s plavom vlasuljom zaplijenjenom u kudi optužene i utvrdili da se podudaraju. Ray Burns je izvukao plavu vlasulju iz plastične vredice za dokaze i podigao je kao mrtvog tvora. - S ove vlasulje, označene kao dokaz broj petnaest? - Da, gospodine. - Sto je bilo s otiscima? - Uzeli smo otiske s čaša, kupaonskog pulta, pištolja i iz vozila. Svi su otisci bili ili Clarka McCalla ili Shawande Jones. Na oružju kojim je počinjeno umorstvo pronađeni su otisci samo Shawande Jones. -Je li bilo ikakvih drugih neidentificiranih otisaka? - Nije, gospodine. - U redu. Krenimo na oružje kojim je počinjeno umorstvo. Dvadesetdvomilimetarski metak izvađen iz poda u spavadoj sobi -jeste li na njemu napravili balističke testove? -Jesmo. Ispaljen je iz pištolja pronađenog na mjestu zločina. - Dakle, metak koji je ubio Clarka McCalla ispaljen je iz pištolja Shawande Jones?

- Da, gospodine. - Nemam više pitanja. Scott je prišao svjedoku. - Agente Lee, odjeda optužene zaplijenjena je tijekom pretresa njezinoga stana, zar ne? - Da, gospodine. - Je li igdje na njezinoj odjedi pronađena krv Clarka McCalla? - Nije. - Zar ne biste očekivali da dete na njezinoj odjedi pronadi njegovu krv, ako ga je ubila iz takve blizine? - Ne, ukoliko je bila naga kad je pucala. Nakon te katastrofe, Scott nije unakrsno ispitao doktora Victora Urbinu, mrtvozornika okruga Dallas, koji je svjedočio o uzroku smrti - »rani od pištolja na glavi« - i vremenu smrti -»otprilike deset i trideset navečer, subota, peti lipnja« — ulaznim i izlaznim ranama i kutu putanje metka kroz mozak. Zaključio je da bi unakrsno ispitivanje samo produžilo vrijeme tijekom kojega su dokazi podastrijeti poroti, što za njegovu klijenticu nikako nije moglo biti povoljno. Piknik-ručak toga dana sastojao se od sendviča sa salatom od jaja, koje je pripremila Pajamae Jones, omotanih u foliju i čuvanih u hladnjaku, zajedno s njezinim najdražim pidem, Vanilla Coke. Kad je Scott Shawandi ukratko prepričao svjedočenja toga jutra, Pajamae je rekla: - Mama, isplazila sam jezik gospodinu Burnsu. - Pajamae, to nije pristojno. - Nije ni on. Trebala si čuti što govori o tebi, mama. Mora da ti se štuca! - Shawanda - upitao je Scott - osjedaš li se bolje? Jesi li spremna svjedočiti? - Kad? - Sutra.

Nakon ručka, FBI-jev agent Henry Hu, forenzičarski stručnjak, popeo se na klupu za svjedoke. Složivši se s iskazom doktora Urbina glede kuta putanje metka kroz mozak Clarka McCalla, agent Hu u dugom, pomnom i podrobnom ispitivanju dao je svoje stručno mišljenje glede načina na koji je, prema njegovom stručnom mišljenju, umorstvo počinjeno, u skladu s forenzičkim dokazima i uz pomod crteža koji je prikazivao ljudski lik, negdje napola između klečedeg i ležedeg položaja, i drugi ljudski lik koji je stajao iznad njega, s pištoljem prislonjenim o glavu žrtve. Oko perimetra tih likova bile su napisane vrijednosti mjerenja, linije su pokazivale razne visine i kutove, a jedna je tamna linija predstavljala putanju metka iz pištolja, kroz lubanju, sve do mjesta na podu gdje se zabio. Doktor Hu je svjedočedi pokazivao metalnim štapom na crtežu. - Žrtva je bila u poluklečedem položaju kad je ustrijeljena. Vjerujemo daje bilo tako jer, kao što ovdje vidite, putanja metka kroz lubanju mora se podudarati s točkom u kojoj se metak zabio u pod. Žrtva je bila visoka metar sedamdeset i pet. Da je stajao kad je ustrijeljen, silazni kut od dvadeset i osam stupnjeva kojim je metak prošao kroz lubanju zahtijevao bi da počinitelj drži pištolj iznad glave i puca nadolje, što je fizički veoma teško - agent Hu je demonstrirao tu poteškodu poroti - ili da počinitelj bude neuobičajeno visok. Dakle, ako žrtva kleči, točka ulaska metka — njegovo čelo -nalazi se samo metar i dvadeset od poda, što je još uvijek malo previsoko. No, ako je u poluklečedem položaju, kao da upravo ustaje s poda, s točkom ulaza otprilike metar iznad poda, što je približna visina na kojoj bi osoba normalne visine držala pištolj ispred tijela, ovako, nekoliko centimetara plus ili minus - agent Hu je ponovno pokazao poroti - tad se putanja metka kroz lubanju i točka u kojoj je metak ušao u pod savršeno podudaraju. Porotnici su kimnuli u suglasnost s njegovom analizom. - Također znamo da je žrtvina kosa iščupana s korijenom, što zahtijeva veliku snagu. To nas navodi na zaključak da je do umorstva došlo na sljededi način: žrtva je bila na podu spavade sobe. Počinitelj je zgrabio žrtvu za kosu s desne strane glave i podigao ga oko metar s poda. Počinitelj je prislonio cijev metka uz

žrtvino čelo, iznad lijevog oka, i ustrijelio žrtvu. Od siline pucnja žrtva se srušila na pod - što je u skladu s mjestom na kojem je tijelo pronađeno - pri čemu joj je iščupan pramen kose. Clark McCall je bio silovatelj, ali umro je strašnom smrdu. Kad je doktor Hu dovršio svoje svjedočenje, porotnici su bili veoma ozbiljni. Možda su njihove simpatije bile na strani male crnkinje koja je sjedila u prvom redu, ali morali su se suočiti s činjenicama; a činjenice su ukazivale na njezinu majku kao ubojicu Clarka McCalla. Ray Burns je jedva uspio suspregnuti osmijeh kad je ustao i objavio: - Časni sude, optužba više nema svjedoka. Scott je zamijetio da se Ray okrenuo i uhvatio je pogled senatora McCalla; senator je kimnuo Rayu, očito zadovoljan procesom protiv ubojice svog sina. Nedvojbeno, Rayu Burnsu je rekao da mu to nikad nede zaboraviti, posebice ako se Ravevo ime ikad pojavi pred Senatom Sjedinjenih Američkih Država zbog potvrde promaknuda na visoko mjesto u vladi. Dan Ford je uhvatio Scottov pogled; izraz na licu njegovog bivšeg starijeg partnera postavljao je nijemo pitanje: Odrekao si se karijere zbog ubojice? Sudac Bufbrdje zaključio suđenje za taj dan. Obrana Shawande Jones počet de u devet sati ujutro. Jedino što je Scott sad morao učiniti bilo je smisliti neku obranu. Večera na kuhinjskom podu bila je poput karmina. - Sve što je Hu rekao je istina — rekao je Bobby — ali ne dokazuje Shawandinu krivnju. Problem je u tome što je ona bila one nodi u sobi s njim, što su se potukli, i što je njezinim pištoljem počinjeno umorstvo. Dakle, svaka bi razumna osoba pretpostavila da je ona ubojica. A bez Hannah Steele koja bi potkrijepila tvrdnju o samoobrani — a samoobranu ne možemo ni spomenuti sve dok Shawanda odbija priznati da je ustrijelila Clarka — ne možemo od porote tražiti da je oslobodi krivnje. - Što nam onda preostaje?

- Poroti moramo odgovoriti na jedno pitanje - na pitanje koje njih zanima: Tko je ubio Clarka McCalla? Ako Shawanda nije, tko jest? Tko je došao u njegovu kudu čim je ona otišla, prije nego što se Clark podigao s poda i odjenuo, uzeo njezin pištolj, zabio ga o Clarkovu glavu i povukao obarač? Scott je odmahnuo glavom. — Je li ti se javio Carl? - Nazvat de kad bude nešto imao. - Ima dvanaest sati da nas spasi. Jedino što mi sad imamo je Shawanda, njezina riječ protiv dokaza. Pajamae je upitala: - Mama de svjedočiti? - Da, dušo. Mora svjedočiti. — Što de odjenuti? — Nisam mislio o tome. — Sačuvale smo neke majčine stvari s dvorišne rasprodaje -rekla je Boo - za Pajamaeinu majku. Kad iziđe. Scott se okrenuo Karen. — Hodeš li pomodi curama da odaberu neku odjedu? — Naravno. — Barem de biti lijepo odjevena. U tišini su jeli meksičku hranu za van. Scott je odsutno promatrao djevojčice kako jedu i pitao se kako de Pajamae izdržati život s majkom osuđenom na smrt i zatim život bez majke nakon pogubljenja, kad je nešto zamijetio: Boo je držala vilicu u lijevoj ruci. — Boo, dođi ovamo. Ustala je s poda i prišla mu. Scott je uzeo aluminijsku foliju u koju je bilo zamotano njegovo predjelo i složio je u oblik slova L. Pištolj od aluminijske folije. Stavio ga je na pod. — Molim te, podigni to s poda. Boo se namrštila. — Što bi to trebalo biti, pištolj? -Da. Slegnula je ramenima, sagnula se i podigla aluminijski pištolj lijevom rukom.

— Sad me uhvati za kosu. Stajala je ravno ispred njega i desnom ga rukom uhvatila za kosu iznad lijevog oka. — Sad uperi cijev aluminijskog pištolja u moje čelo kao da me kaniš ustrijeliti. Prislonila je cijev aluminijskog pištolja uz Scottovo čelo, iznad njegovog desnog oka. Bobby je rekao: - Clark je ustrijeljen iznad lijevog oka. — I ubojica je bio dešnjak. Vidjevši Boo s vilicom u lijevoj ruci, Scott se sjetio svog prvog susreta sa Shawandom, kad je ona držala njegovu olovku u lijevoj ruci. — Pajamae, tvoja majka je ljevakinja, zar ne? — Da, gospodine Fenney, svakako jest. DVADESET I OSAM Obrana poziva FBI-jevog agenta Henrvja Hua. Ray Burns je skočio sa stolca. — Časni sude, gospodin Fenney je jučer odbio unakrsno ispitati agenta Hua; sad ga zove kao svjedoka obrane? Sudac je pogledao Scotta: — Gospodine Fenney? — Točno tako, časni sude. — Nastavite. Scott je bio toliko siguran da je njegova klijentica ubila Clarka McCalla da je vladinog stručnjaka forenzičara propustio upitati temeljno činjenično pitanje: Je li ubojica bio ljevak ili dešnjak? Bio je toliko siguran da njegova klijentica laže da je propustio makar i razmisliti o mogudnosti da ona govori istinu. Sad je, po prvi put otkad je određen za branitelja optužene u slučaju Sjedinjene Američke Države protiv Shawande Jones, Scott znao da je njegova klijentica nedužna. Shawanda Jones nije ubila Clarka McCalla.

Ali, tko ga je onda ubio? Agent Hu se popeo na klupu za svjedoke, sudac ga je podsjetio da je još uvijek pod zakletvom, a Scott je rekao: - Agente Hu, vaše je jučerašnje svjedočenje bilo izuzetno poučno, i to govorim kao kompliment. — Hvala vam. — Ako nemate ništa protiv, volio bih da poroti ponovno predočite svoje mišljenje o tome kako je Clark McCall ubijen. — Naravno. — Moj suradnik, gospodin Herrin, de nam pomodi. Bobby, hodeš li molim te kleknuti na pod? Bobby je prišao i kleknuo ispred Scotta. - Agente Hu, izjavili ste da je Clark, kad je ustrijeljen, napola klečao, a napola ležao na podu, kao sad gospodin Herrin, točno? -Da. - I da je ubojica bio licem okrenut Clarku, kao ja sad gospodinu Herrinu, točno? -Da. - I da je ubojica zgrabio Clarka za kosu s desne strane glave, ovako? Scott je uhvatio Bobbyja za kosu lijevom rukom. -Da. - I da je ubojica zatim prislonio pištolj Clarku o glavu iznad lijevoga oka, ovako? Scott je ispružio desnu ruku kao da drži pištolj i gurnuo kažiprst Bobbyju o čelo. - I da je ubojica potom ustrijelio Clarka? - Da. Moje je mišljenje da je zločin tako počinjen. - I ja se slažem s vama. Ali, zar ova demonstracija ne dokazuje još nešto, nešto važno glede ubojice? Agent Hu se namrštio. - Ne razumijem.

- Ubojica je bio dešnjak. Izraz na licu agenta Hua otkrio je spoznaju. - Da, ubojica je najvjerojatnije bio dešnjak. - Ubojica je uhvatio Clarka za kosu lijevom rukom, a u desnoj je držao pištolj, točno? - Da, to bi bilo točno. -Još nešto, agente Hu. Mrtvozornik je posvjedočio da je Clark imao kontuziju oko desnog oka, kao da je pogođen šakom. - Da, imao je. - Kao stručnjak forenzičar, što je vjerojatnije: da je osoba koja je udarila Clarka u oko bila dešnjak ili ljevak? -Ljevak. - Dakle, osoba koja je nokautirala Clarka McCalla bila je ljevak, ali je osoba koja ga je ustrijelila dešnjak? - Da, to bi bio najvjerojatniji scenarij. * Scott je ponovno pozvao FBI-jevog agenta Edwardsa. — Agente Edwards, vi ste izjavili da ste uhitili optuženu? — Da, gospodine. — I da ste uzeli njezinu izjavu? —Jesam. — Pretipkali ste ono što je ona rekla? — Da, gospodine. — A onda je ona to pročitala i potpisala? -Da. — Kojom je rukom potpisala izjavu? Agent Edwards je kratko razmislio i rekao: - Lijevom rukom.

Porotnici su još morali vidjeti optuženu glavom i bradom. Ved su vidjeli njezine policijske fotografije i fotografije u novinama i na televiziji, ali nju nisu vidjeli. A morali su je vidjeti i čuti, slušati i gledati kako poriče da je ubila Clarka McCalla. Scott je znao da mora pozvati Shawandu da svjedoči, bez obzira na Peti amandman Ustava, ali joj je želio pružiti najbolju priliku za uspjeh. Stoga je učinio dvije stvari: nagovorio je suca da joj dopusti liječenje metadonom i držao je izvan sudnice do ovog trenutka. Sad su sve oči - suca i porotnika, tužitelja i gledatelja - bile usredotočene na bočna vrata sudnice, nestrpljivo iščekujudi dolazak Shawande Jones. Boo, Pajamae i Karen bilo je dopušteno posjetiti Shawandu u deliji - nakon što ih je čuvarica pretražila - i pomodi joj da se odjene. U sudnicu su došle prije nekoliko minuta. Boo je ohrabrila Scotta novim podizanjem palca. Vrata su se otvorila i prostorijom je prostrujio žamor. Shawanda nije izgledala kao ovisnica o heroinu kakvu je Scott vidio ranije tog jutra; izgledala je zadivljujude i mlado. Scott je zaboravio da ima samo dvadeset i četiri godine, heroin ju je silno postarao. No, danas je ponovno vratila svoju mladost. Bila je odjevena u Rebeccino mornarski modro odijelo, Rebeccine cipele s visokom petom, Rebeccinu šminku; kosa joj je bila blago natapirana i glatko začešljana; oči su joj bile bistre i prodorne. Pogledala je Scotta i nasmiješila se. Shawanda je izgledala kao Halle Berry u veoma dobrom izdanju. Pogledi porotnika pratili su je dok ju je Ron dovodio do stola obrane i izvlačio joj stolac da sjedne. Pažljivo je sjela i Ron je brižno gurnuo stolac prema stolu. Okrenula se i pogledala sve porotnike, jednog po jednog, i oni su pogledali nju. Njihov prvi dojam bio je dobar. Scott se osvrnuo prema McCallovima: na senatorovom se licu očitavala zabrinutost, na Jeaninom ljubomora. Pokraj njih, na licu Dana Forda primjedivalo se obnovljeno zanimanje za nastavak suđenja. Scott je ustao«i rekao: — Obrana poziva Shawandu Jones. Shawanda je ustala i prišla klupi za svjedoke, prisegnula da de govoriti istinu i sjela. Scott je stao na podij. — Gospođo Jones — rekao je - jeste li vi ljevakinja? —Jesam, gospodine.

—Jeste li ubili Clarka McCalla? — Nisam, gospon Fenney, nisam ga ubila. — Dobro, gospođo Jones, razgovarajmo o vašem životu. Gdje ste rođeni? — U crnačkom naselju. — U stambenom naselju u Južnom Dallasu, na istom mjestu gdje još uvijek stanujete? — Da, gospodine. — Kako vam se zove majka? — Moja mama, ona se zvala Dorena. — Kako vam se zove otac? — Gospon Fenney, znate da to ne znam. — Vaši otac i majka, oni nisu bili vjenčani? — Ne, gospodine. Moj tata je bio bijelac za kojeg je mama radila. Čistila mu je ured. — Dakle, vi ste rođeni izvanbračno? — Ne, gospodine, rođena sam u bolnici, u Parklandu. — Uh, dobro. Nikad niste upoznali oca, zar ne? — Nisam. — Odrasli ste u naselju? —Jesam, gospodine. - Majka vam je umrla kad ste imali trinaest godina? - Tako nešto. - Od čega je umrla. - Nije imala liječnika. - Ne, mislio sam, je li umrla od raka ili nečeg drugog? - Ne, gospodine, umrla je jer nije dobila liječnika. Pala je i mi smo pozvali hitnu, ali nitko nije došao.

- I tako ste se sami odgojili. -Da. - I upali u loše društvo. - Jedino kakvo u naselju imamo, gospon Fenney. Ljudi nemaju drugog posla pa upadaju u nevolje. - I vi ste upali u nevolju. - Eddie, on je bio moja nevolja. - Eddie je otac vašeg djeteta? - Da, gospodine. Bijelac, prodavao je drogu u naselju. Vidio me jednog dana, imala sam četrnaest godina. Svidjelo mu se što je vidio pa mi je dao drogu, a ja sam njemu dala da me dira. - Eddie vam je dao heroin? -Da. - I sa šesnaest godina ste postali ovisnica? -Da. - Tad ste se ved bavili prostitucijom? - Da, gospodine. - Zašto? Spustila je pogled. - Muškarci, oni misle da de medu Shawan-dinim nogama pronadi sve što im u životu nedostaje. Ali, nije tako. - Podigla je pogled. - To je jedino što muškarci ikad žele od mene. - Gospođo Jones, imate li kderku? - Pa znate da imam, gospon Fenney. Stanuje s vama. Nastavnik i kudanica su se nasmiješili. Scott se okrenuo Pajamae koja je sjedila iza njega i pokazao joj da ustane. Pajamae je ustala, s najnevinijim zamislivim izrazom na licu. -Je li ona vaša kderka? - Da, gospodine, to je moja beba. Pajamae se okrenula poroti i lagano naklonila savivši koljena. Sad su se svi porotnici smiješili. Mala je bila dobra.

Na stanku za ručak otišli su prije nego što je Shawanda počela svjedočiti o nodi kad je ubijen Clark McCall. Shawanda nije sjedila na podu s djevojčicama, nego za stolom sa Scottom, Bobbyjem i Karen, brižno pazedi da ne zamrlja tunjevinom svoje odijelo Neiman Marcus. - Mama, za sutra imamo za tebe doista krasnu odjedu - rekla je Pajamae s poda. - Kako mi ide, gospon Fenney? - Dobro, Shawanda. Ali, danas poslijepodne bit de gadno. - Misliš li da de mi vjerovati? Mislio je da nede, ali je rekao da hode. — Gospođo Jones — rekao je Scott — vratimo se na subotu petog lipnja. Jeste li tog dana uzeli heroin? - Bila sam živa, dakle sigurno sam ga uzela. - Uzimate ga svaki dan? - Dva, tri puta dnevno. - Dakle, te ste nodi prije odlaska na posao ubrizgali heroin? —Jesam, gospodine. Tako mi je lakše. - Što vam je tako lakše? - Seks. - U redu. Zatim je došla Kiki, još jedna prostitutka, i vas dvije ste se odvezle do avenije Harrvja Hinesa? - Da, gospodine, to nam je redovna lokacija. -I čekale ste da naiđu muškarci? - Nikad ne čekamo predugo. - I je li naišao Clark McCall? -Je, gospodine, ali ja nisam znala tko je on. Meni je bio samo bijelac u crnom mercedesu. - I ponudio vam je tisudu dolara da provedete nod s njim? -Da. - Oh, prije Clarka, jeste li, ovaj, jeste li radili za drugog klijenta? - Ne, gospodine, ja ne radim za nikoga. Ja sam samo zaposlena. - Mislio sam, je li vam itko drugi te nodi platio za seks?

- Popušila sam murjaku, ali on nije platio. — Imali ste oralni seks s policijskim službenikom? -Jesam, gospon Fenney, tako nas ostave na miru. Kiki i ja, nas dvije se izmjenjujemo s murjacima. Ali oni ne pladaju. - Dobro, vratimo se na Clarka McCalla. Ušli ste u njegov automobil i on vas je odvezao u svoju kudu u Highland Parku? - Da. - I ušli ste u kudu? - Da. - I otišli u spavadu sobu na katu? - Da, gospodine. - Recite poroti što se zatim dogodilo. Shawanda se okrenula porotnicima i ispričala im priču o toj nodi bez ikakvog stida ili krivnje, jednostavno činjenično. Da su ona i Clark imali seksualni odnos, odnosno, nakon što ga je natjerala da stavi kondom — ne smijem dobiti AIDS, moram brinuti o svojoj Pajamae - da je Clark postao grub, počeo je udarati, nazvao je crnčugom, da ga je ona ogrebala i udarila šakom u oko i nogom u jaja, da je on pao na pod, i da je ona uzela svojih tisudu dolara i ključeve njegovog automobila, odvezla se natrag na Harry Hines i ostavila automobil. - I kad ste ga zadnji put vidjeli, Clark McCall je bio živ? — Kako da ne, gospodine, psovao me kao kočijaš. — Što ste Kiki i vi sljedede učinile? — Otišle smo kudi, na spavanje. - Što ste učinili narednog jutra, u nedjelju? - Ustala sam, priredila Pajamae doručak, otišla u crkvu.

— Otišli ste u crkvu? Izgledala je zbunjeno. - Gospon Fenney, da nema grešnika, ne bi trebale ni crkve. Porotnici su se nasmiješili na tu primjedbu. - I što ste radili kad vas je FBI došao uhititi? - Sjedila sam vani na stepenicama, pazila na Pajamae. —Jeste li znali zašto vas uhiduju? - Zbog ubojstva nekog muškarca, rekli su. Ja nisam nikog ubila, odgovorila sam. Nisu mi vjerovali. - Nemam više pitanja, časni sude. Ray Burns je umalo srušio Scotta, toliko mu se žurilo da unakrsno ispita Shawandu. - Gospodo Jones, vi ste prostitutka, je li to točno? -Je. - I ovisnica o heroinu? -Da. - I bili ste s Clarkom McCallom one nodi kad je ubijen? - Tako kaže policija. Ja ne znam kad je on ubijen. - Pokupio vas je zbog seksa, je li to točno? —Je, gospodine. - Ponudio vam je tisudu dolara za nod? -Da. - Ušli ste u njegov automobil, mercedes-benz, točno? -Da. - Odvezao vas je svojoj kudi? —Je, gospodine. - Otišli ste u sobu, natočio vam je alkoholno pide? -Je- Razodjenuo se, vi ste se razodjenuli, i vi i Clark McCall ste imali seksualni odnos, točno? -Da. - A onda ste ga udarili u oko? - Samo zato što me ošamario i nazvao crnčugom. - I lupili ste ga nogom u međunožje?

- Ne, gospodine, nisam ga lupila u medu, lupila sam ga u jaja- U redu, u jaja. -Jer je ponovno krenuo na mene. - A onda ste zgrabili pištolj i ustrijelili ga? - Ne, gospodine, ja nisam nikoga ustrijelila. - Znate li da je vašim pištoljem počinjeno umorstvo? —Ja to ne znam. To vi kažete. Ray Burns je uzeo dvadesetdvomilimetarski pištolj. — Ovo je vaš pištolj, zar ne? —Je, gospodine. — Zašto nosite pištolj? — Kad živiš u naselju u kojem ja živim, umreš od starosti čekajudi da dođe policija kad ti netko pokuša provaliti u stan. — Vi ste ustrijelili Clarka McCalla, zar ne? — Ne, gospodine, ja nisam nikoga ustrijelila. — I ukrali ste mu tisudu dolara? — Nisam. Zaradila sam ih. — I ukrali ste njegov automobil? — Nisam, gospodine. Posudila sam ga, da se vratim tamo gdje pripadam. — Da pobjegnete s mjesta zločina? — Da pobjegnem prije nego što me ponovno udari. — I vratili ste se kudi kderki kao da se ništa nije dogodilo? — Ništa se i nije dogodilo. — Gospođo Jones, da li vi doista očekujete da de vam porota to povjerovati?

Shawanda je pogledala porotnike i tihim glasom rekla: - Ne, gospodine, ne očekujem da de mi itko povjerovati. Uputivši se na kat kako bi djevojčice ušuškao na spavanje, Scott je zastao kod malog televizora na kuhinjskom pultu, na kojem su upravo u tijeku bile kasne vijesti s reportažom o suđenju. Na ekranu je bio Shawandin portret. Izvjestitelj je rekao da je optužena prilično lijepa i da se dobro držala svjedočedi. Porotnici su, rekao je, bili pozorni i puni poštovanja i do kraja dana posve zbunjeni pomišlju na ubojicu koji je vjerojatno dešnjak i optuženu koja je nedvojbeno ljevakinja. - Ako Shawanda Jones nije ubila Clarka McCalla, tko onda jest? - upitao je izvjestitelj. U sobi se Scott nagnuo iznad kreveta, smještajudi djevojčice, kad je Pajamae tiho rekla: - Gospodine Fenney, ja sad znam što moja mama radi, sa svojim mušterijama. — Znaš? Kimnula je glavom. - Mama im dopušta da joj diraju intimne dijelove tijela i stave svoje intimne dijelove u njezine. To je seks, zar ne, gospodine Fenney? — Da, to je to. — Zašto, gospodine Fenney? Mama mi uvijek govori da nikad ne dopustim nijednom dječaku da dira moje intimne dijelove. Zašto ona dopušta muškarcima da diraju njezine? — Baš kao što si rekla, Pajamae: tebe voli, ali sebe ne voli. — Mama je imala tužan život, zar ne, gospodine Fenney? — Da, imala je. — Sad znam zašto je uvijek tako tužna. Nikad nije imala nikoga tko ju je volio cijelu, a ne samo njezine intimne dijelove. — Ne, nije. -Ali, danas je izgledala jako lijepo, jel da?

— Bila je veoma lijepa. — Dovoljno lijepa da je oženite? Boo se uspravila u krevetu. - A. Scott, mi želimo živjeti zajedno, s tobom i njezinom majkom. Ne bi li to bio božanstveno sretan svršetak? Scott je sjeo na rub kreveta. Toliko je mnogo puta izbjegavao istinu s Boo, ali nakon tri dana suđenja za umorstvo, ona i Pajamae mogle su podnijeti istinu. — Cure, sretni svršeci događaju se u bajkama, ne u stvarnom životu. DVADESET I DEVET Shawanda je i sljededeg jutra izgledala jednako zadivljujude u Rebeccinom bež odijelu. Scott je stajao pokraj nje u sudnici, i sve su oči bile uprte u njega, ali njegove su netremice promatrale nju. Rekla mu je istinu. Ali, Scott je bio njezin odvjetnik i znao je, kao što svi odvjetnici znaju, da u sudnici rijetko prevlada istina. Bobby je imao pravo. Kad se porotnici povuku donijeti odluku o Shawandinoj sudbini, jedni drugima de postaviti samo jedno pitanje: Ako Shawanda Jones nije ubila Clarka McCalla, tko jest? Trebat de im odgovor. A Scott nije imao nikakav odgovor. Nije imao ni najblažu ideju. Stoga je pecao nasumce. Kad odvjetnik uzima iskaz u građanskoj parnici i nema ni najblažu ideju, peca nasumce. Postavlja svako zamislivo pitanje i više od toga, u nadi da de se svjedok spotaknuti i otkriti mu nešto što nije znao. To nikad ne pali. Ali, Scott je svejedno bacio svoju ribarsku mrežu. — Obrana poziva Macka McCalla. Ray Burns je poput petarde skočio sa stolca. - Prigovor. Senator McCall nije na popisu svjedoka. — To je istina, gospodine Fenney - rekao je sudac. — Imate li dobar razlog za pozivanje svjedoka koji nije na popisu?

— Imam, gospodine. Gospodin Burns pokušava postidi da moja klijentica bude pogubljena. Ja bih ga u tome želio spriječiti. Usta suca Buforda izvila su se u poluosmijeh. — Veoma dobro. Prigovor odbijen. Senator McCall je polako ustao sa svog sjedala u drugom redu gledateljskog dijela sudnice, popravio sako i kravatu, i prošao pokraj Scotta ne pogledavši ga. Prisegnuvši, sjeo je na stolac za svjedoke kao da pozira za portret. - Senatore McCall, za vašeg je sina bilo poznato da uzima alkohol i droge, zar ne? — Clark je imao određenih problema s uzimanjem zabranjenih supstanci, ali ih je prevladao. —Je li imao problema i sa silovanjem? — Oprostite, ne razumijem pitanje. - Poznajete li ženu po imenu Hannah Steele? — Ne, ne poznajem je. —Jeste li ikad čuli to ime, Hannah Steele? — Ne, nikad ga nisam čuo. —Jeste li ikad platili nekome po imenu Hannah Steele? — Nisam. — Je li vam poznato da je Hannah Steele prije godinu dana podnijela prijavu protiv Clarka, tvrdedi da ju je prebio i silovao? - Nije mi poznato ništa takvoga. Imate li presliku te prijave? - Senatore McCall, jeste li vi platili Hannah Steele petsto tisuda dolara kako bi povukla prijavu protiv Clarka zbog silovanja i otišla iz Dallasa? Senator je netremice promatrao Scotta i učinio ono što je bolje od odvjetnika mogao učiniti jedino političar. Lagao je.

- Naravno da nisam. -Jeste li platili šest drugih žena kako bi povukle prijave protiv Clarka zbog silovanja? - Gospodine Fenney, imate li vi ijedno ime uz te navode? Ove ste neistinite tvrdnje izrekli i na nacionalnoj televiziji, ali nemate nikakvog dokaza koji bi potkrijepio vaše navode, nije li tako? Scott je pogledao Dana Forda. Njegov bivši očinski lik i stariji partner sjedio je ničim ne odavajudi da senator Sjedinjenih Američkih Država upravo laže pod prisegom. Dan Ford je znao imena tih žena, jer ih je on osobno svih sedam isplatio. Ali, kao što je Scott dobro znao, povlastica tajnosti odnosa odvjetnik-klijent dopuštala je odvjetniku da sakrije nepoštena djela svog klijenta, od ispuštanja olova u rijeku do laganja pod prisegom na Saveznom sudu; zato je Dan Ford šutio. Scott se ponovno okrenuo McCallu. - Odgovorite na moje pitanje, senatore. - Ne, nisam platio druge žene. -Je li Clark imao stan u Washingtonu? - Da, imao je. - I živio je u njemu kad je bio u Washingtonu zbog poslova Savezne komisije za regulaciju energije? -Da. -Jeste li očekivali da de Clark nazočiti lansiranju vaše kampanje u ponedjeljak, sedmog lipnja, u Washingtonu? -Jesam. Rekao je da de dodi. - Jeste li znali da je Clark u subotu petog lipnja došao u Dallas? - Nisam. Dok me nije nazvao FBI. -Jeste li se iznenadili kad ste čuli da je u Dallasu? - Iznenadio sam se kad sam čuo da je mrtav. —Je li se Clark često vradao u Dallas? - Da. Nije mu se sviđao Washington. -I Clark bi se samo tako vratio u Dallas, kad mu se prohtije, a da vam ne kaže?

-Da. Clark je bio... impulzivan. -A kad je bio u Dallasu, živio je na vašem imanju u Highland Parku? -Da. - Poznajete li Delroya Lunda? - Da, poznajem ga. -Je li on vaš zaposlenik? - Da, moj je zaposlenik. - Kakav posao obavlja za vas? - On je moj tjelesni čuvar. -Je li to sve što radi, pruža vam tjelesnu zaštitu? - Ponekad mi nosi prtljagu. Imam problema s kralježnicom. - Da li potkupljuje svjedoke za vas? -Ne. —Je li on za vas potkupio Hannah Steele? - Ne, nije. - Jeste li ga vi poslali da potkupi mog suradnika Bobbyja Herrina? - Ne, nisam ga poslao. Ni ne znam tko je gospodin Herrin. Hodete li mi ga, molim vas, pokazati? Bobby nije sjedio za stolom obrane. Dobio je poruku na mobilni telefon i izjurio iz sudnice čim mu se ukazala prilika. Ray Burns je ustao. - Časni sude, hode li gospodin Fenney provesti čitavo jutro vrijeđajudi starijeg senatora države Teksas, ili de postavljati pitanja koja se odnose na slučaj umorstva o kojemu raspravljamo? - Želite li uložiti prigovor, gospodine Burns? - Prigovor, nebitno. - Prigovor se odbacuje. - Sudac se okrenuo Scottu. -Gospodine Fenney, molim vas povežite senatorovo svjedočenje s ovim slučajem.

Scott je pomislio, kad bih barem znao kako, kad su se vrata sudnice otvorila i ušao Bobby. Rukom mu je dao znak da zatraži kratku stanku i Scott je zamolio suca za petnaestminutnu stanku. Scott je s Bobbyjem izišao iz sudnice i hodnikom do zida na koji je bio naslonjen Carl Kincaid s velikom žutom omotnicom u ruci. Carl je bio visok i vitak, odjeven u karirani sportski sako i majicu s okovratnikom. Kad su stigli, Carl je Scottu pružio omotnicu. Scott je izvukao i pregledao sadržaj. Zatim je pogledao Carla. - Znaš li što ovo znači? - upitao je Scott. - Mislim da znam - odgovorio je Carl. - Pokvaren je. - Kako si nabavio sve ovo? Carl se nasmiješio. - Ja tebi nedu govoriti kako da podmitiš suce, a ti meni nemoj govoriti kako da radim svoj posao. Kad se suđenje nastavilo, Scott je znao kako je senator McCall bio povezan s ubojstvom svog sina: preko svog tjelesnog čuvara. - Časni sude, obrana poziva Delroya Lunda. - Nemate više pitanja za senatora McCalla? - Nemam, gospodine. - Veoma dobro. Sudac je kimnuo podvorniku, koji je izišao iz sudnice. Kad su se vrata sudnice otvorila, Delroy Lund je ušetao kao pravi bivši federalac kakav je i bio. Bio je krupan muškarac i držao se nadmeno; očito je bio policajac koji je u svoje vrijeme razbio nekoliko glava. Prišao je klupi za svjedoke i prisegnuo. Zatim je sjeo, udobno se naslonio i prekrižio noge, zglob desne noge preko koljena lijeve, kao da je prokleta sudnica njegova. Scott je opazio njegov učinak na porotnike: i prije nego što je Delroy rekao ijednu riječ, ved su ga mrzili. Zbog čega je u sudnici bilo najmanje trinaest ljudi koji su mrzili Delroya Lunda. - Sredemo se ponovno, gospodine Lund.

Scott je od Delroya najprije izvukao njegovo podrijetlo: Imao je pedeset i jednu godinu, rođen i odrastao u Victoriji, Teksas, školovao se na Teksas A&I, tri godine pozornik u Houstonu, zatim dvadeset godina s DEA, radio u Južnom Teksasu, u borbi protiv droge. Razveden, bez djece. Prije šest godina, priključio se platnom popisu senatora McCalla. - Gospodine Lund, jeste li ikad smjestili nekom osumnjičenom? - Nisam. - Jeste li ikad podmetnuli drogu u stan ili automobil osumnjičenog? - Nisam. -Jeste li ikad pretukli nekog osumnjičenog? -Ne. Ali su njegove oči govorile da. I porotnici Hispanoamerikanci i crnci u njegovim su očima vidjeli istinu. -Jeste li ikad ikoga ubili? —Jesam. - Koliko ljudi? - Devet za koje sam siguran. - Moglo bi ih biti i više? - Kad si u pucnjavi s meksičkim kartelima droge, ne zaustavljaš se kako bi brojao. -Jeste li ikad ikoga ubili izbliza, licem o lice? -Jesam. - Kad i gdje? - U Laredu, 1994. godine. - U kojim okolnostima? - Bio sam agent DEA. On je prodavao drogu. Nije htio u zatvor. Izvukao je pištolj na mene, ali sam ja njega pogodio prvi. Porota je znala da je Delroy sposoban ubiti. - Kako ste se osjedali nakon toga?

- Sretno. On je bio mrtav; ja sam bio živ. - Gospodine Lund, to nije bio jedini put da ste nekog ubili izbliza, zar ne? Delroy je suzio oči. - Mislite na Del Rio? -Da. - Posve sam oslobođen svih optužbi. - To što istražna porota nije pokrenula postupak protiv vas, gospodine Lund, ne znači da ste posve oslobođeni svih optužbi. To samo znači da nije bilo dovoljno dokaza za tužbu. Ray Burns je ustao. - Prigovor. Nebitno. Časni sude, ovdje se ne sudi gospodinu Lundu. Scott je rekao: - Možda bi trebalo. - Prigovor se odbacuje - rekao je sudac. Scott se ponovno okrenuo svjedoku. - Gospodine Lund, što se dogodilo u nodi trinaestog ožujka 1998., u Del Riu, Teksas? - Ustrijelio sam osumnjičenog u sukobu s preprodavačima droge. - Ustrijelili ste šesnaestogodišnjeg dječaka. - Izgledao je stariji. Scott je uzeo omotnicu koju mu je dao Carl, izvukao dokumente i odložio ih na podij. Kad je provjerom prošlosti Delroya Lunda otkrio ukore zbog nepotrebne uporabe sile, Carl je odlučio kopati dublje. Pronašao je još prljavštine. - Gospodine Lund, interno DEA-ino izvješde... - To bi trebalo biti povjerljivo. Kako ste došli do njega? - Oprostite, gospodine Lund, povlastica odvjetnik-klijent. Kao što sam rekao, interno DEA izvješde tvrdi da ste te nodi o kojoj govorimo, pristupili skupini meksičkih državljana, otprilike desetak djevojčica i dječaka, ispred nekog bara u središtu Del Rija, nakon što ste zamijetili da prodaju drogu. Tako je bar glasila vaša priča. Svjedoci su rekli da ste bili pijani i da ste se nametali jednoj meksičkoj djevojci.

- Lagali su. - U svakom slučaju, uslijedila je svađa, i kad je završila, ustrijelili ste i ubili nenaoružanog šesnaestogodišnjeg dječaka. - Posezao je za pištoljem. - Izvješde kaže da na poprištu nije pronađen nikakav pištolj. - Njegovi su ga atnigos odnijeli kad su pobjegli. - Je li vam dječak odvratio, gospodine Lund, je li tako počela prepirka? - Osumnjičeni je odbio izvršiti moju zapovijed. Unio mi se u lice. Stvari su izmaknule iz ruke. - Stvari su izmaknule iz ruke? - Da. Događa se. - Čini se da se to vama često događa, gospodine Lund. Vaš dosje pokazuje devet slučaja pucanja sa smrtnim ishodom, brojno drugo upitno korištenje vatrenog oružja, desetak ukora zbog nepotrebne uporabe sile, interne istrage zbog djelovanja po vlastitom nahođenju, interdikcijskih operacija bez agencijskog odobrenja - gospodine Lund, mora se priznati da ste u DEA-i imali zanimljivu karijeru. Delroy je prezirno odmahnuo glavom. - Civili. Gospodine Fenney, rat protiv droge nije kartanje u privatnom klubu. Meksički karteli droge su nasilni, nemilosrdni narko-teroristi. Ubili su više od stotinu žena u Juarezu, od kojih su mnoge bile mlade Amerikanke. Kidnapirali su i ubili na desetke američkih turista u Nuevo Laredu, a njihova tijela bacili u Rio Grande. Ubili su djelatnike pograničnih patrola i katoličke svedenike koji su javno govorili protiv njih. Posjeduju policiju po čitavom Meksiku, a one koje ne posjeduju, ubiju. Zar želite da takvi ljudi hodaju Dallasom? Ljudima kao ja, gospodine Fenney, je posao da zadrže ljude kao što su oni s druge strane rijeke. - To je možda istina, gospodine Lund, ali je činjenica da su vašim nadređenima u DEA-i dojadile vaše akcije, nisu li?

- Gomila uredskih moljaca koja nije mogla uspjeti na granici. - Nedugo nakon tog incidenta u Del Riju, bili ste prisiljeni povudi se iz DEA-e? - Da. Prisilili su me birokrati koje više zanimaju promaknuda nego rezultati. Ja sam imao rezultate. - I s Hannah Steele ste imali rezultate, zar ne? - Ne znam o čemu govorite. - Gospodine Lund, jeste li platili Hannah Steele kako ne bi došla na ovo suđenje? - Nisam. -Jeste li joj prijetili da de postati mamac za ribe? -Ja ne pecam. - Odgovorite na pitanje. - Ne, nikome nisam prijetio. - Poznajete li Hannah Steele? -Ne. -Jeste li pokušali potplatiti mog suradnika, Roberta Herrina, da odustane od rada na ovom slučaju? - Nisam. - Niste mu ponudili sto tisuda dolara? - Nisam. -Jeste li poznavali Clarka McCalla? —Jesam. - Sto ste mislili o njemu? - Iskreno? - Zašto ne, pa na sudu smo. - Bio je mali še... - Delroy je zašutio i pogledao senatora McCalla. - Mali seronja? Niste li tako zvali Clarka? Niste li ga tom riječju opisivali? Delroy je ponovno pogledao Scotta i rekao: - Bio je doista krasan dečko. - Doista krasan dečko koji je volio mlatiti i silovati djevojke? —Ja o tome ništa ne znam.

- Gdje ste bili u subotu, petog lipnja ove godine? - U D.C.-u? - Washington D.C.-u? -Da. -Jeste li sigurni? -Jesam. Scott je uzeo drugi dokument iz Carlove omotnice. -Gospodine Lund, imam presliku zrakoplovne karte prvog razreda iz Washingtona za Dallas, let broj 1607 zračne kompanije American u osam sati dvadeset i tri minute, u subotu, petog lipnja, na ime Clarka McCalla. -1 onda? Scott je uzeo sljededi dokument. - Onda imam i presliku još jedne zrakoplovne karte prvog razreda iz Washingtona za Dallas, u osam sati i trideset minuta tog istog dana, let broj 1815, kompanija US Airways. Na njoj je vaše ime. Delroy nije ni trepnuo. - Mora da je riječ o nekoj pogreški. - Zar mislite da postoji još jedan Delroy Lund koji trčkara naokolo? - Nikad se ne zna. - Clarkova je karta rezervirana četvrtog lipnja u šesnaest sati i trideset sedam minuta. Vaša je zrakoplovna karta rezervirana dvadeset i osam minuta kasnije. Imali ste nekog u Clarkovom uredu tko ga je držao na oku, zar ne? - Nisam. - Mogu li vidjeti vašu vozačku dozvolu? - Molim? - Vašu vozačku dozvolu, hodete li je, molim vas, pokazati?

Delroyeve tamne oči prožela je tek neznatna naznaka nelagode. Lagano se nagnuo na lijevu stranu i posegnuo u desni stražnji džep hlača. Izvukao je novčarku, izvukao vozačku dozvolu i pomalo je nevoljko pružio Scottu. - Časni sude, smijem li pristupiti svjedoku?

- Smijem li ga vidjeti? Posegnuo je u stražnji džep, izvukao rupčid i pružio ga Scottu. - Zadržite ga. Scott je prišao stolu obrane po olovku i blok. Pogledao je Shawandu i ukočio se... kosa joj je bila smeđa. Nije plava kao... Scott je pogledao prema stolu optužbe... vlasulja. Vlasulja koju je nosila one nodi bila je plavokosa. Delroy je upravo nazvao Shawandu Blondie. Delroy je one nodi bio tamo. Delroy Lund ubio je Clarka McCalla. Scottov adrenalin nahrupio je kao u petoj brzini. Um mu je brzo radio. Ubojica je sjedio na stolcu za svjedoke na samo nekoliko metara udaljenosti, ali Scott nije imao ništa čime bi tog čovjeka povezao uz počinjeni zločin. Delroy Lund bio je iskusan službenik zakona; nije ostavio nijedan optužujudi dokaz na mjestu zločina. Scottyjeva jedina nada bila je natjerati Delroya da prizna na klupi za svjedoke, da se slomi i izlane istinu, da čitavom svijetu prizna kako je on ubio Clarka McCalla. Perry Manson trenutak. Trenutak o kojem sanja svaki odvjetnik. Trenutak koji se događa samo na televiziji i filmovima. Scott je prišao klupi za svjedoke i stavio blok i olovku pred Delroya. - Gospodine Delroy, hodete li, molim vas, napisati svoje ime? Delroy je slegnuo ramenima, uzeo olovku desnom rukom i potpisao se. - Vi ste dešnjak, gospodine Lund. —Jesam, što onda?

- Forenzički stručnjak FBI-ja potvrdio je da je osoba koja je ustrijelila Clarka McCalla bila dešnjak. Vi ste dešnjak, ubojica je dešnjak. Umorstvo je počinjeno u Dallasu petog lipnja, vi ste bili u Dallasu petog lipnja. - Devedeset posto ljudi u ovoj prostoriji su dešnjaci. A još ih je više bilo u Dallasu petog lipnja. - Da, ali nitko od njih nije imao nikakvog razloga ubiti Clarka McCalla, zar ne? Sudac Buford je kimnuo glavom. Scott mu je prišao, uzeo vozačku i vratio se na podij. Usporedio je vozačku dozvolu sa sljededim dokumentom. - Gospodine Lund, jeste li sigurni da ovo nije vaša zrakoplovna karta? -Da. - I sigurni ste da petog lipnja niste bili u Dallasu? -Da. Scott je podigao dokument. - Kako onda objašnjavate ovaj ugovor o najmu automobila kod Avisa u zračnoj luci Dallas, s datumom petog lipnja i vašim potpisom i brojem vozačke dozvole? Delroy je spustio desnu nogu s lijeve. Spustio je i pogled. Izraz na njegovom licu nije se promijenio, ali su mu se čeljusni mišidi brzo stezali, kao da melje zube u prah. Na njegovom širokom čelu zasjao je tanki sloj znoja. Lagao je i svi u sudnici su to znali. On je znao da oni znaju, i da je na rubu da bude optužen za krivokletstvo. Ali, Delroy Lund se ne bi mogao boriti prsa o prsa s meksičkim kraljevima droge, da nije imao čelična muda. Podigao je glavu, pogledao Scotta ravno u oči i rekao: -Znate što, sad kad ste me podsjetili, bio sam u Dallasu toga dana. Zaboravio sam. - Zaboravili ste? - Da, zaboravio sam. - Dobro, gospodine Lund, prihvatit demo da je tako. Stigli ste u Dallas u subotu, petog lipnja, u jedanaest sati ujutro, i iz Dallasa otišli u nedjelju poslijepodne, letom US Airwaysa broj 1812, s polaskom u četiri i pedeset pet poslijepodne? - Zvuči kao da bi moglo biti točno.

- Zašto ste došli u Dallas na samo trideset sati? Delroy se nacerio. - Došao sam se poševiti. Pokupiti jeftinu kurvu - pokazao je na Shawandu - kao što je ona tamo Blondie, i poševiti se. - Gospodine Lund, nosite li obično rupčid? - Da. Alergičan sam. - To dete morati njih pitati. - Pitat du vas: Jeste li ubili Clarka McCalla? Sudac je proučavao svjedoka kad je Ray Burns ustao kako bi uložio prigovor. - Časni sude... - Sjednite, gospodine Burns - rekao je sudac ne skidajudi pogled s Delroya. - Gospodine Lund, odgovorite na pitanje. Delroy je rekao: - Ne, ja nisam ubio Clarka. Zašto bih ga želio mrtvog? Radim za njegovog tatu. - Koji želi biti predsjednik. - Kakve to ima veze? - Ako se pročuje da je njegov sin uzimao kokain, angažirao prostitutke i možda čak silovao nekoliko djevojaka, šanse senatora McCalla da uđe u Bijelu kudu bile bi otprilike jednake kao i šanse ovdje okrivljene, nije li tako? Delroy se prezrivo nacerio. - Skini mi se. Sudac: - Gospodine Lund, pazite na rječnik. Delroy je rekao: - K vragu, da je problematičan klinac motiv za ubojstvo, pola političara u D.C.-u ved bi ubilo svoju djecu. Ne znam ništa o silovanjima, ali zar mislite da je Clark bio jedino dijete političara koje je pilo, uzimalo droge i činilo druge stvari koje njihovi tatice žele zataškati? Grad ih je prepun, bogataške djece kojima je život poslužen na srebrnom pladnju, a oni su se posrali na njega. - Gospodine Lund, zašto ste se odlučili poševiti u Dallasu petog lipnja?

Delroy je slegnuo ramenima. - Najljepše žene na svijetu su u Dallasu. - To je možda istina, ali vi radite za senatora McCalla u Washingtonu. U glavnom gradu države ste zacijelo mogli pronadi prihvatljivu prostitutku i ostati u gradu, posebice zato što je samo dva dana kasnije, sedmog lipnja, senator trebao najaviti svoju predsjedničku kampanju. No umjesto da ostanete u D.C.-u, vi ste petog lipnja doletjeli u Dallas, kako biste se ovdje poševili, baš istoga dana kad je i Clark došao u Dallas? Gospodine Lund, jeste li došli s izričitom nakanom da ubijete Clarka? Delroy je uzdahnuo,- Rekao sam, ja nisam ubio Clarka. - Zašto ste onda došli u Dallas? Zašto ste otišli iz Washingtona dva dana prije velikog dana senatora McCalla? Zašto ste odletjeli u Dallas uzeti prostitutku, umjesto da ste ostali u Washingtonu i štitili senatora... Scottu je sinulo. - To je to, zar ne? -Što? - Tako je jednostavno, nije li? - O čemu vi govorite? - Niste došli ovamo ubiti Clarka. Došli ste u Dallas zaštititi senatora McCalla. - Ne znam o čemu dovraga govorite. - Gospodine Lund, što se obično događalo kad je Clark dolazio u Dallas? - Vi meni recite. - Upadao je u nevolje. Uvijek je dolazio kudi po nevolje. Činjenica je da je Clark bio dovoljno pametan da se u nevolju uvali samo u Dallasu, jer ga je ovdje njegov tatica mogao iz svega izvudi. Ime McCall u Dallasu nešto znači. Novac McCallovih u Dallasu može sve kupiti - pa čak i sedam žrtava silovanja. - Kao što sam rekao, o tome ništa ne znam.

- A najmanje što je senator McCall trebao prije nego što objavi svoju kandidaturu za predsjednika bilo je da Clark bude uhiden, i to ne samo zbog opijanja ili droge - kao što ste rekli, to je uobičajeno. No, biti prijavljen zbog silovanja, to baš nije uobičajeno, zar ne? Posebice za sina sljededeg predsjednika. Novinari bi navalili kao strvinari, možda bi čak saznali i za one druge djevojke. Senator je potrošio milijune da Clarkovu prošlost sačuva skrivenu kako mu ne bi uništila političku bududnost. I predsjedničko mjesto samo što nije postalo njegovo, vodio je u anketama s velikom vedinom, životni san tek što mu se nije ostvario... a što je bila jedina stvar koja ga je mogla koštati Bijele kude i prije nego što je osvoji? Sin silovatelj. To bi ga upropastilo. To bi uništilo san senatora McCalla, ne bi li? Scott je pokazao na senatora u publici u sudnici. - Kad je senator McCall saznao da Clark dolazi u Dallas prije njegove velike objave, poslao vas je ovamo da slijedite Clarka i držite ga na oku, da pripazite kako se ne bi uvalio u nevolju. Scott je izvukao još jedan dokument iz Carlove omotnice. - Clark je rezervirao povratnu kartu za Washington za šesti lipnja u tri sata i dvadeset jednu minutu poslijepodne, tako da bi se vratio na vrijeme za početak očeve kampanje. Senator je znao da ako Clark ostaje u Dallasu samo subotu navečer, to može značiti samo jedno: njegovi demoni ponovno dozivaju, a on im se odaziva. Dolazi kudi kako bi se napio, drogirao i pokupio djevojku. A senator je znao što se obično zbiva kad prevlada Clarkova mračna strana - upravo ono što nije mogao dopustiti da se dogodi. Nije se mogao probuditi u nedjelju ujutro i pročitati da je njegov sin uhiden zbog premladivanja i silovanja još jedne djevojke u Dallasu. Zato vas je poslao u Dallas kako biste se pobrinuli da se to ne dogodi. Vaš je posao bio da pazite na Clarka, da budete njegov anđeo čuvar, da ga sačuvate od nevolje i naslovnica novina. Došli ste u Dallas zaštititi senatora McCalla od njegovog vlastitog sina.

Delroyev je pogled ponovno odlutao mimo Scotta do McCalla. I Scott se okrenuo ka McCallu, i iznenadilo ga je ono što je vidio. Na senatorovom licu i u njegovim očima, Scott je vidio da je bilo upravo suprotno. Okrenuo se Delrovu. - Senator vas nije poslao, zar ne? Ovo ste obavili na svoju ruku. Ovu ste operaciju izvršili bez njegova odobrenja. Zašto? Zašto niste rekli senatoru? Jeste li mislili da je najbolje da o tome ništa ne zna? Ili ga možda jednostavno niste željeli opteredivati prije njegovog velikog dana? - Scott je odmahnuo glavom. - U svakom slučaju, došli ste ovamo kako biste se pobrinuli da Scott svom ocu ne upropasti priliku. Zato ste došli u Dallas u subotu petog lipnja, zar ne, gospodine Lund? -Ne. - Došli ste zrakoplovom u Dallas, unajmili automobil i pratili Clarka te nodi, niste li? - Nisam. - Slijedili ste ga do Harryja Hinesa gdje se skupljaju prostitutke, zar ne? -Ne. - I tamo ste gledali kako Clark zaustavlja mercedes uz dvije crnkinje, jednu sa crvenom, drugu s plavom vlasuljom na glavi, je li tako? - Nije. - Djevojka s plavom vlasuljom ušla je u Clarkov automobil, zar ne? - Ne znam. - Ta djevojka je bila ovdje optužena, nije li tako? - Ne znam. - Zašto ste onda optuženu nazvali Blondie? —Ja sam... - Njezina kosa nije plava, gospodine Lund, nego smeđa. Plavu vlasulju nije nosila od one nodi. Bila je u zatvoru, gospodine Lund.

Scott je prišao stolu optužbe, izvadio plavu vlasulju iz vredice s dokazima i pružio je Shawandi. - Časni sude, smije li optužena staviti vlasulju? -Da. Shawanda je stavila vlasulju. Scott se okrenuo i pokazao na Shawandu. - Gospodine Lund, vidjeli ste optuženu s ovom vlasuljom na glavi u nodi ubojstva - to je jedini razlog iz kojeg biste je nazvali Blondie. Vidjeli ste je kako ulazi u Clarkov automobil. Slijedili ste ih do imanja McCallovih u Highland Parku. Parkirali ste na imanju, ali izvan vidika. Zaključili ste da se Clark nede uvaliti u preveliku nevolju s crnom kurvom. Oh, možda je malo potegne šakom, ali što de ona učiniti, nazvati policiju? Ne govorimo o studentici na SMU, nego o običnoj kurvi. Stoga ste sjedili vani dok se Clark zabavljao. No, onda ste vidjeli kako se optužena odvozi Clarkovim mer-cedesom. Utrčali ste u kudu i u Clarkovoj spavadoj sobi zatekli Clarka gdje leži nag na podu i drži se za jaja. I vi ste... smijali ste mu se. Mali je bogatun dobio koljenom u jaja od crne kurve, to je prilično smiješno. Pa ste se smijali Clarku. Rugali ste mu se. Jeste li ga nazvali malim seronjom? - Nisam bio tamo. - Clarku se to nije svidjelo, zar ne, da mu se ruga netko poput vas? Vi ste samo zaposlenik, a zaposlenici se ne rugaju Clarku McCallu. Pa vas je opsovao. Od njega ste teži, koliko, četrdeset kilograma? No on je bio hrabar od kokaina i alkohola, i bijesan jer ga je prebila kurva, pa vas je opsovao jednako kao što je opsovao nju. I zatim je... što? Što vam je još rekao? Što je mogao redi da biste ga poželjeli ubiti? Scott je pucnuo prstima i pokazao prema Delroyu. - Zaprijetio vam je da dete dobiti otkaz. Da de redi tati i da de vas tata otpustiti. Možda bi to učinio, možda ne bi, ali vi niste smjeli riskirati. Jer što biste učinili da doista dobijete otkaz, vratili se u DEA-u? Ne s dosjeom kakav imate. Mogudnosti zaposlenja nisu vam baš blistave, zar ne, gospodine Lund? Dovraga, da dobijete otkaz, najbolje čemu biste se mogli nadati je posao čuvara u Wal-Martu. Delroy Lund, nekadašnja velika faca u DEA, agent koji je naganjao meksičke kraljeve droge uzduž granice, sveo se na jurcanje za

kradljivcima na parkiralištu. To je bila vaša bududnost bez senatora McCalla, zar ne? I to vas je razljutilo, nije li, da mali bogatunčid koji leži nag na podu, prijeti vašoj bududnosti? Taj mali seronja! - Stvari su ponovno izmakle iz ruke, nisu li, gospodine Lund? Clark vam se unio u lice baš kao onaj mladi Meksikanac u Del Riju. Obuzeo vas je bijes. Očajnički ste željeli ubiti Clarka McCalla. Vidjeli ste pištolj na podu; Izvukli ste rupčid iz džepa. Omotali ste ga oko pištolja i podigli pištolj desnom rukom. Prišli ste Clarku. Ispružili ste lijevu ruku i uhvatili kosu maloga seronje, a zatim ste mu podigli glavu, prislonili cijev pištolja uz njegovo čelo iznad lijevog oka i povukli obarač. Vi ste ubili Clarka McCalla jednako kao što ste ubili onog Meksikanca u Del Riju, niste li, gospodine Lund? Delroyeve su oči ponovno potražile senatora McCalla. Scott se okrenuo i gledao kako se senator i njegov tjelesni čuvar dugo netremice promatraju; zatim je McCall spustio pogled. Lice mu se ovjesilo i iznenada je izgledao star, bilo zbog spoznaje da je njegov vlastiti tjelesni čuvar ubio njegovog sina, ili da je njegov san o životu u Bijeloj kudi zauvijek završen. Scott se ponovno obratio Delroyu. - Mislili ste da de krivnja pasti na optuženu. Njezin pištolj, njezini otisci prstiju, ali niste znali ključnu činjenicu. Niste znali da je ljevakinja. Eto što se dogodilo one nodi. Stvari su izmaknule nadzoru i ubili ste Clarka McCalla. Niste li, gospodine Lund? Scott je zastao. Svih dvanaest porotnika nagnulo se prema naprijed, kao da se bore protiv vjetra. Sudac Buford se okrenuo na stolcu i pomno usredotočio na svjedoka. Izraz na licu Raya Burnsa govorio je da je svjestan da je njegov žudeni položaj u Washingtonu upravo izgubljen. Bobby, Karen i Shawanda bili su praktički na stolu obrane. Laktovi Dana Forda naslanjali su se na naslon klupe ispred njega, a ruke su mu bile sklopljene, kao u molitvi. Boo i Pajamae su se držale za ruke kao finalistice izbora ljepote. Čitava je sudnica čekala da Delroy Lund prizna umorstvo Clarka McCalla. Scott je zaključio da Delroya treba malo pogurati; odlučio je unijeti se Delroyu u lice.

Sa stola obrane je uzeo fotografiju Clarka McCalla snimljenu na mjestu zločina i zatražio suca dopuštenje da pristupi svjedoku. Kad je sudac kimnuo glavom, Scott je prišao klupi za svjedoke i spustio fotografiju na Delroyevo krilo, pred njegove sad oborene oči. Zatim se unio Delroyu u lice. - Hajde, Delroy, priznaj! Znam da si ubio Clarka! Ova porota zna da si ubio Clarka! Čak i senator zna da si ubio Clarka! Delroyevo je lice bilo crveno i znojno. Disanje mu je postalo ubrzano i isprekidano. Krvni pritisak mu je rastao, od čega su mu žile na delavoj glavi iskočile kao modra užad na bijeloj koži. Mesnatim je rukama obuhvatio fotografiju u krilu i zgužvao je u lopticu, snažno je gnječedi kao da nastoji smrviti sjedanje na Clarka McCalla. Scott je znao da de Delroy brzo izgubiti nadzor; svladat de ga bijes i povikat de: Da, ja sam ubio Clarka! Da, ja sam ubio tog malog seronju! Ali, kad je Delroy naposljetku podigao svoju krupnu, delavu glavu, oči su mu bile prkosne. Rekao je: — Onda dokažite. — Obrana nema više svjedoka, časni sude. Ray Burns je pokušao sačuvati svoj posao u Washingtonu i ponovno je pozvao agenta Henryja Hua, iz kojega je izvukao pomalo nevoljku izjavu da je i ljevak mogao pucati iz oružja kojim je počinjeno ubojstvo desnom rukom. Kad je Ray sjeo, Scott je ustao i podigao najbliži dokument. — Časni sude, smijem li pristupiti svjedoku? — Smijete, gospodine Fenney. Scott je obišao stol obrane i krenuo prema klupi za svjedoke, ali se u posljednjem trenutku spotaknuo o neki zamišljeni predmet, pri čemu mu je dokument ispao na pod pokraj klupe za svjedoke. Dok se Scott uspravljao, agent Hu, uljudan kao i uvijek, ustao je sa stolca, napravio dva koraka, nagnuo se i podigao dokument s poda. Na udaljenosti ne vedoj od pola metra od porote, agent Hu je držao dokument u desnoj ruci.

— Agente Hu, jeste li vi dešnjak? — upitao je Scott. Agent Hu je shvatio svoj nijemi iskaz, da je podigao dokument desnom rukom jer je to bilo prirodno, jer je to bilo što bi svatko učinio, čak i ubojica Clarka McCalla. Lagano se nasmiješio. — Da, jesam. — Nemam više pitanja. Karen i Bobby su kuhali tjesteninu u kuhinji, djevojčice su se kupale, a Scott se ispružio na podu, psihički i tjelesno posve iscrpljen. Bobby je otvorio hladnjak, izvukao dva piva, došao do Scotta i pružio mu jedno. — Bez obzira što se sutra dogodilo, Scotty, učinio si sve što si mogao. — Hvala ti, Bobby. I samo da znaš, učinio sam to za Shawandu. Ne da bih se osvetio Macku McCallu ili Danu Fordu. Za nju. — Hvala ti što si mi to rekao, Scotty. Morao sam znati. — Znam. I hvala tebi, Bobby. — Na čemu? — Na svemu što si učinio, što si dio ovoga, što si radio kao pas iako nedeš biti pladen. S pivom na pola puta do usana, Bobby se ukočio: — Zar nedu biti pladen? Nakon molitvi, Pajamae je otvorila oči i rekla: — Gospodine Fenney, ja ne želim da onaj McCall bude predsjednik. Scott se nasmiješio. — Ni ja. — A onaj Delroy, on je loš čovjek, zar ne, gospodine Fenney? Boo je rekla: - Je li on ubio Clarka? — On je loš čovjek i on je ubio Clarka. — Hode li idi u zatvor? — Ne znam. — Scott je ustao. — Vi cure idite na spavanje. Sutra nas čeka još jedan važan dan, završni govori, možda i presuda.

— Mama bi sutra mogla izidi? — Mogla bi. Ali možda nede. Pajamae je razmislila o tome i rekla: — Hvala, gospodine Fenney. — Na čemu, dušo? — Hvala što vam je stalo do moje mame. Scott je skinuo naočale i obrisao oči. — Pajamae, moj je život sad bolji zbog tvoje majke. I zbog tebe. TRIDESET A Scott Fenney, Esq. stao je pred dvanaest članova porote i rekao: — Kad sam bio dijete, majka mi je prije spavanja običavala čitati svoju najdražu knjigu, Ubiti pticu rugalicu. Možda ste je čitali, ili ste gledali film. Priča o jednoj djevojčici i njezinom ocu, odvjetniku po imenu Atticus Finch. On je bio častan čovjek i častan odvjetnik, što je čak i u tridesetim godinama prošloga stoljeda, kad se ta priča odvija, bilo neuobičajeno. Svake večeri, majka bi mi rekla, Scotty, budi kao Atticus. Budi odvjetnik. Čini dobro. Čak mi je i ime dala po njemu, Atticus Scott Fenney. No, dakle, moja majka je mrtva i ja jesam odvjetnik, ali nisam Atticus Finch. Nisam učinio baš mnogo dobra. Zaradio sam mnogo novca, ali majku nisam učinio ponosnom. No, to je druga priča. Ili je to možda ista priča. Jer i ova priča, naša priča, priča koja se odvija u ovoj sudnici, također govori o tome da se tvoja majka ponosi tobom. Vidite, u knjizi je Atticus određen za branitelja jednog crnca po imenu Tom Robinson. Tom je bio optužen da je pretukao i silovao bijelu djevojčicu. Atticus je pokazao poroti da je djevojčicu pretukao ljevak jer je modrice imala na desnom obrazu, a Tomova je lijeva ruka bila posve neupotrebljiva nakon davne nezgode. Atticus je dokazao da Tom to nije učinio. I, Atticus je također pokazao poroti da je djevojčičin otac ljevak i

zagriženi pijandura. Svi su u sudnici znali da Tom nije počinio zločin za koji je optužen, nego da ga je počinio otac. No porota je, dvanaest bijelaca, svejedno osudila Toma Robinsona, jer je bio crnac. Ta se priča odvija u Alabami, tridesetih godina prošloga stoljeda - u drugo vrijeme i u drugom svijetu, u doba kad je boja zakona bila crno-bijela. Naša se priča odvija sedamdeset godina kasnije, u Dallasu, Teksas. Svijet je danas drukčije mjesto, stvari su se promijenile - ne sve i ne svuda i ne dovoljno, ali u našim su se sudnicama stvari svakako promijenile. Suci su se promijenili. Porote su se promijenile. Boja zakona se promijenila. Više nije crno-bijela. Moj mi je bivši stariji partner rekao da je boja zakona danas zelena. Danas, rekao je on, zakonom vlada novac. U pravu je. Odvjetnici koriste zakon kako bi se obogatili, političari prodaju zakon posebnim interesima za novac, ljudi tuže jedni druge za novac. Svuda u pravu riječ je samo o novcu - osim na jednom mjestu. Upravo ovdje gdje vi sjedite, na toj klupi za porotu. Vi niste ovdje zbog novca. Vi ste ovdje zbog istine. A, što je istina u ovoj priči? Prva istina jest da je Clarka McCalla ubila osoba koja je dešnjak, osoba dovoljno snažna da ga podigne s poda, dovoljno opaka da mu zabije pištolj o glavu i gleda ga u oči dok poteže obarač, i dovoljno upudena u istrage ubojstva da bi znala kako da iza sebe ne ostavi optužujude dokaze. Istina je da je Delroy Lund ubio Clarka McCalla. Druga je istina da je Delroy Lund slijedio Clarka u Dallas, slijedio ga do Harry Hinesa, vidio ga kako ukrcava optuženu s plavom vlasuljom na glavi, i slijedio ih do kude u Highland Parku. Kad je vidio kako optužena odlazi Clarkovim merce-desom, ušao je u kudu. Zatekao je Clarka život, nagog, gdje se drži za intimne dijelove tijela nakon što ga je optužena udarila nogom u međunožje. Rugao se Clarku koji se razbjesnio. Clark je opsovao Delroya, Delroy se razbjesnio i Clark je ubijen. Stvari su izmakle nadzoru, i Delroy je ubio Clarka. A treda je istina da je Shawanda Jones nedužna. Clarka McCalla ubio je dešnjak. Shawanda Jones je ljevakinja. Ona to nije učinila.

To je istina. To pokazuju dokazi. Dokazali smo da je optužena nedužna i odgovorili smo na pitanje koje je ovo suđenje postavilo: Tko je ubio Clarka McCalla? Ostao je još samo jedan dio ove priče i njega morate vi napisati: svršetak. Kako de ova priča završiti? Kao u Ubiti pticu rugalicu, gdje je nedužan okrivljeni osuđen samo zato što je crnac? Ili dete vi napisati novi završetak, u kojem boja zakona nije ni crna, ni bijela, ni zelena, i u kojem pobjeđuju istina i pravda, čak i kad je okrivljena siromašna i crnkinja? Scott je zastao i dugo promatrao suca, a zatim se ponovno obratio porotnicima. Rekao je: — Dame i gospodo, prije nego što me je sudac Buford odredio za branitelja optužene, mislio sam da sam pobjednik u igri zakona — i tako sam zakon doživljavao, kao igru. Kad bih se našao u sudnici, želio sam pobijediti. Želio sam nadvladati drugog odvjetnika. Nisam mario za istinu ili pravdu, mario sam samo za pobjedu... i novac. Ali, bio sam u krivu. Zakon nije igra. I tu nije riječ o pobjeđivanju ili novcu. Riječ je o istini i pravdi... i životu. Danas je riječ o životu ovdje optužene. Ovaj mi je slučaj dao priliku da učinim nešto što kao odvjetnik nikad ranije nisam mogao učiniti: da učinim svoju majku ponosnom na mene. Nadam se da sam uspio. Nadam se da je moja majka napokon ponosna na mene. — Zastao je. — I nadam se da dete i vi učiniti da vaše majke budu ponosne na vas. Sudac je poroti dao upute u 11:45. Porotnici su se povukli u svoju sobu na ručak i donošenje presude, sudac Buford u svoje odaje, Shawanda u svoju deliju, a Scott, Bobby, Karen i djevojčice u kudu na Beverly Driveu. Scott je u svojoj odvjetničkoj karijeri mnogo puta čekao presudu porote, uvijek u građanskim parnicama u kojima je na kocki bio samo novac. Dok je čekao na zadnju presudu porote, sjedio je u svom uredu i računao koliko bi mogao naplatiti klijentu, samo radne sate u slučaju ako izgube, i radne sate s dodanim bonusom ako dobiju. Klijenti su dobivali ili gubili, ali odvjetnici su uvijek dobivali. Ovaj je slučaj bio drukčiji.

Ovdje nije bila riječ o novcu; ovdje je bila riječ o Shawandinom životu. Dvanaest ljudi je odlučivalo hode li ona živjeti ili umrijeti, hode li ostatak života provesti u zatvoru ili na slobodi, hode li Pajamae imati majku ili uspomenu. Sudski je službenik nazvao u 13:30. Porota je donijela presudu. - Gospođo Jones — rekao je sudac Buford — molim vas, ustanite. Shawanda Jones i njezino troje odvjetnika su ustali i okrenuli se prema poroti. Nekoliko porotnika, crnih, smeđih i bijelih, u očima je imalo suze, jednako kao i Shawanda. Scott je osjetio Shawandinu ruku uz svoju, drhtala je, čitavo joj se tijelo treslo. Obgrlio ju je rukom oko ramena i privukao k sebi. Predsjednik porote pružio je presudu sudskom podvorniku koji ju je odnio sucu. Sudac Buford je stavio svoje naočale za čitanje, pogledao papirid i zatim podigao pogled prema optuženoj. — U slučaju Sjedinjene Američke Države protiv Shawande Jones, porota proglašava optuženu nedužnom. Shawandi su zaklecala koljena i zacijelo bi pala na pod da je Scott nije pridržao. Priljubila je lice uz njegova prsa i zagrlila ga. Čvrsto ju je držao, njegove su se suze miješale s njezinima. Boo i Pajamae dotrčale su do njih u trenutku kad su u sudnici zaorili povici, klicanje i pljesak. Porotnici su se međusobno grlili, izvjestitelji nagurali oko Scotta i Shawande, Ray Burns je sjedio za stolom optužbe i odmahivao glavom, a Bobby i Karen se ljubili kao netom vjenčani. Senator McCall probio se kroz gomilu i napustio sudnicu. Dan Ford je sjedio i odmahivao glavom čudedi se obratu događaja. Shawanda je šapnula u Scottovo uho: — To je pravedno ime, Atticus. Scott se okrenuo prema sudačkoj klupi i pogled mu se sreo s Bufordovim. Sudac je kimnuo Scottu i Scott mu je uzvratio kimanjem. Shawanda Jones je bila slobodna. Pola sata kasnije, napokon su se uspjeli probiti kroz gomilu izvjestitelja i kamera i našli se na pločniku ispred zgrade Savezne uprave. Tamo je čekao Dan Ford. Scott je poslao Shawandu i djevojčice naprijed i prišao Danu. Dan je ispružio ruku i Scott ju je prihvatio.

— Scotty, dečko moj, ti si jedan doista dobar odvjetnik. — Dane, ja više nisam tvoj dečko. — Da, dobro... slušaj, Scotty, sad kad Mack nede biti u Bijeloj kudi, zašto se ne bi vratio? Možeš ponovno dobiti svoj stari ured, ja du urediti stvari s Dibrellom i bankom, kupit deš drugu veliku kudu, vratiti svoj ferrari... možeš se vratiti svom starom životu -uz značajnu povišicu, recimo milijun godišnje. Nije loše za tridesetšestogodišnjeg odvjetnika. Što kažeš? Bilo jednom jedno vrijeme. I mjesto. I odvjetnik. Ali, više ne. — Dane, ja jednostavno nisam tip za Ford Stevens. Scott se okrenuo od Dana Forda, samo kako bi mu put prepriječilo još jedno poznato lice: Harry Hankin. — Harry! Kako si, kompa? Tijekom četverogodišnjeg članstva u golf klubu, Scott je subotom ujutro najčešde igrao golf s Harryjem - i subotom ujutro obično dobivao stotinu dolara od Harryja. Harry je imao užasan početni udarac. Rukovali su se i Scott je pokazao palcem prema sudnici. — Imaš suđenje? Harry Hankin je bio prvorazredni brakorazvodni odvjetnik u Dallasu, koji je u golf klub primljen tek nakon stoje dao pismenu izjavu da nikad nede zastupati suprugu nijednog klupskog člana. — Uh... ovaj... nemam. — Harry je pogledao svoje ulaštene cipele, a zatim podigao pogled. - Izvoli. Harry je u ruci držao debeli dokument, gotovo kao da mu je neugodno. Scott je uzeo dokument i iskusnim okom odmah pronašao naslov: ZAHTJEV ZA RAZVOD BRAKA. — Htio sam to učiniti osobno, Scotte, tako da ti mogu objasniti. — Zatražila je razvod braka? Harry je kimnuo glavom. - Trey, profi, on me angažirao — odnosno, on me plada. Ved je osvojio jedan turnir, milijun dolara, pa si može priuštiti moje usluge.

Scott se umalo nasmijao. — Koliko smo puta zajedno igrali golf, Harry? Sto? I ti uzimaš novac od tipa s kojim je moja žena pobjegla? - Nisam mogao odbiti, Scotte - popravio mi je udarac. Sad se Scott nasmijao. — Pa naravno, Harry, ispraviti tvoj udarac u golfu, to je prokleto bitno. - Nekod si mislio da jest. — Harry je podigao dlanove. -Slušaj, Scotte, žao mi je. -Je li sretna? Harry je mlohavo slegnuo ramenima. — Bio sam oženjen ženom poput nje. S takvima nikad doista ne znaš. - Želi li Boo? - Molim? Scott je podigao zahtjev. - Želi li skrbništvo nad Boo? Harry je polako odmahnuo glavom. — Ne. Kaže da profesionalna golf turneja nije mjesto za male djevojčice. I rekla je da je tebi Boo potrebna više nego što je ona potrebna Boo. Scott je ved krenuo svojim putem, ali je zastao kad je Harry rekao: — Scotte. — Scott se okrenuo ka odvjetniku za brakorazvodne parnice. — Uzet du njegov novac, Scotte, ali nikad ne bi uzeo tvoju djevojku. Pogledi dvojice odvjetnika su se sreli i Scott se sjetio da je nekoliko godina ranije Harry Hankin i sam izgubio djecu u gorkom razvodu. - Hvala, Harry. Scott je sustigao ostale ulični blok dalje niz ulicu, gdje je Louis stajao naslonjen uz svoj stari automobil, a Shawanda se vrtjela u krug, raširenih ruku, lica podignutog ka nebu, prekrasna mlada žena, tamne kože blistave na odsjaju sunca. Pajamae i Boo su je promatrale i radosno se smijale. Scott se nasmiješio vidjevši je. Bio je to nedvojbeno najbolji trenutak u pravnoj karijeri Atticusa Scotta Fenneya. Boo je rekla: - A. Scott, oni nam žele pomodi da se preselimo.

- Boo, nisam baš siguran da bi Shawanda nakon tri mjeseca svoj prvi dan na slobodi željela provesti pomažudi nam da preselimo. Shawanda je rekla: - Da, želim ga tako provesti, gospon Fenney. Pajamae i ja, mi sutra dolazimo. Louis de nas dovesti. Louis je prišao Scottu i njih dvojica su se rukovali. - Vi ste dobar čovjek, gospon Fenney. - Hvala ti, Louise, što si pazio na cure. Hvala ti na svemu. -Shawandi je Scott rekao: - Slušaj, želim da ideš na liječenje. Ja du ga platiti. - Mislila sam da više nemaš novaca. - Prodao sam kudu. I želim da radiš za Bobbyja i mene, nas dvojica demo otvoriti zajedničku tvrtku. Želim da se ti i Pajamae maknete iz naselja. - Hvala ti, gospon Fenney, što si bio moj odvjetnik. I što ti je stalo do mene. Shawanda se nasmiješila, podigla ruku, dotaknula njegov obraz i pogledala ga na neki veoma neobičan način, kao da pokušava zapamtiti njegovo lice. Popela se na prste, a on se sagnuo i ona ga je poljubila u obraz. - Nikad te nedu zaboraviti, gospon Fenney. Ni on nju nikad nede zaboraviti. A kad se Scott Fenney vratio kudi, dočekat de ga enchiladas i Consuela de la Rosa, koja je upravo stigla autobusom s granice - Imigracijski joj je odobrio zelenu kartu »iznebuha«, rekao je Senor Gutierrez kad ju je tog jutra nazvao. On nije znao kako i nije znao zašto, a nju nije bilo briga; znala je samo da de sad zauvijek živjeti sa senorom Fenneyem i Boo, njezinom familia. A kasnije te večeri, kad Scott Fenney zašuška svoju kderku u krevet i poljubi je za laku nod, ona de mu se nasmiješiti i redi: - Vidiš, A. Scott, ipak ima sretnih svršetaka u stvarnom životu. EPILOG

Djevojčice su vriskale od užitka. Četiri mjeseca kasnije, Scott je sjedio u pidžami i kudnom ogrtaču na kauču u kudici uz SMU i smiješio se dok su djevojčice otvarale darove na božično jutro. Njihovi su životi bili nepovratno promijenjeni. Ovog Božida on nije imao suprugu, a Boo nije imala majku. Rebecca je otišla i nikad se nije vratila. Svakih nekoliko tjedana, još uvijek bi zatekao Boo kako tiho plače u krevetu, a i sam je plakao kad je razvod postao punomodan. No, oboma im je sad bilo bolje. Bio je siguran da se više nikad nede ponovno oženiti, unatoč Booinim nastojanjima da mu pronađe ženu; rekla je da se njezinoj učiteljici doista silno sviđa. Na školskom izletu, gospođica Dawson uistinu se činila dragom. Ali, Boo je sad imala Pajamae, a Pajamae je imala Boo. Zajedno su išle u četvrti razred osnovne škole u Highland Parku, u kojoj je Pajamae bila jedina crnkinja, a Boo jedina bjelkinja s crnačkim pletenicama. Bile su kao sestre, a to de biti kad usvo-jenje postane punomodno. Scott je imao Bobbyja, Bobby je imao Karen, a Consuela Estebana, i njih dvoje de dobiti dijete koje de biti američki državljanin. Vjenčali su se prije mjesec dana na tradicionalni meksički način u katoličkoj crkvi Santuario de Guadalupe u središtu Dallasa. Scott je doveo mladenku do oltara, a Boo joj je bila djeveruša. Scottu se u život vratio i Veliki Charlie. Često je dovodio svoje kderke da se igraju s Boo i Pajamae. Ali više nisu razgovarah o starim športskim danima; u ovim su novim danima razgovarali o odgoju svoje djece. Scott Fenney i Charles Jackson sad su bili očevi i to je bilo dovoljno dobro. Scott nije izabran za predsjednika Odvjetničke komore; pobijedio ga je odvjetnik velike pravne tvrtke iz Houstona. Sad je imao vlastitu tvrtku s Bobbyjem i Karen na drugom katu stare viktorijanske kude koja je preuređena u uredske prostorije, smještene južno od Highland Parka. Odvjetnička tvrtka Fenney Herrin Douglas zastupala je trideset kudevlasnika čija je zdanja grad osudio na smaknude kako bi napravio mjesta za hotel Toma Dibrella; i pripremali su zajedničku tužbu u ime stanara stambenog naselja Južnog Dallasa, a protiv grada zbog kršenja saveznog zakona o pravednom stambenom zbrinjavanju. Louis je išao od vrata do vrata i popisivao stanare; iznenadan visok položaj u saveznom sudskom sustavu, omogudio je Scottu da

riješi sva Louisova neriješena pitanja s federalcima. Bobby je još uvijek zastupao svoje redovne mušterije iz meksičkog bara u Istočnom Dallasu; prijave protiv Carlosa Hernandeza odbačene su zbog pravnih propusta. Učio je za pravnog pomodnika i prevodio za njihove klijente Hispanoamerikance. Scott je u ured odlazio u trapericama, jednom tjedno ručao s djevojčicama u školskoj kantini i igrao košarku s Bobbyjem i Johnom Walkerom na YMCA. Njegov je ured gledao na jug i nudio krasan pogled na nebodere u središtu grada. Mogao je sjesti za svoj radni stol i kroz prozor vidjeti Dibrellov toranj. Karenina nekadašnja tajnica u Ford Stevensu rekla joj je da de tvrtka završiti godinu s rekordnom zaradom. Dan Ford je sjedio na vrhu svojega svijeta, koji bi bio savršen da mu u garaži vandali nisu redovno parali gume na mercedes-benzu, dok je Sid Greenberg sjedio u Scottovom nekadašnjem uredu, vozio Scottov nekadašnji ferrari i prakticirao agresivno i kreativno odvjetništvo za Scottovog nekadašnjeg klijenta. Neobično, ali Scott nije osjetio nimalo zadovoljstva kad je Frank Turner u ime one plavokose recepcionarke podnio tužbu protiv Toma Dibrella na deset milijuna dolara zbog seksualnog zlostavljanja; niti kad je Harry Hankin u ime Tomove četvrte supruge podnio zahtjev za razvod braka zbog nevjere, i zatražio više od 50 milijuna dolara zajedničkog vlasništva; niti kad je Agencija za zaštitu okoliša podnijela tužbu Saveznom sudu protiv Dibrell Property Company i Thomasa J. Dibrella te oštro zatražila 75 milijuna dolara na ime troškova potrebnih za čišdenje olova iz pedeset hektara zemljišta smještenog uz rijeku Trinity. Scott je ipak osjetio olakšanje kad je Delroy Lund uhiden i optužen za ubojstvo Clarka McCalla i ometanje pravde u slučaju Shawande Jones; Hannah Steele je pristala svjedočiti. Mack McCall se povukao iz utrke za mjesto predsjednika, ali je izabran za vođu senatske vedine; nedugo nakon toga, dijagnosticiran mu je rak prostate. Ray Burns je sad bio pomodnik državnog tužitelja u Lubbocku. Sudac Okružnog suda Sjedinjenih Američkih Država Samuel Buford ostao je na svom položaju u Dallasu.

Odmah nakon suđenja, Scott je Shawandu i Pajamae preselio iz crnačkog naselja u unajmljenu kudu u blizini Highland Parka. Platio je Shawandino liječenje od droge; silno se trudila i dala sve od sebe, ali nije mogla razbiti sponu kojom ju je heroin vezao. Dva mjeseca nakon suđenja, Shawanda Jones je ubrizgala heroin u desnu ruku, usnula i više se nikad nije probudila. Pajamae je mama silno nedostajala, ali je rekla da je ona sad na boljem mjestu gdje joj ne treba njezin lijek da bi bila sretna. Molila se za majku svake nedjelje ujutro kad je Scott vodio djevojčice u crkvu. Scott je djevojčicama prije spavanja počeo čitati novu knjigu: Ubiti pticu rugalicu. Voljele su Booa Radleya*. SVRŠETAK * lik iz knjige Ubiti pticu rugalicu, povučeni čudak koji je ljubazan prema djeci

14.04.2010.