Brian Herbert i Kevin J. Anderson DUNE: HOUSE ATREIDES
Brian Herbert i Kevin J. Anderson
Dina : Kuća Atreida
4103050...
129 downloads
1383 Views
3MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
Brian Herbert i Kevin J. Anderson DUNE: HOUSE ATREIDES
Brian Herbert i Kevin J. Anderson
Dina : Kuća Atreida
410305046 Poruka Svemirskog Ceha galaktičkoj trgovačkoj kompaniji CHOAM: U ovoj neslužbenoj misiji osobitu pozornost posvetili smo pretraživanju nenaseljenih svjetova zbog pronalaženja nekog drugog izvora dragocjenog začina melangea, od kojeg naše Carstvo umnogome ovisi. Dokumentirali smo putovanja mnogih naših Navigatora i Kormilara, koji su pretražili na stotine planeta. Do danas, međutim, nismo postigli uspjeh. Jedini izvor melangea u poznatom svemiru ostaje pustinjski svijet Arrakis. Ceh, CHOAM i svi ostali ovisnici moraju nastaviti robovati harkonnenskom monopolu. Međutim, istraživanje vanjskih područja zbog pronalaženja novih planetnih sustava i novih izvora prihoda donosi vlastite plodove. Detaljne procjene i satelitske karte na priloženim listovima ridulijanskog kristala imat će nesumnjivo komercijalnu vrijednost za CHOAM. Kako smo ispunili odredbe iz ugovora oko kojeg smo se prethodno složili, tražimo da CHOAM položi traženu svotu u sjedište naše službene Cehovske Banke na Čvorištu.
1. Njegovom Carskom Veličanstvu, Padišahu Caru Elroodu IX, Vladaru Poznatog Svemira: Od njegovog vjernog podanika Siridara Baruna Vladimira Harkonnena, upravitelja planeta Arrakis, titularnog poglavara Kuće Harkonnen i vrhovnog gospodara Giedi Jedan, Lankiveila i savezničkih planeta. Sir, dopustite mi da vam još jednom dokažem koliko vam predano i vjerno služim na pustinjskom planetu Arrakis. Sedam godina poslije smrti oca, sramim se što moram reći da je moj nesposoban polubrat Abulurd dopustio da proizvodnja začina padne. Gubici u opremi bili su veliki, dok je izvoz nedopustivo smanjen. Imajući na umu ovisnost Carstva o začinu melange, ovo usko grlo moglo je stvoriti dalekosežne posljedice. Budite uvjereni da je moja obitelj poduzela sve mjere da popravi ovu nesretnu situaciju: Abulurd je skinut s dužnosti i prognan na planet Lankiveil. Oduzeta mu je plemička titula, premda bi jednog dana mogao opet zatražiti upravu nad nekim područjem. Kako sam ja sada neposredni nadzornik Arrakisa, dopustite da vam pružim osobna jamstva da ću upotrijebiti sva potrebna sredstva — novac, požrtvovnost i čvrstu ruku — kako bih osigurao da proizvodnja melangea dostigne ili prijeđe prethodnu rekordnu. Kao što ste mudro zapovjedili, začin mora teći! Melange je financijski ključ CHOAM-ovih aktivnosti. Bez ovog začina, Časne Majke reda Bene Gesserit ne bi bile u stanju baviti se promatranjem i nadziranjem ljudi; Navigatori Ceha ne bi mogli vidjeti sigurne staze kroz svemir, a milijarde Carevih podanika umrle bi bez droge čiji su ovisnici. Svaka budala zna da takva ovisnost o samo jednoj sirovini lako dovodi do zlouporabe. Svi smo u opasnosti. — CHOAM-ova ekonomska analiza sustava protoka materijalnih dobara. VITAK I MIŠIĆAV, barun Vladimir Harkonnen nagnuo se naprijed prema pilotu letjelice. Zagledao se crnim očima kao u pauka kroz rupičasti prozorski plaz, dok mu je nosnice ispunio miris sveprisutnog šljunka i pijeska. Dok je oklopljena letjelica letjela visoko, bijelo sunce Arrakisa blještalo je odbijajući se od neumoljivog pijeska. Od nepreglednih dina koje su plamsale na dnevnoj vrelini gorjele su mu mrežnice. Slika koju je gledao i nebo kao da su bili bez boja. Ništa što bi godilo ljudskom oku. Pakleno mjesto. Barun se priželjkivao vratiti u industrijaliziranu toplinu i civilizirani kompleks Giedi Jedan, središnjega svijeta Kuće Harkonnen. Čak i u ovoj zabiti, u lokalnom obiteljskom stožeru u gradu Kartagi, mogao se pozabaviti ugodnijim stvarima koje bi udovoljile njegovim prohtjevima. Međutim, na prvo mjesto morao je staviti žetvu začina. Uvijek- osobito kada je u pitanju veliki prinos kao ovaj koji su prijavili njegovi tragači. U pretrpanoj pilotskoj kabini barun se samouvjereno kretao, ne obazirući se na udare i zanošenja
zračnih struja. Mehanička krila letjelice ritmički su udarala poput osinih. Tamna koža grudnog štitnika čvrsto mu je prianjala uz lijepo građene grudi. Sa svojih četrdesetak godina izgledao je jako dobro; crvenkasto-zlatna kosa bila mu je podšišana i tako oblikovana da naglasi dio sličan krijesti po sredini. Barun je imao glatku kožu, visoke i lijepo oblikovane jagodične kosti. Po vratu i licu isticali su se snažni mišići, spremni iskriviti mu lice kada bi se mrštio ili ledeno osmjehivao, ovisno o okolnostima. "Koliko još?" pogledao je postrance pilota koji je pokazivao znake nervoze. "Mjesto se nalazi u dubokoj pustinji, moj gospodaru barune. Sve ukazuje na to da je ovo jedna od najbogatijih koncentracija začina koje su ikada iskopane." Letjelica počne podrhtavati na toplini dok su prelazili preko izboja crne kamene lave. Pilot proguta knedlu, usredotočivši se na kontrolne uređaje letjelice. Barun se opustio na svom sjedalu pokušavajući svladati nestrpljenje. Bilo mu je drago što je novo nalazište daleko od znatiželjnih očiju, daleko od carskih ili CHOAM-ovih službenika koji bi mogli podnijeti neugodne izvještaje. Drhtavi, stari Car Elrood IX nije morao znati baš svaku prokletu stvar o harkonnenskoj proizvodnji začina na Arrakisu. Putem brižljivo sročenih izvještaja i za to prepravljenih računovodstvenih knjiga, da se i ne spominje mito, barun je priopćavao stranim promatračima jedino ono što je on želio da znaju. Snažnom rukom maknuo je znoj s gornje usne, a zatim je pojačao hlađenje i povećao vlažnost zraka u kabini letjelice. Pilot, koji se neugodno osjećao u prisustvu jednog tako važnog i nepredvidljivog putnika koji mu je povjeren na brigu, poveća brzinu. Opet je provjerio projektiranu kartu na konzoli i proučio obrise pustinjskog terena koji se prostirao u nedogled. Pošto je i sam promotrio kartografske projekcije, barun je bio vrlo nezadovoljan nedostatkom pojedinosti. Kako je itko mogao očekivati da se snađe na ovom pustinjskom šugavom svijetu? Kako je moguće da nisu napravljene iole podrobnije karte planeta koji je od tolike važnosti za ekonomsku stabilnost Carstva? Još jedan previd njegovog nepouzdanog mlađeg polubrata Abulurda. Ali Abulurd je otišao i sada je barun bio glavni. Budući da je Arrakis sada moj, dovest ću sve u red. Po povratku u Kartagu, zapovjedit će ljudima da obave nova izviđanja i iscrtaju nove karte, ako prokleti Slobodnjaci opet ne pobiju istraživače i ne unište kartografske oznake. Već četrdeset godina je ovaj pustinjski svijet bio kvazi-posjed Kuće Harkonnen; ovaj politički položaj dodijelio im je osobno Car, uz blagoslov jake trgovaèke kompanije CHOAM. Mada sumoran i neugodan, Arrakis je bio jedan od najvažnijih dragulja u carskoj kruni zahvaljujući dragocjenoj tvari koju je davao. Međutim, poslije smrti barunovog oca, Dmitria Harkonnena, stari Car je, zahvaljujući nekakvom mentalnom nedostatku, za nasljednika postavio Abulurda mekog srca, koji je uspio desetkovati proizvodnju začina za samo sedam godina. Zarada je opala, a kontrolu su
preuzeli krijumčari. Sabotaže su bile česte. Osramoćena budala je smijenjena i poslana bez ikakve službene titule na Lankiveil, gdje čak ni on nije mogao ugroziti dobro uhodanu proizvodnju kitovog krzna. Čim se dokopao vlasti, barun Vladimir Harkonnen odlučio je preokrenuti naglavačke cijeli Arrakis. Želio je udariti svoj pečat i izbrisati prethodne pogreške i loše procjene. U cijelom Carstvu, Arrakis — paklena rupa koju bi neki mogli smatrati prije kaznom nego nagradom — bila je jedini poznati izvor začina melangea, tvari koja vrijedi mnogo više od bilo kojega dragocjenog metala. Ovdje, na ovom sprženom svijetu, vrijedio je čak više i od svoje težine u vodi. Bez začina, bila bi neizvodljiva djelotvorna putovanja kroz svemir... A bez putovanja kroz svemir, palo bi i samo Carstvo. Začin je produžavao život, štitio zdravlje i pružao čilost življenju. Barun, koji ga je i sam umjereno koristio, vrlo je cijenio njegovo djelovanje. Naravno, o začinu melange je čovjek vrlo lako i trajno mogao postati ovisan, zbog čega mu je cijena i bila visoka. Oklopljena letjelica brzala je iznad sprženog planinskog lanca koji je nalikovao polomljenoj čeljusti ispunjenoj kvarnim zubima. U visinama ispred njih barun je mogao vidjeti oblak prašine koji se poput nakovnja širio po nebu. "Tamo je u tijeku žetva, moj gospodaru barune." Crne točke na nebu bez nijansi pretvoriše se u napadačke letjelice slične jastrebovima i jurnuše prema njima. Oglasio se komunikator i pilot im pošalje identifikacijski znak. Plaćeni branitelji — plaćenici koji su dobili zapovijed da ne dopuste neželjenim promatračima približavanje — napraviše krug i zauzeše zaštitničke položaje na nebu. Sve dok Kuća Harkonnen bude uspijevala održati privid napretka i zarade, Svemirski Ceh nije morao znati baš za svako nalazište začina. Kao ni Car ili CHOAM. Barun će zadržati melange za sebe i dodati ga svojim ogromnim zalihama. Ako barun postigne makar polovicu onoga za što je sposoban, poslije Abulurdovih neuspješnih godina, CHOAM i carstvo će u tome vidjeti veliko poboljšanje. Dok oni budu zadovoljni, neće primjećivati koliko Harkonnen krade, neće nikada posumnjati u to da radi tajne zalihe začina. Ta njegova lukavost mogla je postati opasna ako ga netko otkrije... ali barun je znao izaći na kraj s radoznalcima. Dok su se približavali stupu prašine, izvadio je dvogled i namjestio uljne leće. Povećanje mu je omogućilo vidjeti tvornicu začina na djelu. Sa svojim divovskim podnožnicima i ogromnim spremištem, mehaničko čudovište bilo je strašno skupo — i vrijedno svakog solara potrošenog na održavanje. Njegovi bageri izbacivali su cimetno-crvenu prašinu, sivi pijesak i komadičke kremena, zahvaćajući površinu pustinje i prosijavajući je u potrazi za aromatičnim začinom. Pokretne terenske jedinice stajale su raspoređene preko otvorenog pijeska u blizini tvornice; probijale površinu pomoću sondi, uzimale uzorke i kartografirale pružanje podzemne začinske žile. Iznad njih kružili su, u stanju pripravnosti, veliki ornitopteri koji su
nosili teže strojeve. Po obodu je krstarila izviđačka letjelica iz koje su budne oči promatrača pratile neravnine u pijesku, tragajući za naborima koji bi ukazali na dolazak crva. Jedan ogroman pješčani crv Arrakisa bio je u stanju progutati njihovu kompletnu operaciju. "Moj gospodaru barune", oslovi ga pilot, dodajući mu komunikator, "kapetan radne posade želi s vama razgovarati." "Ovdje vaš barun." Dodirnuo je uho kako bi čuo prijenosnik zvuka. "Upoznajte me sa stanjem. Koliko ste pronašli?" Dolje s pijeska oglasio se kapetan posade. Glas mu je bio grub, a način ophođenja ravnodušan prema važnosti čovjeka s kojim razgovara. "Deset godina radim s posadama koje vade začin, a ovo nalazište nadmašuje sva koja sam ikada vidio. Nezgodno je što je prilično duboko. Obično, znate, nalazimo začin koji je dospio na površinu zahvaljujući utjecaju vremenskih prilika. Ovog puta je visoko koncentriran, ah..." Barun je pričekao samo trenutak. "Da, što je bilo?" "Nešto čudno se ovdje događa, sir. U kemijskom smislu, mislim. Odozdo izvire ugljični dioksid. Ispod nas je neka vrsta mjehura. Žeteoci kopaju kroz vanjske slojeve pijeska ne bi li doprli do začina, ali ima i vodene pare." "Vodene pare!" Za tako nešto se nije znalo na Arrakisu, gdje je vlažnost zraka bila gotovo nemjerljiva, čak i za najboljih dana. "Možda smo naletjeli na neki pradavni podzemni akvifer, sir. Možda je smješten ispod gornjeg sloja stijena." Barunu nikada nije palo na pamet da bi mogao pronaći tekuću vodu ispod površine Arrakisa. Brzo je razmotrio mogućnosti eksploatacije izvora slobodne vode i njezino prodavanje stanovništvu. To bi, nema sumnje, uznemirilo postojeće trgovce vodom koji su ionako postali previše oholi zbog svoje važnosti. Zagrmio je svojim basom. "Mislite li da vodena para na neki način zagađuje začin?" "Ne bih znao, sir", odgovori kapetan posade. "Začin je čudna roba, ali nikada nisam vidio ovakav džep do sada. Nekako mi ne izgleda... kako treba." Barun pogleda pilota. "Stupi u vezu s izviđačima. Provjeri jesu li primijetili znak približavanja crva." "Nema znakova, moj gospodaru", reče pilot, iščitavajući odgovor. Barun je primijetio kapljice znoja na čovjekovom čelu. "Koliko su žeteoci već dolje?" "Skoro dva standardna sata, sir." Sada se barun namrštio. Neki crv se sasvim sigurno do sada već trebao pojaviti. Pilot je iz nepažnje ostavio otvoren kom-sustav, te je kapetan posade zlovoljno objavio preko zvučnika.
"Također do sada nikada nisam imao ovoliko vremena, sir. Crvi uvijek dođu. Uvijek. Tamo dolje se nešto događa. Ima sve više plina. Možete ga namirisati u zraku." Duboko udahnuvši reciklirani zrak u kabini, barun je osjetio mošusni miris sirovog melangea pokupljen iz pustinje. Letjelica je sada lebdila u mjestu, nekoliko stotina metara od glavne žetelice. "Također hvatam podzemne vibracije, neku vrstu rezonancije. Ne sviđa mi se to, sir." "Nisi plaćen da ti se nešto sviđa", odgovori barun. "Je li to neki crv na velikoj dubini?" "Mislim da nije, sir." Prešao je pogledom preko procjena emitiranih sa začinske žetelice. Stresao se kada je vidio brojke. "Iz ovog jednog iskopavanja dobivamo kao za mjesec dana na drugim mjestima." Počeo je ritmički udarati prstima po desnoj butini. "Ipak, sir, predlažem da se spakiramo i napustimo ovo mjesto. Mogli bismo izgubiti..." "Nipošto, kapetane", reče barun. "Nema ni traga od crva, a vi ste gotovo već napunili tvornicu. Možemo spustiti nosača i dati vam praznu žetelicu ako vam je potrebna. Neću ostaviti bogatstvo u začinu samo zato što vi postajete nervozni... samo zato što vas prožima neki neugodan predosjećaj. Smiješno!" Kada je predvodnik radnika pokušao istjerati svoje, barun ga je prekinuo: "Kapetane, ako ste vi nervozna kukavica, bavite se pogrešnim poslom i u službi ste pogrešne Kuće. Nastavite." Isključio je komunikator i zabilježio u umu da smijeni tog čovjeka s njegovog položaja što je prije moguće. Nosači su lebdjeli iznad njih, spremni pokupiti žetelicu i njenu posadu čim se crv pojavi. Ali zašto ga tako dugo nema? Crvi su uvijek štitili začin. Začin. Isprobavao je riječ u mislima i na usnama. Zaodjenuta praznovjerjem, ova tvar bila je velika nepoznanica, moderna verzija jednorogovog roga. A, Arrakis je predstavljao potpuno negostoljubiv svijet, tako da još nitko nije otkrio porijeklo melangea. Na nepreglednom platnu carstva, nijedan istraživač niti nadglednik nisu pronašli melange ni na jednom drugom planetu, niti je itko uspio sintetizirati umjetnu zamjenu i nakon više stoljeća pokušavanja. Kako je Kuća Harkonnen planetna vlada na Arrakisu, te samim tim i nadgledala svu proizvodnju začina, barun, zapravo, nije ni želio da netko napravi zamjenu ili pronađe neki drugi izvor. Stručne pustinjske posade pronalazile su začin, a Carstvo ga je koristilo - ostale pojedinosti ga uopće nisu zanimale. Radnici koji su radili sa začinom uvijek su bili izloženi stanovitom riziku, uvijek su mogli očekivati da će ih crv prerano napasti, da će se nosač pokvariti, da tvornica začina neće biti na vrijeme podignuta. Neočekivane pješčane oluje mogle su se podići zapanjujućom brzinom. Broj nesretnih slučajeva i gubitka opreme bila je užasna... ali melange je nadoknađivao gotovo svaku cijenu u krvi i novcu. Dok je letjelica kružila, postojano zujeći, barun je proučavao industrijski spektakl
koji se pružao ispod. Pržeće sunce odbijalo se od prašnjavog trupa tvornice začina. Izviđači su krstarili zrakom, dok su se terenska vozila kretala ispod njih, uzimajući uzorke. I dalje nije bilo ni traga crvu, a svaki trenutak omogućavao je posadi da izvuče još više začina. Radnici će dobiti bonus — osim onog kapetana - a Kuća Harkonnen postat će još bogatija. Naravno, službeni izvještaji kasnije će se moći namještati. Barun se okrenuo prema pilotu. "Pozovi našu najbližu bazu. Traži neka pošalju još jedan nosač i još jednu tvornicu začina. Ova žila izgleda neiscrpna." Glas mu je zamro. "Ako se crv do sada nije pojavio, možda ćemo imati vremena..." Javio se kapetan posade na tlu, emitirajući na općoj frekvenciji, jer je barun isključio vlastiti prijemnik. "Sir, naše sonde pokazuju da temperatura u dubini raste — dostiže dramatičnu visinu! Tamo dolje se nešto događa, nekakva kemijska reakcija. A jedna od naših patrola upravo je provalila u gnijezdo puno pješčanih pastrva." Barun je zarežao, bijesan na tog čovjeka, jer je stupio u vezu s njim preko nezaštićenog kanala. Što ako uhode CHOAM-a slušaju? Osim toga, koga zanimaju pješčane pastrve. Hladetinasta stvorenja koja žive u pješčanim dubinama bila su mu isto toliko nevažna kao i muhe što se roje oko starog leša. Pribilježio je u umu da još nešto smjesti tom kapetanu slabiću osim što će ga smijeniti sa čelnog mjesta radne posade i uskratiti mu bonus. Tog kučkinog sina bez imalo hrabrosti sigurno je odabrao osobno Abulurd. Barun je ugledao sićušne prilike izviđača kako prelaze preko pijeska, trčeći uokolo poput mrava poludjelih od kisele pare. Zurili su natrag prema glavnoj tvornici začina. Jedan čovjek je skočio sa svog rovera optočenog prljavštinom i počeo se penjati prema otvorenim vratima masivnog stroja. "Sto rade ti ljudi? Zar to oni napuštaju svoje položaje? Spusti nas niže kako bih mogao vidjeti." Pilot je nakrenuo letjelicu i spustio se poput kakve zlokobne ptice prema pijesku. Ispod njih su ljudi teturali, kašljući i povraćajući, dok su pokušavali navući filtre preko lica. Dvojica posrnuše na pijesku koji se pokretao. Ostali su žurno silazili niz tvornicu začina. "Dovedite nosača! Dovedite nosača!" poviče netko. Oglasiše se redom svi izviđači. "Ne vidim ni trag od crva." I dalje ništa. "Odavde je sve čisto", reče treći. "Zašto se onda evakuiraju?" upita barun, kao da je pilot to mogao znati. "Nešto se događa", poviče kapetan posade. "Gdje je taj nosač? Hitno nam je potreban!" Tlo se rastvorilo. Četvorica radnika zateturaše i padoše licem u pijesak prije nego što su uspjeli stići do rampe tvornice začina.
"Pogledajte, moj gospodaru!" Pilot pokaže dolje, glasa ispunjenog strahopoštovanjem. Kada je barun skrenuo pogled s ustrčalih kukavica, vidio je da pijesak podrhtava svuda oko mjesta iskopavanja, vibrirajući poput kože bubnja. Žetelica začina se nagnula, skliznula na jedan bok. U pijesku se otvorila pukotina, i cijelo mjesto se počelo nadimati iznutra, uzdižući se u zrak poput mjehura od plina u salusijanskom loncu s ključalim blatom. "Vadi nas odavde!" poviče barun. Pilot je djelić sekunde ostao nepokretan, te je barun zamahnuo lijevom rukom kao da je pucnuo bičem, snažno pljusnuvši čovjeka. "Kreći!" Pilot je ščepao kontrole letjelice i podigao ih naglo uvis. Zglobna krila mahnito su zalepetala. Na tlu ispod njih napuhani podzemni mjehur dostigao je vrhunac - zatim se rasprsnuo, odbacivši žetelicu začina, pokretne jedinice i sve ostalo s površine. Divovska eksplozija pijeska suknula je uvis, noseći polomljeno kamenje i hlapivi narančasti začin. Mamutska tvornica bila je razbijena u komadiće, razbacana uokolo poput izgubljenih krhotina u koriolisnoj oluji. "Što se to, kojeg' vraga, dogodilo?" Barunove tamne oči raširiše se u nevjerici, uvidjevši razmjere nesreće. Sav taj dragocjeni začin je izgubljen, progutan u jednom jedinom trenutku. Sva oprema uništena. Gubici u životima jedva da su mu uopće pali na pamet, osim u smislu izgubljenog ulaganja u obuku posade. "Drž'te se, moj gospodaru", poviče pilot. Ruke su mu pobijelile koliko je stezao kontrole. Pogodio ih je nalet vjetra poput čekića. Oklopljena letjelica počela se okretati u zraku, lepećući krilima. Motori su zavijali i stenjali, pokušavajući ostati stabilni. Prozore od plaža pogađale su čestice pijeska koje su se kretale vrlo velikom brzinom. Zagušeni prašinom, motori su ispuštali bolesne, kašljucave zvuke. Letjelica je gubila visinu, padajući prema proključalim čeljustima pustinje. Pilot je izvikivao nerazumljive riječi. Barun je čvrsto stezao pojaseve kojima je bio vezan, gledajući kako im se tlo približava poput kakve izokrenute čizme koja se sprema smrskati malenog kukca. Kako je bio poglavar Kuće Harkonnen, oduvijek je mislio da će umrijeti od ruke ubojice izdajnika... ali nastradati u nepredvidivoj prirodnoj nesreći... Barunu se to učinilo gotovo smiješno. Dok su propadali, vidio je kako se pijesak rastvara poput kakve gnojne rane. Prašina i sirovi melange bili su usisavani u nju, dok su ih kovitlale konvekcijske struje i kemijske reakcije. Bogata začinska žila od prije samo nekoliko trenutaka pretvorila se u gubava usta spremna progutati ih. Međutim, pilot koji je za vrijeme leta djelovao kao slabić kojem je lako odvući pažnju, sada je bio sav ukočen od usredotočenosti i odlučnosti. Prsti su mu letjeli preko kormila i kontrola motora, dok se trudio uhvatiti struju, prebacujući se s jednog motora na drugi, ne bi li izbacio iz usisnika zraka prašinu koja ih je gušila. Letjelica se konačno ispravila, smirila i nastavila krstariti nisko iznad ravnice prekrivene dinama. Pilot je ispustio uzdah olakšanja. Na mjestu gdje je nastao veliki otvor u slojevitom pijesku, barun je sada vidio svjetlucave prozirne oblike nalik crvima na lesu: pješčane pastrve
jurile su prema mjestu eksplozije. Uskoro će stići i divovski crvi. Bilo je nemoguće da čudovišta ovome odole. Koliko god se trudio, barun nikako nije mogao razumjeti začin. Uopće nije mogao. Njihova letjelica je dobila na visini, noseći ih natrag prema izviđačima i nosačima koji su zatečeni nespremni. Nisu uspjeli izvući tvornicu začina i njezin dragocjeni teret prije eksplozije, i on za to nije mogao okriviti nikoga osim sebe. Barun im je izdao izričite zapovjedi da ostanu. "Upravo si mi spasio život, pilotu. Kako se zoveš?" "Kryubi, sir. " "U redu, onda, Kryubi - jesi li ikada vidio ovako nešto? Što se to dogodilo tamo dolje? Što je prouzrokovalo tu eksploziju?" Pilot je duboko udahnuo. "Čuo sam Slobodnjake kako pričaju o nečemu što nazivaju ... začinski udar" Sada je nalikovao na kip, kao da ga je užas pretvorio u nešto mnogo jače. "To se događa u dubokoj pustinji, gdje nikada nema puno očevidaca." "Koga se još tiče što Slobodnjaci pričaju?" Iskrivio je usne dok je razmišljao o prljavim i ubogim nomadima iz velike pustinje. "Svi smo čuli za začinske udare, ali nitko nikada, zapravo, nije vidio neki od njih. Ludo praznovjerje." "Da, ali praznovjerje se obično na nečemu zasniva. Mnoge stvari oni vide tamo vani u pustinji." Baruna je zadivila čovjekova spremnost da otvoreno govori, premda je Kryubi sigurno znao kakva mu je narav i koliko je osvetoljubiv. Možda bi bilo mudro unaprijediti ga... "Kažu da je začinski udar kemijska eksplozija", nastavio je Kryubi. "Vjerojatno je to posljedica nastajanja prezačinske mase ispod pijeska." Barun je razmislio o ovome; nije mogao poreći ono što je vidio vlastitim očima. Možda će jednog dana netko razumjeti pravu prirodu melangea i biti u stanju spriječiti ovakve nesreće. Za sada, jer su, kako se činilo, postojale neiscrpne zalihe začina za one koji su bili voljni pomučiti se, nitko se nije trudio obaviti podrobnu analizu. Čemu trošiti vrijeme na testove kada ste i bez njih mogli stjecati bogatstvo? Barun je imao monopol na Arrakisu - ali to je bio monopol zasnovan na neznanju. Zaškrgutao je zubima, svjestan da će se po povratku u Kartagu morati ispuhati, kako bi oslobodio nagomilanu napetost, 'zabavivši se' možda malo energičnije nego što je to prethodno namjeravao. Ovoga puta morat će pronaći nekog posebnog kandidata — ne nekog od svojih stalnih ljubavnika već nekoga koga više nikada neće upotrijebiti. To će ga osloboditi napetosti. Pogledavši prema dolje, pomislio je: Nema više nikakve potrebe da se ovo nalazište sakrije od Cara. Snimit će ga, ubilježit ga kao nalazište i priložiti dokumente o uništenju posade i opreme. Nije više neophodno krivotvoriti izvještaje. Stari Elrood neće biti zadovoljan, a Kuća Harkonnen morat će izdržati ovaj financijski gubitak. Dok je pilot kružio uokolo, preživjeli članovi posade utvrđivali su štetu na tlu i preko kom-veze podnosili izvještaje o gubicima u
ljudstvu, opremi i začinu. Barun je osjetio kako bijes ključa u njemu. Prokleti Arrakis, pomisli. Prokleti začin i prokleta naša ovisnost o njemu. 2. Na putu ovamo, unutar izdvojenog dijela na cehovskoj letjelici, Kynes se kratko vrijeme informirao o svijetu-prijestolnici, premda nikada do tada nije koristio svoje planetološko znanje da bi shvatio jedno toliko civilizirano mjesto. Kaitain je bio savršeno planiran i napravljen, s bulevarima obrubljenim drvećem, veličanstvenom arhitekturom, dobro navodnjavanim vrtovima, cvjetnim ukrasima... i još toliko toga. Službeni carski izvještaji tvrdili su da je uvijek bilo toplo, da je klima bila uvijek umjerena. Za oluje se nije znalo. Nikakvi oblaci nisu kvarili nebo. U početku je mislio da su ti izvještaji sigurno čista turistička propaganda, ali dok se bogato urešena cehovska prateća letjelica spuštala, uočio je skupinu meteoroloških satelita — tehnologija za mijenjanje klime pomoću čiste sile — koja je omogućavala da Kaitain bude spokojno i vedro mjesto. Klimatski inženjeri neosporno su mogli na silu održavati optimalne vremenske uvjete — optimalne prema nečijim budalastim shvaćanjima — premda su to činili na vlastitu odgovornost, stvarajući životnu sredinu koja je, na kraju, dovodila do oboljenja uma, tijela i duha. Carska obitelj to nikada neće shvatiti. Oni su se i dalje opuštali pod sunčanim nebom i šetali dobro navodnjenim botaničkim vrtovima, ne obazirući se na katastrofu koja je prijetila njihovoj životnoj sredini i koja se odvijala pred njihovim očima, koje to nisu željele vidjeti. Bio bi i te kakav izazov ostati na ovom planetu i proučavati posljedice ovakvih postupaka — ali Kynes je ipak sumnjao da ga je Car Elrood IX pozvao ovamo... Pratnja ga je povela dublje u dvorac pun odjeka, pokraj kipova i djela klasičnog slikarstva. Odaja za primanja mogla je također poslužiti i kao arena za pradavne gladijatorske igre. Njezin pod se pružao u beskraj poput uglačane, raznobojne ravnice kamenih kvadrata — svaki s drugog planeta carstva. Niše i krila dodavani su kako se carstvo širilo. Dvorjani u blještavoj odjeći i s veličanstvenim perjem kretali su se uokolo, prikazujući tkanine koje su bile istkane od niti dragocjenih metala. Noseći dokumente, obavljali su neobjašnjive poslove, žurili na sastanke, šaputali jedni drugima kao da samo oni razumiju svoje prave funkcije. Kynes je bio stranac u ovom svijetu politike; on se radije opredijelio za život u divljini. Iako ga je taj sjaj zadivio, čeznuo je za samoćom, neistraženim predjelima i tajnama nepoznate flore i faune. Od ove vreve uskoro će dobiti glavobolju. Stražari Sardaukari požurivali su ga preko dugačkog šetališta ispod prizmatičnih svjetiljki, krećući se odlučnim, ritmičkim koracima koji su odzvanjali poput oružane paljbe; Kynesovo posrtanje bilo je tu jedino narušavanje pravilnog poretka stvari.
Ispred njih, na izdignutoj kocki od plavo-zelenog kristala, nalazilo se prozirno prijestolje Zlatnog Lava, isklesano iz jednog jedinog komada hagalskog kvarca. A na zasljepljujuće blistavom sjedalu nalazio se starac osobno — Elrood Corrino IX, vladar Poznatog Svemira. Kynes se zagledao u njega. Car je bio uznemirujuće ispijen čovjek, od starosti se pretvorio u pravi kostur, s nezgrapno velikom glavom na tankom vratu. Okružen nevjerojatnim luksuzom i neizmjernim bogatstvom, ostarjeli vladar djelovao je nekako nevažno. Međutim, jednim pokretom svog prsta uvećanih zglobova, Car je mogao osuditi na propast čitave planete, ubiti milijarde ljudi. Elrood je sjedio na prijestolju Zlatnog Lava skoro stoljeće i pol. Koliko je planeta bilo u Carstvu? Kolikim brojem ljudi je vladao ovaj čovjek? Kynes se pitao kako se itko mogao snaći s tolikom količinom informacija. Dok su ga vodili do podnožja kocke, Kynes se nesigurno osmjehivao Elroodu. Potom mu je nešto zastalo u grlu, skrenuo je pogled i duboko se poklonio. Nitko se nije potrudio uputiti ga u ovdašnji protokol, a on baš nije bio vičan lijepom ponašanju i društvenim finesama. Do nosa mu dopre slabi miris melangea iz vrča sa začinskim pivom koji je Car držao na stoliću pokraj prijestolja. Istupi jedan paž, nakloni se predvodniku pratnje Sardaukara, a onda se okrene i zvonko objavi na galachu, zajedničkom jeziku: "Planetolog Pardot Kynes!" Kynes se uspravi izbacivši ramena te pokuša ostati u ukočenom položaju, pitajući se zbog čega su ga tako bučno i pretenciozno predstavih kada je Car očigledno znao tko je on — jer zašto bi ga inače pozvao ovamo? Pomislio je na trenutak da bi možda trebao pozdraviti Cara, ali ipak je odlučio pričekati i prepusti dvoru da odredi tijek događaja. "Kynese", izgovori stari Car prigušenim glasom, hrapavim od previše izdanih oštrih zapovijedi, "došli ste kod mene na osnovu sjajnih preporuka. Naši savjetnici proučili su mnoge kandidate i izabrali su vas. Što kažete na to?" Car se nagnuo naprijed, podigavši obrve tako da mu se koža naborala sve do vrha lubanje. Kynes promrmlja nešto o tome kako je počašćen i zadovoljan, zatim pročisti grlo i postavi jedino bitno pitanje. "Ali, sir, za što sam ja to točno izabran?" Elrood se na to zahihoće i zavali u stolicu. "Baš je osvježavajuće sresti nekoga kome je važnije udovoljiti svojoj znatiželji nego izgovoriti pravu stvar, ili se dodvoriti tim glupim priljepcima i ludama." Dok se Elrood osmjehivao, lice mu je postalo gumasto, a bore su se zategle. Koža mu je imala sivkastu nijansu pergamenta. "U izvještaju piše da ste odrasli na Salusi Secundus i da ste napisali konačne, složene izvještaje o ekologiji tog planeta."
"Da, sir, ovaj, Vaše Veličanstvo. Moji roditelji bili su činovnici, poslani da rade u tamošnjem carskom zatvoru. Tada sam bio još dijete i pošao sam s njima." Zapravo, Kynes je načuo govorkanja da su mu se majka i otac na neki način zamjerili Elroodu i da su bili premješteni po kazni na taj planet. Međutim, za mladog Pardota Kynesa ta divljina bila je očaravajuća. Nakon što bi tutori završili s njim, dane je provodio istražujući uništenu divljinu — praveći bilješke, proučavajući kukce, korove i otporne životinje koje su uspjele preživjeti pradavni atomski holokaust. "Da, da, to mi je jasno", reče Elrood. "Nakon izvjesnog vremena vaši roditelji premješteni su na neki drugi svijet." Kynes kimne glavom. "Da, sir. Otišli su na Harmonthep." Car odmahne rukom, ne želeći da se to spominje. "Ali vi ste se kasnije vratili na Salusu, svojom voljom?" "Ovaj, još sam toliko toga trebao napraviti na Salusi", odgovori on, slegnuvši ramenima osjetivši pritom nelagodu. Kynes je proveo mnogo godina sasvim sam u divljini, sklapajući tajanstveni mozaik klime i ekosustava. Imao je mnoge teške trenutke, proživio mnoge neugodnosti. Jednom su ga čak progonili laza-tigrovi; jedva se uspio od njih spasiti. Kasnije je Kynes objavio poveći znanstveni rad o godinama koje je tamo proveo, pruživši izvanredne mogućnosti za razumijevanje tog nekada divnog, a sada napuštenog carskog planeta-prijestolnice. "Divlja opustošenost tog mjesta zainteresirala me je za ekologiju. Mnogo je zanimljivije proučavati jedan... uništeni svijet. Teško bi mi bilo što naučiti na nekom previše civiliziranom mjestu." Elrood se nasmijao ovom posjetiteljevom komentaru i osvrnuo se uokolo, pa su se svi ostali dvorjani također zahihotali. "Mislite kao što je Kaitain? "Ovaj, siguran sam da i ovdje ima zanimljivih mjesta, sir", reče Kynes, nadajući se da nije napravio neoprostivi promašaj. "Lijepo rečeno!" zagrmi Elrood. "Moji savjetnici mudro su postupili kada su vas izabrali, Pardote Kynese." Ne znajući što drugo učiniti ili reći, planetolog se nespretno nakloni. Poslije godina provedenih na Salusi Secundus, otišao je u močvarne guštare slabo osvijetljene Bele Tegeuse, a zatim i na druga mjesta koja su ga zanimala. Gotovo svugdje je mogao živjeti od zemlje; malo toga mu je bilo potrebno. Njemu je od svega bilo najvažnije stjecanje znanja, zavirivanje pod kamenje i pronalaženje tajni koje su prirodni procesi tamo ostavili za njega. Sada mu je, međutim, bila zagolicana znatiželja. Što je to skrenulo na njega toliku pažnju? "Ako bih mogao ponovno priupitati, Vaše Velièanstvo... kakve namjere imate sa mnom?" Zatim je brzo dodao: "Naravno, bit ću sretan služiti u svakom svojstvu koje je po volji mome Caru."
"Vi ste, Kynese, pravi čitač svjetova, čovjek sposoban analizirati složene ekosustave u svrhu njihovog prilagođavanja potrebama Carstva. Odabrali smo vas kako biste pošli na pustinjski planet Arrakis i tamo izveli svoju magiju." "Arrakis!" Kynes nije mogao obuzdati zaprepaštenje - i, da, zadovoljstvo — kada je ovo čuo. "Mislim da ga nomadski stanovnici, Slobodnjaci, zovu Dina." "Kako god", odgovori Elrood pomalo oštro. "To je jedan od najneugodnijih, a ipak najvažnijih svjetova u Carstvu. Znate, naravno, da je Arrakis jedini izvor začina melangea." Kynes kimne glavom. "Uvijek sam se pitao kako to da nijedan istraživač nikada nije pronašao začin ni na jednom drugom svijetu. I zašto nitko ne može otkriti kako se stvara i taloži?" "Vi ćete to za nas učiniti", reče Car. "A i vrijeme je." Kynes iznenada shvati da se možda previše raspričao i trgne se pri toj pomisli. Evo, tu je ovdje, u najveličanstvenijoj prijestolnoj odaji na milijun svjetova, gdje stvarno razgovara sa Carom Elroodom IX. Ostali dvorjani zurili su u njega, neki s negodovanjem, neki gledajući ga s užasom, neki s opakim likovanjem, kao da su predviđali da će ga odmah stići teška kazna. Međutim, Kynesove misli vrlo brzo skrenuše na prostrane predjele sprženog pijeska, veličanstvene dine i čudovišne pješčane crve — na prizore koje je vidio samo u film-knjigama. Zaboravivši na propust u ophođenju, povratio je dah i sačekao čuti pojedinosti o novom zaduženju. "Od životne je važnosti za budućnost Carstva shvatiti tajnu melangea. Do danas nitko nije tome posvetio vrijeme niti se potrudio da je razotkrije. Ljudi u Arrakisu vide nepresušni izvor bogatstva i nije ih briga za tehniku ili pojedinosti. Površno razmišljanje." Napravio je stanku. "To je izazov s kojim ćete se suočiti, Pardote Kynesu. Postavljamo vas za našeg službenog carskog planetologa na Arrakisu." Kada je Elrood ovo objavio, spustio je pogled na sredovječnog muškarca, na kome se vidjelo da puno vremena provodi vani, i procjenjivački ga odmjerio. Odmah je uočio da je Kynes jednostavan čovjek: njegovi osjećaji i predanost poslu jasno su mu se očitavali na licu. Dvorski savjetnici istakli su da je Pardot Kynes čovjek bez ikakvih političkih ambicija i obveza. Zanimali su ga jedino njegov rad i razumijevanje poretka stvari u prirodi. Bio je poput djeteta opčinjenog nepoznatim mjestima i nepristupačnim okruženjima. Obavit će posao s krajnjim poletom i pružit će iskrene odgovore. Elrood je preveliki dio svog političkog života proveo okružen budalastim puzavcima, ljudima bez imalo mozga, koji su mu cijelo vrijeme povlađivali, govoreći mu ono što su mislili da on želi čuti. Ali ovaj grubi čovjek bez društvenih obzira nije bio takav. Sada je bilo važnije no ikada prije istražiti začin, ne bi li poboljšali djelotvornost operacija koje su bile od životne važnosti. Poslije sedam godina vladavine nesposobnog Abulurda Harkonnena i nedavnih nesreća i pogrešaka koje je počinio preambiciozni barun Vladimir Harkonnen, Car je bio zabrinut za usko grlo u proizvodnji začina i za njegovu preraspodjelu.
Začin mora teći. Cehu su bile potrebne velike količine začina kako bi ispunio zatvorene rezervoare svojih mutiranih Navigatora. Njemu samome, i svim višim klasama u Carstvu, bile su potrebne dnevne (i to sve veće) doze melangea kako bi sačuvali krepkost i produžili svoj životni vijek. Sestrinstvu reda Bene Gesserit bio je potreban u obuci koja je stvarala nove Časne Majke. Mentatima je bio potreban radi mentalne koncentracije. Iako se nije slagao s većinom nedavnih grubih poteza u postupcima baruna Harkonnena, Elrood mu nije tek tako mogao oduzeti Arrakis. Nakon više desetljeća političkih manipulacija, Kuća Harkonnen zamijenila je prognanu Kuću Richese. Već tisuću godina, uprava nad Arrakisom je carski dar koji je dodjeljivan odabranoj obitelji. Obitelj će crpsti bogatstvo iz pijeska ne duže od jednog stoljeća. Svaki put kada je posjed mijenjao vlasnika, gomile molba i zahtjeva zasule bi dvor. Landsraadova podrška podrazumijevala je mnoge dodatne stege, a neke od njih Elrood je osjećao kao omče oko vrata. Iako je bio Car, njegova moć ovisila je o pažljivoj i teško postizavanoj ravnoteži u savezima s brojnim silama, kao što su Velike i Male Kuće Landsraada, Ceh ili CHOAM. S ostalim silama bilo je još teže izaći na kraj, silama koje su više voljele ostati u sjeni. Moram narušiti ravnotežu, pomisli Elrood. Taj problem s Arrakisom već predugo traje. Car se nagnuo naprijed, primijetivši da Kynes doslovce blista od radosti i poleta. On je stvarno želio otići na taj pustinjski svijet. Tim bolje! "Saznajte sve što možete o Arrakisu i šaljite mi redovno izvještaje, planetolože. Kući Harkonnen bit će zapovjeđeno da vam pruži svu potrebnu podršku i suradnju." Premda im se sasvim sigurno neće svidjeti da carski promatrač njuška uokolo. Budući da je tek bio postavio baruna Harkonnena za upravitelja na pustinjskom planetu, Car ga je još mogao držati u šaci. "Snabdjet ćemo vas svime što vam je potrebno za put. Napravite popis i predajte ga mom kancelaru. Kada stignete na Arrakis, Harkonnenima će biti zapovjeđeno da vam daju sve ostalo što vam je neophodno potrebno." "Moje potrebe su skromne", reèe Kynes. "Sve što mi treba su moje oči i um." "Da, ali nastojte navesti baruna da vam ponudi nešto više od toga." Elrood se opet nasmiješio, te otpustio planetologa. Car je uočio naglašeno poskakivanje u Kynesovom hodu dok su ga izvodili iz carske odaje za primanja. 3. Ne napravi stroj nalik na ljudski um. Glavna zapovijed proizašla iz Butlerianskog Džihada, pronađena u Narančastoj Katoličkoj Bibliji.
"PATNJA JE VELIKI UČITELJ LJUDI", izgovorio je kor starih glumaca stojeći na pozornici, u savršenom jedinstvu. Iako su izvođači bili priprosti seljaci iz grada ispod zamka Caladan, bili su dobro uvježbani za godišnje izvođenje službene Drame Kuće. Kostimi su im bili živopisni, premda baš ne i potpuno autentični. Scena — pročelje Agamemnonovog dvorca, popločano dvorište — iskazivali su realizam zasnovan samo na poletu i nekoliko snimaka iz film-knjige drevne Grčke. Duga Aeschylusova drama već se izvjesno vrijeme odvijala. Okupljenoj publici u kazalištu bilo je vruće i zrak je bio zagušljiv. Sjajne kugle osvjetljavale su pozornicu i redove sjedala, a baklje i posude za žeravice oko izvođača dodavale su aromatični dim sceni. Iako su šumovi u pozadini bili dovoljno bučni, postojala je opasnost da hrkanje starog vojvode stigne sve do izvođača. "Oče, probudi se!" prošaputao je Leto Atreid, piknuvši vojvodu Paulusa u rebra. "Predstava nije još došla ni do pola." Paulus se promeškoljio i ispravio na stolici u privatnoj loži, otresavši zamišljene mrvice sa širokih prsa. Sjene su se poigravale preko njegovog izboranog, uskog lica i guste pepeljaste brade. Na sebi je imao crnu odoru Atreida s crvenim grbom sokola na lijevoj strani grudi. "Sve je to samo pričanje i stajanje, momče." Žmirkao je prema pozornici, na kojoj se starci gotovo uopæe nisu micali. "A i gledamo je svake godine." "Nije u tome stvar, Pauluse, dragi. Ljudi gledaju." Bila je to Letova majka koja je sjedila s vojvodine druge strane. Tamnoputa gospa Helena, odjevena u prelijepu odoru, ozbiljno je shvaćala pompozne riječi grčkog zbora. "Obrati pažnju na sadržaj. Konačno, to je povijest tvoje obitelji. Ne moje." Leto je prelazio pogledom s jednog roditelja na drugog, svjestan da je obiteljska povijest Kuće Richese, iz koje je potjecala njegova majka, isto toliko slavna i puna gubitaka kao i povijest Atreida. Richesei su trenutno morali podnositi ekonomsku oseku koja je nastupila poslije unosnog 'zlatnog doba'. Kuća Atreida tvrdila je da može slijediti svoje porijeklo preko dvanaest tisuća godina u prošlost, sve do pradavnih Atreusovih sinova na Staroj Terri. Obitelj je bila ponosna na svoju dugu povijest, usprkos brojnim tragičnim i nečasnim mrljama koje je ova sadržala. Vojvoda je bio zaslužan što je izvođenje klasične tragedije o Agamemnonu, najpoznatijem Atreusovom sinu i jednom od zapovjednika koji su osvojili Troju, postalo tradicionalno i priređivalo se svake godine. Sa svojom kao ugljen crnom kosom i uskim licem, Leto Atreid jako je sličio majci, premda je imao očev orlovski nos i sokolov profil. Mladić je pratio izvođenje, odjeven u neudobnu svečanu odjeću, neodređeno svjestan pozadine priče koja je govorila o jednom drugom svijetu. Pisac ove pradavne drame računao je s tim da njegova publika razumije ezoterične opaske. General Agamemnom bio je veliki vojni zapovjednik u jednom od legendarnih ratova iz ljudske povijesti, znatno
prije nastanka strojeva koje misle, a koji su porobili čovječanstvo, i znatno prije nego što je Butlerijanski Džihad oslobodio čovječanstvo. Prvi put za svojih četrnaest godina, Leto je osjetio težinu legendi na svojim leđima; osjetio je povezanost s licima i ličnostima iz zvjezdane prošlosti svoje obitelji. Jednoga će dana naslijediti oca i postati dio povijesti Atreida. Događaji su ga sve više udaljavali od djetinjstva, preobražavajući ga u muškarca. To mu je bilo sasvim jasno. "Najbolje je kada ti nitko ne zavidi", starci su složno izgovorili svoj tekst. "To je poželjnije od opustošenih gradova, bolje nego da izvršavaš naredbe drugih." Prije nego što je otplovio za Troju, Agamemnom je žrtvovao rođenu kćer ne bi li umilostivio bogove da mu pošalju pogodan vjetar. Njegova žena, Clytemnestra, izbezumljena od bola, provela je deset godina muževljevog odsustvovanja kujući zavjeru. Sada, poslije završne bitke u trojanskom ratu, zapaljene su vatre doglasnice duž obale koje su donijele vijest o pobjedi. "Sva se akcija događa izvan pozornice", promrmljao je Paulus, premda nije baš imao interes za čitanje ili književnu kritiku. Živio je za trenutak, hvatajući se za svaku kap iskustva i znanja. Više je volio provoditi vrijeme sa sinom ili svojim vojnicima. "Svi samo stoje ispred dekora, čekajući da Agamemnon stigne." Paulus nije podnosio mirovanje, uvijek govoreći da je čak i pogrešna odluka bolja od nikakve. Leto je smatrao da je stari vojvoda najviše suosjećao sa slavnim vojskovođom, čovjekom koji je sledio vlastito srce. Zbor staraca se utišao, Clytemnestra je izašla iz palače kao bi održala govor, a potom je zbor opet nastavio. Glasnik, koji se pretvarao da se iskrcao iz lađe, izašao je na pozornicu, poljubio tlo i odrecitirao jedan dug monolog. "Agamemnone, slavni kralju! Ti i te kako zaslužuješ našu srdačnu dobrodošlicu, jer si sravnio s tlom Troju i porazio domovinu Trojanaca. Svetišta našeg neprijatelja su u ruševinama, u njima se nikada više neće slaviti njihovi bogovi, a njihova zemlja je poharana." Rat i pustošenje - to je Leta podsjetilo na očevu mladost kada je jurišao u boj za Cara, suzbijajući krvavu pobunu na Ecazu. Išao je iz pustolovine u pustolovinu sa svojim prijateljem Dominicom koji je sada bio Earl Kuće Vernius na Ixu. Kada bi ostao nasamo s Letom, stari vojvoda često je pričao o tim danima s puno ljubavi. U sjeni lože, Paulus je ispustio suviše glasan uzdah, ne skrivajući koliko mu je dosadno. Gospa Helena ga je prostrijelila pogledom, a zatim je opet usredotočila pažnju na dramu, nastojeći na licu zadržati spokojan osmijeh u slučaju da neko pogleda u njenom smjeru. Leto pošalje ocu tobože suosjećajan pogled, a Paulus mu za uzvrat namigne. Vojvoda i njegova žena igrali su svoje uloge, uklapali su se u njih. Konačno, na pozornicu ispod njih stiže Agamemnon, pobjednik u trijumfalnim kolima, u pratnji svoje suložnice, napola lude proročice Cassandre, koja je bila njegov ratni plijen. U međuvremenu, Clytemnestra je
obavila pripreme za doček svog omraženog muža, glumeći odanost i ljubav. Stari Paulus počne olabavljivati ovratnik odore, ali Helena žurno pruži ruku i skloni njegovu. Na licu je zadržala osmijeh. Uočivši ovaj obred kroz koji su njegovi roditelji često prolazili, Leto se osmjehne u sebi. Njegova majka borila se cijelo vrijeme održati ono što je nazivala 'osjećajem za pristojnost', dok se starac ponašao mnogo manje formalno. Iako ga je otac mnogo toga naučio o umijeću vođenja državnih poslova i upravljanju, gospa Helena je naučila svog sina protokolu i uputila ga u religijska proučavanja. Richeseova kćer, gospa Helena Atreid rođena je u jednoj od Velikih Kuća koje su izgubile najveći dio svoje moći i prestiža zbog pogrešnih ekonomskih poteza i političkih spletki. Zato što je istisnuta s mjesta planetnog upravitelja na Arrakisu, Helenina obitelj sačuvala je malo poštovanja zahvaljujući braku iz računa s obitelji Atreid; nekoliko njenih sestara poudavano je u druge Kuće. Usprkos oèiglednim razlikama između njih, stari vojvoda jednom je rekao Letu da je istinski volio Helenu prvih godina koje su proveli zajedno. Vremenom se ta ljubav ohladila, a on je imao mnogo ljubavnica, vjerojatno i više vanbračne djece, premda je Leto bio njegov jedini službeni nasljednik. Kako su desetljeća prolazila, neprijateljstvo između muža i žene je raslo, izazvavši duboki jaz. Sada je njihov brak bio strogo političke prirode. "U prvom redu sam se oženio radi politike, momče", rekao je jednom. "Nisam se ni trebao truditi da u tom braku vidim bilo što drugo. Kada smo mi u pitanju, brak je oruđe. Nastoj ne zabrljati tako što ćeš tu ubaciti ljubav." Leto se ponekad pitao je li Helena ikada voljela njegovog oca ili je voljela samo njegovu titulu i položaj koji je zauzimao. U posljednje vrijeme preuzela je na sebe ulogu Paulusovog kraljevskog nadzornika; cijelo vrijeme se trudila da on bude dotjeran i pristojno obučen. To je utjecalo kako na njezin ugled tako i na njegov. Clytemnestra je na pozornici upravo pozdravila muža, prostrijevši po tlu crveni tepih kako ne bi morao proći kroz prašinu. Praćen velikom pompom i fanfarama, Agamemnon je stupio u dvorac, dok je proročica Cassandra, zanijemjela od užasa, odbila ući. Predvidjela je vlastitu smrt i vojskovođino ubojstvo; naravno, nitko je nije slušao. Putem brižljivo održavanih političkih kanala, Letova majka ostala je u vezi s ostalim moćnim Kućama, dok je vojvoda Paulus uspostavio odličan odnos s običnim žiteljima Caladana. Vojvode Atreidi upravljali su svojim podanicima tako što su im služili i za sebe uzimali od obiteljskih poslova samo onoliko koliko je bilo pošteno. Obitelj je bila bogata, ali bogatstvo nije stekla izrabljivanjem svojih građana. U drami, kada se vojskovođa po povratku otišao okupati, njegova žena-izdajica bacila je na njega grimiznu odoru i izbola na smrt i njega i njegovu ljubavnicu-proročicu.
"Bogovi moji! Kucnuo mi je posljednji čas!" zapomagao je Agamemnon iza scene, izvan dosega pogleda. Stari Paulus se sladunjavo zasmijuljio i nagnuo prema sinu. "Ubio sam mnoge na bojnom polju, ali nijednog još nisam čuo da je izrekao tako nešto umirući!" Helena ga je ušutkala. "Bogovi, zaštitite me, još jedan udarac! Umrijet ću!" Čuo se Agamemnonov glas. Dok je publika bila zaokupljena tragedijom, Leto je pokušao razabrati što misli o ovoj situaciji, shvatiti u kakvoj je ona vezi s njegovim vlastitim životom. Konačno, ovo je njegovo nasljeđe. Clytemnestra je priznala ubojstvo, tvrdeći da se osvetila mužu zbog toga što je žrtvovao kćer, zbog svog kurvanja u Troji, i zbog toga što je otvoreno doveo svoju ljubavnicu Cassandru u njezin dom. "Slavni kralju", zapomagao je zbor, "naša ljubav nema granica, naše suze su nepresušne. Pauk te je namamio u sablasnu mrežu smrti." Letu se okretalo u želucu. Kuća Atreida počinila je užasne stvari u dalekoj prošlosti. Ali obitelj se izmijenila, možda pod pritiskom duhova povijesti. Stari vojvoda bio je častan èovjek koga je Landsraad i te kako uvažavao i koga je njegov narod volio. Leto se nadao da će i s njim biti tako kada dođe njegov red na upravljanje Kućom Atreida. Izgovoreni su i posljednji stihovi drame, i glumci se zaputiše preko pozornice pokloniti se okupljenim političkim vođama i poslovnim ljudima koji su svi od reda bili odjeveni onako kako je to dolikovalo njihovom položaju. "Pa, drago mi je što se i to završilo", uzdahnu Paulus kada su se upalile glavne sjajne kugle u kazalištu. Stari vojvoda je ustao i poljubio ženu u ruku dok su izlazili iz kraljevske lože. "Samo ti idi, draga moja. Moram nešto reći Letu. Pričekaj nas u odaji za prijem." Helena pogleda sina i krene hodnikom drevnog kazališta sagrađenog od kamena i drveta. Njezin mu je pogled rekao da ona točno zna što mu to Paulus namjerava priopćiti, ali se držala drevne tradicije prema kojoj muškarci vode 'važne razgovore' dok se žene bave drugim stvarima. Trgovci, važni poslovni ljudi i ostali uvaženi građani počeli su ispunjavati hodnik, pijuckajući caladansko vino i grickajući predjela. "Ovuda, momče", reče stari vojvoda, krenuvši prolazom koji je vodio iza pozornice. On i Leto prođoše pokraj dvojice stražara koji ih pozdraviše. Poslije su se cijevnim dizalom popeli četiri razine do pozlaćene garderobe. U zraku su lebdjele balutske kristalne sjajne kugle, sijajući toplom narančastom svjetlošću. Nekada su to bile odaje u kojima je živio jedan legendarni caladanski glumac, a sada su ovu prostoriju koristili samo Atreidi i njihovi najbliži savjetnici kada im je bila neophodna osama. Leto se pitao zbog čega ga je otac doveo ovamo. Nakon što je za sobom zatvorio vrata, Paulus je skliznuo u zeleno-crnu lebdeću stolicu i dao Letu znak rukom da zauzme onu preko puta njega. Mladić ga posluša i pomoću kontrolnih uređaja podigne lebdeću stolicu kako bi mu se oči našle u ravnini s očevim. Leto je to činio samo kada su njih dvojica bili sami; to sebi nije dopuštao čak
ni u prisustvu majke, koja bi takvo ponašanje smatrala neprimjerenim i bez poštovanja. Za razliku od nje, starog vojvodu su sinovljeva drskost i odlučnost podsjećale na vlastitu mladost. "Dovoljno si odrastao, Leto", poče Paulus, izvadivši izrezbarenu drvenu lulu iz pregrade na naslonjaču za ruke od stolice. Nije gubio vrijeme na prazne razgovore. "Kucnuo je čas da upoznaš još nešto osim vlastitog dvorišta. Zbog toga te šaljem na Ix učiti." Zagledao se u crnokosog mladića koji je jako nalikovao majci, ali je imao svijetliju kožu, izrazito maslinastu put. Imao je usko lice oštrih crta i duboke sive oci. Ix, Letov puls se ubrza. Planet strojeva. Čudno i strano mjesto. Svi su u carstvu znali za nevjerojatnu tehnologiju tog tajanstvenog svijeta i njihove inovacije, ali ga je vrlo mali broj ljudi ikada posjetio. Leto se na trenutak izgubio, kao da se odjednom našao na palubi broda u oluji. Njegov je otac volio priređivati ovakva iznenađenja, da vidio kako će Leto reagirati na izmijenjenu situaciju. Ixijanci su čuvali svoje industrijske tajne pod neprozirnim velom. Pričalo se da balansiraju na rubu legalnosti, proizvodeći uređaje kojima sasvim malo treba da naruše zabrane Džihada vezane za strojeve koje misle. Zašto me onda otac šalje na jedno takvo mjesto, i kako je to uspio srediti? Zašto mene nitko ništa nije pitao? Robo-stol izniknu iz poda pokraj Leta i ponudi mu čašu hladnog soka od jabuke. Znalo se što mladić voli, isto kao što je bilo poznato i to da stari vojvoda neće poželjeti ništa drugo osim lule. Leto otpi gutljaj kiselog pića, skupivši usne. "Tamo ćeš provesti u učenju godinu dana", reče Paulus, "u skladu s tradicijom savezničkih Velikih Kuća. Život na Ixu se i te kako razlikuje od ovog na našem idiličnom planetu. Uči iz toga." Zagledao se u lulu koju je držao u ruci. Bila je izrezbarena od elakanskog džakaranda-drveta tamnosmeđe boje, s godovima koji su se presijavali na svjetlosti što su je bacale sjajne kugle. "Vi ste bili tamo, sir", Leto se osmjehne kada se sjetio. "Posjetiti svog prijatelja Dominica Verniusa, je li tako?" Paulus dodirne pločicu za paljenje na boku lule, zapali duhan — zapravo, zlatni morski korov bogat nikotinom. Duboko je povukao, a zatim ispustio dim. "Više puta. Ixijanci su izdvojeno društvo i ne vjeruju strancima. Stoga ćeš morati proći velik broj provjera, ispitivanja i skeniranja. Svjesni su da ne smiju ni na trenutak popustiti u oprezu, jer to za njih može biti pogubno. Kako Velike tako i Male Kuće priželjkuju ono što Ix ima i voljele bi se toga domoći." "Jedni od njih su i Richesei", primijeti Leto. "Nemoj to slučajno reći pred svojom majkom. Richesei su sada samo sjena onoga što su nekada bili, jer ih je Ix nadigrao u svim ekonomskim ratovima." Nagnuo se naprijed i pućnuo iz lule. "Ixijanci su majstori industrijske sabotaže i prisvajanja patenata. Danas su Richesei jedino dobri u proizvodnji jeftinih kopija, bez ikakvih inovacija." Leto je razmislio o ovim
komentarima koji su za njega bili novost. Stari vojvoda otpuhne dim, napuhavši obraze tako da mu se brada nakostriješila. "Za razliku od tvoje majke, mladiću, mi smo propustili kroz filtar informacije koje si upravo čuo. Kuća Richese je bila najtragičniji gubitnik. Tvoj djed, grof Ilban Richese, imao je veliku obitelj i više je vremena provodio sa svojim potomcima nego što je pazio na svoje poslovne interese. Zato nije bilo iznenađenje što su njegova djeca, kada su odrasla, bila razmažena, a njegovo se bogatstvo rasulo." Leto kimne glavom, budno prateći kao i uvijek ono što mu je otac govorio. Ali on je već znao mnogo više nego što je Paulus pretpostavljao; kada je bio sam, slušao je holosnimke i film-knjige koje su mu nepažljivi nadzornici ostavljali na dohvat ruke. Upravo mu je sinulo, međutim, da je sve to bilo namjerno, dio plana da se pred njim poput cvijeta rastvori povijest majčine obitelji, laticu po laticu. Uz obiteljsko zanimanje za Richese, Leto je uvijek smatrao da je i Ix isto toliko zanimljiv. Nekada industrijski suparnici Richesea, Kuća Vernius od Ixa preživjela je kao tehnološki jaka Kuća. Kraljevska obitelj s Ixa bila je jedna od najbogatijih u carstvu — i on će tamo učiti. Kroz misli mu prodriješe očeve riječi. "Učit ćeš s princem Rhomburom, nasljednikom plemićke titule Verniusa. Nadam se da ćete se vas dvojica dobro slagati. Otprilike ste istih godina." Princ od Ixa. Leto je grozničavo razmišljao, nadajući se da mladić nije razmažen, poput tolike druge djece iz moćnih obitelj Landsraada. Zašto barem nije princeza, s licem i stasom kao u one kćerke bankara Ceha koju je upoznao prošlog mjeseca na balu povodom plimske ravnodnevice? "Pa... kakav je taj princ Rhombur?" upita Leto. Paulus se nasmije, bučno, na način svojstven čovjeku čiji život nije bio lišen raskalašenosti i bestidnih epizoda. "Pa, mislim da ne znam. Odavno nisam posjetio Dominica i njegovu ženu Shando u njihovom domu." Nasmiješio se, prisjetivši se nečega. "Ah, Shando — bila je nekada Careva ljubavnica, ali ju je Dominic ukrao starom Elroodu ispred nosa." Glasno i bezobrazno se zahihotao. "Imaju sina... i kćerku. Zove se Kailea." Smiješeći se zagonetno, stari vojvoda je nastavio. "Toliko toga moraš naučiti, dječače moj. Nakon godinu dana obojica ćete doći učiti na Caladan — promjena sredine za učenje. Ti i Rhombur bit ćete odvedeni na posjede pundiriže u nizinskim močvarama na južnom kontinentu, kako biste živjeli u kolibama i radili na rižinim poljima. Putovat ćete u morske dubine u Nellovoj komori i vadit ćete koraljne dragulje." Nasmiješio se i pljesnuo sina po ramenu. "Neke se stvari ne mogu naučiti iz film-knjiga ili u učionicama." "Da, sir." Osjetio je slatkoću joda iz duhana od morskog korova. Namrštio se, nadajući se da je dim prikrio njegov izraz lica. Ova drastična i neočekivana promjena njegovog života nije mu bila po volji, ali poštovao je oca; Leto je, zahvaljujući mnogim teškim lekcijama, naučio da stari vojvoda dobro zna o čemu govori, kao i da je Paulusova najveća želja osigurati da
mu sin krene njegovim putem. Vojvoda se zavalio u svoju lebdeću stolicu, ljuljuškajući se u zraku. "Momče, vidim da nisi baš jako zadovoljan, ali ovo će biti iskustvo od životne važnosti za tebe i Dominicovog sina. Ovdje na Caladanu obojica ćete naučiti našu najveću tajnu — kako pridobivamo potpunu odanost naših podanika, kao i zašto u naše ljude imamo neograničeno povjerenje, za razliku od Ixijanaca koji svojim podanicima uopće ne vjeruju." Paulus se uozbiljio, a u očima mu se više nije nazirao ni tračak dobrog raspoloženja. "Sine moj, to je važnije od bilo čega što ćeš naučiti na jednom industrijskom svijetu: ljudi su puno važniji od strojeva." To je bila poslovica koju je Leto često imao prilike čuti; ta rečenica bila je dio njega, njena važnost mogla se usporediti s disanjem. "Zbog toga se naši vojnici tako dobro bore." Paulus se nagnuo naprijed, obavijen dimom koji je neposredno prije toga otpuhnuo. "Jednog dana postat ćeš vojvoda, momče, patrijarh Kuće Atreida i uvaženi predstavnik u Landsraadu. Tvoj će glas tamo vrijediti isto onoliko koliko i glas bilo kojega drugog vladara Velikih Kuća. To je velika odgovornost." "Snaći ću se." "Siguran sam da hoćeš, Leto... ali dopusti sebi da se malo opustiš. Ljudi osjećaju kada nisi sretan - a kada njihov vojvoda nije sretan, stanovništvo nije sretno. Pusti da pritisak prijeđe preko i kroz tebe; na taj način ti neće moći nauditi." Ispružio je prst kao da ga grdi. "Više se zabavljaj." Da se zabavljam. Leto opet pomisli na kćerku bankara Ceha, zamislivši punoću njenih grudi i bokova, vlažnost usana, zavodnički način na koji ga je gledala. Možda on i nije bio onoliko ozbiljan koliko je njegov otac mislio da je... Popio je još jedan sok od jabuke; kisela hladnoća rasplinjavala mu se u grlu. "Sir, zašto nas Ixijanci podvrgavaju ispitivanju i pokraj vaše dokazane odanosti, opće poznate vjernosti Atreida prema saveznicima? Zar mislite da jedan Atreid, i uz sve što je usađeno u njemu, ikada može postati izdajnik? Bismo li ikada mogli postati poput... poput Harkonnena?" Stari vojvoda se namrštio. "Nekada se nismo baš mnogo razlikovali od njih, ali to su priče za koje još nisi spreman. Sjećaš se drame koju smo upravo gledali." Podigao je prst. "Stvari se mijenjaju u carstvu. Savezi se sklapaju i propadaju u trenu." "Ne naši savezi." Paulus se zagleda u dječakove sive oči, a zatim skrene pogled prema kutu gdje se dim iz njegove lule vrtložio, stvarajući gustu zavjesu. Leto uzdahne. Toliko toga je želio saznati, i to odmah. Ali dobivao je informacije mrvicu po mrvicu, slične zalogajčićima na nekom od pomodnih prijema svoje majke. Čuli su ljude koji su vani hodali tamo-amo, prazneći kazalište za sljedeću predstavu Agamemnona. Glumci će se odmoriti, presvući kostime, pripremiti se za drugu publiku. Sjedeći u ovoj privatnoj odaji sa svojim ocem, Leto se osjećao odraslijim nego ikada. Možda će sljedeći puta
i on pripaliti lulu. Možda će popiti nešto jače od soka od jabuke. Paulus se ponosno zagledao u njega. Leto mu je uzvratio osmijeh i pokušao zamisliti kako će to biti kada on bude vojvoda Atreid — a onda osjeti iznenadni nalet krivnje kada je shvatio da će njegov otac prethodno morati umrijeti da bi on mogao staviti na svoj prst vojvodski pečatnjak. Nije to želio, i bio je zahvalan što do toga neće još dugo doći. To je bilo još daleko u budućnosti. 4. Svemirski Ceh: jedna noga političkog tronošca kpji održava Veliku Konvenciju. Ceh je bio druga škola za mentalno-fizičku obuku (vidi Bene Gesserit) poslije Butlerianskog Džihada. Cehovski monopol na putovanja i prijevoz robe kroz svemir, kao i na međunarodno bankarstvo, uzet je kao početak Carskog kalendara. Terminologija Carstva. SA SVOG IZDIGNUTOG MJESTA na zlatnom lavljem prijestolju, Car Elrood IX mrštio se na presamouvjerenog čovjeka širokih ramena koji je stajao u podnožju kraljevske kocke, s jednom čizmom, koja je najvjerojatnije bila prljava, na najnižoj stubi. Sjajne ćele, koja je podsjećala na mramornu kuglu s vrha stupa neke ograde, Earl Dominic Vernius i dalje je imao držanje popularnog i odlikovanog junaka iz rata, iako su ti dani odavno prošli. Elrood je sumnjao da se itko više sjećao lakomislenih dana slave tog čovjeka. Carski kancelar, Aken Hesban, brzo priđe posjetitelju i otresito mu zapovijedi da makne čizmu koja je tu djelovala uvredljivo. Hasbanovo lice imalo je bolesnu žućkastu boju, a usta su mu bila obrubljena dugačkim i opuštenim brkovima. Posljednji zraci kaitanske popodnevne sunčeve svjetlosti prošarali su najviše dijelove zida, ulijevajući se poput sjajnih zlatnih rijeka kroz uske prizmatske prozore. Earl Vernius od Ixa uklonio je nogu, jer mu je to bilo zapovjeđeno, ali nastavio je srdačno netremice gledati u Elrooda. Ovratnik Dominicove tunike krasio je ixijanski grb, grimizno-bakrena spirala. Iako je Kuća Corrino bila daleko moćnija od vladajuće obitelji na Ixu. Dominic je imao izluđujuću naviku da se prema Caru odnosi kao prema sebi ravnom, kao da mu je njihova prošlost — kako ona dobra tako i loša - dopuštala da zanemari formalnosti. Kancelar Hesban to uopće nije odobravao. Prije mnogo desetaka godina Dominic je predvodio legije carskih trupa za vrijeme bespoštednih građanskih ratova, i od tada, zapravo, nije bogzna koliko poštovao svoga Cara. Elrood se uvalio u političke nevolje pri kraju svog burnog braka s četvrtom ženom Hablom, tako da je nekoliko vođa Landsraada bilo primorano upotrijebiti vojnu silu svojih Kuća, ne bi li opet uspostavili red i mir. Kuća Vernius s Ixa bila je jedan od tih saveznika, isto kao i Atreidi. Dominic se sada osmjehivao ispod ekstravagantnih brkova i gledao Elrooda umornim očima. Stan lešinar nije
zaradio prijestolje zahvaljujući velikim djelima ili samilosti. Dominicov praujak Gaylord jednom prilikom je rekao: "Ako si rođen kao moćan, moraš dokazati da zaslužuješ tu moć čineći dobra djela - ili se odreći moći. Učiniti bilo što manje od toga značilo bi da postupaš bez savjesti." Stojeći nestrpljivo na podu u obliku šahovskog polja od uglačanih kamenih kvadrata — uzoraka sa svih svjetova u carstvu — Dominic je čekao da Elrood progovori. Milijun svjetova? Nemoguće da ovdje ima toliko kamtnih ploča, mada ne želim biti taj koji će ih prebrajati. Kancelar je zurio odozgo u njega kao da se hrani samo kiselim mlijekom. Međutim, earl Vernius je i sam bio vičan toj igri i nije mu padalo na pamet da se uplaši; odbijao je upitati zbog čega je pozvan. Jednostavno je mirno stajao, smiješeći se starcu. Dominicov izraz lica i svijetle oči nagovještavali su da mu je poznato mnogo više neugodnih osobnih tajni o starcu nego što mu je to Shando otkrila, tako da je sumnja izjedala Elrooda, poput elakanskog gorkog roga koji je nosio o boku. Nešto se pomaklo s desne strane, i Dominic ugleda neku ženu odjevenu u crnu odoru ispod lukova vrata, jednu od benegesseritskih vještica. Nije uspio prepoznati joj lice, djelomično zaklonjeno navučenom kapuljačom. Ozloglašeni sakupljač tajni, red Bene Gessent uvijek je bio blizu središta moći, stalno motreći... stalno manipulirajući. "Neću te pitati je li to točno, Verniuse", konačno se oglasi Car. "Moji izvori su nepogrešivi, i znam da si počinio taj užas. Ixijanska tehnologija! Pih!" Izveo je to kao da je pljunuo kroz uvele usne. Dominic se suzdržao da ne prevrne očima; Elrood je oduvijek precjenjivao djelotvornost svojih melodramskih gesta. Dominic se nastavio smiješiti, pokazujući niz zuba. "Nisam svjestan da sam počinio bilo kakav 'užas′, sire. Upitajte svog Istinozborca, ako meni ne vjerujete." Na trenutak je pogledao pripadnicu reda Bene Gesserit u tamnoj odori. "Puka semantika — ne pravi se glup, Dominic." Posjetitelj je nastavio strpljivo čekati, tjeravši Cara da javno iznese svoju optužbu. Elrood se razbjesnio, a za njim se razbjesnio i kancelar. "Do vraga, tvoj novi projekt za astrobrod omogućit će Cehu, koji već ima prokleti monopol na svemirski transport, da svaki put prenese šesnaest posto više tereta!" Dominic se naklonio, i dalje se blago smiješeći. "Zapravo, moj gospodaru, uspjeli smo postići povećanje od osamnaest posto. To je znatno poboljšanje u odnosu na prethodni model i nije u pitanju samo novi trup već je i nova tehnologija za podizanje štitnika sada lakša i zauzima manje mjesta. I tako smo povećali djelotvornost. To je srž ixijanskih inovacija, zahvaljujući kojima se Kuća Vernius izdigla tijekom stoljeća." "Vaše izmjene omogućuju smanjenje broja letova koje Ceh mora obaviti ne bi li prenio istu količinu tereta."
"Naravno, sir." Dominic je pogledao starca kao da je ovaj nevjerojatno tupav. "Ako povećate kapacitet svakog astrobroda, smanjujete broj letova potrebnih da se prenese ista količina robe. Jednostavna matematika." "Vaš novi model donijet će velike glavobolje Carskoj Kući, Earl Verniuse", izjavi Aken Hesban, stežući lanac koji je određivao njegov položaj, kao da je maramica. Njegovi dugački brkovi ličili su na kljove morža. "Nije teško shvatiti vaše kratkovidne razloge za zabrinutost, sir", uzvrati Dominic, ni ne udostojivši pogledati uštirkanog kancelara. Porez koji je Car ubirao zavisio je od broja letova, a ne od količine tereta, tako da će novi model astrobroda uvjetovati znatno smanjenje prihoda Kući Corrino." Dominic raširi široke ruke, pune ožiljaka, zauzevši držanje koje je djelovalo uzvišeno i razumno. "Ali kako možete zahtijevati da spriječimo očigledni napredak? Ix ni na koji način nije narušio propise Velike Pobune. Imamo punu podršku Svemirskog Ceha i Landsraada." "Učinio si to znajući da ćeš izazvati moj bijes?" Elrood se nagnuo naprijed na masivnom prijestolu, tako da je sada još više podsjećao na lešinara. "Ma, dajte, sir!" Dominic se nasmijao, omalovaživši Carevu zabrinutost. "Osobnim osjećajima nema mjesta u pohodu na napredak." Elrood ustane sa stolice, tako da mu je sada valovita državnička odora visjela poput cerade s tijela sličnog kosturu. "Ne mogu opet pregovarati s Cehom oko poreza zasnovanog na metričkim tonama, Verniuse. I ti to znaš!" "A ja ne mogu promijeniti jednostavne zakone ekonomije i trgovine." On zavrti sjajnom glavom, a potom slegne ramenima. "To je samo posao, Elroode." Dvorjani zadržaše dah dok su slušali kako se Dominic Vernius neformalno i prisno obraća Caru. "Čuvajte se", upozori ga kancelar. Dominic uopće nije obratio pažnju na njega, već je nastavio. "Ove izmjene modela utjecat će na mnoge ljude, uglavnom pozitivno. Nas zanima samo napredak, i trudimo se da što je bolje moguće obavimo posao za klijenta, a to je u ovom slučaju Svemirski Ceh. Cijena jednog novog astrobroda premašuje standardnu godišnju zaradu većine planetnih sustava." Elrood je zurio odozgo u njega. "Možda je ovo pravi trenutak da moji službenici i izdavači dozvola izvrše inspekciju tvojih proizvodnih kapaciteta." Glas mu je zazvučao prijeteći. "Dobio sam izvještaje o tome da ixijanski znanstvenici možda razvijaju tajne, ilegalne strojeve koji misle, narušavajući time odredbe Džihada. Da, također sam čuo pritužbe vezane za ugnjetavanje radničke klase, tvojih suboida. Je li tako, Akene?" Kancelar ozbiljno kimne glavom.
"Da, vaše veličanstvo." "To su puke glasine." Dominic se zahihotao, premda pomalo nesigurno. "Ne postoji ni jedan jedini dokaz." "Nažalost, bile su to anonimne prijave, tako da nisu službeno registrirane." Car je spojio ruke i počeo lupkati vrhovima dugačkih noktiju jednim o druge, dok mu se licem polako razlijevao osmijeh. "Da, vjerujem da će najbolje biti da obavimo nenajavljenu inspekciju Ixa — prije nego što stigneš poslati upozorenje i srediti da bilo što bude skriveno." "Unutrašnji poslovi Ixa su izvan vaše nadležnosti, prema odavno ustanovljenom paktu između carstva i Landsraada." Dominic je sada već bio razdražen, ali se trudio sačuvati pribranost. "Ja nisam sklopio nikakav sličan dogovor." Elrood spusti pogled na svoje nokte. "A Car sam već vrlo, vrlo dugo." "Vaš predak je to učinio, i to vas obavezuje." "Posjedujem moć da sklapam i kršim dogovore. Ti, izgleda, ne shvaćaš da sam ja Padišah Car, i da mogu činiti što me volja." "Landsraad će imati za reći nekoliko riječi povodom toga, Roody." Dominic je istog časa zažalio što je upotrijebio taj nadimak. Ali bilo je prekasno. Ključajući od bijesa, Car skoči na noge i upre optužujući, drhtavi prst u Dominica. "Kako se usuđuješ!" Stražari Sardaukari zauzeše stav pripravnosti, lativši se oružja. "Ako budete inzistirali na carskoj inspekciji", reče Dominic napravivši prezrivu gestu odbacivanja, "oduprijet ću se i uložiti službenu žalbu na landsraadskom sudu. Nemate argumente i svjesni ste toga." Naklonio se i povukao. "Imam jako puno posla, sir. Oprostite me, molim vas, moram se udaljiti." Elrood je sijevao očima prema njemu, uzdrman imenom od milja koje je Dominic upotrijebio. Roody. Obojica su znala da je upravo tim nadimkom Elrooda oslovljavala jedino njegova bivša priležnica, prelijepa Shando... koja je sada bila gospa Vernius. Poslije pobune na Ecazu, Car Elrood je odlikovao hrabrog mladog Dominica i dodijelio mu pravo da proširi svoj posjed uključivši u njega ostale svjetove u sustavu Alkaurops. Na Elroodov poziv, mladi Earl Vernius provodio je dosta vremena na dvoru, ratni junak koji je trebao biti ukras na carskim banketima i državničkim obredima. Srčani Dominic bio je vrlo popularan, dobrodošao gost, ponosan i zabavan suparnik za stolom. Ali upravo tu je Dominic upoznao Shando, jednu od Carevih mnogih priležnica. U to vrijeme, Elrood nije imao ženu; njegova četvrta i posljednja žena Habla umrla je pet godina ranije, i on je već imao dva muška nasljednika (premda će njegov stariji sin, Fafnir, biti otrovan kasnije te godine). Car je nastavio imati svitu prelijepih žena, iako u prvom redu samo ugleda radi, jer je vrlo rijetko odvodio Shando ili bilo koju drugu priležnicu u krevet. Iako je to bilo opasno, Dominic i Shando su se zaljubili, ali su svoju vezu tajili mnogo mjeseci.
Bilo je očigledno da se Elrood prestao zanimati za nju poslije pet godina, tako da, kada je zatražila da je otpusti iz službe i da napusti carski dvor, Elrood je - iako začuđen — pristao. Bila mu je draga, i nije vidio razloga da joj odbije taj jednostavan zahtjev. Ostale priležnice smatrale su Shando blesavom što se odriče carskog bogatstva i pažnje, ali njoj je bilo dosta jalovog života u izobilju; umjesto toga željela je pravi brak i djecu. Elrood je, naravno, uopće nije namjeravao uzeti za ženu. Čim je bila oslobođena iz carske službe, Dominic Vernius se oženio njome; izrekli su svoje zakletve uz najmanju moguću pompu i zadovoljili se skromnim obredom, ali ipak po svim propisima. Kada je Elrood čuo da je još neki muškarac bacio oko na nju, njegov muški ponos iznenada ga je natjerao da se predomisli - ali bilo je prekasno. Od tada je bio neprijateljski raspoložen prema Dominicu, osjećajući se kao rogonja i paranoično se plašeći koje je sve krevetne tajne Shando mogla podijeliti sa svojim mužem. Roody. Vještica reda Bene Gesserit, koja je stajala blizu prijestolja, povukla se dublje u sjenu iza pjegavog stupa od canidarskog granita. Dominic nije mogao utvrditi je li žena pod kapuljačom zadovoljna ili su je iznervirali događaji koji su se upravo odigrali. Suzdržavajući se ne zateturati, ne žuriti, Dominic je samouvjereno prošao pokraj dva sardaukarska stražara i ušao u vanjski hodnik. Dovoljan bi bio samo Elroodov mig da ga istog trena pogube. Dominic je ubrzao korak. Corrini su bili poznati po svojoj svadljivoj naravi. Dosta često su se morali iskupljivati za brzoplete i loše proračunate reakcije, koristeći za isplatu neizmjerno obiteljsko bogatstvo. Ubojstvo poglavara Kuće Vernius za vrijeme primanja kod Cara mogla bi upravo biti jedna od takvih nepromišljenih reakcija - da nije bilo Svemirskog Ceha. Ceh je Ixu posvećivao izrazitu pažnju i davao mu velike ustupke - uostalom, upravo je prihvatio novi model astrobroda - tako da se čak ni Car ni njegovi okrutni Sardaukari nisu usuđivali suprotstaviti se. Ovo je bila ironična situacija, ako se ima u vidu vojna moć Kuće Corrino, jer Ceh nije uopće imao borbenu silu, nikakvo vlastito naoružanje. Ali bez Ceha i njihovih Navigatora, koji su vidjeli staze kroz nabiran prostor, ne bi bilo putovanja kroz svemir, međuplanetnog bankarstva - kao ni Carstva kojim bi Elrood vladao. Ceh je u svakom trenutku mogao uskratiti svoje usluge, stavši tako na kraj vojnim pohodima. Od kakve bi koristi bili Saurdakari ako bi ostali vezani za Kaitain? Konačno stigavši do glavnih izlaznih vrata carskog dvorca i prošavši ispod salusanskog luka od lave, Dominic je sačekao da trojica stražara obave skeniranje, što je nalagalo osiguranje. Na nesreću, zaštita Ceha protezala se samo dotle. Dominic nimalo nije poštovao starog Cara. Pokušao je prikriti prezir prema patetičnom vladaru milijuna svjetova, ali je napravio strašnu pogrešku kada je sebi dopustio da o njemu razmišlja kao o običnom čovjeku, bivšem ljubavniku svoje žene. Kada se netko prezrivo odnosio prema
Elroodu, ovaj je bio u stanju uništiti cijeli planet samo ako bi mu se tako prohtjelo. Car je bio osvetoljubiv. Svi Corrini su bili takvi. Imam ja svoje veze, razmišljao je Elrood dok je ispraćao pogledom protivnika. Mogu podmititi neke od radnika koji rade dijelove za te poboljšane astrobrodove — premda bi to možda bilo teško, jer suboide, izgleda, smatraju bezumnim bićima. Ako to ne uspije, Dominic, mogu pronaći druge ljude koje si odbacio i zaboravio na njih. Tvoja pogreška bit će u tome što ih više nemaš u vidu. Elrood je prizvao u sjećanje predivnu Shando i prisjetio se njihovih najprisnijih zajedničkih trenutaka, od prije više desetaka godina. Grimizne plahte od mer-svile, veliki krevet, miomirisni plamenici i sjajne kugle-ogledala. Kao Car, mogao je imati bilo koju ženu koju je htio — i izabrao je Shando. Tijekom dvije godine bila je njegova omiljena priležnica, još dok mu je bila živa žena Habla. Sitnih kostiju i malena, djelovala je krhko poput porculanske lutke, i taj izgled je njegovala tijekom godina provedenih na Kaitainu; ali Elrood je također znao da je imala pronicljiv um i odlučnost. Uživali su u zajedničkom rješavanju višejezičnih slagalica. Shando bi mu prošaputala 'Roody' u uho kada bi je pozvao u carsku spavaću sobu, a ispuštala bi prave uzvike kada bi doživljavala vrhunce. Začuo je u sjećanju njezin glas. Roody... Roody... Roody... Kako je, međutim, bila niskog roda, Shando jednostavno nije bila pogodna za njega. To nikada nije dolazilo u obzir. Poglavari kraljevskih Kuća rijetko kad su se ženili svojim priležnicama, a nijedan Car to nikada nije učinio. Vatreni mladi Dominic, sa svojim lukavstvima i laskanjima, nagovorio je Shando da se oslobodi, da izigra Elrooda, a potom ju je odveo na Ix, gdje se tajno vjenčao s njom. Zaprepaštenje Landsraada uslijedilo je tek kasnije, i usprkos skandalu njih dvoje su ostali u braku tolike godine. A Landsraad je, iako mu je Elrood uputio peticiju, odbio bilo što poduzeti. Uostalom, Dominic se oženio djevojkom, a Car nikada nije imao namjeru to učiniti. Sve je bilo po zakonu. Usprkos svojoj nevažnoj ljubomori. Elrood nije mogao tvrditi da je Shando bila preljubnica, ni prema kakvom pravnom mjerilu. Ali sada je Dominic Vernius javno pokazao da zna prisni nadimak koji mu je nadjenula. Što je još Shando rekla svome mužu? To ga je izjedalo poput poritrinske hrane. Na ekranu monitora vezanog za ručni zglob gledao je Dominica na glavnim vratima, dok su blijede zrake sigurnosnog skenera prelazile preko njega — naprave koja je bila samo jedna u nizu domišljatih ixijanskih strojeva. Mogao je poslati znak, i sonde bi istog trenutka razorile čovjekov um, napravivši od njega biljku. Neočekivani energetski udar... užasan nesretni slučaj... Kakva ironija da Elrood upotrijebi ixijanski skener za ubojstvo Earla od Ixa. Oh, kako je samo želio to učiniti! Ali ne sada. Nije bio pogodan trenutak, uslijedila bi neugodna pitanja, možda čak i istraga. Slične osvete zahtijevale su suptilnost i planiranje. Iznenađenje i krajnja
pobjeda postignuti na taj način mnogo bi ga više zadovoljili. Elrood je isključio monitor, i ekran se zacrnio. Stojeći pokraj glomaznog prijestolja, kancelar Aken Hesban nije se usudio upitati zbog čega se njegov Car smiješi. 5. Najznačajnija svrha ekologije je shvaćanje posljedica. PARDOT KYNES, Ekologija Bele Tegeuse, Uvodni izvještaj za Carstvo. NA OBZORJU oštrom poput britve treperava atmosfera bila je ispunjena pastelnim bojama izlazećeg sunca. U jednom kratkom trenutku vedar spokoj Arrakisa dopustio je toploj svjetlosti da preplavi naborani krajolik... Iznenada se sve kupalo u svjetlosti i sve većoj vrućini. Bijelo sunce odskočilo je iznad obzora, ne sjajeći prije toga dugo u sprženom zraku. Stigavši konačno na ovaj pustinjski svijet, Pardot Kynes duboko je udahnuo zrak pa se tek onda sjetio staviti masku za lice preko nosa i usta kako bi spriječio veliki gubitak vlage. Njegova rijetka kosa boje pijeska lepršala je na blagom povjetarcu. Na Arrakisu je bio tek četiri dana i već je osjetio da ovo pusto mjesto skriva mnogo više tajni nego što ih je moguće otkriti tijekom jednog životnog vijeka. Više bi volio da su mu prepustili da radi po svome. Želio je sam lutati preko Velikog Bleda, noseći uređaje i vodeći dnevnike, proučavajući osobine stjenovite lave i slojevitih dina. Međutim, kada je Glossu Rabban, barunov bratić i nasljednik Kuće Harkonnen, objavio namjeru da ode u duboku pustinju ne bi li ulovio jednog od legendarnih pustinjskih crva, to je bila prilika koju Kynes nije mogao propustiti. Kako je bio obični planetolog u pratnji, znanstvenik, a ne ratnik, osjećao je da se ne uklapa. Pustinjske trupe Harkonnena ponijele su oružje i eksplozive iz oklopljene središnje tvrđave. Krenuli su vojnim transportom koji je vodio čovjek po imenu Thekar; tvrdio je da je nekada živio u jednom pustinjskom selu, premda je sada bio trgovac vodom u Kartagi. Jako je sličio na Slobodnjaka, iako to nije priznavao, ali nitko od Harkonnena to kao da nije primjećivao. Rabban nije imao neki određeni plan kako da uđe u trag jednoj od ogromnih vijugavih zvijeri. Nije želio otići na neko mjesto na kome se skuplja začin, gdje bi ga posada mogla omesti u poslu. Želio je sam krenuti u potjeru za jednom takvom zvijeri i ubiti je. Ponio je jednostavno svo oružje koga se uspio sjetiti i oslonio se o svoj nagonski dar za uništavanjem... Nekoliko dana ranije, Kynes je stigao na Arrakis diplomatskim raketoplanom, spustivši se u prljavi, premda razmjerno novi grad. Jedva čekajući početi raditi, dao je osobno barunu na uvid dokumente iz kojih se vidjelo da ga je na ovaj zadatak poslao Car. Vitak, crvenokos muškarac
pažljivo je iščitao Kynesove upute, a zatim je provjerio carski pečat. Skupio je mesnate usne prije nego što je gunđavo obećao suradnju. "Imat ćete je sve dok ne budete ometali pravi posao." Kynes se naklonio. "Sasvim mi odgovara biti sam i da se svima klonim s puta, moj gospodaru barune." Prva dva dana proveo je u gradu kupujući opremu za pustinju, razgovarajući s ljudima iz pograničnih sela, saznajući sve što je mogao o legendama pustinje, upozorenjima, običajima, tajnama koje je trebalo istražiti. Shvaćajući važnost takvih stvari, Kynes je potrošio značajnu svotu na najbolje pustinjsko odijelo koje je mogao naći, jer će mu ono biti neophodno da preživi na otvorenom; također je podosta platio za parakompas, pročišćivače vode i pouzdane uređaje za čuvanje bilješki. Pričalo se da mnoga plemena tajanstvenih Slobodnjaka živi u divljini. Kynes je želio porazgovarati s njima, shvatiti kako uspijevaju preživjeti u tako negostoljubivoj sredini. Ali kada bi se Slobodnjaci našli na nepoznatom terenu, unutar zidina Kartage, postajali su šutljivi, i uvijek bi se žurno udaljili kada bi pokušao duže razgovarati s njima... Samog Kynesa nije mnogo zanimao grad. Kuća Harkonnen podigla je novi štab en masse kada je, prije četiri desetljeća, zahvaljujući manipulacijama Ceha, dobila Arrakis kao kvazi-dobro na upravljanje. Kartaga je bila izgrađena vrlo brzo zahvaljujući nepresušnoj ljudskoj radnoj snazi, bez ikakvih finesa ili vođenja računa o pojedinostima: blokovi zgrada napravljeni su od substandardnih materijala za skromne svrhe i namijene. Bez imalo elegancije. Kartaga kao da nije pripadala ovamo; njena arhitektura i položaj vrijeđali su njegov senzibilitet. Kynes je imao urođenu sposobnost da shvati tkanje jednog ekosustava, kako se dijelovi uklapaju u prirodnom svijetu. Ovom staništu ljudi ovdje jednostavno nije bilo mjesto, nalikovao je na čir na koži planeta. Sljedeće mjesto prema jugozapadu, Arrakeen, bio je primitivniji grad koji je, međutim, izrastao polako, prirodno, ugnijezdivši se nasuprot planinskog bedema pod nazivom Zaštitni Zid. Možda je Kynes trebao otići prvo tamo. Međutim, politički zahtjevi primorali su ga da prije svega uspostavi vezu s vladarima ovog planeta. To mu je barem omogućilo da krene u potragu za jednim od divovskih pješčanih crva. Veliki transporter, koji je prevozio Rabbanovu lovačku družinu, podigao se u zrak, i ubrzo je Kynes prvi put ugledao pravu pustinju. Pažljivo se zagledao kroz prozorski plaz, promatrajući uzgibano, bespuće ispod. Iz iskustva stečenog u drugim pustinjskim područjima bio je u stanju raspoznati zakonitosti po kojima su raspoređene dine. Oblike i vijugave prijevoje koji su mnogo toga otkrivali o sezonskim ustrojstvima vjetrova, najčešćim zračnim strujama i jačini oluja. Koliko se samo stvari moglo naučiti proučavanjem ovih nabora i crta, otisaka koje su ostavili meteorološki prsti. Priljubio je lice uz plaz otvora za motrenje; izgleda da to nije zanimalo nijednog drugog putnika.
Harkonnenski vojnici su se meškoljili zato što im je bilo vruće u debelim, plavim odorama i oklopima. Oružje im je kloparalo i sudaralo se, grebući ploče na podu. Ljudima je, izgleda, bilo neugodno bez osobnih tjelesnih štitnika, ali prisustvo štitnika i njihovog Holtzmanovog polja izazvali bi ubilačku pomamu kod svih obližnjih crva. Danas je, međutim, jedino Rabban želio ubijati. Glossu Rabban, dvadesetjednogodišnji sin bivšeg upravitelja planeta koji se ničim nije proslavio, sjedio je naprijed pokraj pilota, motreći pijesak u potrazi za lovinom. Smeđa kosa bila mu je vrlo kratko podšišana, imao je široka ramena, dubok glas i bio je razdražljiv. Ledene blijedoplave oči gledale su s preplanulog lica. Činilo se da ulaže velike napore kako bi sebe prikazao kao čistu suprotnost svome ocu. "Hoćemo li vidjeti tragove crva iz zraka?" upitao je. Thekar, pustinjski vodič koji je sjedio iza njega, nagne se naprijed, kao da je želio ostati unutar Rabbanovog osobnog prostora. "Pijesak se pomiče i otkriva prolazak crva. Ali često putuju u dubinama. Nećete vidjeti crva u pokretu dok se ne približi površini i dok ne bude spreman za napad." Visoki, koščati Kynes pažljivo je slušao, radeći bilješke u svom umu. Želio je unijeti sve ove pojedinosti u svoj dnevnik, ali to će morati pričekati. "Kako ćemo onda pronaći nekog? Čuo sam da u otvorenoj pustinji vrvi od crva." "Nije to tako jednostavno, moj gospodaru Rabbane", odgovori Thekar. "Veliki crvi imaju svaki svoje područje i kojih se neka protežu i stotinama kvadratnih kilometara. Unutar granica oni proganjaju i ubijaju svakog uljeza." Postajući nestrpljiv, Rabban se okrene na sjedalu. Koža mu postane tamnija. "Kako znati gdje potražiti područje nekog crva?" Thekar se osmjehne, a njegove tamne, primaknute oči zagledaše se u daljinu. "Shai-Hulud posjeduje cijelu pustinju." "Tko? Prestani izbjegavati moja pitanja." Kynes je bio siguran da će Rabban u sljedećem trenutku raspaliti čovjeka po licu. "Već ste tako dugo na Arrakisu, a još ne znate to, moj gospodaru Rabbane? Slobodnjaci smatraju velike pustinjske crve bogovima", tiho odgovori Thekar. "Nadjenuli su mu zajedničko ime, Shai-Hulud." "Onda ćemo mi danas ubiti boga", objavi Rabban glasno, što izazva ovacije među ostalim lovcima u stražnjem dijelu kabine. Oštro se okrenuo prema pustinjskom vodiču. "Za dva dana odlazim na Giedi Jedan i moram imati trofej koji ću ponijeti sa sobom. Ovaj lov će biti uspješan." Giedi Jedan, pomisli Kynes. Rodni svijet predaka Kuće Harkonnen. Barem neću morati o njemu brinuti kad jednom ode. "Dobit ćete svoj trofej, moj gospodaru", obeća Thekar.
"U to nema nikakve sumnje", odgovori Rabban, ali prijetećim glasom. Sjedeći sam u stražnjem dijelu trupa transportera, stegnut u svoju pustinjsku opremu, Kynes se osjećao neugodno u ovakvom društvu. Njega nimalo nisu zanimale dične ambicije barunovog bratića... ali ako mu uspije na ovom izletu dobro promotriti jedno od tih čudovišta, to bi moglo vrijediti nekoliko mjeseci izuzetnog zalaganja. Rabban je zurio kroz prednji dio transportera; njegove tvrde, žmirkave oči bile su obrubljene debelim naborima kože. Promatrao je pustinju kao da je u pitanju kakva delikatesa koju namjerava pojesti, ne primjećujući ni djeliæ one ljepote koju je Kynes uočavao u tom predjelu. "Imam plan, i evo kako ćemo ga izvesti." Rabban se okrenuo vojnicima i uključio kom-sustav, stupivši u vezu sa izviđačkim letjelicama koje su letjele u formaciji oko transportera. Krstarili su iznad beskrajnog pijeska. Nabori dina ispod njih sličili su na bore starca. "Ona stijena što viri tamo doje", pokazao je rukom i pročitao koordinate, "bit će naša baza. Na otprilike tristo metara od te stijene spustit ćemo se na pijesak i iskrcat ćemo Thekara s napravicom koju on naziva udarač. Potom ćemo odletjeti na stijenu, gdje čemo biti sigurni, crv do tamo ne može doći." Vitki čovjek iz pustinje uznemireno podigne pogled. "Ostavit ćete me tamo vani? Ali moj gospodaru, ja nisam..." "Ti si mi dao tu ideju." Okrenuo se da bi se obratio pratnji. "Ovdje prisutni Thekar kaže da će ovaj slobodnjački uređaj, udarač, dovesti crva. Postavit ćemo ga s_dovoljnjo eksploziva kako bi se modao pobrinuti za zvijer kada dođe. Thekare, ostavit ćemo te da postaviš eksploziv i aktiviraš udarač. Možeš pretrčati preko pijeska i stići u zaklon kod nas prije nego što stigne crv, je li tako?" Rabban se cinično nasmiješi. "Ja... ja..." zamuca Thekar. "Izgleda da nemam drugog izbora." "Čak i da ne uspiješ, crv će najvjerojatnije krenuti na udarač. Eksploziv će srediti zvijer prije nego što ti postaneš njegov sljedeći cilj." "To me je baš utješilo, moj gospodaru!" izjavi Thekar. Zainteresiravši se za spomenuti slobodnjački uređaj, Kynes je odlučio i sebi nabaviti jedan. Bilo mu je žao što neće moći iz blizine promatrati ovog pustinjskog domoroca i vidjeti kako će trčati preko pijeska, kako će zavarati 'starca iz pustinje' koji je osjetljiv na vibracije. Međutim, planetolog je bio dovoljno pametan da ništa ne kaže i izbjegavao je na sebe skrenuti Rabbanovu pažnju, nadajući se da mladi Harkonnen vrele krvi neće predložiti da on dobrovoljno pomogne Thekaru. Unutar odjeljka za posadu u stražnjem dijelu letjelice, Bator zapovjednik malog odreda - i njegovi podčinjeni pregledali su oružje, uzimajući sa sobom laserske pištolje. Zakvačili su eksploziv za mehanizam u obliku štapa koji je Thekar donio. Udarač. Znatiželjno se zagledavši u njega, Kynes je uočio da je to običan satni mehanizam s navijenom oprugom koji
će ispuštati bučne, ritmičke vibracije. Kada se nabije u pijesak, udarač će slati odjeke duboko kroz pijesak do mjesta gdje ih 'Shai-Hulud' može čuti. "Čim se spustimo, bit će najbolje da što brže postaviš eksploziv", reče Rabban Thekaru. "Motori naših ornitoptera i sami će privući crva, čak i bez pomoći te tvoje slobodnjačke igračke." "I te kako sam svjestan toga, moj gospodaru", odgovori Thekar. Njegova maslinasta koža sada je postala sivkasta i masna od užasa. Noge letjelice dodirnuše pijesak, podigavši vrtloge prašine. Vrata se otvore, i Thekar — sada odlučan — zgrabi udarač i iskoči van, dočekavši se raširenih nogu na mekom tlu pustinje. Bacio je čeznutljiv pogled unatrag prema letjelici koja je lebdjela, a zatim se okrenuo prema neizvjesnoj sigurnosti kamene izbočine udaljene nekih tristo metara. Bator je pružio eksploziv bespomoćnom pustinjskom čovjeku, dok im je Rabban davao znakove da požure. "Nadam se da nećeš postati hrana za crva, prijatelju moj", reče on kroz smijeh. I prije nego što su se vrata zatvorila, pilot je uzletio s pijeska, ostavivši Thekara samog. Kynes i ostali harkonnenski vojnici pohitaše prema desnom boku transportera, okupivši se oko prozora od plaza kako bi mogli promatrati očajnička nastojanja svog vodiča vani na otvorenom pijesku. Pred njihovim očima, čovjek se pretvorio u jedno sasvim drukčije, divlje ljudsko biće. "Oprostite. Koliko je točno eksploziva potrebno da se ubije jedan crv? znatiželjno upita Kynes. "Ono što ima Thekar trebalo bi biti više nego dovoljno, planetolože", odgovorio mu je Bator. "Dali smo mu dovoljno da zbriše cijeli jedan gradski trg." Kynes se opet usredotoči na ono što se dolje odigravalo. Dok se letjelica dizala u visinu, Thekar je užurbano radio; uzimao je eksploziv, polagao ga na hrpu i povezivao kablovima od siga-žice. Kynes je mogao vidjeti sićušna crvena svjetla kako žmirkaju. Potom je mršav čovjek zabio udarač u pijesak pokraj smrtonosne gomile, kao da zabija kolac u srce pustinje. Letjelica za prijevoz trupa nagnula se u stranu i ustremila ravno prema stijeni gdje će veliki lovac Rabban čekati u sigurnosti. Thekar je uključio mehanizam sa zategnutom oprugom na udaraču i potrčao. Pojedini vojnici u ornitopteru počeli su se kladiti na ishod. Već poslije nekoliko trenutaka letjelica se spustila na rub pocrnjele, izrovarane stijene, slične grebenu u mekoj pustinji. Pilot je isključio motore, i vrata se otvoriše. Rabban je maknuo svoje vojnike u stranu kako bi prvi kročio na treperavu stijenu. Ostali iz pratnje izađoše za njim; Kynes je pričekao na svoj red i izašao odostraga. Stražari zauzeše mjesta, usmjerivši uljane leće dvogleda u malu priliku koja je trčala. Rabban je stajao onako visok, držeći lasersku pušku, premda Kynes nikako nije mogao razabrati što ovaj namjera učiniti s tim oružjem. Barunov bratić je kroz uređaj za promatranje zurio u
pregrijani zrak, uočavajući dine i fatamorgane. Onda se usredotočio na udarač i tamnu hrpu koja je bila nagomilani eksploziv. Jedna od izviđačkih letjelica koja je lebdila visoko izvijestila je o mogućoj pojavi crva na otprilike dva kilometara južno. A dolje, u pustinji, Thekar je trčao, podižući za sobom pijesak. Napredovao je prema sigurnosnom arhipelagu, stjenovitim otocima u moru pijeska — ali je i dalje bio više minuta udaljen od njih. Kynes je pratio čudan način na koji je Thekar trčao. Izgledalo je kao da se nervozno trza i slučajno poskakuje, trčeći poput kukca koji ima grčeve. Kynes se pitao nije li to neka vrsta aritmičnog ustrojstva koje bi trebalo zavarati dolazećeg crva. Je li ova tehnika bila nešto što nauči svaki putnik kroz pustinju? Ako je to posrijedi, tko bi mogao uputiti Kynesa u to? On mora saznati sve o ovom mjestu i njegovim ljudima, crvima, začinu i dinama. To nije bila samo carska zapovijed: Pardot Kynes je zbog sebe želio saznati sve to. Kada bi jednom počeo neki projekt, mrzio je pitanja na koja ne bi pronašao odgovore. Skupina je čekala, a vrijeme je polako prolazilo. Vojnici su razgovarali. Pustinjski čovjek i dalje je trčao na svoj čudan način, postupno se približavajući. Kynes je mogao osjetiti kako mu mikroslojevi njegovog pustinjskog odjela upijaju kapljice znoja. Kleknuo je i počeo proučavati smeđkastu boju kamena ispod svojih nogu. Bazaltna lava sadržavala je erodirane džepove koji su se oblikovali od ostataka plinovitih mjehura u istopljenoj stijeni, ili kada bi mekši kamen izjele legendarne koriolisne oluje Arrakisa. Kynes zahvati rukom pijesak i pusti ga da mu curi kroz prste. Nije se iznenadio kada je primijetio da su zrna pijeska, ustvari, kvarcne čestice koje su svjetlucale na suncu, izmiješane s nekoliko trunka tamnijeg materijala koji je mogao biti magnetit. Na drugim mjestima vidio je tamnocrvene, brončane, narančaste, koraljne pruge koje su nagovještavale razne okside. Izvjesne boje također su mogle potjecati od nataloženog začina melangea, ali Kynes još nije vidio neobrađen začin u divljini. Za sada. Konačno su izviđači iznad njih potvrdili da se crv približava. I to veliki. Kretao se brzo. Stražari ustadoše. Zagledavši se u zamagljeni krajolik, Kynes je uočio gibanje pijeska, kao da neki ogroman prst povlači crtu ispod površine, uznemirujući gornje slojeve. Njegova veličina ga je zaprepastila. "Crv dolazi sa strane!" poviče Bator. "Ide ravno na Thekara!" poviče Rabban, okrutno likujući. "On se nalazi između crva i udaraca. Auh, zle li je sreće." Njegovo široko lice sada je izražavalo drukčiju vrstu očekivanja. Čak i s ove udaljenosti, Kynes je mogao vidjeti kako Thekar pojačava tempo, odustavši od svog nepravilnog kretanja kada je ugledao ispupčenje koje je pravio crv koji mu se sve brže i brže približavao, dubeći tunel kroz pijesak. Kynes je lako mogao zamisliti izraz užasa i beznadnog očaja na licu čovjeka iz pustinje. A onda se Thekar, odlučno, u trenutku krajnjeg očaja,
zaustavio, legao na pijesak; ostao tako nepokretan, zagledan u nebo, možda se užurbano moleći Shai-Huludu. Kada su prestale vibracije izazvane sićušnim koracima, udaljeni udarac je po bučnosti podsjećao na carski orkestar. Tamp, tamp, tamp. Crv je zastao - a onda je promijenio pravac kretanja i krenuo je ravno prema gomili eksploziva. Rabban je slegnuo ramenima, nonšalantno prihvativši nevažni poraz. Kynes je mogao čuti podzemno šištanje pijeska koji se pomiče, približavanje nemani. Bila je sve bliža i bliža, privlačio ju je udarač kao što smrtonosni magnet privlači komadiće željeza. Što je bio bliži udaraču, crv je zaranjao sve dublje, kružio, a onda je izletio ne bi li progutao ono što ga je privuklo, naljutilo — ili koju god da je već nagonsku reakciju ovaj slijepi levijatan osjetio. Kada je crv izronio iz pijeska, pokazao je usta dovoljno velika da progutaju cijeli svemirski brod, podižući se sve više i više. Čeljust mu se otvarala, dok su mu se pokretne čeljusti širile poput latica cvijeta. U trenutku je progutao beznačajnu crnu mrvicu koju je predstavljao udarač i sav eksploziv. Njegovi kristalni zubi sjajili su poput sićušnih oštrih trnova, spiralno se protežući niz jednjak bez dna. S udaljenosti od tristo metara, Kynes je vidio rubove prastare kože, preklopljene nabore oklopa koji je štitio to stvorenje prilikom prolaska ispod površine. Crv je progutao tempirani mamac i počeo opet zaranjati u pijesak. Rabban je stajao, demonski se cereći, a onda je izvadio mali odašiljač. Topli povjetarac nosio mu je prašinu u lice, prekrivao mu zube zrncima pijeska. Pritisnuo je gumb. Udaljena grmljavina zatresla je pustinju. Pijesak se obrušavao u malim lavinama s dina u obliku nokata. Niz bombi stao je razdirati unutrašnje kanale crva, parajući mu utrobu i raznoseći oklopljene dijelove. Kroz prašinu koja se slijegala, Kynes je ugledao umiruće čudovište kako se uvija u bazenu uskomešanog pijeska, poput nasukanog krznatog kita. "Taj stvor je duži od dvjesto metara!" poviče Rabban, razgledajući veličinu svog ulova. Stražari stadoše likovati. Rabban se okrenuo i udario Kynesa po leđima, umalo mu ne iščašivši pritom rame. "To ja nazivan trofejem, planetolože. Ponijet ću ga na Giedi Jedan." Thekar je konačno stigao, gotovo neprimjećen, znojeći se i dašćući, domogavši se sigurnosti stijenja. Osvrnuo se za sobom, dok su mu se osjećaji miješali, pogledavši prema udaljenom mrtvom stvorenju ispruženom na pijesku. Rabban povede ljude kada se crv konačno prestao trzati. Stražari željni akcije pojurili su preko pijeska, vičući i likujući. Kynes je jedva čekao vidjeti taj, nevjerojatni primjerak, te i on požuri za njima, spotičući se, dok su harkonnenski vojnici orali neravnu brazdu pred njim. Nakon nekog vremena, dašćući i stenjući od vrućine, Kynes je stajao sa strahopoštovanjem ispred goleme mase prastarog crva. Imao je kožu od krljušti, prekrivenu šljunkom, debelu od žuljeva nastalih abrazijom. Ali između segmenata koji
su se rastvorili zbog eksplozije ugledao je ružičastu, nježnu kožu. Razjapljena usta crva podsjećala su na rudarsko okno obrubljeno kristalnim bodežima. "To je najužasnije stvorenje na ovom bijednom planetu!" zagrakta Rabban. "I ja sam ga ubio!" Zadržavši se na udaljenosti od nekoliko metara, vojnici su netremice promatrali. Kynes se upitao kako je barunov bratić namjeravao prebaciti ovaj trofej. Ali imajući u vidu harkonnensku sklonost prema ekstravaganciji, pretpostavio je da će Rabban već naći neki način. Planetolog se okrenuo i ugledao iscrpljenog Thekara koji se dovukao do njih. Oči su mu srebrnasto sijale, kao da su osvijetljene nekakvim unutrašnjim plamenom. Možda se, kada se našao oči u oči sa smrću, a potom ugledao slobodnjačkog pustinjskog boga raznijetog harkonnenskim eksplozivom, njegovo viđenje svijeta izmijenilo. "Shai-Hulud" prošaputa on. Potom se okrenu prema Kynesu, kao da je osjetio srodnu dušu. "Ovaj je jedan od pradavnih, jedan od najstarijih crva." Kynes je prišao kako bi razgledao oklopljenu kožu na segmentima, pitajući se kako bi mogao secirati i analizirati ovaj primjerak. Rabban se sigurno ne bi mogao tome usprotiviti? Ako bude potrebno, Kynes će se pozvati na zadatak koje mu je zadao Car, kako bi ga privolio na suradnju. Ali kada je prišao bliže, s namjerom da ga dodirne, primijetio je da koža staroga crva svjetluca, da se pokreće, miče. Sama zvijer više nije bila živa - živci crva prestali su čak i izazivati trzanje... ali vanjski slojevi ipak su podrhtavali i pokretali se, kao da se tope. Dok je Kynes zapanjeno zurio, kiša prozirnih staničnih zalistaka, odvojila se od starog crva, poput krljušti odbačenih u sagorjeli pijesak, u kome su nestali. "Što se to događa?" poviče Rabban, crveneći u licu. Činilo se da crv isparava pred njegovim očima. Koža se svlačila u obliku sićušnih otpalih amebnih komada koji su se gegali, da bi potom uronili u pijesak poput istopljenog kositra. Prastara neman tonula je u pustinju. Na kraju je ostao samo kostur od hrskavičnih rebara i mliječnih zuba. Potom su čak i ti ostaci potonuli polako, rastačući se u gomile tekuće želatine koju je uskoro prekrio pijesak. Harkonnenski vojnici povukli su se na sigurnu udaljenost. Kynesu se èinilo kao da je upravo prisustvovao tisućugodišnjem raspadanju koje je potrajalo svega nekoliko sekunda. Ubrzana entropija. Gladna pustinja kao da je jedva čekala progutati svaku trunku dokaza, prikriti činjenicu da je jedno ljudsko biće porazilo pustinjskog crva. Dok je Kynes razmišljao o tome, više zbunjen i zaprepašten nego obeshrabren što mu je promakla prilika da secira ovaj primjerak, pitao se koliko mora biti čudan životni ciklus ovih veličanstvenih zvijeri. Toliko je toga trebalo naučiti o Arrakisu... Rabban je stajao, kipteći od bijesa. Mišići na vratu su mu se zategli poput željeznih kablova.
"Moj trofej!" Okrenuo se, stegnuo ruke i udario Thekara posred lica, srušivši ga na pijesak. Na trenutak je Kynes pomislio da će barunov bratić ubiti nesretnog čovjeka, ali Rabban je usmjerio svoj bijes na pustinjskog crva koji se još raspadao i podrhtavao, tonući u eksplodirani pijesak. Psovao ga je na sav glas. Kynes ga je promatrao, uočivši kako su Rabbanove hladne, prijeteće oči jednog časa poprimile odlučan izraz. Njegovo suncem opaljeno lice postane tamnocrveno. "Kada se vratim na Giedi Jedan, krenut ću u lov na nešto puno bolje." Potom, kao da je potpuno zaboravio na pustinjskog crva, Rabban se okrene i žustro udalji. 6. Čovjek promatra preživjele i uči od njih. Učenje reda Bene Gesserit. OD SVIH LEGENDARNIH milijun svjetova u Carstvu, mladi Duncan Idaho nije bio nigdje drugdje osim na Giedi Jedan, planetu natopljenom naftom, prekrivenom industrijom, ispunjenom umjetnim konstrukcijama, oštrim rubovima, metalom i dimom. Harkonnenima se sviđalo što je njihov planet takav. U svojih osam godina života Duncan nije upoznao ništa drugo. Sada bi, doduše, čak i mračne i prljave uličice njegovog izgubljenog doma bile dobrodošli prizor. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u zatvoru s ostatkom svoje obitelji, Duncan se pitao hoće li ikada opet izaći iz ogromnog barunskoga grada robova. I hoće li poživjeti do svog devetog rođendana koji ne bi trebao biti daleko. Prošao je rukom kroz kovrčavu crnu kosu, osjetivši kako je mokra od znoja. I nastavio trčati. Lovci su se približavali. Duncan je sada bio ispod grada zatvora, a progonitelji su mu bili za petama. Pognuo se i produžio dalje kroz pretrpane tunele za održavanje, osjećajući se poput bodljikavog glodavca kojeg mu je majka dopustila držati kao ljubimca kada mu je bilo pet godina. Pognuvši se još više, bježao je tako uskim prolazima kroz koje se samo moglo proći puzeći, kroz smrdljive ventilacijske kanale i cijevi s kablovima za struju. Veliki odrasli sa svojim debelim oklopima nisu ga ovuda mogli slijediti. Ogrebao je lakat o metalni zid, uvlačeći se na mjesta koja nipošto nisu bila predviđena za čovjeka. Dječak se zakleo da neće dopustiti da ga Harkonneni uhvate — barem ne danas. Mrzio je njihove igre, odbijao biti ičiji kućni ljubimac ili lovina. Probijao se kroz tamu, oslanjajući se na čulo mirisa i instinkte. Osjećao je na licu ustajali povjetarac koji mu je pomogao da odredi u kom pravcu se kreće zrak. Vodio je računa o odjecima dok je bio u pokretu: zvucima koje su pravila ostala djeca zatvorenici koja su trčala, isto tako očajna kao i on. Trebali su biti ekipa, ali Duncan je tijekom prošlih neuspjeha naučio ne oslanjati se na ljude čije divlje vještine možda ne odgovaraju njegovim. Zavjetovao se da će pobjeći lovcima ovoga puta, ali je
znao da ih se nikada potpuno neće osloboditi. U ovom kontroliranom okruženju ekipe koje su se prikradale opet će ga uhvatiti i u nedogled će ga tjerati da prolazi kroz etape ovog lova. Oni su to nazivali obuka. Obuka — za što, to on nije znao. Duncana je desni bok još bolio od posljednjeg treninga. Kao da je neka cijenjena životinja, mučitelji su propustili njegovo povrijeđeno tijelo kroz stroj za šivanje kože i aku-stanični popravak. Rebra mu još nisu u potpunosti zacijelila, ali se ipak iz dana u dan osjećao bolje. Sve do sada. S lokatorskim farom ugrađenim u rame, Duncan, zapravo, nije mogao pobjeći iz ovog metropolisa u kome su držali robove. Barunija je megalitska konstrukcija od plastčelika i oklopljenoga plaza; u visinu se protezala 950 katova, a bila je duga 45 kilometara i nije imala nijedan otvor na razini tla. Uvijek je nalazio mnogobrojna mjesta za skrivanje tijekom harkonnenskih igara, ali nikada put u slobodu. Harkonneni su imali puno zatvorenika i služili su se sadističkim metodama ne bi li ih privoljeli na suradnju. Ako bi Duncan pobijedio u ovom lovu koji je bio dio obuke, kad bi mu pošlo za rukom da dovoljno dugo zavarava potragu, čuvari su obećali da će se on i njegova obitelj moći vratiti svojim prijašnjim životima. Svoj djeci su obećavali isto. Novacima je bio potreban cilj, nagrada za koju će se boriti. Trčao je vođen nagonom kroz tajne prolaze, pokušavajući prigušiti korake. Nedaleko iza njega, začuo je pucnje i cvrčanje iz ošamućivača, dječji kreštavi vrisak, a zatim jezive zvuke grčenja kada je još jedno dijete srušeno. Ako te tragači uhvate, oni te povrijede — ponekad ozbiljno, a ponekad još gore, ovisno od trenutnoj zalihi 'novaka'. Oni se ovdje nisu igrali skrivača. To barem nije vrijedilo za žrtve. Iako mali, Duncan je već naučio da život i smrt imaju cijenu. Harkonnene je bilo baš briga koliko malih kandidata pati tijekom obuke. Ovako su se Harkonneni igrali. Duncan je shvaćao da se netko okrutno zabavlja. I ranije je viđao druge kako to rade, naročito djecu s kojom je bio zatvoren, koja su otkidala krila kukcima ili bacala sićušnu mladunčad glodavaca u vatru. Harkonneni i njihove trupe podsjećali su na odraslu djecu, samo što su ovi na raspolaganju imali mnogo veće mogućnosti, imali bujniju maštu i bili mnogo zlobniji. Posve nečujno, pronašao je uske, zahrđale ljestvice i popeo se u tamu, ne gubeći vrijeme na premišljanje. Duncan je morao učiniti nešto neočekivano, sakriti se na neko mjesto do koga oni neće moći tako lako doprijeti. Prečke ljestava, sve u rupama i brazgotinama od starosti, derale su mu ruke. Ovaj dio pradavne barunije i dalje je radio; vodovi za struju i suspenzorske cijevi prolazili su kroz glavnu strukturu poput crvolikih rupa - ravno, zakrivljeno, okrećući pod kosim kutevima. Ovo je mjesto bilo prepuno prepreka, i tu su harkonnenski gardisti mogli pucati na svoju lovinu bez rizika da oštete važnije pogone. Čuo je bat čizama iznad sebe u glavnom hodniku, prigušene glasove kroz komunikatore u šljemovima, potom povik. Zvižduk koji je prošao blizu njega označio je da su stražari odredili odakle emitira njegov implant-lokator. Topli, bijeli zrak laserske puške pogodio je strop iznad njegove glave, istopivši metalnu
ploču. Duncan je pustio ljestvice i počeo padati. Jedan naoružani gardist podigao je podnu ploču toplih rubova i uperio oružje u njega. Ostali su opet pripucali iz laserskih pušaka, presjekavši potpornje tako da su ljestvice pale zajedno s djetetom. Pao je na pod nižeg šahta, a teške ljestvice srušile su se na njega. Duncan, međutim, nije vrisnuo od bola. To bi samo privuklo progonitelje... nije se nadao da će im još dugo moći uzmicati, jer mu je u ramenu pulsirao far. Kako je netko drugi osim Harkonnena mogao pobijediti u ovoj igri? Odgurnuo se, ustao i potrčao s novom, pomamnom željom da stekne slobodu. Obeshrabrio se kada je vidio da se mali tunel ispred njega ulijeva u širi prolaz. Sve što je bilo široko nije mu odgovaralo. Ovuda su ga mogli pratiti veći ljudi. Iza sebe je začuo povike, ljude u trku, paljbu, a potom prigušeni krik. Progonitelji su trebali koristiti ošamućivače, ali Duncan je znao da su gotovo svi ostali već pohvatani — da su ulozi visoki, jer je lov bio u poodmakloj fazi. Lovci nisu voljeli gubiti. Duncan je morao preživjeti. Morao je biti najbolji. Ako strada, neće se moći vratiti i opet vidjeti majku. Ali ako preživi i porazi ove gadove, onda će možda njegova obitelj steći slobodu... to jest, barem onoliko slobode koliko su harkonnenski niži službenici ikada mogli imati na Giedi Jedan. Duncan je vidio pitomce koji su ranije pobjeđivali progonitelje, i ta djeca bi nakon toga nestala. Ako je mogao vjerovati glasinama, pobjednici i njihove uhvaćene obitelji oslobađani su iz paklene barunije. Duncan za to, meðutim, nije imao dokaza, ali je zato imao i te kako razloga dovesti u pitanje ono što su mu Harkonneni govorili. Ali on im je želio vjerovati, nije mogao odreći se nade. Nije shvaćao zbog čega su mu roditelji bačeni u ovaj zatvor. Što su to niži vladini službenici učinili da zasluže takvu kaznu? Sjećao se samo da se njihov život promijenio odjednom. Živjeli su normalno i bili relativno sretni... jednoga dana su se svi zajedno našli ovdje, kao robovi. Sada je mladi Duncan bio primoran da skoro svakoga dana trči i da se bori za svoj život, kao i za budućnost svoje obitelji. Postajao je sve bolji u tome. Sjećao se onog posljednjeg, normalno provedenog poslijepodneva na uređenom travnjaku jedne od visoko smještenih terasa grada Harko, jednom od rijetkih balkona-parkova kojeg su Harkonneni svojim podanicima dopustili da imaju. Vrtovi i živice bili su brižljivo održavani, jer biljke nisu baš uspijevale na tlu natopljenom otrovima na planetu koji je predugo bio zlostavljan. Duncanovi roditelji i ostali članovi obitelji igrali su isprazne igre na travnjaku, bacajući samonavođene lopte na ciljeve na travi, dok su visokoentropijski uređaji u njima uvjetovali da lopte odskaču i da se nasumično odbijaju. Dječak je primijetio koliko su igre odraslih dosadne i predvidljive u usporedbi s nesputanim jurcanjem njega i njegovih prijatelja. Blizu njega stajala je jedna mlada žena i promatrala igre. Imala je kosu boje čokolade, tamnu kožu i visoke jagodice, ali njezin izmučeni izraz i tvrd pogled narušavali su ljepotu koja je inače mogla biti izuzetna. Nije znao
tko je ona i shvatio je samo da se zove Janess Milam, kao i da je u nekoj poslovnoj vezi s njegovim roditeljima. Prateći igre odraslih u dvorištu i slušajući njihovu veselu graju, Duncan se nasmiješio ženi i rekao: "Vježbaju za stare dane." Bilo je, međutim, očigledno da ni on ni njegovo mišljenje uopće ne zanimaju Janess, jer mu je to dala do znanja uputivši mu nekoliko oštrih riječi. Pod zamagljenom svjetlošću sunca Duncan je nastavio promatrati igru, sve zaineresiraniji za ovu strankinju. Osjetio je da je napeta. Janess, koja nije sudjelovala u igrama, često je pogledavala preko ramena, kao da nešto iščekuje. Nekoliko trenutaka kasnije harkonnenska garda je stigla, zgrabila Duncanove roditelje, njega, čak i njegovog strica i dvoje rođaka. Nagonski je shvatio da je uzrok svemu tome na neki način bila Janess, tko zna iz kojega razloga. Nikada je više nije vidio, a on i njegova obitelj već su pola godine u zatvoru... Iza njega su se, uz šištanje, na stropu otvorila neka vrata. Dvojica progonitelja u plavim odorama ispadoše kroz njih, uperiše u njega oružje i pobjedonosno se nasmijaše. Duncan je jurnuo naprijed, trčeći u cik-cak. Jedan hitac iz laserske puške počeo se odbijati o zidne ploče, ostavivši niz hodnik zagađeni trag. Duncan je osjetio miris ozona iz sprženog metala. Da ga je samo jedna od tih munja pogodila, bio bi mrtav. Mrzio je način na koji su se lovci smijuljili, kao da se samo poigravaju s njim. Dvojica progonitelja izjuriše iz bočnog prolaza na samo metar od njega, ali Duncan se kretao prebrzo. Nisu ga prepoznali ili nisu reagirali dovoljno brzo. Udario je jednog krupnog čovjeka u koljeno i odbacio ga na stranu protrčavši između njih dvojice. Krupni muškarac je zateturao, a potom povikao kada mu je snop lasera opržio oklop: "Prestani pucati, idiote! Pogodit ćeš nekog od nas!" Duncan je trčao kao nikada do tada, svjestan da ne može pobjeći odraslima koji su bili obučeni za borbu. Ali nije se želio predati. To mu nije bilo u krvi. Ispred njega hodnik se širio. Ugledao je sjajnu svjetlost na križanju dva prolaza. Dok se približavao, naglo je zastao ustanovivši da poprečni prolaz nije nikakav tunel, već suspenzorska cijev, cilindrično okno s Holtzmanovim poljem u sredini. Levitirajući vlakovi-metci jurili su bez otpora kroz cijev, putujući s jednog kraja ogromnog grada-zatvora na drugi. Nije bilo vrata, nikakvih otvorenih prolaza, Duncan više nije imao kuda bježati. Ljudi su mu se približavali u trku, podižući puške. Pitao se hoće li ga ubiti ako se preda. Vjerojatno, pomislio je, jer sam im podigao razinu adrenalina. Suspenzorsko polje svjetlucalo je u središtu vodoravnog okna ispred njega. Otprilike je znao kako ono funkcionira. Preostao mu je samo jedan izlaz i uopće nije bio siguran što mu se tamo može dogoditi — ali znao je da će biti kažnjen ili, što je znatno vjerojatnije, pogubljen ako ga stražari zarobe. I tako, dok su se progonitelji sve više približavali, Duncan se okrenuo i zagledao u suspenzorsko polje. Duboko udahnuvši ne bi li prikupio hrabrost, zamahnuo je kratkim rukama iza leđa i skočio u otvorenu svjetlucavu cijev. Kovrčava, crna kosa zavijorila je na vjetru kada je poletio.
Zavikao je iz sveg glasa. Bio je to povik negdje između očajnog zapomaganja i veličanstvenog oslobođenja. Ako ovdje pogine, barem će poginuti slobodan! Holtzmanovo polje obavilo se oko njega i povuklo ga naprijed. Osjećajući da mu se želudac podigao negdje do sredine grudnog koša, Duncan je lebdio u nevidljivoj mreži. Počivao je u neutralnom središtu polja. Ova sila držala je vlakove-metke u lebdećem položaju dok su se probijali kroz mamutsku baruniju. Nema sumnje u to da je mogla držati i njega. Vidio je stražare kako pritrčavaju rubu platforme, ljutito vičući na njega. Jedan mu je zaprijetio stisnutom rukom. Dvojica drugih uperila su puške. Duncan je mlatarao rukama i nogama u polju, pokušavajući plivati sve samo da se što više udalji. Uspaničeno povikavši, jedan stražar odgurnuo je u stranu lasersku pušku svog kolege. Duncan je čuo za košmarne učinke do kojih je dolazilo kada bi se snop lasera susreo s Holtzmanovim poljem: stvarao se interaktivni potencijal, poguban u istoj mjeri kao i zabranjeni atomici. Stoga su stražari pripucali iz ošamućivača. Duncan se koprcao u zraku. Iako nije imao nikakav oslonac od kojeg bi se mogao odbaciti, barem je bio pokretni cilj dok se savijao i okretao. Pucnji iz ošamućivača fijukali su pokraj njega i nastavljali zakrivljenim stazama. Unatoč zagrljaju Holtzmanovog polja koje mu je smanjivalo pokretljivost, osjetio je kako se mijenja tlak zraka oko njega, kao i kretanje struja. Okrenuo se, poskakujući u zraku — sve dok nije ugledao nadolazeća svjetla vlaka-metka. A on je bio u središtu tog polja! Duncan je zamlatarao rukama, očajnički se želeći pokrenuti. Odlebdio je prema nasuprotnom rubu zone levitacije, što dalje od stražara. Oni su nastavili pucati, ali je promjena u tlaku zraka odbijala njihove ošamućujuće snopove još dalje od cilja nego prije. Primijetio je da ljudi u odorama obavljaju podešavanja. Ispod njega nalazila su se druga vrata, rampe i platforme koje su vodile u utrobu barunije. Možda bi mogao stići do jednih od njih... ako bi samo uspio pobjeći polju koje ga je zarobilo. Još jedan snop ošamućivača prozuji pokraj njega, ovog puta ga zahvativši po leđima u blizini ramena i omamivši ga; prožeo ga je osjećaj kao da mu je kožu i mišiće bocka tisuću kukaca. Duncan se konačno otrgao iz polja i pao. Ponirući licem nadolje, na vrijeme je uspio uočiti platformu. Posegnuo je zdravom rukom i uhvatio se za ljestvice. Vlakmetakje huknuo pokraj njega, potiskujući zrak pred sobom. Promašio ga je za samo nekoliko centimetara. Nije dobio puno na ubrzanju dok je padao, ali, čak i tako, naglo zaustavljanje gotovo mu je istrglo ruku iz zgloba. Duncan se uzverao uz ljestvice i utrčao u tunel, ali je naišao samo na malu nišu s metazidovima. Nigdje nije vidio izlaz. Jedini otvor bio je zatvoren. Zalupao je po njemu, ali to nije pomoglo. Potom su se vanjska vrata uz tresak zatvorila za njim i on se našao u maloj, oklopljenoj kutiji. Bio je u klopci. Ovog puta to je stvarno bio kraj. Nekoliko trenutaka kasnije, stražari su podigli stražnji otvor. Njihovi pogledi uprti u njega, baš kao i oružje, bili su odraz mješavine bijesa i
divljenja. Duncan je otupjelo čekao da pripucaju. Umjesto toga, kapetan koji je predvodio lov kiselo se nasmiješio i rekao: "Čestitam, momče. Uspio si." Duncan je iscrpljen sjedio s ocem i majkom po povratku u ćeliju. Jeli su dnevno sljedovanje raznih žitarica, tvrdih kolača i proteinskih kockica — koji su zadovoljavali njihove potrebe za hranom, ali su zato gotovo zlobno bili pripremljeni tako da imaju odvratan ukus ili da budu potpuno bezukusni. Lovci na dječaka nisu mu ništa više rekli osim da je 'uspio'. To je moralo podrazumijevati slobodu. Preostala mu je jedino da se nada da je tako. Obiteljska ćelija bila je prljava. Iako su se njegovi roditelji trudili da je drže u redu, nisu imali ni metle, ni krpe, ni sapuna, a dobivali su sasvim malo vode koju nisu mogli upotrebljavati za čišćenje. Tijekom mjeseci koje su proveli zatvoreni, Duncan je prošao kroz tešku i žestoku 'obuku', dok je njegova obitelj bila u strahu, bespomoćna, uludo provodeći dane. Svi su dobili brojeve, adrese robovskih ćelija, i (s izuzetkom Duncana) nisu imali nikakve obveze — nisu imali što za raditi, ničim se zabaviti. Jednostavno su čekali na bilo kakvu promjenu u njihovom zatočeništvu... strepeći da će do promjene jednog dana ipak doći. Duncan je sada sav uzbuđen i ponosan pričao majci o svojim pustolovinama, kako je nadmudrio progonitelje, kako se pokazao dovoljno dovitljiv da porazi čak i najbolje harkonnenske tragače. Nijednom drugom djetetu to nije pošlo za rukom toga dana i Duncan je bio siguran da je napravio sve što je bilo potrebno za stjecanje slobode. Bit će oslobođeni svakog trenutka. Pokušao je zamisliti svoju obitelj slobodnu, vani, pogleda uprtih u vedru zvjezdanu noć. Otac je ponosno gledao dječaka, ali je majci bilo teško povjerovati da je tako nešto moguće. Imala je i te kako razloga da ne vjeruje obećanjima Harkonnena. Nije dugo prošlo, a svjetla u ćeliji su zatreperila; neprozirno polje vrata postalo je prozirno, a potom se otvorilo. Skupina zatvorskih stražara u plavim odorama stajala je oko nasmijanog kapetana koji je predvodio lov i progonio ga. Duncanu poskoči srce. Hoćemo li biti oslobođeni? Međutim, nije mu se sviđao osmijeh kapetana lova. Ljudi u odorama odstupiše u stranu iz poštovanja prema čovjeku širokih ramena, debelih usana i krupnih mišića. Lice mu je bilo preplanulo i rumeno, kao da je provodio veliki dio vremena daleko od mračne Giedi Jedan. Duncanov otac skoči na noge i nespretno se pokloni. "Moj gospodaru Rabbane!" Ne obazirući se na roditelje, Rabban je držao oči usmjerene samo na okruglo lice mladog pitomca. "Kapetan koji je predvodio lov kaže…" uzvrpoljiše iza njega. Rabban se iscerio. "Trebali ste ga vidjeti tijekom današnje vježbe, moj gospodaru", reče kapetan lova. "Nikada nisam imao snalažljivije štene." Rabban kimne glavom. "Broju 11368, vidio sam tvoj dosje i pregledao holoe iz lovova u kojima si sudjelovao. Kako tvoje povrede? Nisu strašne? Mlad si, tako da će brzo zacijeliti." Pogled mu postane tvrđi.
"Sposoban si ti za još mnogo zabave. Da vidimo kako ćeš proći protiv mene." Okrenuo se. "Pođi sa mnom u novi lov, dječače. Odmah." "Zovem se Duncan Idaho", odgovori dječak prkosno. "Nisam ja nikakav broj." Glas mu je bio slab i kreštav, ali se odlikovao osornom hrabrošću koja je zaprepastila njegove roditelje. Iznenađeni stražari su se okrenuli i zagledali u njega. Duncan pogleda majku, tražeći podršku, kao da se nadao kakvom izazovu ili nagradi. Umjesto toga, ona ga je pokušala ušutkati. Rabban je hladnokrvno dohvatio lasersku pušku koju je držao stražar pokraj njega. Bez imalo oklijevanja, ispalio je smrtonosni hitac u grudi Duncanovog oca. Čovjek je tresnuo o zid. Prije nego što je njegov leš stigao da sklizne na pod, Rabban je podigao oružje i spalio glavu Duncanove majke. Duncan vrisne. Oba njegova roditelja srušiše se na pod, beživotne gomile spaljenog mesa u plikovima. "Sada nemaš imena, 11368", reče Rabban. "Pođi sa mnom." Stražari ga ščepaše, ne pruživši mu priliku ni da pritrči svojim palim roditeljima. Nisu mu dali vremena ni da zaplače. "Ovi ljudi morat će te pripremiti prije nego što otpočnemo sljedeću rundu zabave. Potreban mi je dobar lov, za promjenu." Stražari su izvukli iz bučne ćelije Duncana koji se ritao i vrištao. Osjećao se mrtvim, u njegovoj duši nije bilo ničeg — osim ledenog plamena mržnje koji se rascvjetavao u njegovim grudima i spaljivao sve ostatke djetinjstva. 7. Podanici moraju misliti daje njihov vladar veći čovjek od njih samih, jer zašto bi ga inače slijedili? On kao prvo mora biti zabavljač, mora svome narodu osigurati kruha i igara koje traže. VOJVODA PAULUS ATREID. TJEDNI PRIPREMA za boravak na Ixu protekle su kao u magli, jer se Leto trudio upiti dovoljno toga kako bi se mogao prisjećati cijelu godinu, uskladištiti sjećanja, unijeti u um sve slike doma svojih predaka. Nedostajat će mu vlažan, slani zrak Caladana, njegova maglovita jutra i poslijepodnevne oluje koje su za njega bile glazba. Kako se jedan uštirkani, bezbojni planet strojeva može usporediti s ovim? Zamak Caladan, smješten visoko na stijeni iznad mora, bio je, od svih mnogobrojnih dvoraca i vila za odmor na planetu bogatom vodom, jedino mjesto gdje je Leto živio, glavno sjedište vlade. Jednog dana, kada konačno bude ponio vojvodski pečatnjak, postat će dvadeset šesti vojvoda Atreid koji će se ustoličiti u zamku. Njegova majka Helena provela je mnogo vremena skačući oko njega, pronalazeći kobne znake u mnogim stvarima i navodeći dijelove, koje je smatrala važnim, iz Narančaste Katoličke Biblije. Bila je uznemirena što
neće biti pokraj sina godinu dana, ali nije se usprotivila zapovijedima starog vojvode — barem ne u prisustvu drugih. Izraz lica bio joj je zabrinut, i Leto je shvatio da ju je posebno uznemirilo to što je Paulus izabrao, od svih mjesta, poslat ga na Ix. "To je zagađeno leglo sumnjive tehnologije", kazala mu je kada se njezin muž dovoljno udaljio da je nije mogao čuti. "Jesi li sigurna da ne reagiraš na ovaj način samo zato što je Ix glavni protivnik Kuće Richese, majko?" upita on. "Mislim da ne!" Njeni dugački, vitki prsti zaustaviše se dok mu je zakopčavala elegantni ovratnik na košulji. "Kuća Richese oslanja se na staru, oprobanu i sigurnu tehnologiju — prihvaćene uređaje koji ne narušavaju propisane upute. Nitko ne dovodi u pitanje pridržavaju li se Richesei odredaba Džihada." Pogledala ga je tamnim i odlučnim očima koje zatim počeše roniti suze. Pomilovala ga je po ramenu. U posljednje vrijeme naglo je izrastao, tako da je bio gotovo njezine visine. "Leto, Leto, ne želim da tamo izgubiš svoju nevinost ili svoju dušu", rekla mu je. "Toliko toga se dovodi u pitanje." Kasnije, u blagovaonici, za vrijeme tihog obiteljskog obroka, dok su jeli gulaš od ribe i kolačiće, Helena je opet stala preklinjati starog vojvodu da ga pošalje negdje drugdje. Paulus se samo nasmijao na njenu zabrinutosti, premda ga je na kraju razbjesnilo njezino tiho, ali nepokolebljivo odbijanje da odustane. "Dominic je moj prijatelj — i, tako mi Boga, ne postoji bolji čovjek od koga bi naš sin mogao učiti!" Pokušavajući se usredotočiti na jelo, ali pomalo uznemiren majčinim protestima, Leto je ipak bio na očevoj strani. "Želim poći tamo, majko", rekao je, polako spustivši žlicu pokraj tanjura, i ponovio rečenicu koju mu je ona često govorila. "Tako će biti najbolje." Tijekom Letovog odrastanja, Paulus je donio mnoge odluke s kojima se Helena nije slagala: poslao je mladića da radi sa seljacima, vodio ga je da se osobno sretne s građanima, dopuštao mu da nalazi prijatelje među običnim ljudima, poticao ga da zaprlja ruke. Leto je shvaćao da je to bilo mudro jer će jednog dana on biti vojvoda tim ljudima, ali Helena se i dalje protivila, pozivajući se na razne razloge i često navodeći dijelove iz Narančaste Katoličke Biblije, ne bi li potkrijepila svoja mišljenja. Njegova majka nije bila strpljiva žena i nije bila bliska sa svojim jedinim djetetom, iako se za vrijeme važnih sastanaka i javnih zbivanja pokazivala u savršenoj svjetlosti. Oduvijek je veliku važnost pridavala svom izgledu i često je govorila kako ne želi više djece. Odgajanje jednog sina i upravljanje vojvodskim domaćinstvom već joj je oduzimalo najveći dio njenog dragocjenog vremena koje bi u protivnom mogla utrošiti na proučavanje Narančaste Katoličke Biblije i drugih religijskih tekstova. Bilo je očigledno da je Helena rodila sina samo iz dužnosti prema Kući Atreida, a ne iz želje da odgoji dijete. Nije čudo što je stari vojvoda tražio društvo drugih žena koje su bile manje zamorne. Ponekad je noću, iza masivnih vrata od slojevite elakanske tikovine, Leto je čuo glasne, zvonke
rasprave između oca i majke. Gospa Helena mogla se je koliko god hoće protiviti slanju svog sina na Ix, ali stari vojvoda Paulus bio je zapravo Kuća Atreida. Njegova riječ bila je zakon, u zamku i na Caladanu, bez obzira na to koliko se njegova svojeglava žena trudila promijeniti mu mišljenje. Tako je najbolje. Leto je znao da su oni sklopili brak iz računa, da je to bila pogodba između dvije Kuće Landsraada kako bi se ispunili zahtjevi važnih obitelji. Bio je to čin iz očaja za Richese koji su propadali, a Kuća Atreida mogla se nadati da će bivši sjaj tehnološke Kuće pronalazača opet zasijati. U međuvremenu, stari vojvoda dobio je znatne povlastice i nagrade zbog toga što je primio jednu od mnogobrojnih kćeri iz Kuće Richese. "U plemićkim domaćinstvima nema baš mnogo mjesta za zanos i romantiku kao kod običnih ljudi, kada hormoni počnu upravljati njihovim postupcima", jednom mu je rekla majka, objašnjavajući bračnu politiku. Bio je svjestan da vjerojatno i njega čeka ista sudbina. Otac se s njom složio u tom pogledu i pokazao se čak i nepokolebljiviji u zastupanju tog stava. "Koje je prvo pravilo Kuće?" upitao bi stari vojvoda, adnauseam. A Leto bi morao ponoviti, od riječi do riječi: 'Nikada se ne ženi iz ljubavi, jer će to našu Kuću odvesti u propast.' Do sada se Leto još nijednom nije zaljubio, a napunio je četrnaest godina, premda je sigurno iskusio vatre požude. Otac ga je ohrabrivao da očijuka s djevojkama iz sela, da se poigra sa svakom koja mu se svidi — ali da nikada ništa ne obećava. Leto je sumnjao, imajući u vidu svoj položaj budućeg nasljednika Kuće Atreida, da će ikada doći u priliku da se zaljubi, naročito u djevojku kojom će se na kraju i oženiti... Jednog jutra, sedam dana prije nego što je Leto trebao krenuti na put, otac mu je stavio ruku na rame i poveo ga u uobičajeni obilazak čija je svrha bila da se sretne s ljudima, da se pozdravi čak i sa slugama. Vojvoda je poveo malu počasnu gardu u primorski gradić ispod zamka, osobno obavio kupovinu sitnica koje su mu bile potrebne, vidio se sa svojim podanicima i bio viđen. Paulus je često odlazio u takve pohode sa svojim sinom - i Leto je oduvijek to volio. Vani, pod blijedoplavim nebom, stari vojvoda se razdragano smijao, sijao je od zarazne dobroćudnosti. Ljudi su se smiješili kada bi pokraj njih prošao srdačan čovjek. Leto i njegov otac otišli su zajedno na tržnicu, obišli klupe s povrćem i svježom ribom, razgledali prelijepe tapiserije istkane od istučenih ponji-vlakana i vatrenih niti. Paulus je tu često kupovao sitnice svojoj ženi, naročito poslije svađa, premda vojvoda, izgleda, uopće nije znao što Helenu zanima, tako da nikada ne bi izabrao nešto što bi joj odgovaralo. Stari vojvoda iznenada je zastao kod klupe s ostrigama i zagledao se u nebo po kojem su plovili oblaci, jer mu je na um pala blistava zamisao. Barem mu se tako učinilo. Pogledao je sina i široki osmijeh razdvojio mu je gustu bradu. "Ah, moramo prirediti prikladan spektakl u čast tvoga odlaska, momče. Kako bi ostao zapamćen na čitavom Caladanu."
Leto se suzdržavao ne bi li ostao miran. Već je više puta imao prilike čuti očeve lude zamisli i znao je da će stari vojvoda izvesti ono što je naumio, bez obzira na to koliko se to protivilo zdravom razumu. "Na što ste mislili, sir? Što moram uèiniti?" "Ništa, ništa. Najavit ću proslavu u čast mog nasljednika i sina." Zgrabio je Letovu ruku i podigao je u zrak, kao da ovaj pobjednički maše njome, a potom je zagrmio, utišavši okupljeni svijet. "Priredit ćemo borbu s bikovima, staromodnu, ekstravagantnu predstavu za publiku. Bit će to dan slavlja na Caladanu, a holoprojekcije će je prenositi po cijelom planetu." "Sa salusanskim bikovima?" upita Leto, prizvavši iz sjećanja sliku zvijeri s istaknutom kičmom, s glavama načičkanim mnogobrojnim rogovima i facetnim očima. Dok je bio mali, Leto je često odlazio u staje promatrati te čudovišne životinje. O stajama se brinuo Yresk, jedan od majčinih starih slugu koga je dovela sa sobom kada se udala, i on se brinuo o bikovima koje je Paulus koristio za svoje povremene spektakle. "Prirodno", nastavio je stari vojvoda, "i kao i obično, ja ću se boriti s njima." Zamahnuo je široko rukom, kao da drži raznobojni ogrtač. "Ove stare kosti još su dovoljno pokretljive da izmaknu jednom takvom nezgrapnom čudovištu. Zapovjedit ću Yresku da pripremi jednog — ili bi možda ti osobno želio izabrati zvijer, momče?" "Mislio sam da ste se prestali time baviti", primijeti Leto. "Prošlo je skoro godinu dana od kada..." "Otkud ti ta pomisao?' "Vaši savjetnici, sir. Previše je opasno. Zar se nisu zbog toga razloga umjesto vas borili drugi?" Starac se nasmije. "Kakva budalasta pomisao! Izvan ringa bio sam samo jednu sezonu: neko vrijeme nije bilo dobrih bikova, nekakav genetski poremećaj im je smanjio vrijednost. To se promijenilo, i sada dobivamo nove bikove, žešće no ikad. Yresk kaže da su spremni za borbu, a i ja sam." Obgrlio je rukom Letova uska ramena. "Nema boljeg povoda za corrida de toros od odlaska mog sina, zar ne? Prisustvovat ćeš ovoj borbi s bikovima — bit će ti prva. Tvoja majka više ne može reći da si premali." Leto kimne glavom, nevoljko. Nema toga što bi moglo natjerati njegovog oca da se predomisli kada jednom donese nekakvu odluku. Paulus je barem prošao obuku, a nosit će i štitnik. Leto je koristio osobne štitnike u borbi s ljudskim protivnicima, i znao je njihove prednosti i ograničenja. Štitnik je bio u stanju zaustaviti paljbu iz projektila i brzog smrtonosnog oružja, ali svaka koja se kreće vrlo malom brzinom može proći do nezaštićenog mesa ispod. Razbjesnjeli salusanski bik, sa svojim oštrim rogovima, mogao bi se isto tako kretati vrlo sporo i probiti čak i najbolje namješten štitnik.
Progutao je knedlu, razmišljajući o novim, poboljšanim bikovima. I oni stari koje mu je pokazao Yresk izgledali su dovoljno opasni - koliko se Leto sjećao, ubili su tri matadora... Obuzet svojom novom idejom, vojvoda Paulus odmah je tu na tržnici objavio vijest, preko javnog razglasa ugrađenog u kabine i klupe. Kada su ovo čuli, prisutni na tržnici stadoše klicati i oči im zasjaše. Smijali su se, dijelom zbog očekivane svetkovine - a dijelom i zbog toga što je objavljeno da će taj dan biti posvećen odmoru i slavlju. Letovoj majci ovo se nimalo neće svidjeti, znao je to - Paulus u borbi, a Leto promatra iz publike — ali Leto je također znao da će stari vojvoda, čim se Helena počne protiviti, postati odlučniji no ikad. Plazu de Toros obasjavalo je podnevno sunce. Tribine su se protezale poput ogromne široke rešetke koja je bila toliko ispunjena ljudima da su oni na vrhovima djelovali poput sićušnih raznobojnih točaka. Vojvoda nikada nije naplaćivao karte za svoje predstave; previše se ponosio njima, previše je uživao u razmetanju. Ogromni zeleno-crni stjegovi lepršali su na povjetarcu, dok je iz zvučnika grmio zvuk fanfara. Stupovi ukrašeni atreidskim grbovima sa sokolovima svjetlucali su se na amblemima koji su bili svježe uglačani i obojeni u čast ovog događaja. Tisuće cvjetnih buketa ubranih na poljima i u nizinama bilo je raspoređeno oko arene — otvoreni nagovještaj da vojvoda voli da ljudi zasipaju tlo cvjetovima svaki put kada on ubije bika. U prostorijama na razini tla, u kojima su se obavljale pripreme, Paulus se spremao za borbu. Leto je stajao s njim iza barikada, slušajući nestrpljivu gomilu. "Oče, osjećam se neugodno zbog rizika u koji se upuštaš. Ne bi to trebao činiti... posebno ne zbog mene." Stari vojvoda odmah odbaci ovu primjedbu. "Leto, momče, moraš shvatiti da vladanje ljudima i zadobivanje njihove odanosti nije samo potpisivanje papira, ubiranje poreza i pohađanje sastanaka Landsraada." Poravnao je svoj grimizni ogrtač, dotjerujući se pred zrcalom. "Ja zavisim o tim ljudi tamo vani, o tome da njihova produktivnost bude najveća moguća obzirom na potencijale Caladana. Moraju raditi dobrovoljno, jako se truditi - i to ne samo da bi zaradili, već i zbog svoje časti i slave. Ako Kuća Atreida ikada bude morala opet poći u neki ratni pohod, ti ljudi će za mene prolijevati krv. Oni će žrtvovati živote pod našim stijegom." Počeo je petljati nešto po oklopu. "Pritegni mi ovo, hoćeš li?" Leto dohvati vrpce na crnoj koži odostraga, povuče ih i čvrsto sveže. Šutio je i dalje, ali je kimnuo glavom u znak da je shvatio. "Ja sam njihov vojvoda i moram im pružiti nešto zauzvrat, moram dokazati da zavređujem ono što čine za mene. Nije ovo samo zabave radi, već da bih im utuvio u glavu da sam veliki čovjek, junak... netko koga je Bog blagoslovio da njima vlada. To ne mogu postići ako ne izađem pred njih. Vođstvo nije pasivan proces." Paulus je provjerio zaštitni pojas, a potom se nasmiješio kroz bradu. "Nitko nije prestar da ne bi mogao učiti",
naveo je. "To je stih iz drame Agamemnon - samo da te uvjerim da ne spavam uvijek kada tako izgleda." Thufir Hawat, majstor za oružje, stajao je pokraj svog vojvode, ozbiljnog lica. Kao odani Mentat, Hawat se nikada ne bi usprotivio odlukama svog nadređenog; umjesto toga, pružao je najbolje moguće savjete, došaptavajući Paulusu pravilnosti koje je uočio u kretanju ovih novih mutiranih salusanskih bikova. Leto je znao da će njegova majka biti gore na tribinama u vojvodskoj loži. Bit će odjevena u svoju najbolju odjeću, nosit će šarene prozračne velove i odore, igrat će svoju ulogu, odmahivat će puku. A sinoć, opet se čula žestoka rasprava iza vrata spavaće sobe; vojvoda Paulus na kraju ju je ušutkao tako što joj je vičući zapovjedio da prestane. Poslije toga je otišao na počinak, da se odmori za napore koji su ga čekali sljedećeg dana. Vojvoda je stavio kapu obrubljenu zelenom tkaninom, a zatim je dohvatio opremu koja će mu biti potrebna da porazi divljeg bika: bodeže i dugačko koplje - varu - ukrašeno perjem s nervnim otrovom na vrhu. Thufir Hawat je predložio da nadstojnik staja da neki blagi ošamućivač biku ne bi li umrtvio njegove divlje porive, ali vojvoda je bio čovjek koji je volio izazove. Drogirani protivnik - ne, to nije bilo za njega! Paulus je objesio aktivator na zaštitni pojas i uključio polje. Bio je to samo poluštitnik, koji mu je trebao zaštiti jedan bok; vojvoda je svojim veličanstvenim ogrtačem, muletom, štitio drugi bok. Paulus se poklonio prvo sinu, zatim svom Mentatu, a potom i trenerima koji su čekali na ulazu u arenu. "Vrijeme je da predstava počne." Leto ga je gledao kako se okreće na jednu, pa na drugu stranu, a zatim kako, poput kakve ptice tijekom razdoblja parenja, kočopereći izlazi na Plaza de Toros. Kada se pojavio, začule su se gromoglasne ovacije koje su bile mnogo jače od rike bilo kojeg salusanskog bika. Leto je stajao iza barikada, žmirkajući na suncu. Nasmiješilo se dok je njegov otac laganim korakom obilazio arenu, mašući ogrtačem, klanjajući se, pozdravljajući svoj uzbuđen puk. Leto je mogao osjetiti ljubav i divljenje okupljenih prema ovom hrabrom čovjeku, i to mu je razgalilo srce. Čekajući u sjeni, Leto se zakleo da će se potruditi da prouči sve očeve pobjede, kako bi jednoga dana i sam mogao zaslužiti slično poštovanje i odanost puka. Pobjede... ovo će biti još jedna na dugačkom spisku njegovog oca, uvjeravao je Leto sebe. Ali nikako se nije mogao prestati brinuti. Toliko toga se moglo promijeniti u jednom treptaju štitnika, pokretu oštrog roga, udaru kopita. Začule su se fanfare, i najavljivač je dao uvodne napomene o corrida de toros koju su svi iščekivali. Mahnuvši rukavicom sa šljokicama, vojvoda Paulus je pokazao prema širokim, ojačanim vratima na suprotnoj strani arene. Otišavši do drugog lučnog prolaza da bi bolje vidio, Leto se podsjetio na to da u ovoj predstavi neće biti ničeg namještenog. Njegov će se otac boriti za svoj život. Stajski momci starali su se o tim bjesnim zvijerima, a nadstojnik staje, Yresk, osobno je odabrao jednoga za današnju koridu.
Nakon što je pregledao životinju, stari vojvoda je rekao da je zadovoljan, jer je bio siguran da će se i okupljenima svidjeti njena žestina. Radovao se borbi. Teška vrata su se otvorila uz škripu suspenzorskih šarki, i salusanski bik izleti van, tresući ogromnom glavom s mnogobrojnim rogovima, zasljepljen svjetlošću. Njegove facetne oči sijale su divljim bijesom. Krljušti na mutiranim leđima stvorenja prelijevale su se u duginim bojama koje su se odbijale od njegove crne kože. Vojvoda Paulus zazviždao je i mahnuo ogrtačem. "Ovamo, glupane!" Gledatelji se nasmijaše. Okrenuvši se prema njemu, bik spusti glavu i bučno frknu. Leto primijeti da njegov otac još nije uključio zaštitni štitnik. Paulus je zamahivao i pucao živopisnim ogrtačem, pokušavajući razbjesniti zvijer. Salusanski bik prevlačio je kopitom preko pješčanog tla arene i frktao, a potom je naglo jurnuo. Leto je osjetio želju da vrisne, da upozori oca. Je li on jednostavno zaboravio uključiti zaštitu? Kako se uopće mogao nadati da će preživjeti bez štitnika? Međutim, bik je protutnjao pokraj njega, a Paulus je graciozno zamahnuo ogrtačem u stranu, pustivši stvorenje da udari u lažnu metu. Njegovi zakrivljeni rogovi pokidali su donji dio tkanine, pretvorivši je dronjke. Dok se bik vraćao, vojvoda Paulus mu je okrenuo leđa, bio je presamouvjeren kada je dopustio da ostane ovako nezaštićen. Podrugljivo se poklonio gomili prije nego što se uspravio — a potom sasvim smireno, bez imalo žurbe, uključio osobni štitnik. Bik je opet napao, a ovog puta je vojvoda upotrijebio poniard kako bi se poigrao s njim, bocnuvši ga kroz debelu kožu pod krljuštima prije nego što mu je zadao manju ranu duž boka. Facetne oči stvorenja vidjele su umnožene slike svog šarenolikog mučitelja. Nasrnuo je opet. Kreće se prebrzo da bi mogao prodrijeti kroz štitnik, pomisli Leto.Ali ako se bik umori i uspori, može postati još opasniji... Dok se borba nastavljala, Leto je uočavao čime se otac sve koristi da bi predstavu učinio što boljom, izlažući publiku napetosti ne bi li je zabavio. Stari Paulus mogao je ubiti bika u svakom trenutku, pa ipak je on taj trenutak odlagao, naslađujući se. Sudeći po reakcijama gledatelja, Leto je znao da će ovo biti događaj o kome će se pričati godinama. Uzgajivači riže i ribari vodili su dosadan život ispunjen samo teškim radom. Ali ova proslava urezat će u umove tih ljudi slavnu sliku o njihovom vojvodi. Jesi li vidio što je stari Paulus radio, govorit će, unatoč svojim godinama! Bik se konačno umorio, oči su mu se zakrvavile, frktanje je postalo usporeno i teško dok je ispuštao svoje životne sokove na prašnjavu površinu arene. Vojvoda Paulus je tada odlučio završiti borbu. Zavlačio je svog protivnika skoro čitav sat. Iako se znoj cijedio s njega, nekako je uspio zadržati kraljevsko držanje i nije dopustio da se u njegovim pokretima nazre iscrpljenost ili da mu svečana odjeća postane neuredna. Gore na tribinama, gospa Helena, s osmijehom na usnama i dalje je mahala svojim podanicima, ne odvajajući pogled od predstave koja se dolje odvijala. Sada je salusanski bik već sličio na podivljali stroj, zahuktalo
čudovište koje je imalo nekoliko rana na crnom oklopu od krljušti. Kada se zvijer opet zaletjela na njega, posrćući, uperivši svoje sjajne rogove poput zašiljenih koplja, vojvoda Paulus se izmaknuo ulijevo, a potom se vratio na isto mjesto kada je bik proletio pokraj njega. Potom se zavrtio, odbacio lepršavi ogrtač u prašinu i ščepao obim rukama koplje. Upotrijebio je svu snagu u silovit udarac s boka. Izveden bez pogreške, veličanstveno precizan. Oštrica koplja prošla je kroz pukotinu u oklopljenoj koži salusanskog bika, pogodivši spoj između kosti i lubanje. Ukoso je probila oba razdvojena mozga stvorenja — bio je to najteži, najprofinjeniji način da se ono ubije. Bik se zaustavio, sopćući, ričući — a onda je jednostavno izdahnuo. Njegovo truplo srušilo se na tlo poput oborenog svemirskog broda. Spustivši stopalo na glavu bika punu rogova, vojvoda Paulus se oslonio o svoje koplje, izvukao okrvavljenu oštricu i bacio je na tlo prekriveno pepelom. Potom je izvukao mač, podigao ga uvis i zavitlao njime pobjednički. Ljudi na tribinama podigoše se kao jedan, vrišteći, urlajući i pozdravljajući ga. Mahali su zastavama, uzimali bukete iz tegli i bacali cvijeće na tlo arene, cijelo vrijeme izvikujući Paulusovo ime. Glava kuće Atreida uživao je u tom obožavanju, osmjehivao se i okretao na sve strane, rastvorivši ogrtač kako bi gledatelji mogli vidjeti krvlju poprskano i znojem natopljeno tijelo. On je sada bio junak; više se nije morao prikazivati u najboljoj mogućoj svjetlosti. Kada je klicanje zamrlo, nekoliko minuta kasnije, vojvoda je opet podigao mač i zamahnuo, a zatim nastavio zamahivati dok nije odsjekao biku glavu. Konačno je zario krvavi mač u meko tlo trga i objema rukama uhvatio rogove bika i visoko podigao njegovu glavu. "Leto!" povikao je preko ramena, a glas mu je odjekivao po akustičnom Plaza de Toros. "Leto, sine moj, dođi ovdje!" Leto, koji je i dalje stajao u sjeni lučnog prolaza, na trenutak je oklijevao, a zatim odlučno krenuo naprijed. Glavu je držao visoko dok je prelazio preko kopitima utabane prašine da bi stao uz oca. Gledatelji počeše opet klicati. Stari vojvoda Paulus se okrenuo i pokazao prema sinu okrvavljenom glavom svog plijena. "Dajem vam Leta Atreida!" objavio je pred publikom pokazujući prema Letu. "Vašeg budućeg vojvodu!" Gomila je nastavila pljeskati i klicati. Leto uhvati jedan od rogova bika. On i njegov otac stajali su sada zajedno, držeći visoko glavu poražene zvijeri, trofej iz koga su curile guste, crvene kapi na pijesak. Kada je Leto čuo kako uzvikuju njegovo ime, osjetio je komešanje duboko u sebi, i prvi put se upitao osjeća li se čovjek ovako kada je vođa.
8. Chomurkee: otrov sporog djelovanja koji se nagomilava u nadbubrežnim žlijezdama; jedan od najneprimjetnijih otrova dopuštenih na osnovu sporazuma Cehovskog Mira i ograničenja Velike Konvencije.(Vidi Rat Ubojica) Priručnik za ubojice. "MMMM, ZNAŠ, SHADDAME, Car neće nikada umrijeti." Čovječuljak s prevelikim, tamnim očima i licem lisice, Hasimir Fenring, sjedio je za konzolom štit-lopte, nasuprot svog posjetitelja, krunskog princa Shaddama. "Barem neće dok ti budeš još dovoljno mlad da uživaš u prijestolju." Oštrim, prodornim pogledom Fenring je promatrao crnu štit-loptu kako se zaustavlja na niskom rezultatu. Završivši svoju rundu u igri, nasljednik Carstva očigledno nije bio zadovoljan ishodom. Bili su bliski prijatelji najveći dio života i Fenring je točno znao čime da mu u pravom trenutku odvuče pažnju. Iz prostorije za igre u Fenringovom luksuznom apartmanu na posljednjem katu Shaddam je mogao vidjeti svjetla carskog dvorca svoga oca kako trepere na blagoj uzbrdici kilometar odatle. Uz Fenringovu pomoć riješio se svog starijeg brata Fafnira prije mnogo godina, ali zlatno lavlje prijestolje još mu nije bio nimalo bliže. Shaddam ode na balkon i duboko udahne zrak. Bio je to čovjek u odmaklim tridesetim godinama, oštrih crta lica, čvrste brade i orlovskog nosa, s kratko podšišanom i nauljenom crvenkastom kosom u obliku savršenog šljema. Na neki čudan način, sličio je na stoljeće stara poprsja svoga oca nastala u prvim desetljećima Elroodove vladavine. Bila je rana večer, i dva od četiri kaitainska mjeseca počivala su nisko na nebu s druge strane divovske carske zgrade. Osvijetljene jedrilice klizile su spokojnim nebom u sumrak, a gonila su ih jata pjesmoptica. Ponekad je Shaddam jednostavno morao pobjeći iz prostranog dvorca. "Proveo je sto trideset šest godina kao Padišah Car", nastavio je Fenring svojim nazalnim glasom. "I otac starog Elrooda vladao je duže od jednog stoljeća. Razmisli o tome, hmmm-m-m-ah? Tvoj je otac sjeo na prijestolje kada mu je bilo samo devetnaest, a tebi je već skoro dvostruko toliko." Čovjek uskog lica zagleda se ogromnim očima u prijatelja. "Zar te to ne muèi?" Shaddam nije odgovorio; gledao je u nebesku crtu, svjestan da bi trebalo nastaviti igru... međutim, njega i njegovog prijatelja čekale su veće igre. Poslije toliko godina bliskog druženja Fenring je znao da se nasljednik carstva nije u stanju nositi sa složenim problemima kada mu pažnju odvlače druge zabave. Pa dobro, završit ću ovu diverziju. "Na mene je red", reče on.
Fenring podigne palicu koja se nalazila s njegove strane treperave štitlopte i gurne je kroz štit, stavivši time u pogon unutrašnji disk koji se vrtio. Ovo je nagnalo crnu loptu u središtu kugle da počne levitirati u zraku. U pravom trenutku, Fenring je povukao palicu i lopta je pala u središte ovalne posude, što mu je donijelo najveći mogući broj bodova. "Proklet bio, Hasimire, opet si savršeno odigrao", primijeti Shaddam, vraćajući se s balkona. "Kada postanem Car, hoćeš li onda biti dovoljno mudar i pustit da pobjeđujem?" Fenringove prevelike oči bile su na oprezu i nestalne. Genetski eunuh, nesposoban da ima djecu zbog urođenih deformiteta, bio je jedan od najopasnijih boraca u Carstvu, toliko spretan i iskusan da se mogao mjeriti sa svakim Sardaukarom. "Kada postaneš Car?" Fenring i krunski princ imali su toliko pogubnih tajni da nijedan nije mogao ni pomisliti nešto zatajiti od onog drugog. "Shaddame, slušaš li ti Što ti ja govorim, hmmm?" Iznervirano je uzdahnuo. "Imaš trideset četiri godine, sjediš s prekriženim rukama i čekaš da počneš živjeti - čekaš da ti pripadne ono na što si stekao pravo, rođenjem. Elrood bi mogao poživjeti još barem tri desetljeđa. On je švrsti stari Burseg, i mogao bi nadživjeti nas obojicu ako nastavi tamaniti začinsko pivo u ovolikim količinama." "Zašto onda uopće razgovaramo o tome?" Shaddam se poigravao kontrolama štit-lopte, očigledno želeći odigrati još jednu partiju. "Imam ovdje sve što mi treba." "Zar želiš igrati igrice dok ne ostariš? Mislio sam da si naumio postići nešto više, hm-m-m-m-ah? Nije li to sudbina tvoje corrinske krvi?" "Ah, da. A ako ne ostvarim svoju sudbinu", Shaddam prozbori ogorčeno, "što će biti s tobom?" "Bit ću dobro, hvala." Fenringova majka prošla je obuku reda Bene Gesserit prije nego što je ušla u carsku službu kao dvorska dama Elroodove četvrte žene; dobro ga je odgojila, pripremivši ga za velike stvari. Međutim, Hasimiru Fenringu se njegov prijatelj smučio. Prije nego što je napunio dvadesetu, Shaddam je bio znatno ambiciozniji u pogledu stjecanja carskog prijestolja. Išao je čak dotle da je poticao Fenringa da otruje Carevog najstarijeg sina, Fafnira, koji je u to vrijeme imao četrdeset šest godina i jedva čekao da sam ponese krunu. Fafnir je bio mrtav već petnaest godina, a stari lešinar i dalje nije pokazivao nikakve znakove da će uopće umrijeti. Elrood bi barem mogao dobrovoljno abdicirati. Shaddam je u međuvremenu izgubio ambicije i predao se uživanjima koja mu je donosio njegov status. A život krunskog princa uglavnom je bio lagodan. Fenring je, međutim, želio mnogo više — za svog prijatelja, kao i za sebe. Shaddam se namršteno zagledao u sugovornika. Majka krunskog princa, Habla, odbacila ga je još kao dijete — bio je njezino jedino dijete s Elroodom — i prepustila ga svojoj dvorskoj dami, Chaoli Fenring, koja mu je postala dojilja. Od ranog djetinjstva Shaddam i Hasimir razgovarali su o tome što će sve učiniti kada
se on popne na zlatno lavlje prijestolje. Padišah Car Shaddam IV. Takvi razgovori su, međutim, za Shaddama izgubili nekadašnju djetinju čaroliju. Previše godina proživljenih u stvarnosti ostavilo je traga, predugo uzaludno čekanje. Njegova nada i polet pretopili su se u bezvoljnost. Zašto ostatak svojih dana ne bi proveo igrajući se štit-loptom? "Ti si gad", izjavi Shaddam. "Hajdemo još jednu." Ne obazirući se na prijateljev prijedlog, Fenring isključi konzolu. "Možda i jesam, ali u Carstvu ima toliko kritičnih stvari kojima treba posvetiti pažnju, a ti isto tako dobro znaš kao i ja da tvoj otac ne obavlja posao kako treba. Da poglavar kakve tvrtke vodi poslove kao što tvoj otac upravlja Carstvom, bio bi otpušten. Sjeti se skandala sa CHOAM-om, na primjer — potkradanje su-kamenja." "Ah, da. Ne mogu raspravljati s tobom o tome, Hasimire." Shaddam duboko uzdahne. "Predstavljali su se kao da su kraljevskog roda - vojvoda, vojvotkinja... cijela jedna prokleta lažna obitelj, tvom ocu pod nosom. Tko je pazio? Sada su odmaglili na neki odcijepljeni planet izvan carskog nadzora. To se nije smjelo dogoditi, hmm-m-m-m? Zamisli samo koliko su izgubili Buzzell i okolni sustavi. Na što je Elrood mislio?" Shaddam skrene pogled. Nije se volio zamarati ozbiljnim carskim problemima. Dobivao je od njih glavobolju. Imajući u vidu dobro zdravlje svog oca, slične tričarije činile su mu se daleke i uglavnom nevažne. Ali Fenring je bio uporan. "Kako stvari sada stoje, nećće ti se pružiti prilika da pokažeš da si bolji od njega. Ima sto pedeset pet godina i još je odličnog zdravlja. Fondil III prije njega doživio je sto sedamdeset petu. Koliko je najduže poživio neki Corrino Car?" Shaddam se namrštio i sa čežnjom se zagledao u uređaj za igru. "Znaš da ne obraćam pažnju na takve stvari, čak i kada se tutor naljuti na mene." Fenring upre prst u njega. "Elrood će doživjeti dvjestotu, pazi što ti govorim. Imaš ozbiljan problem, prijatelju... osim ako ne odlučiš poslušati me." Namrštio je svoje tanke obrve. "Ah, da, još koja ideja iz Priručnika ubojica, pretpostavljam. Pažljivo s tom informacijom. Može te uvaliti u velike nevolje." "Bojažljivi ljudi nisu predodređeni ni za što drugo doli za bojažljive poslove. Tebe i mene, Shaddame, čeka mnogo više u budućnosti. Razmisli o mogućnostima, hipotetski, naravno. Konačno, što fali otrovu? Djeluje kako treba i to samo na odabranu osobu, kako to zahtjeva Velika Konvencija. Nema kolateralnih smrti, nema gubitka prihoda niti uništavanja imovine koja se može naslijediti. Lijepo i čisto." "Otrovi služe za razračunavanja među Kućama, a ne za ono o čemu ti govoriš."
"Nisi se žalio kada sam se pobrinuo za Fafnira, hm-m-m-m-ah? On bi sada već imao oko šezdeset i strpljivo bi čekao da okusi slasti prijestolja. Želiš li toliko dugo čekati?" "Prestani", ostao je uporan Shaddam, zaustavivši se. "Nemoj čak ni razmišljati o nečem sličnom. To nije u redu." "A, redu je to što ti osporava ono što ti pripada rođenjem? Koliko ćeš biti djelotvoran kao Car ako ne dođeš u priliku da koristiš moć prije nego što ostariš i poseniliš — kao tvoj otac? Pogledaj samo što se dogodilo na Arrakisu. Prije nego što smo zamijenili Abulurda Harkonnena, već je bila nanijeta šteta proizvodnji začina. Abulurd nije znao puknuti bičem, tako da ga radnici nisu poštovali. Barun sada udara prejako pa je moral potpuno opao, što će dovesti do velikih kvarova i sabotaža. Ali čovjek, zapravo, ne može kriviti Harkonnene. Svi tragovi vode natrag do tvog oca, Padišaha Cara, i loših odluka koje je on donio." Glas mu se prigušio. "Duguješ to stabilnosti carstva." Shaddam podigne oči prema tavanu, kao da traga za špijunskim očima ili drugim prisluškivačima, premda je znao da je Fenringov apartman besprijekorno zaštićen i da se redovno skenira. "O kojoj vrsti otrova razmišljaš? Pitam to samo hipotetski." Opet se zagledao preko svjetlosti grada u carski dvorac. Treperava struktura podsjećala je na legendarnog grala, na nedostižan plijen. "Možda nešto sa sporim djelovanjem, hm-m-m-m? Kako bi izgledalo da Elrooda sustižu godine. Nitko neće dovesti u sumnju ono se događa, jer je on ionako već vrlo star. Prepusti to meni. Kao naš budući Car, ne bi se trebao zamarati pojedinostima—oduvijek sam bio tvoj izvršitelj, sjećaš se?" Shaddam je ugrizao gornju usnu. Nitko u carstvu nije znao više o ovom čovjeku od njega. Ali bi li se njegov prijatelj mogao okrenuti protiv njega? Moguće je... premda je Fenring sasvim dobro znao da će se najlakše dočepati moći preko Shaddama. Kako da svog ambicioznog prijatelja drži pod kontrolom, kako da ostane korak ispred njega — to je bio i te kakav izazov. Car Elrood IX, koji je bio svjestan pogubnih sposobnosti Hasimira Fenringa, iskoristio ga je u povećem broju tajnih operacija, i sve su one bile uspješne. Elrood je čak slutio kakvu je ulogu Fenring odigrao u smrti krunskog princa Fafnira, ali to je prihvatio kao dio carske politike. Tijekom godina, Fenring je ubio barem pedeset muškaraca i desetak žena, od kojih su neki bili njegovi ljubavnici, oba spola. Prilično se ponosio time da je ubojica koji je u stanju, bez imalo grižnje savjesti, gledati žrtvu u lice ili joj zadati udarac s leđa. Bilo je dana kada je Shaddam gorko žalio što se još u ranom djetinjstvu toliko sprijateljio s upornim Fenringom: da to nije učinio, sada ga nitko ne bi silio da donosi teške odluke o kojima uopće nije želio razmišljati. Shaddam je trebao napustiti svog prijatelja iz kolijevke čim je prohodao. Bilo je riskantno postati prisan s jednim tako neumoljivim ubojicom; ponekad bi imao dojam da ga je to druženje nekako okužilo. Fenring je i uz sve bio njegov prijatelj. Među njima je postojala izvjesna privlačnost, nešto
što se nije moglo odrediti i o čemu su povremeno razgovarali, iako nisu u potpunosti razabirali o čemu je riječ. Trenutno je Shaddamu bilo lakše da prihvaća to prijateljstvo - zbog sebe, nadao se — nego da ga prekine. To bi moglo biti opasno. Shaddam iz neposredne blizine začuje glas koji mu prekine tijek misli. "Tvoj omiljen brendi moj prinče." Pogledavši u stranu, Shaddam vidje da mu Fenring nudi veliku čašu mutno-tamnog kirana brendija. Prihvatio je čašu, ali se sumnjičavo zagledao u tekućinu i počeo je blago mućkati. Nema li drukčiju boju, kao da se nešto nije dobro rastopilo? Prislonio je nos uz rub, udahnuvši aromu kao kakav degustator — premda je, zapravo, pokušavao otkriti prisustvo bilo kakve ubačene kemikalije. Brendi je mirisao uobičajeno. Ali Fenring ga je lako mogao nadmudriti. Bio je vrlo vješt i opak čovjek. "Mogu pozvati njuškalo, ako želiš, ali ne moraš se brinuti da ću te ja ikada otrovati, Shaddame", reče Fenring uz iritirajući osmijeh. "Tvoj je otac, međutim, u posve drukčijem položaju "Ah, da. Otrov sporog djelovanja, kažeš? Pretpostavljam da već imaš nešto u vidu. Koliko će dugo moj otac još živjeti od trenutka kada ga počneš trovati? Ako to uopće poduzmemo, hoću reći." "Dvije godine, možda tri. Dovoljno dugo da njegovo propadanje izgleda prirodno." Shaddam podigne hradu, pokušavši djelovati kraljevski. Koža mu je bila namirisana, crvenkasta kosa namazana kremom i zalizana unatrag. "Jasno ti je da se mogu pozabaviti jednom takvom izdajničkom idejom samo radi dobrobiti carstva — kako bi ono izbjeglo nove nesreće dok je u rukama moga oca." Prepredeni osmijeh zatitra na lasičjem licu. "To se podrazumijeva." "Dvije do tri godine", promrmlja Shaddam. "Dovoljno vremena da se pripremim za veliku odgovornost koju sa sobom nosi upravljanje, pretpostavljam... dok se ti budeš brinuo o nekim neugodnim zadacima carstva." "Zar nećeš popiti brendi, Shaddame?" Shaddam se susretne s pogledom krupnih očiju i osjeti žmarce straha duž kičme. Sada je već bio preduboko u igri da ne bi vjerovao Fenringu. Opet je nesigurno uvukao zrak i otpio malo odličnog brendija. Tri dana kasnije, Fenring je skliznuo poput duha kroz štitnike i detektore otrova u palači i nadnio se nad usnulog Cara, osluškujući njegovo ravnomjerno hrkanje. Ovog ovdje ne muči nijedna briga svemira. Nitko drugi nije mogao ući u spavaću odaju ostarjelog Cara, koja je bila pod jakim osiguranjem. Ali Fenring je znao kako: nekog podmitiš, nekog zamijeniš na dužnosti, naložnica se razboli, vrataru se odvuče pažnja, kancelar se pošalje po nekom hitnom poslu. Učinio je on to mnogo puta prije, vježbajući za ono
što je znao da će neminovno uslijediti. Svi u dvoru navikli su se da se Fenring mota uokolo, i dobro su se čuvali da ne postavljaju suvišna pitanja. Sada je, ako je vjerovati njegovim preciznim procjenama kojima bi se ponosio čak i jedan Mentat, Fenring na raspolaganju imao tri minute. Četiri, uz malo sreće. Sasvim dovoljno vremena da se izmjeni tijek povijesti. S istim savršenim osjećajem za pravi trenutak, koji je došao do izražaja u igri sa štit-loptom, kao i tijekom vježbi na lutkama i dvije nesretne služavke koje su radile u kuhinjskom skladištu, Fenring se ukočio u mjestu i čekao, procjenjujući disanje svoje žrtve poput laza-tigra koji se sprema na skok. U jednoj ruci držao je dugačku, mikronski tanku iglu između dva vitka prsta, a u drugoj magla-cijev. Stari Elrood ležao je na leđima, u savršenom položaju; nalikovao je na mumiju s kožom nalik na pergament čvrsto zategnutom preko lubanje. Sigurna ruka pomakla je magla-cijev bliže. Fenring je brojao u sebi, čekao... Između dva Elroodova udaha, Fenring je stisnuo malu polugu na cijevi i poprskao starčevo lice snažnim anestetikom u obliku magle. Kod Elrooda nije nastupila nikakva vidljiva promjena, ali je Fenring znao da je umrtvljivač živaca djelovao istog časa. Krenuo je na sljedeći korak. Samonavodeća igla tanka poput niti uvukla se starcu u nos, prošla kroz sinusne šupljine i došla do čeonog dijela mozga. Fenring je zastao tek na trenutak kako bi aktivirao kemijsku tempiranu bombu, a potom se povukao. Nekoliko sekunda — i sve je bilo obavljeno. Bez ikakvog dokaza, pa čak i bez nanošenja bilo kakvog bola. Pokrenut je unutarnji složeni proces koji nije bilo moguće otkriti. Sićušni katalizator će se uvećavati i pričinjavati štetu, poput prve trule stanice u jabuci. Svaki put kada se Car posluži svojim omiljenim pićem — začinskim pivom — njegov vlastiti mozak oslobodit će male doze katalitičkog otrova u njegov krvotok. Na taj način će uobičajeni sastojak starčeve ishrane biti kemijski pretvoren u čomurki - otrov stavljen u piće. Njegov um će postepeno istruliti... a taj preobražaj bit će beskrajno ugodno gledati. Fenring je uživao u svojoj domišljatosti. 9. Kwisatz Haderach:— Skretanje puta— Tako su pripadnice reda Bene Gesserit nazvale nepoznanicu za čijim su genetskim rješenjem tragale: muškarac reda Bene Gesserit čije će organske mentalne moći premostiti prostor i vrijeme. Terminologija carstva. JOŠ JEDNO HLADNO JUTRO. Malo plavobijelo sunce Laoujin izvirivalo je povrh krovova od crepova boje pečene zemlje, rastjerujući kišu. Časna Majka Anirul Sadow Tonkin stezala je ovratnik svoje crne odore, štiteći se od vjetra natopljenog vlagom, koji je šibao s juga i močio joj kratku brončano-smeđu kosu. Žurnim koracima prelazila je preko mokrih kamenih
ploča, krenuvši ravno prema lučnom ulazu u benegesseritske administrativne zgrade. Kasnila je, te je zato trčala, premda je bilo neprimjereno ženu njezinog statusa vidjeti kako jurca uokolo poput kakve zajapurene učenice. Vrhovna Majka i njezino odabrano vijeće sigurno je već čekaju u saborskoj odaji — radi sastanka koji nije mogao početi bez Anirul. Samo je ona imala kompletne planove uzgajanja u Sestrinstvu i cjelokupno znanje iz Drugog Sjećanja u svojoj glavi. Školsko zdanje Časnih Majki na Wallachu IX bio je baza iz koje se upravljalo benegesseritskim operacijama diljem carstva. Ovdje je bilo podignuto prvo povijesno utočište Sestrinstva odmah nakon završetka Butlerianskog Džihada, kada su tek nastajale velike škole ljudskog uma. Pojedine zgrade u enklavi za obuku bile su stare nekoliko tisuća godina i ispunjene duhovima i sjećanjima; ostale su podignute prije nekoliko stoljeća, u stilu koji je savršeno odgovarao originalima. Idilični izgled škole Časnih Majki poticao je jedan od osnovnih propisa Sestrinstva: minimalna vanjština, maksimalni sadržaj. Anirul je imala dugačko i usko lice, tako da je podsjećala na srnu, a krupne oči imale su dubinu tisućljeća. Građevine od polugreda štuko drvene građe, u kombinaciji klasičnih arhitektonskih stilova, imale su krovove prekrivene sienna crepovima, obraslim mahovinom, i posebne kose prozore, projektirane tako da sakupljaju prirodnu svjetlost i toplinu sićušnog sunca. Jednostavne, uske ulice i prolazi, udruženi s drevnim izgledom obrazovne enklave, prikrivali su tanane složenosti i veliku težinu povijesti koja se unutra podučavala. Sve to na ohole posjetitelje ne bi ostavilo nikakav dojam, a Sestrinstvu je bilo sasvim svejedno. Red Bene Gesserit nigdje se nije mnogo isticao u carstvu, ali su se njegove pripadnice uvijek mogle zateći u područjima od životne važnosti kako pomiču političku ravnotežu u ključnim točkama, promatrajući, potičući, ostvarujući vlastite ciljeve. Najbolje je bilo kada su ih ostali podcjenjivali; Sestrinstvo je tada nailazilo na najmanje prepreka. I uz sve nedostatake i poteškoće vezane uz njegovu površinu, planet Wallach IX je i dalje bio savršeno mjesto za razvijanje psihičkih mišića, neophodnih Časnim Majkama. Složena košnica građevina i radnika ovog planeta bila je previše vrijedna, previše prožeta poviješću i tradicijom da bi bila zamijenjena nekim drugim mjestom. Da, bilo je toplijih klima na gostoljubivijim svjetovima, ali svaka akilotkinja koja nije mogla podnijeti ove uvjete ne bi izašla na kraj ni s agonijama, teškim okruženjima, i često bolnim odlukama s kojima se jedna prava pripadnica reda Bene Gesserit susretala. Kontrolirajući ubrzano disanje, Časna Majka Anirul penjala se stubama skliskim od kiše u administrativnu zgradu. Stigavši na vrh, zastala kako bi bacila pogled unatrag preko trga. Stajala je uspravno, onako visoka, ali osjećala je težinu povijesti i sjećanja što su je pritiskala — a za jednu pripadnicu reda Bene Gesserit to dvoje se malo razlikovalo. Glasovi prethodnih naraštaja odjekivali su u Drugim Sjećanjima, kakofonija
mudrosti i iskustva, kao i mišljenja dostupnih svim Časnim Majkama koja su posebno bila izoštrena kod Anirul. S ovog mjesta je prva Vrhovna Majka, Raquella Berto-Anirul - čije ime je za sebe uzela Anirul - držala svoje legendarne govore zametku Sestrinstva. Raquella je utemeljila jednu novu školu od skupine očajnih i prilagodljivih akilotkinja koje su i dalje osjećale bol što su ga pretrpjele tijekom stoljeća provedenih pod jarmom strojeva koje misle. Jesi li bila svjesna u što se to upuštaš, prije toliko vremena? Upitala je Anirul samu sebe. Koliko zavjera, koliko planova... sve si uložila u jednu jedinu, tajnu nadu. Ponekad bi joj skriveno prisustvo Vrhovne Majke Raquelle odgovorilo iznutra. Ali ne i danas. Zahvaljujući pristupu mnoštvu sjećanja-života zatomljenih u njenoj psihi, Anirul je točno znala na kojoj je stubi njena slavna stajala i mogla je čuti točne, davno izgovorene riječi. Osjetila je jezu duž kičme, koja ju je nagnala da zastane. Premda još mlada po godinama i glatke kože, u sebi je sadržavala starost, kao i sve žive Časne Majke — ali u njoj su glasovi bili jači. Bila je ohrabrujuća činjenica da na raspolaganju ima riznicu sjećanja koja joj mogu pružiti savjet kada joj je potreban. To je sprječavalo pravljenje glupavih pogrešaka. Anirul će, međutim, optužiti za rastresenost i budalasto kašnjenje ako ne stigne na vrijeme na sastanak. Neke su govorile da je premlada da bi bila Kwisatz Majka, ali Druga Sjećanja otkrila su više njoj nego bilo kojoj drugoj sestri. Shvaćala je dragocjenu genetsku potragu za Kwisatzom Haderachom, staru već puno tisućljeća, bolje od ostalih Časnih Majki, zato što su prošli životi sve otkrili njoj, dok su većini ostalih pripadnica reda Bene Gesserit ostale uskraćene mnoge pojedinosti. Zamisao o Kwisatzu Haderachu bila je san sestrinstva već mnogo tisuća godina, začet na mračnim podzemnim sastancima još prije pobjede Džihada. Red Bene Gesserit imao je mnogo programa uzgajanja usmjerenih na odabiranje i poboljšanje raznih osobina čovječanstva, i nitko ih nije sve razumio. Genetske crte mesijanskog projekta bile su najpomnije čuvana tajna tijekom najvećeg dijela zabilježene povijesti carstva; toliko su, zapravo, bile tajne da su čak i glasovi Drugih Sjećanja odbijali otkriti pojedinosti. Ali Anirul su pripoćili cijeli plan i ona ga je shvaćala u njegovoj cjelosti. Bila je odabrana za Kwisatz Majku ovog naraštaja, za čuvara najvažnije svrhe reda Bene Gesserit. To što je bila vrlo ugledna i moćna, međutim, nije je opravdavalo što kasni na sastanak vijeća. Mnogi su i dalje u njoj vidjeli mladu i nepromišljenu osobu. Otvorivši teška vrata prekrivena hijeroglifima na jeziku koji su pamtile samo Časne Majke, ušla je u predvorje gdje je na okupu stajalo ostalih deset Sestara, sve odreda odjevene u crne aba odore s kapuljačama, kao što je bila i njena. Tihi razgovor ispunjavao je zrak u unutrašnjosti neupadljive zgrade. Blaga se mogu sakriti u neuglednoj i skromnoj školjki, glasila je jedna popularna izreka reda Bene Gesserit. Ostale Sestre se razmaknuše u stranu kako bi propustile Anirul koja je klizeći prošla između
njih poput plivača koji radi brazdu u vodi. Iako je bila visoka i jakih kostiju, Anirul se uspijevala graciozno kretati... premda joj to nije bilo baš lako. Okupljene sestre krenule su za njom, šapućući, kada je ušla u osmerokutnu kaptolsku odaju, mjesto na kome su se od davnina sastajale predvodnice reda. Izlizane daske poda pucketale su pod njihovim stopalima, a vrata su se uz škripu zatvarala i zaključavala za njima. Duž zidova prostorije, nagrizene zubom vremena, bile su postavljene klupe od elacca-drveta; Vrhovna Majka Harishka sjedila je na jednoj, poput kakve obične akilotkinje. Kako je potjecala od roditelja različitih rasa, na njoj su bili vidljivi tragovi krvnih veza raznih grana čovjeèanstva. Vrhovna Majka bila je stara i pogrbljena, s tamnim bademastim očima koje su zurile ispod crne kapuljače. Sestre krenuše do bočnih strana odaje i posjedaše na prazne bijele klupe, kao i Vrhovna Majka. Uskoro je šuškanje odora prestalo, i sve su zašutjele. Stara zgrada je odnekud zaškripala. Vani je sipila sitna kiša, zaklanjajući upornu plavobijelu sunčevu svjetlost. "Anirul, čekam tvoje izvješće", konačno je izgovorila Vrhovna Majka, tek joj neprimjetno stavivši do znanja da ju je naljutilo to što je zakasnila. Harishka je upravljala cjelokupnim Sestrinstvom, ali je Anirul imala ovlaštenja da odlučuje o svemu što je vezano za projekt. "Obećala si nam svoj kratak pregled genetskih istraživanja i predviđanja." Anirul zauzme mjesto u središtu odaje. Iznad njene glave nalazio se strop u obliku stošca, šireći se poput cvijeta do vrha gotskih prozora od bojenog stakloplaza; unutar svakog odjeljka s prozorima, uokvirene ploče sadržala su grbove velikih povijesnih predvodnica reda. Prigušujući nervozu, Anirui je duboko udahnula i prigušila gomilu glasova u sebi. Mnogima iz reda Bene Gesserit neće se svidjeti ono što je imala za reći. Iako su joj glasovi prošlih života mogli ponuditi utjehu i podršku, trebala je iznijeti vlastitu procjenu koje se potom trebala držati. Također je morala biti potpuno iskrena. Vrhovna Majka mogla je osjetiti i najmanju varku: ništa joj nije moglo promaknuti. I sada su njezine bademaste oči sijevale od očekivanja, kao i od nestrpljenja. Anirul je pročistila grlo i prekrila usta kada je otpočela podnošenje izvještaja usmjerenim šapatom koji je dopirao do ušiju svih u ovoj zaključanoj odaji, ali nigdje dalje. Ništa nije pobjeglo u okolni zrak što bi mogao uhvatiti bilo koji skriveni uređaj za prisluškivanje. Svi su znali čime se ona bavi, ali ipak im je iznijela pojedinosti, kako bi istakla važnost onoga što je imala za objaviti. "Tisuće godina brižljivog uzgajanja primaklo nas je bliže no ikada našem cilju. Tijekom devedeset naraštaja — a plan je začet prije nego što su nas Butlerian ratnici oslobodili strojeva koji misle — mi iz Sestrinstva planirale smo stvoriti vlastito oružje. Naše vlastito nadbiće koje će premostiti prostor i vrijeme svojim umom." Njezine riječi su se razlijevale uokolo. Ostale pripadnice reda Bene Gesserit nisu se meškoljile, premda im je, izgleda, bio dosadan njezin standardni sažetak projekta. Odlično, dat ću im nešto što će im probuditi nade. "Pomoću plesa DNK, odredila sam da
smo samo tri naraštaja daleko od uspjeha." Puls joj se ubrzao. "Uskoro ćemo imati našeg Kwisatza Haderacha." "Budi oprezna kada govoriš o toj tajni nad tajnama", upozori je Vrhovna Majka, ali svojom strogošću nije mogla prikriti oduševljenje koje ju je obuzelo. "Vodim računa o svakoj strani našeg programa, Vrhovna Majko", odgovorila joj je Anirul pomalo nabusito. Obuzdala se, zadržala bezizražajan izraz na uskom licu, ali ostalima nije promakao ovaj ton. Sada će još više mrmljati o njenoj drskosti, mladosti i nepodobnosti za jednu ovako važnu ulogu. "Zbog toga i jesam toliko sigurna u ono što moramo učiniti. Uzorci gena su proučeni, sve mogućnosti isplanirane. Put je jednostavniji nego ikada prije." Mnogo je Sestara prije nje radilo na postizanju ovog nevjerojatnog cilja, a sada je bila njena dužnost da donese konačne odluke o uzgajanju i da nadgleda rođenje i podizanje novog ženskog djeteta, koje će najvjerojatnije biti baka Kwisatza Haderacha. "Imam imena završnih genetskih parova", objavila je Anirul. "Naš indeks parenja ukazuje na to da ti parovi imaju najviše izgleda da postignu uspjeh." Zastala je, upijajući potpunu pozornost koju su joj ostale poklanjale. Svakom tko bi ih promatrao sa strane, Anirul bi izgledala kao i svaka druga Časna Majka; nije se ni po čemu razlikovala od ostalih Sestara niti se isticala bilo kakvim izrazitim umijećem ili nadarenošću. Članice reda Bene Gesserit i te kako su znale čuvati tajne, a Kwisatz Haderach bio je jedna od najvećih. "Potrebna nam je određena loza iz jedne drevne Kuće. Na taj način doći ćemo do kćerke — našeg ekvivalenta majke Djevice Marije — koja će potom morati uzeti za para koga mi odaberemo. Njih dvoje bit će baka i djed, a njihov potomak, također kćerka, proći će obuku ovdje na Wallachu IX. Ta pripadnica reda Bene Gesserit postat će majka našeg Kwisatza Haderacha, dječaka koga ćemo mi podići, pod našim potpunim nadzorom." Anirul je ove posljednje riječi izgovorila s laganim uzdahom, razmatrajući veličinu onoga što je rekla. Još samo nekoliko desetaka godina, i doći će do zaprepašćujućeg rođenja — možda još za Anirulinog života. Razmišljajući unatrag kroz tunele Drugih Sjećanja, promatrajući platno vremena koje se rasprostrlo u pripremi za ovaj događaj, Anirul je shvatila da je imala puno sreće što je rođena u ovom trenutku, u ovom razdoblju. Njezine pretkinje stajale su u sablasnom nizu unutar njenog uma, promatrajući s velikim iščekivanjem. Kada ovaj jedinstveni program uzgajanja konačno urodi plodom, red Bene Gesserit više neće morati biti tanahno, spletkarsko prisustvo u politici carstva. Sve će pripasti njima, a arhaični galaktički feudalni sustav će se raspasti. Iako nitko ni riječ nije rekao, Anirul je primijetila zabrinutost jastrebovim očima svojih Sestara. Njihovi pogledi izražavali su sumnjičavost, ali nijedna od njih nije se usuđivala na glas ju izreći. "I koja je to loza?" upitala je Vrhovna Majka. Anirul nije oklijevala, uspravivši se. "Moramo dobiti kćerku od... Baruna Vladimira Harkonnena."
Uočila je iznenađenje na njihovim licima. Harkonneni? I oni su, dakako, sudjelovali u sveukupnim programima uzgajanja — sudjelovale su sve Kuće Landsraada — ali nitko nije mogao ni zamisliti da će spasitelj reda Bene Gesserit poteći iz sjemena jednog takvog čovjeka. Što je jedna takva loza mogla pružiti Kwisatzu Haderachu? Je li se red Bene Gesserit smio nadati da će moći kontrolirati jednog nadčovjeka s harkonnenskim genima? Sva ta pitanja - i još mnoga - razmijenile su Sestre, ne ispustivši ni zvuka, pa čak se ne posluživši ni usmjerenim šaptom. Anirul je sve to jasno vidjela. "Sve vi znate", rekla je konačno, "da je barun Harkonnen opasno lukav i nepošten čovjek. Premda možemo biti sigurne da je u općim crtama on svjestan brojnih programa uzgajanja reda Bene Gesserit, mi svoj plan ne možemo otkriti. Pa ipak, moramo pronaći načina da on oplodi odabranu Sestru, a da mu ne kažemo zašto nam je to potrebno." Vrhovna Majka je skupila naborane usne. "Barunovi seksualni apetiti isključivo su usmjereni na muškarce i dječake. Uopće ga neće zanimati da prihvati ljubavnicu — naročito ne onu koju mu mi nametnemo." Anirul je staloženo klimnula glavom. "Naše zavodničke sposobnosti vrednovat će se kao nikad do sada." Izazivački je pogledala ostale prisutne Časne Majke. "Ali ne sumnjam da ćemo, zahvaljujući svim raspoloživim sredstvima reda Bene Gesserit, pronaći načina da ga primoramo na to." 10. Kao odgovor na Butlerianski tabu protiv strojeva koji obavljaju mentalne funkcije, izvjestan broj škola podigao je usavršena ljudska bića s većinom funkcija koje su prije obavljala računala. Neke od ključnih škola proizašlih iz Džihada jesu Bene Gesserit, sa svojom intenzivnom mentalnom i fizičkom obukom, Svemirski Ceh, sa sposobnošću predviđanja koja pomaže u pronalaženju sigurnih putova kroz nabirani svemir, i Mentati, čiji su umovi, slični računalima, u stanju razmišljati na nevjerojatne načine. Ikbhanov Traktat o umu, Knjiga I. DOK SE PRIPREMAO napustiti svoj dom na čitavu jednu godinu, Leto je pokušavao sačuvati samouvjerenost. Dobro je znao da je to za njega važan korak i shvaćao je zašto je njegov otac odabrao Ix kao mjesto za učenje. Bez obzira na sve to, Caladan će mu užasno nedostajati. To nije bilo prvo putovanje u drugi zvjezdani sustav mladog nasljednika vojvodstva. Leto i njegov otac istražili su mnoge svjetove Gaara i planet Pilargo obavijen maglom, odakle su domoroci sa Caladana vjerovali da potječu. To su bili samo izleti, uzbudljiva razgledavanja. Međutim, znajući da odlazi na dugo vrijeme, i to sasvim sam, zabrinuo se više nego što je očekivao. Mada se nije usuđivao to i pokazati. Jednog dana bit ću vojvoda. Odjeven u
najbolju odjeću Atreida, Leto je stajao sa starim vojvodom u svemirskoj luci pokraj grada Cala, čekajući raketoplan koji će ga prevesti do cehovskog astrobroda. Dva kovčega lebdjela su na suspenzorima pokraj njegovih nogu. Majka je predložila da povede sluge, ponese sanduke pune odjeće i raznih stvari za zabavu, kao i zalihu dobre caladanske hrane; vojvoda Paulus se samo nasmijao na to i objasnio kako je on, kada je bio Letovih godina, mjesecima živio na bojnom polju sa svega nekoliko sitnica u naprtnjači na leđima. Zahtijevao je, međutim, da Leto ponese jedan od caladanskih tradicionalnih ribarskih noževa u koricama na svojim leđima. Stavši na očevu stranu kao i uvijek, Leto je odlučio ponijeti što je moguće manje stvari. Konačno, Ix je bio bogat industrijski planet, ne nekakva divljina; neće živjeti u oskudici tijekom školovanja. Pred ljudima, gospa Helena je stoički i dostojanstveno podnosila tu odluku. Sada je stajala, odjevena u izazovnu odjeću i treperavi ogrtač, pokraj skupine koja se spremala na putovanje. Iako je znao da mu majka, zapravo, strepi hoće li mu biti dobro, gospa Atreid nikada ne bi to javno pokazala. Podesivši uljane leće na očevim terenskim naočalama, Leto je prešao pogledom od nestalnih pastelnih boja obzora u osvit do ostataka noći u visinama. Naspram zvijezda kretala se jedna sjajna točka. Kada je dodirnuo gumb za zumiranje, točka je počela rasti i povećavala se sve dok Leto nije prepoznao astrobrod na niskoj stazi, okružen treperavom izmaglicom zaštitnog obrambenog sustava. "Vidiš li ga?" upitao je Paulus, stojeći uz sinovljevo rame. "Tamo je — sa svim aktiviranim zaštitnicima. Ne boje se, valjda, kakve vojne akcije?" "Ovdje?" Leto nije mogao ni zamisliti da netko napadne cehovsku letjelicu, jer bi političke i ekonomske posljedice bile silne. Iako Svemirski Ceh nije imao vlastitu vojnu moć, mogao je — ukidanjem prijevozničkih usluga — kazniti bilo koji zvjezdani sustav. Zahvaljujući složenim mehanizmima nadzora, Ceh je mogao slijediti i identificirati napadače i poslati poruku Caru, koji bi potom uputio carske Sardaukare, shodno odredbama međusobnog sporazuma. "Nikada ne podcjenjuj taktike primijenjene u očaju, momče", rekao je Paulus, i to je bilo sve. S vremena na vrijeme pričao je svom sinu priče o izmišljenim optužbama protiv nekog određenog naroda, montirane situacije iz prošlosti, čiji je cilj bio da se uklone neprijatelji Cara ili Ceha. Leto pomisli da će mu od svega što ostavlja za sobom najviše nedostajati očeva pronicljivost, kratke lekcije starog vojvode, pune mudrih opažanja, koje su djelovale vrlo upečatljivo. "Carstvo ne djeluje samo zahvaljujući osnovnim zakonima", nastavio je Paulus. "Podjednako snažna osnova je mreža saveza, usluga i religijske promidžbe. Uvjerenja su mnogo snažnija od činjenica." Leto je još jednom pogledao veličanstveni, daleki brod kroz debelo nebo, a onda se namrštio. Često je bilo teško razdvojiti istinu od privida... Stao je promatrati jednu narančastu točku koja se pojavila ispod ogromne
letjelice na stazi. Boja se pretvorila u prugu svjetlosti koja se spuštala, a ova je konačno poprimila oblik raketoplana koji je uskoro lebdio iznad sletnog polja Cala. Četiri bijela galeba lepetala su krilima uokolo, jedreći na uskomešanim zračnim strujama nastalim pri spuštanju raketoplana, a potom su krešteći odletjela prema morskim stijenama. Polje oko raketoplana zatreperilo je i isključilo se. Svuda duž ograde svemirske luke zastavice su se vijorile na slanom morskom povjetarcu. Raketoplan - bijela letjelica u obliku metka - odlebdio je preko polja prema platformi za ukrcavanje na kojoj su stajali Leto i njegovi roditelji odvojeno od počasne garde. Gomila promatrača i onih koji su im došli poželjeti sretan put mahala je i vikala s oboda sletnog polja. Letjelica i platforma se spojiše i otvoriše se vrata na trupu. Majka mu je prišla kako bi se oprostila, zagrlivši ga bez riječi; priprijetila je da će ga gledati kako odlazi s jedne od kula u zamku Caladan, ali ju je Paulus ipak uvjerio da dođe ovamo. Gomila je radosno klicala i dovikivala pozdrave; vojvoda Paulus i gospa Helena stajali su ruku pod ruku i odmahivali im. "Ne zaboravi što sam ti rekao, sine", reče Paulus, misleći na mnoštvo savjeta kojima je obasipao dječaka posljednjih dana. "Uči od Ixa, uči iz svega." "Ali oslanjaj se na srce da bi razabrao što je istina", dodala je njegova majka. "Uvijek", reče on. "Oboje ćete mi nedostajati. Ponosit ćete se mnome, obećavam." "Već se ponosimo, momče." Vojvoda se povuče do formalne stražarske pratnje. Izmijenio je sa sinom atreidski vojnički pozdrav — otvorena desna ruka prislonjena uz sljepoočnicu — a potom su isto učinili i svi vojnici. Onda je Paulus jurnuo naprijed i čvrsto stegnuo sina u zagrljaj... Nekoliko trenutaka kasnije raketoplan s robo-pilotom odvojio se od crnih stijena, uzburkanog mora i oblacima ovjenčanih oranica Caladana. Unutra je Leto sjedio na plišanom sjedalu u salonu za promatranje, zagledan kroz prozor. Kada je letjelica stigla do tame svemira indigo boje, ugledao je metalni otok cehovskog astrobroda sa čije se površine odbijala sunčeva svjetlost. Još dok su se približavali, na donjem dijelu razjapila se crna rupa. Leto duboko udahne, a ogromni brod proguta raketoplan. Zamislio je ono što je jednom vidio u nekoj film-knjizi o Arrakisu, pješčanog crva koji usisava začinsku žetelicu. Ova metafora ga je uznemirila. Raketoplan je glatko skliznuo u dok za pristajanje waykuovskog putnièkog broda, koji je počivao na svom sidrištu unutar šupljeg spremišta astrobroda. Leto se iskrcao, dok su ga kovčezi pratili lebdeći. Istog trena mu na pamet padne da je ovo pravi trenutak da posluša očev savjet. Uči iz svega. Njegova neutaživa znatiželja potisnula je u stranu strah koji je osjećao, i Leto se popeo stubištem do glavnog salona za putnike gdje je našao slobodno mjesto na klupi pokraj prozora. U blizini su sjedila dva trgovca su-kamenjem, koja su vodila brz razgovor pun
žargonskih izraza. Stari Paulus želio je da Leto nauči kako samoga sebe najbolje zaštititi. Stoga je Leto, da bi što izravnije stjecao iskustvo, putovao kao običan putnik, bez ikakvih povlastica, bez pompe i pratnje koje bi ukazivale na to da je posrijedi sin jednog vojvode. Njegova majka bila je užasnuta ovom odlukom. Na brodu su waykuovski prodavači s tamnim naočalama i slušalicama na ušima išli od putnika do putnika, prodajući jela i miomirisna pića po paprenim cijenama. Leto je pokretom ruke udaljio upornog prodavača, iako su bogato začinjene i zasoljene juhe i kuhani štapići od mesa predivno mirisali. Mogao je čuti glazbu koja je dopirala iz prodavačevih slušalica, i vidjeti kako mu se glava, ramena i stopala kreću u njenom ritmu. Sigurno mu je žestoko treštala u lubanji. Waykui su obavljali svoje poslove, brinuli se o mušterijama, ali im je uspijevalo da žive u vlastitoj senzorskoj kakofoniji; više su voljeli svoj unutrašnji svemir od bilo koje predstave koju bi mogli iskusiti u vanjskom svijetu. Ovaj veliki brod, kojim su upravljali Waykui suglasno ugovoru sklopljenim s Cehom, prevozio je putnike između zvjezdanih sustava. Waykui su pripadali osramoćenoj Velikoj Kuæi, čiji su svi planeti bili uništeni u Trećem ugljenom ratu i sada su bili cigani koji su nomadski živjeli na cehovskim astrobrodovima. Iako su pradavni uvjeti predaje zabranjivali pripadnicima njihove rase da kroče na bilo koji planet u carstvu, Ceh im je, iz tko zna kojih razloga, ponudio utočište. Već nekoliko naraštaja Waykuja nisu pokazali ni najmanje zanimanje da upute peticiju Caru da ih pomiluje ili da ublaži okrutne zabrane koje su im nametnute. Gledajući kroz prozor, Leto je vidio slabo osvijetljeno spremište za teret astrobroda, vakuumsku prostoriju toliko veliku da je ovaj putnički brod u usporedbi s njom djelovao manji čak i od zrna pundi-riže u želucu ribe. Mogao je vidjeti strop visoko iznad, ali ne i zidove koji su bili kilometrima daleko. Ostali brodovi, veliki i mali, stajali su raspoređeni u spremištu: fregate, teretnjaci, raketoplani, tegljači i naoružani promatrači. Povezane zajedno, gomile 'kutija za teret' - kontejnerske letjelice bez pilota konstruirane za spuštanje materijala direktno s niske staze na površinu planeta — počivale su pokraj glavnih vanjskih otvora. Cehovski propisi, urezani u ridulijanske kristale koji su se nalazili na glavnom zidu u svakoj prostoriji, zabranjivali su putnicima da izlaze iz svojih brodova. Kroz susjedne prozore Leto bi ponekad na trenutak vidio putnike u drugoj letjelici — šarolikost rasa pristiglih iz svih krajeva carstva.Waykujovski poslužitelji završili su prvi obilazak i putnici su čekali. Putovanje kroz nabirani svemir nije trajalo više od sata, ali su pripreme za polazak ponekad zahtijevale dane.Konačno, bez ikakve obavijesti, Leto je začuo tiho, glatko brujanje koje kao da je dolazilo izdaleka. Mogao ga je osjetiti u svakom mišiću. "Vjerojatno smo krenuli van", primijetio je, okrenuvši se prema trgovcima su-kamenjem, koji su ostali ravnodušni. Na osnovu toga što su žurno skrenili poglede i uporno ga izbjegavali, Leto je zaključio da ga sigurno smatraju nekulturnim prostakom.
U izoliranoj odaji visoko na vrhu letjelice, cehovski Navigator je, plivajući u rezervoaru plina zasićenog melangeom, počeo obuhvaćati svemir svojim umom. Ugledao je sliku sigurnog prolaza i krenuo njime kroz tkanje nabiranog svemira, prebacujući astrobrod i njegov sadržaj preko velikih udaljenosti. Tijekom sinoćnje večere u blagovaonici zamka, u jednom trenutku Letova majka na glas se upitala ne narušavaju li Navigatori na neki način zabrane o povezivanju strojeva i ljudi, koje je propisivao Butlerianski Džihad. Svjesna da će Leto uskoro otići na Ix i riskirati da tamo moralno posrne, jednostavno je izrekla ovu opasku dok je žvakala zalogaj ribe kuhane u limunovom soku. Imala je običaj da razložnim tonom izriče slične provokativne izjave. Učinak koji je izazvala bio je isti kao da je ispustila gromadu u bazen mirne vode. "Oh, gluposti, Helena!" odgovorio joj je Paulus, brišući bradu salvetom. "Što bismo mi bez Navigatora?" "Samo zato što si se navikao na to, ne znači i da je ispravno, Pauluse. U Narančastoj Katoličkoj Bibliji ne piše ništa o moralu koji se određuje onako kako se kome sviđa." Prije nego što se njegov otac uspio upustiti u prepirku ovim povodom, Leto se umiješao. "Mislio sam da Navigatori samo vide put, siguran put. Svemirskom letjelicom upravljaju, zapravo, Holtzmanovi generatori." Odlučio je navesti odlomak koga se sjećao iz Biblije. "Najviši gospodar u materijalnom svijetu je ljudski mozak, a zvijeri iz polja i strojevi iz grada moraju zauvijek ostati njemu podčinjene." "Svakako, mili", reče njegova majka i odustane od daljeg razgovora o toj temi. Nije primijetio nikakvu promjenu kada su prešli u nabirani svemir. Prije nego što je Leto to uopće shvatio, astrobrod je stigao u drugi sunčev sustav - Harmonthep, prema rasporedu vožnje. Kada su prispjeli, Leto je morao čekati pet sati da teretni brodovi i raketoplani uđu u spremište astrobroda i izađu iz njega, isto kao i transporteri, pa čak i superfregate. Potom je cehovski brod opet krenuo, nabirući svemir da bi stigao u novi zvjezdani sustav — ovog puta to je bio Kirana Aleph — gdje se sve ponovilo. Leto je malo odrijemao u odjeljku za spavanje, zatim je izašao kupiti dva štapića od mesa, koji su još cvrčali, i šalicu jakog stija. Helena je željela da ga prate stražari Kuće Atreida, ali je Paulus uporno da je ovo jedini način da njegov sin nauči brinuti se sam o sebi. Leto je dobio program rada i upute, i zakleo se da će ih se pridržavati. Konačno, kada su po treći put pristali, jedna Wayku koja je radila na Letovoj palubi naložila mu je da siđe tri palube i ukrca se u automatski raketoplan. Bila je to stroga žena u šarenoj odori koja, kako se činilo, nije bila raspoložena za razgovor. Iz njezinih slušalica dopirali su zvuci neke gromke melodije.
"Jeli ovo Ix?" upitao je Leto, posegnuvši za kovčezima koji su lebdjeli na suspenzorima. Čim je krenuo, oni su pošli za njim. "Nalazimo se u sustavu Alkaurop", odgovori ona. Nije joj mogao vidjeti oči od tamnih naočala. "Ix je deveti planet po redu. Ti ovdje izlaziš. Već smo lansirali kutije za teret." Leto ju je poslušao i krenuo je prema naznačenom raketoplanu, premda mu je bilo žao što ga nisu ranije upozorili i što nije dobio više obavijesti. Nije točno znao što će morati učini kada stigne na taj industrijalizirani svijet visoke tehnologije, ali je pretpostavljao da će ga dočekati Earl Vernius ili da će barem poslati neku vrstu odbora za doček. Duboko je udahnuo i pokušao prikriti strah. Raketoplan s robopilotom izletio je iz hangara astrobroda i krenuo prema površini planeta prošaranog planinama, oblacima i ledom. Automatski raketoplan djelovao je prema prilično ograničenom broju uputa, tako da razgovor s putnicima nije ulazio u njegov repertoar vještina. Leto je bio jedini putnik koji se ukrcao, to je jedini putnik koji se uputio na Ix. Planet strojeva nije rado primao goste. Dok je Leto gledao kroz okrugli prozorčić, sve ga je više obuzimao osjećaj da je nešto pošlo naopako. Raketoplan Waykuja se približio planinskoj visoravni s alpskim Šumama u zaklonjenim dolinama. Nije vidio nikakve zgrade, nijednu od veličanstvenih građevina niti proizvodnih pogona koje je očekivao. U zraku nije bilo dima, nije bilo gradova, nikakvog znaka civilizacije. Nemoguće da je ovo potpuno industrijalizirani svijet Ixa. Osvrnuo se uokolo, ukočio, spreman da se brani. Je li izdan? Domamljen ovamo i ostavljen? Raketoplan se spustio u pustu ravnicu posutu izbrazdanim granitnim gromadama i malim stručcima bijelih cvjetova. "Vi ovdje izlazite, sir", objavio je robo-pilot sintetičkim glasom. "Gdje smo to mi?" upitao je Leto. "Trebao bih biti u prijestolnici Ixa." "Vi ovdje izlazite, sir." "Odgovori mi!"Njegov bi se otac obratio gromkim glasom ovom glupom stroju ne bi li izvukao iz njega odgovor. "Nemoguće da je ovo glavni grad Ixa. Pogledaj oko sebe!" "Imate deset sekunda da izađete iz letjelice, sir, ili ćete u protivnom biti na silu izbačeni. Cehovski operatori su se strogo pridržavaju reda vožnje. Astrobrod je već spreman krenuti u sljedeći planetni sustav." Tiho opsovavši, Leto blago šutnu prtljagu i kroči na površinu posutu kamenjem. Već poslije nekoliko sekunda bijela letjelica u obliku metka vinula se prema točkici narančaste svjetlosti na nebu, da bi uskoro potpuno nestala s vidika. Njegova dva kovčega lebdjela su pokraj njega, dok mu je čisti zrak mrsio kosu. Leto je bio sam. "Ima li koga?" povikao je, ali mu nitko nije odgovorio. Stresao se gledajući oštre planinske prijevoje prekrivene snijegom i glečerskim ledom. Caladan, svijet uglavnom prekriven oceanima, imao je svega nekoliko planina koje su se mogle mjeriti s ovima. Ali on nije došao gledati planine.
"Ima li koga? Ja sam Leto Atreid, sa Caladana!" povikao. "Ima li ovdje nekoga?" Nešto ga je stezalo u grudima. Bio je daleko od kuće, na nepoznatom svijetu, a nije imao nikakvog načina da otkrije gdje se to u nepreglednom svemiru nalazi. Je li ovo uopće Ix? Oštar vjetar bio je hladan, dok je otvorena ravnica bila sablasno tiha. Teška tišina lebdjela je u razrjeđenom zraku. Čitavog života slušao je uspavanku oceana, pjesmu galebova i vrevu seljaka. Ovdje nije vidio ništa, nitko ga nije dočekao, nije bilo znakova da je ovo mjesto uopće naseljeno. Ovaj svijet izgledao je nedirnut... prazan. Ako sam ovdje nasukan, hoće li itko biti u stanju pronaći me? Sve gušći oblaci skrivali su nebo, iako je vidio udaljeno plavo sunce kroz izmaglicu. Opet se stresao i upitao što da radi, kuda da krene. Ako namjerava postati vojvoda, mora naučiti donositi odluke. Počela je padati susnježica. 11. Četkica povijesti naslikala je Abulurda Harkonnena u nepovoljnom svjetlu. Ako bi se o njemu sudilo na osnovu mjerila po kojima su procjenjivani njegov stariji brat, barun Vladimir, i njegova vlastita djeca Glossu Rabban i Feyd-Rautha Rabban, Abulurd je bio sasvim drukčija vrsta čovjeka. Mi, međutim, moramo ocijeniti česte opise njegovih slabosti, nesposobnosti i budalastih odluka u svjetlosti konačne propasti Kuće Harkonnen. Iako je bio protjeran na Lankiveil i lišen svake stvarne moći, Abulurd je izvojevao pobjedu kojom se nije mogao podičiti nitko drugi u njegovoj široj obitelji: naučio je uživati u životu. Landsraadova Enciklopedija Velikih Kuća, postdžihadsko izdanje. IAKO SU HARKONNENI bili vrlo vješti u areni spletkarenja, podmetanja i dezinformacija, pripadnice reda Bene Gesserit bile su neprijeporno majstorice. Da bi Sestrinstvo napravilo sljedeći korak u svojoj velikoj shemi uzgajanja, planu koji se počeo u djelo provoditi deset naraštaja prije pada strojeva koje misle, moralo je pronaći način kojim će natjerati baruna da se prikloni njihovoj volji. Nije im dugo trebalo da otkriju slabu točku u Kući Harkonnen. Došavši u svojstvu služavke na hladan i sumoran Lankiveil, mlada sestra reda Bene Gesserit Margot Rashino-Zea ubacila se u domaćinstvo Abulurda Harkonnena, barunovog mlađeg polu-brata. Prelijepa Margot, koju je svojeruèno odabrala Kwisatz Majka Anirul, bila je obučena za uhođenje i pribavljanje informacija, za spajanje raznovrsnih podataka iz kojih je nicala šira slika. Također je znala na šezdeset tri načina ubiti ljudsko biće samo prstima. Sestrinstvo se i te kako trudilo da očuva sliku o sebi kao o rastresenim intelektualkama, ali one su imale i svoje komandose. Sestru Margot ubrajali su medu najbolje. Obitavalište Abulurda Harkonnena nalazilo se na krševitom rtu koji se protezao u duboku vodu obrubljenu
uskim fjordom Tula. Pradavna građevina nalazila se u središtu ribarskog sela; seljački posjedi su se pružali prema kopnu, prodirući u kamenite doline s malo zemlje, ali najveći dio hrane na ovom planetu dobivan je iz ledenog mora. Ekonomija Lankiveila zasnivala se na unosnoj trgovini kitovim krznom. Abulurd je živio u podnožju vlažnih planina, čiji su se vrhovi rijetko mogli nazrijeti kroz čelično-sive oblake i uvijek prisutnu maglu. Velika kuća i okolno selo bili su najpribližniji oblik prijestolnice koji je ovaj zabiti svijet mogao ponuditi. Kako su stranci rijetko ovamo dolazili, Margot se pobrinula da ne upada u oči. Bila je viša od mnogih zdepastih i mišićavih starosjedilaca, tako da se malo pogrbila. Obojila je kosu boje meda u tamno i ošišala je da djeluje bujno i čupavo, jer se taj stil sviđao većini seljaka. Kemikalijama je glatku i blijedu kožu učinila tamnijom, tako da je djelovala kao da puno vremena provodi vani. Pomiješala se s ostalima i svi su je prihvaćali, ni ne pogledavši je dvaput. A ženi koju je obučilo Sestrinstvo nije bilo nimalo teško pretvarati se. Margot je bila samo jedna od mnogobrojnih uhoda poslanih na harkonnenske posjede, gdje će potajno pretražiti sve poslovne dokumente. Barun nije imao razloga posumnjati u ovom trenutku da se netko tako jako zanima za njega - vrlo malo je imao veze sa Sestrinstvom - ali ako bi ijedna od ženskih uhoda ovoga reda bila otkrivena, taj opaki čovjek ne bi prezao da je stavi na muke kako bi izvukao objašnjenje. Srećom, razmišljala je Margot, svaka dobro obučena pripadnica Bene Gesserit bila je u stanju zaustaviti vlastito srce prije nego što je nanijeta bol natjera da otkrije bilo koju tajnu. Harkonneni su po tradiciji bili vješti u spletkama i skrivanju, ali Margot je znala da će pronaći potrebne optužujuće dokaze. Iako su ostale Sestre bile za to da zagrebu površinu malo bliže središtu harkonnenskih operacija, Margot je zaključila da je Abulurd savršen izbor. Konačno, mladi polubrat baruna Harkonnena upravljao je operacijama vezanim za prikupljanje začina na Arrakisu sedam godina: on vjerojatno ima informacije. Ako bi išta morao sakriti, vrlo je vjerojatno da bi barun to sakrio ovdje, neočekivano, pod samim Abulurdovim nosom. Kada Bene Gesserit otkrije nekoliko harkonnenskih pogrešaka i dođe do dokaza o barunovoj novčanoj indiskreciji, imat će oružje za ucjenjivanje koje im je tako očajnički bilo potrebno da bi mogle nastaviti svoj program uzgajanja. Odjevena kao rođena seljanka u vunu i krzna, Margot je stupila u službu u rustikalnu veliku kuću kod dokova. Građevina se uzdizala visoko i bila je od masivnog drva, tamno obojenog. Ognjišta u svim sobama ispunjavala su zrak smolastim dimom, a sjajne kugle, podešene da svijetle žuto-narančastom svjetlošću, davale su sve od sebe da oponašaju sunčevu svjetlost. Margot je čistila, brisala prašinu, pomagala pri kuhanju... tragala za financijskim izvještajima.
Dva dana za redom barunov srdačan polubrat ju je pozdravio, nasmiješio joj se, učinio da se osjeća dobrodošlom; nije primijetio ništa čudno. Bio je od onih koji svima vjeruju, nije brinuo o vlastitoj sigurnosti, tako da je dopuštao mještanima i strancima da lutaju po glavnim prostorijama i gostinskim odajama njegovog zdanja, čak i da se približe njemu osobno. Imao je sivoplavu kosu do ramena i izbrazdano, rumeno lice koje je vječito bilo nasmijano. Govorkalo se da je bio ljubimac oca Dmitrija, koji je ohrabrivao Abulurda da preuzme harkonnenske posjede... međutim, Abulurd je napravio mnoštvo pogrešnih izbora, donio mnoštvo odluka oslanjajući se na ljude umjesto da vodi računa o potrebama posla. To je bio uzrok njegovog pada. Noseći toplu lankiveilsku odjeću koja ju je bockala, Margot je držala svoje sivo-zelene oči spuštene i skrivene iza leća koja su ih činila smeđim. Mogla se lako preobraziti u zlatokosu ljepoticu i zapravo je razmišljala o tome da zavede Abulurda i jednostavno se tako domogne informacija koje su joj bile potrebne, ali je ipak odlučila ne sprovesti taj plan. Taj čovjek je, kako se činilo, bio vjeran svojoj zdepastoj i dobroćudnoj ženi, porijeklom s ovoga svijeta, Emmi Rabban, majci Glossu Rabbana. Odavno se zaljubio u nju na Lankiveilu, oženio se njome, iako mu je otac zbog toga bio očajan, i vodio je sa sobom sa svijeta na svijet tijekom svoje kaotične karijere. Abulurd je, izgleda, bio otporan na čari svih drugih žena osim na njezine. Umjesto toga, Margot se jednostavno poslužila šarmom i nenametljivom nevinošću da bi osigurala sebi pristup pisanim financijskim izvještajima, prašnjavim glavnim knjigama i sobama s arhivskim inventarom. Nitko je ništa nije pitao. Konačno je, koristeći svaku zgodnu priliku da se približi cilju, pronašla ono što joj je bilo potrebno. Koristeći tehnike trenutnog memoriranja koje je naučila na Wallachu IX, Margot je skenirala gomile radiranih ridulijanskih kristala i upila kolone brojeva, teretnih naloga, spiskova vraćene opreme ili opreme stavljene u službu, sumnjive gubitke, štete od oluja. U obližnjim prostorijama, skupine žena gulile su i čistile ribu, sjeckale trave, ljuštile korijenje i kiselo voće za riblji gulaš koji se pušio u kotlićima, a koji su Abulurd i njegova žena služili cijelom domaćinstvu. Inzistirali su na tome da jedu iste obroke kao i svi njihovi radnici, zajedno s njima za stolom. Margot je završila svoje tajno skeniranje mnogo prije nego što se oglasio poziv na jelo kroz sve odaje velike kuće... Kasnije, kada je ostala sama, slušajući kako vani bjesni oluja, u umu je opet prošla kroz sve podatke, proučivši izvještaje o proizvodnji začina na Arrakisu iz Abulurdovog vremena, barunove sadašnje poteze sa CHOAMom, kao i zapise o količinama melangea koje su razne krijumčarske organizacije odnosile s Arrakisa. U nekoj drugoj prigodi samo bi pohranila podatke kako bi ih kasnije čitavi timovi Sestara mogli potanko proučiti. Međutim, Margot je ovoga puta željela sama doći do odgovora. Praveći se da spava, zaronila je u problem iza spuštenih kapaka, zapavši pri
tom u dubok trans. Netko je majstorski manipulirao brojevima, ali nakon što je Margot ogulila maske i tanke paravane, pronašla je odgovor. Jedna pripadnica reda Bene Gesserit mogla je uočiti u čemu je stvar, ali sumnjala je da bi čak i carski financijski savjetnici ili računovođe CHOAM-a otkrili prijevaru. Možda tek kada bi neko upro prstom u nju. Njezino otkriće nagovještavalo je da se CHOAM-u i Caru prijavljuje znatno manje začina nego što se proizvede. Ili su Harkonneni ilegalno prodavali melange — sumnjala je da je to u pitanju, jer bi se tome lako ušlo u trag - ili su gomilali vlastite tajne zalihe. Zanimljivo, pomislila je Margot, podigavši obrve. Otvorila je oči, otišla do pojačanog okvira prozora i zagledala se van u more tekućeg metala, uzburkane valove zarobljene u fjordu sličnom grliću boce, guste crne oblake koji su lebdjeli iznad šiljatih grudobrana stijenja. Negdje u razmjernoj blizini, krzneni kitovi sablasno su pjevali. Sljedećeg dana rezervirala je mjesto na prvom cehovskom astrobrodu. Odbacivši masku, uzletjela je na teretnom raketoplanu punom prerađenog kitovog krzna. Sumnjala je da je itko na Lankiveilu primijetio bilo njezin dolazak bilo odlazak. 12. Četiri stvari ne mogu se sakriti — ljubav, dim, stup vatre i čovjek koji korača preko otvorenog bleda. Slobodnjačka mudrost. SAM U TIHOJ, GOLOJ PUSTINJI - upravo onako kako bi i trebalo biti. Pardot Kynes je zaključio da najbolje radi kada je sam sa svojim mislima i obiljem vremena da ih premeæe po glavi. Ostali ljudi samo su mu odvraćali pažnju, a malo je bilo onih koji su se usredotočivali na iste stvari ili imali isti poriv. Kao carski planetolog na Arrakisu, morao je upiti ogromni krajolik u svaku poru svoga bića. Kada bi jednom dospio u odgovarajuće raspoloženje, bio je u stanju zaista osjetiti puls svijeta. Stojeći sada na krševitom crno-crvenom masivu koji se uzdizao iz okolnog bazena, vitak muškarac, na kome se vidjelo da dosta vremena provodi vani, osvrnuo se po krajoliku oko sebe. Pustinja, pustinja, svuda samo pustinja. Na ekranskoj karti vidio je da se planinski lanac zove Zapadni Obodni Zid. Njegov visinomjer procijenio je da najviši vrhovi uveliko premašuju šest tisuća metara... ali on nije vidio nigdje snijeg, glečere ili led, nikakve znake oborina. Čak su i najvrletniji, atomicima razneseni planinski vrhovi na Salusi Secundus bili prekriveni snijegom. Međutim, ovdje je zrak bio tako beznadno suh da se voda na otvorenom nije mogla sačuvati ni u kakvom obliku. Kynes je gledao u smjeru juga preko oceana pijeska prema pustinji koja je opasivala svijet, poznatoj kao Pogrebna Ravnica. Nema sumnje da su geografi mogli uočiti obilje razlika koje bi im
pomogle u kategorizaciji predjela i crtanju karata - ali malo se ljudskih bića ikada vratilo nakon što bi se tamo uputilo. To je bilo kraljevstvo crva. Nikome, zapravo, karte nisu bile potrebne. Kynes se, uz smiješak, sjetio pradavnih pomorskih karata iz najranijih dana Stare Terre, njihovih tajanstvenih i neistraženih područja koja su jednostavno bila obilježene s: 'Ovdje prebivaju čudovišta'. Da, pomisli, sjetivši se Rabbanovog lova na nevjerojatnog crva. Ovdje zaista prebivaju čudovišta. Stojeći izložen na vrhu krševitog prijevoja Obodnog Zida, skinuo je čepove za nos pustinjskog odjela i protrljao mjesto na nosu koje je filtar cijelo vrijeme nadraživao. Potom je skinuo i prekrivač za usta kako bi mogao duboko udahnuti sprženi, opori zrak. Iz uputa o ponašanju u pustinji znao je da se ne bi trebao nepotrebno izlagati takvom gubitku vlage, ali Kynes je morao udahnuti mirise i vibracije Arrakisa, morao je osjetiti otkucaje srca planeta. Osjetio je vrelu prašinu, slanost minerala u tragovima, izraziti miris pijeska, lave izložene meteorološkim utjecajima, kao i bazalt. Ovo je bio svijet potpuno lišen mirisa vlažne vegetacije koja raste ili truli, bez ikakvog nagovještaja ciklusa života i smrti. Samo pijesak i stijenje — i ponovno pijesak. Poslije pomnije pretrage, međutim, pokazivalo se da čak i najsumornija pustinja buja životom, bilo je tu posebnih biljaka, kao i životinja i kukaca koji su se prilagodili na negostoljubive ekološke niše. Kleknuo je kako bi zavirio u sjenovite džepove u stijenama, sićušne rupe gdje se mogao zadržati najoskudniji dah jutarnje rose. Tamo su lišajevi prianjali uz grubu površinu kamenja. Nekoliko tvrdih kuglica ostavio je za sobom nekakav mali glodavac, možda klokanski štakor. Ovdje u visinama možda su kukci imali dom, kao i pramenovi trave koju je zasadio vjetar, odnosno tvrdokoran i samotan korov. Na okomitim stijenama zaklon su nalazili čak i slijepi miševi, izlijećući odatle u sumrak u lov na noćne leptire i mušice. Povremeno bi na emajliranom plavom nebu ugledao tamnu mrlju koja je sigurno predstavljala sokola ili lešinara. Takvim velikim životinjama sigurno je bilo vrlo teško preživjeti.Kako, onda, Slobodnjaci preživljavaju ? Viđao ih je onako prašnjave kako prolaze seoskim ulicama, ali ljudi iz pustinje klonili su se ostalih ljudi; obavili bi ono zbog čega su došli i zatim nestajali. Kynes je primijetio da se 'civilizirani' seljaci prema njima odnose drukčije, ali nije bilo jasno čine li to iz strahopoštovanja ili prezira. Lijepo ponašanje dolazi iz gradova, glasila je stara izreka Slobodnjaka, mudrost iz pustinje. Prema ono nekoliko rijetkih antropoloških zapisa koje je pronašao, Slobodnjaci su bili ostaci jednog pradavnog nomadskoga naroda, Zensunnija, robova koje su gospodari vukli sa svijeta na svijet. Nakon što su bili oslobođeni ili možda pobjegli iz ropstva, stoljećima su pokušavali pronaći dom, ali su ih proganjali gdje god bi se pojavili. Konaèno, sklonili su se na Arrakis — i nekako su uspjeli preživjeti. Kada je jednom pokušao porazgovarati s jednom ženom Slobodnjaka u prolazu, ova je usmjerila u njega nevjerojatne plave oči; bjeloočnice joj je potpuno progutala indigo
boja koja je bila posljedica ovisnosti o čistom začinu. Taj prizor izbrisao je sva pitanja iz Kynesove glave, i prije nego što joj je uspio bilo što drugo reći, žena Slobodnjaka prošla je pokraj njega, zaogrnuvši svoj pohabani, smeđi džaba ogrtač preko pustinjskog odjela. Kynes je čuo govorkanja da postoje čitava staništa Slobodnjaka skrivena u uvalama i stjenovitim obodima Zaštitnog Zida. Živjeti od zemlje koja pruža tako malo... kako im je to uspijevalo? Kynes je još toliko toga trebao doznati o Arrakisu, i smatrao je da bi ga Slobodnjaci mogli mnogo čemu naučiti. Ako mu ikada pođe za rukom da ih pronađe. U prljavoj, neurednoj Kartagi, Harkonneni nisu bili baš voljni opremiti neželjenog planetologa prikladnom opremom. Namrštivši se kada je vidio pečat Padišaha Cara na Kynesovom spisku neophodnih stvari, glavni skladištar ovlastio ga je da uzme odjeću, pustinjski šator, opremu za preživljavanje, četiri litarjona vode, nešto sušene hrane i jednosjednog ornitoptera, prilično jadnog izgleda, s proširenim rezervoarom za gorivo. To je bilo dovoljno za osobu kao što je bio Kynes, kome je luksuz bio stran. Njega nije bilo briga za formalne ukrase i beskorisne sitnice. Mnogo je više bio usredotočen na problem koji je ležao pred njim: shvatiti Arrakis. Nakon što je provjerio predviđena kretanja oluja i uobičajenih vjetrova, Kynes je poletio prema sjeveroistoku, krenuvši dublje u planine koje su okruživale polarna područja. Kako su srednje nadmorske visine zauzimale uzavrele pustopoljine, većina ljudskih naseobina bila je načičkana oko gorja. Upravljao je starom letjelicom, osluškujući bučno zujanje njenih motora i lepet pokretnih krila. Iz zraka - i sasvim sam: to je bio najbolji način da razgleda krajolik pod sobom, da stekne široki uvid u geološke osobine i ustrojstva, boje stijena, da promotri kanjone. Kroz prednje prozore izgrebene pijeskom mogao je vidjeti suha korita i klance, vijugave tragove aluvijalnih tokova pradavnih poplava. Pojedini strmi zidovi kanjona izgledali su kao da ih je presjekla voda, kao da je siga-žica prošla kroz naslage. Jednom mu se učinilo da je u daljini koja je treperila od topline vidio neku obalu koja je svjetlucala od naslaga soli i koja je sasvim lako mogla biti isušeno morsko dno. Ali kada je odletio u tom pravcu, nije ju više mogao pronaći. Kynes je sada bio uvjeren da je na ovom planetu nekada postojala voda. I to obilje vode. Bilo je dokaza o tome, koje je samo jedan planetolog mogao vidjeti. Ali kamo je nestala? Količina leda na polarnim kapama bila je beznačajna. Trgovci vodom kopali su taj led i dovlačili ga dolje u gradove, gdje je prodavan po paprenim cijenama. Kape sigurno nisu sadržavale dovoljno vode da bi bile objašnjenje za nestale oceane ili isušene rijeke. Da nije prvobitna voda na neki način bila uništena ili uklonjena s planeta... ili se samo skrila? Kynes je nastavio dalje, pažljivo motreći i pretražujući, cijelo vrijeme pretražujući. Marljivo vodeći dnevnike, bilježio je svaku zanimljivost koju bi uočio. Proći će godine prije nego što prikupi dovoljno podataka na kojima bi
mogao utemeljiti ozbiljan znanstveni rad o ovom svijetu, ali proteklog mjeseca već je poslao Caru dva izvještaja, kako bi pokazao da obavlja zadatak koji mu je povjeren. Predao je te izvještaje carskom kuriru i predstavniku Ceha, jednom u Arrakeenu, drugom u Kartagi. Ali zaista nije znao jesu li ih Elrood ili njegovi savjetnici pročitali. Najveći dio vremena Kynes je uglavnom bio izgubljen. Njegove karte bile su nepotpune i često potpuno pogrešne, što ga je prilično zbunjivalo. Ako je Arrakis već bio jedini izvor melangea — što je, stoga, ovaj planet činilo jednim od najvažnijih u carstvu — zašto su onda njegove karte tako oskudijevale u pojedinostima? Kada bi Svemirski Ceh postavio samo nekoliko satelita visoke rezolucije, najveći dio problema bio bi riješen. Nitko, izgleda, nije znao odgovor na ovo pitanje. Jedan planetolog, međutim, nije imao mnogo problema kada bi se izgubio. On je bio istraživač, na kraju krajeva, a od istraživača se očekivalo da lutaju uokolo bez plana i unaprijed određenog odredišta. Čak i kada mu je ornitopter počeo kašljucati, nastavio je dalje. Motor na jonski pogon bio je snažan, a pohabana letjelica dosta se dobro držala, čak i pri snažnim naletima i strujanjima toplog zraka nagore. Imao je dovoljno goriva za nekoliko tjedana. Kynes se vrlo dobro sjećao godina koje je proveo na negostoljubivoj Salusi pokušavajući shvatiti katastrofu koja ju je uništila prije mnogo stoljeća. Vidio je pradavne slike, znao je koliko je nekada bio predivan bivši svijet gdje je bila prijestolnica. Ali u njegovom srcu on će uvijek ostati pakleno mjesto kakvo je sada bilo. Nešto epohalno dogodilo se i ovdje na Arrakisu, ali nikakvi svjedoci niti zapisi nisu preživjeli tu pradavnu nesreću. Najvjerojatnije nije bila u pitanju nikakva atomska kataklizma, premda ni ta mogućnost nije bila sasvim isključena. Pradavni ratovi prije i za vrijeme Butlerianskog Džihada bili su razorni, znali su čitave zvjezdane sustave pretvoriti u prah i pepeo. Ali ne... ovdje se dogodilo nešto drugo. Dani su prolazili, a on je neumorno lutao. Na jednom golom, tihom grebenu na pola puta oko svijeta, Kynes se popeo na još jedan stjenoviti vrh. Spustio je letjelicu na ravno gorsko sedlo prekriveno kamenim gromadama, a zatim se popeo uz obronak, napredujući ruku preko ruke s opremom koja mu je kloparala na leđima. Nemaštoviti rani kartografi nazvali su Lažni Zapadni Zid ovu povijenu ruku stijenja, koja je stvorila prepreku između Habanya Erga na istoku i velikog bazena Cielago Depresije na zapadu. Zaključio je da bi ovo bilo dobro mjesto za prikupljanje podataka i postavljanje stanice. Osjećajući napor u nogama i osluškujući otkucaje preopterećenog pustinjskog odijela, Kynes je znao da se strašno znoji. Odijelo je, međutim, upijalo i prerađivalo svu njegovu tjelesnu vlagu i on se dobro osjećao. Kada više nije mogao izdržati žeđ, srknuo je mlaku tekućinu iz cjevčice u blizini grla, a potom se nastavio penjati po teškom terenu.
Najbolje mjesto za očuvanje vode je vlastito tijelo, glasila je tradicionalna slobodnjačka poslovica, ako je vjerovati prodavaču od koga je nabavio opremu. Do sada se već bio navikao na glatko odijelo; postalo je njegova druga koža. Na krševitoj najvišoj točki — na otprilike tisuću dvije stotine metara visine, prema visinomjeru - zaustavio se u prirodnom zaklonu koji je formirao slomljeni zub od čvrstog kamena. Tu je podigao svoju prenosivu meteorološku postaju. Njegovi uređaji za analizu zabilježit će brzinu vjetrova i njihov pravac, temperature, atmosferski tlak i promjene relativne vlažnosti. Diljem planeta stajale su već stotinama godina stare postaje za biološka ispitivanja, podignute u danima kada melange još nije bio otkriven. Tada je Arrakis bio samo jedan neugledan suhi planet sa sasvim oskudnim prirodnim bogatstvima - zanimljiv samo najočajnijim kolonistima. Mnoge od tih postaja za ispitivanje u međuvremenu su se pokvarile zato što se o njima nitko nije brinuo, a neke su čak bile i zaboravljene. Kynes je sumnjao da su podaci dobiveni s tih postaja bili pouzdani. Za sada je želio vlastite podatke dobivene vlastitim uređajima. Uz zujanje malog ventilatora, degustator zraka uzeo je uzorak atmosfere i izbacio podatke o sastavu: 23 posto kisika, 75,4 posto dušika, 0,023 posto ugljičnog dioksida, a u tragovima je bilo još nekih plinova. Kynes je zaključio da su ove vrijednosti vrlo čudne. Zrak je bio savršeno pogodan za disanje, naravno, i točno onakav kakav se mogao očekivati na jednom normalnom planetu s bogatim ekosustavom. Ali dobivene brojke ipak se nikako nisu uklapale u ovaj sprženi predjel. Bez mora ili oluja, bez planktona, bez pokrova vegetacije... odakle je dolazio sav taj kisik? To apsolutno nije imalo nikakvog smisla. Jedini veliki domorodački oblici života za koje je znao bili su pješčani crvi. Je li moguće da postoji toliko tih nemani da njihov metabolizam zapravo primjetno utječe na sastav atmosfere? Ne vrvi li sam pijesak nekim neobičnim oblikom planktona? Poznato je da u naslagama melangea ima organskih sastojaka, ali Kynes nije imao pojma odakle on potječe. Postoji li veza između neutaživih crva i začina? Arrakis je bio prepun ekoloških tajni. Kada je obavio sve pripreme, Kynes je još jednom promotrio mjesto koje je odabrao za meteorološku postaju — i tog trena je shvatio da su dijelovi prividno prirodnog udubljenja na ovom izdvojenom vrhu bili, zapravo, umjetnog porijekla. Sagnuo se, zapanjen, i počeo prelaziti prstima preko grubih ureza. Stube usječene u stijenu. Ljudske ruke su ovo napravile, i to ne tako davno, usjekle su lakši pristup ovom mjestu. Predstraža? Stražarsko mjesto? Slobodnjačka promatračnica? Prožme ga jeza, kada mu uz kralježnicu poteče pruga znoja koju je pustinjsko odijelo odmah pohlepno upilo. Istovremeno je osjetio uzbuđenje, jer bi se još moglo dogoditi da mu Slobodnjaci postanu saveznici — prekaljeni domoroci koji su imali iste planove kao i on, istu potrebu da shvate i poboljšaju...
Kada se Kynes osvrnuo oko sebe na otvorenom zraku, pretražujući pogledom, osjetio je odjednom da ga netko gleda. "Ima li koga?" povikao je, ali odgovorila mu je samo pustinjska tišina. Kako je sve ovo povezano ? — upitao se. I što Slobodnjaci znaju o tome? 13. Tko može znati je li Ix pretjerao? Skrivaju svoje pogone, drže u ropstvu svoje radnice i pozivaju se na pravo čuvanja tajne. Pod takvim okolnostima, kako da ne padnu u iskušenje da prekorače ograničenja Butlerianskog Džihada? GROF ILBAN RICHESE, treći apel Landsraadu. "UPOTRIJEBI ONO ŠTO IMAŠ I UPOTRIJEBI MOZAK", uvijek mu je govorio stari vojvoda. Dok je sada stajao sam i tresao se, Leto je pokušao razabrati što mu stoji na raspolaganju. Razmotrio je svoju mračnu i neočekivanu usamljenost na divljoj površini Ixa — ili gdje se već ovo mjesto nalazilo. Je li ovdje bio iskrcan slučajno ili je posrijedi izdaja? Što je gore od toga dvoga? Ceh bi trebao imati podatke o tome gdje je bez ikakvih objašnjenja izbačen iz raketoplana. Njegov otac i postrojbe Kuće Atreida mogu krenuti u potragu za njim i pronaći ga ako se ne pojavi na predviđenom odredištu — ali koliko bi to potrajalo? Koliko dugo on može ovdje preživjeti? Ako je Vernius stajao iza ove izdaje, bi li Earl uopće prijavio njegov nedolazak? Leto je pokušao biti optimist, ali je znao da bi moglo proći dosta vremena prije nego što pomoć stigne. Nije imao hrane ni tople odjeće, čak ni prenosivi zaklon. Morao se sam pobrinuti da riješi ove probleme. "Ima li koga!" opet je povikao. Neizmjerna praznina progutala je njegove riječi i iscijedila ih u ništavilo, čak se ni ne potrudivši da ih vrati u obliku jeke. Počeo je razmišljati o tome da krene naprijed u potragu za nekim orijentirom ili naseljem, ali je ipak odlučio da za sada ostane gdje je. Zatim se pokušao prisjetiti svih stvari koje je ponio u kovčezima, nastojeći pronaći nešto što bi mu moglo poslužiti za slanje poruke. A onda se negdje pokraj njega, iz plavozelenog gustiša bodljikavih biljaka koje su se borile da prežive u tundri, začulo nekakvo šuškanje. Leto poskoči unatrag od iznenađenja, a zatim pogleda pomnije. Ubojice? Nekakva skupina koja ga namjerava zarobiti? Otkup za jednog vojvodskog sina mogao bi donijeti brdo solarisa... ali i bijes Paulusa Atreida. Izvukao je zakrivljeni ribarski nož iz korica na leđima i pripremio se za borbu. Srce mu je divljački tuklo dok je pokušavao odgonetnuti u čemu bi se mogla sastojati opasnost koja mu prijeti, ne bi li se na neki način pripremio. Atreidi nikada nisu voljeli uzalud prolijevati krv. Grane i zašiljeni listovi se pomaknuše, zatim razmakoše i na tlu se pojavi okrugli poklopac od
plaza. Uz zujanje strojeva ispod zemlje izađe prozirna cijev lifta koja je bila u neskladu s okolnim brdovitim predjelom. Unutar prozirne cijevi stajao je zdepasti mladić, smiješeći se toplo. Imao je plavu, neposlušnu kosu koja je djelovala raščupano i uz brižljivo češljanje; nosio je široke hlače u vojničkom stilu i kamuflažnu košulju koja je mijenjala boju. Njegovo blijedo, otvoreno lice bilo je mekih crta, kao u djetešca. Preko lijevog ramena neznanac je nosio mali zavežljaj, sličan onome koji je imao u ruci. Bio je otprilike Letovih godina. Prozirno dizalo se zaustavio, i zakrivljena vrata su se rotirajući otvorila. Nalet toplog zraka okrzne Letove ruke i lice. Čučnuo je, spreman da napadne svojim ribarskim nožem, premda nikako nije mogao zamisliti ovog bezazlenog stranca kao ubojicu. "Ti si zasigurno Leto Atreid, zar ne?" rekao je mladić. Govorio je galach, zajednički jezik carstva. "Da prvo krenemo na jednodnevno pješačenje?" Letove sive oči se suziše i zaustaviše se na grimizno-bakrenoj ixijanskoj spirali koja je krasila dječakov ovratnik. Pokušavši prikriti veliko olakšanje i zadržati profesionalan, pa čak i sumnjičav izraz lica, Leto kimne glavom i spusti vrh noža, koji se stranac pretvarao da ne vidi. "Ja sam Rhombur Vernius. Mislio sam, ovaj, da ćeš željeti malo protegnuti noge prije nego što siđemo dolje. Čuo sam da voliš boraviti vani, premda ja više volim biti ispod zemlje. Možda ćeš se, nakon što provedeš malo vremena s nama, početi osjećati kao kod kuće u našim gradovimašpiljama. Ix je zaista vrlo lijep." Pogledao je u oblake i susnježicu u visinama. "Oh, zašto pada kiša? Žarkih mu paklova, baš se ne volim nalaziti u nepredvidivom okolišu." Rhombur je s gađenjem odmahivao glavom. "Rekao sam kontroli vremena da ti prirede topao, sunčan dan. Ispričavam se, prinče Leto - ali za mene je ovo prestrašno. Kako bi bilo da siđemo u Veliku Palaču?" Uvidjevši da priča nepovezano, Rhombur ispusti oba dnevna pakiranja u cijev lifta i pogura unutra i Letovu prtljagu. "Baš mi je drago što smo se konačno sreli. Moj otac toliko već priča o Atreidima. Izvjesno vrijeme ćemo učiti zajedno, vjerojatno ćemo izučavati obiteljska stabla i politiku Landsraada. Ja sam osamdeset sedmi na listi pretendenata na zlatno lavlje prijestolje, ali mislim da si ti rangiran čak i više od mene." Zlatno lavlje prijestolje. Velike Kuće bile su rangirane prema složenom sustavu CHOAM-a i Landsraada, a unutar svake kuće postojala je podhijerarhija koja se zasnivala na pravu prvorođenog. Leto je zaista rangiran znatno više od ixijanskog princa - jer je njegova majka, zapravo, bila prapraunuka Elrooda IX, potomak jedne od njegove tri kćeri koje mu je rodila druga žena, Yvette. Međutim, ta razlika bila je beznačajna; Car je
imao mnogo prapraunuka. Ni on ni Rhombur nikada se neće popeti na carsko prijestolje. Već će i titula vojvode Kuće Atreida biti dovoljan izazov, pomislio je Leto. Dvojica mladića se rukovaše na način koji je bio uobičajen u carstvu, preplevši vrhove prstiju. Ixijanski princ nosio je prsten s vatrenim draguljem na desnoj ruci, a Leto nije osjetio nikakva zadebljanja. "Pomislio sam po slijetanju da sam se našao na pogrešnom mjestu", reče Leto, konačno dopustivši nelagodnosti i zbunjenosti da izbiju na površinu. "Povjerovao sam da sam nasukan na nekakvoj nenaseljenoj stijeni. Je li ovo stvarno... Ix Planet strojeva?" Pokazao je prema veličanstvenim vrhovima planina, snijegu i stijenama, tamnim šumama. Sjetivši se onoga što mu je otac ispričao o ixijanskoj opsjednutosti osiguranjem, Leto je uočio Rhomburovo oklijevanje. "Oh, ovaj, vidjet ćeš već. Trudimo se ne skretati pažnju na sebe." Princ ga rukom pozva da uđe u cijev, i vrata od plaza se rotirajući zatvoriše. Zaroniše kroz stijenje. Izgledalo je kao da se spuštaju čitav kilometar. Rhombur je nastavio mirno pričati usprkos brzom poniranju. "Zbog prirode naših tehničkih operacija, Ix ima nebrojene tajne i mnogo neprijatelja koji bi nas voljeli uništiti. Trudimo se držati naše poslove i resurse skrivene od znatiželjnih očiju." Dvojica mladića prođoše kroz svjetlucavo saće umjetnog materijala i nađoše se u nepreglednom zračnom prostranstvu koje je otkrilo ogroman podzemni svijet, zemlju iz bajke zaštiæenu kamenim omotaèem planeta. Na vidiku se pojaviše masivne krune gracioznih potpornih nosača, spojene s dijamantnim rešetkastim stupovima toliko visokim da im se nisu vidjela podnožja. Kapsula sa zidovima od plaza nastavila se spuštati, slobodno lebdeći na ixijanskom suspenzorskom mehanizmu. Prozirni pod kapsule izazivao je u Letu uznemirujući osjećaj da pada stopalima nadolje kroz razrijeđeni zrak. Držao se za ogradu sa strane dok je njegova prtljaga poskakivala oko njega. Iznad njihovih glava, ugledao je nešto što je lišilo na oblašno ixijansko nebo kroz koje proviruje plavo-bijelo sunce. Projektori skriveni na površini planeta emitirali su stvarne slike vremena na ekrane visoke rezolucije koji su prekrivali kamene stropove. U usporedbi s ovim ogromnim podzemnim svijetom čak je i unutrašnjost cehovskog astrobroda djelovala sićušno. Leto je ugledao preokrenute zgrade kako vise s kamenog svoda, nalik na naseljene kristalne stalaktite međusobno spojene stazama i cijevima. Jedna letjelica u obliku suze nečujno je hitala kroz to podzemno kraljevstvo, manevrirajući između građevina i stupova-nosača. Viseće jedrilice koje su prenosile ljude sijevale su uokolo poput pruga živih boja. Daleko dolje na podu grube špilje ugledao je jezero i rijeke — sve je to bilo duboko pod zemljom i zaštićeno od tuđih očiju. "Vernii", izgovori Rhombur. "Naš glavni grad." Dok je kapsula klizila između visećih zgrada-stalaktita, Leto je uspio razabrati na tlu kola,
autobuse i prijevozni sustav zračnih cijevi. Imao je dojam da se nalazi unutar nekakve čarobne pahulje snijega. "Vaše zgrade su nevjerojatno lijepe", reče on, upijajući sivim očima mnoštvo pojedinosti. "Oduvijek sam smatrao da je Ix bučan industrijski svijet." "Mi, ovaj, namećemo takav dojam strancima. Otkrili smo materijale za gradnju koji ne samo da su estetski prihvatljivi već su i vrlo laki i jaki. Uz to, ovdje pod zemljom smo zaštićeni i skriveni." "I možete ostaviti površinu svijeta u nedirnutom stanju", istakne Leto. Princ od Ixa ga je pogledao kao da mu to nikada nije ni palo na pamet. "Plemići i administratori žive u gornjim dijelovima zgrada-stalaktita", nastavio je Rhombur. "Radnici, predradnici i sve posade suboida žive dolje u labirintima. Svi rade zajedno za napredak Ixa." "Ispod ovog grada ima još razina? Ljudi žive čak i dublje?" "Ovaj, to zapravo nisu ljudi. To su suboidi", odgovori Rhombur, odmahnuvši rukom. "Odgajali smo ih namjenski kako bi obavljali naporne poslove na koje se ne žale. Pravi uspjeh genetskog inženjeringa. Ne znam što bismo bez njih." Njihova lebdeća kabina skliznula je u jednu od transportnih cijevi i nastavila slijediti izokrenutu crtu neba. Kada su se približili najveličanstvenijoj od palača koje su visjele sa svoda — jednoj ogromnoj, uglastoj građevini koja je nalikovala kakvoj drevnoj katedrali — Leto reče: "Pretpostavljam da me vaši inkvizitori čekaju?" Podigao je bradu i pripremio se za neugodan postupak. "Nikada ranije nisam prošao kroz duboko mentalno skeniranje." Rhombur mu se nasmijao. "Mogu ti srediti sondiranje uma ako zaista želiš proći kroz tu strahotu..." Ixijanski princ je pažljivo proučavao Leta."Leto, Leto, da ti nismo vjerovali, nikada ti ne bi bilo dopušteno da stupiš na Ix. Naš sustav osiguranja vrlo se, ovaj, izmijenio od kada je tvoj otac bio ovdje. Ne smiješ vjerovati svim tim mračnim, ludim pričama koje širimo o sebi. Njihova jedina svrha je uplašiti i odvratiti znatiželjnike." Kapsula se konačno zaustavila na prostranom balkonu od križno povezanih pločica. Leto je osjetio kako se prihvatni uređaj aktivira pod njima. Komora se doslovno uputila prema jednoj zgradi od oklopljenog plaza. Leto je pokušao prikriti osjećaj olakšanja koji ga je prožeo. "U redu. Prihvaćam tvoje objašnjenje." "I ja ću učiniti isto kada se nađemo na tvom planetu. Voda, ribe i otvorena nebesa. Izgleda da je na Caladanu... ovaj, divno" Ton mu je, međutim, izražavao potpunu nevjericu. Iz zgrade oklopljene plazom u susret im pohita uslužno osoblje odjeveno u cmo-bijele livreje. Formiravši besprijekoran red s obje strane staze po kojoj se kretala cijev, muškarci i žene u odorama zauzeli su stav mirno.
"Ovo je Velika Palača", reče Rhombur, "u kojoj će ti naše osoblje ispuniti svaku želju. Kako si trenutno jedini posjetitelj, možeš očekivati da te tetoše." "Svi ti ljudi će služiti samo... mene?" Leto se sjetio vremena kada je morao očistiti i pripremiti ribu ako je želio jesti. "Ti si važan dostojanstvenik, Leto. Sin vojvode, obiteljski prijatelj, saveznik u Landsraadu. Zar si očekivao išta manje?" "Istinu govoreći, ja potječem iz Kuće koja nije naročito bogata, s planeta kojem glamur daju jedino ribari, sakupljači plutajućih paradan-dinja i uzgajivači pundi-riže." Rhombur se srdačno nasmijao. "A i skroman si!" U pratnji prtljage na suspenzorima, mladići su se popeli jedan pokraj drugog uz tri široka, elegantna stubišta u Veliku Palaču. Osvrćući se uokolo po glavnom predvorju, Leto je prepoznao ixijanske kristalne svjećnjake, najbolje u čitavom carstvu. Kristalni pehari i vaze ukrašavali su stoliće od mramornog plaza, a sa svake strane crnog recepcijskog pulta nalazili su se kipovi od lapis-žada u prirodnoj veličini Earla Dominica Verniusa i njegove gospe Shando Vernius. Leto je prepoznao kraljevski par zahvaljujući trifotoima koje je vidio. Osoblje u odorama vratilo se u zgradu i zauzelo položaje s kojih je moglo primiti upute od nadređenih. S druge strane predvorja otvorila su se dvostruka vrata i u susret im je krenuo osobno Dominic Vernius, bez kose, širokih pleća djelujući poput diva iz boce. Na sebi je srebrno-zlatnu tuniku bez rukava s ovratnikom obrubljenim bijelom vrpcom. Grudi mu je krasila grimizno-bakrena spirala. "Ah, znači to je naš mladi posjetitelj!" Dominic je zračio dobrim raspoloženjem. Bore oko smeđih očiju pretvorile su mu se u ulegnuća izazvana osmijehom. Oblik lica bio mu je vrlo sličan sinovljevom, osim što se izvjestan višak sala nagomilao u ružičastim naborima, a tamni, bujni brkovi upadljivo su mu uokvirivali bijele zube. Earl Dominic bio je nekoliko centimetara viši od sina. Earlovo lice nije bilo usko i tvrdo kao kod loza Atreid i Corrino; on je vodio porijeklo od jedne loze koja je bila drevna još u vrijeme corrinskog boja. Iza njega je išla njegova žena Shando, bivša Careva priležnica, odjevena u službenu odoru. Lijepo isklesane crte lica, blago zašiljen nos i sjajna, glatka koža prožimali su njenu pojavu kraljevskom ljepotom koja bi zasjala i kroz najotrcaniju odjeću. Djelovala je krhko i nježno na prvi pogled, ali je u sebi krila čvrstinu i odlučnost. Pokraj nje išla je njezina kćer Kailea koja se, izgleda, trudila zasjeniti čak i majku. Bila je odjevena u brokatnu haljinu boje lavande koja je isticala njezinu bakreno-tamnu kosu. Kailea je izgledala nešto mlađa od Leta, ali već je naučila kretati se s proračunatom gracioznošću i pažnjom, budući da je u svakom trenutku morala misliti na protokol i svoj izgled. Imala je tanke zaobljene obrve, predivne smaragdne oči i puna mačja usta iznad uske brade.
Osmjehnuvši se jedva primjetno, Kailea je izvela ekstravagantan i savršen naklon. Leto je klimnuo glavom i prikladno uzvratio na svako predstavljanje, trudeći se da ne gleda Verniusovu kćerku. Užurbano izvevši pokrete kojima ga je majka naučila, Leto je pokidao pečat na jednom od kovčega i izvadio tešku kutiju optočenu draguljima, iz obiteljske riznice Atreida. Stajao je uspravno dok ju je držao: "Za vas, gospodaru Verniuse. Unutra su jedinstvene stvari s našeg planeta. Imam poklon i za gospu Vernius." "Odlično, odlično!" Kao da je odjednom postao nestrpljiv zbog ove pretjerano službenog obreda, Dominic primi dar i da znak slugi da dođe po njega. "Uživat ću u njenom sadržaju večeras, kada budem imao više vremena." Protrljao je krupne ruke jednu o drugu, a Leto pomisli kako ovaj čovjek djeluje kao da mu je prije mjesto u zadimljenoj kovačnici ili na bojnom polju nego u otmjenoj palači. "Pa, jesi li dobro putovao do Ixa, Leto?" "Bez ikakvih uzbuđenja, sir." "Ah, takva putovanja su najbolja." Dominic se s lakoćom nasmijao. Leto se suzdržano nasmiješio, ne znajući, zapravo, kako da ostavi dobar dojam na ovog čovjeka. Pročistio je grlo. Bilo mu je neugodno priznati koliko je zabrinut i što ga sve muči. "Da, sir, osim što sam pomislio da sam napušten kada me je Ceh ostavio na vašem planetu gdje sam se našao usred potpune divljine." "Ah! Zamolio sam tvog oca da ti to ne spominje - naša mala urota. Isto sam priredio i njemu kada je prvi put došao ovamo u posjet. Sigurno si pomislio da si se izgubio." Dominic je blistao od zadovoljstva. "Djeluješ mi prilično odmorno, mladiću. U tvojim godinama, svemirska razlika u vremenu nije veliki problem. Napustio si Caladan prije koliko - dva dana?" "Nešto manje, sir." "Zapanjujuće je kako brzo astrobrodovi mogu premostiti velike udaljenosti. Zaista nevjerojatno. Unosimo poboljšanja u projekte astrobrodova, omogućujemo svakom brodu da ponese veći teret." Njegov odzvanjajući glas činio je da ova postignuća djeluju još grandioznije. "Naša druga konstrukcija trebalo bi biti gotova kasnije u toku ovog dana. Bit će to naš novi trijumf. Objasnit ćemo ti sve izmjene koje smo napravili. To će biti dio tvog učenja ovdje." Leto se nasmiješio, ali glava već samo što mu nije eksplodirala. Nije bio siguran koliko će još podataka moći primiti. Do kraja ove godine, on će biti sasvim drukčija osoba. 14. Ima oružja koja ne možeš držati u rukama. Možeš ih držati samo u svojim mislima. Učenje reda Bene Gesserit.
RAKETOPLAN reda Bene Gesserit spustio se na tamnu stranu Giedi jedan, sletjevši u dobro čuvanu svemirsku luku grada Harko nešto prije ponoći prema lokalnom vremenu. Barun, koji je bio zabrinut jer nije znao što te proklete vještice žele od njega sada nakon što se upravo bio vratio iz one pustinjske paklene rupe od Arrakisa, popeo se na zaklonjeni gornji balkon harkonnenske tvrđave kako bi promatrao svjetla letjelice koja se približavala. Svuda oko njega, monolitske kule od crnog plaza i čelika nametljivo su obasjavale tamnu mrlju od dima. Pločnici i kolnici bili su natkriveni naboranim tendama i filterskim zastorima kako bi se pješaci zaštitili od industrijskog otpada i kiselih kiša. Da su malo više koristili maštu i obraćali pažnju na detalje tijekom gradnje, grad Harko mogao je izgledati uredno. Ovako je djelovao udareno. "Imam podatke za vas, moj barune", začuo se nazalni, ali oštar glas iza njega; onaj koji ga je izgovorio prišao je toliko blizu kao što bi to učinio neki ubojica. Iznenađeni barun se okrenuo, zategavši mišiće ruku. Namrštio se. Suha prilika u odori bio je njegov osobni Mentat, Piter de Vries, koji je stajao na vratima balkona. "Da mi se nikada više nisi tako prišuljao, Pitere. Kliziš poput crva." Ta usporedba podsjetila ga je na pustinjsku ekspediciju njegovog bratića Rabbana i njezine poražavajuće rezultate. "Harkonneni ubijaju crve, znaš." "Čuo sam", hladno odgovori de Vries. "Ali ponekad je najlakše doći do informacija ako se krećeš nečujno." Opaki osmijeh zatitra oko njegovih usana, koje su bile rumene od soka od safoa boje brusnica, koji su Mentati pili da bi povećali svoje sposobnosti. Uvijek u potrazi za fizičkim zadovoljstvima, znatiželjan da ispita kuda će ga odvesti dodatno drogiranje, barun je i sam probao safo, ali mu je bio previše gorak, groznog okusa. "To su Časna Majka i njena pratnja", reče de Vries, pokazavši glavom prema svjetlima raketoplana. "Petnaest Sestara i akilotkinja, kao i četiri muška stražara. Nismo otkrili nikakvo oružje." De Vriesa su za Mentata obučili Bene Tleilaxi, genetski čarobnjaci koji su proizveli neke od najboljih ljudskih računala u carstvu. Međutim, barun nije želio puki stroj za obradu podataka s ljudskim mozgom — želio je proračunatog i pametnog čovjeka, nekoga tko ne samo da je u stanju shvatiti i proračunati posljedice harkonnenskih shema, već je u stanju i upotrijebiti svoju pokvarenu maštu kako bi pomogao barunu u postizanju njegovih ciljeva. Piter de Vries bio je posebna kreacija, jedan od nepopularnih 'uvrnutih Mentata' Tleilaxa. "Ali što one žele?" promrmljao je barun, zureći u raketoplan koji se spuštao. "Te vještice su, čini se, prokleto samouvjerene kada dolaze ovamo." Njegove postrojbe u plavim odorama izjurile su van poput čopora vukova prije nego što se iz broda pojavio ijedan posjetitelj. "Možemo ih u trenutku zbrisati najbanalnijim obrambenim oružjem Kuće."
"Bene Gesserit nisu bez oružja, moj barune. Priča se da su one same oružje." De Vries podigne tanak prst."Nikada nije mudro navući sebi na vrat bijes Sestrinstva." "Znam to, idiote! Pa, kako se zove ta Časna Majka i što ona želi od mene?" "Gaius Helen Mohiam. Što se tiče onoga što želi... Njezino Sestrinstvo je odbilo reći." "Proklete ženetine i njihove tajne", progunđa barun dok se okretao na balkonu pod plazom. Krenuo je prema hodniku koji će ga odvesti do raketoplana. Piter de Vries ispratio ga je osmijehom. "Kada jedna pripadnica reda Bene Gesserit govori, ona to često čini u zagonetkama i aluzijama, ali njezine riječi također sadrže i dosta istine. Treba je samo iskopati." Barun mu odgovori grlenim gunđanjem, bez zaustavljanja. Kako je i sam bio vrlo znatiželjan, Piter krene za njim. Na putu, Mentat se podsjećao što sve zna o tim vješticama u crnim odorama. Red Bene Gesserit bavio se mnogobrojnim planovima uzgajanja, kao da su razmnožavale čovječanstvo za svoje vlastite mračne ciljeve. Također su upravljale jednim od najvećih riznica znanja u carstvu, koristeći svoje složene knjižnice da bi sagledale sveobuhvatna kretanja naroda, da bi proučile učinak djelovanja jedne osobe na međuplanetnu politiku. Kao Mentat, De Vries bi se volio dočepati tih riznica znanja. S takvim blagom podataka mogao bi obaviti proračune i primarna planiranja — koje bi možda mogle srušiti i samo Sestrinstvo. Međutim, red Bene Gesserit nije dopuštao nijednom strancu pristup u svoje arhive, čak ni samom Caru. Stoga nijedan Mentat nije imao dovoljno podataka na kojima bi mogao temeljiti svoje proračune. De Vriesu je preostalo samo nagađati kakve su namjere prispjelih vještica. Red Bene Gesserit volio je u tajnosti upravljati politikom i društvima, tako da je malo ljudi moglo slijediti prava ustrojstva utjecaja. Pa ipak, Časna Majka Gaius Helen Mohiam znala je kako isplanirati i izvesti spektakularni nastup, kad je on bio neophodan. Dok joj je crna odora resko šuštala, lijevo i desno od nje hodala su dva besprijekorno odjevena muška stražara, a iza nje stupala je četa akilotkinja. Svečanim korakom ušla je u prijamnu dvoranu pradavne tvrđave Harkonnena. Barun je čekao da je primi, sjedeći za sjajnim stolom od crnog plaza, u društvu svog uvrnutog Mentata, koji je stajao sa strane s nekolicinom osobnih stražara koje je sam odabrao. Da bi iskazao krajnji prezir i odsustvo zanimanja za ove posjetitelje, barun je na sebi imao neurednu, svakodnevnu odoru. Nije spremio nikakvo osvježenje za njih, nisu se čule fanfare, izostao je bilo kakav oblik svečanosti. Baš dobro, pomislila je Mohiam, možda je i najbolje da ovaj susret ostane privatan. Predstavila se snažnim, čvrstim glasom, zatim mu je prišla
za korak bliže, ostavivši pratnju za sobom. Imala je neupadljivo lice za koje se prije moglo reći da odiše snagom nego prefinjenošću — nije bila ružna, ali nije bila ni privlačna. Gledan iz profila, nos joj je bio predugačak, premda je sprijeda djelovao neupadljivo. "Barune Vladimire Harkonnene, moje Sestrinstvo mora s vama porazgovarati o jednom poslu." "Nisam zainteresiran da poslujem s vješticama", odgovorio je barun, spustivši snažnu bradu na zglavke prstiju. Njegove kao u pauka crne oči odmjerile su pratnju, procijenivši fizičku i psihičku pojavu njenih muških stražara. Prstima slobodne ruke lupkao je nervozno po butini. "Pa ipak ćete saslušati ono što vam imam za reći." Glas joj je bio poput željeza. Primijetivši kako barun već počinje kipjeti od bijesa, Piter de Vries istupi naprijed. "Moram li vas podsjetiti, Časna Majko, na to gdje se nalazite? Mi vas nismo zvali da dođete ovamo." "Možda bi ja trebala vas podsjetiti", odbrusila je Mentatu, "da smo u stanju obaviti iscrpnu analizu cjelokupne harkonnenske proizvodnje začina na Arrakisu — usporediti upotrijebljenu opremu i ljudsku radnu snagu s proizvodnjom začina prijavljenom CHOAM-u, što se razlikuje od proračuna koje smo mi vrlo precizno izvršile. U stvari, pokazalo bi se da su odstupanja ovdje i te kako velika." Podigla je obrve. "Već smo obavili preliminarno ispitivanje, zasnovano na izvještajima iz prve ruke dobivenim od naših" — osmjehnula se — "izvora." "Hoććete reći - uhoda", prezrivo odgovori barun. Primijetila je da je zažalio zbog ovih riječi čim ih je izgovorio, jer su ukazivale na to da je kriv. Barun ustane, protežući mišiće na rukama, ali prije nego što je stigao odgovoriti na Mohiaminu aluziju, umiješao se de Vries. "Možda bi bilo najbolje da ovo bude sastanak u četiri oka, između Časne Majke i baruna? Nema potrebe da običan razgovor pretvorimo u veliki spektakl... i stvar koju treba zabilježiti." "Slažem se", žurno je rekla Mohiam, pogledavši na tren uvrnutog Mentata s odobravanjem. "Mogli bismo prijeći u vaše privatne odaje, barune?" Harkonnen je skupio pune usne, formirajući njima tamnu ružu. "Zašto bih poveo jednu benegesseritsku vješticu u svoje odaje?" "Jer nemate drugog izbora", reče ona tihim, otresitim glasom. Zapanjeni barun je na tren odmjerio njenu smjelost, ali se potom glasno nasmijao. "Zašto da ne? To, uostalom, i nije neki posebni zahtjev." De Vries ih je oboje promatrao kroz sužene oči. Opet je razmotrio vlastiti prijedlog, dok je propuštao podatke kroz um, odmjeravao vjerojatnosti. Vještica je prebrzo prihvatila prijedlog. Željela je ostati nasamo s barunom. Zašto? Što to namjerava obaviti u četiri oka?
"Dozvolite mi da pođem s vama, moj barune", reče de Vries, odmah krenuvši prema vratima kroz koja će njih dvoje proći da bi stigli do hodnika i suspenzorskih cijevi što vode do barunovog privatnog apartmana. "Bit će najbolje da ovo ostane samo između baruna i mene", reče Mohiam. Barun Harkonnen se ukočio. "Vi ne naređujete mojim ljudima, vještice", izgovori on tihim, prijetećim glasom. "Kako onda glase vaše upute?" upita ona drsko. Poslije trenutka oklijevanja, on uzvrati: "Prihvaćam vaš zahtjev da ovo bude privatno primanje" Jedva primjetno je pognula glavu, a zatim se osvrnula prema akilotkinjama i stražarima. De Vries je uhvatio brzu kretnju njenih prstiju; bila je to neka vrsta ručne signalizacije ovih vještica. Njezine ptičje oči zaustaviše se na njegovima. De Vries se ispravi kada mu se obratila: "Postoji nešto za što bi se mogao pobrinuti, Mentate. Budi tako ljubazan i pobrini se da moji suputnici budu lijepo primljeni i nahranjeni, jer nećemo imati vremena ostati i uživati u vašem gostoprimstvu. Moramo se što prije vratiti na Wallach IX." "Pobrini se", reče barun Harkonnen. Otpustivši de Vriesa samo jednim pogledom kao da je najniži sluga u carstvu, krenula je za barunom iz predvorja... Po ulasku u svoje odaje, barun je zadovoljno primijetio da nije maknuo prljavu odjeću. Namještaj je bio u neredu, a nekoliko crvenih mrlja nije bilo dobro oribano sa zidova. Želio je time opet istaći kako ova vještica ne zaslužuje da se prema njoj ophodi s poštovanjem niti da joj priredi prikladan doček. Spustivši ruke na uske kukove, ispravio je ramena i podigao čvrstu bradu. "U redu, Časna Majko, recite mi što želite. Nemam vremena za poigravanje riječima." Mohiam se jedva primjetno nasmiješi. "Poigravanje riječima?" Znala je da je Kuća Harkonnen imala sluha za političke nijanse... možda to nije bio slučaj s dobroćudnim Abulurdom, ali što se tiče baruna i njegovih savjetnika, u to uopće nije bilo sumnje. "U redu, barune", jednostavno je rekla. "Sestrinstvo bi moglo imati koristi od vaše genetske loze." Zastala je, uživajući u šoku koji se ocrtavao na njegovom krutom licu. Prije nego što je uspio promucati nekakav odgovor, objasnila mu je pažljivo odabrane dijelove scenarija. Ni sama Mohiam nije znala sve pojedinosti niti pobude; ona je jednostavno izvršavala nalog. "Nema sumnje da ste svjesni kako red Bene Gesserit već mnogo godina priključuje značajne loze u Sestrinstvo. Naše Sestre predstavljaju cijeli spektar plemenitog djela čovječanstva. Mi u sebi imamo poželjne crte većine Velikih i Malih Kuća Landsraada. Čak imamo i neke gene, od prije mnogo naraštaja, iz Kuće Harkonnena." "I želite poboljšati tu svoju harkonnensku lozu?" zabrinuto je upitao barun. "To je posrijedi, zar ne?"
"Savršeno dobro ste shvatili. Moramo dobiti vaše dijete, Vladimire Harkonnenu. Kćerku." Barun je zateturao unatrag, a potom se zahihotao dok je brisao suze smijeha iz očiju. "To ćete morati potražiti negdje drugdje. Ja nemam djece i malo je vjerojatno da ću ih ikada imati. Sam čin oplođivanja, kako podrazumijeva žene, gadi mi se." Znajući barunove seksualne sklonosti, Mohiam nije ništa odgovorila. Za razliku od većine plemića, on nije imao potomaka, čak ni vanbračnih među stanovnicima ovog planeta. "Bez obzira na to, mi želimo kćer od Harkonnena, barune. Ne nasljednika, niti čak pretendenta, tako da ne morate brinuti zbog bilo kakvih... dinastičkih ambicija. Vrlo pažljivo smo proučile genetske crte i željena mješavina posve je specifièna. Vi morate oploditi mene" Barunove obrve se podignuše još više. "Zašto bih ja, tako mi svih mjeseca u carstvu, učinio tako nešto?" Prelazio je pogledom gore-dole preko njenog tijela, secirajući je, odmjeravajući. Mohiam je izgledala prilično obično, imala je izduženo lice, rijetku, smeđu, neuglednu kosu. Bila je starija od njega, i već pri kraju razdoblja pogodnog za rađanje djece. "Pogotovo s vama." "Red Bene Gesserit određuje te stvari na osnovu genetskih planova, ne obazirući se na međusobnu fizičku privlačnost." "E, pa, odbijam." Barun se okrenuo i prekrižio ruke na grudima. "Odlazite. Povedite svoje male robinje sa sobom i gubite se s Giedi Jedan." Mohiam je još nekoliko trenutaka zurila u njega, upijajući pojedinosti njegovih odaja. Koristeći se benegesseritskim analitičkim tehnikama, saznala je mnoge stvari o barunu i njegovoj ličnosti iz stanja ove namirisane privatne jazbine, prostora koji nije bio dotjeran i ukrašen da bi ga razgledali službeni posjetitelji. Nesvjesno je odao gomilu stvari o svom unutrašnjem biću. "Ako tako želite, barune", reče ona. "Sljedeće mjesto na koje će se spustiti moj raketoplan bit će Kaitain, gdje već imamo dogovoren sastanak s Carem. U mojoj privatnoj biblioteci na brodu nalaze se kopije svih izvještaja koji svjedoče o vašem gomilanju začina na Arrakisu, kao i dokumentacija o tome kako ste namjerno mijenjali podatke o proizvodnji s ciljem da prikrijete od CHOAM-a i Kuće Corrino vaše privatne zalihe. Naše preliminarne analize sadrže dovoljno informacija da banka Ceha podrobno ispita vaše aktivnosti i opozove vaše privremeno članstvo u upravi CHOAM-a." Barun se zabuljio u nju. Nijedno od njih nije se micalo nekoliko trenutaka. Međutim, on je u njenim očima vidio da govori istinu. Uopće nije sumnjao da su vještice upotrijebile svoje vražje intuitivne metode da bi zaključile što je točno radio, kako je u potaji pravio budalu od Elrooda IX. Također je znao da Mohiam neće prezati da ostvari svoju prijetnju. Kopije
svih izvještaja... ne bi mu pomoglo čak ni da uništi ovaj brod. Pakleno Sestrinstvo očigledno je negdje imalo i druge kopije. Red Bene Gesserit vjerojatno je imao materijal kojim je mogao ucjenjivati i carsku Kuću Corrino, čak možda i neugodne podatke o važnim, ali nedopuštenim poslovima Svemirskog Ceha i moćne kompanije CHOAM. Žetoni za cjenkanje. Sestrinstvo je bilo vješto u otkrivanju slabosti potencijalnih neprijatelja. Barunu je bio mrzak izbor koji mu je ponudila, ali nije imao kud. Dovoljna je bila jedna riječ ove vještice da ga uništi i da ga na kraju ipak natjera da joj prepusti svoju genetsku crtu. "Da bih vam olakšala stvar, posjedujem sposobnost upravljanja svojim tjelesnim funkcijama", reče Mohiam razložnim glasom. "Mogu imati ovulaciju kada želim, i uvjeravam vas da nećete morati ovaj neugodni zadatak ponoviti. Mogli vam jamčiti rođenje djevojčice poslije samo jednog susreta s vama. Poslije toga možete zaboravite na nas." Red Bene Gesserit uvijek je imao skrovite planove, skrivene mehanizme. Kod njih nikada ništa nije bilo onako kako se činilo na prvi pogled. Barun se namrštio, razmatrajući mogućnosti. Jesu li vještice ovom kćerkom koju su tako očajnički željele - unatoč poricanju — namjeravale odgojiti nezakonitog nasljednika i zatražiti pravo na Kuću Harkonnen u sljedećem naraštaju? To se protivilo zdravom razumu. On je već pripremao Rabbana za taj položaj i nitko neće njegov izbor dovesti u pitanje. "Ja..." Tražio je riječi. "Potreban mi je trenutak da razmislim o ovome i moram razgovarati sa svojim savjetnicima." Časna Majka je samo preokrenula očima kada je to čula, ali mu je dopustila da se udalji, pokazavši barunu rukom da ne žuri. Odbacivši u stranu okrvavljeni ručnik, zavalila se na krevet, udobno se smjestivši kako bi sačekala. Iako je bio odvratan kao osoba, Vladimir Harkonnen bio je privlačan muškarac, dobro građen i ugodnih crta lica: crvenkasta kosa, pune usne, izrazita kresta na čelu. Međutim, red Bene Gesserit je utuvio u glavu svim svojim Sestrama kritičko uvjerenje da je seksualni čin puko oruđe za manipulaciju muškarcima i dobivanje potomka koji će se priključiti genetski povezanoj mreži Sestrinstva. Mohiam uopće nije imala namjeru uživati u tom činu, bez obzira na dobivene zapovjedi. Pa ipak, ugodno se osjećala zato što baruna drži u šaci, što ga je u stanju natjerati na pokornost. Časna Majka se zavalila, zatvorila oči i usredotočila na plimu i oseku hormona u svom tijelu, na unutrašnji rad svog sustava za razmnožavanje... Počela se pripremati. Znala je kakav mora biti barunov odgovor. "Pitere!" barun je koračao hodnikom. "Gdje je moj Mentat?" De Vries skliznu iz jednog sporednog hodnika, gdje je namjeravao iskoristiti skrivene rupe za uhođenje koje je napravio u barunovim privatnim odajama. "Ovdje sam, moj barune", reče on, popivši gutljaj iz bočice. Ukus safoa pokretao je odgovore u njegovom mozgu, izazivao vatru u neuronima, pojačavajući mentatske sposobnosti. "Što je vještica tražila? Što je smislila?" Barun se okrenuo, konačno pronašavši odgovarajuću metu za svoj bijes.
"Traži da joj napravim dijete! Da posijem sjeme!" Da joj napravi dijete? pomisli de Vries, dodavši to svojoj mentatskoj bazi podataka. Hiper brzinom je razmotrio problem. "Želi roditi moju kćerku! Možeš li povjerovati u to? Također, znaju za moje zalihe začina!" De Vries je bio u mentatskom modu. Činjenica: barun inače nikada ne bi imao djece. Gade mu se žene. Osim toga, politički gledano, previše je obazriv da bi se neodgovorno razbacivao svojim sjemenom. Činjenica: Bene Gesserit posjeduje opsežnu genetsku arhivu na Wallachu IX, mnoge odgajivačke planove čiji su rezultati dostupni tumačenjima. Ako bi dobile barunovo dijete — kćerku umjesto sina? — što se vještice mogu nadati da će time postići? Postoji li neki nedostatak — ili prednost — u genetici Harkonnena koji nastoje iskoristiti? Možda to žele učiniti samo zato što smatraju da bi to bila ponižavajuća kazna za baruna? Ako je to posrijedi, čime je to barun osobno uvrijedio Sestrinstvo? "I sama pomisao na to mi se gadi! Pariti se s tom kvočkom", režao je barun. "Ali gotovo sam poludio od znatiželje. Što to Sestrinstvo, zapravo, želi?" "Nisam u stanju uočiti plan, barune. Nemam dovoljno podataka. Izgledalo je na tren kao da će barun udariti de Vriesa, ali se suzdržao. "Nisam ja nikakav benegesseritski pastuh!" "Barune", mirno ga oslovi de Vries, "ako zaista posjeduju podatke o vašem gomilanju začina, ne smijete riskirati da to bude objelodanjeno. Čak i da blefiraju, vaša reakcija im je već nesumnjivo rekla sve što im je bilo potrebno znati. Ako na Kaitainu ponude dokaz, Car će ovamo dovesti svoje Sardaukare koji će sravniti sa zemljom Kuću Harkonnen i umjesto nas ustoličit æe na Arrakisu neku drugu Veliku Kuću, isto onako kao što su uklonili Richesee prije nas. Elroodu bi se to svidjelo, u to nema sumnje. On i CHOAM mogu raskinuti sve ugovore koje imaju s vama u svakom trenutku. Mogu čak dati Arrakis i proizvodnju začina, recimo, Kući Atreida... samo da bi vas ponizili." "Atreidi!" barun je poželio pljunuti. "Nikada neću dopustiti da moji poslovi padnu njima u ruke." De Vries je znao da je odigrao pravu kartu. Zavada izmeðu Harkonnena i Atreida potječe od prije mnogo naraštaja, iz vremena tragičnih događaja corrinskog boja. "Morate učiniti ono što ta vještica traži, barune", reče on. "Red Bene Gesserit dobio je ovu rundu igre. Naši prioriteti jesu: zaštititi bogatstvo vaše Kuće, zadržati pravo na proizvodnju začina i sačuvati tajne zalihe." Mentat se nasmiješio. "Osvetite se kasnije." Barun je posivio, a koža mu se iznenada prekrila crvenim mrljama. "Pitere, od ovog trenutka želim da poèneš brisati sve dokaze i da razmjestiš naše zalihe. Premjesti ih na mjesta gdje nikome neće pasti na pamet potražiti ih." "Mislite, na planete vaših saveznika? To vam ne bih preporučio, barune. To bi bilo previše složeno. A savezi se raskidaju."
"U redu." Njegove crne oči, kao u pauka, zasijaše. "Smjesti najveći dio na Lankiveil, pod sam nos mom glupom polubratu. Nikada neće posumnjati da Abulurd ima udjela u tome." "U redu, moj barune. To je odlična ideja." "Naravno da je odlična ideja!" Namrštio se i osvrnuo uokolo. Dok je razmišljao o svom polubratu, sjetio se i voljenog bratića. "Gdje je Rabban? Možda bi vještica mogla umjesto moje iskoristiti njegovu spermu." "Sumnjam, barune", reče de Vries. "Njihovi genetski planovi obično su sasvim određeni." "Ipak, gdje je on? Rabbane!" Barun se okrenuo i krenuo hodnikom, kao da se želi nečemu prišuljati. "Danas ga nisam vidio." "Otišao je u još jedan blesavi lov, tamo gore kod šumske stražarske stanice." De Vriers je potisnuo osmijeh. "Sami ste u ovome, barune. Mislim da će biti najbolje da se sada vratite u svoju spavaću sobu. Morate tamo nešto obaviti." 15. Osnovno pravilo glasi: nikada ne podržavaj slabost; uvijek podržavaj snagu. Benegesseritska azharska knjiga, Kompilacija velikih tajni. LAKA KRSTARICA izletjela je u noć iznad pustopoljine nenarušene gradskim svjetlima i industrijskim dimom Giedi Jedan. Sam u jednom spremištu letjelice, Duncan Idaho je kroz okrugli prozor od plaža promatrao kako se iza njih smanjuje prostranstvo barunskog zatvora poput geometrijskog čira, zagnojenog uhvaćenim i mučenim ljudskim bićima. Barem njegovi roditelji više nisu bili zatvorenici. Rabban ih je ubio, samo da bi njega naljutio i primorao na borbu. Tijekom proteklih nekoliko dana priprema, Duncanov bijes postojano je rastao. Goli metalni zidovi donjeg spremišta krstarice imali su na sebi naslagu mraza. Duncan je bio tup, srca kao od olova, umrtvljenih živaca, s kožom koju je osjećao kao hrapavu deku oko sebe. Kroz ploče na podu do njega je dopiralo vibriranje motora. Na gornjim palubama mogao je čuti nestrpljive lovce koji su se kretali uokolo u postavljenim oklopima. Ljudi su nosili puške s uređajima za praćenje. Smijali su se i pričali, spremni za večernju igru. I Rabban je bio tamo. Želeći mladom Duncanu pružiti 'ravnopravne uvjete', lovačka družina naoružala ga je tupim nožem (rekavši kako ne žele da sam sebe povrijedi), baterijskom svjetiljkom i kratkim konopcem: to je bilo sve čime se jedan osmogodišnjak trebao boriti protiv čete profesionalnih harkonnenskih lovaca na terenu koji je njima bio vrlo dobro poznat... Iznad njega, sjedeći na toplom, tapeciranom sjedalu, Rabban osmjehivao pri pomisli na užasnuto, srdito dijete u spremištu. Da je ovaj Duncan Idaho bio veći i snažniji, bio bi opasan poput kakve životinje. Dijete
je bilo čvrsto za svoje godine, Rabban je morao to priznati. Način na koji je izmicao elitnim harkonnenskim pitomcima u utrobi barunije zasluživao je divljenje, posebno onaj trik sa cuspenzorskom cijevi. Krstarica se prilično udaljila od grada zatvora, od naftom zagađenih industrijskih područja, stigavši u rezervat u visinama, pun tamnih borova i stjenovitih strmina, špilja, litica i potoka. Ta umjetno stvorena divljina imala je i primjerke genetski poboljšanih šumskih životinja, opakih grabljivaca koje su s istom žudnjom priželjkivale domoći se mekog dječakovog mesa kao i sami harkonnenski lovci. Krstarica se spustila na livadu prošaranu gromadama; trup se načas nagnuo pod kosim kutem, a potom se vratio u vodoravan položaj kada su stabilizatori ispravili letjelicu. Rabban je dao znak iz kontrolne vrpce oko pojasa. Hidraulična vrata ispred dječaka se pišteći otvoriše, pustivši ga iz kaveza. Ledeni noćni zrak štipao mu je obraze. Duncan je prvo pomislio da jednostavno jurne van. Bio je brz i mogao se sakriti među debelim borovima. Kada bi se jednom tamo našao, zakopao bi se ispod suhih smeđih iglica i utonuo u samozaštitni san. Ali Rabban je želio da dječak bježi i krije se, a on je znao da ne bi daleko stigao. Za sada se Duncan morao osloniti na nagone i lukavost. Nije bio trenutak za neku neočekivanu, nerazumnu akciju. Još ne. Duncan će pričekati u krstarici da mu lovci objasne pravila, premda je lako mogao pretpostaviti što će morati činiti. Posrijedi je veća arena, duži lov i veći ulozi... ali to je u biti bila ista igra za koju se obučavao u gradu zatvoru. Gornji poklopac je skliznuo i otvorio se iza njega, otkrivši dvije prilike obrubljene svjetlošću: Duncan je prepoznao kapetana lova iz barunije, kao i čovjeka širokih ramena koji mu je ubio majku i oca — Rabbana. Okrenuvši se od iznenadne, jarke svjetlosti, dječak se zagledao očima prilagođenim na tamu prema otvorenoj livadi i debelim sjenama drveća s crnim iglicama. Noć je bila osvijetljena zvijezdama. Duncan osjeti oštar bol u rebrima od prethodnih treninga, ali pokuša ne misliti na njega. "Šumska stražarska postaja", obavijesti ga kapetan lova. "Ovo ti dođe kao odmor u divljini. Uživaj! Ovo je igra, dječače - ostavljamo te ovdje, dajemo ti određenu prednost, a potom krećemo u lov." Oči mu se suziše. "Ali znaj. Ovo se razlikuje od obuke u baruniji. Ako izgubiš, bit ćeš ubijen, i tvoja napunjena glava pridružit će se ostalim trofejima koji krase zid gospodara Rabbana." Stojeći pokraj njega, barunov bratić se nasmiješi Duncanu punim usnama. Rabban je drhtao od uzbuđenja i iščekivanja, a suncem opaljeno lice mu je plamtjelo. "Što ako pobjegnem?" upita Duncan sitnim glasom. "Nećeš", odgovori mu Rabban. Duncan više nije navaljivao. Ako bi inzistirao na odgovoru, čovjek bi ga jednostavno slagao. Ako mu pođe za rukom pobjeći, morat će smisliti nova pravila. Izbacili su ga na livadu prekrivenu mrazom. Na sebi je imao samo tanku odjeću i iznošene cipele.
Hladna noć udarila ga je poput čekiæa. "Ostani živ koliko možeš, dječače", doviknu mu Rabban s vrata krstarice, povukavši se unutra kada su motori počeli ubrzavati. "Pruži mi dobar lov. Prethodni plijen teško me je razočarao." Duncan je stajao nepokretan dok se letjelica podizala u zrak i urlajući se počela udaljavati prema čuvanoj lovačkoj postaji. Odatle će, poslije nekoliko pića, lovačka družina krenuti u potjeru za svojom lovinom. Možda će se Harkonneni izvjesno vrijeme poigravati s njim, uživajući u lovu... a možda će, kada ga uhvate, već biti promrzli do kostiju, žudeći za toplim pićem, pa će jednostavno uperiti prema njemu oružje i sasjeći ga u komadiće na licu mjesta. Duncan je potrčao prema zaklonu od drveća. Čak i kada je napustio livadu, povijena smrznuta trava jasno je ocrtavala tragove njegovih stopala. U prolazu bi se očešao o debele grane zimzelenog drveća, a dok se uspinjao uz padinu prema neravnim gromadama od pješčenjaka remetio je zastor od mrtvih iglica pod sobom. U snopu baterijske svjetiljke vidio je hladnu paru svoga daha kako mu ritmički izbija iz nozdrva i usta. S mukom se verao uz obronak, s namjerom da se domogne najstrmije litice. Kada je stigao do nje, uhvatio se rukama, zarivši prste u sedimentnu stijenu koja se mrvila. Ovdje konačno neće ostavljati mnogo tragova, premda su se uokolo vidjeli džepovi starog, kristaliziranog snijega, slični malim dinama. S bokova litice stršali su izdanci poput stražara povrh pokrova šume. Vjetar i kiša izdubili su rupe i ureze u stijenju, od kojih su neki jedva bili dovoljni da glodavci u njima sviju gnijezda, ali se zato u pojedinima mogao sakriti i odrastao čovjek. Gonjen očajem, Duncan se penjao dok mu gotovo nije ponestalo daha od napora. Kada je stigao do vrha stijene, slične kakvoj žemlji koja je djelovala zahrđalo i žućkastosmeđe u snopu njegove baterijske svjetiljke, on čučne i osvrne se uokolo, procjenjujući divljinu oko sebe. Pitao se jesu li lovci već krenuli. Neće mnogo zaostajati za njim. U daljini su zavijale životinje. Isključio je svjetiljku ne bi li se bolje sakrio. Stare povrede rebara i leđa bolno su ga probadale, a mišić mu je pulsirao od implantiranog lokatorskoga fara. Iza njega su se uzdizale nove stjenovite litice, visoke i strme, ukrašene urezima i ispustima, obrasle kržljavim drvećem nalik na neugledne dlake koje strše iz unakaženog lica. Do najbližeg grada, najbliže svemirske luke bilo je daleko, vrlo daleko. Šumska stražarska postaja. Majka mu je spomenula taj izolirani rezervat za lov, omiljeno mjesto barunovog bratića. "Rabban je tako okrutan zato što mora dokazivati da nije poput svog oca", rekla je jednom. Dječak je proveo najveći dio od svojih devet godina unutar divovskih zgrada, udišući reciklirani zrak zasićen sredstvima za podmazivanje, rastvaračima i ispušnim kemikalijama. Nije imao pojma koliko na ovom planetu može biti hladno, kako ledene mogu biti noći... niti kako se jasno vide zvijezde. Iznad njegove glave, nebo je bilo svod neizmjernog crnila, ispunjen sićušnim pjegama svjetlosti, pljuskom
pribadača koje su probadale udaljene dijelove galaktike. Tamo gore, Navigatori Ceha koristili su svoje mozgove da prevezu astrobrodove velike poput gradova između zvijezda. Duncan nikada nije vidio nijedan cehovski brod, nikada nije napustio Giedi Jedan — a sada je sumnjao da ikada hoće. Kako je živio u industrijskom gradu, nije imao razloga učiti rasporede zvijezda. Ali čak i da se znao snalaziti s kompasom ili da je prepoznavao zviježđa, i dalje ne bi imao kuda otići... Sjedeći na vrhu izbočene stijene, zagledan u oštru hladnoću, Duncan je proučavao svoj svijet. Skvrčio se, privukavši koljena uz grudi ne bi li sačuvao nešto tjelesne topline, premda se i dalje tresao. U daljini, tamo gdje je gorje uranjalo u šumovitu dolinu prema krutim obrisima stražarnice, ugledao je povorku svjetala, sjajne kugle koje su poskakivale, podsjećajući na kakvu vilinsku povorku. Lovačka družina, zagrijana i dobro naoružana, njuškala je za njim, ne žureći. Uživajući. Sa svog uzdignutog mjesta, Duncan je gledao i čekao. Bilo mu je hladno i osjećao se napušten. Prvo je trebao odlučiti želi li uopće živjeti. Što bi mogao učiniti? Kuda bi mogao otići? Tko bi se brinuo o njemu? Rabbanov laserski pištolj jednostavno je zbrisao lice njegove majke, tako da njemu nije ostao nitko koga bi poljubio, nije bilo kose koju bi pomilovao. Nikada više neće čuti majčin glas kako ga doziva: 'Mili Duncane'. Harkonneni su sada namjeravali to isto učiniti njemu, a on to nikako nije mogao spriječiti. Bio je samo dječak koji je imao jedino tupi nož, baterijsku svjetiljku i konopac. Lovci su raspolagali richeseskim lokatorima fara, zagrijanim tjelesnim oklopima i oružjem. Bilo ih je deset na jednoga. Nije imao nikakvih izgleda. Možda bi bilo najlakše da ostane ovdje sjedi i pričeka ih da dođu. Lokatori će ga na kraju pronaći, nepogrešivo slijedeći znak njegovog ugrađenog fara... ali mogao bi odbiti sudjelovanje u igri, pokvariti zabavu. Tako što bi se predao, što bi im pokazao koliko prezire njihove barbarske zabave. Na taj način mogao bi izvojevati barem malu pobjedu: najvjerojatnije jedinu moguću. Ili bi Duncan Idaho mogao uzvratiti, čak pokušati nauditi Har-konnenima dok ga budu lovili. Njegovi otac i majka nisu došli u priliku da se bore za svoje živote, ali njemu je Rabban pružio tu priliku. Rabban ga je smatrao samo bespomoćnim dječakom. Lovačka družina mislila je da će se zabaviti ubijanjem jednog djeteta. Podigao se na ukočene noge, otresao odjeću, i prestao drhtati. Neću tako završiti, odlučio je — samo zato da bih im pokazao, samo da bih dokazao da mi se ne mogu smijati. Sumnjao je da će lovci nositi osobne štitnike. Smatrat će da im takva zaštita nije potrebna, barem ne protiv nekog kao što je on. Osjećao je čvrstu, grubu dršku noža u džepu, koji je bio beskoristan protiv oklopa. Ali mogao je njegovu oštricu upotrijebiti za nešto drugo, nešto bolno neophodno. Da, borit će se — dat će sve od sebe. Puzeći uz obronak, trudeći se da održi ravnotežu na padini posutoj sitnim kamenjem, Duncan je napredovao prema maloj udubini u pješčenjaku. Izbjegavao je mjesta sa zaostalim snijegom, držeći se sleđene zemlje čvrste poput čelika, kako ne bi ostavljao upadljive
tragove. Ali, bez obzira na to kuda pošao, tragač implanta brzo će ih dovesti do njega. Iznad izdubljene špilje uočio je novu priliku: strmi gotovo okomit zid stijene. Labave, lišajevima prekrivene pješčenjačke stijene, teške gromade. Možda bi ih mogao pokrenuti... Duncan je upuzao u zaklon izdubljene špilje i zaključio da unutra nije ništa toplije. Otvor je bio nizak, tako da se odrastao čovjek mogao jedino puzeći uvući unutra; nije bilo drugog izlaza. Ova špilja neće mu pružiti neku veliku zaštitu. Morat će požuriti. Čučeći, uključio je malu baterijsku svjetiljku, skinuo prljavu košulju i izvadio nož. Osjetio je ispupčenje na mjestu gdje se nalazio ugrađeni tragač u mesu lijeve ruke, sa stražnje strane tricepsa na ramenu. Koža mu je već bila umrtvljena od hladnoće, um otupljen od šoka izazvanog prilikama u kojima se našao. Ali kada je počeo baratati nožem, zarivši šiljati vrh u mišić, osjetio je kako mu se u živcima pali vatra. Refleksno zatvorivši oči, zasjekao je još dublje, kopajući i tražeći vrhom oštrice. Zurio je u mračni zid špilje, gledajući kosturne sjene koju je bacala slaba svjetlost. Desna ruka pokretala mu se mehanički, poput kakve sonde koja iskopava sićušnog tragača. Bol se povukao u neki neodređeni kut njegove svijesti. Mamac je konačno ispao van, krvavi komad mikro-konstruiranog metala koji je uz zveket udario u prljavi pod špilje. Profinjena tehnologija Richesea. Iako mu se vrtjelo od bola, Duncan je podigao jedan kamen da razbije tragača. Zatim mu na pamet pade nešto bolje; spustio je kamen i premjestio sićušni uređaj dublje među sjene gdje ga nitko nije mogao vidjeti. Bit će bolje da ga ostavi tamo. Kao mamac. Ispuzavši napolje, Duncan zahvati ruku zrnastog snijega. Crvene kapljice poprskale su blijedi pješčenjački greben. Stavio je snijeg na mjesto koje je krvarilo, a oštra hladnoća je umrtvila bol koji je sam sebi nanio. Čvrsto je pritiskao snijeg na ranu sve dok mu se snijeg obojen u crveno nije istopio među prstima. Dohvatio je još malo snijega, ne mareći više za vidljive tragove koje je ostavljao u nanosu. Harkonneni će ionako stići do ovog mjesta. Snijeg je barem prekinuo krvarenje. Duncan je potom ustao i udaljio se od špilje, pazeći da ne ostavi tragove za sobom. Ugledao je svjetla koja su poskakivala u dolini i primijetio da su se podijelila; članovi lovačke družine odabrali su različite putove da se popnu uz strmu stijenu. Zatamnjena letjelica zujala je u visini. Duncan se kretao što je brže mogao, ali se trudio da više ne prolijeva krv uokolo. Iscijepao je košulju u vrpce i previo ranu koja je još pomalo krvarila, tako da su mu grudi ostale gole i smrznute, a potom je opet navukao iscijepani ogrtač preko ramena. Možda će šumske grabljivice namirisati metalni miris krvi i dati se u lov na njega ne sporta već hrane radi. To je bio problem kojim se trenutno nije imao vremena baviti. Dok su se kamenčići odronjavali oko njega, napravio je krug i vratio se stigavši do ispusta iznad svog prethodnog zaklona. Duncanu je instinkt govorio da se nasumce da u bijeg i da stigne što dalje. Ali ipak je natjerao sam sebe da zastane. Ovo će biti bolje. Čučnuo je
iza nepostojanih, teških gromada i probao ih pogurnuti, provjeravajući koliko mu je snage ostalo. A onda se spremio na čekanje. Nije dugo prošlo, a prvi lovac pristigao je uz padinu do udubljenja špilje. Odjeven u suspenzorima pojačan oklop, lovac je preko grudi nosio obješenu lasersku pušku. Pogledao je u uređaj koji je držao u ruci — richeseski tragač. Duncan je zadržao dah, ostao nepokretan, ne pomakavši ni kamenčić ili neku trunku. Osjetio je kako mu se krv slijeva niz ruku. Lovac je zastao ispred udubljenja, primijetivši tragove u snijegu i krvave mrlje, dok se tragač oglašavao. Iako Duncan nije mogao vidjeti čovjekovo lice, znao je da se lovac prezrivo osmjehuje. Gurnuvši lasersku pušku u udubljenje ispred sebe, lovac se sagnuo, ukočeno, zbog zaštitnog prsnog oklopa. Na trbuhu je djelomično upuzao u tamu. "Pronašao sam te, malecki!" Upotrijebivši stopala i snagu nožnih mišića, Duncan je gurnuo gromadu prekrivenu lišajevima preko ruba. Zatim je prešao do druge i također je snažno gurnuo nogom, tako da je naglo otpala. Oba teška kamena stala su padati, prevrćući se u zraku. Čuo je kako su udarili i kako je nešto puklo. Do ušiju mu je dopro mučan zvuk drobljenja kostiju. Zatim se začulo dahtanje i hroptanje čovjeka ispod. Duncan se primakao do ruba i vidio da je jedna gromada udarila po strani, odbila se i nastavila se kotrljati niz strmu padinu, dobivajući na ubrzanju i izazivajući odron sitnijeg kamenja. Druga gromada pogodila je čovjeka u donji dio leđa. Polomila mu je kičmu čak i kroz postavljeni oklop, prikovavši ga za tlo kao što igla prikuje insekta za ploču. Duncan je sišao, dašćući, klizajući se. Lovac je još bio živ, premda paraliziran. Noge su mu se trzale, tako da su vrhovima čizama udarale o smrznuto tlo. Duncan ga se više nije bojao. Provukavši se pokraj čovjekovog krupnog tijela u oklopu u udubljenje, uperio je svjetiljku u njegove staklaste, zapanjene oči. Ovo nije bila igra. Znao je što će mu Harkonneni učiniti, već je imao prilike vidjeti što je Rabban učinio njegovim roditeljima. Sada će Duncan igrati po njihovim pravilima. Umirući lovac nešto je nerazgovjetno zagraktao. Duncan nije oklijevao. Tamnih i suženih očiju - to više nisu bile oči djeteta - nagnuo se naprijed. Nož je skliznuo ispod čovjekove čeljusti. Lovac se izvio i podigao bradu - što je više ličilo na prihvaćanje nego na obranu - a tupa oštrica prosjekla je kožu i mišiće. Krv je pokuljala iz vrata, poprskavši u mlazu sve uokolo prije nego što je stvorila tamnu, ljepljivu baru na podu špilje. Duncan nije imao vremena razmišljati o tome što je upravo učinio, nije smio čekati da se lovčevo tijelo ohladi. Pretražio je čovjekov opasač, pronašao mali medicinski komplet i hranljivu ploču. Zatim je oslobodio lasersku pušku iz stegnutih prstiju. Kundakom je smrskao krvavi richeseski tragač, pretvorivši ga u metalne otpatke. Više mu nije bio potreban za zavaravanje. Progonitelji su ga sada mogli loviti oslanjajući se samo na svoju pamet.
Palo mu je na pamet da bi oni čak mogli uživati u tom izazovu, nakon što ih prođe prvi bijes. Duncan je ispuzao iz udubljenja. Laserska puška, koja je bila gotovo njegove visine, lupkala je dok ju je vukao za sobom. A dolje, ispod njega, trag sjajnih kugli lovačke družine bio je sve bliže. Bolje naoružan i opijen svojim nevjerojatnim uspjehom, Duncan je skliznuo u noć. 16. Mnogi elementi u Carstvu vjeruju da upravo oni posjeduju krajnju moć: Svemirska Ceh sa svojim monopolom na međuzvjezdana putovanja, CHOAM sa svojom ekonomskom snagom, red Bene Gesserit sa svojim tajnama, Mentati sa svojom kontrolom mentalnih procesa, Kuća Corrino sa svojim prijestoljem, Velike i Male Kuće Landsraada sa svojim ogromnim posjedima. Teško nama onog dana kada jedna od tih klika odluci to i pokazati. GROF HASIMIR FENRING, Izvještaji s Arrakisa. LETO jedva da je imao jedan sat za odmor i osvježenje u novim odajama u Velikoj palači. "Čuj, oprosti što te požurujem", reče Rhombur dok se povlačio kroz klizna vrata u hodnik kristalnih zidova, "ali ovo je nešto što ni pod koju cijenu ne bih želio da propustiš. Potrebni su mjeseci i mjeseci da se izgradi jedan astrobrod. Javi mi kada budeš spreman poći na palubu za promatranje." Još neraspakiran i napokon sam na nekoliko trenutaka, Leto je upravo počeo otvarati prtljagu, nakon što je prethodno obavio letimičnu inspekciju sobe. Zagledao se u pažljivo spakirane stvari, mnogo više nego što će mu biti potrebno; uz razne sitnice, bio je tu svežanj pisama od majke, kao i primjerak Narančaste Katoličke Biblije. Obećao joj je da će svake večeri čitati stihove iz nje. Prazno je buljio u sve to, razmišljajući koliko će mu samo vremena biti potrebno da se udobno smjesti — cjelu godinu bit će odsutan s Caladana. Na kraju je sve ostavio onako kako je i bilo. Bit će kasnije prilike da se tome posveti. Godinu dana na Ixu. Umoran poslije dugog puta i još ošamućen od svakovrsnih čuda ove podzemne metropole, Leto je skinuo udobnu košulju i ispružio se na krevetu. Jedva da je stigao isprobati pokrivač i namjesti jastuk, a Rhombur je već lupao na vrata. "Hajde, Leto! Požuri! Obuci se, idemo hvatati prijevoz." Iako se još mučio navući lijevi rukav, Leto je pohitao u susret svom vršnjaku koji ga je čekao u hodniku. Cijev u obliku metka povela ih je između naopako iskrenutih zgrada do predgrađa podzemnog grada, a zatim ih je kapsula-dizalo spustila do druge razine zgrada načičkanih kupolama za promatranje. Kada su izašli,
Rhombur se stane gurati između onih koji su se okupili na balkonima i uz široke prozore. Držao je Leta za ruku dok su se provlačili između Verniusovih stražara i okupljenih gledatelja. Prinčevo lice bilo je zajapureno. "Koliko je sati? Je li se već odigralo?" Uzbuđeno se obratio jednoj skupini. "Nije još. Još deset minuta." "Navigator je na putu. Upravo vode njegovu komoru preko polja." Promrmljavši nešto u znak zahvalnosti i ispričavajući se usput, Rhombur povede svog zbunjenog prijatelja do jednog prostranog prozora od metastakla u zakrivljenom zidu promatračke galerije. Na suprotnom kraju prostorije klizno se otvoriše jedna vrata, a gomila se razdvoji kako bi propustili dvojicu tamnokosih mladića — jednojajčane blizance, ako je suditi po izgledu. Sitnog stasa, išli su jedan s lijeve, a drugi s desne strane Kailee, Rhomburove sestre, poput ponosnih pratitelja. Za kratko vrijeme od kada ju je Leto posljednji put vidio, Kailea se stigla presvući; haljina koju je sada nosila bila je manje ukrašena, ali ništa manje lijepa. Blizanci kao da su bili opijeni njenim prisustvom, a Kailea je, izgleda, uživala u njihovoj laskavoj pažnji. Osmjehivala se obojici dok ih je vodila prema dobrom mjestu ispred prozora za promatranje. Rhombur je poveo Leta do njih, daleko zainteresiraniji za prizor zbog koga su došli ovdje nego za okupljene. Osvrćući se uokolo, Leto je pretpostavio da svi ovdje prisutni vjerojatno neki važni uzvanici. Pogledao je napokon dolje, i dalje ne znajući što se događa. Nepregledni prostor sužavao se u obliku lijevka u daljini gdje su se stropovi špilje i obzor spajali. Spazio je pod njima astrobrod u njegovoj punoj veličini - brod razmjera asteroida, sličan onome koji ga je prevezao s Caladana na Ix. "Ovo je najveći, ovaj, pogon za proizvodnju na Ixu", reče Rhombur. "To je jedino podzemno spremište u carstvu dovoljno veliko da u njega stane čitav jedan astrobrod. Svi ostali koriste suhe dokove u svemiru. Ovdje, u zemaljskom okruženju kod ovako velikih konstrukcija vrlo su veliki troškovi osiguranja i djelotvornosti." Blistavi novi brod ispunjavao je podzemni kanjon. Lepeza ukrasnih leđnih krilaca presijavala se na bližoj strani. Na trupu se sjajna grimiznobakrena ixijanska spirala uklapala u veći bijeli amblem Svemirskog Ceha, simbolizirajući beskonačnost unutar okruglog ispupčenog okvira. Napravljen duboko pod zemljom, svemirski brod počivao je na suspenzorskom mehanizmu koji ga je držao podignutog kako bi se veliki transporteri mogli podvući pod njega. Suboidi u srebrno-bijelim odorama provjeravali su trup ručnim uređajima, obavljajući rutinski svoje dužnosti. Dok su ekipe nižih radnika vršile posljednje kontrole cehovske letjelice, pripremajući je za izlazak u svemir, nizovi svjetala kružili su oko središta za proizvodnju - energetske prepreke za odbijanje neželjenih posjetitelja. Dizalice i suspenzorski nosači
djelovali su poput sićušnih parazita koji puze preko trupa astrobroda, dok je najveći dio strojeva sada bio odložen uz zakrivljene zidove komore — sklonjen s puta... zbog lansiranja? Leto je mislio da to nije moguće. Tisuće radnika još se motalo uokolo, nalik na čestice metala u električnom polju. Uklanjali su otpatke i obavljali završne pripreme za odlazak ovog nevjerojatnog broda. Žamor publike u salonu za promatranje postajao je sve bučniji, po čemu je Leto zaključio da će se nešto uskoro dogoditi. Uočio je mnogobrojne ekrane koji su prikazivali slike dobivene preko kom-oka. Ošamućen cijelim prizorom, upitao je: "Ali... kako ćete ga izvesti van? Ovoliki brod? Iznad je strop od stijene, a i svi mi zidovi djeluju čvrsto." Jedan od blizanaca, koji je pažljivo pratio zbivanja, pogleda ga i samouvjereno se nasmiješi. "Pričekaj i vidjet ćeš." Dva ista mladića imala su široko razmaknute oči na četvrtastim licima, napete izraze lica, skupljene obrve; bili su nekoliko godina stariji od Leta. Njihova blijeda koža bila je posljedica okolnosti da su živote provodili pod zemljom. Stojeći između njih, Kailea je pročistila grlo i pogledala brata. "Rhombure!" oslovila ga je, ošinuvši pogledom blizance i Leta. "Ne vodiš računa o lijepom ponašanju." Rhombur se odmah prisjetio što mu je dužnost. "Oh, da! Ovo je Leto Atreid, nasljednik Kuće Atreida s Caladana. A ovo su C'tair i D'murr Pilru. Njihov otac je veleposlanik Ixa na Kaitainu, a majka cehovski bankar. Oni stanuju u jednom od krila Velike palače, tako da ćeš ih vjerojatno često viđati." Mladići istodobno klimnuše glavom i kao da se primakoše još malo Kailei. "Spremamo se za ispit kod Ceha koji će se održati za nekoliko mjeseci", reče C'tair. "Nadamo se da ćemo jednoga dana upravljati nekim brodom poput ovoga." Pokazao je tamnom glavom prema neizmjernoj letjelici ispod. Kailea ih je obojicu gledala sa zabrinutim sjajem u zelenim očima, kao da nije bila baš sigurna da je dobra zamisao da njih dvojica postanu Navigatori. Leta je dirnulo svjetlucanje i žudnja koje je uočio u dubokim, smeđim očima ovih mladića. Drugi brat bio je manje društven; njega kao da je zanimalo jedino ono što se događalo dolje. "Evo stiže, komora Navigatora!", reče D'murr. Po raščišćenoj stazi, astrobrodu se približavao jedan glomazni crni spremnik na industrijskim suspenzorima. Bila je tradicija da cehovski Navigatori maskiraju svoju pojavu, ostavši skriveni u gustim oblacima začinskog plina. Vladalo je opće mišljenje da osoba tijekom procesa kada postaje Navigator biva preobražena u nešto što nije ljudsko biće, nešto što se nalazi na višem stupnju evolucije. Ceh nije ni potvrđivao ni poricao ova nagađanja. "Ne vidim ništa unutra", reče C'tair. "Da, ali tamo je ipak Navigator. Mogu ga osjetiti."
D'murr se nagnuo toliko naprijed da se činilo kao da želi proletjeti kroz metastaklo prozora za promatranje. Budući da su je oba blizanca zanemarila, usredotočivši svu pažnju na brod ispod, Kailea se okrenula Letu i uhvatila njegov pogled svojim svjetlucavim smaragdnim očima. Rhombur je pokazao dolje na brod i nastavio brzo komentirati. "Moj je otac jako uzbuđen zbog novih poboljšanih modela astrobroda, u kojima ima više prostora za teret. Ne znam jesi li proučavao svoju povijest, ali prve astrobrodove napravili su, ovaj, Richesei. Ix i Richesei nadmetali su se oko ugovora s Cehom, a mi smo postupno pobijedili tako što smo tome podredili sve oblike našeg društva: ovaj, subvencije, porezne olakšice, namete, sve što je bilo potrebno. Mi na Ixu ne radimo stvari polovično." "Čuo sam da ste također majstori na polju industrijske špijunaže i zakona o patentima", reče Leto, prisjetivši se onoga što je njegova majka tvrdila. Rhombur odmahne glavom. "Laži koje pričaju zavidne Kuće. Žarkih mu paklova, mi ne krademo ideje ili patente — vodili smo samo tehnološki rat protiv Richesea — i pobijedili smo u njemu, ne ispalivši ni jedan jedini metak. Ali bilo je isto kao da smo upotrijebili atomike: zadali smo im smrtonosne udarce. Bilo je ili oni ili mi. Prije jednog naraštaja izgubili su upravu nad Arrakisom otprilike u isto vrijeme kada i prevlast u tehnologiji. Pretpostavljam da je u pitanju bilo loše upravljanje obitelji." "Moja majka je iz kuće Richesea", odrješito odgovori Leto. Rhombur pocrveni od neugodnosti. "Oh, oprosti. Zaboravio sam." Počešao se po zamršenoj plavoj kosi, jer nije znao što će s rukama. "Sve je u redu. Ne nosimo povez preko očiju", primijeti Leto. "Znam o čemu pričaš. Richesei i dalje postoje, ali na daleko nižoj ljestvici. Previše birokracije i premalo novina. Majka me nikada nije htjela tamo odvesti, čak ni u posjet svojoj obitelji. Previše bolnih sjećanja, pretpostavljam, premda mislim da se nadala da će udajom za mog oca uspjeti vratiti bogatstvo Richesea." Ispod njih, spremnik u kojem se nalazio tajanstveni Navigator ušao je u otvor na prednjem kraju astrobroda. Uglačana crna komora nestala je u pregolemom brodu poput mušice u ustima velike ribe. Iako je Kailea bila mlađa od brata, kada bi govorila, njezin glas zvučao je poslovnije. "Novi program astrobrodova bit će dosad najunosniji. Velike svote samo će se slijevati na naše račune zahvaljujući ovom ugovoru. Kuća Vernius dobit će dvadeset pet posto od svih ušteda Svemirskom Cehu tijekom prvih deset godina." Čuvši sve to, Leto se sjetio sitnih aktivnosti na Caladanu; žetve pundiriže, čamaca koji istovaruju teret s brodova... i odanog klicanja naroda upućenog starom vojvodi poslije bitke s bikovima. Prodorne sirene oglasile su se iz zvučnika postavljenih čitavom dužinom velike prostorije.Ispod, suboidi su se, u savršenom poretku, počeli udaljavati od novog astrobroda.
Širom grada su i s drugih prozora za promatranje i kula-stalaktita treperila svjetla. Leto je mogao vidjeti obrise prilika priljubljenih uz udaljene prozirne ploče. Rhombur je stao pokraj Leta kada su gledatelji oko njih ušutjeli. "Što je bilo?" upita Leto. "Što se događa?" "Navigator će izvesti brod van", reče blizanac C'tair. "Odvest će ga s Ixa kako bi se mogao otisnuti na put", doda D'murr. Leto se zagledao u kameni strop, neprobojnu prepreku planetne kore, svjestan da je to nemoguće. Začuo je tiho, jedva primjetno zujanje. "Nije teško izvesti jednu takvu lađu - ovaj, barem ne nekome od njih" Rhombur prekriži ruke na grudima. "Mnogo je lakše nego vratiti astrobrod natrag u ovakav ograđeni prostor. To može izvesti samo vrhunski Kormilar." Dok je Leto netremice gledao, zadržavajući dah kao i svi ostali promatrači, astrobrod je zatreperio, postao nejasan - a onda netragom nestao. Zrak u ogromnoj špilji počeo je odzvanjati bučnim prascima izazvanim pražnjenjem neizmjernog prostora. Cijelu promatračku zgradu zahvatio je drhtaj, a Letu je odjednom puklo u ušima. Špilja je sada bila prazna, nepregledan zatvoreni prostor u kome nije bilo ni traga astrobrodu. Za njim su ostale samo oprema i izblijedjela boja na podu, zidovima i stropu. "Sjeti se kako Navigator upravlja brodom", reče D'murr, primijetivši Letovu zbunjenost. "On nabire prostor", reče C'tair. "Taj astrobrod nikada nije ni prošao kroz planetnu stijenu Ixa. Navigator se jednostavno premjestio odavde... do svog odredišta." Nekoliko prisutnih je zapljeskalo. Rhombur je, izgleda, bio silno zadovoljan kada je pokazao prema iznenadnoj praznini ispod koja se protezala u nedogled. "Sada imamo prostora koji možemo iskoristiti za izgradnju novog broda!" "Jednostavna ekonomija." Kailea pogleda Leta, a onda smjerno spusti pogled. "Mi ne gubimo vrijeme." 17. Robinje-priležnice koje su bile dopuštene mome ocu na temelju dogovora između reda Bene Gesserit i Ceha nisu mu, dakako, mogle podariti carskog nasljednika, pa ipak spletke nisu prestajale i bile su okrutno slične jedna drugoj. Navikle smo se, moja majka, sestre i ja, izbjegavati rafinirane instrumente smrti. Iz knjige 'U kući moga oca' princeze IRULAN. ODAJE ZA UČENJE krunskog princa Shaddama u carskom dvorcu bile su toliko prostrane da bi se na nekim svjetovima u njih moglo smjestiti
čitavo jedno selo. Posve nezainteresiran, nasljednik Kuće Corrino zamišljeno je sjedio ispred stroja za učenje dok ga je Fenring promatrao. "Moj otac i dalje traži da sjedim na satovima poput djeteta." Shaddam se namrštio na svjetla i obrtne mehanizme stroja. "Trebao bih već biti oženjen. Trebao bih imati svog carskog nasljednika." "Zašto?" nasmijao se Fenring. "Zato da bi jedan naraštaj bio preskočen i prijestolje prešlo ravno u ruke tvog sina kada dođe u najbolje doba, hmmmm?" Shaddam je imao trideset četiri godine i činilo se da ga još čitav jedan životni vijek dijeli od toga da postane Car. Svaki put kada bi starac uzeo gutljaj začinskog piva, aktivirao je novu količinu tajnog otrova — ali nije je djelovao mjesecima, a njegov jedini učinak izgleda da je za sada bilo sve iracionalnije ponašanje. Kao da im je još i to bilo potrebno! Upravo tog jutra Elrood je izgrdio Shaddama što ne posvećuje više pažnje učenju. "Gledaj i uči!" Bila je to jedna od očevih dosadnih fraza. "Barem jednom budi dobar poput Fenringa." Još od djetinjstva, Hasimir Fenring pohađao je nastavu zajedno s krunskim princem. Prividno je pravio društvo Shaddamu, dok se, zapravo, upoznavao s dvorskim spletkama i politikom. Što se učenja tiče, Fenring je uvijek bio bolji od svog kraljevskog prijatelja: jednostavno je gutao sve dostupne podatke koji su mu mogli pomoći u poboljšanju vlastitog položaja. Njegova majka Chaola, dvorska dama sklona samopromatranju, skrasila se u tihom domu i živjela od svoje carske penzije poslije smrti Careve četvrte žene Hable. Podižući dvojicu dječaka zajedno dok se starala o Carici Habli, Chaola je pružila Fenringu priliku da postigne neki viši cilj kao da je cijelo vrijeme planirala da tako i bude. Ovih se dana Chaola pretvarala da ne shvaća što njezin sin radi na dvoru, iako je prošla obuku reda Bene Gesserit. Fenring je bio dovoljno prepreden da zna kako je njegova majka shvaćala mnogo više nego što je to njezin položaj nagovještavao, kao i da su se odvijali mnogi planovi i sheme uzgajanja o kojima on ništa nije znao. Shaddam je ispustio zvuk očaja i okrenuo se od stroja. "Zašto ta stara spodoba jednostavno ne umre i tako mi olakša stvari?" Pokrio je usta, prestrašivši se onoga što mu je upravo izletjelo. Fenring je koračao po dugačkom podu, pogledavajući uvis prema obješenim stjegovima Landsraada. Od krunskog princa očekivalo se da zna boje i grbove svih Velikih i Malih Kuća, ali Shaddam nije uspijevao zapamtiti čak ni sva obiteljska imena. "Strpljenja, prijatelju moj. Sve u svoje vrijeme." U jednoj od niša, Fenring je zapalio štapić koji je mirisao na vaniliju i duboko udahnuo. "U međuvremenu, uči o podanicima koji će biti važni za tvoju vladavinu. Takve informacije bit će ti potrebne u bliskoj budućnosti, hmm-m-m-ah?" "Prestani ispuštati te zvuke, Hasimire. Idu mi na živce." "Hmmmm?"
"Išlo mi je na živce još dok smo bili djeca, i dobro znaš da mi i dalje ide na živce. Prestani!" U susjednoj sobi, iza tobožnjih paravana koji osiguravaju privatnost, Shaddam je mogao čuti hihot svog učitelja, šuštanje odjeće i plahti, trenje kože o kožu. Učitelj je provodio poslijepodneva s jednom ženom gipkom poput vrbe, bolno lijepom, koja je prošla seksualnu obuku i postala stručnjak na tom području. Shaddam je djevojci izdao određene zapovjedi i njezine usluge držale su učitelja sa strane kako bi on i Fenring mogli voditi privatne razgovore — što je inače bilo i te kako teško u dvorcu punom znatiželjnih očiju i naćuljenih ušiju. Učitelj, međutim, nije znao da je djevojka trebala biti poklonjena Elroodu, kao savršeni dodatak njegovom haremu. Ovim malim trikom krunski princ je mogao ucjenjivati dosadnog učitelja i priprijetiti mu. Ako Car ikada sazna... "Naučiti kako upravljati ljudima, to je vrlo važan dio vještine vladanja", često mu je govorio Fenring nakon što bi izložio neku novu zamisao. Toliko je barem Shaddam shvatio. Sve dok krunski princ bude slušao moje savjete, mislio je Fenring, mogao bi čak postati dosta dobar vladar. Na ekranima su se smjenjivali dosadni statistički podaci o prijevoznim resursima, glavnim izvoznim artiklima najvećih planeta, holografske slike svakog zamislivog proizvoda od najfinijeg bojenog krzna kita, do ixijanskih ublažujućih soničnih tapiserija... poput tinte crnih vina, sigažice, slavnih umjetničkih predmeta s Ecaza, pundi-riže i magarećeg gnojiva. Sve je to kuljalo iz stroja za učenje sličnog pomahnitalom vrelu mudrosti, kao da je Shaddam trebao znati i sjetiti se svih pojedinosti. Ali tome služe savjetnici i stručnjaci. Fenring baci pogled na displej. "Od svih stvari u carstvu, Shaddame, koju ti smatraš najvažnijom, hmm-m-m?" "Jesi li i ti sada postao moj učitelj, Hasimire?" "Uvijek sam to bio", odgovori Fenring. "Ako se uspostavi da si savršeni Car, od toga će imati koristi cjelokupno stanovništvo... uključujući tu i mene." Krevet u susjednoj prostoriji pravio je ritmičke zvuke koji su odvlačili misli. "Mir i spokoj su najvažniji", progunđa Shaddam u znak odgovora. Fenring udari jednu tipku na stroju za učenje. Stroj zaklikće, zazvoni, zazuja. Pojavi se slika nekog pustinjskog planeta. Arrakis. Fenring sklizne na klupu pokraj Shaddama. "Začin melange. To je najvažnija stvar. Bez njega bi se carstvo raspalo." Nagnuo se naprijed i počeo prelijetati žustrim prstima preko kontrola, pozivajući prizore koji su prikazivali žetvu začina na pustinjskom planetu. Shaddam pogleda divovskog crva dok je ovaj uništavao stroj za žetvu duboko u pustinji. "Arrakis je jedini poznati izvor melangea u svemiru." Fenring stisne ruku i tresne njome po mliječnom mramoru plazu stola.
"Ali zašto? Usprkos svim tim silnim carskim istraživačima i nadglednicima, kao i ogromnoj nagradi koju Kuća Corrino nudi već naraštajima, zašto nitko nigdje drugdje nije pronašao začin? Konačno, u carstvu ima milijardu svjetova — mora ga biti još negdje." "Milijardu?" Shaddam skupi usne. "Hasimire, dobro znaš da je to samo hiperbola za mase. U popisu koji sam ja vidio stoji da ih je samo otprilike milijun." "Milijun, milijardu, u čemu je razlika, hmmmmm? Radi se o ovome: ako je melange tvar koja prirodno postoji u svemiru, trebali bismo je naći na više mjesta. Znaš za planetologa koga je tvoj otac poslao na Arrakis?" "Svakako, Pardot Kynes. Svakog trenutka očekujemo novi izvještaj od njega. Prošlo je nekoliko tjedana od prethodnog." Ponosno je podigao glavu. "Pročitao sam svaki čim je stigao." I Iz susjedne sobe iza zavjese čulo se dahtanje i hihotanje, klizanje teškog namještaja, zvuk nekakvog prevrtanja. Shaddam dopusti sebi mali osmijeh. Ova priležnica zaista je bila odlično obuèčena. Fenring prevrne krupne oči, a onda se opet vrati stroju za učenje. "Obrati pažnju, Shaddame. Začin je od ključne važnosti, a ipak svu proizvodnju nadzire jedna jedina Kuća na jednom jedinom svijetu. Velika je mogućnost da dođe do uskog grla, unatoč tome što ih Carstvo nadgleda, a CHOAM vrši pritisak. Za stabilnost Carstva potreban nam je bolji izvor melangea. Ako će to biti potrebno morat ćemo ga proizvesti na umjetan način. Potrebna nam je alternativa." Okrenuo se prema krunskom princu, dok su mu tamne oči sijale. "Koja će biti pod našim nadzorom." Shaddam je uživao u ovakvim i sličnim razgovorima mnogo više nego u učiteljevom isprogramiranom rutinskom učenju. "Ah, da! Alternativa melangeu promijenila bi ravnotežu moći u Carstvu, zar ne?" "Točno! Ovako se CHOAM, Ceh, Bene Gesserit, Mentati, Landsraad, čak i Kuća Corrino — svi nadmeću oko proizvodnje začina na jednom jedinom planetu i oko njegove preraspodjele. Ali ako bi postojala alternativa, koja bi bila u rukama carske Kuće, tvoja obitelj ubuduće bi davala prave Careve, ne samo marionete pod kontrolom ostalih političkih sila." "Nismo mi marionete", odbrusi Shaddam. "Čak ni moj oronuli otac." Nervozno je bacio pogled na strop, kao da bi kom-oči mogle biti tamo skrivene, premda je Fenring već izvršio skeniranje u potrazi za uređajima za promatranje. "Ovaj, nek' dugo poživi." "Kako vi kažete, moj prinče", reče Fenring koji se očigledno uopće nije s tim slagao. "Međutim, ako sada pokrenemo stvari, onda ćeš ti ubirati plodove kada prijestolje postane tvoje." Petljao je nešto po stroju za učenje. "Gledaj i uči!" reče on, oponašajući kreštavi, drhtavi glas kojim je Elrood izgovarao tu dubokoumnu misao. Shaddam se zahihoće zbog ovog sarkazma. Stroj je prikazao prizore ixijanskih industrijskih dostignuća, sve
nove izume i modifikacije koji su ostvareni za vrijeme unosne vladavine Kuće Vernius. "Što misliš, zašto Ixijanci ne mogu upotrijebiti svoju tehnologiju kako bi pronašli alternativu začinu?" upita Fenring. "Toliko im je već puta do sada bilo zapovjeđeno da analiziraju začin i pronađu neku drugu mogućnost za nas, a oni se i dalje igraju svojim strojevima za navigaciju i blesavim strojevima za mjerenje vremena. Kome je potrebno da zna točno vrijeme na bilo kojem planetu u carstvu? Po čemu su te stvari važnije od samog začina? Kuća Vernius potpuni je promašaj, što se tebe tiče." "Ovaj stroj za učenje je ixijanski. Onaj novi poboljšani astrobrod koji me ljuti je Ixijanski. Kao i tvoja supermoderna kola i...?" "Sve je to nebitno", reče Fenring. "Ne vjerujem da Kuća Vernius radi na rješavanju problema alternativnog začina. Za njih to nije važno. Fenring obiđe stroj za učenje kao da je u pitanju kakav Laza-tigar koji se šunja. Otkinuo je zašećerenu datulju s poslužavnika s voćem koji je nenametljivo stajao na stoliću sa strane. "Stari Elrood već davno daje slične izjave, ali još nijednom nije išao do kraja." Odmahnuo je dugačkim prstima. "Oh, u početku je zamolio Ixijance da se pobrinu za taj problem. Također je ponudio veliku nagradu svakom istraživaču koji pronađe makar zametak melangea na neispitanim planetima." Ubacio je datulju u usta, olizao ljepljive prste i proguto glatko, slatko voće. "Ali još ništa." "Što znači da bi moj otac trebalo povećati nagradu", reče Shaddam. "Nije ponudio dovoljno." Fenring je načas proučavao svoje uredno podrezane nokte, a potom je podigao krupne oči ne bi li susreo Shaddamove. "Ili možda stari Elrood nije voljan razmotriti sve potrebne alternative?" "On nije kompetentan, ali nije ni potpuno glup. Zašto to ne bi učinio?" "Pretpostavi da netko predloži upotrebu... Bene Tleilaxa, na primjer? Kao jedino moguće rešenje?" Fenring se osloni o kameni stup, očekujući vidjeti Shaddamovu reakciju. Izraz gađenja prijeđe preko lica krunskog princa. "Prljavi Tleilaxi! Zašto bi itko želio imati posla s njima?" "Zato što bi oni mogli doći do odgovora za kojima tragamo." "Ma ti se šališ. Tko može povjerovati u bilo što što Tleilaxi kažu?" Predstavio je sebi rasu sive kože, njihovu nauljenu kosu i patuljasti rast, zlobne oči prćaste nosove, oštre zube. Drže se po strani, izolirani na svojim središnjim planetima, namjerno kopajući društveni jarak u kome se mogu valjati. Međutim, Bene Tleilaxi su bili pravi genetski čarobnjaci, voljni upotrijebiti neuobičajene i društveno gnusne metode, radeći na mrtvom ili živom tijelu, biološkom otpadu. U svojim tajanstvenim i moćnim axlotl tankovima bili su u stanju odgajati klonove iz živih stanica, kao i golae iz mrtvih. Tleilaxe je okruživala ljigava, nestalna aureola. Kako itko može njih shvaćati ozbiljno? "Razmisli o tome, Shaddame. Zar Tleilaxi nisu gospodari organske kemije i stanične mehanike, hm-m-m-m-ah?" Fenring šmrknu. "Preko svoje
špijunske mreže saznao sam da su Bene Tleilaxi, usprkos preziru s kojim gledamo na njih, razvili neku novu tehniku. I sam posjedujem izvjesno... tehničko znanje, znaš, i vjerujem da bi se ta tehnika Tleilaxa mogla iskoristiti za proizvodnju umjetnog melangea... mogli bismo imati vlastiti izvor." Uperio je sjajne, ptičje oči u Shaddama. "Ili ti možda nisi voljan razmotriti sve alternative i dopustit ćeš da tvoj otac zadrži kontrolu?" Shaddam je okolišao, odugovlačeći s odgovorom. Mnogo više bi volio da odigraju partiju štitlopte. Nije volio razmišljati o tim patuljcima. Religijski fanatici, Bene Tleilaxi bili su posve tajanstveni i nisu pozivali nikoga u goste. Nisu obraćali pažnju na to što su ostali svjetovi mislili o njima. Slali su, međutim, svoje predstavnike koji su promatrali i sklapali poslove na najvišoj razini za jedinstvene bioinženjerske proizvode. Kružile su glasine da nitko nikada nije vidio nijednu ženu Tleilaxa. Ili su bile nevjerojatno lijepe... ili nevjerojatno ružne, pomislio je. Primijetivši da se krunski princ stresao, Fenring upre prst u njega. "Shaddame, nemoj upasti u istu zamku kao i tvoj otac. Kao tvoj prijatelj i savjetnik, moram istražiti nevidljive mogućnosti, hm-m-m-m-ah? Zaboravi na osjećaje i razmisli o mogućoj pobjedi ako bi to uspjelo pobjedu nad Landsraadom, Cehom, CHOAM-om i spletkarima iz Kuće Harkonnen. Baš je zabavno razmišljati o tome kako bi sve veze koje su potegli Harkonneni da bi dobili Arrakis poslije pada Richesea postale uzaludne." Glas mu je postao mekši, razborit. "Zar je uopće bitno to što bismo morali imati posla s Tleilaxima? Ako Kuća Corrino ukine monopol nad začinom i stvori nezavisni izvor?" Shaddam ga pogleda, okrenuvši leđa stroju za učenje. "Siguran si u to?" "Ne, nisam siguran", odbrusi Fenring. "Nitko ne može biti siguran dok se problem ne riješi. Ali barem moramo razmotriti tu ideju, dati joj šansu. Ako to ne učinimo mi, neko drugi hoće. Možda čak i sami Bene Tleilaxi. Moramo to učiniti radi vlastitog opstanka." "Što će se dogoditi kada moj otac čuje za to?" upita Shaddam. "Ta zamisao neće mu se svidjeti." Stari Elrood nikada nije bio u stanju sam misliti, a Fenringov čomurki već mu je počeo fosilizirati mozak. Ovaj Car oduvijek je bio patetični pijun koga su uokolo micale političke sile. Možda je senilni lešinar sklopio nekakav dogovor s Kućom Harkonnen kako bi oni zadržali kontrolu nad proizvodnjom začina. Shaddama ne bi iznenadilo da mladi i moćni barun, zapravo, mota Elrooda oko malog prsta. Kuća Harkonnen bila je neizmjerno bogata i imala je raznovrsna sredstva za ostvarenje svojih utjecaja. Baš bi bilo dobro natjerati ih da puze. Fenring spusti ruke na kukove. "Ja mogu osigurati da se sve ovo dogodi, Shaddame. Imam veze. Mogu ovamo dovesti predstavnika Bene Tleilaxa, a da to nitko ne dozna. On može iznijeti naš slučaj pred carski Sud, a ako ga tvoj otac odbije, mogli
bismo otkriti tko prijestoljem... trag bi bio svjež. Hmmmmm-ahh, da pokrenem stvar?" Krunski princ opet baci pogled na stroj za učenje koji je nastavio predavati nepostojećem učeniku. "Da, da, svakako." Izgovorio je to nestrpljivo, jer je već donio odluku. "Ne gubimo vrijeme. I prestani ispuštati te zvukove." "Trebat će mi nešto vremena da sve postavim na svoje mjesto, ali ulog će se isplatiti." Iz susjedne sobe čulo se glasno stenjanje; zatim prodorno cicanje u ekstazi koje je postajalo sve više i više, sve dok nije nastao dojam da se i sami zidovi ruše. "Naš učitelj je, izgleda, naučio kako da zadovolji svoju ljubimicu", primijeti Shaddam, namrštivši se. "Ili ona možda samo glumi." Fenring se nasmije i odmahnu glavom. "To nije bila ona, prijatelju moj. To je bio njegov glas." "Baš bih volio znati što su radili tamo unutra", reče Shaddam. "Ne brini. Sve je snimljeno za tvoje kasnije uživanje. Sve dok naš voljeni učitelj bude surađivao s nama i ne bude pravio probleme, samo ćemo gledati zabave radi. Međutim, ako postane težak, sačekat ćemo da priležnicu poklone tvom ocu kao privatnu igračku - a tada ćemo Caru Elroodu pokazati djelić tih snimaka." "I u svakom slučaju, dobit ćemo ono što želimo", primijeti Shaddam. "Točno, moj prinče." 18. Aktivni planetolog ima pristup mnogim resursima, podacima i planovima. Međutim, njegova najvažnija oruđa su ljudska bića. Samo razvijajući ekološku opismenjenost među samim ljudima, u stanju je da spasi čitav jedan planet. PARDOT KYNES, Slučaj za Belu Tegeuse. DOK JE PRIKUPLJAO BILJEŠKE za svoj sljedeći izvještaj koji će poslati Caru, Pardot Kynes susretao se sa sve većim brojem profinjenih ekoloških manipulacija. Sumnjao je na Slobodnjake. Tko bi drugi mogao biti odgovoran tamo, u pustoši Arrakisa? Postalo mu je jasno da pustinjski narod mora biti mnogo brojniji nego što su to zamišljali harkonnenski upravitelji — kao i da Slobodnjaci imaju vlastiti san... ali planetolog u njemu pitao se jesu li oni razvili stvarni plan pomoću kojeg će san ostvariti. Dok je prebirao po geološkim i ekološkim zagonetkama ovog pustinjskog svijeta, Kynes je počeo vjerovati kako u prstima ima moć da udahne život ovom pijesku posutom plikovima koje je izazvalo sunce. Arrakis nije bio samo mrtva gromada kakav je izgledao na površini; on je bio sjeme sposobno za
veličanstveni rast... Pod uvjetom da se o životnoj sredini brine na odgovarajući način. Harkonneni se sigurno neće potruditi to učiniti. Iako su ovdje već desetljećima bili u svojstvu upravitelja planeta, barun i njegovi mušičavi ljudi ponašali su se kao da su nemarni gosti koji uopće nemaju namjeru dugoročno ulagati u Arrakis. Kao planetolog, bio je u stanju uočiti očigledne znakove. Harkonneni su pljačkali svijet, crpli su melange što su više i brže mogli, uopće ne razmišljajući o budućnosti. Političke makinacije i plime moæi mogle su brzo i lako izazvati izmjene u savezima. Za nekoliko desetaka godina Car će, nema sumnje, predati poslove oko začina nekoj drugoj Velikoj Kući. Harkonneni ne bi imali nikakve koristi od dugoročnih ulaganja ovdje. Većina drugih stanovnika bila je siromašna: krijumčari, trgovci vodom, razni drugi trgovci koji su lako mogli povući svoje uloge i odletjeti na neki drugi svijet, u neko drugo naselje u procvatu. Nitko se nije brinuo za stanje planeta - Arrakis je bio puki izvor koji je trebalo iscrpsti, a zatim odbaciti. Kynes je pomislio da Slobodnjaci možda drukčije razmišljaju. Pričalo se da su se usamljeni stanovnici pustinje nepokolebljivo držali svog načina života. Tijekom svoje duge povijesti lutali su od svijeta do svijeta, bivali su podjarmljivani i porobljivani prije no što su se napokon skrasili na Arrakisu — planetu kojeg su prozvali Dina još u pradavnim vremenima. Tim ljudima najviše je bilo stalo do Arrakisa. Oni će jedini iskusiti na svojoj koži posljedice koje izazovu eksploatatori. Samo kada bi Kynes mogao pridobiti za sebe Slobodnjake - i ako uistinu ima onoliko tih tajanstvenih ljudi koliko je on slutio — mogle bi biti izvršene izmjene planetnih razmjera. Kada bude prikupio još podataka o meteorološkim svojstvima, sastavu atmosfere i promjenama godišnjih doba, moći će napraviti operativan raspored, plan djelovanja koji će na kraju pretvoriti Arrakis u zeleno mjesto. To se može učiniti. Tijekom proteklog tjedna usmjerio je svoje aktivnosti na Zaštitni Zid, ogroman planinski lanac koji je opasivao sjeverna polarna područja. Većina stanovnika naseljava upravo ta stjenovita područja u koja, pretpostavljao je, crvi ne mogu zaći. Da bi iz blizine ispitao teren, Kynes je odlučio voziti se polako u vozilu jednosjedu. Obišao je najprije podnožje Zaštitnog Zida, obavljajući mjerenja, uzimajući uzorke. Izmjerio je kut pod kojim su nastajali slojevi u stijenama da bi odredio kakav je to geološki poremećaj stvorio jednu ovakvu planinsku prepreku. Ako bude imao dovoljno vremena i ako uloži dovoljno truda, možda čak pronađe fosilne slojeve, krečnjačke gomile s okamenjenim morskim školjkama ili primitivnim oceanskim stvorenjima iz mnogo vlažnije prošlosti ovog planeta. Za sada je njegovo stručno oko uočilo jasne dokaze da je ovdje u početku bilo vode. Međutim, otkrivanje takvog jednog kriptozoičkog rezultata bio bi kamen temeljac njegovog izvještaja, nepobitni dokaz koji bi potvrdio ono što je slutio...
Jedno rano jutro Kynes se odvezao svojim kolima, ostavljajući tragove na tlu prekrivenom kamenčićima koji su se odronili s planinskog zida. Sva okolna mjesta, od najvećeg sela pa sve do najsiromašnije naseobine, bila su brižljivo obilježena na kartama, sigurno radi toga da bi Harkonneni mogli naplatiti porez i eksploatirati ih. Bilo je pravo olakšanje imati, za promjenu, točne karte. Prošao je u blizini mjesta nazvanog Vjetrovreća, gdje se nalazila harkonnenska stražarska postaja. Tu je također podignuta vojarna za postrojbe koje su živjele u nepostojanom savezu sa stanovnicima pustinje. Kynes je nastavio, truckajući se po neravnom terenu. Pjevušeći sebi u bradu, promatrao je stjenovite obronke. Brundanje motora ga je uspavljivalo i on se izgubio u mislima. Ali kada je prešao preko jedne uzvisine i zavio oko stjenovitog prsta na njenom vrhu, trgnuo se, našavši se suočen s malom, očajničkom borbom. Šestorica mišićavih, iskusnih vojnika u punoj harkonnenskoj opremi, zaogrnuti tjelesnim štitnicima, držali su svoje obredne noževe uperene prema trojici mladih Slobodnjaka satjeranih u kut. Očigledno su se poigravali njima. Kynes je naglo zaustavio vozilo. Sumoran prizor podsjetio ga je na to kako je jednom gledao dobro uhranjenog Laza-tigra koji se poigravao šugavim štakorom na Salusi Secundus. Sitom tigru nije bio potreban dodatni obrok, ali on je jednostavno uživao u ulozi grabljivice. Držao je u zamci prestrašenog glodavca između nekog kamenja; dugačkim, zakrivljenim pandžama, nanosio mu je bolne, krvave rane... ali mu namjerno nije zadavao smrtonosni udarac. Laza-tigar je dugo mrcvario štakora dok je Kynes promatrao kroz snažne uljne leće. Kada mu je konačno dosadilo poigravanje, tigar je jednostavno stvorenju odgrizao glavu i udaljio se, ostavivši truplo lešinarima. Za razliku od štakora, trojica mladih Slobodnjaka nisu se tako lako predavala, ali oni su imali samo obiène noževe i pustinjska odjela, a ne i tjelesne štitnike i oklope. Pustinjski domoroci nisu imali nikakvih izgleda protiv harkonnenskih vojnika obučenih za borbu i njihovog moćnog oružja. Ali se nisu predavali. Posezali su za oštrijim kamenjem s tla i njime gađali vojnike, ali ti projektili su se, ne nanijevši nikakvu štetu, odbijali o svjetlucave štitnike. Harkonneni su se smijali i napredovali. Kynesa još nisu primijetili. On je izašao iz vozila, opčinjen prizorom. Namjestio je pustinjsko odijelo, olabavivši veze kako bi imao veću slobodu kretanja. Provjerio je je li mu maska za lice na mjestu i pobrinuo se da ne bude hermetički zatvorena. Trenutno nije bio načisto hoće li ostati promatrati iz daljine, kao što je to učinio u slučaju Laza-tigra, ili bi možda trebao na neki način pomoći slabijima. Harkonnenski vojnici imali su brojčanu nadmoć dvojica na jednog Slobodnjaka. Ako Kynes stane na stranu mladića, najvjerojatnije će biti ranjen ili će ga vlasti optužiti za nedopušteno miješanje. Ovlašteni carski planetolog nije se smio miješati u lokalne događaje. Spustio je ruku u blizinu oružja za pojasom. U svakom slučaju, bio je spreman, premda se i dalje nadao da će prisustvovati samo podužoj
razmjeni uvreda i prijetnji, možda i tučnjavi koja će se završiti s nekoliko masnica i povrijeđenim ponosom. Međutim, već poslije nekoliko trenutaka, priroda sukoba se promijenila - i Kynes shvati koliko je bio glup. Ovo nije bila puka svađa već posve ozbiljan sukob. Harkonneni su krenuli u lov. Šestorica vojnika krenuše u napad. Oštrice stadoše sijevati, štitnici pulsirati. Mladi Slobodnjaci uzvratiše. Već poslije nekoliko sekunda jedan domorodac bio je srušen, a iz presječene vratne arterije kuljala je krv koja se pjenila. Kynes umalo nije viknuo, ali je progutao riječi dok mu se od bijesa zacrvenilo pred očima. Dok se vozio uokolo, pravio je velike planove o tome kako će Slobodnjake pridobiti na svoju stranu, te prave pustinjske stanovnike s kojima bi mogao razmjenjivati ideje. Maštao je o tome kako će od njih napraviti veliku radnu snagu koja će provoditi u djelo njegovu zamisao o ekološkom preobražaju ovog svijeta. Oni će postati njegovi dobrovoljni saveznici, oduševljeni pomoćnici. A sada su ove harkonnenske budale - bez ikakvog očiglednog razloga - pokušavale ubiti njegove radnike, oruđa pomoću kojih je namjeravao preurediti planet! Nije mogao dopustiti da se to dogodi. Dok je treći član družine ležao na pijesku i opasno krvario, druga dva Slobodnjaka, koja su na raspolaganju imala samo dva primitivna mliječnoplava noža, bez ikakvih štitnika, napadoše u divljoj pomami koja je zaprepastila Kynesa. "Takva!" povikaše. Dva vojnika padoše u iznenadnom napadu: preostala četvorica im nisu stigla na vrijeme priteći u pomoć. Oklijevajući, muškarci u plavim odorama krenuše prema mladićima. Ljut zbog nepravednog Harkonnenog ponašanja, Kynes je nagonski reagirao. Prikrao se vojnicima s leđa, krećući se brzo i tiho. Uključivši osobni štitnik, izvukao je iz korica kratki, zašiljeni bodež koji je nosio zbog samozaštite - oružje otrovnog vrha koje se koristilo u borbi protiv štitnika. Tijekom teških godina na Salusi Secundus, naučio je koristiti ga u borbi i ubijati njime. Njegovi roditelji radili su u jednom od najozloglašenijih zatvora carstva, a budući da je tijekom istraživanja svakodnevno mijenjao mjesto, često je iskrsavala potreba da se brani od snažnih grabljivica. Nije ispustio nikakav bojni poklič, jer bi to ugrozilo element iznenađenja. Kynes je svoje oružje držao spušteno. Nije bio posebno hrabar, već samo odlučan. Kao da je bio ponijet silom koja je nadilazila osobu što ga je držala, vrh Kynesove oštrice lagano je prošao kroz tjelesni štitnik najbližeg Harkonnena, a zatim se snažno zario i krenuo naviše, parajući meso, hrskavicu i kost. Nož je ušao ispod čovjekovih rebara, probio mu bubrege i presjekao kičmenu moždinu. Kynes je izvukao nož i napravio polukrug ulijevo, zarivši nož u bok drugog harkonnenskog vojnika, koji se upravo počeo okretati prema njemu. Štitnik je usporio oštricu s otrovom na trenutak, ali dok se Harkonnen izvijao, Kynes je zario nož dublje u meko meso trbuha, opet ga urezujući prema gore. Tako su dva Harkonnena ostala ležati smrtno ranjena, previjajući se na tlu, prije nego što je bilo tko
stigao barem vrisnuti. Sada su četvorica bila srušena, uključujući i one koje su Slobodnjaci ubili. Preostala dvojica harkonnenskih nasilnika zaprepašteno su gledali, ne mogavši povjerovati u ovakav obrt događaja, a zatim zaurlaše na visokog, odlučnog stranca. Razmijenili su borbene znake i razdvojili se, više motreći na Kynesa nego na Slobodnjake koji su stajali zajapureni i spremni da se bore samo noktima ako to bude potrebno. Trenutak potom Slobodnjaci se opet baciše na svoje napadače. Opet se začuo usklik:"Takva!" Jedan od dvojice preživjelih vojnika uperio je mač u Kynesa, ali planetolog se sada brzo kretao, i dalje ljut i poprskan krvlju svoje prve dvije žrtve. Ispravio se, prodro kroz štitnik, i glatko prerezao napadačevo grlo. Entrisseur. Stražar je ispustio mač i uhvatio se za vrat u bezuspješnom pokušaju da zadrži istjecanje krvi i života s njom. Peti Harkonnen se skljokao na tlo. Dok su dvojica boraca Slobodnjaka iskaljivala svoju osvetu na jedinom preostalom neprijatelju, Kynes se nagnuo nad ozbiljno ranjenim mladićem iz pustinje i rekao mu. "Miruj. Pomoći ću ti." Mladić je već ispustio veliku količinu krvi u šljunak i prašinu, ali Kynes je nosio medicinski pribor zakačen za pojas. Zalijepio mu je zatvarač rana na neravno posječen vrat, a potom upotrijebio ampule s plazmom i snažne stimulanse da održi žrtvu u životu. Opipao je mladićev puls na ruci. Otkucaji srca bili su postojani. Kynes je tek tada shvatio koliko je mladić povrijeđen i iznenadio se što nije još više iskrvario. Bez medicinske njege, međutim, skončao bi kroz nekoliko minuta. Kynes je bio zadivljen što je dečko i ovoliko poživio. Krv Slobodnjaka zgrušava se izuzetno učinkovito. Još nešto što mora upamtiti — je li ova osobina prilagođavanje kojim se smanjuje gubitak vlage u najsušnijoj od svih pustinja? "Aaaaaah!" "Ne!" Kynes podigne pogled kada začuje ove krike bola i užasa. Malo po strani, Slobodnjaci su upravo iskopali oči preživjelom Harkonnenu, upotrijebivši za to vrhove noževa. Zatim su počeli derati svoju žrtvu koja je još bila živa, skidajući vrpce ružičaste kože koje su potom spuštali u vreće na kukovima. Sav krvav i dašćući, Kynes ustade. Vidjevši divljaštvo Slobodnjaka sada kada se tijek događaja preokrenuo, počeo se pitati je li postupio pravilno. Ovi žitelji pustinje su bili poput divljih, pomahnitalih životinja. Hoće li ga sada pokušati ubiti, bez obzira na sve što je za njih učinio? On je za ove očajne mladiće bio potpuni stranac. Gledao je i čekao, a kada su mladići završili jezivo mučenje, susreo je njihove poglede i pročistio grlo prije nego što je progovorio na carskom galachu. "Zovem se Pardot Kynes. Ja sam carski planetolog poslat na Arrakis." Spustio je pogled na svoju krvlju umrljanu kožu i zaključio da će biti bolje da ne pruži ruku. Mogli bi pogrešno shvatiti njegovu gestu.
"Jako mi je drago što smo se sreli. Oduvijek sam želio upoznati Slobodnjake." 19. Lakše je kada te zlostavlja neprijatelj kojem se diviš. THUFIR HAWAT, Mentat i zapovjednik sigurnosti Kuće Atreida.
službe
SKRIVEN DEBELIM BOROVIMA, Duncan Idaho klečao je na mekim iglicama na tlu, osjećajući tračak topline. Ledeni noćni zrak umrtvio je smolasti miris zimzelenog raslinja, ali ovdje je barem bio zaštićen od britkih vjetrova. Dovoljno se udaljio od špilje, tako da je mogao zastati i malo povratiti dah. Samo na trenutak. Znao je da harkonnenski lovci neće mirovati. Sad će posebno podivljati, jer je ubio jednog od njihovih. Možda će, razmišljao je, sada još više uživati u potjeri. Pogotovo Rabban. Duncan je otvorio medicinski komplet uzet od tragača koga je zaskočio iz zasjede i izvadio malo pakiranje ulja za novokožu; namazao ga je preko brazgotine na ramenu, gdje se ono stvrdnulo, napravivši organski spoj. Zatim je gotovo u jednom zalogaju pojeo cjelu hranljivu ploču, te gurnuo omote u džep. Pri sjaju baterijske svjetiljke, počeo je proučavati lasersku pušku. Nikada ranije nije pucao iz jednog takvog oružja, ali gledao je stražare i lovce kako rukuju svojim puškama. Držao ju je u krilu i prčkao oko njenih mehanizama i kontrola. Uperivši cijev naviše, pokušao je shvatiti što bi trebalo učiniti. Morao je naučiti baratati njome ako se mislio boriti. Iznenada, snop bijelog usijanja izletio je prema granama na vrhovima borova. One planuše, lomeći se i pucketajući. Ogaravljeni čuperci zimzelenih iglica stadoše padati oko njega poput crveno užarenog snijega. Zacvilivši, ispustio je pušku na tlo i četveronoške se povukao. Ali dohvatio ju je opet prije nego što je zaboravio koju je kombinaciju gumbi pritisnuo. Morao je zapamtiti i naučiti kako da ih upotrijebi. Iznad njegove glave sve je plamtjelo, kao da je neko upalio vatre mamce iz kojih su se izvijali pramenovi oštrog dima. Pošto sada više nije imao što izgubiti, Duncan je opet opalio, ovog puta prethodno nanišanivši, kako bi se uvjerio da može računati na lasersku pušku u obrani. Nezgrapno oružje nije bilo predviđeno za male dječake, pogotovo ne za one čije je rame pulsiralo od bolova i koji su imali nagnječena rebra, ali mogao je rukovati njome. Morao je. Znajući da će Harkonneni jurnuti prema plamenu, Duncan je napustio okrilje drveća i krenuo u potragu za novim zaklonom. Opet je krenuo naviše, držeći se prijevoja tako da je mogao i dalje pratiti napredovanje raštrkanih sjajnih kugli lovačke družine. Točno je znao gdje se ljudi nalaze, i koliko su blizu. Kako mogu biti toliko glupi, pitao se, i tako se otvoreno krelati? Previše su samouvjereni... je li to njihov nedostatak? Ako je tako, to bi mu moglo biti od pomoći. Harkonneni su od
njega očekivali da igra njihovu igru, zatim da se preda i umre, sve po unaprijed utvrđenom redoslijedu. Duncan će ih morati razočarati. Možda ćemo ovog puta igrati moju igru. U trku je izbjegavao poteze po snijegu i šikaru zbog šumova koji bi ga mogli odati. Međutim, Duncan se usredotočio na zbijenu kolonu progonitelja, zanemarivši pravu opasnost. Čuo je lomljenje suhih grančica iza i iznad sebe, šuštanje grmlja, zatim grebanje pandži po goloj stijeni propraćeno teškim, promuklim dahtanjem. Ovo nije bio nikakav harkonnenski lovac - već jedna druga šumska grabljivica koja je namirisala njegovu krv. Ukopavši se u mjestu, Duncan podigne pogled, tražeći sjajne oči u sjenama. Nije se okrenuo prema izbočenju iznad glave dok nije začuo vlažno režanje. Zahvaljujuæi mjesečini uspio je razabrati mišićavog psa-tragača divljeg pogleda, koji je sjedio na zadnjim šapama; krzno na leđima, koje je podsjećalo na bodlje, bilo mu je nakostriješeno, a usne povijene naviše, tako da su mu se vidjeli opasni očnjaci. Njegove ogromne oči bile su uperene na lovinu: dječaka nježne kože. Duncan se povuče i opali iz laserske puške. Budući je loše nanišanio, snop je raspršio stijenu s donjeg dijela ispusta na kome je stajao divlji pas, nimalo ga ne ugrozivši. Životinja poskoči i zareži, ustuknuvši. Duncan opet opali, ovog puta napravivši crnu rupu u desnoj psećoj butini, koja je zacrvčala. Prodorno zaurlavši, stvorenje se povuče u tamu iz koje stade dopirati zavijanje i cviljenje. Buka koju je podigao divlji pas, kao i sijevanje laserske puške privući će harkonnenske tragače.Duncan je opet potrčao obasjan mjesečinom. S rukama na kukovima, Rabban je buljio u tijelo svog lovca koji je upao u zasjedu kod špilje. Kiptio je od bijesa - kao i od okrutnog zadovoljstva. To vražje dijete namamilo je odraslog čovjeka u zamku. Vrlo poučno. Ni oklop nije mogao spasiti tragača od bačene gromade i tupog noža koji mu je prerezao grlo. Coup de grace. Rabban je nekoliko trenutaka ključao, pokušavajući procijeniti izazov koji mu je upućen. Čak i u ovako hladnoj noći osjećao je opori miris smrti. Ovo je ono što je želio, zar ne — izazov! Drugi tragač upuzao je u nisko udubljenje i prešao snopom baterijske svjetiljke po špilji. Osvijetlio je mrlje krvi i razbijeni richeseski tragač. "Evo objašnjenja, moj gospodaru. To štene je odstranilo uređaj za praćenje." Lovac je progutao knedlu kao da nije siguran bi li trebao nastaviti. "Pametan je taj mali. Dobra lovina." Rabban je nekoliko trenutaka zurio u leš pred sobom; suncem opaljeni obrazi još su ga peckali. A onda se iscerio, lagano, pa prsnuo u glasan smijeh. "Osmogodišnje dijete koje je na raspolaganju imalo samo maštu i nešto primitivnog oružja savladalo je jednog od mojih ljudi!" Opet se nasmijao. Ostali iz družine samo su stajali ne znajući što im valja činiti, okupani svjetlošću svojih poskakujućih sjajnih kugli. "Takav jedan dječak je
kao stvoren za lov", izjavio je Rabban, a zatim je gurnuo tijelo mrtvog tragača vrhom čizme. "A ova budala nije zaslužila biti član moje posade. Ostavite njegovo tijelo ovdje da istrune. Neka ga se dočepaju lešinari." Tog trena dvojica izvidnika ugledaše plamenove među drvećem, i Rabban upre prst u tom smjeru. "Tamo! Štene vjerojatno pokušava zagrijati ruke." Opet se nasmijao, i tek tada mu se pridruži i ostatak lovačke družine. "Ovo se polako pretvara u uzbudljivu noć." S mjesta na kome se nalazio, Duncan je zurio u tamu, podalje od čuvane kolibe. Nekakva sjajna svjetlost naizmjenično se palila i gasila, zatim bi uslijedila pauza, a onda, petnaest sekunda kasnije, ciklus bi se ponovio. Neka vrsta signala, koja nije imala veze s harkonnenskim lovcima, daleko od kolibe, postaje ili nekog obližnjih naselja. Duncan se znatiželjno okrenuo. Svjetlost se upalila, pa ugasila. Tko je još tamo vani? Šumska stražarska postaja bila je rezervat koji su imali pravo koristiti samo članovi obitelji Harkonnen. Svatko tko bi se tu bespravno našao i bio uhvaćen, bio bi ubijen na mjestu ili upotrijebljen kao lovina u nekom budućem lovu. Duncan je promatrao paljenje i gašenje tog zagonetnog svjetla. To je očigledno bila nekakva poruka... Tko li je šalje ? Duboko je udahnuo, osjetivši se mali, ali prkosan u jednom vrlo velikom i neprijateljskom svijetu. Nije imao gdje drugdje otići, niti će mu se ukazati druga prigoda. Do sada je uspijevao zavarati lovce... ali to nije moglo ići u nedogled. Uskoro će Harkonneni dovesti dodatne snage, letjelicu, tragače za živim stvorenjima, možda čak i životinje za lov koje će slijediti miris krvi na njegovoj košulji, isto onako kao što je to učinio divlji pas. Duncan je odlučio krenuti prema tajanstvenom znaku i nadati se najboljem. Nije mogao zamisliti da će naići na bilo koga tko bi mu mogao pomoći, ali ipak se nije prestao nadati. Možda mu pođe za rukom pronaći neko sredstvo za bijeg, možda se ubaci kao slijepi putnik. Ali prvo će postaviti još jednu zamku za lovce. Nešto mu je palo na pamet, nešto što će ih iznenaditi, a bilo je sasvim jednostavno. Ako uspije ubiti još nekoliko neprijatelja, imat će veće izglede da se izvuče. Nakon što je proučio stijenje, staze pod snijegom i drveće, Duncan je izabrao najbolje mjesto za drugu zasjedu. Upalio je baterijsku svjetiljku i uperio snop u tlo tako da ga ni najosjetljivije oči ne mogu primijetiti iz daljine. Progonitelji nisu bili daleko. Povremeno bi začuo poneki prigušeni povik u dubokoj tišini, ugledao sjajne kugle nalik na krijesnice, koje je, za osvjetljavanje puta kroz šumu, nosila lovačka družina, dok su tragači pokušavali predvidjeti smjer kojim je njihov plijen krenuo. U tom trenutku je Duncan uistinu želio da predvide kuda će poći... ali oni nikada neće pogoditi što on namjerava učiniti. Klečeći pokraj jednog laganog i prhkog snježnog nanosa, zabio je baterijsku svjetiljku u snijeg i gurnuo je što je dublje mogao. Zatim je povukao ruku. Sjaj se odbijao od bijelog snijega poput vode koju upija
spužva. Sićušni kristali leda lomili su svjetlost, uveličavajući je; sam nanos sijao je poput fosforescentnog otoka na tamnoj čistini. Objesivši lasersku pušku preko grudi, spreman pripucati, vratio se natrag u zaklon od drveća. Legao je na prostirku od borovih iglica priljubljen uz tlo, pazeći da ne bude vidljiva meta, a zatim je oslonio kundak laserske puške na mali kamen, pripremivši se. Čekanje. Lovci su došli, kao što je i predvidio. Duncan je osjetio kako su se uloge promijenile. Sada je on bio lovac, a oni njegova lovina. Uperio je oružje, napetim prstima držeći okidač. Skupina je konačno izbila na čistinu. Zbunivši se kada su pronašli stazu snijega koja je svijetlila, okupili su se oko nje, pokušavajući odgonetnuti o čemu se radi, što je to njihova lovina učinila. Dvojica tragača okrenuše se prema šumi, sluteći da bi napad mogao uslijediti iz tog smjera. Ostali su stajali obasjani sablasnom svjetlošću, savršene mete — upravo onako kao što se Duncan nadao. Na začelju skupine, prepoznao je jednog krupnog muškarca zapovjedničkog držanja. Rabban. Duncan se sjetio kako su njegovi roditelji pali, sjetio se mirisa njihovog spaljenog mesa — i stisnuo okidač. Ali u tom trenutku, jedan od izviđača stao je ispred Rabbana kako bi mu podnio izvještaj. Snop mu je probio oklop, zapalivši ga, i on se stane dimiti. Čovjek zamlatara rukama i divlje krikne. Reagirajući munjevito iako je bio krupan čovjek, Rabban se bacio u stranu prije nego što je snop, topeći sve pred sobom, izašao kroz lovčeve oklopljene grudi i zario se, cvrčeći, u snijeg. Duncan je poslao još jedan hitac, pogodivši drugog tragača koji se ocrtavao naspram osvijetljenog snijega. Sljedećeg trena, preostali stražari počeli su mahnito pucati u drveće, u tamu. Duncan je potom nanišanio u sjajne kugle. Razbijajući jednu za drugom, ostavio je svoje nesretne progonitelje same u tami koju je sada tjerao jedino plamen. Sredio je još dvojicu prije no što su se ostali iz družine povukli u zaklon. Pošto mu je punjenje u laserskoj puški oslabilo, dječak se povukao iza grebena s koga je pucao, a onda se što je brže mogao uputio prema trepćućem signalnom svjetlu koje je vidio. Što god taj far bio, to mu je bila najbolja prilika. Harkonneni će još nekoliko trenutaka biti zbunjeni i dezorganizirani, a prekomjerno oprezni još mnogo duže. Svjestan da mu je preostala samo jedna mogućnost, Duncan se potpuno odrekao opreznosti. Trčao je, klizajući se, niz obronak brda, udarajući o kamenje, ali ne obazirući se na bol, ogrebotine ili modrice. Nije imao vremena za prikrivanje svojih tragova, nije ni pokušao to činiti. Negdje iza njega, dok je povećavao udaljenost, čuo je prigušeno rezanje i frktanje, kao i povike lovaca. Čopor divljih pasa približavao mu se s nekoliko strana, u potrazi za ranjenom lovinom. Duncan je prikrio osmijeh i nastavio prema izvoru svjetlosti koja je postojano treperila. Sada ga je jasno vidio gore pred sobom,
blizu ruba šumskog rezervata. Konačno mu se približio, lako stupajući prema plitkoj čistini. Bio je to isključeni lepetavi ornitopter, vrlo brza letjelica koja je mogla primiti nekoliko putnika. Trepćući far stajao je na vrhu — ali Duncan nikoga nije vidio u blizini. Nekoliko trenutaka čekao je u tišini, a onda je oprezno izašao iz sjene drveća i krenuo naprijed. Je li letjelica napuštena? Ostavljena ovdje za njega? Neka vrsta zamke koju su mu Harkonneni postavili? Ali zašto bi oni to učinili? Ionako su ga već lovili. Ili je imao nekog tajanstvenog spasitelja? Duncan Idaho je već mnogo postigao ove večeri. Bio je iscrpljen i zbunjen svime što se izmijenilo u njegovom životu. Ali imao je samo osam godina i nije mogao upravljati ovom letjelicom, makar mu to bila jedina prilika za bijeg. No, u njoj je ipak mogao pronaći nešto zaliha, hrane, neko novo oružje... Oslonio se o trup, promatrajući okolni predio. Nije pravio nikakvu buku. Vrata su bila otvorena kao da ga pozivaju, ali unutra je vladao mrkli mrak. Žaleći što više nema baterijsku svjetiljku, oprezno je krenuo naprijed, opipavajući sjene ispred sebe pomoću cijevi laserske puške. Iz tame letjelice izroniše nečije ruke i istrgoše mu pušku prije nego što je stigao trepnuti. U prstima je osjećao bockanje, tijelo mu je bilo povrijeđeno, i on zatetura unatrag, prigušivši krik. Osoba u letjelici odbaci lasersku pušku na pod i posegne prema dječakovim rukama. Snažne ruke stisnuše ranu na njegovom ramenu, što ga ispuni oštrim bolom. Duncan se koprcao i borio, a onda je podigao pogled i spazio žilavo, grubo lice žene s kosom boje čokolade i tamnom kožom. Istog trena ju je prepoznao: Janess Milatn. Stajala je pokraj njega za vrijeme vrtnih igara... neposredno prije nego što su harkonnenske trupe uhvatile njegove roditelje i poslale mu cijelu obitelj u barunski grad-zatvor. Ova žena ga je izdala Harkonnenima. Janess mu je rukom prekrila usta prije nego što je stigao kriknuti i stegnula glavu snažnim zahvatom. Nije mogao pobjeći. "Imam te", reče ona, hrapavim šapatom. Opet ga je izdala. 20. Smatramo da su različiti svjetovi zapravo skladišta gena, izvori učenja i učitelja, izvori mogućeg. Analize reda Bene Gesserit, Arhiva na Wallachu IX BARUNU VLADIMIRU HARKONNENU nisu bile strane gnusne radnje. Pa ipak, to što je bio prisiljen na ovaj susret uznemirilo ga je više od bilo koje ogavne situacije u kojoj se ikada našao. To ga je potpuno izbacilo iz ravnoteže. I zašto je ta prokleta Časna Majka morala cijelo vrijeme djelovati tako smireno, tako nadmoćno? Bilo mu je neugodno te je udaljio stražare i službenike. Iz sumorne harkonnenske citadele odstranjeni su svi koji su mogli prisluškivati. Gdje je Rabban kada mi je potreban? Otišao u lov.Mrzovoljno se vratio u svoje privatne odaje; spremniji od ovoga nikada
neće biti. U želucu je osjećao vatru. Znoj izazvan nervozom sijao mu je na čelu kada je kročio kroz ukrašena lučna vrata, a onda je trgnuo zavjese. Možda, ako bi isključio sjajne kugle i pretvarao se da radi nešto drugo... Kada je barun ušao, laknulo mu je što vidi da se vještica nije skinula i da ne leži zavodljivo na neurednoj posteljini, očekujući njegov povratak. Sjedila je potpuno odjevena, visoka pripadnica sestrinstva Bene Gesserit, i jednostavno ga čekala. Međutim, izludujuće nadmoćan osmijeh lebdio joj je na usnama. Barun je osjetio želju da joj ukloni taj osmijeh nekim oštrim instrumentom. Duboko je udahnuo, iznenađen, užasnut činjenicom da je ova vještica u stanju natjerati ga da se osjeća tako bespomoćno. "Najviše što vam mogu ponuditi je epruveta s mojom spermom", reče on, pokušavši biti grub i pokazati da vlada situacijom."Oplodite sami sebe. To bi trebalo biti dovoljno za vaše ciljeve." Podigao je svoju čvrstu bradu. "Morat ćete to prihvatiti." "Ali to je neprihvatljivo, barune", odgovori Časna Majka, ispravivši se na kauču. "Poznata su vam pravila. Mi nismo Tleilaxi koji uzgajaju potomke u rezervoarima. Mi iz reda Bene Gesserit moramo dobiti dijete rođeno prirodnim putem, bez ikakvog umjetnog upletanja, iz razloga koje vi niste u stanju shvatiti." "U stanju sam puno toga shvatiti", gunđao je barun. "Ovo niste." Ionako nije očekivao da će mu to proći. "Potrebna vam je harkonnenska krv, je li tako? Bi li možda mogao u tu svrhu poslužiti moj bratić Glossu Rabban? Ili, još bolje, njegov otac, Abulurd. Ako odete na Lanktveil, moći ćete od njega dobiti djece koliko vam drago. Nećete se uopće morati mučiti." "Neprihvatljivo", odgovori Mohiam. Fiksirala ga je hladnim, suženim očima. Djelovala je obično, blijedo - i neumoljivo. "Nisam se ovdje došla pogađati, barune. Moram se držati onog što mi je zapovjeđeno. Moram se vratiti na Wallach IX noseći vaše dijete." "Ali... što ako..." Vještica podigne ruku. "Jasno sam vam stavila do znanja što će se dogoditi ako odbijete. Odlučite. Dobit ćemo to što želimo ovako ili onako." Njegove privatne odaje odjednom su mu postale strane i prijeteće. Ispravio je ramena, napeo bicepse. Mišićav, vitak, brzih refleksa, na trenutak je jedini izlaz vidio je u tome da ovu ženu podčini batinama. Međutim, dobro je znao za borilačko umijeće pripadnica reda Bene Gesserit, posebno za njihove tajne vještine... i osjetio je kako ga počinje nagrizati sumnja bi li iz borbe s njom izašao kao pobjednik. Ustala je i nečujno klizeći krenula preko sobe, da bi na kraju ukočeno sjela na rubu barunovog prljavog i neraspremljenog kreveta. "Ako vam je to neka utjeha, ni ja ne uživam u ovome ništa više od vas."
Odmjerila je barunovo dobro građeno tijelo, široka ramena, čvrsta prsa i ravan trbuh. Oholi izraz lica nedvosmisleno je svjedočio o plemićkom porijeklu. Pod drukčijim okolnostima Vladimir Harkonnen čak bi mogao biti prihvatljiv ljubavnik, poput trenera s kojima je red Bene Gesserit sparivao Mohiam tijekom njenih plodnih godina. Već je rodila osam kćeri za benegesseritsku školu, i sve njih odgajale su druge Sestre, na Wallachu IX ili na drugim planetima za obuku. Mohiam nikada nije pokušala pratiti njihov razvoj. Tako se nije radilo u Sestrinstvu. Ništa drukčije neće biti ni s kćerkom koju će imati s barunom Harkonnenom. Poput mnogih dobro obučenih Sestara, Mohiam je imala sposobnost upravljanja i najmanjim svojim tjelesnim funkcijama. Kako bi postala Časna Majka, od nje se tražilo da izmijeni vlastitu biokemiju uzimanjem otrova za proširivanje spektra svijesti. Tijekom preoblikovanja smrtonosne droge u sebi, doživjela je susrete s dugim nizom loza, što joj je omogućilo da razgovara sa svim svojim ženskim precima, da iskusi unutrašnje živote Drugih Sjećanja. Mogla je pripremiti svoju maternicu, ovulirati po želji, čak i odabrati spol djeteta u trenutku kada se sperma i jajašce sjedine. Red Bene Gesserit želio je dobiti kćerku - kćerku jednog Harkonnena - i Mohiam će postupiti kao što joj je bilo zapovjeđeno. Pošto je imala samo ograničene informacije o mnogobrojnim programima uzgajanja, Mohiam nije razumjela zašto je njenom redu bila potrebna baš ova kombinacija gena, zašto je ona odabrana da rodi to dijete i zašto nijedan drugi Harkonnen ne može dati potomka koji će poslužiti planovima reda Bene Gesserit. Ona je samo obavljala svoju dužnost. Za nju je barun bio oruđe, donator sperme koji je morao odigrati svoju ulogu. Mohiam podigne tamnu suknju i legne na leđa na krevet, podigavši glavu kako bi ga pogledala. "Hajde, barune, ne trošimo više vrijeme. Konačno, u pitanju je sitnica." Dozvolila je sebi da joj pogled sklizne do njegovih prepona. Dok je on crvenio od bijesa, ona nastavi mekim glasom: "U stanju sam uvećati vaše uživanje ili ga umrtviti. U oba slučaja, ishod će po nas biti isti." Nasmiješila se tankim usnama. "Samo se sjetite skrivenih zaliha melangea koje ćete moći zadržati bez Carevog znanja." Glas joj postane tvrđi. "S druge sirane, samo pokušajte zamisliti što bi stari Elrood učinio Kući Harkonnen ako bi saznao da ste ga cijelo vrijeme varali." Mršteći se, barun stade petljati oko odore, a potom se baci prema krevetu. Mohiam zatvori oči i promrmlja benegesseritski blagoslov, molitvu koja će je smiriti, usmjeriti djelovanje njenog tijela i podesiti joj metabolizam. Barun je više osjećao odvratnost nego uzbuđenje. Nije mogao pogledati razgolićenu Mohiam. Srećom, zadržala je glavninu odjeće, isto kao i on. Poticala ga je prstima dok nije očvrsnuo, a on je tijekom cijelog mehanièkog čina držao oči zatvorene. Nije mu preostalo drugo do da se prepusti maštanju o prethodnim osvajanjima, o bolu, moći... O bilo čemu što bi mu skrenulo misli s odvratnog i prljavog čina muško-ženskog odnosa. To
ni u kom pogledu nije bilo vođenje ljubavi, već samo zamorni obred između dva tijela u svrhu razmjene genetskog materijala. Za oboje to teško da je bio i seks.Ali Mohiam je dobila ono što je željela. Stojeći ispred svog privatnog prozora za promatranje, prozirnog samo u jednom smjeru, Piter de Vries pokrenuo se tiho, kradomice. Pošto je bio Mentat, naučio je kako da klizi poput sjene, kako vidjeti, a da ne bude viđen. Pradavni zakon fizike tvrdio je da sam čin promatranja mijenja parametre. A svaki dobar Mentat znao je kako da razmatra šire vidove neke stvari dok sam ostaje nevidljiv, nepoznat objektima svog promatranja. De Vries je često gledao barunove seksualne vragolije kroz ovu špijunku. Ponekad bi mu se smučilo, povremeno bi ostao zadivljen... a sasvim rijetko se događalo da Mentat, gledajući, dođe do neke nove ideje. Sada je nijemo držao oči prislonjene uz sićušne rupe, upijajući pojedinosti, dok je barun bio prisiljen pariti se s tom benegesseritskom vješticom. Promatrao je svog gospodara i zabavljao se; uživao je u neopisivom osjećaju nelagode koju je ovaj osjećao. Nikada nije vidio baruna u takvoj neprilici. Oh, koliko je samo žalio što nije imao vremena postaviti uređaje za snimanje kako bi kasnije mogao stalno iznova uživati u ovome. Onog trenutka kada je izrekla svoje zahtjeve, de Vries je znao kakav će biti ishod. Barun je bio običan pijun, uhvaćen u zamku, bez ikakvog izbora. Ali zašto ? Usprkos svim svojim velikim mentatskim moćima, de Vries nije mogao shvatiti što je to Sestrinstvo željelo postići s Kućom Harkonnen ili njenim potomkom. Njihova genetika nije bila baš toliko spektakularna. Za sada je, međutim, Piter de Vries samo uživao u predstavi. 21. Mnogi izumi selektivno su poboljšali određene osobine ili sposobnosti, ističući jedan ili drugi njihov vid. Međutim, nijedno postignuće nikada nije čak ni zagreblo složenost ili prilagodljivost ljudskog uma. Ikbhanov Traktat o umu, Knjiga II. DAŠĆUĆI, LETO je stajao pokraj zapovjednika straže, Zhaza, na jednoj strani podija za vježbanje od laz-kamena. Instruktor borilačkih vještina bio je kvrgav muškarac oštre, smeđe kose, gustih obrva i četvrtasto podšišane brade. Isto kao i njegovi učenici, Zhaz nije na sebi imao košulju, već samo borilačke kratke hlače bež boje. Vonj znoja i toplog metala lebdio je u zraku i usprkos tome što su uređaji za provjetravanje radili punom parom. Kao i obično, trener je vrijeme uglavnom provodio gledajući svoje učenike kako se bore. Sav posao prepuštao je borilačkim strojevima. Poslije redovnih satova, Leto je volio promijeniti ritam, volio je fizičke vježbe, izazov. Do sada je već ušao u rutinu na Ixu, pohađao je satove visokotehnološke fizičke i mentalne obuke, zatim je obilazio tehnološka postrojenja i bio upućivan u filozofiju poslovanja.
Godio mu je Rhomburov entuzijazam, premda je često morao pripomoći u objašnjavanju teških pojmova ixijanskom princu. Rhombur nije bio glup, već samo nekako udaljen od mnogih praktičnih stvari. Svakog trećeg jutra, mladići su napuštali učionice i trenirali na automatiziranom podiju za vježbanje. Leto je volio te vježbe i skok adrenalina koji ih je pratio, dok su i Rhombur i instruktor borilačkih vještina, izgleda, smatrali da je posrijedi zastarjela stvar, pridodana nastavnom planu samo u znak sjećanja na ratne pohode Earla Verniusa. Leto i oštrokosi kapetan promatrali su zdepastog princa Rhombura kako rukuje zlatnim kopljem protiv glatkog i spretnog borilačkog meha. Zhaz nije osobno uvježbavao svoje učenike. Smatrao je da ako on i njegovi ljudi iz osiguranja obave svoj posao kako treba, nijedan se pripadnik Kuće Vernius nikada neće morati poniziti i upustiti u barbarsku borbu prsa u prsa. Međutim, pomagao je u programiranju samoučećih borilačkih dronova. U mirovanju, meh veličine čovjeka bio je ovoid crn poput ugljena, bez ikakvih svojstava - bez ruku, nogu, lica. Kada bi, međutim, borba jednom pošela, ixijanska jedinica dobila bi gomilu grubih izbočina i stala stjecati razne oblike, upravljajući se podacima dobivenim iz skenera koji joj je govorio na koji način će najlakše poraziti protivnika. Čelične ruke, noževi, fleksčelični kablovi i ostala iznenađenja mogla su se pojaviti iz bilo kojega njegovog djela. A mehaničko lice bilo je u stanju potpuno nestati ili promijeniti izraz - od tupavog izgleda čiji je cilj bio da uljuljka protivnika do podivljalog pogleda zakrvavljenih očiju, ili čak zlobnog likovanja. Meh je tumačio i reagirao - učeći cijelo vrijeme. "Nemoj zaboraviti, nema nikakvih pravilnosti", dovikne Zhaz Rhomburu. Dlake su mu s brade stršale poput ježevih bodlja. "Ne dopusti mu da te čita." Princ se sagne i izbjegne dvije zatupljene strelice koje mu proletješe pokraj glave. Nož koji se iznenada pojavio iz meha napravi plitki zarez po mladićevom ramenu. Iako je bio ranjen, Rhombur je nastavio prividno i stvarno napadati, a Leto se ponosio svojim kraljevskim prijateljem što nije jauknuo od bola. Rhombur je u više puta tražio savjet od Leta, čak i poslušao kritike vezane uz njegov stil pri sparingu. Leto je odgovarao iskreno, ipak cijelo vrijeme imajući na umu da on ipak nije vješt profesionalni instruktor. Uz to, nije ni želio otkriti tajne atreidske tehnike. Rhombur će imati prilike naučiti ih osobno od Thufira Hawata, majstora mačevanja starog vojvode. Vrh prinčevog noža pronađe meko mjesto na mehovom ugljeno crnom tijelu, i ovaj se sruši 'mrtav'. "Odlično, Rhombure!" dovikne Leto. Zhaz kimne glavom. "Mnogo bolje." Leto se toga dana dva puta borio protiv meha, pobijedivši ga oba puta na težoj razini od one koju je koristio princ Rhombur. Kada je Zhaz upitao kako je Leto postao tako vješt, mladi Atreid nije bio opširan, nije se želio hvaliti. Ali sada je imao dokaz iz prve ruke da je metoda obuke Atreida bolja, i uz to što je meh imao zastrašujuću kvazi-inteligenciju.
Tijekom prethodne obuke Leto se susreo s rapirima, noževima, sporim lopticama za ošamućivanje i tjelesnim čuvarima — ali Thufir Hawat je bio opasniji i nepredvidljiviji instruktor nego što se to bilo koji automatizirani uređaj smio nadati da će ikada postati Upravo u trenutku kada je Leto dohvatio svoje oružje i pripremio se za sljedeću borbu, vrata lifta se otvoriše i pojavi se Kailea, sva iskričava od dragulja, u udobnoj odjeći od metalne tkanine čiji je kroj bio proračunato raskošan, ali i ležeran u isti mah. Nosila je olovku i ridulijansku bilježnicu. Podigla je obrve, praveći se da je iznenađena što ih tu vidi. "Oh! Oprostite. Došla sam pregledati projekt meha." Verniusova kćerka obično se zadovoljavala intelektualnim i kulturnim izazovima, proučavajući tajne poslovanja i umjetnost. Leto nije mogao skinuti pogled s nje. Povremeno bi imao dojam da i njezine oči koketiraju s njim, ali uglavnom ga je toliko naglašeno izbjegavala da je slutio kako i ona osjeća jednaku privlačnost. Provodeći vrijeme u Velikoj palači, Leto bi naletio na nju u blagovaonici, na otvorenim balkonima za promatranje, u knjižnici. Tada bi vodili kratke, čudne razgovore. Osim iskrica u njenim prelijepim zelenim očima koje kao da su ga pozivale, Kailea ga ničim nije posebno ohrabrivala, ali on nikako nije mogao prestati razmišljati o njoj. Ona je samo djevojčurak, podsjeti Leto sebe, koji izigrava damu. Ali nikako mu nije polazilo za rukom da svoju maštu uvjeri u to. Kailea je bila uvjerena da je predodređena za nešto značajnije nego što je to život proveden ispod površine Ixa. Otac joj je bio ratni heroj, poglavar jedne od najbogatijih Velikih Kuća, a majka dovoljno lijepa da postane carska priležnica. Ona je, pak, imala dara za poslove. Pred Kaileom Vernius očigledno su stajale nebrojene mogućnosti. Sada je svu pažnju usredotočila na nepokretni, sivi ovoid. "Nagovorila sam oca da razmotri mogućnost izbacivanje na tržište naših borilačkih mehova nove generacije." Odmjeravala je pogledom nepokretan stroj za obuku, ali je krajičkom oka gledala i u Letovom pravcu, uočivši njegov snažan profil i kraljevski, istaknuti nos. "Naši borilački uređaji bolji su od svih drugih, prilagodljivi su, promjenljivi i u stanju su sami učiti. Oni su najsličniji ljudskom protivniku, ništa bolje nije proizvedeno još od Džihada." Prožela ga je jeza kada se sjetio svih onih majčinih upozorenja. U ovom bi trenutku ona optužujući uprla prst i zadovoljno klimnula glavom. Leto pogleda u pravcu ovoida boje ugljena. "Hoćeš reći da ovo ovdje ima mozak?" "Tako mi svih svetaca i grešnika, misliš da smo se oglušili o odredbe donijete poslije Velike Pobune", odgovori zapovjednik Zhaz posve iznenađen. '"Ne smiješ napraviti stroj po uzoru na ljudski mozak.'"
"Mi, ovaj, strašno vodimo računa o tome, Leto", reče Rhombur, dohvativši grimizni ručnik kako bi obrisao znoj s vrata. "Nema razloga za brigu." Leto nije odustao. "Ako meh skenira ljude, ako ih čita, kao što kažete, kako obrađuje dobivene podatke? Ako ne pomoću kompjuterskog mozga, kako onda? Ovo nije samo uređaj koji reagira. On uši i prema tome smišlja buduđe napade." Kailea je nešto zapisala u svoju kristalnu bilježnicu i popravila jedan od zlatnih češljića u tamnobakrenoj kosi. "Ima mnogo graničnih zona, Leto, i ako budemo postupali posve pažljivo, Kuća Vernius steći će nevjerojatnu zaradu." Prešla je prstom duž svojih zakrivljenih usana. "Ipak bi možda bilo najbolje ispitati kako stvari stoje tako što ćemo prvo pustiti nekoliko neobilježenih modela na crno tržište." "Ne razbijaj glavu oko toga, Leto", priskoči Rhombur, ne bi li izbjegao neugodnu temu. Njegova zamršena plava kosa još se cjedila od znoja, a koža mu je bila rumena od napora. "Kuća Vernius ima timove Mentata i pravnih savjetnika koji vode računa o slovu zakona." Pogledao je sestru kao da traži njenu podršku. Ona je samo odsutno kimnula glavom. Tijekom nastave u Velikoj Palači, Leto je saznao za međuplanetne rasprave oko patenata, manjih tehničkih pojedinosti, tanahnih rupa u zakonu. Jesu li Ixijanci smislili potpuno novi način za korištenje mehaničkih jedinica za obradu podataka, takav koji ne vodi prema nastanku spektra strojeva koji su u stanju razmišljati, poput onih koje su držale u ropstvu čovječanstvo tolika stoljeća? Nije mu bilo jasno kako je Kuća Vernius mogla stvoriti prilagodljivog borilačkog meha koji je bio u stanju učiti i reagirati, a da na neki način ne naruši odredbe Džihada. Ako njegova majka ovo ikada otkrije, ona će ga istog časa vratiti s Ixa, bez obzira na to što bi njegov otac imao za reći u svezi toga. "Pa da vidimo koliko je ovaj proizvod zaista dobar", reče Leto, dohvativši oružje i okrenuvši leđa Kailei. Osjećao je njezin pogled na svojim nagim ramenima i vratnim mišićima. Zhaz se ravnodušno povukao kako bi promatrao. Leto je prebacivao koplje iz jedne u drugu ruku i skakutao po podiju. A onda, zauzevši klasičan borbeni stav, glasno je izrekao koji stupanj težine želi od ovalnog protivnika boje ugljena. "Sedam zarez dva četiri!" Osam razina više nego prošli put. Meh je odbio pokrenuti se. "Previsoko", reče trener, izbacivši bradu. "Blokirao sam opasne više razine. Leto se namršti. Instruktor borilačkih vještina nije želio izazivati svoje učenike, niti riskirati neku imalo težu povredu. Thufir Hawat bi se tome glasno nasmijao. "Pokušavate li se vi to praviti važni pred mladom damom, gospodaru Atreid? Mogli biste nastradati." Leto je pogledao Kaileu i vidio da i ona gleda njega, da se zabavlja, da ga zadirkuje svojim pogledom. Okrenula se svojoj bilježnici od ridulijana i naškrabala još nekoliko brojki. Pocrvenio je, osjetio kako gori. Zhaz dohvati meki ručnik sa ljestvica za rastezanje i dobaci ga Letu. "Sat je završen. Odvlačenja pažnje
ove vrste nisu dobra za vašu obuku i mogu dovesti do ozbiljnih povreda." Okrenuo se prema princezi. "Gospo Kailea, zahtijevam da izbjegavate teren." Zapovjednik straže nije mogao prikriti koliko ga sve ovo zabavlja. "Vaše prisustvo moglo bi biti opasnije od bilo kojega neprijatelja 22. Na Arrakisu moramo pokušati nešto što nikada prije nije primjenjivano u slučaju cijelog jednog planeta. Moramo upotrijebiti čovjeka kao konstruktivnu ekološku silu — ugraditi prilagođen teraformiran život: ovdje biljku, tamo životinju, čovjeka na treće mjesto — kako bismo preoblikovali vodeni ciklus i izgradili novu vrstu životne sredine. Izvještaj carskog planetologa PARDOTA KYNESA, namijenjen Padišahu CARU ELROODU IX (nikad poslan). KADA SU MLADI SLOBODJNACI, poprskani krvlju, pitali Kynesa bi li krenuo s njima, nije bio siguran misle li u svojstvu gosta ili zarobljenika. Bilo kako bilo, ta mogućnost ga je zainteresirala. Konačno će mu se ukazati prilika da se neposredno upozna s njihovom tajanstvenom kulturom. Jedan od mladića brzo je i spretno prenio svog povrijeđenog suborca do Kynesovih malih kola. Drugi Slobodnjak posegnuo je u skladišne odjeljke odostraga i pobacao Kvnesove mukotrpno prikupljene geološke uzorke kako bi oslobodio prostor. Planetolog je bio previše zbunjen da bi se usprotivio; osim toga, nije htio doći u sukob s ovim ljudima - želio je još mnogo toga saznati o njima. Bilo im je potrebno svega nekoliko trenutaka da uguraju tijela mrtvih harkonnenskih junaka u spremnike. Slobodnjaci su to očigledno učinili iz nekog razloga. Možda je posrijedi dodatno obredno oskvrnuæe neprijatelja. Odbacio je malo vjerojatnu moguænost da su mladići jednostavno željeli sahraniti mrtve. Da ne kriju tijela iz straha od odmazde? I to mu se učinilo nekako pogrešno, nikako se nije slagalo s ono malo podataka koje je doznao o Slobodnjacima. Ili će ih ovaj pustinjski narod iskoristiti tako što će izvući vodu iz njihovog tkiva ? A onda, bez ikakvih pitanja, ne zahvalivši se niti rekavši bilo što, prvi mladi surovi Slobodnjak pokrene motor vozila s povrijeđenim putnikom i leševima vojnika, i žurno krene, razbacujući pijesak i prašinu u svim pravcima. Kynes ga je ispratio pogledom, svjestan da upravo gleda kako odlaze njegova oprema za preživljavanje u pustinji i karte, uključujući tu i mnoge koje je sam napravio. Ostao je sam s trećim mladićem - stražarom ili prijateljem? Ako su ga ovi Slobodnjaci mislili ostaviti ovdje bez zaliha, ubrzo će biti mrtav. Možda bi se mogao nekako orijentirati i pokušati vratiti pješice do sela Vjetrovreća, premda nije baš obraćao pažnju na položaj naseobina prilikom dolaska ovamo. Kakav neslavan kraj jednog carskog planetologa, pomisli. Ili su
možda mladići koje je spasio željeli nešto drugo od njega. Radi vlastitih snova o budućnosti Arrakisa, koji su se tek počeli dobivati formu u njemu, Kynes je očajnički želio upoznati Slobodnjake i njihov neuobičajen način života. Ovi ljudi su očito vrijedna tajna skrivena od carskih očiju. Nadao se da će ga oduševljeno pozdraviti kada im iznese svoje zamisli. Mladi Slobodnjak koji je ostao s njim popravio je, pomoću malog pribora za šivanje, poderotinu na nogavici svog pustinjskog odjela. Kada je to obavio, on reče: "Pođi sa mnom." Okrenuo se prema stjenovitom zidu nedaleko odatle. "Slijedi me ili ćeš umrijeti ovdje vani." Sijevnuo je tamnoplavim očima preko ramena, a na licu mu se pojavio vragolasti osmijeh kada je dodao: "Misliš li da će Harkonnenima dugo trebati da krenu u osvetu svojih mrtvih?" Kynes mu se užurbano obrati. "Stani! Nisi mi rekao kako se zoveš." Mladić ga nekako čudno pogleda; oči su mu potpuno poplavljele od dugotrajnog uživanja začina, a ogrubjela koža davala mu je mnogo stariji izgled. "Ima li smisla izmijeniti imena? Slobodnjaci već znaju tko si ti." Kynes trepne. "Pa, upravo sam ti spasio život, kao i živote tvojih prijatelja. Zar to nema nikakvu vrijednost kod vas? U većini društava ima." Mladić ga čudno pogleda, a onda njegovo kruto držanje napokon popusti. "U pravu si. Iskovao si vodenu vezu među nama. Mene zovu Turok. Sada moramo krenuti." Vodenu vezu? Kynes se suzdržao postaviti to pitanje i krenuo za novim poznanikom. U svom poprilično iznošenom pustinjskom odjelu, Turok se zaputio preko krševitog terena u smjeru obližnje okomite litice. Kynes je s mukom zaobilazio rasute gromade na tlu, klizajući se po šljunku koji se odronio. Tek kada su se približili litici, planetolog je uočio prekid u naslagama, šav koji je po sredini rascjepljivao staru uspravnu stijenu, formirajući procjep zaklonjen prašinom i prigušenim bojama. Slobodnjak sklizne u taj procjep, ušavši u sjenu brzinom pustinjskog guštera. Znatiželjan i u strahu da se ne izgubi, Kynes je krenuo za njim, brzo se krećući. Nadao se da će mu se pružiti prilika da sretne još Slobodnjaka i nauči ponešto o njima. Nije gubio vrijeme na razmišljanje o tome kako ga Turok možda vodi u zamku. To bi bilo besmisleno. Mladić ga je lako mogao ubiti tamo vani, na otvorenom. Turok je zastao u hladovini, omogućivši Kynesu da ga stigne. Pokazao je prema određenim mjestima na zidu pokraj sebe. "Tamo, tamo — i tamo." Ne pričekavši vidjeti je li njegov pratitelj razumio, mladić zakorači na svako pokazano mjesto; bili su to gotovo nevidljivi rukohvati i oslonci za stopala. Počeo je brzo kliziti uz sijenu, a Kynes je davao sve od sebe kako ne bi zaostao za njim. Izgledalo je kao da se Turok s njim poigrava, kao da ga
na neki način iskušava. Planetolog ga je, međutim, iznenadio. On nije bio nikakav tromi birokrat, niti netko tko se voli naći tamo gdje mu nije mjesto. Pošto je imao prilike boraviti na nekima od najnegostoljubljivijih svjetova koje je carstvo moglo ponuditi, stekao je dobru kondiciju. Kynes je u korak pratio mladića; penjao se iza njega, pomažući se pri izvlačenju vrhovima prstiju. Nekoliko trenutaka nakon što je mladi Slobodnjak zastao i čučnuo na jednoj uskoj izbočini, Kynes je odmah došao do njega, trudeći se prikriti dahtanje. "Udiši kroz nos, a izdiši kroz usta", reče Turok. "Filtri su tada djelotvorniji." Kimnuo je glavom u znak odobravanja. "Mislim da si u stanju stići sve do sieča." "Što je to sieč?" upita Kynes. Pomislio je da bi to mogla biti riječ na drevnom chakobsa jeziku, ali nikada nije izučavao arheologiju ili fonetiku. Oduvijek je smatrao da to nije od velike važnosti za njegovo područje izučavanja. "Tajno mjesto na koje se možeš povući i živjeti u sigurnosti tamo obitava moj narod." "Hoćeš reći da je to tvoj dom?" "Pustinja je naš dom." "Jedva čekam porazgovarati s tvojim sunarodnjacima", reče Kynes, a onda doda, ne mogavši suzbiti oduševljenje. "Došao sam do izvjesnih zaključaka u vezi s ovim svijetom i razvio sam plan koji bi vas mogao zanimati — koji bi mogao zanimati sve stanovnike Arrakisa." "Dine", odgovori mladi Slobodnjak. "Samo carski službenici i Harkonneni zovu ovo mjesto Arrakis." "U redu", odgovori Kynes. "Neka bude Dina." Duboko među stijenjem ispred njih čekao je jedan sjedokosi stari Slobodnjak sa samo jednim okom, čija je beskorisna lijeva očna duplja bila prekrivena naboranim tamnoplavim stvrdnutim kapkom. Naib sieča Crveni Zid, Heinar, osim oka izgubio je i dva prsta u dvoboju kris-noževima u mladosti. Ali on je preživio, a njegovi protivnici nisu. Heinar se dokazao kao strog, ali sposoban vođa svog naroda. Tijekom godina, njegov sieč je napredovao, broj stanovnika se nije smanjio, a njihove skrivene zalihe vode postajale su sve veće sa svakim ciklusom mjeseca. U špilji koja je služila kao ambulanta, dvije starice bavile su se Stilgarom, ranjenim mladićem koga su dovezla kola prije samo nekoliko trenutaka. Starice su provjerile medicinski zavoj koji mu je stavio stranac i pojačale ga nekim svojim lijekovima. Razgovarale su prigušeno nekoliko trenutaka, a onda su obje kimnule u pravcu predvodnika sieča. "Stilgar će preživjeti, Heinare", reče jedna starica. "Ovo bi bila smrtonosna rana, da nije odmah bila zavijena. Stranac ga je spasio." "Stranac je spasio nepažljivu budalu", reče Naib, gledajući mladića na ležaju. Već tjednima su do Heinarovih ušiju dolazili zabrinjavajući izvještaji o čudnom strancu. Sada je taj čovjek, Pardot Kynes, doveden u sieč drugim putem, kroz prolaz u stijeni. Ponašanje tog stranca bilo je posve zbunjujuće
— carski sluga koji ubija Harkonnene? Ommun, mladi Slobodnjak koji je dovezao u sieč okrvavljenog Stilgara, sa strahom je čekao pokraj svog povrijeđenog prijatelja u sjenama špilje. Heiner uperi pogled svog jedinog oka u mladića, pustivši da se žene nastave brinuti o svom pacijentu. "Zašto li je Turok doveo jednog stranca u naš sieč?" "Što smo trebali učiniti?" iznenađeno ga pogleda Ommun. "Bilo mi je potrebno njegovo vozilo da dovezem Stilgara." "Mogli ste uzeti kola tog čovjeka kao i sve što posjeduje i predati njegovu vodu plemenu", odgovori Naib tihim glasom. "Za to još nije kasno", odbrusi jedna od žena. "Možemo to učiniti čim Turok stigne ovamo s njim." "Ali stranac se borio i pobio Harkonnene! Nas trojica bili bismo mrtvi da se on nije umiješao", ostao je uporan Ommun. "Zar se ne kaže da je neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj?" "Nemam povjerenja u ovog stranca niti uopće shvaćam kome je on odan", primijeti Heinar, prekriživši mišićave ruke preko grudi. "Znamo tko je, naravno. Taj stranac dolazi iz carstva — kažu da je planetolog. Ostao je na Dini jer su Harkonneni prisiljeni dopustiti mu da obavlja svoj posao, ali Kynes odgovara samo Caru osobno, ako uopće odgovara i njemu. Ima mnogo pitanja u vezi s njim na koja ne znam odgovor." Heinar umorno sjedne na kamenu klupu isklesanu u bočnom zidu. Živopisna tapiserija od istkanih začinskih vlakana visjela je preko otvora špilje, osiguravajući djelomičnu izdvojenost. Stanovnici sieča rano bi naučili da je prava privatnost u umu, a ne u vanjskom svijetu. "Kazgovarat ću s tim Kynesom i saznati što želi od nas, zašto je branio tri glupa i nesmotrena mladića, suprotstavivši se onima od kojih ne bi trebalo stvarati neprijatelje. Zatim ću čitav problem iznijeti pred Savjet Starih i prepustiti njima da odluče. Moramo učiniti ono što je najbolje za sieč." Ommun proguta knedlu, prisjetivši se kako se Kynes junački borio protiv nemilosrdnih vojnika. Međutim, prsti su mu odlutali do vrećice u džepu i stali prebrojavati vodene prstene u njoj - metalne oznake kojima se računalo nagomilano bogatstvo što ga je imao u plemenu. Ako Stari odluče ipak ubiti planetologa, onda će on, Turok i Stilgar podijeliti blago u vodi ravnopravno između sebe, zajedno s bonusom za šestoricu pogubljenih Harkonnena. Kada ga je Turok konačno proveo kroz čuvane otvore pa kroz zapečaćena vrata i konačno uveo u sam sieč, Kynes je to mjesto doživio kao špilju beskrajnih čuda. Arome su bile guste, bogate i odisale su ljudskošću: mirisi života, ljudi koje žive u zatvorenom... Proizvodeći, kuhajući, brižljivo uklanjajući izlučevine, i čak kemijski koristeći smrt. Gotovo nesvjesno, shvatio je da su se potvrdile njegove sumnje vezane za to da mladi Slobodnjaci nisu ukrali harkonnenske leševe zbog nekakvog obrednog iživljavanja, već zbog vode iz
njihovih tijela. Inače bi propala uzalud... Kynes je do tada pretpostavljao da će skriveno slobodnjačko naselje, kada ga konačno pronađe, biti primitivno, gotovo nedostojno življenja zbog nedostatka udobnosti. Ali ovdje, u ovoj špilji iza debelih zidova, s pokrajnjim manjim špiljama, cijevima i tunelima kroz lavu, koji su se protezali poput labirinta kroz cijelu planinu, Kynes je uvidio da pustinjski narod živi jednostavnim, ali ipak udobnim životom. Njihove prostorije mogle su se potpuno mjeriti s onima u kojima su uživali harkonnenski službenici u gradu Kartagi. A bile su mnogo prirodnije. Dok je Kynes slijedio svog mladog vodiča, pažnju mu je privlačio niz nevjerojatnih prizora. Luksuzno istkani tepisi prekrivali su dijelove poda. Pokrajnje sobe bile su pune jastuka i niskih stolića od metala i uglačanog kamena. Bilo je nešto malo predmeta i od dragocjenog drveta koje je sigurno moralo poticati s drugih planeta, a i djelovalo je vrlo staro: izrezbareni pješčani crv i nekakva igra na ploči koju nije mogao prepoznati, s ukrašenim figurama od slonovače ili kosti. Pradavna postrojenja obnavljala su zrak u sieču, ne dopuštajući da pobjegne ni trunčica vlage. Svuda je osjećao oštru cimetnu slatkoću sirovog začina, koja je, poput tamjana, jedva uspijevala prikriti jetki vonj neopranih tijela nagomilanih u zbijenom prostoru. Čuo je žene kako razgovaraju, dječje glasove i neko dijete kako plače — sve to prigušeno. Slobodnjaci su razgovarali između sebe, bacajući sumnjičave poglede na stranca koji je prolazio, predvođen Turokom. Pojedini starci uputili bi mu kratke, zloslutne osmijehe koji su pomalo brinuli planetologa. Njihova koža bila je tvrda i hrapava, lišena prekomjerne vode; svaki par očiju djelovao je kao plavo nasuprot plavoj pozadini - plavo u plavom. Turok je konačno podigao ruku, s dlanom okrenutim prema van, davši Kynesu znak da se zaustavi u velikoj dvorani za okupljanje, prirodnog udubljenja u planini. Spilja je bila dovoljno velika da se u njoj okupi na stotine ljudi; dodatne klupe i balkoni krivudavo su se pružali po inače golim crvenkastim zidovima. Koliko ljudi živi u ovom sieču? Kynes se zagledao naviše u praznu odzvanjajuću prostoriju sve do jednog visoko postavljenog balkona, neke vrste platforme za držanje govora. Istog trena tamo se pojavi neki dostojanstven starac koji istupi naprijed i prezirno pogleda nezvanog gosta. Kynes je uočio da čovjek ima samo jedno oko i da ima stav vođe. "To je Heinar", prošaputa mu Turok, "Naib sieča Crveni Zid." Podigavši ruku u znak pozdrava, Kynes dovikne: "Drago mi je što mi se pružila prilika da upoznam predvodnika ovog nevjerojatnog slobodnjačkog grada." "Što želiš od nas, carski čovječe?" doviknu Heinar grubim i upitnim tonom. Riječi mu odjeknuše poput udara hladnog čelika po kamenu. Kynes duboko udahnu zrak. Na ovakvu priliku čekao je već mnogo dana. Zašto gubiti vrijeme? Što duže snovi ostaju snovi, to ih je teže uklopiti u stvarnost.
"Zovem se Pardot Kynes. Ja sam carski planetolog. Imam viziju, sire — san za vas i vaše ljude. San koji želim podijeliti sa svim Slobodnjacima, ako me samo saslušate." "Bolje je slušati vjetar koji puše kroz žbun kreozota nego gubiti vrijeme na govor budale", odgovori predvodnik sieča. Njegove riječi imale su težinu, kao da je to bila stara i prepoznatljiva izreka njegovog naroda. Kynes se zagleda u starca i na brzinu smisli izreku kojom je mogao uzvratiti, u nadi da će ostaviti dojam. "A ako netko odbije saslušati istinite riječi pune nade, tko je onda veća budala?" Mladi Turok zaustavi dah. Promatrači u bočnim prolazima zagledaše se širom otvorenih očiju u Kynesa. Zapanjio ih je stranac koji se tako smjelo obratio njihovom Naibu. Heinarovo lice se smrklo i poprimilo posve ljutit izraz. Osjetio je kako ga prožima zlovolja. Zamislio je na tren ovog bahatog planetologa kako leži pogubljen na podu špilje. Spustio je ruku na dršku kris-noža za pojasom. "Dovodiš li to u pitanje moje mjesto predvodnika? Naib izvuče zakrivljenu oštricu noža iz korica i oštro promotri Kynesa. Kynes je ostao nepomičan. "Ne, sire - dovodim u pitanje vašu maštu. Jeste li dovoljno hrabri da se suočite s tom zadaćom ili ste previše zaplašeni da saslušate ono što vam imam za reći?" Predvodnik sieča stajao je napet, držeći visoko neobičnu mliječnobijelu oštricu, dok je odozgo zurio u zatvorenika. Kynes mu se jednostavno osmjehivao, otvorenog izraza lica. "Vrlo je teško razgovarati s vama dok ste tamo gore, sir." Heinar se konačno zahihotao i pogledao u oštricu u svojoj ruci. "Jednom izvučen kris-nož nikada se ne smije vratiti u korice, a da ne okusi krv." Hitro je prešao njome po ruci, napravivši tanku crvenu brazdu koja se zgrušala već poslije nekoliko sekunda. Kynesove oči sijale su od uzbuđenja, odbijajući svjetlost mnoštva sjajnih kugli koje su lebdjele u velikoj prostoriji za okupljanja. "U redu, planetolože. Možeš govoriti dok ne ostaneš bez daha. Kako još nije donijeta odluka o tvojoj sudbini, ostat ćeš ovdje u sieču dok Vijeće Starih ne odluči što da učini s tobom." "Ali prvo ćete me saslušati." Kynes kimne glavom samouvjereno. Heinar se okrenu, za korak se udalji od visokog balkona, a onda opet progovori preko ramena. "Čudan si ti čovjek, Pardote Kynesu. Carski sluga i gost Harkonnena — prema definiciji, ti si naš neprijatelj. Ali također si ubio Harkonnehe. Baš si nas doveo u nezgodnu situaciju." Predvodnik sieča napravi nekoliko brzih pokreta rukom. Otresito je izdao zapovjedi da se pripremi mala, ali udobna soba za tog visokog i znatiželjnog planetologa koji će biti i njihov zatvorenik i njihov gost. Dok se udaljavao, Heinar je razmišljao ovako: Svaki čovjek kpji izgovori riječi nade Slobodnjacima poslije tolikih naraštaja patnje i lutanja... ili je sasvim lud ili je zaista hrabar čovjek.
23. Mislim da je moj otac imao samo jednog pravog prijatelja. To je bio grof Hasimir Fenring, genetski eunuh i jedan od najubojitijih boraca u carstvu. Iz knjige 'U kući moga oca' princeze Irulan. ČAK I U NAIVIŠOJ, zamračenoj prostoriji carskog opservatorija, pastelni sjaj raskošne prijestolnice prigušivao je sjaj zvijezdi iznad Kaitaina. Opservatorij koji je sagradio prije više stoljeća prosvijećeni Padišah Car Hassik Corrino III malo su koristili njegovi skorašnji nasljednici - barem ne u svrhu zbog koje je podignut: proučavanja tajni Svemira. Krunski princ Shaddam koračao je preko hladnog, uglačanog, metalnog poda dok je Fenring petljao oko kontrola jakog zvjezdoskopa. Genetski eunuh pjevušio je sebi u bradu, proizvodeći neugodne, neukusne zvuke. "Bi li, molim te, prestao proizvoditi zvukove?" upita Shaddam. "Samo fokusiraj proklete leće." Fenring je nastavio pjevušiti, samo malo tiše. "Ulja moraju biti u savršenoj ravnoteži, hm-m-m-m-ah? Sigurno ti je važnije da zvjezdoskop bude savršen nego brz." Shaddam frkne. "Nisi me pitao što mi je važnije." "Odlučio sam umjesto tebe." Odmaknuo se od zvjezdoskopa, čija je optika sada bila precizno podešena, i naklonio se prenaglašeno službeno. "Moj gospodaru prinče, predstavljam vam sliku sa staze. Pogledajte vlastitim očima." Shaddam je zaškiljio prinijevši oko okularu i ostao tako dok jedno obličje nije postalo nevjerojatno jasno, lebdeći nijemo na stazi. Slika je sad bila potpuno izoštrena, da bi u sljedećem trenutku postala zatamnjena i valovita, izobličena djelovanjem atmosfere. Mamutski astrobrod bio je razmjera asteroida. Lebdio je nad Kaitainom i čekao na susret sa flotilom malih brodova s površine. Jedan sićušni pokret privuče Shaddamovo oko. Uočio je žuto-bijelo treperenje kada su fregate uzletjele s Kaitaina noseći diplomate i emisare, u pratnji transportera koji su prevozili artefakte i teret s prijestolnice carstva. Same fregate bile su ogromne, okružene pratnjom manjih brodova — ali u usporedbi s trupom astrobroda svi su oni djelovali poput patuljaka. U isto vrijeme, drugi brodovi su napustili spremište astrobroda i počeli se spuštati prema glavnom gradu. "Delegacije", reče Shaddam. "Donose namete mom ocu." "Poreze, zapravo — ne namete", istakne Fenring. "Ista stvar, samo manje staromodna. Elrood je još njihov Car, um-m-m-ah?" Krunski princ ga ljutito pogleda.
"Ali koliko još? Zar će tom tvom prokletom čamurkiju biti potrebna desetljeća?" Shaddam se naprezao da govori tiho, iako su subsonični generatori bijele buke navodno izobličavali njihov govor i ometali rad svakog prislušnog uređaja. "Zar nisi mogao naći neki drugi otrov? Neki brži? Ovo čekanje me izluđuje! Koliko je vremena prošlo? Čini mi se da je minula čitava godina od kako nisam dobro spavao." "Hoćeš reći da smo trebali biti otvoreniji što se tiče ubojstva? Nije to baš preporučljivo." Fenring opet zauze mjesto kod zvjezdoskopa i počne podešavati automatski tragač da slijedi astrobrod duž staze. "Budi strpljiv, moj gospodaru prinče. Prije nego što sam predložio ovaj plan, bio si spreman čekati desetljećima. Što su godina ili dvije u usporedbi s dužinom tvoje moguće vladavine, hm-m-m-m?" Shaddam odgurne Fenringa od okulara, kako ne bi morao gledati svog suučesnika u zavjeri. "Kako smo sada konačno počeli raditi na tome, s nestrpljenjem očekujem da moj otac umre. Ne treba mi puno vremena da razmišljam o tome i možda zažalim zbog svoje odluke. Ugušit ću se prije nego što se uspijem popeti na zlatno lavlje prijestolje. Bio sam predodređen za vođu, Hasimire, ali su neki šaputali da mi se nikada neće pružiti prilika. Zbog toga se bojim oženiti i dobiti djecu." Ako je očekivao da će ga Fenring pokušati uvjeriti u suprotno, ovaj ga je razočarao svojom šutnjom. Fenring se opet oglasio poslije nekoliko trenutaka. "Čamurki je spori otrov, namjerno je napravljen da bi bio takav. Radili smo dugo i teško dok nismo počeli ostvarivati svoj plan. Tvoje nestrpljenje može nam samo naškoditi i povećati rizik. Da smo izabrali brži način to bi nesumnjivo izazvalo sumnjičavost u Landsraadu, hmmm? Oni bi se uhvatili za bilo što, dobro bi im došao bilo kakav skandal, da oslabe tvoj položaj." "Ali ja sam nasljednik Kuće Corrino!" reče Shaddam, spustivši glas do grlenog šapata. "Kako mogu dovesti u pitanje moje pravo?" "I ti bi na carsko prijestolje, ponijevši sa sobom svu prtljagu koja uz to ide, sve obveze, bivše sukobe i predrasude. Ne zavaravaj se, prijatelju moj — Car je samo jedna značajna sila među mnogima koje čine fino tkanje našeg carstva. Ako se sve Kuće udruže protiv nas, čak ni silne sardaukarske legije tvoga oca možda ne bi bile u stanju suprotstaviti im se. Nitko se ne usuđuje tako riskirati." "Kada se popnem na prijestolje, namjeravam ojačati moć cara, pokazati snagu te institucije." Shaddam se udalji od zvjezdoskopa. Fenring stane odmahivati glavom izrazito nezadovoljan. "Bio bih voljan kladiti se u spremište puno najfinijeg kitova krzna da se većina tvojih predaka na isto to zaklinjala svojim savjetnicima još od Velike Pobune." Duboko je uvukao zrak, suzivši krupne, tamne oči. "Čak i da ne djeluje prema planu, morat ćeš barem još godinu dana čekati... i zato
se smiri. Uživaj u sve vidljivijim znacima starenja koje primjećujemo kod tvog oca. Potiči ga da pije što više začinskog piva." Ljutit, Shaddam se opet okrene zvjezdoskopu i počne proučavati zapise duž bokova astrobroda, oznaku ixijanskih konstrukcijskih gradilišta i amblem Svemirskog Ceha. Spremište je bilo prepuno fregata raznih Kuća, pošiljki upućenih CHOAM-u i dragocjenih izvještaja namijenjenih arhivima knjižnice na Wallachu IX. "Uzgred budi rečeno, netko zanimljiv je na tom astrobrodu", primijeti Fenring. "Oh?" Fenring prekriži ruke preko uskih prsa. "Osoba koja je prividno običan prodavač pundi-riže i korijena čikarbe na putu za tleilaxašku stanicu. On nosi tvoju poruku majstorima Tleilaxa, tvoj prijedlog da se sretneš s njima i porazgovaraš o tajnom carskom financiranju jednog opsežnog projekta koji će osigurati zamjenu za melange." "Moj prijedlog? Nisam predložio ništa slično!" Preko Shaddamovog lica prođe izraz gađenja. "Um-ra-m, jesi, moj gospodaru prinče. Mogućnost da se upotrijebe neuobičajena sredstva Tleilaxa da bi se proizveo sintetički začin. Kako ti je to samo bila dobra zamisao! Pokaži ocu koliko si pametan." "Ne okrivljuj mene, Hasimire. To je bila tvoja zamisao." "Ne želiš se hvaliti njome?" "Ni najmanje." Fenring podigne obrve. "Ozbiljno misliš proširiti usko grlo koje predstavlja Arrakis, na taj način što ćeš pribaviti carskoj Kući privatan, neograničeni izvor melangea? Zar ne?" Shaddam zareži. "Naravno da mislim ozbiljno." "Onda ćemo potajno ovdje dovesti jednog majstora Tleilaxa kako bi iznio svoj prijedlog Caru. Uskoro ćemo vidjeti koliko daleko je stari Elrood voljan ići." 24. Sljepilo može poprimiti mnogo oblika osim same nemogućnosti da se vidi. Fanatici su često zasljepljeni u svojim mislima. Vođe su često zasljepljene u svojim srcima. Narančasta Katolička Biblija. LETO je već četiri mjeseca boravio u podzemnom gradu Verniiju kao počasni gost Ixa. Uspio se priviknuti na neobičnosti svog novog okruženja, na rutinu i ixijansku samouvjerenost u pogledu sigurnosti — čak toliko da je postao nepažljiv. Princ Rhombur bi se redovito uspavao, dok je Leto nasuprot njemu bio ranoranilac poput ribara na Caladanu. Atreidski nasljednik lutao je sam gornjim stalaktitskim zgradama, prilazeći prozorima
za promatranje. Gledajući kroz njih, pratio je projektantske operacije ili proizvodne vrpce. Naučio je koristiti prijevozne sustave i otkrio je da bioskram kartica koju je dobio od Earla Verniusa otvara mnoga vrata. Leto je naučio više tijekom ovih lutanja i zahvaljujući neutaživoj znatiželji nego što je saznao na prigodnim susretima s raznim tutorima. Pridržavao se očevog savjeta da iz svega uči. Koristio je samovodeće cijevi liftova, a kada mu one nisu bile na raspolaganju, navikao se jednostavno hodati pločnicima ili se voziti teretnim liftovima. Čak bi se penjao i običnim ljestvama kako bi se prebacio s jedne razine na drugu. Jednog jutra, nakon što se probudio svjež i pun poleta, Leto je otišao do jednog od gornjih atrija i izašao na balkon za promatranje. Iako su se nalazile ispod površine planeta, šupljine Ixa bile su tako nepregledne da su u njima postojale zračne struje i određeni vjetrovi, premda to ni iz daleka nije bilo isto kao u kulama zamka i na vjetrovitim liticama oko njegovog doma. Duboko je udahnuo, napunivši pluća. Ovdašnji zrak mirisao je na stjenovitu prašinu, ili je to možda bila samo njegova mašta. Protegnuvši ruke, Leto pogleda dolje prema prostranoj špilji u kojoj se nalazio cehovski astrobrod. Među dijelovima pomoćne konstrukcije i strojeva već je mogao nazrijeti kostur novog masivnog trupa koji su zavarivali timovi suboida. Promatrao je te stanovnike donjih razina kako rade djelotvorno poput kukaca. U neposrednoj blizini balkona prošla je platforma za teret, koja se lagano spuštala prema udaljenoj radnoj zoni. Leto se nagne preko ograde i vidje da je površina platforme natovarena sirovinama iskopanim iz kore planeta. Vođen iznenadnim porivom, prebacio se preko ograde balkona, duboko udahnuo i skočio s visine od dva metra na gomilu greda i metalnih sipki koje su spuštane prema mjestu gdje je otpočela konstrukcija novog astrobroda. Pretpostavio je da će znati pronaći način da se vrati do stalaktitskih zgrada pomoću bioskram kartice, oslanjajući se pri tom na ono što je naučio o načinima na koje diše ovaj grad. Pilot ispod lebdeće platforme upravljao je spuštanjem tereta; izgleda da nije primijetio ili nije mario za svog neočekivanog putnika. Hladni povjetarac mrsio je Letovu kosu dok se spuštao prema toplijoj površini. Sjetivši se vjetrova s oceana, opet je duboko udahnuo. Ovdje, ispod ogromne stropne kupole, osjetio je slobodu koja ga je podsjetila na morsku obalu. Ovaj spomen izazvao je u njemu nostalgiju za povjetarcima s oceana na Caladanu, za vrevom seoske tržnice, bučnim očevim smijehom, čak i za krutom zabrinutošću majke. On i Rhombur provodili su previše vremena zatvoreni u zgradama Ixa, i Leto je često čeznuo za svježim zrakom i hladnim vjetrom koji bi ga šibao po licu. Možda će zamoliti Rhombura da se opet upute na površinu. Tamo bi njih dvojica mogla lutati po divljini i gledati u beskrajno nebo, a Leto bi protegnuo mišiće i osjetio pravu sunčevu svjetlost umjesto holografskog osvjetljenja sa stropa špilje.
Iako ixijanski princ nije bio ravan Letu kao borac, on ipak nije bio ni razmaženi sin, što se često događalo s mnogim nasljednicima Velikih Kuća. Zanimale su ga razne stvari i volio je sakupljati kamenje i minerale. Rhombur je bio ugodan u društvu i veliki optimist, ali sve to nije trebalo pogrešno shvatiti. Ispod prividno meke vanjštine krila se žestoka odlučnost, kao i želja da se u svemu istakne. U divovskom prostoru za proizvodnju, nosači i suspenzorske dizalice bili su pripremljeni za novi astrobrod koji je već dobivao oblik. Oprema i strojevi stajali su i čekali u blizini mjesta na kojima su u zraku treperili holo planovi. Iako su imali neiscrpne resurse i veliki broj suboida, na izgradnju jedne takve letjelice odlazila je skoro cijela standardna godina. Cijena astrobroda odgovarala je bruto dohotku mnogih sunčevih sustava; zbog toga su samo CHOAM i Ceh mogli financirati tako velike projekte, dok je Kuća Vernius - kao proizvođač - ubirala ogromnu dobit. Marljiva radnička klasa na Ixu je po broju uveliko nadmašivala administratore i plemiće. Na podu špilje, niski lučni prolazi kroz čvrstu stijenu vodili su do radničkih nastambi. Leto još nije posjetio suboide, ali Rhombur ga je uvjeravao da se o nižim klasama vrlo dobro brinu. Leto je bio svjestan da ekipe radnika rade i danju i noću da bi sagradile svaki novi brod. Nije bilo sumnje da suboidi vrijedno rade za Kuću Vernius. Teretna platforma spuštala se prema stjenovitom podu špilje, i ekipe radnika stadoše joj prilaziti kako bi istovarili teške predmete. Leto skoči s nje i dočeka se na ruke i stopala, a zatim se uspravi i poravna odjeću. Neobično tihi suboidi imali su blijedu kožu posutu pjegicama. Gledali su ga srnećim očima i nisu postavljali nikakva pitanja niti su se pobunili zbog njegovog prisustva; jednostavno bi skrenili pogled i nastavili obavljati svoje dužnosti. Zbog načina na koji su Kailea i Rhombur pričali o njima, Leto je pretpostavio da suboidi nisu ljudska bića, da su to mišićavi trogloditi bez mozga, koji su samo radili i znojili se. Međutim, ljudi oko njega sasvim su lako mogli proći pod normalne; možda nisu bili blistavi znanstvenici ili diplomati, ali radnička klasa svakako nije nalikovala ni na životinje. Širom otvorenih sivih očiju, Leto je krenuo preko poda špilje, sklanjajući se s puta dok je promatrao izgradnju astrobroda. Osjetio je divljenje prema inženjerskoj i organizacijskoj strani jednog ovakvo nevjerojatnog posla. U težem, punom prašine, zraku na tlu osjetio je opori miris laserskog zavarivanja i legura za spajanje. Suboidi su se držali glavnog plana, provodeći u djelo upute korak po korak, poput organizma košnice. Završavali su svaku novu etapu ogromnog zadatka, uopće ne razmišljajući o opsegu posla koji ih je još čekao. Suboidi nisu pričali, pjevali, niti se grubo ophodili... riječju, nisu se ponašali kao ribari, seljaci i tvornički radnici na Caladanu. Ovi graditelji blijede kože bili su usredotočeni samo na svoje zadatke. Na tren mu se učinilo da uočava prikrivenu zlovolju, ustreptalu ljutnju ispod smirenih, blijedih lica, ali se ipak nije bojao biti ovdje dolje, iako je bio sam.
Vojvoda Paulus oduvijek je poticao Leta da se igra sa seoskom djecom, da isplovljava na ribarskim čamcima, da se druži s trgovcima i tkačima na tržnici. Čak je proveo mjesec dana na poljima pundi-riže. "Da bi razumio kako treba vladati ljudima", rekao je stari vojvoda, "moraš prvo shvatiti same ljude." Njegova se majka, dakako, mrštila na ove aktivnosti, uporno tvrdeći kako sin jednog vojvode ne bi trebao prljati ruke blatom s rižinih polja niti odjeću sluzavim morskim ulovom. "Kakvu korist će naš sin imati od toga što će znati očistiti ribu? On će biti vladar jedne Velike Kuće." Međutim, Paulus je znao istjerati do kraja ono što je želio i stavio joj je do znanja da su njegove želje zakon. Leto je morao priznati da mu je, i pokraj bola u mišićima i leđima, kao i unatoč suncem opaljenoj koži, vrijeme provedeno u teškom radu pružalo više zadovoljstva nego veliki banketi ili prijemi koji su se održavali u dvorcu Caladan. Posljedica toga bila je da je počeo shvaćati običan puk, mogao je razumjeti kako se osjećaju, koliko naporno rade. Leto ih zbog toga nije prezirao već cijenio. Stari vojvoda ponosio se okolnošću da je njegov sin uvidio tu temeljnu činjenicu. Dok se sada kretao među suboidima, Leto je pokušavao razumjeti i njih na isti način. Velike sjajne kugle lebdjele su iznad mjesta na kome se radilo, tjerajući sjene, ispunjavajući zrak izvjesnom krutošću. Spilja je bila dovoljno velika, tako da zvuci nastali tijekom rada na brodu nisu odjekivali, već su zamirali u daljini. Ugledao je jedan od otvora koji je vodio u niže tunele, i kako do sada nitko nije postavio pitanje što će on tu, Leto je zaključio da je ovo odlična prigoda da nešto više nauči o kulturi suboida. Možda bi mogao otkriti nešto što čak ni Rhombur ne zna o svome svijetu. Kada je ekipa radnika izašla iz jednog lučnog prolaza, odjevena u jednodijelne radničke kombinezone, Leto sklizne unutra. Krenuo je tunelima, zavojito idući naniže; prolazio je pokraj izdubljenih odjeljaka za stanovanje, istovjetnih prostorija na ravnomjernim razmacima, koje su ga podsjetile na saće u košnici nekog kukca. Povremeno je, međutim, uočavao poneku osobitost: raznobojne tkanine ili tapiserije, nekoliko crteža, slike na kamenim zidovima. Osjetio je miris kuhanja, čuo prigušene razgovore, ali ne i glazbu i ne baš mnogo smijeha. Sjetio se dana koje je provodio učeći i odmarajući se u okrenutim neboderima iznad, s ulaštenim podovima i prozorima od ser-kroma i izbrušenog kristalplaza. Sjetio se mekih kreveta i udobne odjeće, odlične hrane. Na Caladanu su obični građani mogli uputiti peticiju vojvodi kada god su to željeli. Leto se sjetio šetnji s ocem po tržnicama, razgovora s trgovcima i zanatlijama, kada su bivali viđeni i prihvaćani znatno prije kao obični ljudi nego kao bezlični vladari. Dominic Vernius sigurno uopće nije uočavao razliku između sebe i svog prijatelja Paulusa. Srčani, ćelavi Earl posvećivao je svoju punu pažnju i
radni polet svojoj obitelji i radnicima u neposrednoj okolini, vodeći brigu o planetnim industrijskim operacijama i poslovnoj politici kako bi osigurao da bogatstvo neprestano pristiže na Ix. Dominic je na suboide gledao kao na puka sredstva. Da, vodio je on računa o njima, isto koliko i o svojim dragocjenim strojevima. Leto se, međutim pitao odnose li se Rhombur i njegova obitelj prema suboidima kao prema ljudima. Već se spustio mnogo razina. Sada je udisao neugodno ustajali zrak. Tuneli ispred njega postajali su sve mračniji i prazniji. Tihi hodnici vodili su dublje u otvorene prostorije, zajednička mjesta iz kojih je čuo žamor, pokrete tijela. Upravo se htio okrenuti, svjestan da ga čeka naporan radni dan: učenje i predavanja o mehaničkim operacijama i industrijskim procesima. Rhombur vjerojatno još nije ni doručkovao. No, znatiželja ga je natjerala da zastane kod jednog lučnog otvora kroz koji je ugledao mnoštvo suboida okupljenih u zajedničkoj prostoriji. Nije bilo sjedala niti klupa koliko je mogao vidjeti, tako da su svi stajali. Slušao je jednolične, neobično ravnodušno izgovarane riječi jednog suboida, niskog, mišićavog čovjeka, u prednjem dijelu prostorije. U čovjekovom glasu i sijevanju očiju Leto je otkrio osjećaje koji su mu se učinili čudnim, ako je točno ono što je čuo o suboidima, da su poslušni i nezahtjevni. "Mi gradimo astrobrodove", rekao je ovaj, a glas mu je odjednom postao jači. "Mi proizvodimo tehnološke predmete, ali mi ne donosimo nikakve odluke. Radimo ono što nam se naredi, čak i kada znamo da ti planovi nisu u redu!" Suboidi počeše mrmljati i gunđati. "Neke nove tehnologije prelaze granice onoga što je dopušteno odredbama Velike Pobune. Mi stvaramo strojeve koji misle. Nije neophodno da razumijemo planove i projekte, jer znamo što će oni obavljati!" Oklijevajući, Leto se povuče u sjenu lučnog prolaza. Dovoljno je vremena proveo među običnim pukom, tako da ga se uglavnom nije bojao. Međutim, ovdje se događalo nešto čudno. Osjetio je želju da pobjegne, ali morao je čuti... "Kako smo mi suboidi, ne sudjelujemo u raspodjeli zarade stečene prodajom ixijanske tehnologije. Vodimo jednostavan život i imamo malo želja - ali imamo svoju religiju. Čitamo Narančastu Katoličku Bibliju i u srcima svojim znamo što je ispravno." Govornik podigne masivnu, kvrgavu ruku. "Također znamo da mnoge stvari koje proizvodimo ovdje na Ixu nisu po propisu!" Publika se opet uskomešala, na rubu otvorene pobune. Rhombur je uporno tvrdio da suboidi nemaju nikakvih ambicija, da nisu sposobni za tako nešto. Ovdje je, međutim, Leto vidio sasvim drukčiju sliku. Govornik suzi oči i prijeteći reče: "Što ćemo poduzeti? Hoćemo li uputiti peticiju našim gospodarima i zatražiti odgovore? Hoćemo li učiniti nešto više?" Prešao je pogledom preko
okupljenih slušatelja — a onda mu iznenada oči sijevnuše kada je primijetio Leta koji je prisluškivao u sjeni lučnog prolaza. "Tko si ti?" Leto ustukne jedan korak, podigavši ruke. "Oprostite, izgubio sam se. Nisam ništa loše mislio." Da su okolnosti bile drukèije, on bi se lako snašao i uspostavio prijateljski kontakt s okupljenima, ali je sada bio toliko zbunjen da se sav spetljao. Radnici iz publike se okrenuše. U njihovim očima primijetio je da polako uviđaju što njegovo prisustvo ovdje znači. Postalo im je jasno da je Leto morao čuti ono što je maloprije izgovoreno na ovom mjestu. "Zaista mi je žao", ponovi Leto. "Nisam mislio da smetam." Srce mu je počelo ubrzano tući, a znoj mu je orosio čelo. Odjednom je shvatio da je u velikoj opasnosti. Nekoliko suboida krene prema njemu poput automata, ubrzavajući korak. Leto im uputi najsrdačniji osmijeh. "Ako želite, ja mogu porazgovarati s Earlom Verniusom u vaše ime, izložiti mu neke vaše pritužbe..." Suboidi su se nastavili primicati. Leto poskoči i dade se u trk. Jurio je natrag kroz niske hodnike, skrećući nasumce, pognute glave, dok su radnici trčali za njim, bezuspješno ga slijedeći i pri tom ljutito uzvikujući. Izletjeli su iz prostorije u kojoj su bili okupljeni, raštrkavši se po hodnicima u potrazi za njim. Leto se nikako nije mogao sjetiti puta koji je vodio do velike, otvorene špilje... Vjerojatno ga je spasila upravo okolnost da se izgubio. Suboidi su mu nastavljali onemogućavati povratak, nastojeći ga presresti u hodnicima koji su vodili prema površini. Ali Leto nije znao kuda ide i skretao je naslijepo, ponekad se krijući u praznim nišama, dok na kraju nije stigao do jednih malih vratiju prostorije za održavanje koja su vodila u prašnjavi zrak obasjan zaslijepljujućom svjetlošću industrijskih sjajnih kugli. Nekoliko suboida, ugledavši njegove obrise u otvoru vrata, počne vikati iz dubine, ali Leto izleti van i uputi se prema cijevi lifta za slučaj opasnosti. Provukao je svoju bioskram karticu kroz čitač i osigurao pristup gornjim razinama. Drhteći nakon adrenalinskog šoka, Leto nikako nije mogao povjerovati u ono što je upravo čuo i uopće nije znao što bi suboidi učinili da su ga uhvatili. Bio je dovoljno zaprepašten već samim tim što je vidio koliko su se razbjesnili i kako su reagirali. Nije mogao povjerovati da bi ga ubili - njega, sina vojvode Atreida, počasnog gosta Kuće Vernius. Konačno, ponudio se da im pomogne. Ali postalo mu je sasvim jasno da suboidi posjeduju izraženu sklonost prema nasilju. Tu mračnu crtu očito su uspijevali sakriti od svojih nehajnih vladara iznad. Leto se s užasom upitao ne postoje li i druge enklave odmetnika druge skupine s isto tako karizmatičnim govornicima koji su u stanju raspaliti izvjesno tinjajuće nezadovoljstvo velike populacije radnika. Dok se vozio liftom, pogledao je dolje i vidio radnike kako bezazleno igraju svoje uloge, obavljajući dnevne dužnosti. Znao je da mora prijaviti ono što je čuo. Ali hoće li mu itko povjerovati? Uvidio je da saznaje mnogo
više o Ixu nego što mu je uopće bila namjera, osjetivši kako mu se želudac grči od toga. 25. Nada može biti najjače oružje potlačenih ljudi ili najveći neprijatelj onih koji samo što nisu propali. Moramo ostati svjesni njenih prednosti i njenih ograničenja. GOSPA HELENA ATREID, osobni dnevnici. NAKON VIŠE TJEDANA krivudavog putovanja, teretni brod ispao je iz astrobroda na stazi i ubrzao naniže prema atmosferi Caladana kojom su se kovitlali oblaci. Izgleda da je za Duncana Idaha kraj dugih iskušenja bio na pomolu. Duncan pomakne jednu tešku kutiju u pretrpanom skladištu. Njeni metalni uglovi zagreboše po oplati palube, ali ubrzo je sklonito teret kako bi mogao povući rub zastora s prozora. Prislonivši lice uz zaštitni plaz, Duncan zagleda se u oceanski svijet. Konačno je počeo vjerovati. Caladan. Moj novi dom. Čak i s visoke staze, Giedi Jedan djelovao je mračno i odbojno, poput kakve inficirane rane. Ali Caladan, dom legendarnih vojvoda Atreid — smrtnih neprijatelja Harkonnena — nalikovao je na safir koji svjetluca obasjan sunčevom svjetlošću. Poslije svega što mu se dogodilo, i dalje mu je bilo teško povjerovati da je osorna i prevrtljiva žena Janess Milam ipak održala riječ. Spasila ga je iz nekih svojih nevažnih razloga, iz pakosti i želje da se osveti, ali to se nije ticalo Duncana. On je sada bio ovdje. To je bilo gore od košmara, koji je stalno iznova proživljavao kada bi se prepustio mračnim mislima, dok je astrobrod putovao iz jednog sustava u drugi na zaobilaznom putu za Caladan. U tami Šumske stražarske postaje, dok se približavao tajanstvenom lepetavom ornitopteru, ta žena je zgrabila Duncana, čvrsto ga stegnuvši prije nego što je stigao obraniti se. Dječačić je reagirao tako što se otimao, pomahnitao od straha, ali Janess mu je izvila ruku i rasparala stvrdnutu novokožu koju je zalijepio preko duboke posjekotine na ramenu. Tamnoputa žena ga je potom s iznenađujućom snagom ubacila u malu letjelicu i zatvorila ulazna vrata. Zavijajući poput kakve divlje životinje, Duncan je mlatarao i grebao, pokušavajući se izvući iz njenog stiska. Udarao je rukama po zakrivljenim vratima, očajnički želeći van, da opet pobjegne u noć punu naoružanih lovaca. Ali vrata letjelice ostala su zatvorena. Dašćući, Janess je oslobodila dječaka, zabacila unatrag kosu boje čokolade i ošinula ga pogledom. "Ako odmah ne prestaneš s tim, Idaho, isporučit ću te ravno u ruke tim harkonnenskim lovcima." Okrenuvši mu prezrivo leđa, ona uključi motore. Duncan je mogao osjetiti zloslutno brujanje kako prolazi malom letjelicom, vibrirajući kroz sjedala i pod. Čučnuo je leđima oslonjen o zid.
"Već si me jednom izdala Harkonnenima! Zbog tebe su oni ljudi odveli moje roditelje i ubili ih. Ti si kriva što sam morao tako mukotrpno trenirati, i što me sada love. Znam što si učinila!" "Aha, ali stvari su se promijenile." Ona podigne tamnoputu ruku, napravivši njome neki besmisleni pokret, i okrene se prema kontrolama za pilotiranje. "Više ne pomažem Harkonnenima, ne poslije onoga što su mi učinili." Duncan ogorčeno stisne ruke uz bokove. Krv iz nanovo otvorene rane kapala mu je na pocijepanu košulju. "Sto su tebi učinili?" Nije mogao zamisliti ništa što bi bilo makar približno mukama kroz koje su prošli on i njegova obitelj. "Ne bi ti to razumio. Ti si tek klinac, samo jedan od njihovih pijuna." Janess se nasmiješila dok je podizala letjelicu s tla. "Ali mogu im se osvetiti preko tebe." Duncan frkne. "Možda jesam samo dječak, ali cijelu noć sam pobjeđivao Harkonnene u njihovoj vlastitoj igri. Gledao sam kako mi Rabban ubija majku i oca. Tko zna što su još učinili mojim stričevima, tetama i rođacima?" "Sumnjam da æe na Giedi Jedan ostati živ bilo tko s prezimenom Idaho — posebno poslije sramote koju si im noćas priredio. Imao si ludu sreću." "Ako ih budu pobili, uzalud će se truditi", reče on, pokušavši prikriti bol. "Ja uopće ne poznajem svoje rođake." Janess poveća brzinu letjelice, vodeći je nisko iznad tamnog drveća, što dalje od očuvane divljine. "Trenutno ti pomažem da umakneš lovcima, i zato samo umukni i budi zahvalan. Nemaš na raspolaganju nijednu drugu mogućnost." Nije upalila svjetla, a i maskirala je rad motora, premda Duncan nikako nije mogao zamisliti kako se nadala pobjeći sveprisutnim harkonnenskim očima. Ubio je nekolicinu lovaca — a što je bilo još gore, nadmudrio je i ponizio Rabbana. Duncan dopusti sebi da se tek primjetno zadovoljno nasmiješi. Krenuo je naprijed i iscrpljeno se srušio na mjesto pokraj Janess koja se vezala na pilotovom sjedalu. "Zašto da ti vjerujem?" "Jesam li tražila da mi vjeruješ?" Ošinula ga je tamnim očima. "Samo iskoristi situaciju." "Hoćeš li mi bilo što reći?" Janess je nekoliko dugih trenutaka letjela u tišini, hitajući preko ispupčenih vrhova drveća, prije nego što je odgovorila: "Istina je. Prijavila sam tvoje roditelje Harkonnenima. Čula sam govorkanja, znala sam da su tvoja majka i otac učinili nešto što je naljutilo vlasti — a Harkonneni ne vole ljude koji ih ljute. Htjela sam se osigurati i u tome sam vidjela priliku. Ako njih izručim, mislila sam da bih mogla dobiti nagradu. Konačno, tvoji roditelji sami su sebi to navukli na vrat. Oni su
radili pogreške. Ja sam samo pokušala to unovčiti. Ništa osobno. Da to nisam učinila ja, učinio bi već neko drugi." Duncan se namrštio, i dalje stežući prljave ruke. Žalio je što nema hrabrosti da upotrijebi nož na ovoj ženi, ali to bi dovelo do pada letjelice. Ona je bila njegov jedini izlaz. Za sada. Lice joj se izobličilo u ljutitu grimasu. "A što su mi Harkonneni dali zauzvrat? Nagradu, unaprjeđenje? Ne — ništa. Udarac u zube. Čak ni 'puno vam hvala.'" Smrknuti izraz prijeđe njenim licem, nestavši isto onako brzo kao što oblačić prijeđe preko sunca. "Nije lako učiniti nešto takvo, znaš. Misliš da sam uživala? Ali na Giedi Jedan rijetko se čovjeku ukaže nekakva prilika, a ja sam ih previše vidjela kako me mimoilaze. To je zaista trebalo promijeniti nešto u mom životu. Ali kada sam im se obratila i zatražila da dobijem nekakvu naknadu, oni su me izbacili i naredili mi da se nikada više ne vratim. Sve je ispalo uzalud, i zbog toga je bilo još gore." Nozdrve joj se raširiše. "Nitko ne može učiniti tako nešto Janess Milam nekažnjeno." "Znači, ti ovo ne činiš uopće zbog mene", primijeti Duncan. "Ne zato što se osjećaš krivom zbog onoga što si učinila i zbog bola koji si prouzročila ljudima. Ti samo želiš izravnati račune s Harkonnenima. "Hej, klinac, opusti se malo kada ti se već pruža prilika." Duncan stade kopati po jednom odjeljku za skladištenje dok ne nađe dvije voćnorižne ploče i zatvoreni mjehur soka. Bez pitanja ih je otvorio i počeo piti i jesti. Ploče su imale jedva primjetan okus cimeta; bio je to pojačivač ukusa koji je stimulirao melange. "Samo se posluži", reče sarkastično Janess. Nije odgovorio, već je samo bučno nastavio žvakati. Letjeli su cijele noći preko nizina prema zabranjenom gradu Baronyju. Duncan je na trenutak pomislio da ga namjerava opet baciti u zatvor, gdje bi morao proći kroz sve iz početka. Gurnuo je ruku u džep i napipao dršku tupog noža. Janess je, međutim, povela neosvijetljenu letjelicu s druge strane zatvorskog kompleksa i uputila se na jug, povrh niza gradova i sela. Let su prekinuli kada se razdanilo; za vrijeme popodneva su se krili, iskoristivši priliku da popune zalihe u jednoj maloj postaji. Janess ga je snabdjela plavim jednodijelnim odijelom, očistila mu ranu što je bolje mogla i grubo je previla. Brinula se o njemu bez imalo nježnosti, rekavši samo kako se nada da na sebe neće privući pažnju. U sumrak su opet poletjeli, nastavivši na jug prema jednoj nezavisnoj svemirskoj luci. Duncan nije znao imena mjesta u koja su se spustili, niti je pitao za njih. Nitko ga nikada nije podučavao u geografiji. Kad god bi postavio neko pitanje, Janess bi mu odbrusila ili uopće ne bi obratila pažnju. U kompleksu svemirske luke osjećao se miris grubog trgovačkog osoblja i prevladavao je cehovski, a ne nezgrapan harkonnenski stil. Bila je funkcionalna i djelotvorna, i više se vodilo računa o trajnosti nego o luksuzu ili privlačnosti. Hodnici i prostorije bili su prostrani, tako da su se kroz njih mogli kretati zatvoreni spremnici s cehovskim Navigatorima.
Janess je parkirala na mjestu s koga je mogla lako opet uzletjeti, a onda je uključila vlastiti sigurnosni sustav prije nego što je napustila letjelicu. "Pođi za mnom", reče ona. S mladim Duncanom za petama, izašla je u gužvu i vrevu svemirske luke. "Imam neke dogovore. Ali ako se ovdje izgubiš, ja te neću tražiti." "Zašto ne bih jednostavno pobjegao? Ne vjerujem ti." "Ukrcat ću te na brod koji će te odvesti s Giedi Jedan, daleko od Harkonnena." Spustila je pogled na njega, promotrivši ga prkosno. "Slobodno biraj, mali. Dosta mi je nevolja s tobom." Duncan stisne zube i nastavi je slijediti bez daljnjih primjedbi. Janess je pronašla jednu staru teretnu letjelicu prepunu radnika koji su ukrcavali oguljene sanduke. Uz pomoć suspenzorskih ploča, uvlačili su teške kontejnere u spremište i bez reda ih tu odlagali. "Drugi časnik na ovom brodu moj je stari prijatelj", primijeti Janess. "Duguje mi uslugu." Duncan nije upitao koju vrstu ljudi jedna žena poput Janess Milam smatra prijateljima... ili što je to učinila da stekne pravo na jednu ovakvu uslugu. "Neću platiti ni jedan jedini solari za tvoj prijevoz, Idaho — tvoja obitelj je već dovoljno koštala moju savjest, uništila je moj položaj kod zapovjednika Harkonnena, i ništa mi nije donijela. Ali moj prijatelj Renno kaže da se možeš voziti u spremištu, ako budeš jeo samo standardna sljedovanja i ne budeš trošio tuđe vrijeme i povjerenje." Duncan je promatrao aktivnosti u svemirskoj luci oko sebe. Nije mogao ni zamisliti kakav će mu biti život na nekom drugom planeti. Teretni brod izgledao je staro i bio je u jadnom stanju — ali ako ga odveze s Giedi Jedan, onda je to zlatna rajska ptica. Janess ga grubo uhvati za ruku i povede prema rampi za utovar. Osjećao je bolne udarce u povrijeđenom ramenu. "Oni prevoze materijal za reciklažu i drugu otpadnu robu na Caladan. To je dom Kuće Atreida arheneprijatelja Harkonnena. Znaš za zavadu između te dvije Kuće?" Kada je Duncan odmahnuo glavom, Janess se nasmijala. "Naravno da ne znaš. Kako je jedan mali prljavi glodavac poput tebe mogao bilo što naučiti o Landsraadu i Velikim Kućama?" Zaustavila je jednog radnika koji je upravljao pretovarenom suspenzorskom platformom. "Gdje je Renno? Reci mu da je Janess Milam ovdje i da ga odmah želim vidjeti." Pogledala je Duncana koji je stajao uspravno i trudio se djelovati uzorno. "Reci mu da sam donijela paket koji sam obećala." Dodirnuvši komunikator na ovratniku, čovjek nešto promumlja u njega. Potom, ne obraćajući više pažnju na Janess, nastavi gurati svoj teret prema velikoj dizalici. Duncan je čekao, promatrajući zbivanja oko sebe, dok se Janess mrštila i motala uokolo. Nije dugo prošlo prije nego što se pojavio jedan neuredan muškarac, kože umrljane raznobojnim mazivima, čađom i tragovima znoja.
"Renno!" mahnu mu Janess. "I bilo je vrijeme!" Snažno ju je zagrlio, a potom dugo i vlažno poljubio. Janess se odvojila od njega čim joj se ukazala prilika i pokazala na Duncana. "Evo ga. Odvedi ga na Caladan." Nasmiješila se. "Ne pada mi na pamet bolja osveta od ove - da isporučimo ovog dječaka tamo gdje bi oni najmanje željeli da se nađe i gdje je najmanje vjerojatno da ga se mogu domoći." "Igraš opasne igre, Janess", primijeti Renno. "Uživam u igrama." Stisnula je ruku i blago ga udarila po ramenu. "Nemoj nikome reći." Renno podigne obrve. "Kakva korist od vraćanja u ovu prljavu luku ako me ti u njoj ne čekaš? Tko će mi praviti društvo noću na usamljenom ležaju? Ne, ne bih imao ništa od toga da te prijavim. Ali i dalje si moj dužnik." Prije nego što je otišla, Janess se sagnula i uprla pogled u mladog Duncana Idaha. Kao da se trudila da iskaže neku vrstu samilosti. "Slušaj, mali. Evo što želim da učiniš. Kada stigneš na Caladan, izađi iz tog broda i traži da te primi osobno vojvoda Paulus Atreid. Vojvoda Atreid. Reci mu da dolaziš s Harkonnena i traži da te primi u službu u svoje domaćinstvo." Renno je visoko podigao obrve na čelu i promrmljao nešto nerazumljivo. Janessino lice bilo je odlučno i napeto, dok je smišljala kako da se posljednji put okrutno našali s dječakom koga je izdala. Shvatila je da ne postoje ni najmanji izgledi da jedan prljavi, neugledni ulični deran kroči u veliku dvoranu zarnka Caladan - ali to ga neće spriječiti da pokuša... Možda će pokušavati godinama. Ona je već izvojevala pobjedu kada je ukrala dječaka pred nosom Rabbanove lovačke družine.Znala je da su namjeravali odvesti Duncana do Šumske stražarske postaje pa se potrudila da ga pronađe, otme i isporuči najvećim neprijateljima Harkonnena. Što god da se dalje dogodi s dječakom, za nju uopće nije bilo važno, ali ipak ju je zabavljalo da zamišlja sve nevolje kroz koje će Duncan Idaho proći dok konačno ne odustane. "Hajdemo", pozva ga grubo Renno, povukavši Duncana za ruku. "Pronaći ću ti mjesto u spremištu za teret, gdje možeš spavati i skrivati se." Duncan se nije osvrnuo na Janess. Pitao se je li očekivala da se pozdravi s njom ili joj zahvali na onome što je učinila, ali on je odbio to učiniti. Nije mu pomogla zato što joj je bilo stalo do njega, niti zato što joj ga je bilo žao. Ne, neće biti pristojan, jer nije mogao oprostiti Janess zbog uloge koju je odigrala u uništenju njegove obitelji. Čudna žena. Popeo se uz rampu, gledajući ravno ispred sebe, ne znajući kamo ide. Izgubljen i bez roditelja, bez ikakve predodžbe o tome što ga čeka, Duncan Idaho se otisnuo na putovanje... zaspao je glave spuštene na hladnu podlogu. To su bili najspokojniji trenuci kojih se uopće mogao sjetiti. Konačno, kada se brod počeo spuštati prema Caladanu kako bi iskrcao teret i ostavio dječaka samog i bez prijatelja na stranom svijetu, Duncan je bio spreman na sve. Imao je
nešto što ga je pokretalo i prikupio je snagu; ništa ga neće odvratiti od onoga što je naumio. Sada je samo trebao pronaći vojvodu Paulusa Atreid. Renno mu nije osigurao nikakvu udobnost, a i slabo ga je hranio, ali barem je ostavljao dječaka na miru. Trenutno je Duncanu Idahu potrebnije od svega bilo vrijeme da se oporavi, nekoliko dana da sredi sjećanja i nauči živjeti s onima koja nije mogao zaboraviti. Spavao je sam poput štakora u spremištu starog transportera, okružen izguljenim metalom i materijalom za recikliranje. Ništa od toga nije bilo meko, ali ipak je razmjerno dobro spavao na podu koji je smrdio na hrđu. 26. Povijest nam dopušta da vidimo očigledno — ali na nesreću, ne prije nego što postane prekasno. PRINC RAPHAEL CORRINO. KADA JE VIDIO Letovu zamrljanu crnu kosu, prašnjavu odjeću i pruge znoja koji mu se slijevao niz obraze, Rhombur se zahihotao. Nije ga imao namjeru na taj način uvrijediti, ali izgleda da nije bio u stanju povjerovati u fantastičnu priču koju mu je Leto upravo ispričao. Odmakao se unatrag i obratio se prijatelju: "Žarkih mu paklova! Zar ne misliš da, ovaj... malo pretjeruješ, Leto?" Rhombur se uputi prema jednom od prostranih prozora. U nišama duž cijelog zida prostrane prinčeve sobe bili su izloženi odabrani geološki uzorci kojima se vrlo ponosio. Mnogo više nego što je uživao u povlasticama koje je imao kao Earlov sin, Rhombur je uživao u svojoj zbirci minerala, kristala i dragog kamenja. Mogao je kupiti daleko veličanstvenije primjerke, ali princ je sam pronašao svaki ovaj kamen tijekom svojih istraživanja špiljskog tla i malih tunela. Ali zaokupljen tim istraživanjima, Rhombur je, kao i cijela vladajuća obitelj Vernius, uostalom, bio slijep za nemir koji je narastao među radnicima. Leto je upravo shvatio zbog čega je stari vojvoda zahtijevao da njegov sin upozna svoje podanike i da vodi računa o raspoloženju naroda. "Bit svega toga, momče, je da mi vladamo uz njihov prešutni pristanak", rekao mu je Paulus, "premda, srećom, najveći dio stanovništva nije toga uopće svjestan. Ako si dovoljno dobar vladar, nikom od tvojih podanika neće pasti na pamet da tvoju vlast dovede u pitanje." Kao da je bio posramljen Letovim dramatičnim novostima i neurednom pojavom, mladić razbarušene kose zagledao se naniže u uskomešanu masu radnika na poligonu za proizvodnju. Sve je djelovalo mirno, bili su zadubljeni u posao, kao i uvijek. "Leto, Leto..." On upre debeljkast prst u prividno zadovoljnu nižu klasu koja je radila poput pokornih dronova. "Suboidi nisu ak u stanju sami
odlučivati ni što će jesti za večeru, a kamoli se udružiti i podići pobunu. Za to je potrebno previše... inicijative." Leto odmahne glavom, i dalje se boreći da dođe do daha. Znojna kosa ljepila mu se za čelo. Sada, pošto se našao na sigurnom, sjedeći u udobnoj samooblikujućoj stolici u Rhomburovim privatnim odajama, osjećao se mnogo potresenije. Dok je bježao spašavajući život, reagirao je posve nagonski. Sada, pokušavajući se opustiti, nije mogao smiriti puls. Otpio je veliki gutljaj gorkog jabukovog soka iz pehara na Rhomburovom poslužavniku s doručkom. "Samo te izvještavam o onome što sam vidio, Rhombure, a nemam običaj zamišljati prijetnje. Vidio sam dovoljno pravih prijetnji da ih znam prepoznati." Nagnuo se naprijed, sijevajući sivim očima na prijatelja. "Kažem ti, nešto se događa. Suboidi su razgovarali o zbacivanju s vlasti Kuće Vernius, uništavanju onoga što ste izgradili i preuzimanju Ixa. Pripremali su se za nasilje." Rhombur je oklijevao, kao da je i dalje želio čuti ono glavno. "Pa, reći ću ocu. Možeš mu iznijeti svoju verziju događaja, i siguran sam, ovaj, da će se on za to pobrinuti." Leto opusti ramena. Što ako Earl Vernius ne reagira na vrijeme? Rhombur poravna grimiznu tuniku i nasmiješi se, a zatim se zbunjeno počeše po glavi. Činilo se da mu je teško vratiti se na tu temu; djelovao je iskreno zbunjen. "Ali... ako si bio tamo dolje, Leto, vidio si da vodimo računa o suboidima. Dobivaju hranu, krov nad glavom, imaju obitelji, posao. Dobro, možda mi uzimamo lavovski dio zarade... ali stvari tako stoje. Takvo je naše društvo. Ali ne zlostavljamo naše radnike. Na što se uopće mogu žaliti?" "Možda drukčije gledaju na stvari", primijeti Leto. "Fizičko zlostavljanje nije jedina vrsta zlostavljanja." Rhombur se ozari, ispruživši ruku. "Hajdemo, prijatelju. Ovo bi moglo odlično poslužiti na današnjim predavanjima iz politike. Možemo to upotrijebiti kao hipotetički slučaj." Leto krene za njim, više tužan nego uznemiren. Pribojavao se da Ixijanci u ovome neće vidjeti ništa više od zanimljive političke diskusije. Iz najvišeg tornja Velike palače, Earl Vernius vladao je industrijskim carstvom skrivenim od vanjskih pogleda. Krupni čovjek koračao je tamoamo po prozirnom podu svog Kružnog ureda koji je visio poput veličanstvene kristalne lopte sa stropa špilje. Zidovi i pod ureda bili su sagrađeni od savršeno povezanog ixijanskog stakla bez šavova ili izobličenja; činilo se da hoda kroz zrak, da lebdi nad svojim kraljevstvom. Povremeno, Dominic se osjećao poput božanstva koje iz visina promatra svoj svemir. Prešao je žuljevitim dlanom preko glatke, tek izbrijane glave; koža ga je još bockala od osvježavajućih losiona koje je Shando koristila za masažu njegovog skalpa. Kćerka Kailea sjedila je na suspenzorskoj stolici i promatrala ga. Odobravao je njezin interes za ixijanske poslove, ali danas je bio previše
uznemiren da bi provodio vrijeme u razgovoru s njom. Otresao je nepostojeće mrvice s tek oprane tunike bez rukava, okrenuo se i opet obišao oko stola od žive. Kailea je nastavila promatrati ga, ne nudeći mu nikakav savjet, premda je shvaćala problem s kojim su se suočili. Dominic nije očekivao da će stari 'Roody' jednostavno dići ruke i poslušno prihvatiti gubitak prihoda od poreza, do čega je doveo novi model ixijanskog astrobroda. Ne, Car će već pronaći načina kako da preokrene jednu jednostavnu poslovnu odluku u uvredu njegove ličnosti, a Dominic nije mogao ni naslutiti kako će se pokušati osvetiti niti gdje će udariti. Elrood je oduvijek bio nepredvidiv. "Moraš jednostavno uvijek biti korak ispred njega", reče Kailea. "Dobar si u tome." Sjetila se prepredenog načina na koji je njezin otac ukrao Caru ispred nosa priležnicu... i kako Elrood to nikada nije zaboravio, izvjesna zlovolja zasjenila je njezine riječi. Radije bi odrasla na veličanstvenom Kaitainu, nego ovdje, pod zemljom. "Ne mogu biti ispred njega ako ne znam u kom se smjeru uputio", odgovori Dominic. Činilo se da ixijanski Earl lebdi naglavačke, s čvrstom stjenovitom tavanicom i kulama Velike palače iznad glave, dok mu se ispod nogu nalazio samo zrak. Kailea popravi čipku na svečanoj haljini i opet se zadubi u proučavanje izvještaja o prijevozu, kao i u uspoređivanje brodskih deklaracija, u nadi da će utvrditi bolje načine širenja ixijanske tehnologije. Dominic nije očekivao da ovaj posao obavi uspješnije od njegovih stručnjaka, ali puštao ju je da se zabavlja. Njena zamisao da uputi dilerima na crnom tržištu nekoliko ixijanskih samoučećih borilačkih mehova bila je uistinu vrlo domišljata. Zastao je na trenutak i sjetno se nasmiješio, zbog čega su mu dugački brkovi uronili u bore oko usta. Njegova kćerka bila je prava ljepotica, umjetničko djelo u svakom pogledu, stvorena kao ukras domaćinstva nekog velikog lorda... a uz to bila je i pametna. Kailein karakter bio je čudna mješavina, nema sumnje: oduševljavale su je dvorske igre, stilovi i sve što je imalo veze s veličanstvenošću Kaitaina, ali također je bila odlučna u nastojanjima da shvati kako posluje Kuća Vernius. Iako je bila mlada, razumjela je da su složeni poslovi koji se odigravaju iza scene pravi ženski ključ za stjecanje moći u carstvu - ako se ne pridruži Bene Gesseritu. Dominic je smatrao da njegova kćerka nikada nije shvatila Shandoinu odluku da napusti carski dvor i pođe s njim na Ix. Zašto bi ljubavnica najmoćnijeg čovjeka u svemiru ostavila sav taj sjaj da bi se udala za jednog ogrubjelog ratnog heroja koji je živio u podzemnom gradu? Povremeno se i sam Dominic pitao to isto, ali njegova ljubav prema Shando nije znala granica, a supruga mu je često govorila da nikada nije zažalila zbog te odluke. Kailea je bila čista suprotnost svojoj majci u svemu osim u pojavi. Mlada djevojka poput nje nikako se nije mogla udobno osjećati u kitnjastoj odjeći i sa svim tim nakitom, a ona je ipak cijelo vrijeme
nosila samo najbolje, kao da se plašila da će propustiti priliku. Možda je žalila zbog propuštenih prilika u životu; možda bi više voljela da je drže pod stražom u carskoj palači. Primijetio je da se poigrava naklonošću blizanaca veleposlanika Pilrua, kao da bi je brak s jednim od njih mogao vezati za ambasadu na Kaitainu. Međutim, C'tair i D'murr Pilru trebali su se podvrgnuti testiranju za položaje u Svemirskom Cehu, a ako polože ispit, napustit će planet već za sedam dana. U svakom slučaju, Dominic je bio siguran da je u stanju naći mnogo boljeg muža svojoj jedinoj kćerki. Možda to čak bude Leto Atreid... Jedno kom-oko na zidu zatreperi žuto, prekinuvši njegove misli. Važna poruka, dopuna uznemirujućih glasina koje su se raširile poput otrova kroz cisternu. "Da?" javi se on. Kailea bez poziva prijeđe preko nevidljivog poda i stane pokraj njega ne bi li pročitala izvještaj koji se pojavio na površini stola od žive. Smaragdne oči su joj suzile dok je čitala riječi. Miris kćerkinog blagog parfema i svjetlucanje češljića u tamno-bakrenoj kosi izmamiše mu očinski osmijeh. Kakva mlada dama. Kakva mlada poslovna žena. "Jesi li sigurna da se želiš zamarati time, dijete?" upita on, želeći je zaštiti od loših vijesti. Odnosi s radnicima bili su mnogo složeniji od tehnoloških inovacija. Kailea ga samo ljutito pogleda, kao da ga pita kako je uopće mogao postaviti jedno takvo pitanje. Pročitao je nove pojedinosti o onome što mu je ranije tog dana već bilo priopćeno, premda i dalje nije mogao posve povjerovati u sve što je Leto Atreid tvrdio da je čuo i vidio. Nemir je rastao u pogonima za proizvodnju duboko pod zemljom, gdje su se suboidi počeli otvoreno žaliti — što je bila sijuacija bez presedana. Kailea je duboko udahnula. "Ako suboidi imaju neke primjedbe, zašto nisu lijepo izabrali predstavnika? Zašto nisu predali nikakav formalni zahtjev?" "Oh, oni samo gunđaju, dijete. Tvrde da su natjerani da grade strojeve koji su u suprotnosti s odredbama Butlerianskog Džihada, a ne žele obavljati 'bogohulni posao'." Ekran za poruke potamnio je nakon što su završili čitanje rezimea izvještaja, i Kailea ustane, podbočivši se. Suknje su joj zašuštale. "Odakle im takve smiješne zamisli? Nisu u stanju čak ni shvatiti nijanse i složenosti ovakvih operacija? Odgajani su i obučeni u ixijanskim pogonima - tko im je usadio takve misli?" Dominic zavrti sjajnom glavom i shvati da je njegova kćer postavila i te kako dobro pitanje. "U pravu si. Suboidi sasvim sigurno nisu bili u stanju sami od sebe doći do takvih ideja." Kailea je i dalje bila ljuta. "Zar ne shvaćaju koliko im dajemo? Čime ih sve snabdijevamo, i koliko to košta? Pregledala sam troškove i beneficije. Suboidi ne znaju koliko im je dobro u usporedbi s radnicima na drugim planetima."
Odmahnula je glavom, a krajevi usana joj se iskriviše. Pogledala je kroz pod ispod nogu, prema postrojenjima u špilji daleko ispod. "Možda bi trebali posjetiti Giedi Jedan - ili Arrakis. Tada se ne bi žalili na Ix." Dominic, međutim, nije želio olako prijeći preko njezine prethodne primjedbe. "Suboidi su odgojeni s ograničenom inteligencijom, jedva dovoljnom da obavljaju određene zadatke... i trebali bi to raditi bez pritužbi. To je dio njihovog mentalnog sklopa." I sam se zagledao u špilju kroz pod, gdje je sve vrvjelo od radnika koji su sklapali astro-brod. "Da nisu naši bioinženjeri možda previdjeli nešto važno? Da nisu suboidi u pravu? Definicija strojnog uma je široka, ali možda postoje sive oblasti..." Kailea odmahne glavom i kucne po kristalnoj bilježnici pred sobom. "Naši Mentati i pravni savjetnici i te kako vode računa o odredbama Džihada, a naše metode za kontrolu kvalitete su djelotvorne. Čvrsto stojimo na zemlji, i oni su u stanju dokazati svaku našu tvrdnju." Dominic poène grickati donju usnu. "Suboidi sigurno ne posjeduju ništa određeno, jer nema nikakvih odstupanja. Barem nismo svjesno prekoračili crtu, ni u kojem smislu." Kailea se načas zagleda u oca, a onda opet usmjeri pogled prema metežu u velikoj radionici dolje. "Možda bi trebao narediti kapetanu Zhazu i ekipi inspektora da prevrnu svaki kamen, istraže svaku stranu našeg procesa projektiranja i proizvodnje. Dokaži suobidima da su im žalbe neosnovane." Dominic se zamisli o ovom prijedlogu. "Naravno da ne želim biti previše strog prema radnicima. Ne želim nikakve nemire, a ponajmanje pobune. Prema suboidima treba postupati dobro, kao i do sada." Sreo je njezin pogled. Odjednom mu se učinila vrlo odrasla. "Da", reče Kailea, otresito. "Tada bolje rade." 27. Poput znanja o vlastitom biću, sieč stvara čvrstu osnovu s koje se otiskuješ van u svijet i svemir. Slobodnjačko učenje. PARDOT KYNES bio je toliko zadivljen slobodnjačkom kulturom, religijom i svakodnevnim životom da uopće nije primjećivao da se oko njega u sieču sve više rasplamsava žestoka rasprava. Naib Heinar mu je rekao da može razgovarati s ljudima i iznijeti im svoje zamisli - i on je razgovarao, uvijek kada bi mu se za to ukazala prilika. Cijeli jedan ciklus mjeseca, Slobodnjaci su šaptom iznosili svoja mišljenja u malim Špiljama i jazbinama, ili su ih dovikivali jedni drugima preko stolova tijekom privatnih okupljanja siečkih staraca. Neki od njih čak su shvaæali značaj onoga o
čemu je taj čudni tuđinac govorio. Iako još ništa nije bilo odlučeno o njegovoj sudbini, Kynes je radio bez predaha. Siečki vodiči vodili su ga uokolo i pokazivali mu mnoge stvari za koje su smatrali da bi ga mogle zanimati, a planetolog bi zastajao kako bi se raspitao o ženama koje su radile u tvornicama za proizvodnju pustinjskih odjela, o starcima koji su se starali o zalihama vode i o smežuranim staricama koje su se vrtjele oko solarnih pećnica ili brusile neravne metalne otpatke. Zapanjila ga je živost koja je vladala špiljama. Pojedinci radnici gazili su ostatke začina, izdvajajući iz njega gorivo, drugi su sirili začin radi fermentacije. Tkači za električnim razbojima upotrebljavali su vlastitu kosu, dugačko krzno mutiranih štakora, pramenove pustinjskog pamuka, pa čak i vrpce kože od divljih stvorenja za izradu izdržljivih tkanina. A u školi su, naravno, mladi Slobodnjaci stjecali znanja o pustinjskim vještinama, kao i o nemilosrdnim borilačkim tehnikama. Jednog jutra Kynes se probudio svjež, savršeno zadovoljan poslije noći provedene na prostirki na tvrdom podu. Tijekom najvećeg dijela života spavao je vani na grubom tlu. Njegovo tijelo znalo se odmoriti gotovo na svakom mjestu. Doručkovao je dehidrirano voće i sušene kolače koje su žene Slobodnjaka ispekle u pećnicama. Zametak brade prekrivao mu je lice — čekinje boje pijeska. Mlada žena po imenu Frieth donijela mu je poslužavnik s brižljivo pripremljenom začinskom kavom u ukrašenom vrču. Tijekom cijelog obreda, držala je spuštene tamnoplave oči, kao i svakog jutra od Kynesovog dolaska u sieč. Uopće nije razmišljao o njenoj hladnoj, sračunatoj pažnji dok mu netko nije došapnuo: "Ona je neudana Stilgarova sestra - onoga koga si spasio od harkonnenskih pasa." Frieth je imala lijepe crte lica i glatku, preplanulu kožu. Kosa joj je, izgleda, dopirala do struka, samo što nikada nije skidala vodene prstene i puštala je da slobodno padne. Bila je tiha, ali vrlo spretna, na onaj slobodnjački način; žurila se ispuniti svaku malu želju koju bi Kynes izrazio, a da on toga često i nije bio svjestan. Možda bi i primijetio koliko je bila lijepa, da nije toliko pažnje posvećivao svemu ostalom oko sebe. Pošto je, srčući, ispio jaku kavu s blagim ukusom kardamoma, Kynes izvadi svoju elektronsku bilježnicu da zapiše neka zapažanja i ideje. Začuvši buku, podigao je pogled i ugledao žilavog mladog Turoka na vratima. "Stojim ti na raspolaganju da te povedem kuda god želiš, planetolože, u granicama sieča Crveni Zid." Kynes kimne glavom i nasmiješi se, ne uznemirivši se zbog ograničenja koja je morao poštovati kao zatvorenik. To ga nije mučilo. Prešutno se podrazumijevalo da on neće živ napustiti sieč osim ako ga Slobodnjaci ne prihvate i ne odluče mu pokloniti potpuno povjerenje. Ako se pridruži zajednici, među njima neće postojati tajne; s druge, pak, strane, ako Slobodnjaci odluče da ga pogube na kraju, zašto bi išta tajili od mrtvaca.
Kynes je već bio vidio tunele, prostorije za skladištenje hrane, čuvane zalihe vode, čak i huanui - destilerije za mrtve. Zadivljeno je promatrao obitelji muškaraca ogrubjelih u pustinji, od kojih je svaki imao po nekoliko žena; vidio ih je kako se mole Shai-Huludu. Počeo je nazirati obrise ove kulture, kao i političke i obiteljske veze unutar sieča, ali potrajat će na desetke godina dok ne otkrije sve tanahne odnose, sve nijanse obaveza nametnutih ovim ljudima još prije mnogo naraštaja. "Želio bih poći na vrh stijene", reče on, sjetivši se dužnosti koje je imao kao carski planetolog. "Kada bismo mogli uzeti nešto opreme iz mojih kola - pretpostavljam da ste je sklonili na sigurno? - volio bih ovdje postaviti meteorološku stanicu. Najvažnije je da prikupimo podatke o klimi promjene temperature, vlažnost atmosfere i ustrojstvo vjetrova - sa što više zasebnih mjesta." Turok se zagleda u njega, iznenađen i u nevjerici. Zatim slegne ramenima. "Kako želiš, planetolože." Kako mu je bio poznat konzervativan način razmišljanja siečkih staraca, Turok je bio pesimist u pogledu sudbine ovog ne baš bistrog, ali vrlo poletnog čovjeka. Sasvim je uzaludno da Kynes nastavlja ovaj težak posao. Ali ako će ga to usrećiti u posljednjim danima života... "Hajdemo", reče Turok. "Navuci pustinjsko odijelo." "Oh, bit ćemo vani svega nekoliko minuta." Turok ga mrko pogleda; djelovao je strogo i mnogo starije. "Vlažni dah je voda bačena u zrak. Nismo toliko bogati da bismo se mogli razbacivati njome." Slegnuvši ramenima, Kynes navuče šuštavu odoru glatke površine i počne polako zatvarati sve kopče; radio je to dosta nespretno. Duboko uzdahnuvši, Turok mu pritekne u pomoć, objašnjavajući mu najdjelotvorniji način da se navuče odijelo i podese pojedini dijelovi, kako bi ono optimalno obavljao svoju funkciju. "Kupio si pristojno pustinjsko odijelo. Proizveli su ga Slobodnjaci", primijeti mladiž. "Barem si to dobro izabrao." Kynes krene za Turokom do skladišta u kome su držali njegova kola. Slobodnjaci su skinuli s njih sve što se moglo skinuti, a njegova oprema je ležala u otvorenim kutijama na podu špilje, proučena i katalogizirana. Nema sumnje da su stanovnici sieča pokušavali odrediti kako na najbolji način iskoristiti te stvari. I dalje me planiraju ubiti, pomisli Kynes. Zar nisu čuli ni riječ od onoga što sam rekao? Čudno, ta pomisao nije ga ni oneraspoložila ni uplašila. Jednostavno je na to gledao kao na izazov. Nije se namjeravao predati - čekalo ga je još toliko posla. Morat će ih natjerati da shvate. Pronašavši meteorološku aparaturu, stavio ju je pod ruku, ali nijednom riječi nije spomenuo ono što je učinjeno s njegovim stvarima. Znao je da mentalitet Slobodnjaka odgovara mentalitetu zajedništva: svaka stvar koju je imao pojedinac pripadala je i cijeloj zajednici.
Budući je on najveći dio života proveo sam, oslanjajući se jedino na sebe i svoje sposobnosti, bilo mu je teško prihvatiti takav stav. Turok se nije ponudio da ponese bilo što od opreme već je krenuo prvi uz strme stube koje su bile grubo uklesane u kameni zid. Kynes je dahtao, ali se nije žalio. Vodič je ispred njega pomicao u stranu brojne prepreke, sklanjao hvatače vlage i otvarao zapečaćena vrata. Turok je s vremena na vrijeme bacao pogled preko ramena kako bi vidio slijedi li ga planetolog, a zatim bi nastavio još brže. Konačno su izašli van kroz jednu pukotinu, da bi se našli na šljunkovitom vrhu uzvisine. Mladi Slobodnjak oslonio se leđima o stijenu u sjeni, kloneći se vrućine, dok je Kynes izašao na sunce. Svuda oko njih kamenje je bilo bakreno smeđe, osim na mjestima gdje ga je prekrivao lišaj. Dobar znak, pomisli. Tragovi bioloških sustava. Dok je zurio u nepregledni Veliki Bazen pred sobom, vidio je sivkasto-bijele i smeđe dine od tek rastvorenih zrnaca stijene, kao i tamnožute od starijeg, oksidiranog pijeska. Kynes je zaključio na osnovu pješčanih crva koje je vidio i obilja pješčanog planktona u pijesku bogatom začinom da Dina već ima osnovu za jedan složeni ekosustav. Bio je siguran da će biti potrebno svega nekoliko važnih poticaja u određenom smjeru da bi ovo usnulo mjesto procvjetalo. Slobodnjaci su to mogli izvesti. "Carski čovječe", oslovi ga Turok, iskoračivši iz hlada, "što vidiš kada se tako zagledaš u pustinju?" Kynes mu odgovori, ne okrenuvši se. "Vidim beskrajne mogućnosti." U zapečaćenoj prostoriji duboko u sieču, smežurani Heinar sjedio je na čelu kamenog stola i sijevao svojim jedinim okom. Nastojeći ne uzeti učešća u raspravi, Naib sieča promatrao je starce iz vijeća kako viču jedni na druge. "Znamo kome je odan taj čovjek", rekao je starac po imenu Jerath. "On radi za carstvo. Vidjeli ste njegov dosje. Boravi na Dini kao gost Harkonnena." Jerath je nosio srebrni prsten u lijevoj ušnoj školjki, blago oduzeto krijumčaru kojeg je ubio u dvoboju. "To ništa ne znači", primijeti drugi starac, Aliid. "Zar i mi Slobodnjaci ne oblačimo tuđu odjeću, ne stavljamo maske i ne pretvaramo se? To je način da se preživi kada okolnosti to zahtijevaju. Barem bi ti, od svih ljudi, morao znati da o čovjeku ne treba suditi na osnovu njegovog izgleda." Garnah, oronuli starac dugačke kose, spusti šiljatu bradu na zglavke prstiju. "Mene najviše ljuti ono što su ona trojica mladih budala učinila nakon što im je planetolog pomogao da poraze harkonnenske vojnike. Svaki odrasli čovjek koji ispravno razmišlja slegnuo bi ramenima i poslao sjenu tog čovjeka da se pridruži sjenama šestorice mrtvih crva na tlu... s izvjesnim žaljenjem, naravno, ali to je ipak trebalo učiniti." Uzdahnuo je. "To su
neiskusni mladići, loše obučeni. Nije ih uopće trebalo ostaviti same u pustinji." Heinar je širio nozdrve. "Ne možeš ih kriviti zbog načina na koji su razmišljali, Garnah. U pitanju je bila moralna obaveza — Pardot Kynes im je spasio živote. Čak i drski mladići kao ta trojica shvaćaju obavezu i zahvalnost koju tada imaju prema njemu. " "Ali što je s njihovim obvezama prema sieču Crveni Zid i svome narodu?" ostade uporan dugokosi Garnah. "Nadilazi li dug prema pukom carskom sluzi njihovu odanost prema nama?" "Ovdje nije riječ o tim dječacima", prekine ga Aliid." Ommun, Turok i Stilgar postupili su onako kako su smatrali da je najbolje. Na nama je sada da odlučimo o tom planetologu i njegovoj sudbini." "On je luđak", reče prvi starac, Jerath. "Jeste li ga čuli što govori? Želi drveće, vodu na otvorenom, navodnjavanje, usjeve — zamišlja zeleni planet umjesto pustinje." Frknuo je, i počeo se poigravati prstenom u uhu. "Kažem vam da je lud." Skeptički skupivši usne, Aliid primijeti: "Poslije mnogo tisuća godina lutanja i našeg konačnog dolaska ovamo gdje smo postali ono što jesmo — kako možeš podcjenjivati tog čovjeka zato jer sanja o raju?" Jerath se namršti, ali prihvati primjedbu. "Odlučeno je. Kynes mora umrijeti." 28. Pretraženo je dvjesto trideset osam planeta, od kojih su mnogi jedva nastanjivi. (Pogledati zvjezdane karte priložene u posebnoj datoteci.) Popis resursa navodi vrijedne sirovin. Mnogi od tih planeta zaslužuju da se opet pogledaju, radi eksploatacije rudnog bogatstva ili moguće kolonizacije. Što se začina tiče, ponavljamo zaključak iz prethodnih izvještaja: začin nije pronađen. Neovisno izviđanje, treća ekspedicija, predano CARU FONDILU CORRINU III. HASIMIR FENRING podmitio je stražare i sluge starog Elrooda, pripremivši teren za ono što je nazvao 'tajni iznenadni sastanak s važnim, premda neočekivanim predstavnikom'. Čovjek lasičjeg lica uspio je, zahvaljujući svojoj slatkorječivosti i čeličnoj volji, osigurati slobodan termin u Carevom popunjenom rasporedu primanja. Kako je bio dio dvorskog ambijenta više od tri desetljeća, kao i blizak prijatelj krunskog princa Shaddama, Fenring je imao priličan utjecaj. Koristeći se raznim metodama uvjeravanja, uspio je privoljeti sve koje je trebalo privoljeti. Stari Elrood ništa nije sumnjao.
U zakazani sat kada je trebala stići tleilaxška delegacija, Fenring se pobrinuo da on i Shaddam budu prisutni u odaji za primanja — izigravali su učenike željne da se upute u tajne birokracije, kako bi se pripremili da postanu sposobne vođe Carstva. Elrood, koji je volio podučavati svoje štićenike važnim državničkim stvarima, nije ni slutio da mu se dva mladića smiju iza leđa. Fenring se nagne prema krunskom princu i prošaputa mu u uho: "Ovo će baš biti zabavno, hm-m-m-m-ah?" "Gledaj i uči", zamišljeno odgovori Shaddam, a potom podigne bradu uvis i zasmijulji se. Ogromna, reljefna vrata se otvoriše, svjetlucajući su-kamenovima i kišnim kristalima, pojačana glavan-metalom. Sardaukari, koji su stajali na straži ukočeno i u službenom stavu u sivo-crnim odorama, istog trenutka obratiše punu pozornost na pridošlice. "Predstava počinje", reče Fenring. On i Shaddam prigušiše hihotanje. Paževi u livreji istupiše naprijed kako bi predstavili posjetitelja s drugog svijeta; učinili su to elektronski pojačanim, gromkim i pompoznim glasom. "Moj gospodaru Care, veličanstvo milijun svjetova — majstor Hidar Fen Ajidica, predstavnik Bene Tleilaxa, stigao je na ovaj privatni sastanak na vaš zahtjev." Čovjek patuljastog stasa sivkaste kože stupio je ponosno u dvoranu, okružen stražarima blijedih lica i vlastitim slugama. Njegova stopala u papučama žurno su grabila preko uglačanog kamenog poda, tvoreći šum sličan šaputanju. Iznenađenje i prezir prožeše prisutne dvorjane. Kancelar Aken Hesban, opuštenih brkova, stajao je ogorčen iza prijestolja i sijevao očima na careve savjetnike za organizaciju prijama, kao da je u pitanju nekakav njihov trik. Elrood IX žustro se nagne naprijed na masivnom prijestolju i zatraži svoj rokovnik. Zatečen ovako na brzinu, stari prokletnik možda će biti dovoljno iznenađen da sasluša, pomisli Fenring. Ispitivački, orlovski pogled kancelara Hesbana zaustavi se načas na njemu, ali mu Fenring uzvrati nevinim i znatiželjnim izrazom lica. Ajidica, predstavnik Tleilaxa, čekao je strpljivo, puštajući da razgovor i šaputanja promiču oko njega. Imao je usko lice, dugačak nos i zašiljenu crnu bradu koja mu je stršala poput zidarske žlice s donjeg dijela lica. Smeđa odora davala je Ajidici izvjesnu važnost. Koža mu je ukazivala na to da dosta vremena provodi vani, a po rukama je imao blijede i bezbojne mrlje, pogotovo na prstima i dlanovima, kao da ih je često izlagao jakim kemikalijama koje su neutralizirale melanin. Usprkos sitnoj pojavi, majstor Tleilaxa nastupio je kao da ima puno pravo nalaziti se u carskoj odaji za primanja na Kaitainu.
Shaddam je iz prikrajka proučavao Ajidicu, nabirući nos jer je osjetio miris hrane koji se uvijek zadržavao oko Tleilaxa i bio tako karakterističan za njih. "Neka vas jedini istinski Bog obasja svjetlošću sa svih zvijezda u carstvu, moj gospodaru Care", izgovori Hidar Fen Ajidica, sklopivši dlanove i naklonivši se dok je navodio riječi iz Narančaste Katoličke Biblije. Zaustavio se pred masivnim prijestoljem od hagalskog kvarca. Tleilaxi su bili na lošem glasu zbog toga što su radili s mrtvacima i sakupljali leševe radi uzimanja i skladištenja stanica, ali su istovremeno uživali ugled blistavih genetičara. Jedna od njihovih prvih tvorevina bila je nevjerojatna nova vrsta hrane — slig ('najslađe meso s ove strane raja'), dobiven križanjem divovskog puža-balavca i zemaljske svinje. Većina ljudi i dalje je pretpostavljala da je slig dobiven mutacijama u rezervoarima. Ružna stvorenja ispuštala su nekakvu smrdljivu sluz, a svojim mnogobrojnim ustima cijelo vrijeme su prekopavala po smeću. Otprilike na isti način ljudi su zamišljali i Bene Tleilaxe, iako nisu imali ništa protiv mariniranih medaljona od sliga u sosovima pripremljenim s bogatim caladanskim vinima. Elrood povuče unatrag koščata ramena i ispravi se. Nadnoseći se odozgo, namrštio se na novog posjetitelja. "Što... ovo radi ovdje? Tko je pustio ovamo ovog čovjeka?" Sijevajući očima, stari Car osvrnuo se po odaji za prijem koja je odzvanjala njegovim srditim glasom. "Nijedan majstor Tleilaxa nikada nije kročio na moj dvor zbog privatnog primanja. Kako da znam da on nije Liceigrač?" Elrood ošine pogledom svog osobnog tajnika, a potom se okrene prema kancelaru. "A kako se našao u mom rokovniku, kako da znam da i ti nisi Liceigrač? Ovo je nečuveno." Osobni tajnik korakne unatrag, zapanjen optužbom. Patuljasti Ajidica podigne pogled prema Caru. Smireno je pustio da odbojnost i predrasude nestanu, ne osjetivši se pogođen. "Moj gospodaru Elroode, mogu se izvesti testovi koji će dokazati da nijedan od naših mjenjača oblika nije preuzeo identitet bilo koga na vašem dvoru. Uvjeravam vas da ja nisam Liceigrač. Niti sam ubojica, a ni Mentat." "A zašto si ovdje?" upita Elrood. "Zatraženo je moje prisustvo ovdje kao jednog od vodećih znanstvenika Bene Tleilaxa." Patuljasti čovjek ostao je mirno stajati u podnožju zlatnog lavljeg prijestolja, potpuno staložen u svojoj smeđoj odori. "Skovao sam ambiciozni plan od koga bi carska obitelj mogla imati koristi, isto kao i moj narod." "Nisam zainteresiran", odgovori Padišah Car. Na trenutak je pogledao Sardaukare i već počeo podizati čvornatu ruku kako bi izdao zapovijed da se ovaj nametljivac na silu odstrani. Dvorjani su se zabavljali i iščekivali što će se dogoditi.
Hasimir Fenring žurno istupi naprijed, svjestan da na raspolaganju ima samo trenutak da se umiješa. "Care Elroode, smijem li se obratiti?" Nije sačekao dopuštenje, pokušavši ostaviti dojam bezazlene i zainteresirane osobe. "Smjelost ovog Tleilaxa da dođe ovamo izgleda mi vrijedna pažnje. Upitao sam se što to ima za reći." Pogledao je Hidara Fen Ajidicu, čije lice nije otkrivalo nikakve osjećaje; majstora sive kože nije, izgleda, moglo izbaciti iz takta nikakvo grubo ophođenje. Ničim u svom držanju nije odavao da je u bilo kakvoj vezi s Fenringom koji mu je dao ideju o sintetičkom začinu — ideju koja je vrlo brzo dobila podršku tleilaxških znanstvenika. Krunski princ Shaddam umiješa se u razgovor, pogledavši oca prostodušno i s iščekivanjem: "Oče, govorio si mi da o upravljanju učim na tvom primjeru. Za mene bi bilo posve korisno da vidim kako ćeš, otvorena uma i čvrste ruke, riješiti ovu situaciju." Elrood podigne ruku ukrašenu prstenjem; podrhtavala mu je od slabih grčeva koje nije bio u stanju kontrolirati. "U redu, saslušat ćemo ukratko što nam ovaj Tleilax ima za reći. Ukratko, pod prijetnjom stroge kazne ako zaključimo da je samo trošio naše vrijeme. Gledaj i uči." Car poprijeko pogleda Shaddama, a zatim srkne malo začinskog piva koje se nalazilo pokraj prijestolja. "Ovo ne bi trebalo dugo trajati." Kakoje to samo točno, oče. Nije ti ostalo još mnogo vremena, pomisli Shaddam, i dalje se ulizujući i nevino smiješeći. "Moje riječi traže privatnost, moj gospodaru Care", izjavi Ajidica, "i diskreciju." "O tome ću ja odlučiti", odbrusi Elrood. "Iznesi svoj plan." Majstor Tleilaxa prekriži ruke u preširokim rukavima smeđe odore. "Glasine su poput epidemije, sire. Kada se jednom puste s lanca, šire se od osobe do osobe, često s pogubnim učinkom. Bolje je poduzeti jednostavne zaštitne korake opreza u početku nego kasnije biti primoran na drastične mjere." Ajidica je zašutio. Stajao je kruto, odbijajući da bilo što više kaže dok odaja za primanja ne bude ispražnjena. Car nestrpljivo otpusti sve dostojanstvenike, paževe, veleposlanike, lude i stražare. Sardaukari iz osiguranja postrojiše se kod vrata, odakle su mogli čuvati prijestolje, ali su se zato svi ostali udaljili, mrmljajući i vukući noge. Uz zujanje se podigoše zaštitni paravani ne bi li se spriječilo svako moguće prisluškivanje. Fenring i Shaddam sjedoše u podnožje prijestola, pretvarajući se da su pažljivi učenici, iako su obojica imala preko trideset godina. Stari Car, koji je djelovao krhko i na kome se vidjelo da se hrva s bolešću, dao je znak da njih dvojica ostanu, a Tleilax se nije tome usprotivio. Ajidicin prodoran pogled cijelo vrijeme je počivao na Elroodu. Car odmjeri čovječuljka, pretvarajući se da mu je dosadno. Konačno, zadovoljan
poduzetim mjerama opreza i ne obraćajući pažnju na prezir koji je Car iskazivao prema njemu i njegovoj rasi, Hidar Fen Ajidica progovori. "Mi, Bene Tleilaxi, nastavili smo pokuse u svim područjima genetike, organske kemije i mutacija. U našim tvornicama nedavno smo razvili nove tehnike koje nam omogućavaju da sintetiziramo, da tako kažemo, neobične tvari." Govorio je odsječno i nije se razbacivao riječima, otkrivajući samo najneophodnije pojedinosti. "Naši početni rezultati nagovještavaju da se može dobiti sintetički melange koji bi po svim svojim važnim kemijskim svojstvima bio istovjetan prirodnom." "Začin?" Elrood je odjednom poklonio Tleilaxu punu pažnju. Shaddam je primijetio nervozni tik na obrazu ispod desnog oka svog oca. "Proizveden u laboratoriju? Nemoguće!" "Nije nemoguće, moj gospodaru. Ako budemo imali dovoljno vremena i odgovarajuće uvjete za razvoj, taj umjetno stvoren začin mogao bi se proizvoditi u neiscrpnim količinama, masovno i jeftino - i mogao bi pripadati isključivo Kući Corrino, ako vi to želite." Elrood se nagne naprijed poput nekog prepariranog lešinara. "Tako nešto bilo je do sada neostvarivo." "Naše analize pokazuju da je začin tvar organskog porijekla. Pomoću pažljivo izvedenih eksperimenata i daljnjim razvojem, vjerujemo da bi se naši axlotl tankovi mogli modificirati za proizvodnju melangea." "Na isti način na koji stvarate gole iz mrtvih ljudskih stanica?" upita Car, mršteći se s gađenjem. "I klonove?" Zainteresiran i iznenađen, Shaddam pogleda Fenringa. Axlotl tankovi? Ajidica je i dalje bio fokusiran na Elrooda. "U... biti, moj gospodaru." "Zašto si došao kod mene?" upita Elrood. "Prirodnije je pomisliti da će vražji Tleilaxi stvoriti zamjenu za začin i zadržati je za sebe, tako da carstvo bude ostavljeno njima na milost i nemilost." "Bene Tleilaxi nisu snažna rasa, sire. Svjesni smo da bismo na sebe navukli bijes cijeloga Carstva kada bismo jedno takvo otkriće kao što je proizvodnja umjetnog začina zadržali za sebe. Vi biste nesumnjivo poslali Sardaukare da nam otmu tajnu i da nas unište. Svemirski Ceh i CHOAM sa zadovoljstvom bi vam u tome pomogli — a i Harkonneni bi po svaku cijenu branili svoj monopol na začin." Ajidica se jedva primjetno neveselo nasmiješi. "Dobro je što shvaćate svoj podređeni položaj", primijeti Elrood, položivši koščati lakat na naslon za ruke teškog prijestolja. "Čak ni najbogatija Velika Kuća nikada nije imala vojnu silu koja bi se mogla suprotstaviti mojim Sardaukarima." "Što znači da smo mudro odlučili da se dodvorimo najjačoj sili u Galaktici — carskoj Kući. Na taj način moći ćemo izvući najviše koristi iz našeg novog otkrića."
Elrood položi dugačak prst na papirnate usne, zamislivši se. Tleilaxi su bili lukavi, a ako su u stanju proizvesti ovu tvar isključivo za Kuću Corrino, po pristojnoj cijeni, Car će imati u rukama jak argument za pogađanje. Ekonomska razlika postala bi ogromna. Kuća Harkonnen izgubila bi sve svoje adute, bila bi otjerana u bankrot. Arrakis bi postao nevažan, jer bi njegov proizvod vađen iz pijeska postao skup u usporedbi s ovim umjetnim postupkom. Ako je ovaj patuljak u stanju obaviti to što tvrdi, Landsraad, CHOAM, Svemirski Ceh, Mentati i Bene Gesserit bili bi primorani tražiti usluge od Cara kako bi se domogli potrebnih zaliha. Većina važnih potomaka plemićkih obitelj već je bila ovisna o melangeau, a sam Elrood mogao bi postati njihov snabdjevač. Sav je kipio od uzbuđenja. Ajidica prekinu slijed Elroodovih misli. "Dopustite mi da naglasim kako ovo neće biti jednostavan zadatak, sire. Vrlo teško će biti odrediti točnu kemijsku strukturu melangea, a moramo i izdvojiti sastojke koji su neophodni da bi tvar bila djelotvorna od onih koji su nebitni. Da bismo postigli taj cilj, zahtijevat ćemo ogromna sredstva, punu slobodu rada i vrijeme koje nam treba za obavljanje neophodnih istraživanja na naš način." Fennng se promeškolji na uglačanim stubama i, pogledavši starog Cara, umiješa se u razgovor. "Moj gospodaru, jasno mi je sada da je majstor Ajidica bio u pravu kada je zahtijevao privatno primanje. Ovako nešto mora se izvesti u potpunoj tajnosti ako Kuća Corrino želi zadržati ekskluzivno pravo na umjetni melange. Izvjesne sile u Carstvu učinile bi sve da vas spriječe u namjeri da osigurate neovisno i jeftino snabdijevanje začinom, hm-m-m-m." Fenringu je bilo jasno da je starac uvidio koliku bi mu političku i ekonomsku prednost mogao donijeti ovaj Ajidicin prijedlog — bez obzira na nagonski prezir koji su svi osjećali prema Tleilaxima. Osjetio je kako se ravnoteža pomiče, kako senilni Car dolazi upravo do onakvog zaključka na koji ga je Fenring navodio. Da, s ovim starcem se još može manipulirati. Sam Elrood uviđao je da mnoge sile dolaze u ravnotežu. Budući da su Harkonneni bili ambiciozni i neukrotivi, odgovaralo bi mu da ih na Arrakisu zamijeni neka druga Velika Kuća, ali barun će još desetljećima ostati tamo na vlasti. Car je iz političkih razloga bio prisiljen dodijeliti to vrijedno kvazi-dobro Kući Harkonnen, jer je ova istisnula Richesee, a upravljači su tamo već pustili korijenje. Moglo bi se reći preduboko. Čak ni Abulurdov debakl (on je bio postavljen na to mjesto na zahtjev svog oca Dmitrija Harkonnena) nije donio željene rezultate. Učinak je bio upravo suprotan, u stvari, jer je barun osvojio vlast za sebe. Ali što učiniti s Arrakisom, nakon toga ? razmišljao je Elrood. Želio bih i nad njim imati potpunu vlast. Ako izgubi monopol na začin, mogao bih
ga dobiti jeftino. Uz odgovarajuću cijenu, mogao bi se pokazati korisnim za nešto drugo... možda za negostoljubiv poligon za obuku vojnika? "Bili ste u pravu što ste nama skrenuli pažnju na svoje zamisli, Hidare Fen Ajidica." Elrood je sklopio ruke u krilu, zazveckavši zlatnim prstenjem. Odbio je, međutim, ispričati se za svoju raniju nepristojnost. "Iznesite nam, molim vas, podroban popis svega što će vam biti neophodno." "U redu, moj gospodaru Care." Ajidica se opet naklonio, zadržavši prekrižene ruke u preširokim smeđim rukavima. "Kao prvo, mojim ljudima bit æe potrebna oprema i sredstva... mjesto na kome đemo obavljati istraživanja. Ja đu osobno biti zadužen za ovaj program. Bene Tleilaxi zahtijevaju odgovarajuđu tehnološku bazu i industrijske pogodnosti. Najbolje bi bilo postrojenje koje je veđ u pogonu - i koje je dobro branjeno." Elrood razmisli malo o tome. U pravu je. Među mnoštvom svjetova u carstvu mora postojati neki visoko-tehnološki planet s prikladnim industrijskim pogodnostima... Djelići slagalice skliznuše na mjesto. Odjednom mu se ukazao način da uništi svog starog takmaca, Kuću Vernius, da vrati Dominicu milo za drago za njegovu drskost što mu je preoteo carsku priležnicu Shando, i da se osveti za model novog astrobroda koji je zaprijetio uništenjem carskog sustava pribavljanja prihoda. Oh, ovo će biti veličanstveno! Sjedeći na stubama koje su vodile do kristalnog pijedestala prijestolja, Hasimir Fenring nije shvaćao zbog čega se Car tako zadovoljno smiješi. Tišina je potrajala. Upitao se nema li to veze s djelovanjem sporog čomurkija koji mu je izjedao um. Starac će uskoro postati sve iracionalniji i paranoičniji. A poslije toga će umrijeti. Užasnom smrću, nadam se. Ali prije toga, svi potrebni kotačići bit će stavljeni u pogon. "Da, Hidare Fen Ajidica. Mislim da imamo odgovarajuće mjesto za vas", izjavi Elrood. "Savršeno mjesto." Dominic ne smije ništa saznati dok ne bude prekasno, pomisli Car. A onda mora otkriti tko mu je to učinio. Prije nego što umre. Vremenska usklađenost mora i ovdje, kao i u tolikim drugim carskim poslovima, biti precizna. 29. Svemirski Ceh stoljećima se trudio da naše elitne Navigatore obavije tajanstvenošću. Njih poštuju svi, od najnižeg pilota do najnadarenijeg Kormilara. Oni žive u spremnicima sa začinskjm plinom, vide sve staze koje vode kroz prostor i vrijeme, sprovode brodove do najudaljenijih dijelova Carstva. Ali nitko ne zna koliku cijenu u svojoj ljudskosti plaćaju da bi postali Navigatori. To mora ostati tajna, jer kada bi se saznala prava istina, svi bi nas sažaljevali.
Priručnik za obuku Svemirskog Ceha, Udžbenik za Kormilare (povjerljivo). STROGI STIL zgrade cehovske ambasade nimalo nije sličio ostatku ixijanskog veličanstvenog grada stalaktita. Zgrada je bilo sumorna, svrsishodna i siva među svjetlucavim i gizdavim kulama u špilji. Svemirski Ceh imao je druge prioritete umjesto ukrašavanja ili raskoši. Danas će C'tair i D'murr Pilru biti testirani za Navigatore Ceha. C'tair nije znao bi li trebao biti uzbuđen ili užasnut. Dok su braća blizanci stupala rame uz rame preko zaklonjenog kristalnog puta od Velike Palače, C'tairu se zgrada ambasade učinila toliko estetski odbojna da je već počeo razmišljati o tome da se okrene i odustane. Taj nedostatak sjaja činio mu se tim čudniji, ima li se u vidu neizmjerno bogatstvo Ceha. Kao da je razmišljao o istom, ali i došao do suprotnog zaključka, D'murr pogleda svog brata C'taira i reče: "Kada se pred umom cehovskog Navigatora jednom rastvore čuda svemira, nisu mu potrebni više nikakvi ukrasi. Kako se bilo kakav ukras može mjeriti s čudima koja Navigator vidi na jednom jedinom putovanju kroz nabirani svemir? Svemir, brate! Čitav svemir." C'tair kimne glavom, priznavši mu da je u pravu. "U redu, obojica ćemo od sada morati promijeniti mjerila. 'Razmišljaj izvan kutije' - sjećaš se što nam je stari Davee Rogo često govorio? Perspektiva će se... promijeniti." Ako položi ispit, morat će biti dorastao izazovu, premda nije baš žudio za tim da napusti prelijepi špiljski grad Vernii. Njegova majka S'tina bila je uvaženi cehovski bankar, a otac poštovani veleposlanik, njih dvoje su - uz pomoć Earla Verniusa - omogućili blizancima ovu izuzetnu priliku. Ix će se ponositi njima. Možda će netko jednog dana postaviti kakav kip u njegovu čast, ili nazvati neku bočnu špilju po njemu i njegovom bratu... Dok im je otac obavljao diplomatske dužnosti zajedno s Carem i tisuću službenika na Kaitainu, njegovi sinovi blizanci boravili su u podzemnom gradu, dotjerujući se i pripremajući se za 'više stvari'. Tijekom djetinjstva provedenog pod zemljom, C'tair i njegov brat često su bili u cehovskoj zgradi kako bi posjetili majku. Do sada su uvijek u toj zgradi bili gosti, ali ovog puta blizanci će proći mnogo strožu provjeru. C'tairova budućnost bit će određena za nekoliko sati. Bankari i stručnjaci za trgovinu bili su ljudska bića, činovnici. Ali Navigator je bio nešto znatno više. Bez obzira na to koliko se trudio djelovati samouvjereno, C'tair uopće nije bio siguran da će proći vrlo teške testove. Tko je on da misli kako može postati jedan od elitnih cehovskih Navigatora? Njegovi roditelji na visokim položajima samo su blizancima osigurali mogućnost da budu uzeti u obzir, bez ikakvih jamstava. Može li on uspjeti? Je li on zaista bio toliko
poseban? Prošao je rukom kroz tamnu kosu i osjetio znoj na vrhovima prstiju. "Ako se pokažete dobri na testovima, obojica ćete postati važni predstavnici Svemirskog Ceha", rekla im je majka, smiješeći se ponosno. "Vrlo važni." C'tair je osjetio knedlu kako mu raste u grlu, a D'murr se isprsio. Kailea Vernius, princeza vladajuće Kuće na Ixu, također im je poželjela uspjeh. C'tair je slutio da se Earlova kćerka samo poigrava s njima, ali i on i brat uživali su s njom koketirati. Povremeno su se čak pravili da su ljubomorni kada bi Kailea usput spomenula mladog Leta, nasljednika Kuće Atreida. Huškala je blizance jednog protiv drugog, i on i D'murr pristajali su na dobronamjerno rivalstvo zbog njezine naklonosti. Ipak je sumnjao da bi njihove obitelji ikada pristale na ovu vezu, što znači da u tome nije bilo budućnosti. Ako C'tair pristupi Cehu, dužnosti će ga odvesti daleko od Ixa i podzemne metropole koju je toliko volio. Ako postane Navigator, mnoge stvari će se promijeniti... Stigli su pred prijamnu odaju ambasade pola sata prije. D'murr je koračao pokraj svog uznemirenog brata, koji je bio kao začaran i potpuno isključen, kao da se usredotočio jedino na svoje misli i želje. Iako su ova dva mladića bila ista po izgledu, D'murr je djelovao mnogo snažnije, bio je znatno predaniji izazovu, a C'tair je samo nastojao oponašati ga. Dok su bili prostoru predviđenom za čekanje, gutao je knedle i ponavljao riječi koje su obojica poput mantre izgovarali jutros u svojim odajama. Želim postati Navigator. Želim pristupiti Cehu. Želim napustiti Ix i ploviti zvjezdanim putovima, uma sjedinjenog sa Svemirom. Imali su po sedamnaest godina i obojica su se osjećali premladi da bi izdržali jedan tako strog selektivni proces, koji će njihov život odrediti za svagda, bez obzira na to što bi kasnije mogli odlučiti. Ceh je, međutim, želio savitljive i prilagodljive umove u tijelima koja su dovoljno sazrela. Navigatori koji su počeli obuku mladi često su postajali najbolji stručnjaci, a neki od njih čak su dostigli najviši rang Kormilara. Oni kandidati, međutim, koji bi bili uzeti prerano, mogli su mutirati u sablasna obličja pogodna jedino da obavljaju sitne poslove. Najgore pogreške su bile podvrgavane eutanaziji. "Jesi li spreman, brate?" upita D'murr. C'tair je crpio snagu i polet iz samouvjerenosti svog brata blizanca. "Potpuno", odgovori on. "Već sutra ćemo biti Navigatori, ti i ja." Boreći se protiv zlih slutnji, C'tair je uvjeravao samog sebe da želi ovo; dokazat će da je sposoban, učinit æe èast svojoj obitelji... ali nikako se nije mogao osloboditi crva sumnje koji ga je nagrizao. Ako ćemo iskreno, on nije želio napustiti Ix. Njegov otac, veleposlanik, usadio je obojici sinova duboko divljenje prema podzemnim čudima inženjerstva, inovacija i tehnološkoj domišljatosti ovog planeta. Nije bilo svijeta sličnog Ixu u cijelom carstvu.
I, naravno, ako ode, Kailea će za njega zauvijek biti izgubljena. Kada su bili pozvani da dublje zađu u labirint ambasade, blizanci prođoše kroz portal, jedan pokraj drugog, osjećajući se strašno usamljeni. Nisu imali pratnju, nikoga da ih slavi ako pobjede ili utješi ako ne uspiju. Otac im čak nije ni bio ovdje da im pruži podršku; veleposlanik je nedavno upućen na Kaitain zbog priprema za još jedan sastanak nekog pododbora Landsraada. Tog jutra, dok se odlučujući trenutak sve više približavao, a C'tair i D'murr sjedili su za stolom u rezidenciji veleposlanstva, birajući raznobojna peciva za doručak, S'tina im je pustila holo-poruku koju je otac snimio za njih. Nisu baš bili pri teku, ali su zato slušali riječi Cammara Pilrua. C'tair se trudio razabrati neke posebne nagovještaje ili nešto novo saznati, bilo što što bi mu moglo biti od koristi. Međutim, veleposlanikova treperava slika samo ih je hrabrila i upozoravala, nalik na odjek rutinskih govora koje je održao toliko puta obavljajući svoju diplomatsku dužnost. Nakon što ih je još jednom zagrlila, majka se u svakog ponaosob zagledala prije nego što je požurila na posao u stožer cehovske banke koja je zauzimala onaj dio sumorne zgrade što je sada počivao pred njima. S'tina je željela biti uz sinove tijekom testiranja, ali je Ceh to zabranio. Testiranje za Navigatora bilo je potpuno privatna i osobna stvar. Obojica su morala kroz to proći sami, oslanjajući se jedino na vlastite sposobnosti. Majci nije preostalo drugo nego da tijekom testiranja bude u svojom uredu, brižna i zadubljena u misli. Dok se S'tina pozdravljala s njima, uspjela je prikriti glavninu očaja i užasa koje je osjećala. C'tair je na trenutak primijetio nešto od toga, ali D'murr nije. Pitao se što je majka prikrila od njih tijekom priprema za test. Zar ona ne želi da uspijemo ? Navigatori su bili legende, obavijeni velom tajne i praznovjerja iza kojih je stajao Ceh. C'tair je čuo govorkanja o tjelesnim izobličenjima i trajnim oštećenjima koja stalni boravak u koncentriranom začinu može nanijeti ljudskoj psihi. Nijedan čovjek izvana nikada nije vidio nekog Navigatora, pa kako su onda ti ljudi znali kakve se promjene događaju u tijelu nekoga s tako izuzetnim mentalnim sposobnostima? On i brat podsmijehivali su se smiješnim nagađanjima, uvjeravajući jedan drugoga kako su te glasine pretjerane. Ali jesu li doista pretjerane? Čega se majka plašila? "C'taire - koncentriraj se! Djeluješ uznemireno", reče D'murr. Glas kojim mu je C'tair odgovorio bio je upadljivo sarkastičan. "Uznemiren? Nego što! Pitam se zašto! Moramo se podvrći najtežem testu u životu, a nitko ne zna kako da se pripremi za njega. Bojim se da se nismo dovoljno pripremili." D'murr ga pogleda zabrinuto i uhvati za ruku. "Može ti se dogoditi da ne prođeš zbog te nervoze, brate. Test za Navigatora ne podrazumijeva učenje. Potrebni su prirodna sposobnost i
potencijal za proširenje uma. Morat ćemo sigurni prijeći kroz prazninu. Sada je na tebe red da se sjetiš što nam je stari Davee Rogo govorio: 'Uspješan možeš biti samo onda ako dopustiš svom umu da prijeđe granice koje su drugi ljudi sebi postavili.' C'taire, daj maha svojoj mašti i prijeđi tu granicu sa mnom." Samouvjerenost njegovog brata izgledala je nepokolebljiva, i C'tair nije imao drugog izbora nego da kimne glavom. Davee Rogo — sve do ovog jutra godinama nije pomislio na osakaćenog i ekscentričnog ixijanskog pronalazača. Kada su imali deset godina, blizanci su sreli slavnog izumitelja Rogoa. Upoznao ih je njihov otac, napravljeni su njihovi hologrami s tim čovjekom za veleposlanikovu policu sa slikama, a odmah potom otac je požurio na susret s drugim važnim ljudima. Dječaci su, međutim, nastavili razgovor s pronalazačem, i on ih je pozvao da posjete njegov laboratorij. Rogo se zatim proglasio za službenog mentora C'taira i D'murra, što je i ostao tijekom dvije sljedeće godine, sve do svoje smrti. Blizancima je ostao samo savjet Daveeja Rogoa i njegova uvjerenost da će uspjeti. Rogo bi me grdio zbog mojih sumnji, pomisli C'tair. "Razmisli, brate. Kako čovjek vježba prebacivanje ogromnih brodova iz jednog zvjezdanog sustava u drugi u jednom treptaju oka?" Da bi mu to pokazao, D'murr namignu. "Proći ćeš. Obojica ćemo proći. Pripremi se za plivanje u začinskom plinu." Dok su se približavali unutrašnjoj recepciji ambasade, C'tair se zagleda u podzemni grad Vernii, iza svjetlucavih nizova sjajnih kugli koje su osvjetljavale mjesto na kome se već radilo na novom astrobrodu. Možda će jednog dana upravljati upravo tom letjelicom. Sjetivši se kako je Navigator koji im je došao u posjet izveo ogromni novi astro-brod iz špilje u otvoreni svemir, mladić osjeti plimu želje. Volio je Ix, želio je ostati ovdje, želio je još jednom vidjeti Kaileu - ali također je želio biti Navigator. Braća su se predstavila i ostala čekati. Stajali su šuteći kod mramornog pulta od plaza, zadubljeni u vlastite misli, kao da bi trans mogao povećati njihove izglede na uspjeh. Potpuno ću otvoriti um, bit ću spreman na sve. Nadzornica za testiranje, skladnih oblika, pojavi se u širokom sivom odijelu. Cehovski amblem beskonačnosti bio joj je prišiven na ovratniku, ali osim toga nije nosila nikakav nakit niti ukrase. "Dobro došli", pozdravi ih ona, ne predstavivši se. "Ceh traga za onima koji su najnadareniji, jer je naš posao od najveće važnosti. Bez nas, bez putovanja kroz svemir, tkanje Carstva bi se rašilo. Razmislite o tome i shvatit ćete koliko izbirljivi moramo biti." Nijednom se nije nasmiješila. Imala je kratko podšišanu crvenkasto-smeđu kosu. C'tairu bi bila privlačna u svakom drugom trenutku, ali ovog časa mogao je razmišljati samo o predstojećem ispitu. Opet provjerivši njihove papire, nadzornica je odvela braću do izdvojenih, zasebnih prostorija za testiranje.
"Ovo je pojedinačni test, i svaki od vas mora se sam s njim suočiti. Nema načina na koji biste mogli varati, čak ni pomoći jedan drugome", reče ona. Uznemirivši se zbog činjenice da će biti razdvojeni, C'tair i D'murr se pogledaše, a zatim bez riječi poželješe jedan drugom sreću. Vrata prostorije se zatvoriše iza D'murra bučno i prijeteći. U ušima mu je pucalo od razlike u zračnom pritisku. Bio je sam, izrazito sam — ali je znao da je dorastao izazovu. Samouvjerenost je pola dobivene bitke. Primijetio je da su zidovi oklopljeni, pukotine začepljene, da nema ventilacije. Plin je šišteći ulazio kroz jedini otvor na stropu... sve gušći oblaci narančaste boje i oštrog mirisa palili su mu nozdrve. Otrov? Droge? A onda je D'murr shvatio što mu je Ceh pripremio. Melange. Zatvorivši oči, nepogrešivo je osjetio cimetni miris dragocjenog začina. Gusti melange, nevjerojatno gust u ovom izoliranom zraku, ispunjavao je prostoriju i prodirao u svaki njegov dah. Znajući vrijednost začina s Arrakisa zahvaljujući majčinom predanom radu u cehovskoj banci, D'murr udahne još jednom punim plućima. Koliko samo ovo košta! Nije ni čudo što Ceh ne testira svakoga — cijena jednog ispitivanja bila bi dovoljna da se izgradi čitav kompleks za stanovanje na nekom drugom planetu. Bogatstvo kojim je upravljao Svemirski Ceh - u bankarstvu, prijevozu i istraživanjima — izazivalo je kod njega strahopoštovanje. Ceh je dopirao do svuda, dodirivao svakoga. Želio je biti dio toga. Zašto bi im bili potrebni bezvrijedni ukrasi kada imaju toliko začina? Osjećao je kako se mogućnosti vrte svuda oko njega poput detaljnih reljefnih karata, s naborima i križanjima, odredišnim točkama i stazama koje su vodile u prazninu i iz nje. Otvorio je um kako bi ga začin mogao prenijeti bilo kuda u svemiru. To mu je izgledalo sasvim prirodno. Kada je narančasta magla potpuno obavila D'murra, on više nije mogao vidjeti bezlične zidove prostorije za testiranje. Osjetio je kako mu se melange probija u svaku poru i stanicu. Taj osjećaj bilo je veličanstven! Zamislio je sebe kao obožavanog Navigatora koji širi svoj um do najudaljenijih obala carstva, obuhvaćajući sve... D'murr se vinuo u visine, ne napustivši odaju za testiranje — ili je barem on tako mislio. Test je bio daleko gori nego što je C'tair mogao i zamisliti. Nitko mu nikada nije rekao što da očekuje. Uopće nije dobio priliku da bilo što učini. Začinski plin počeo ga je gušiti, u glavi mu se vrtjelo, svim silama se trudio zadržati nadzor nad sobom. Prejaka doza melangea toliko ga je omamila da se nije mogao sjetiti ni tko je niti zašto je tu. Borio se da ostane koncentriran, ali se ubrzo izgubio... Kada je konačno došao k svijesti, odjeća mu je bila čista, a kosa i koža svježe oprani (možda zato da bi Ceh vratio svaku česticu začina).
Crvenokosa nadzornica skladnih oblina pogleda ga odozgo. Uputila je C'tairu ljubak tužan osmijeh i zavrtjela glavom. "Blokirao si svoj um pred začinskim plinom i na taj način si se vezao za normalan svijet." Njezine sljedeće riječi dočekao je kao osudu na smrt. "Ceh te ne može iskoristiti." C'tair se podigne u sjedeći položaj, kašljući. Onjušio je zrak, i opet osjetio golicanje u nozdrvama od snažnog mirisa cimeta. "Žao mi je. Nitko mi nije objasnio što bih trebalo..." Pomogla mu je ustati, nestrpljiva da ga što prije izvede iz zgrade ambasade. Imao je dojam da umjesto srca ima istopljeno olovo. Nadzornica nije bila obvezna da mu odgovara dok ga je izvodila iz prijamnice. C'tair se osvrnuo uokolo, tražeći brata, ali čekaonica je bila prazna. A onda je saznao da njegov neuspjeh nije bio ono najgore s čime se morao suočiti. "Gdje je D'murr? Je li on uspio?" C'tairov glas bio je pun nade. Nadzornica kimne glavom. "Zadivljujuće." Ispružila je ruku prema izlazu, ali on se osvrnuo i opet pogledao prema unutrašnjem hodniku i zapečaćenoj prostoriji za testiranje u koju je ušao njegov brat. Morao je čestitati D'murru, iako je ta pobjeda sada imala gorkosladak ukus. Barem će jedan od njih postati Navigator. "Nikada više nećeš vidjeti svoga brata", hladno objavi nadzornica. Prepriječila mu je put tako da se nije mogao vratiti unutra. "D'murr Pilru je sada naš." Došavši k sebi poslije trenutnog šoka, C'tair promakne pokraj nadzornice i otrči do zapečaćenih vrata. Počne udarati rukama po njima i vikati, ali nije dobio nikakav odgovor. Već nakon nekoliko trenutaka, okružiše ga stražari Ceha - više službeni nego grubi - i odvojiše ga od njih. Bijući još donekle ošamućen zbog nenaviknutosti na izlaganje melangeu, C'tair nije shvatio kamo ga vode. Žmirkajući zbunjeno, našao se na kristalnom putu izvan kockastog, sivog veleposlanstva. Ispod njega, na drugim pločnicima i ulicama vrvjelo je od prometa i pješaka koji su putovali od jedne do druge kule. Osjetio se usamljeniji no ikad. Nadzornica zadužena za testiranje stajala je na stubama ambasade, onemogućujući C'tairu da se vrati unutra. Iako mu je majka radila u nekom bankarskom odjelu, C'tair je znao da su vrata ove zgrade, kao i vrata budućnosti na koju je toliko računao, sada zauvijek zatvorena za njega. "Raduj se zbog svog brata", doviknu mu nadzornica sa stuba, konačno s nešto života u glasu. "Ušao je u jedan drugi svijet. Sada je u stanju putovati do mjesta koja ti ne možeš ni zamisliti." "Nikada ga više neću moći vidjeti, niti razgovarati s njim?" upita C'tair, osjetivši se kao da su mu otkinuli jedan dio tijela.
"Sumnjam", odgovori nadzornica, prekriživši ruke na grudima. Na licu je imala izraz kao da mu se ispričava. "Osim ako ne... doživi povratak. Već prvoga puta, tvoj brat je tako potpuno uronio u začinski plin da je istog časa započeo... proces preobražaja. Ceh ne može zauzdati takav talent. Već se počeo mijenjati." "Vratite ga", reče C'tair, očiju punih suza. Molio se za svog brata. "Samo na kratko." Želio se radovati zbog uspjeha svog brata blizanca, ponositi njime. D'murr je položio test koji je toliko značio obojici. Blizanci su oduvijek bili vrlo bliski. Kako će uopće nastaviti jedan bez drugog? Možda majka može iskoristiti svoje veze u cehovskom bankarstvu, kako bi im barem pružili priliku da se oproste. Ili bi možda otac mogao iskoristiti svoje veleposlaničke povlastice da vrati D'murra. C'tair je, međutim, znao da se to nikada neće dogoditi. Upravo je to shvatio. Majka je to već znala, bojala se da će izgubiti oba sina. "Proces je, u najvećem broju slučajeva, nepovratan", reče nadzornica odlučno. Stražari cehovskog osiguranja izađoše van i stadoše pokraj nje, kako C'tair ne bi postupio nerazumno i pokušao na silu prodrijeti unutra. "Vjeruj mi", reče nadzornica. "Ti ne želiš da ti se brat vrati." 30. Ljudsko tijelo je stroj, sustav organskih spojeva, tekućih vodiča, električnih impulsa; slično tome, vlada je stroj interaktivnih društava, zakona, kultura, nagrada i kazni, oblika ponašanja. Na kraju, sam svemir je stroj, planeti kruže oko sunaca, zvijezde su okupljene u jata, jata i druga sunca tvore galaktike… Naš je posao da to postrojenje održavamo u ispravnom stanju. Unutrašnja škola za Suk liječnike, Osnovno učenje. KRUNSKI PRINC SHADDAM i kancelar Aken Hesban, obojica namršteni, promatrali su približavanje patuljastog, kvrgavog čovjeka koji je usprkos tome koračao kao da je mutellianski div. Poslije mnogo godina obuke i teškog vježbanja, svi Suk liječnici izgleda da su bili skloni da sami sebe shvaćaju preozbiljno. "Taj Elas Yungar više sliči na nekog cirkusanta nego na uvaženog liječnika", primijeti Shaddam, gledajući izvijene obrve, crne oči i čeličnosivi konjski rep. "Nadam se da zna što radi. Želim da moj jadni, bolni otac dobije najbolju moguću njegu." Stojeći pokraj njega, Hesban povuče jedan svoj dugačak brk, ali ništa ne reče. Na sebi je imao plavu odoru sa zlatnim ornamentima, koja se spuštala do poda. Godinama je Shaddam osjećao odbojnost prema tom pompoznom čovjeku koji se stalno motao oko njegovog oca i zakleo se da će odmah izabrati novog kancelara nakon što preuzme prijestolje. A pod
uvjetom da ovaj Suk liječnik ne otkrije što je uzročnik Elroodovog sve lošijeg zdravstvenog stanja, Shaddamov uspon prema prijestolju ostat će neugrožen. Hasimir Fenring je tvrdio da čak ni sve znanje izvrsne Unutrašnje škole za Suk liječnike nije moglo zaustaviti ono što je bilo stavljeno u pokret. Kemijski katalizator ubačen u starčev mozak nije se mogao otkriti nijednim detektorom otrova, jer on, zapravo, i nije bio otrov sam po sebi; tek u prisustvu začinskog piva pretvarao se u pogubnu tvar. A što se stari Elrood osjećao gore i gore, to je unosio u organizam sve veće i veće količine piva. Otprilike metar visok, patuljasti liječnik imao je glatku kožu, ali zato pronicljive oči koje su nagovještavale neizmjerno medicinsko znanje ugrađeno u njegov um. Crna tetovaža u obliku dijamanta stajala je po sredini Yungarovog izboranog čela. Konjski rep čelično-sive kose, obuhvaćen srebrnim Suk prstenom, bio je duži nego u neke žene, sežući gotovo do poda. Ne trošeći više vrijeme na ljubaznosti, Elas Yungar prijeđe na stvar. "Prihvaćate da nam platite?" Pogledao je prvo kancelara, zatim krunskog princa, na kome se njegov pogled i zaustavi. ' Novi računi moraju biti otvoreni prije nego što počnemo liječenje. Imajući u vidu Careve godine, njegovanje se može odužiti... i na kraju se pokazati beskorisno. On mora platiti svoje račune kao i svaki drugi građanin. Kralj, rudar, pletać košara — nama je svejedno. Svako ljudsko biće želi biti zdravo, a mi ne možemo liječiti svakoga. Naša njega dostupna je samo onima koji su voljni i sposobni platiti je." Shaddam spusti ruku na kancelarov rukav. "Ah, da, nećemo štedjeti na zdravlju moga oca, Akene. Sve je već sređeno." Stajali su na pragu visokih lučnih vrata carske odaje za primanja, ispod raskošnih fresaka na stropu koje su prikazivale epske događaje iz povijesti obitelji Corrino: krv Džihada, očajnička posljednja obrana na mostu Hrethgir, uništenje strojeva koje misle. Shaddam je oduvijek smatrao drevnu carsku povijest nezanimljivom i dosadnom, potpuno nevažnom za njegove tekuće ciljeve. Ta prošla stoljeća nisu važna — jedino se nadao da neće isto toliko vremena biti potrebno da dođe do promjena u dvorcu. U zvonkoj dvorani, veličanstveno prijestolje optočeno draguljima Padišaha Cara stajalo je izazovno prazno. Dvorski dostojanstvenici i nekoliko pripadnica reda Bene Gesserit odjevenih u tamne odore kretalo se pokrajnjim hodnicima i nišama, trudeći se da ostanu neprimijećeni. Dva teško naoružana Sardaukara stajala su u stavu mirno na stubama kocke. Shaddam se pitao bi li ovog trenutka poslušali neki njegov nalog, znajući da mu otac leži bolestan u svojim odajama. Odlučio je to ne provjeravati. Još je rano. "S obećanjima smo svi upoznati", odgovori liječnik. "Pa ipak, želim prvo vidjeti uplatu." Tvrdoglav u ophođenju, drsko ne skidajući pogled sa
Shaddama, iako krunski princ nije mnogo govorio, Yungar je odlučio igrati čudne igre moći, ali ubrzo će sve doći na svoje mjesto. "Želite da vam se plati prije nego što uopće pogledate pacijenta?" zapanji se kancelar. "Što je vama hitnije, čovječe?" Dr Yungar se konačno udostojao pogledati Hesbana. "I ranije ste poslovali s nama, kancelaru, i poznati su vam troškovi pripremanja jednog Suk liječnika, potpuno obučenog." Kao nasljednik zlatnog lavljeg prijestolja, Shaddam je bio upoznat s pripremama carskih Suk liječnika, koje su jamčile potpunu odanost pacijentu. Tijekom stoljeća povijesti medicine, nitko nikada nije uspio preobratiti nekog tko je diplomirao u Unutrašnjoj školi. Pojedini dvorjani imali su muke da usklade legendarnu odanost Suk liječnika sa svojom bezgraničnom pohlepom. Liječnici nikada nisu odustajali od svog nedvosmislenog, premda neformalnog stava da neće liječiti nikoga — čak ni Cara — na osnovu pukog obećanja da će im troškovi biti nadoknađeni. Suk liječnici nisu davali kredit. Isplata je morala biti opipljiva i brza. Yungarov ton postane irititantno piskutav. "Iako nismo istaknuti kao Mentati ili pripadnice reda Bene Gesserit, Suk Škola je ipak jedna od najvećih u carstvu. Samo moja oprema košta više od većine planeta." Yungar pokaza na suspenzorski kontejner pokraj sebe. "Vaša uplata ne ide, naravno, meni osobno. Ja sam samo čuvar, čuvam je kao opunomoćenik. Kada se vratim, vaši krediti odlaze sa mnom u Suk Školu i bit će namijenjeni za dobrobit čovječanstva." Hesban ga je promatrao s neskrivenim prezirom; lice mu se zarumenjelo, a brkovi su mu se trzali. "Ili barem za dobrobit onog dijela čovječanstva koje je u stanju pružiti sebi vaše usluge." "Upravo tako, kancelaru." Vidjevši da je liječnik nepokolebljiv i da i dalje pridaje samome sebi neprimjerenu važnost, Shaddam slegne ramenima. Upitao se hoće li moći obaviti bilo kakve promjene, kada sjedne na to prijestolje, kojima bi ovim Suk liječnicima pokazao gdje im je mjesto... Obuzdao je misli koje su mu odlutale. Sve u svoje vrijeme. Uzdahnuo je. Njegov otac Elrood dopustio je da mu iz ruku iskliznu mnoge kontrole. Fenring je bio u pravu. Koliko god da je Shaddam prezirao prljati ruke krvlju, uklanjanje starog Cara bilo je neophodno. "Ako su troškovi liječenja vaša najveća briga", primijeti Suk liječnik, blago pokudivši kancelara, "nitko vam ne brani da angažirate nekog jeftinijeg liječnika koji bi liječio Cara Poznatog Svemira." "Dosta prepirke. Pođite sa mnom, doktore", reče Shaddam, preuzevši stvar u svoje ruke. Dr Yungar kimne glavom i okrenu leđa kancelaru, kao da je ovaj netko potpuno nebitan.
"Sada mi je jasno zašto nosite tetovažu u obliku dijamanta na čelu , zareži Hesban dok ih je slijedio. "Stalno vam je na pameti samo blago." Krunski princ ih povede do osigurane dvorane i prođe kroz treperavu električnu zavjesu do unutrašnjeg trezora. Na zlatnom stolu u središtu prostorije ležali su privjesci od opafira, danikini melangea, i djelomično otvorene vrećice na preklapanje u kojima se vidjelo svjetlucavo su-kamenje. "To će biti dovoljno", reče Suk. "Osim ako se ne pokaže da je liječenje zahtjevnije nego što očekujemo." U pratnji svoje lebdeće opreme koja je podsjećala na odanog psa, liječnik se, vukući noge, vratio istim putem. "Poznat mi je put do Carevih odaja." Bez daljih objašnjenja, Yungar je pohitao kroz vrata i nastavio velikim stubištem koje je vodilo do spavaćih odaja pod stražom, u kojima se Car odmarao. Sardaukari ostadoše kod polja sile koje je štitilo riznicu, dok su Shaddam i Hesban pohitali za liječnikom. Fenring već sigurno čeka pokraj uzglavlja čovjeka na umoru, ispuštajući one svoje iritirajuće zvukove i pazeći da nikakvo liječenje ne uspije. Oronuli Car ležao je na ogromnom krevetu ispod baldahina od najfinije mer-svile izvezene na pradavni teranski način. Krevetski stupovi bili su od izrezbarene uke, brzorastućeg drveta s Elacce. Fontane smještene u nišama u zidovima žuboravo su izbacivale mlazove svježe vode. Miomirisne prigušene sjajne kugle lebdjele su u kutevima prostorije. Dok su Shaddam i Fenring stajali i promatrali, Suk liječnik je pokretom ruke otpustio slugu u livreju i popeo se uz dvije niske stube do kreveta. Tri ljupke carske priležnice nalazile su se iza oboljelog čovjeka, kao da ga je njihovo prisustvo moglo osnažiti. Starčev zadah osjećao se u zraku i pokraj uključene ventilacije i miomirisa. Car Elrood imao je na sebi kraljevski saten i staromodnu noćnu kapicu koja mu je pokrivala skalp prekriven žućkastim pjegama. Ležao je preko prekrivača, jer se žalio da mu je prevruće. Djelovao je umorno, jedva držeći oči otvorene. Shaddam je bio zadovoljan kada je vidio koliko se zdravlje njegovog oca upadljivo pogoršalo od posjeta veleposlanika Tleilaxa. Elrood je i dalje imao dobre i loše dane, kao i neugodnu naviku da vrati vitalnost poslije značajnih pogoršanja, kao što je bilo ovo sada. Visoki vrč hladnog začinskog piva počivao je na poslužavniku uz njegovu ruku, s prstima nalik na pandže ukrašene prstenjem, pokraj drugog praznog vrča. A na krevetskom baldahinu, Shaddam je primijetio kukcolike pipke detektora otrova. Sigurno si žedan, oče, pomisli Shaddam. Popij još malo piva. Liječnik otvori suspenzorski kontejner u kome se ukazaše sjajni instrumenti, skeneri i raznobojne epruvete s tekućinama za testiranje. Posegavši unutra, Yungar izvadi nekakav mali, bijeli uređaj, kojim prijeđe iznad Elrooda.
Nakon što mu je skinuo satensku noćnu kapicu i otkrio znojni skalp, dr Yungar je počeo skenirati i Elroodovu lubanju; podigao je starčevu glavu kako bi je ispitao sa svih strana. Car je djelovao sitno, slabo i staro, dok se gunđavo bunio zbog ove neugodnosti. Shaddam se upitao kako li će on izgledati za sto pedeset godina... nadajmo se na kraju duge i slavne vladavine. Potisnuo je osmijeh i zadržao dah tijekom ovog ispitivanja. Fenring, koji je stajao pokraj njega, ostane smiren i dalek. Samo se kancelar mrštio. Liječnik povuče skener, a zatim se udubi u proučavanje kocke s poviješću bolesti svog carskog bolesnika. Ubrzo zatim objavi ošamućenom starcu: "Čak ni melange ne može vas održavati vječno mladim, sire. U vašim godinama, zdravlje se neminovno počinje pogoršavati. Ponekad ubrzano." Shaddam nečujno odahne s olakšanjem. Elrood je nekako uspio, premda s velikom mukom, pridignuti se u sjedeći položaj u krevetu, a priležnice mu uspraviše urešene jastuke na koje se naslonio. Njegovo izbrazdano mrtvačko lice, nalik na pergament, se namršti. "Ali još prije nekoliko mjeseci osjećao sam se mnogo bolje." "Starenje nije savršena krivulju koja vodi naniže." Liječnik je imao smjelosti to reći nadmoćnim tonom koji je podrazumijevao da Car nije u stanju shvatiti tako složene stvari. "Ljudsko tijelo je kemijska i bioelektrična juha, i promjene su često izazvane naoko nevažnim uzrocima. Jeste li u posljednje vrijeme bili izloženi stresu?" "Ja sam Car!" odbrusi Elrood, ovaj put odgovorivši kao da je Suk nepodnošljivo glup. "Odgovoran sam za mnoge stvari. Svakako da to izaziva stres." "Zašto onda dio poslova ne prebacite na krunskog princa i povjerljive pomoćnike, kao što je ovdje prisutni Fenring? Nećete živjeti zauvijek, znate. Čak ni Car to ne može. Planirajte svoju budućnost." Liječnik samozadovoljno zatvori kontejner. Shaddam osjeti želju da ga zagrli. "Ostavit ću vam recept za lijekove i uređaje koji će vam pomoći da se bolje osjećate." "Jedini recept koji želim je više začina u mom pivu." Elrood dobro potegnu iz vrča, bučno srčući. "Kako želite", odgovori koščati Suk liječnik. On izvadi iz suspenzorskog kontejnera jednu kutiju i spusti je na stolić. "Ovo su uređaji za stimulaciju mišića, u slučaju da vam zatrebaju. Upute su priložena uz svaku jedinicu. Neka ih vaše priležnice upotrijebe kada budete osjećali bolove." "Dobro, dobro", reče Elrood. "Ostavite me sada. Čeka me posao." Naklonivši se, doktor Yungar siđe unatraške niz dvije stube koja su vodile s platforme s krevetom. "Uz vaše dopuštenje, sire."
Car nestrpljivo odmahne čvornatom rukom. Priležnice se uzmotaše, došaptavajući se, gledajući širom otvorenih očiju. Dvije podigoše uređaje za stimulaciju mišiđa i počeše se poigravati kontrolama. Shaddam prošapće jednom poslužitelju da isprati liječnika i kancelara Hesbana koji će se pobrinuti oko isplate. Hesban je očigledno želio ostati u spavaonici i posavjetovati se s bolesnim starcem u vezi s određenim dokumentima i drugim državničkim poslovima, ali Shaddam — osjećajući da je u stanju sam pobrinuti se o tim stvarima — želio je radije ukloniti savjetnika s puta. Kada je Suk otišao, stari Elrood reče sinu: "Možda je liječnik u pravu, Shaddame. Postoji nešto o čemu želim popričati s tobom i Hasimirom. O upravljanju državom i projektu koji želim da se nastavi, bez obzira na moje zdravlje. Obavijestio sam vas o našim planovima na Ixu, i o eventualnom prepuštanju tog planeta Tleilaxima?" Shaddam prevrne očima. Svakako, stara budalo! Fenring i ja smo već obavili glavninu posla. Naša je bila ideja da pošaljemo Liceigrače Tleilaxa na Ix, jer se oni mogu prerušiti i ubaciti među radničku klasu. "Da, oče. Poznati su nam ti planovi." Elrood mahnu rukom da mu priđu, a crte lica mu se smrknuše. Krajičkom oka, Shaddam je primijetio kako Fenring tjera priležnice koje su se motale uokolo, a potom prilazi čuti Careve riječi. "Jutros sam primio šifriranu poruku od naših operativaca na Ixu. Znate za neprijateljstvo između mene i Earla Dominica Verniusa?" "Ah, da — znamo, oče", odgovori Shaddam. Zatim pročisti grlo. "Stare razmirice, ukradena žena..." Elroodove vodnjikave oči zasijaše. "Izgleda da se naš odmetnik Dominic igrao vatrom, trenirajući svoje ljude pomoću pokretnih borilačkih mehova koji skeniraju protivnika i obrađuju podatke kompjuterskim mozgom. Također je prodavao te 'inteligentne strojeve' na crnom tržištu." "Svetogrđe, sir", promrmlja Fenring. "To nesumnjivo narušava odredbe Velike Konvencije." "Tako je", složi se Elrood, "a to nije jedini prekršaj. Kuća Vernius već izvjesno vrijeme razvija precizna kibernetička poboljšanja. Mehaničke zamijene za tjelesne dijelove. Možemo to iskoristiti." Shaddam se namršti, nagnuvši se naprijed i osjetivši miris kiselkastog začinskog piva u starčevom dahu. "Kiborzi? Ali to su ljudski umovi pridodani tijelima robota, te stoga ne narušavaju odredbe Džihada." Elrood se nasmiješi. "Ali, koliko smo shvatili, bilo je izvjesnih... kompromisa. Bez obzira na to je li točno ili ne, posrijedi je upravo ona vrsta izgovora koja nam je potrebna da bi se posao priveo kraju. Kucnuo je trenutak za akciju. Kuća Vernius na rubu je propasti. Mali poticaj će je srušiti."
"Hmm-m-ah, to je zanimljivo", primijeti Fenring. "Onda će Tleilaxi moći preuzeti uhodane ixijanske pogone za svoja istraživanja." "Ovo je vrlo važno. Vi ćete pratiti kako vodim ovu operaciju", reče Elrood šmrknuvši. "Gledajte i učite. Već sam počeo ostvarivati svoj plan. Ixijanski suboidi su, da tako kažemo, zabrinuti zbog ovakvog razvoja događaja, i mi smo..." Car je zastao da bi ispraznio vrč sa začinskim pivom, podrignuvši na kraju, "...potakli njihovo nezadovoljstvo preko naših predstavnika." Spustivši prazan vrč, Elrood je iznenada postao letargičan. Namjestio je jastuke, legao na leđa i ubrzo zaspao. Razmijenivši značajan pogled s Fenringom, Shaddam pomisli na zavjeru unutar zavjere - na njihov vlastiti udio u događajima na Ixu, kao i na to kako su on i Fenring, prije svega drugog, doveli u vezu majstora Tleilaxa s Elroodom. Trenutno su Bene Tleilaxi, uposlivši vlastite genetski izmijenjene mjenjače oblika, poticali religijske razmirice i nezadovoljstvo među pripadnicima ixijanske niže klase. Za fanatike Tleilaxe, svaki nagovještaj postojanja strojeva koji misle bilo je djelo Sotone, baš kao što su sotonski bili i oni koji su ih proizvodili: Ixijanci. Dok su dva mladića izlazila iz Elroodove odaje, Fenring se nasmiješio, obuzet sličnim mislima. 'Gledaj i uči', kao što je rekla stara budala. Elroode, ti pokroviteljsko kopile, i sam moraš još mnogo toga naučiti — a nije ti preostalo za to dovoljno vremena. 31. Vođe Butlerianskog Džihada nisu na odgovarajući način definirale umjetnu inteligenciju, jer nisu uspjele predvidjeti sve mogućnosti jednog maštovitog društva. Stoga imamo na raspolaganju među područja u kojima možemo manevrirati. Povjerljivo ixijansko pravničko mišljenje. IAKO JE EKSPLOZIJA bila daleko, od udara se zaljuljao stol za kojim su Leto i Rhombur sjedili i proučavali katalog s uzorcima ruda. Komadići ukrasnog plaskrita počeše padati sa stropa iznad njih, na kojem se upravo pojavila dugačka pukotina. Preko jednog od prostranih prozora za promatranje od plaza prijeđe krivudava munja, i on pukne. "Žarkih mu paklova! Što je to bilo?" upita Rhombur. Leto je već skočio na noge, spustivši katalog i davši se u potragu za izvorom eksplozije. Vidio je nekoliko teško oštećenih zgrada na suprotnom kraju podzemne špilje. Dva mladića izmijeniše zapanjene poglede. "Spremi se!" uzviknu Leto, počevši se osvrtati uokolo. "Ovaj, za što da se spremim?"
Leto to nije znao. Zajedno su ušli u jednu od tutorskih odaja u Velikoj palači, gdje su najprije proučavali filozofiju kalkulusa i posljedice Holtzmanovog učinka, a potom ixijanske sustave proizvodnje i raspodjele. Na zidovima oko njih visjele su pradavne slike u hermetički zatvorenim okvirima, uključujući tu i radove starih teranskih majstora Claudea Moneta i Paula Gauguina, s interaktivnim pločicama koje su omogućavale ixijanskim umjetnicima da dograde treću dimenziju. Od kada je Leto prijavio ono što mu se dogodilo u podzemnim tunelima, nije čuo da se više o tome govori niti je primijetio da je provedena bilo kakva istraga. Možda se Earl nadao da će problem jednostavno nestati sam od sebe. Još jedan potres zaljulja sobu. Ovaj je bio bliži, jači. Princ od Ixa uhvati čvrsto stol kako bi spriječio njegovo prevrtanje. Leto pohita do napuklog prozora. "Rhombure, dođi vidjeti!" S izkrižanih prolaza koji su spajali stalaktitske zgrade netko vrisne. Malo ulijevo, jedna transportna kapsula izvan nadzora padala je prema dalekom tlu ubrzo udarivši uz prasak bezbroj kristalnih krhotina, puna putnika sada teško unakaženih. Vrata tutorske prostorije treskom se otvoriše. Zapovjednik Zhaz iz osiguranja palače jurnu unutra, noseći jednu od onih novih pulsnih laspušaka. Slijedila su ga četvorica podređenih, svi naoružani na isti način, svi u srebrnobijelim odorama kuće Vernius. Nikom na Ixu, a ponajmanje samom Earlu, nikada nije palo na pamet da će Letu ili Rhomburu biti potrebna osobna zaštita. "Pođite s nama, mladi gospodari!" reče Zhaz, teško dišući. Čovjekove tamne oči, povrh četvrtaste smeđe brade, sijevnuše od uzbuđenja kada je uočio kako padaju djelići stropa, a potom i napukli prozorski plaz. Iako je bio spreman boriti se na život i smrt, Zhaz uopće nije shvaćao što se to događa u inače mirnom gradu Verniiju. "Što je bilo, satniče?" upita Rhombur, dok ih je stražarska pratnja požurivala da izađu u hodnik, u kojem je osvjetljenje treperilo. Glas mu je na trenutak zadrhtao, a onda postao jači, kao što i dolikuje Earlovom nasljedniku: "Recite mi — je li moja obitelj sigurna?" Ostali stražari i članovi ixijanskog dvora trčali su na sve strane. Svuda su odjekivali uzbuđeni povici, kreštavi i prodorni, kao protuteža novoj eksploziji. Odnekud ispod dopirao je metež gomile, tako dalek da je sličio na muklo mrmljanje. Leto ubrzo prepozna zujanje laserske paljbe. Još i prije nego što je satnik odgovorio Rhomburu, Leto je naslutio izvor nereda. "Došlo je do izvjesnih nevolja sa suboidima, gospodari!" doviknu Zhaz. "Ne brinite — uskoro će sve biti pod nadzorom." On dodirne dugme na opasaču i do tog časa nevidljiva vrata otvoriše se u zidu od mramora i zrcala. Zapovjednik i osiguranje toliko su se dugo pripremali za velike
napade izvana, da se, izgleda, nisu znali nositi s pobunom iznutra. "Tamo ćete biti na sigurnom. Siguran sam da vas vaša obitelj tamo već čeka." Kada su se dvojica mladića sagnula i prošla kroz niska poluvrata iza zrcala, ulaz se zatvorio za njima. Pri žutoj rasvjeti sjajnih kugli za posebne prilike, Leto i Rhombur potrčaše duž elektromagnetne tračnice, dok je zapovjednik straže mahnito vikao u sićušni ručni komunikator. Svjetlost boje lavande zračila je s malog uređaja i Leto začuje metalni glas koji mu odgovori: "Pomoć stiže!" Nekoliko sekunda kasnije oklopljena kola uz tutnjavu dojuriše natkrivenom tračnicom i škripavo zakočiše. Zhaz se ukrca s dvojicom mladih nasljednika i dva stražara, ostavivši ostale da brane izlaz. Leto se sruši na stražnje sjedalo, a Zhaz i Rhombur sjedoše naprijed. Kola krenuše. "Suboidi su raznijeli dva dijamantna stupa", zadihano objavi Zhaz, ne skidajući oči s ekrana boje lavande na svom komunikatoru. "Urušio se dio planetne kore nad nama." Lice mu je posivjelo od nevjerice i on se počeša po smeđoj bradi. "To je nemoguće. Leto, koji je već odavno primijetio znake nailaska oluje, bio je svjestan da je situacija sigurno još mnogo gora nego što je kapetan straže pretpostavljao. Problemi Ixa neće biti riješeni za jedan sat. Jedan metalni glas počne podnositi izvještaj, djelujući očajnički. "Suboidi nadiru iz nižih razina! Kako su... kako su postali tako organizirani?" Rhombur opsuje, a Leto značajno pogleda svog zdepastog prijatelja. Pokušao je upozoriti Ixjance, ali previdio je jednu važnu činjenicu. Kuća Vernius uopće nije bila voljna razmotriti ozbiljnost situacije. Sigurnosni pojas u kabini obujmi Leta čim se smjestio, a kola nastaviše ubrzavati uz glatko zujanje, jureći naviše prema špiljama skrivenim u stjenovitom stropu. Satnik Zhaz baratao je oko zapovjedne ploče u prednjem dijelu kabine. Prsti su mu brzo letjeli po komunikacionim gumbima, dok mu je plavi sjaj okruživao ruke. Rhombur ga je pažljivo promatrao, kao da je slutio da će možda od njega tražiti da preuzme upravljanje. "Nalazimo se u evakuacijskoj kapsuli", jedan od stražara objasni Letu. "Vas dvojica ste za sada na sigurnom. Suboidi neće biti u stanju probiti našu gornju obranu, kada je aktiviramo." "Ali što je s mojim roditeljima?" upita Rhombur. "I Kaileom?" "Imamo razrađen plan za slučaj da iskrsne nešto ovakvo. Vi i vaša obitelj trebate se okupiti na određenom mjestu. Tako mi svih svetaca i grešnika, nadam se da moji ljudi nisu zaboravili što im valja činiti. Ovo po prvi put nije vježba." Kola su nekoliko puta promijenila tračnice, podrhtavajući i zujeći sve većom brzinom, a onda se stadoše strmo uspinjati u tamu. Ubrzo su tračnice opet postale vodoravne i vozilo uleti u osvijetljeno područje, projurivši pokraj jednog ogromnog prozorskog zida od armiranog plaza,
prozirnog samo s unutrašnje strane. Na trenutak su vidjeli kako se odvija pobuna ispod njih: nasumična paljba i sveopći metež ispod grada. Uslijedila je nova eksplozija, i jedna od poveznih cijevi se rasprsne, počevši padati u gomili krhotina prema dalekom podu špilje. Sićušne prilike nalik na lutke mlatarale su rukama i nogama, hitajući ususret neizbježnoj sudbini. "Stanite, satniče!" poviče Rhombur. "Moram vidjeti što se događa tamo vani." "Molim vas, sir, neka bude samo nekoliko sekunda", reče satnik. "Pobunjenici mogu probiti zid." Letu je bilo teško shvatiti ono što je slušao. Pobunjenici? Eksplozije? Evakuacija? Ix je djelovao tako skladno i besprijekorno, tako spokojno, tako... zaštićeno od nereda. Čak i da su bili nezadovoljni svojim položajem, kako su suboidi mogli pripremiti jedan tako sveobuhvatan i koordinirani napad? Odakle im sredstva? Kroz jednosmjerno proziran prozor, Leto je vidio Verniusove vojnike kako vode izgubljenu bitku protiv gomila blijedih protivnika glatke kože dolje na dnu špilje. Suboidi su bacali grubo pripremljen eksploziv i razna zapaljiva sredstva, dok su Ixijanci sijali smrt grimiznim zrakama iz lasera. "Stožer obrane kaže da su se suboidi digli na pobunu na svim razinama", reče Zhaz s nevjericom. "Izvikuju 'Džihad' dok kreću u napad." "Žarkih mu paklova!" reče Rhombur. "Kakve veze ima Džihad s bilo čim? Kakve bi on mogao imati veze s nama?" "Moramo se skloniti od prozora, sir", navaljivao je Zhaz, vukući Rhombura za rukav. "Moramo stići do mjesta predviđenog za okupljanje. Rhombur odskoči od prozora kada se dio popločane ulice urušio s druge strane, a iz mračnih tunela ispod njih navirali su valovi suboida. Kola stadoše ubrzavati, da bi uskoro skrenula lijevo u tamu, a onda se opet podigla naviše. Rhombur kimne glavom samome sebi, zabrinutog izraza lica. "Na gornjim razinama imamo tajna zapovjedna središta. Poduzete su predviđene mjere za ovakve slučajeve i do sada su naše jedinice već sigurno okružile najvažnije proizvodne pogone. Ne bi trebalo još dugo potrajati i pobuna će biti ugušena." Earlov sin zvučao je kao da samoga sebe želi u to uvjeriti. U prednjem dijelu kola, Zhaz je bio nagnut nad zapovjednom pločom koja mu je obasjavala lice blijedom svjetlošću. "Pogledajte - nevolja ispred nas, sir!" On se prihvati upravljača. Vozilo se zaljulja i Zhaz skrene na sporedni kolosijek. Ostala dvojica stražara podigoše oružje, škiljeći u okolnu stjenovitu tamu, spremni da pripucaju. "Jedinica četiri je osvojena", objavi satnik Zhaz. "Suboidi su provalili kroz bočne zidove. Idemo u trojku!"
"Osvojena?" ponovi Rhombur, zarumenivši se od neugodnosti ili straha. "Kako to, do vraga, suboidima pošlo za rukom?" "Stožer kaže da su u sve umiješani Tleilaxi i njihovi Liceigrači. Svi su dobro naoružani." Zadahtao je zureći u izvještaje koji su pristizali. "Neka nam Bog pomogne!" Na Leta se obruši lavina pitanja. Tleilaxi? Zašto bi oni napali Ix? Džihad? Ovo je planet strojeva... a Tleilaxi su religijski fanatici. Boje li se tolikp ixijanskjh strojeva da ne bi prezali od ubacivanja svojih mjenjača oblika među suboidsku radničku klasu? To bi objasnilo koordiniranost ustanka. Ali zašto bi oni bili toliko zainteresirani? Zašto ovdje? Dok su kola na tračnicama jurila dalje, Zhaz je na zapovjednoj ploči pratio izvještaje o razvoju događaja. "Tako mu svih svetaca i grešnika! Tleilaxaški inženjeri upravo su digli u zrak sustav cijevi koji vodi toplinu iz istopljene jezgre planeta." "Ali energija nam je potrebna za rad tvornica", poviče Rhombur, i dalje se držeći za sjedalo. "Također su uništili sustav za reciklažu koji je odvodio industrijski otpad i ispušne plinove u koru planeta." U zapovjednikovu glasu osjećao se sve veći bijes. "Udarili su u samo srce Ixa — paralizirali su naše proizvodne kapacitete." Dok je Leto razmišljao o svemu što je naučio tijekom nekoliko mjeseci provedenih ovdje, djelići slagalice počeli su se uklapati u njegovom umu. "Razmisli malo", poče on. "Sve se to može popraviti. Oni točno znaju gdje trebaju udariti kako bi onesposobili Ix, a da ne prouzroče nepopravljivu štetu..." Leto smrknuto kimne glavom, jer je tog časa shvatio i zašto. "Tleilaxi žele ovaj svijet i njegove pogone u što boljem stanju. Oni planiraju ovdje preuzeti vlast." "Ne budi smiješan, Leto. Nikada nećemo prepustiti Ix prljavim Tleilaxima." Rhombur je više djelovao zbunjeno nego zlovoljano. "Možda nećemo... imati izbora, sir", primijeti Zhaz. Kada Rhombur oštro zapovijedi da mu se da oružje, jedan od stražara otvori pregradak u podu tračničkih kola i izvadi odande dva pištolja i dva zaštitna pojasa, koje preda prinčevima. Leto bez riječi stavi pojas pa dodirne probni gumb da provjeri je li jedinica u operativnom stanju. Osjetio je u ruci hladnoću oružja za izbacivanje projektila. Provjerio je spremnik smrtonosnih strelica, pa uzeo još dva dodatna od stražara i gurnuo ih u odjeljke na zaštitnom pojasu. Vozilo za evakuaciju tutnjeći uđe u jedan dugi, mračni tunel. Leto ugleda svjetlost ispred njih, koja je iz sekunde u sekundu postajala sve sjajnija. Sjetio se onoga što mu je otac rekao o Tleilaxima: Oni uništavaju sve što podsjeća na strojeve koji misle. Ix bi za njih bio prirodna meta. Velikom brzinom kola uletješe u zasljepljujuću svjetlost.
32. Religija i zakon moraju za mase biti jedno te isto. Čin neposlušnosti mora biti grijeh i zahtijevati religijsku kaznu. Od toga bi korist bila dvostruka: pojačale bi se kako poslušnost tako i hrabrost. Ne smijemo, naime, toliko ovisiti od hrabrosti pojedinaca koliko od hrabrosti cijelog naroda. PARDOT KYNES, obraćanje okupljenim predstavnicima većih sieča. NE ZNAJUĆI UOPĆE da mu je sudbina odlučena, Pardot Kynes se kretao tunelima sa svojim sada vjernim pratiteljima Ommunom i Turokom. Njih trojica krenuli su posjetiti Stilgara koji se oporavljao u obiteljskim odajama. Čim je vidio tko mu je došao u posjet, vitki Stilgar podignuo se u bolesničkoj postelji. Iako je bio teško ranjen, rana je već gotovo potpuno zacijelila kod mladog Slobodnjaka. "Dugujem ti vodu svog života, planetolože", reče on i ozbiljno pljune na pod špilje. Kynes je na trenutak bio zbunjen, a onda mu postane jasan smisao ovog čina. Znao je koliko je voda važna ovim ljudima, naročito dragocjena vlaga u čovječjem tijelu. Stilgar mu je, žrtvovavši malo pljuvačke, ukazao veliku čast. "Ja... cijenim tvoju vodu, Stilgare", odgovori Kynes, nasmiješivši se s naporom. "Ali ostatak slobodno zadrži za sada. Želim da ozdraviš." Frieth, Stilgarova povučena sestra, ostala je pokraj mladićeve postelje da mu se nađe na usluzi, cijelo vrijeme šarajući plavim očima u potrazi za novim zaduženjima. Uputila je Kynesu dug pogled, kao da ga procjenjuje, ali izraz njenog lica ostao je tajanstven. Zatim se tiho udaljila kako bi donijela još masti koja će ubrzati bratovljevo ozdravljenje. Kasnije, dok je Kynes koračao siečkim prolazima, znatiželjni ljudi okupljali su se kako bi ga slijedili i slušali. Napuštali su dnevne poslove, jer je ovaj visoki planetolog čekinjaste brade i dalje za njih bio novost, a bio im je i zanimljiv. Njegove lude, ali vizionarske riječi možda su zvučale blesavo i predstavljale besmislene maštarije, ali čak su i djeca sieća pratila stranca. Zabavljena i brbljava gomila okupila bi se oko Kvnesa dok je držao predavanja. Mlatarao je rukama i često gledao u strop kao da kroz njega može vidjeti otvoreno nebo. Iako su se trudili, Slobodnjaci ipak nisu mogli zamisliti oblake koji se skupljaju da bi izlili kišu na pustinju. Kapljice vlage koje padaju s praznog neba? Baš šašavo! Neka djeca su se smijala i na samu pomisao o kiši na Dini, ali Kynes je nastavljao govoriti, objašnjavati pojedine korake tog procesa kojim bi se iz zraka otrgao svaki majušni dah vodene pare. Prikupit će svaku
kapljicu rose iz sjena da bi pomogao da se Arrakis izmijeni onako kako je on to zamislio, da bi utro put blistavoj, novoj ekologiji planeta. "Morate o ovom svijetu razmišljati iz inženjerske perspektive", reče Kvnes profesionalnim glasom. Bio je sretan što ima vrlo pažljivu publiku, premda nije bio siguran koliko toga oni shvaćaju. "Ovaj planet je samo izraz energije. To je stroj koji pokreće vaše sunce." Spustio je glas i zagledao se u jednu djevojčicu koja ga je promatrala širom otvorenih očiju. "Potrebno mu je preoblikovanje da bi odgovarao našim potrebama, a mi posjedujemo sposobnosti da to izvedemo na... Dini. Ali posjedujemo li samodisciplinu i motiviranost?" Skrenuo je pogled na nekog drugog. "To ovisi o nama." Ommun i Turok već su čuli većinu Kynesovih predavanja. Iako su se u početku sprdali, na kraju su njegove riječi ipak našle svoje mjesto. Što su ga više slušali kako s oduševljenjem i iskreno govori, sve su mu više vjerovali. Zašto ne sanjariti? Ako je suditi po izrazima lica slušatelja, bilo im je jasno da su i ostali Slobodnjaci počeli razmišljati o tim mogućnostima. Starci iz sieča smatrali su ove preobraćenike prevelikim optimistima i lakovjernicima. Neometen ovim stavom, Kynes je nastavio širiti svoje zamisli, usprkos njihovoj nevjerojatnosti. Smrknutog izraza lica, Naib Heinar zažmirkao je svojim jednim okom kada je pružao sveti kris-nož u koricama. Snažni ratnik koji je stajao ukočeno pred njim pruži ruke da primi dar. Naib izgovori obredne riječi. "Uliete, stariji Liete, izabran si za ovaj zadatak za dobrobit našeg sieča. Dokazao si se mnogo puta u bici protiv Harkonnena. Uspješan si jahač crva i jedan od najvećih boraca medu Slobodnjacima." Uliet, čovjek srednjih godina i grubih crta lica, nakloni se. I dalje je držao ispružene ruke. Čekao je, ne ustuknuvši. Iako je bio vrlo religiozan, obuzdavao je svoje strahopoštovanje. "Uzmi ovaj posvećeni kris-nož, Uliete." Heinar je obuhvatio rukom izrezbarene korice i izvukao dugačko mliječnobijelo sječivo. Kris-nož je bio relikvija medu Slobodnjacima, izrađen od kristalnog zuba pustinjskog crva. Ovaj poseban nož nije mogao promijeniti vlasnika, ostajao je trajno povezano s njim, da bi se otopio, nakon njegove smrti. "Tvoj nož uronjen je u otrovnu Vodu Života i blagoslovio ga je Shai-Hulud", nastavi Heinar. "Prema našoj tradiciji, sveti nož ne smije biti vraćen u korice dok ne okusi krv." Uliet uzme oružje, odjednom opterećen značajem zadatka za koji je izabran. Vrlo praznovjeran, promatrao je velike crve u pustinji i jahao ih je mnogo puta. Ali nikada si nije dopustio bliskost s tim veličanstvenim stvorenjima. Nije mogao zaboraviti da su oni manifestacija velikog tvorca svemira. "Neću iznevjeriti volju Shai-Huluda." Uliet primi nož i podigne ga visoko, s otrovnim vrhom okrenutim od sebe.
Ostali starci stajali su iza jednookog Naiba, čvrsti u svojoj odluci. "Povedi sa sobom dvojicu sakupljača vode", reče Heinar, "da pokupe vodu ovog planetologa i upotrijebe je za dobrobit našeg sieča." "Možda bismo manju količinu mogli izdvojiti i posaditi grm u njegovu čast", predloži Aliid, ali ga nitko ne podrža. Iz odaje kamenih zidova Uliet je izašao uspravan i ponosit, pravi ratnik Slobodnjaka. Nije se bojao planetologa, premda je stranac vatreno govorio o svojim fantastičnim, nečuvenim planovima, kao da ga je vodila nekakva sveta vizija. Drhtaj prođe duž leđa ubojice. Uliet zaškilji svojim duboko plavim očima i otjera ovakve misli iz uma dok je brzao prema sjenovitim prolazima. Slijedila su ga dvojica sakupljača vode, noseći prazne posude s kojima su trebali pokupiti Kynesovu krv, kao i krpe za upijanje kako bi pokupili svaku kap koja bi dospjela na kameni pod. Planetologa nije bilo teško naći. Slijedila ga je cijela povorka, na čijim licima se odražavalo ili strahopoštovanje ili skeptičnost prožeta čuđenjem. Nadnoseći se nad slušatelje, Kynes je išao bez plana, istupajući gdje stigne, mlatarajući rukama. Jato je tapkalo za njim na izvjesnoj udaljenosti, povremeno postavljajući pitanja, ali uglavnom samo slušajući. "Glavno pitanje koje se postavlja nije koliko ljudi može preživjeti u jednom sustavu", govorio je Kynes dok se Uliet približavao, otvoreno držeći kris-nož, s jasno ispisanim naumom na licu, "već kakav se život može pružiti onima koji prežive." Nepokolebljivo nastupajući, Uliet krene kroz gomilu. Planetologovi slušatelji ugledaše ubojicu i njegov nož. Skloniše se u stranu i značajno se pogledavajući, neki razočarano, neki uplašeno. Bilo je to tipično za Slobodnjake. Kynes ništa nije primjećivao. Prstom je napravio krug u zraku. "Ovdje je moguće imati vodu na otvorenom uz male, ali značajne izmjene. Moći ćemo to učiniti, ako mi pomognete. Razmislite o tome — kako bi to izgledalo da se šetate vani bez pustinjskog odijela." On pokaže na dvoje djece koja su mu bila najbliža. Oni se uplašeno povukoše. "Zamislite samo: toliko vlage u zraku da više ne morate nositi pustinjska odijela." "Mislite da bismo čak mogli imati vodu u jezercu koje bismo izdubili i iz koga bismo mogli piti kada god to poželimo?" upita jedan od skeptičnih promatrača, pomalo sarkastičnim glasom. "Svakako. Viđao sam to na mnogim svjetovima i nema razloga da to ne napravimo i na Dini. Pomoću zamki vjetrova možete uzimati vodu iz zraka i upotrijebiti je za sađenje trave, grmlja, bilo čega što će vezati vodu u stanicama i sustavu korijenja i zadržati je tu. U stvari, pokraj tih jezerca na otvorenom mogli biste čak imati voćnjake sa slatkim, sočnim plodovima za branje." Uliet istupi odlučno i kao u transu. Sakupljači vode ostadoše otraga, njihove usluge bit će potrebne tek nakon ubojstva.
"Kakvo voće?" upita jedna djevojčica. "Oh, kakvo god želiš", odgovori Kynes. "Morat ćemo, doduše, obratiti pažnju na tlo i vlažnost. Grožđe, možda, na kamenitim obroncima. Baš se pitam kakav ukus bi imalo arrakisko vino..." Nasmiješio se. "I okrugle naranče, portigale. Ah, njih baš volim! Moji su roditelji nekada imali ovu voćku na Salusi Secundus. Portigale imaju tvrdu, rožnatu koru, koja se ljušti. Unutrašnji dio voćke podijeljen je na kriške, slatke i sočne. Imaju najsvjetliju narančastu boju koja se može zamisliti." Ulietu je pred očima bila samo crvena izmaglica. Um mu je postao potpuno zaokupljen ovim zadatkom, otjeravši iz sebe sve ostalo. Zapovijedi Naiba Heinara odjekivale su mu u lubanji. Stupio je u ispražnjeni prostor koji su ljudi oslobodili za planetologa u zanosu. Uliet se trudio ne slušati te snove, ne misliti na vizije koje je Kynes predočavao. Ovaj je čovjek očigledno bio demon, poslat kako bi začarao umove svojih slušatelja... Uliet je fiksirao pogled ispred sebe, dok je Kynes nastavljao kretati se hodnikom, ne primijetivši ga. Širokim zamasima ruke opisivao je okupljenim slušateljima travnate površine, kanale za navodnjavanje i šume. Prizivao je slike u njihovu maštu. Planetolog je oblizao usne kao da je već mogao osjetiti ukus vina s Dine. Uliet iskorači pred njega i podigne otrovni kris-nož. Kynes je iznenada, usred rečenice, primijetio ovog stranca. Iznerviran što je prekinut, on žmirne i reče: "Pomakni se", dodirnuvši Ulieta u prolazu nastavi govoriti. "Ah, da, šume! Zelene i bogate dokle god pogled seže, pokrivaju brda, doline i široke ravnice. U pradavna vremena, pijesak je osvajao biljke i uništavao ih, ali na novoj Dini bit će obrnuto. Vjetar će raznositi sjemenje širom planeta, a drveće i druge biljke će rasti, kao djeca." Ubojica je stajao mirno, zapanjen okolnošću da je bio tako nehajno uklonjen. Pomakni se. Važnost onoga što mu je bilo povjereno da učini odjednom ga je sputala. Ako ubije ovog čovjeka, u legendama Slobodnjaka ostat će poznat kao Uliet Uništitelj Snova. "Kao prvo moramo postaviti zamke za vjetrove na stijenama", nastavio je Kynes bez zastoja. "One su jednostavne, lako ih se napravi, a zadržavat će vlagu, odvodeći je tamo gdje je možemo iskoristiti. Na kraju ćemo imati prostrane podzemne bazene za prihvaćanje ovako sakupljene vode, što će biti prvi korak prema njenom vraćanju na površinu. Da, rekao sam vraćanju. Nekada je voda slobodno tekla Dinom. Vidio sam znakove koji jasno govore tome u prilog." Uliet je zbunjen zurio u otrovni nož, ne mogavši povjerovati da ga se ovaj čovjek uopće ne boji. Pomakni se. Kynes se suočio sa smrću i jednostavno ju je zaobišao. Bog ga je vodio. Uliet je stajao, s nožem u ruci, dok su mu se nezaštićena ramena carskog sluge rugala. Posve lako mogao je zadati smrtonosni udarac u čovjekova leđa.
Međutim, ubojica se nije mogao ni pomaknuti. Osvjedočio se u samouvjerenost planetologa, koga kao da je štitio neki sveti čuvar. Vizija o budućnosti Dine koju je ovaj veliki čovjek donio već je opčinila ovdašnje ljude. A Slobodnjacima, čiji je život bio izuzetno težak i koje su iz naraštaja u naraštaj neprijatelji tjerali s jednog na drugi planet, i te kako je bio potreban san. Možda je konačno neko poslan da ih vodi, prorok. Ulietova duša bit će zauvijek prokleta ako se usudi ubiti tog dugo očekivanog glasnika koga je Bog poslao! Ali on je prihvatio obaviti zadatak koji mu je dodijelio predvodnik sieča, i dobro je znao da se kris-nož ne smije vratiti u korice ako ne prolije krv. Ovom prilikom stvar se nije mogla riješiti zadavanjem kakve manje posjekotine, jer je oštrica bila otrovana; i najmanja ogrebotina bila bi smrtonosna. Te činjenice nikako se nisu mogle uskladiti. Ulietove ruke su podrhtavale na dršci zakrivljenog noža. Uopće ne primijetivši da su svi oko njega zašutjeli, Kynes je nastavio brbljati o postavljanju zamki za vjetar, ali njegova publika, svjesna onoga što je bilo neminovno, netremice je gledala svog uvaženog ratnika. A onda Ulietu poteče voda na usta. Pokušao je ne misliti na to, ali — kao u snu — imao je dojam da kuša slatki, ljepljivi sok portigale, svježe voćke koju čovjek može jednostavno ubrati s drveta i pojesti... usta puna mekog ploda koji se može zaliti čistom vodom iz jezerca na otvorenom. Voda za sve. Uliet korakne unatrag jednom, pa još jednom, podigavši nož obrednim pokretom. Napravio je i treći korak, dok je Kynes govorio o ravnicama zasađenim pšenicom i raži i blagim proljetnim pljuskovima. Ubojica se okrenuo, zbunjen, razmišljajući o one dvije riječi koje mu je glasnik uputio: "Pomakni se." Okrenuo i zagledao u nož koji je držao ispred sebe. Zatim se zanjihao, zaustavio, pa opet savio naprijed, namjerno — i pao na nož. Koljena mu nisu pokleknula, nije se trgnuo niti pokušao izbjeći sudbinu dok je padao licem na pod, na vrh noža. Otrovani kris-nož zabio mu se ispod grudne kosti i stigao do srca. Njegovo tijelo zadrhtalo je, opruženo na kamenom podu, ali samo nekoliko trenutaka potom Uliet je već bio mrtav. Iz njega se izlilo sasvim malo krvi. Publika iz sieča uzvikne, vidjevši ovo znamenje kome su upravo bili nazočni, i povuče se. Dok su Slobodnjaci zurili u Kynesa s religijskim strahopoštovanjem, on konačno zamuca i prestane govoriti. Okrenuo se i ugledao Slobodnjaka koji se upravo žrtvovao zbog njega, pustivši vlastitu krv. "Što se to ovdje događa?" upita Kynes. "Tko je bio taj čovjek?"
Sakupljači vode pojuriše naprijed ukloniti Ulietovo tijelo. Uz šuštanje odora, prebaciše preko njega deke, ručnike i krpe, a zatim odvukoše palog atentatora u destileriju na obradu. Ostali Slobodnjaci netremice su gledali Kynesa s divljenjem. "Vidite! Bog nam je pokazao što da učinimo", uzvikne jedna žena. "On je vodio Ulieta. Govorio je s Pardotom Kynesom." "Umma Kynes", reče netko. Prorok Kynes. Izdvojio se jedan čovjek i pogledom prešao preko ostalih. "Bili bismo budale ako ga od sada ne bismo slušali." Trkači se brzo razmilješe po sieču. Kako nije razumio religiju Slobodnjaka, Kynes nije mogao sve shvatiti. Ali odjednom je shvatio da više neće imati poteškoća navesti ostale da ga slušaju. 33. Nijedan tuđinac nikada nije vidio neku Tleilaxa ženu i poživio dovoljno dugo da svjedoci o tome. Imajući u vidu tleilaxašku sklonost prema genetskim manipulacijama — vidjeti priložene memorandume o klonovima i golama — ova jednostavna činjenica pokreće mnoštvo dodatnih pitanja. Analize reda Bene Gessent. JEDNA USPUHANA Ixijanka, s akreditivima glasnika, stigla je na Kaitain, donijevši važnu poruku za Cara. Uletjela je u dvorac bez zastajanja, nije se zaustavila da odgovori ni na jedno pitanje. Čak ni Cammar Pilru, službeni veleposlanik s Ixa, još nije čuo poruku niti loše vijesti o podzemnoj pobuni suboida. Budući da među planetima nije postojala trenutna komunikacija kroz nabirani svemir, ovlašteni glasnici pod zakletvom rezervirali bi mjesto na ekspresnom astrobrodu, noseći zapamćenu poruku koju je trebalo priopćiti određenom primatelju. To je bilo mnogo brže od elektronskih signala kojima bi bile potrebne godine da prevale ogroman prostor. U pratnji dvojice pripadnika Ceha, glasnik Juta Brey pobrinula se da je Car odmah primi. Nepokolebljivo je odbila bilo što otkriti čak i veleposlaniku vlastitog planeta, koji je, vrlo uzbuđen, uletio u odaju za primanja. Veličanstveno zlatno lavlje prijestolje stajao je, međutim, prazno; Elrood je opet bio umoran i bolestan. "Ovo je namijenjeno samo Carevim ušima, hitna privatna molba Earla Dominica Verniusa", pripoćila je Breyova veleposlaniku Pilruu, oštro ga pogledavši. Ceh i CHOAM koristili su razne grube tehnike za indoktrinaciju službenih glasnika, osiguravajući na taj način točnost i odanost. "Ipak, molim vas da ostanete u blizini, veleposlanice. Također donosim vijesti od životne važnosti u pogledu mogućeg pada Ixa. Potrebno je da se upoznate sa situacijom."
Zabezeknuti veleposlanik Pilru nastavi salijetati glasnika ne bi li izvukao još informacija, ali žena više ništa nije rekla. Ostavivši cehovsku pratnju i ixijanskog diplomata u odaji za primanja, elitni sardaukarski stražari provjeriše njezine akreditive i žurno je uvedoše u dvoranu ispred Elroodove spavaće sobe. Ostarjeli i iscrpljeni Car imao je na sebi odoru s carskim grbom na ovratniku. Klonulo je sjedio u stolici s visokim naslonom, s nogama na zagrijanom kauču. Pokraj njega je stajao visoki, uzrujani čovjek s brkovima, kancelar Aken Hesban. Breyova se iznenadila kada je vidjela starca na ovoj običnoj stolici, a ne na masivnom prijestolju. Njegove poplavljele oči odražavale su bolest koja ga je izjedala; jedva je držao glavu uspravno na tankom, vretenastom vratu. Izgledao je kao da će svakog trenutka izdahnuti. Kratko se naklonivši, ona objavi: "Ja sam glasnik Yuta Brey s Ixa, sir. Donosim važnu molbu gospodara Dominica Verniusa." Car se namršti, čuvši ime svog starog suparnika, ali ništa ne reče; čekao je, spreman napasti. Nakašljao se i ispljunuo nešto u čipkanu maramicu. "Slušam." "Ovo je samo za Careve uši", izjavi ona, gledajuæi drsko u Hesbana. "Pa?" upita Elrood uz uglađen osmijeh. "Više ne čujem baš dobro, a ovaj uvaženi gospodin je moje uši. Ili bi bilo bolje da kažem: 'su moje uši'? Koristi li se množina u ovom slučaju?" Kancelar se nagne i prošapće mu nešto. "Obaviješten sam da je on moje uši", reče Elrood, odlučno klimnuvši glavom. "Kako želite", odgovara Breyova. Izrecitirala je zapamćene riječi, čak ih i naglasivši isto kao Dominic Vernius. "Napali su nas Bene Tleilaxi, izazvavši privid unutrašnjih nemira. Ubacili su Liceigrače i potakli pobunu među radničkom klasom. Na ovaj izdajnički način pobunjenici su stekli početnu prednost. Mnoge naše obrambene instalacije su ili uništene ili zauzete. Svi uzvikuju 'Džihad! Džihad' poput ludaka." "Sveti rat?" upita Hesban. "Zbog čega? Što je Ix sada učinio?" "Zaista ne znamo, Monsieur kancelar. Poznato je da su Tleilaxi religijski fanatici. Naši suboidi odgojeni su da se drže dobivenih uputa pa ih je lako izmanipulirati." Yuta Brey je oklijevala, dok su joj usne jedva primjetno podrhtavale. "Uz sve dužno poštovanje, Earl Dominic Vernius traži da odmah pošaljete carske Sardaukare koji bi suzbili ovu pobunu." Izrecitirala je potom iscrpan izvještaj o ixijanskim i tleilaxškim položajima, uključujući tu i veličinu ustanka, oštećene proizvodne pogone i pobijene građane. Među žrtvama istaknuto mjesto zauzimala je
veleposlanikova žena, bankar Ceha, koja je poginula u eksploziji u zgradi cehovske ambasade. "Baš su pretjerali." Ozlojeđeni Hesban bio je spreman sam izdati zapovijed za obranu Ixa. Molba Kuće Vernius bila je potpuno utemeljena. Pogledavši Cara, on reče: "Sir, ako Tleilaxi žele optužiti Ix zbog narušavanja bilo kakvih odredbi Velike Konvencije, neka to učine otvoreno na Landsraadskom sudu." I pokraj zapaljenog mirisa i začinskih predjela složenih u biserne pladnjeve, Breyova je osjećala kiselkasti zadah bolesti u zagušljivoj dvorani. Elrood se meškoljio pod težinom odore. Zaškiljio je svojim reumatičnim očima. "Razmotrit ćemo vašu molbu, glasnice. Mislim da mi je sada potreban odmor. Zapovijedi liječnika, znate. Sutra ćemo razmotriti tu stvar. Osvježite se, molim vas, i izaberite sobu u našim odajama za velikodostojnike u posjetu. Možda ćete se također željeti vidjeti s ixijanskim veleposlanikom." Pogled pun panike naelektrizira ženine oči. "Ova obavijest već je nekoliko sati stara, sire. Nalazimo se u očajnoj situaciji. Dobila sam upute da vam kažem kako Earl Vernius vjeruje da bi svako odlaganje bilo pogubno." I dalje zbunjen činjenicom da Elrood ne želi ništa odmah poduzeti, Hesban joj glasno odgovori: "Nitko ništa ne govori Caru, mlada damo. Već samo pred njega iznosi molbu, i ništa više." "Primite moju najdublju ispriku, sire. Molim vas da mi oprostite na nestrpljenju, ali danas sam vidjela kako mom svijetu zadaju smrtonosni udarac. Kakav odgovor mogu dati Earlu Verniusu?" "Da bude strpljiv. Javit ću mu se u dogledno vrijeme, nakon što razmotrim svoj odgovor." Sva boja nestane s lica Breyove. "Smijem li upitati kada će to biti?" "Ne smijete!" zagrmi Elrood. "Vaše primanje je završeno." Ošinuo ju je pogledom. Preuzevši dalje stvar u svoje ruke, kancelar Hesban istupi, spusti ruku na rame Breyove i uputi je prema vratima, dok je znatiželjno preko ramena pogledavao prema Caru. "Kako želite, sire." Breyova se nakloni, i elitna straža je isprati iz sobe. Elroodu nisu promakli bijes i izraz očaja na glasničinom licu kada je shvatila da nije uspjela u svojoj misiji. Primijetio je i prve suze u njenim očima. Kako je to samo zamorno i kako predvidivo. Ali sve je proteklo savršeno.
Čim su glasnik s Ixa i dvorski kancelar otišli, krunski princ Shaddam i Fenring uđoše u dvoranu i stadoše pred Elrooda. Starac je znao da su prisluškivali. "Kakvo samo obrazovanje vas dvojica stječete, a?" primijeti Elrood. "Gledajte i slušajte." "Ah, da. Majstorski ste to izveli, oče. Događaji se razvijaju upravo onako kao što ste predvidjeli." Uz nemalu moju i Fenringovu nevidljivu pomoć. Car je sijao od zadovoljstva, ali onda ga uhvati kašalj. "Moji Sardaukari bili bi djelotvorniji od Tleilaxa, ali nisam smio riskirati i prerano otkriti svoju umiješanost. Formalna ixijanska žalba upućena Landsraadu mogla bi izazvati nevolje. Moramo se otresti kuće Vernius i na njihovo mjesto postaviti Tleilaxe koji će biti naši pijuni, pa tek onda uputiti Sardaukare da slome preostali otpor i sprovedu do kraja prevrat." "Hm-m-m-m-ah, možda bi bilo bolje nazvati to 'omogućavanje glatkog i mirnog prijenosa vlasti'. Kako bismo izbjegli upotrebu izraza 'slamanje otpora'." Elrood se nasmiješi papirnatim usnama, otkrivši zube, zbog čega mu je glava još više sličila na lubanju. "Znaš, Hasimire, ipak će od tebe biti političar- usprkos tvojim prilično otvorenim metodama." Iako su svoj trojici bili poznati skriveni razlozi za preuzimanje Ixa, nijedan nije spomenuo korist koju će imati kada Hidar Fen Ajidica otpočne tamo istraživanja vezana za umjetni začin. Kancelar Hesban uleti natrag u prostoriju, vrlo zbunjen, što nije bilo uobičajeno za njega. Naklonio se. "Sire, molim vas da mi oprostite. Dok sam vodio glasnika natrag do cehovske pratnje, obavijestila me je da ste odbili postupiti u skladu s carskim obvezama. Već je zajedno s veleposlanikom Pilruom zatražila hitno primanje kod članova Landsraadskog vijeća." "Hm-m-m-n, radi vam iza leđa, sire", primijeti Fenring. "Besmislica", odbrusi stari Car, a zatim posegne za stalno prisutnim vrčem piva. "Što jedan glasnik zna o carskim obvezama?" "Iako nisu kvalificirani za punu mentatsku obuku, ovlašteni glasnici imaju savršeno pamćenje, sire", istakne Fenring, nagnuvši se vrlo blizu Caru onako kako je to često činio kancelar Hesban. "Ona nije u stanju obavljati analize, ali zato sigurno drži u glavi sve propise i njihove dodatke. Izložila ih je priličan broj u mom prisustvu." "Ah, da. Ali kako ona može osporiti Carevu odluku kada Car još ništa nije odlučio?" upita Shaddam. Hesban se povuče za jedan opušteni brk, pojačavši mrštenje upućeno krunskom princu, ali se suzdržao da ne izgrdi Shaddama zbog nepoznavanja carskog zakona. "Temeljem obostranog dogovora između
Saveznog Vijeća Landsraada i Kuće Corrino, Car mora ili odmah poslati pomoć ili sazvati hitan sastanak Vijeća Sigurnosti koji će se pobrinuti za dotičnu stvar. Ako tvoj otac ništa ne poduzme u roku od jednog sata, ixijanski veleposlanik ima pravo sam sazvati Vijeće." "Vijeće Sigurnosti?" Elrood napravi grimasu i pogleda prvo kancelara Hesbana, a potom Fenringa, tražeći pomoć. "Koju odredbu navodi ta paklena žena?" "Član trideset, odjeljak šest, točka tri Velike Konvencije." "Kako on glasi?" Hesban duboko uvuče zrak. "U njemu se govori o situaciji kada dođe do sukoba između Kuća, pri čemu se jedna od sukobljenih strana obrati za pomoć Caru. Dotična odredba je tako sročena da zabranjuje Caru da stane na bilo čiju stranu - on mora djelovati kao neutralni arbitar. Neutralan, da — ali mora nešto poduzeti." Kancelar se stao premještati s noge na nogu. "Sire, bojim se da ne shvaćam zašto želite odugovlačiti. Sigurno niste na strani... Tleilaxa?" "Mnogo toga ti ne razumiješ, Akene", uzvrati mu Car. "Samo se drži mojih želja." Na Hesbanovom licu na tren se pojavi izraz uvrijeđenosti. "Um-m-m-m." Fenring počne koračati iza stolice s visokim naslonom. "Tehnički gledano, glasnica je u pravu, sire. Nemate pravo odlagati donošenje odluke. Dalje se u toj odredbi kaže da se sastanak Landsraadskog Vijeća Sigurnosti ne može završiti bez donošenja odluke." Fenring spusti prst na usne dok je razmišljao. "Sukobljene strane ili njihovi predstavnici imaju pravo prisustvovati sastanku. U slučaju Ixa, njihov predstavnik može biti Svemirski Ceh isto kao i veleposlanik Pilru - čiji je, ako mogu dodati, jedan sin trenutno u opasnosti na Ixu, a drugi je nedavno uveden u Ceh." "Nemojte zaboraviti ni to da je veleposlanikova žena poginula u pobuni", doda Hesban. "Ljudi umiru." "Imajući u vidu naše planove da Tleilaxi preuzmu postrojenja na Ixu, bilo bi bolje da ne miješamo Ceh u ovo", izlane se Shaddam. "Planove?" kancelar se uznemirio, uvidjevši da je bio izostavljen iz nekih važnih razgovora. On se okrene prema Elroodu. "Kakvi planovi, sire?" "Kasnije, Akene." Car se namršti. Bolno se promeškoljivši na stolici, obavio je odoru oko upalih grudi. "Neka je prokleta ta žena!" "Predstavnici Ceha čekaju s njom u hodniku", bio je uporan Hesban. "Veleposlanik Pilru traži primanje. I ostale Kuće samo što nisu čule vijest pa će i one zatražiti da se nešto poduzme — pogotovo članice CHOAM-a. Sukobi na Ixu imat će pogubne ekonomske posljedice, barem u neposrednoj budućnosti." "Donesi mi pravilnik i dovedi dvojicu Mentata koji će napraviti nezavisne analize. Nađi način da nas izvučeš iz ovog!" Car je odjednom postao potpuno pribran, potaknut neposrednom krizom. "Kuća Corrino ne
smije imati nikakve veze s tleilaxaškim preuzimanjem Ixa. Budućnost nam ovisi o tome." "Kako... želite, sire." Hesban se nakloni, pa se udalji, šušteći tamnoplavom svečanom odorom, i dalje zbunjen, ali spreman izvršavati zapovijedi. Nekoliko trenutaka kasnije uđe jedan sluga, noseći projektor i ovalni ekran od crnog plaza. Sluga postavi aparaturu na stol. Fenring je pomakne kako bi Car mogao bolje vidjeti. Vrati se i Hesban u pratnji dva Mentata crvenih usana od safo soka. Ispred vrata, elitni Sardaukari zadržali su nekoliko predstavnika koji su tražili da uđu. U općoj galami izdvajao se vrišteći glas iznerviranog ixijanskog veleposlanika. Fenring pozva podatke snimljene na zavojnicama od siga-žice dok je kancelar Hesban podnosio sažetak događaja i izlagao problem dvojici carskih Mentata. Slike su zatitrale iznad stola - crne riječi na galachu. Stojeći pokraj prijatelja, Shaddam se zagleda u dubine zakona kao da će uočiti nekakvu finesu koja je promakla ostalima. Oba Mentata ukočeno su stajala, pogleda uprtih u daljinu, dok su radili zasebne analize zaklona i dopunskih uredbi. "Za početak", reče jedan od Mentata, "pogledajte šest točka tri." Nejasne riječi potekoše preko polja projektora, a zatim se zaustaviše na određenoj strani. Jedan dio bio je crveno osvijetljen, a holo kopija iste stranice pojavi se usred zraka. Kopija dolebdi Caru u krilo, tako da su je i on i ostali mogli prošitati. "Neđe upaliti", primijeti drugi Mentat. "Pogledajte s tim u svezi odredbu sedamdeset osam toška tri, šlan dvanaest." Nagnuvši se naprijed, Elrood pogleda naznašenu odredbu. Zatim prođe rukom kroz stranicu i ona nestane. "Prokleti Ceh", izusti on. "Natjerat ćemo mi njih da puze čim..." Fenring pročisti grlo ne bi li prekinuo Carev izdajnički tijek misli prije nego što ovaj otkrije previše. Holoprojektor počne opet pretraživati, a Mentati zašutiše. Kancelar Hesban nagne se naprijed kako bi proučio stranice koje su usporavale pred njim. "Treba raznijeti te odredbe! To bih volio učiniti, upotrijebiti atomike na svim zakonima." Elrood je nastavio nervirati se. "Vladam li Carstvom ili ne? Moram ugađati Landsraadu, paziti da ne ugrozim Ceh... od Cara se ne bi trebalo tražiti da se klanja ostalima." "Tako je, sire", složi se Hesban. "Ali uhvaćeni smo u mrežu ugovora i saveza." "Možda je ovo nešto", uskoro objavi Fenring. "Džihadski dodatak devetnaest točka oh-oh-četiri." Zastao je. "U stvarima koje se tiču Butlerianskog Džihada i odredbi ustanovljenih poslije njega, Caru se daje
dodatno pravo da donosi odluke u vezi s kažnjavanjem onih koji se ogluše o zabrane protiv strojeva kadrih misliti." Careve upale oči zasijaše. "Ah, a kako je ovdje riječ o mogućem ixijanskom narušavanju tih odredbi, možda bismo mogli zakonski nastaviti uz 'odgovarajući oprez'. Naročito zato jer smo nedavno primili uznemirujuće izvještaje o razvoju baš takvih strojeva." "Zar jesmo?" upita kancelar. "Naravno. Sjećaš se borilačkih mehova, sposobnih za učenje, koji su se našli na crnom tržištu? To zahtjeva podrobno ispitivanje." Shaddam i Fenring nasmiješi se jedan drugome. Svi su znali da ovako nešto ne bi prošlo podrobnije ispitivanje, ali Elroodu je za sada bilo samo potrebno odugovlačenje. Tleilaxi će završiti svoje osvajanje za dan ili dva. Bez podrške izvana, Kuća Vernius nije imala nikakvih izgleda. Nakon što je proučio točnu formulaciju na galachu, Hesban doda: "Prema ovom dodatku, Padišah Car je 'sveti čuvar Džihada', zadužen da štiti njega kao i sve što on predstavlja." "Ah, da. U tom slučaju, mogli bismo zatražiti od veleposlanika Tleilaxa da vidimo taj navodni dokaz, a onda da damo Pilruu određeno vrijeme za odgovor." Shaddam je zastao i pogledao Fenringa radi ohrabrenja. "Krajem dana, Car bi mogao izdati zahtjev za privremeni prestanak neprijateljstava." "To će biti prekasno", reče kancelar Hesban. "Upravo tako. Ix će pasti, a ostali ništa neće moći učiniti tim povodom." 34. Poput mnogih kulinarskih specijaliteta, osveta je jelo koje je najbolje konzumirati polako, poslije dugih i detaljnih priprema. CAR ELROOD IX, Zapažanja na samrtničkoj postelji. POLA SATA KASNIJE, Shaddam je promatrao kako veleposlanici, koji se nisu slagali s Carevim postupkom, ulaze u dvoranu na privatno primanje koje je trebalo 'riješiti stvar'. Na Fenringov prijedlog, presvukao se u službeniju odjeću s izvjesnim vojnim obilježjima, tako da je on djelovao kao vođa pokraj neurednog oca. Ixijanski veleposlanik imao je široko, mesnato lice i ružičaste obraze. Cijelo tijelo djelovalo mu je opušteno u jednodijelnom odijelu od sirža. Prorijeđena, sijeda kosa bila mu je na brzinu očešljana. Nakon što je priznao da nije osobno upoznat s okolnostima krize na Ixu, poveo je sa sobom glasnika Jutu Brey, očevica. Jedini predstavnik Tleilaxa koga su mogli pronaći, Mofra Tooy, bio je sitan čovjek valovite, narančaste kose i sivkaste kože. Jednostavno se
dimio od jedva potisnutog bijesa, dok je sitnim, tamnim očima probadao svog ixijanskog protivnika. Tooy je dobio točne upute što će reći. Veleposlanik Pilru i dalje je bio u šoku zbog cjelokupne situacije i tek je polako postajao svjestan da mu je žena S'tina poginula. Sve mu je to izgledalo nestvarno. Pravi košmar. Nervozno se premještao s noge na nogu, zabrinut za svoj svijet, svoj položaj i za nestalog sina C'taira. Veleposlanikove oči letjele su po prostoriji, tražeći podršku među Carevim savjetnicima i osobljem. Prošla ga je jeza od neumoljivih pogleda koje su mu uzvraćali. Dvojica cehovskih agenata bili su u stražnjem dijelu predvorja, promatrajući bezizražajnim pogledima. Jedan od njih imao je rumeno lice puno ožiljaka. Glava drugoga bila je ispupčena pozadi. Shaddam je i ranije imao prilike vidjeti slične ljude koji su počeli obuku za cehovske Navigatore, ali nisu prošli strogi proces odabira. "Prvo ćemo saslušati Mofru Tooya", objavi Car hrapavim glasom. "On će nam objasniti gledišta svog naroda." "I zašto su poduzeli jednu tako nasilnu akciju bez premca!" umiješa se Pilru. Ostali se nisu obazreli na njegovu upadicu. "Otkrili smo ilegalne aktivnosti na Ixu", poče Tleilax djetinjim glasom. "Bene Tleilax je smatrao da obavezno mora spriječiti tu pošast prije nego što u carstvu nikne još jedna podmukla strojna inteligencija. Da smo čekali, ljudska rasa je mogla zapasti u višetisućljetno ropstvo. Nismo imali drugog izbora, morali smo postupiti onako kao što smo postupili." "Lažove!" zareži Pilru. "Otkud tebi pravo da provodiš nelegalne akcije? Nemaš nikakav dokaz jer na Ixu nije bilo nezakonitih aktivnosti. Savjesno smo se pridržavali svih odredbi Džihada." S izuzetnom smirenošću za jednog Tleilaxa, Tooy nije skidao pogled s ostalih u prostoriji, kao da Pilru nije bio vrijedan i prezrivog pogleda. "Naše snage poduzele su neophodnu akciju prije nego što su dokazi mogli biti uništeni. Kao da ništa nismo naučili od Velike Pobune? Kada se jednom aktivira, strojna inteligencija može postati osvetoljubiva i može razviti sposobnost umnožavanja i širenja poput požara. Ix je izvor svih strojnih umova. Mi Tleilaxi nastavljamo sveti rat samo zato da se svemir više nikada ne bi suočio s ovim neprijateljem." Iako je veleposlanik Pilru bio za dvije glave viši od njega, Tooy se izviče na njega: "Džihad! Džihad!" "Jeste li vidjeli, sir", zausti Pilru, uzmaknuvši nekoliko koraka. "Ovakvo ponašanje ničim nije bilo izazvano." '"Ne proizvedi stroj po uzoru na ljudski mozak'", odbrusi Tleilax. "Vi i Kuća Vernius bit ćete prokleti zbog svojih grijeha!" "Smirite se." Majstorski potisnuvši osmijeh, Elrood da Tooyu znak da se vrati na svoje prvobitno mjesto. Sićušni delegat nevoljko ga je poslušao.
Pilru i ixijanski glasnik posavjetovali su se oko nečeg tihim i zabrinutim glasovima, prije nego što je veleposlanik rekao: "Molim Cara da zahtijeva podnošenje dokaza o navodnom kršenju odredbi. Bene Tleilaxi su se ponijeli kao hulje, uništili su našu proizvodnju, ne izloživši prethodno svoje optužbe pred Landsraadom." Zatim je žurno dodao. "Ili pred Carem." "Dokazi se prikupljaju", odgovori Tooy. "I sadržavat će pravi motiv koji stoji iza kriminalnog čina što su ga Ixijanci počinili. Zarade su vam se smanjivale, dovodeći u opasnost vaše članstvo u CHOAM-u." Ah, pomisli Shaddam, razmijenivši poglede sa Hasimirom Fenringom. Misli na one izvještaje koje smo tako majstorski falsificirali! Nitko ne zna bolje srediti dokumente od Fenringa. "To uopće nije točno", odgovori Pilru. "Ostvarujemo veću zaradu nego ikad, naročito od kada imamo novi model astrobroda. Zašto ne pitate Ceh? Vaš narod nije imao nikakva prava izazvati takvo nasilje..." "Imali smo sva prava. Moralno pravo na zaštitu Carstva od još jedne epohe u kojoj bi na vlasti bili strojevi. Mi proziremo vaše izgovore i razabiremo vaše pobude za stvaranje strojnih umova. Zar je vaša zarada vrednija od sigurnosti čovječanstva? Prodali ste svoje duše!" Žile iskočiše na Pilruovim sljepoočnicama i on izgubi veleposlaničku smirenost. "Ti malo lažljivo kopile, kakva je to samo izmišljotina!" Okrenuo se prema Elroodu. "Sire, molim da pošaljete Sardaukare na Ix kako bi intervenirali i zaštitile naš narod od ilegalne invazije koju su poduzele snage Bene Tleilaxa. Mi nismo prekršili nikakav zakon." "Narušavanje odredbi Butlerianskog Džihada je potpuno ozbiljna optužba", izjavi Car zamišljenim glasom, premda ga, zapravo, za to uopće nije bila briga. Pokrio je rukom usta kada se opet zakašljao. "Takva optužba ne može se uzeti olako. Razmislite o posljedicama..." Elrood je namjerno govorio usporeno, što je vrlo zabavljalo Shaddama. Krunski princ nije mogao, a da se ne divi nekim osobinama svog prokletog oca, ali Elrood odavno nije bio u cvijetu mladosti i bilo je vrijeme da stvar preuzme svježa krv. "Care Elroode", uze riječ glasnica, "Tleilaxi odugovlače dok borbe bjesne na Ixu. Pošaljite svoje Sardaukare i prekinite neprijateljstva, a onda pustite obje strane da iznesu slučaj i dokaze na sudu." Car podigne obrve i zagleda se u nju. "Kako si samo običan glasnik, nisi pozvana da iznosiš pred mene prijedloge." Ošinuo je pogledom stražare Sardaukare. "Uklonite ovu ženu." Ženin glas postane opor od očajanja. "Oprostite, sire, ali ja sam najviše upoznata s krizom na Ixu i moj gospodar Vernius mi je naložio da poduzmem sve potrebne korake. Mi zahtijevamo da Bene Tleilaxi odmah podnesu dokaz ili da povuku svoje trupe. Nije točno da prikupljaju dokaze. Taj izgovor im samo služi za odugovlačenje!"
"Kada ćete biti stanju podnijeti dokaze?" upita Car, skrenuvši pogled na Tooya. "Navodne dokaze", usprotivi se Pilru. "Za tri carska dana, sire." Ixijanci zadahtaše u znak protesta. "Ali, sire, za to vrijeme mogu učvrstiti svoju vojnu premoć — namjestiti kakav god dokaz žele." Pilruove oči se zacakliše. "Već su ubili moju ženu, uništili mnoštvo zgrada... Moj sin je nestao. Molim vas da im ne dopustite da bez nadzora nastave harati još puna tri dana!" Car se izvjesno vrijeme zadubio u razmišljanje, dok su okupljeni šutjeli. "Siguran sam da pretjerujete u opisu nevolja kako biste me natjerali da donesem ishitrenu odluku. Uzevši u obzir težinu optužbi, namjeravam sačekati dokaz ili nedostatak istog." On pogleda svog kancelara. "Što ti kažeš, Akene? Je li to u skladu s onim što carski zakon predviđa u ovakvim situacijama?" Hesban promrmlja da je tako. Elrood kimne glavom Pilruu kao da mu čini silnu osobnu uslugu. "Smatram, međutim, da bi dokaz trebalo podnijeti za dva dana umjesto za tri. Jeste li u stanju da to obavite, veleposlaniče Tooy?" "Bit će teško, sire, ali... Kako želite." Zapanjenog Pilrua obli rumenilo. "Moj gospodaru, kako možete stati na stranu ovih... ovih prljavih Tleilaxa, a protiv nas?" "Veleposlaniče, vaše predrasude nisu dobrodošle ovdje u mojoj carskoj dvorani. Prema vašem Earlu... i, naravno, prema njegovoj gospi Shando osjećam samo poštovanje." Shaddam pogleda agente Ceha u stražnjem dijelu prostorije koji su prigušenim glasovima razgovarali na tajnom jeziku. Oni ubrzo kimnuše glavom jedan drugome. Za njih je narušavanje odredbi Butlerianskog Džihada bila ozbiljna stvar. "Ali moj će planet za dva dana biti izgubljen." Pilru uputi molećiv pogled pripadnicima Ceha, tražeći od njih podršku, ali oni ostadoše nijemi i odbiše ga pogledati u oči. "Ne možete to učiniti - osudit ćete nevine ljude na propast!" razdere se Yuta Brey na Elrooda. "Glasnice, vi ste drski, isto kao i Dominic Vernius. Ne iskušavajte više moje strpljenje." Pogledavši strogo predstavnika Tleilaxa, Elrood zapovijedi: "Veleposlaniče Tooy, donesite mi dokaz — nepobitan dokaz — za dva dana ili povucite svoje snage s Ixa." Mofra Tooy se nakloni. Skriven od predstavnika Ceha koji su stajali točno iza njega, on se na trenutak nasmiješi. "U redu", oglasi se ixijanski veleposlanik, tresući se već od bijesa. "Morat ću tražiti hitan sastanak Vijeća Sigurnosti Landsraada."
"I imat ćete ga, točno prema zakonu", odgovori Elrood. "Već sam poduzeo sve što sam smatrao da je u najboljem interesu Carstva. Mofra Tooy ovdje prisutni obratit će se Vijeću za dva dana, a to isto možete učiniti i vi. Ako se želite vratiti na svoj planet u međuvremenu, skrenut ću ekspresni astrobrod zbog vas. Ali upozoravam vas, veleposlaniče, ako se pokaže da su ovdje iznijete optužbe zaista točne, Kuća Vernius će i te kako platiti." Brišući znoj s obrijane glave, Dominic Vernius proučavao je svog veleposlanika s Kaitaina. Pilru je upravo podnio zapanjujući izvještaj Earlu i njegovoj gospi. Čovjek je očigledno jedva čekao da pođe u potragu za sinom izgubljenim u kaosu podzemnog grada, premda se na planet vratio prije manje od jednog sata. Stajali su zajedno u podzemnom operativnom središtu, duboko u stjenovitom stropu, jer prozirni Kružni ured u Velikoj palači nije bio baš siguran u vrijeme rata. Čuli su se zvuci strojeva, prebacivanje ixijanskih trupa i opreme cijevnim prijevozom kroz katakombe planetne kore. Obrana baš nije bila uspješna. Zahvaljujući dobro isplaniranoj sabotaži i brižljivo stvorenim uskim grlima, Tleilaxi su sada kontrolirali najveći dio podzemnog svijeta, stjerujući ixjance u sve manja i manja područja. Pobunjeni suboidi su daleko po broju nadmašivali opkoljene branitelje Ixa, a Tleilaxi su s lakoćom manipulirali blijedoputim radnicima. "Elrood nas je izdao, ljubavi moja", reče Dominic, držeći ženu. Na sebi su imali samo prljavu odjeću i nekoliko dragocjenosti koje su uspjeli spasiti. Sada mu je sve postalo jasno. "Znao sam da me Car mrzi, ali nisam očekivao da će se ponijeti ovako gnjusno. To čak ni od njega nisam očekivao. Kada bih samo mogao to dokazati." Blijeda i krhkija no ikad, iako je sijevala očima sa čeličnom odlučnošću, gospa Shando duboko udahne. Tanke bore oko njenih očiju i usta bio je nagovještaj godina, mali podsjetnik za Dominica da treba sve više cijeniti njezinu ljepotu, ljubav i savršen karakter. Prišavši mu, ona ga uhvati pod ruku. "Možda, kada bih otišla do njega i predala mu se na milost i nemilost? Možda bi se tada urazumio, zbog sjećanja, kakva god bila, koja još čuva o meni..." "Neću ti dopustiti to učiniti. On te sada mrzi, a meni zamjera što sam te preoteo. Roody ne zna za samilost." Dominic stegne ruke i počne proučavati lice veleposlanika Pilrua, ali na njemu nije vidio nikakvu nadu. Vrativši pogled na Shando, on reče: "Znam ga dobro. Pokrenuo je tako zapetljane spletke da se sada ne bi mogao povući čak i kada bi to htio." "Nikada nećemo dobiti ratnu odštetu, čak ni ako pobijedimo. Moje obiteljsko bogatstvo bit će konfiscirano i bit će mi oduzeta svaka vlast." Spustio je glas, pokušavši prikriti očaj. "A sve to samo zato da mi vrati što sam prije mnogo, mnogo vremena odveo ženu koja mu je pripadala."
"Učinit ću sve što želiš da učinim, Dominic", uzvrati ona blago. "Učinio si me svojom ženom, a ne priležnicom. Uvijek sam ti govorila..." Glas joj zamre. "Znam, ljubavi." Stisnuo joj je ruku. "I ja bih za tebe sve učinio. Vrijedilo je... čak i po cijenu ovoga." "Čekam vaše zapovjedi, moj gospodaru", reče veleposlanik Pilru, vrlo uznemiren. Njegov sin C'tair bio je tamo negdje, krio se, borio, možda je već bio mrtav. Dominic je grizao usne. "Kući Vernius očigledno je namijenjeno uništenje, tako da nam preostaje samo jedno. Sve lažne optužbe ne znače ništa, a papirnati zaklon od zakonskih laži potrgan je u komadiće. Car nas namjerava uništiti. Mi se ne možemo boriti protiv Kuće Corrino, a posebno ne protiv izdaje ovakvih razmjera. Ne sumnjam da će Landsraad ostati po strani, a potom uzeti udjela u diobi ratnog plijena." Zagledavši se pred sebe, on ispravi ramena i isprsi se. "Ponijet ćemo obiteljske atomike i štitnike i pobjeći izvan dosega Carstva." Pilru priguši krik. "Postat ćete... odmetnici, moj gospodaru? A što će biti s nama ostalima?" "Na nesreću, nemamo drugog izbora, Cammare. To je jedini način da spasimo život. Želim da stupiš u vezu s Cehom i zatražiš da nas što prije odvedu odavde. Pozovi se na sve usluge koje nam duguju. Članovi Ceha prisustvovali su tvom sastanku s Carem, tako da su upoznati s našom situacijom. Reci im da želimo sa sobom povesti vojnu silu — ono malo što nam je ostalo." Dominic spusti glavu. "Nikada mi nije ni palo na pamet da bi moglo do ovoga doći... da ćemo biti izbačeni iz svoje palače i iz svojih gradova..." Veleposlanik ukočeno kimne glavom i udalji se kroz treperavi zaštitnik na vratima. Jedan zid administrativnog središta oživi s četiri projekcije na zasebnim pločama koje su prikazivale borbe što su bjesnjele po cijelom planetu — prizore koje su prenosile portabl kom-oči. Ixijanski gubici bili su sve veći. Odmahujući glavom, Dominic reče: "Sada moramo porazgovarati s najbližim prijateljima i pomoænicima i obavijestiti ih o opasnostima s kojima će se suočiti ako krenu s nama. Bit će mnogo teže i opasnije pobjeći s nama nego živjeti pod Tleilaxima. Nitko neće biti prisiljen pridružiti nam se, poći će samo dragovoljci. Kada se naša Kuća odmetne, sve članove obitelji i one koji nas podržavaju počet će proganjati lovci na nagrade." "Lovci na nagrade", reče Shando, glasom u kome se osjećala mješavina žaljenja i bijesa. "Ti i ja ćemo se morati razdvojiti, Dominic kako bismo zavarali trag i povećali izglede na opstanak."
Dvije ploče sa slikama na zidu nestadoše, jer su Tleilaxi pronašli kom-oi za emitiranje i onesposobili ih. Dominic nastavi mekšim glasom. "Kasnije, kada nam naša Kuća i planet budu vraćeni, sjetit ćemo se što smo ovdje radili i što smo rekli. Ovo je povijest. Vrhunska drama. Ispričat ću ti kratku priču, jedan sličan slučaj." "Uživam u tvojim pričama", odgovori ona uz nježan osmijeh na snažnom, ali i profinjenom licu. Kestenaste oči su joj poigravale. "U redu, što ćemo pričati unucima?" Na trenutak se usredotočio na novu pukotinu na stropu i vodu koja se slijevala niz zid. "Salusa Secundus je nekada bio glavni svijet carstva. Znaš li zašto je to sada Kaitain?" "Imali su neki problem s atomicima", odgovori ona. "Salusa je uništena." "Prema carskoj verziji, u pitanju je bio nesretan slučaj. Međutim, Kuća Corrino to kaže samo zato da drugi ne bi došli na istu ideju. Istina glasi da se jedna druga obitelj odmetnika, Velika Kuća čije je ime izbrisano iz povijesnih zapisa, uspjela spustiti na Salusu s obiteljskim atomicima. U neustrašivom napadu bombardirali su prijestolnicu i prouzrokovali planetnu ekološku katastrofu. Svijet se još nije oporavio od toga." "Napad atomicima? Nisam to znala." "Poslije su preživjeli prebacili carsko prijestolje na Kaitain, u drugi, sigurniji sunčev sustav, gdje je mladi Car Hassik III obnovio vladu." Primijetivši zabrinutost na ženinom licu, on je privuče bliže i čvrsto je zagrli. "Nećemo izgubiti, ljubavi moja." I posljednja ploča na zidu utrne i zamre kada su Tleilaxi isključili preostale kom-oči. 35. U carstvu postoji 'načelo jedince, plemenito, ali rijetko primijenjivano, prema kome osoba koja prekrši pisani zakon u situaciji velike opasnosti ili potrebe može tražiti izvanredno zasjedanje suda u svrhu obrazloženja i obrane neophodnosti svojih postupaka. Iz ovog načela proizlazi izvjestan broj pravnih postupaka, među kojima su Drejeva porota, slijepi tribunal, i suđenje po konfiskaciji. Zakon carstva: Komentari. USPRKOS VELIKIM vojnim gubicima tijekom neočekivane pobune, mnoga tajna mjesta i dalje su ostala neotkrivena na Ixu. Prije mnogo stoljeća, tijekom paranoidnog razdoblja nakon što je Kuća Vernius preuzela strojne operacije, inženjeri zakleti na čuvanje tajne izgradili su neregistrirano saće prostorija iz kojih su se neometano mogla vršiti emitiranja, alge-
komore, kao i skrovišta prikrivena na izuzetno domišljat ixijanski način. Neprijateljima bi bila potrebna stoljeća da pronađu ova mjesta; čak je i Kuća koja je vladala planetom zaboravila na polovinu njih. Predvođeni satnikom Zhazom i četom osobnih tjelohranitelja, Leto i Rhombur su se sakrili u jednoj alge-komori, u koju se ulazilo kroz prilaznu cijev što je vodila naviše u koru planeta. Neprijatelj bi rutinskim pretraživanjem otkrio samo znakove postojanja algi, jer su ostali dio izolirane komore okruživala masivna prigušujuća polja. "Ovdje ćemo morati ostati nekoliko dana", reče Rhombur, trudeći se vratiti uobičajeni optimizam. "Do tada će nam Landsraad ili carske trupe sigurno priteći u pomoć i Kuća Vernius će moći otpočeti obnovu Ixa. Sve će se srediti." Leto je šutio. Ako su njegove sumnje bile točne, njihov boravak ovdje mogao bi potrajati mnogo duže. "Ova komora je samo mjesto predviđeno za sastanak, gospodaru Rhombure", primijeti satnik Zhaz. "Sačekat ćemo Earla i slijediti njegove zapovijedi." Rhombur spremno kimne glavom. "Da, moj će otac znati što da radimo. On je već bio u mnogim opasnim vojnim situacijama." Veselo se nasmiješio. "U nekima zajedno s tvojim ocem, Leto." Leto spusti snažnu ruku na rame drugog princa, izrazivši na taj način podršku prijatelju. Ali nije znao da li se Dominic Vernius ikada ranije u tijeku svog vojnog angažiranja našao u ovako očajnoj situaciji; Leto je stekao dojam da su se sve Dominicove pobjede u prošlosti odnosile na svladavanje već razbijenih skupina pobunjenika. Sjetivši se onoga čemu ga je otac naučio — upoznaj se podrobno sa svojom okolinom u svakoj teškoj situaciji — Leto je krenuo u inspekciju njihovog skrovišta. Potražio je moguće putove za bijeg, slabe točke. Algekomora bila je uklesana u čvrstu kristalnu stijenu i imala je vanjski omotač od debelog zelenog raslinja koji je zraku davao kiselkasti, organski zadah. Skrovište se sastojalo od četiri stana, jedne prostrane, dobro opremljene kuhinje, kao i broda za slučaj opasnosti, koji je bio posljednja prilika za bijeg; njime su se mogli vinuti na nisku stazu oko planeta. Nečujni strojevi, koji su radili bez trenja, upravljali su nulentropskim kontejnerima u središtu komore, tako da su hrana i piće bili svježi. U ostale kontejnere bili su smješteni odjeća, oružje, film-knjige, kao i izazovne ixijanske igrice s kojima su skrivene izbjeglice mogle prikratiti vrijeme. Beskrajno čekanje je najteže u ovom zaštićenom skloništu. Kada se rade planovi o izolaciji i bijegu, uglavnom se previđa dosada. Ixijanci su, međutim, mislili na sve i poduzeli su sve potrebne pripreme. Već je bila večer, prema njihovim kronosima. Zhaz je postavio stražare u vanjske hodnike i kod kamufliranih vrata. Rhombur nije prestajao nizati pitanja, a kapetan na većinu njih nije znao odgovoriti. Što se događa vani? Smiju li se nadati da će ih osloboditi oni koji su ostali odani Ixu, ili će
ih Tleilaxi porobljivači strpati u zatvor, ili još nešto gore učiniti s njima? Hoće li neki Ixijanac doći obavijestiti Rhombura o smrti njegovih roditelja? Zašto se ostali već nisu pojavili na mjestu sastanka? Znaju li uopće koliki je dio prijestolnice Vernii ostao neoštećen? Ako ne znaju, tko bi to mogao utvrditi? Prekinuo ga je znak koji je upozoravao na uljeza. Netko je pokušavao ući u komoru. Satnik Zhaz izvadi ručni monitor, pritisne dugme kako bi osvijetlio prostoriju i uključi video-ekran. Leto ugleda tri poznata lica priljubljena uz kom-oči u sporednom hodniku — Dominic Vernius i njegova kćer Kailea, u potrganoj haljini i neuredne bakrene kose. Između sebe su pridržavali gospu Shando, koja jedva da je bila svjesna; imala je provizorno povijenu ruku i rebra. "Dopuštenje za ulazak", izgovori Dominic piskutavim, hrapavim glasom. "Otvori, Rhombure. Zhaze! Potrebna nam je hitna medicinska pomoć za Shando." Oči su mu bile u sjeni, a zubi su se bijelili ispod gustih brkova. Rhombur Vernius pohita prema kontrolama, ali ga kapetan straže zaustavi, žurno ga povukavši za ruku. "Tako mu svih svetaca i grešnika, zar ste zaboravili na Liceigrače, mladi gospodaru!" Leto istog časa shvati da tleilaxaški mjenjači oblika mogu uzeti lik poznate osobe i tako ući i u najbolje čuvana područja. Leto je držao ixijanskog princa za drugu ruku dok je Zhaz postavljao pitanja i dobivao odgovore. Konačno se pojavila poruka na biometričkom skeneru identiteta u skrivenoj komori. Potvrđeno: Earl Dominic Vernius. "Odobrava se ulazak", izgovori Rhombur u skupljač zvuka. "Uđite — majko, što se dogodilo?" Kailea je bila izbezumljena, kao da joj je izmaklo tlo pod planovima za budućnost, a ona nikako da povjeruje da i dalje pada. Sve pridošlice smrdjele su na znoj, dim i strah. "Tvoja sestra grdila je suboide i govorila im da se vrate na posao", odgovori Shando, uspjevši se nasmiješivši, iako je trpjela bolove. "Kako je to budalasto bilo." "Neki od njih čak su bili spremni poslušati..." odgovori mlada žena, a ispod mrlja od čađe na obrazima promoli se rumenilo izazvano bijesom. "Dok jedan nije izvukao maula pištolj i otvorio vatru. Sreća što nije bio vješt u nišanjenju." Shando se dodirne po ruci i boku, trgnuvši se zbog otvorene rane. Dominic odgurne stražara i otvori medicinski komplet da se pobrine za ozlijede svoje žene. "Nije ozbiljno, ljubavi moja. Kasnije ću poljubiti ožiljke. Ali nisi trebala toliko riskirati."
"Čak ni da bih spasila Kaileu?" Shando se zakašlja, a oči joj se zacakliše od suza. "Ti bi učinio isto da zaštitiš oba naša djeteta - kao i Leta Atreida. Ne moraš to poricati." Skrenuvši pogled, Dominic gunđajući kimne glavom. "Ipak sam se uznemirio... Koliko si samo bila blizu smrti. Ne bih imao više za što se boriti." Pomilovao joj je kosu, a ona pritisne njegov dlan uz svoj obraz. "Imao bi, Dominic. Još ćeš imati mnogo toga zbog čega ćeš se boriti." Prateći ovaj razgovor, Leto je uvidio što je nagnalo prelijepu mladu priležnicu da ostavi Cara i zašto je jedan ratni junak riskirao da se izloži Elroodovom bijesu ne bi li je se domogao. Vani, u skrivenom hodniku, šestorica naoružanih vojnika opet zauzeše svoje položaje, zatvorivši hermetička vrata za sobom. Na vanjskom ekranu monitora, Leto je vidio ostale - udarni odred za slučaj nasilnog upada pobunjenika - kako postavljaju lastopove, senzore i soničnu obrambenu opremu u prilaznoj cijevi. Rhomburu je laknulo što se njegova obitelj konačno našla na sigurnom, i on zagrli roditelje i sestru. "Sve će biti u redu", reče on. "Vidjet ćete." Iako je bila ranjena, gospa Shando držala se ponosno i hrabro, premda su slani tragovi oko njenih zacrvenjenih očiju pokazivali da je plakala. Kailea je odsutno pogledala načas Leta, a onda spustila smaragdne oči. Djelovala je poraženo i krhko, a ne lepršavo kao obično. Osjetio je želju da je utješi, ali je oklijevao. Sada je sve izgledalo tako neizvjesno, tako zastrašujuće. "Nemamo mnogo vremena, djeco", reče Dominic. Obrisao je znoj sa čela, a potom istrljao znojne bicepse. "Trenutna situacija zahtijeva očajnièke mjere." Izbrijani skalp bio mu je umrljan tuđom krvlju. Prijatelja ili neprijatelja? - pitao se Leto. Poluotkinuti znak spirale visio mu je s ovratnika. "Onda nije ni trenutak da nas nazivaš djecom", primijeti Kailea s iznenađujućom snagom. "Mi smo dio ove borbe." Rhombur se ispravio, djelujući neuobičajeno kraljevski pokraj svog plećatog oca, a ne razmaženo i nezgrapno. "I spremni smo da ti pomognemo da vratiš Ix. Vernii je naš grad, i moramo ga vratiti." "Ne, svi troje ostajete ovdje." Dominic podigne široku ruku s otvrdlom kožom kako bi spriječio Rhomburovo protivljenje. "U svakom poslu najvažnije je sačuvati nasljednike. Ne želim čuti nikakvu raspravu povodom toga. Svaki izgubljeni trenutak odvlači me od mog naroda kome je trenutno očajnički potrebno moje vodstvo." "Vi ste premladi da se borite", primijeti Shando, čije je nježno lice sada bilo odlučno i nepopustljivo. "Vas dvojica ste budućnost svojih uvaženih Kuća — obojica."
Dominic priđe i stade pred Leta. Prvi put ga je pogledao ravno u oči, kao da je konačno u ovom mladom Atreidu vidio muškarca. "Leto, tvoj mi otac nikada ne bi oprostio ako bi se išta dogodilo njegovom sinu. Već smo poslali poruku starom vojvodi, obavijestivši ga o situaciji. Tvoj nam je otac obećao ograničenu pomoć i već je uputio spasilačku ekipu koja će tebe, Rhombura i Kaileu odvesti na Caladan gdje ćete biti sigurni." Dominic spusti mesnate ruke na ramena svoje djece — djece koja su sada morala biti mnogo više od toga. "Vojvoda Atreid će vas štititi, pružit će vam utočište. Za sada je to sve što on može učiniti." "To je smiješno", reče Leto, sijevajuæi sivim očima. "I vi bi se trebali skloniti u Kuću Atreida, moj gospodaru. Moj otac vas nikada ne bi odbio." Dominic mu se smrknuto nasmiješi. "Nema sumnje da bi Paulus postupio tako kako kažeš - ali ja ne mogu to prihvatiti, jer bi to značilo propast za moju djecu." Rhombur uznemireno pogleda sestru. Gospa Shando kimne glavom i nastavi, jer je očito već razmotrila sa suprugom sve mogućnosti: "Rhombure, ako ti i Kailea budete živjeli u progonstvu na Caladanu, možda ćete biti na sigurnom, možda vas nitko neće smatrati važnim da bi bilo što poduzeo. Slutim da je ova krvava pobuna izvedena zahvaljujući carevom utjecaju i podršci. Sve na to ukazuje." Rhombur i Kailea gledali su jedno u drugo u nevjerici, a onda pogledaše Leta. "Uz carevu podršku?" "Ne znam zašto Car želi Ix", reče Dominic, "ali Elrood je ljut na mene i vašu majku. Ako ja pođem s vama u Kuću Atreida, lovci će doći po sve nas. Već će naći neki razlog da napadnu Caladan. Ne, majka i ja moramo smisliti način kako da ovu borbu odvratimo što dalje od vas." Rhombur je bio ogorčen. Blijeda koža mu se zarumenjela. "Možemo još izdržati ovdje, oče. Ne želim te ostaviti." "Sve je već dogovoreno, sine. Pregovori su okončani. Osim atreidske spasilačke ekipe, nitko nam više neće priteći u pomoć — ni carski Sardaukari ni vojska Landsraada — da otjeramo Tleilaxe. Suboidi su njihovi pijuni. Uputili smo žalbe svim Velikim Kućama i Landsraadu, ali nitko neće biti dovoljno brz. Netko nas je izigrao..." Gospa Shando stajala je pokraj muža, visoko podignute glave, usprkos bolu i neurednom izgledu. Ona je bila gospa od Velike Kuće, kao i carska priležnica, ali prije svega toga bila je niskog roda. Shando je mogla biti sretna čak i bez bogatstva stečenog na Ixu. "Ali što će biti sada s vama dvoma?" upita Leto, jer Rhombur i Kailea nisu imali hrabrosti postaviti to pitanje. "Kuća Vernius će se... odmetnuti." Shando pusti da ta riječ ostane na trenutak lebdjeti u tišini izazvanoj zapanjenošću.
"Žarkih mu paklova!" izgovori konačno Rhombur, a njegova sestra zadrža dah. Shando priđe i poljubi djecu. "Ponijet ćemo sve što uspijemo spasiti, a potom ćemo se Dominic i ja razdvojiti i pritajiti. Možda će proći godine. Nekolicina najodanijih krenut će s nama; od ostalih će neki pobjeći, a neki ostati ovdje, pa što bude. Stvorit ćemo si nove živote, i na kraju nam se možda opet nasmiješi sreća." Dominic se nekako čudno rukovao s Letom; nije to bilo baš tipično carsko dodirivanje prstima, već prije onako kako su to činili stari Terrani budući da je Carstvo — kako Car tako i sve Velike Kuće — iznevjerilo Kuću Vernius. Kada se jednom proglasi odmetnikom, obitelj Vernius više neće biti dio Carstva. Shando i Kailea tiho su plakale, grleći jedna drugu, dok je Dominic uhvatio sina za ramena. Nekoliko trenutaka kasnije, Earl Vernius i njegova žena žurno izađoše kroz prilaznu cijev, povevši sa sobom dio stražara, dok su Rhombur i njegova sestra ostali držeći se za ruke i prateći njihov odlazak na ekranu kom-oka. Sljedećeg jutra, troje izbjeglica sjedilo je u neudobnim, ali korisnim suspenzorskim stolicama, jedući energetske ploče i pijući Ixapski sok. Čekali su. Kailea je malo govorila, kao da je izgubila volju da se bori s nevoljama. Brat ju je pokušavao razveseliti, ali bez uspjeha. Ovdje su bili izolirani, odijeljeni zidovima od svega ostalog, tako da do njih nije dopirala nijedna riječ izvana pa nisu znali je li stiglo pojačanje ili je grad i dalje u plamenu... Kailea se dotjerala, uložila popriličan trud da popravi oštećenu odjeću i potrganu čipku, a potom je taj svoj promijenjeni izgled nosila kao bedž. "Ovog tjedna trebala sam ići na ples", reče ona, praznog glasa kao da je ostala bez ikakvih osjećaja. "Durov suncostaj, jedan od najvećih društvenih događaja na Kaitainu. Majka je rekla da ću moći prisustvovati kada dovoljno odrastem." Pogledala je Leta i neveselo se nasmijala. "Kako sam napunila dovoljno godina da se zaručim, to mi je vjerojatno dalo pravo i da prisustvujem balu. Zar ti se ne čini?" Cupkala je potrgani rukav od čipke. Leto nije znao što da joj kaže. Pokušao je pogoditi što bi Helena rekla Earlovoj kćeri. "Kada stignemo na Caladan, nagovorit ću majku da vam priredi veliki bal u znak dobrodošlice. Bi li ti se to sviđalo, Kailea?" Znao je da gospa Helena nije naklonjena Verniusovoj djeci zbog svojih religijskih predrasuda, ali bio je uvjeren da će se već smekšati, imajući u vidu okolnosti. Ako ništa drugo, neće dopustiti da joj se dogodi društveni fauxpas. Kaileine oči bijesnu, čuvši njegov prijedlog, i Leto ustukne. "Što, da s ribarima plešem poskočice i gledam kako odgajivači riže izvode nekakve obrede za plodnost?" Njezine riječi vrlo su ga pogodile.
Uvidio je u tom trenu da njegov svijet i njegovo naslijede ne odgovaraju nekome kao što je ona. No, Kailea se uskoro pokajala i položila prste na Letovu ruku. "Oprosti, Leto. Jako mi je žao. Ali toliko sam željela poći na Kaitain, vidjeti čudesan carski dvorac." Rhombur je sjedio smrknut. "Elrood ti to nikada ne bi dopustio, ako ni zbog čega drugog ono zato što je još ljut na majku." Kailea ustane i počne koračati po maloj komori koja je mirisala na alge. "Zašto ga je uopće morala napustiti? Mogla je ostati na dvoru, proživjeti život u luksuzu — umjesto što je došla ovamo u ovu... špilju. Špilju koja je sada prepuna gamadi. Da je ocu zaista bilo stalo do nje, zar bi tražio toliku žrtvu? To nema smisla." Leto ju je pokušao utješiti. "Zar ne vjeruješ u ljubav, Kailea? Vidio sam kako se tvoji roditelji gledaju." "Svakako da vjerujem u ljubav, Leto. Ali također vjerujem u zdrav razum. Čovjek mora odmjeriti to dvoje." Kailea im je okrenula leđa i pošela pretraživati po datokama s igricama, tražeđi nešto da se zabavi. Leto je odlušio ne navaljivati. Umjesto toga, okrenuo se prema Rhomburu. " Obojica bismo trebali naušiti upravljati or-brodom. Za svaki slušaj." "Nema potrebe. Ja znam upravljati njime", reče Rhombur. Nakon što je popio konzervirani sok oporog ukusa, Leto skupi usne. "Ali što ako budeš ranjen — ili nešto još gore? Što ćemo onda?" "U pravu je, znaš", oglasi se Kailea, čak ni ne podigavši smaragdne oči s datoteka za zabavu. Glas joj je zvučao umorno i slomljeno. "Pokaži mu, Rhombure." On pogleda Leta preko stola. "Znaš na kojem načelu radi ornitopter? Ili raketoplan?" "Naučio sam upravljati 'topterom s deset godina. Ali jedini raketoplani koje sam vidio bili su oni na robo-upravljanje." "Strojevi bez mozga, koji izvode određen broj funkcija uvijek na isti način. Mrzim te stvari... iako ih mi proizvodimo." Odgrizao je komadić energetske ploče. "Ovaj, barem smo ih nekad proizvodili. Prije nego što su došli Tleilaxi." Podigao je desnu ruku iznad glave i protrljao prsten s dragim kamenom boje vatre koji je označavao da je nasljednik Kuće Ix. Na njegov znak, jedan veliki dio stropa glatko sklizne dolje i spusti se do poda. Pogledavši naviše kroz otvor, Leto ugleda nekakvo sjajno srebrno obličje. "Pođi sa mnom." Rhombur zakorači na ploču u pratnji Kailee. "Obavit ćemo provjeru sustava."
Kada se Leto popeo, osjetio je odmah potisak naviše. Njih troje jurnuše kroz strop, pa uz bok srebrnog zračnog broda do platforme visoko na trupu letjelice. Or-brod je podsjetio Leta na svemirski tegljač, malu letjelicu uskog trupa, s prozorima od plaza. Nešto između letjelice i svemirskog broda, orbrod je mogao operirati kako na planetu tako i na niskoj stazi. Kako su narušavali cehovski monopol na svemirska putovanja, or-brodovi su spadali među najčuvanije ixijanske tajne i trebalo ih je koristiti samo u krajnjoj nuždi. Na boku broda otvoriše se jedna vrata, i Leto začuje brodske sustave koji ga okružiše zujanjem strojeva i elektronike. Rhombur ih povede u tijesni zapovjedni centar s dva sjedala visokih naslona. Ispred sjedala nalazile su se svjetlucave kontrolne ploče. On skliznu na jedno sjedalo, a Leto na drugo. Savitljiv senziform sjedala prilagodio se njihovim tijelima. Meka zelena svijetlost sijala je sa zapovjednih ploča. Kailea je stajala iza brata, s rukama na naslonu sjedala. Dok su mu prsti poigravali po sjajnim tipkama na kontrolnoj ploči, Rhombur reče: "Namjestio sam tvoju na režim podučavanja. Brod će te naučiti kako da upravljaš njime." Letova ploča promijeni boju u žutu. Pomislivši opet na tabue vezane za strojne umove, koje je uveo Butlerijanski Džihad, on se zbunjeno namršti. Koliko je ova letjelica u stanju sama misliti? Majka ga je upozorila da olako ne prihvaća stvari, naročito ne one ixijanskog porijekla. Kroz prozirni plaz vjetrobrana vidio je jedino sivu stijenu vani, grubu unutrašnju površinu alge-komore. "Znači, on može samostalno misliti? Poput onih mehova za obuku koje si mi pokazao?" Rhombur je oklijevao. "Ovaj, znam što imaš na umu, Leto, ali ovaj stroj ne simuhra procese ljudskog načina mišljenja. Suboidi to jednostavno ne razumiju. Isto kao i naši prilagodljivi mehovi za borbu, koji skeniraju protivnika da bi donosili taktičke odluke; oni ne misle — već samo reagiraju, brzinom svjetlosti. Očitavaju tvoje pokrete, predviđaju i uzvraćaju." "Meni to izgleda kao razmišljanje." Na ploči ispred Leta zatitraše svjetla u svjetlima. Kailea obeshrabreno uzdahne. "Butlerijanski Džihad okončan je prije više tisuća godina, a čovječanstvo se i dalje ponaša kao da smo prestrašeni glodavci koji se boje vlastite sjene. Cijelo carstvo zahvatila je antiixijanska histerija samo zato što mi pravimo složene strojeve. Ljudi ne shvaćaju ono što mi radimo, a iz nerazumijevanja se rađa sumnja." Leto kimne glavom.
"Pomozite mi, onda, da shvatim. Počnimo." On se zagleda u kontrolnu ploču i pokuša ne pokazati preveliko nestrpljenje. Poslije minulih događaja, svi su osjećali posljedice snažnog stresa. "Položi prste iznad identifikacijske ploče", reče Rhombur. "Ali nemoj je dodirnuti. Zadrži ih malo iznad nje." Leto postupi tako, a tijelo mu obavi blijedožuti sjaj od koga ga je peckala koža. "Upija identifikacijske komponente tvoga tijela: oblik tvog lica, male ožiljke, otiske prstiju, folikule kose, izgled zjenica. Izdao sam stroju upute da prihvati tvoje zapovijedi." Kada se sjaj povukao, Rhombur reče: "Sada si ovlašten. Program za obuku aktivira se tako što se desnim palcem prijeđe preko drugog niza malih svjetiljki." Leto ga posluša, i pred očima mu se pojavi kutija sintetičke stvarnosti koja je prikazivala strme planine i stjenovite klance iz zraka – isti prizor koji je vidio prije nekoliko mjeseci, onog dana kada je onako nedostojanstveno iskrcan iz cehovskog raketoplana. Iskrice iznenada ispuniše zrak u komori za skrivanje ispod njih. Zaglušiše ga eksplozije i statički udari. Slika sintetičkog predjela se zamagli, opet dođe u fokus, a onda sasvim izblijedi. Letu je zvonilo u glavi. "Sjedi", uzviknu Rhombur. "Ovaj, ovo više nije simulacija." "Već su nas pronašli!" Kailea se spusti na osobno sigurnosno polje. Leto osjeti toplinu svog OBP-a kako ga omata, dok se Rhombur pokušavao vezati na sjedalu za pilotiranje. Na promatračkom ekranu or-broda Rhombur ugleda tleilaxaške vojnike i naoružane suboide kako ispunjavaju prilaznu cijev do skrivene komore, pucajući iz laserskih pušaka kako bi otvorili skrivena vrata. Napadači su već bili savladali drugu prepreku. Satnik Zhaz i nekolicina preostalih ljudi ležala je na gomili koja se dimila na podu. "Možda su tvoji roditelji pobjegli", reče Leto. "Nadam se da su na sigurnom." Rhombur gurne ruke u polje za upravljanje prstima, poništivši zapovijed izdanu or-brodu da prijeđe na režim obuke, i poče se pripremati za pravo uzlijetanje. Leto se zavali na sjedalu, potpuno mu prepustivši upravljanje. Vanjska simulacija i dalje mu je ispunjavala oči, odvlačeći mu pažnju prizorima netaknutih ixijanskih pejzaža. Izvana sukne sjaj plave svjetlosti. Eksplozija ih je sve zaljuljala. Leto je začuo Rhomburov bolni jecaj, pa zatrese glavom kako bi otjerao zaostale slike holograma za obuku, Ixijanski princ klonuo je na sjedalo; niz lice mu je curila krv. "Do vraga! Rhombure?" "Ovo je stvarno, Leto!" poviče Kailea. "Uzleti što prije odavde!" Leto poče pomicati prste po ploči, trudeći se prijeći iz režima obuke u aktivni status, ali Rhombur nije bio dovršio pripremanje broda. Još jedna
eksplozija zatutnji kroz zid prostorije, raspršivši algama prekrivene djeliće stijene. Prijeteće prilike prodriješe u glavnu prostoriju ispod. Rhombur zastenje. Suboidi ispod njih su vikali i pokazivali naviše u brod s troje bjegunaca. Paljba iz laserskih pušaka odbijala se o kamene zidove i ojačani trup or-broda. Leto je konačno uspio aktivirati zapovijed za auto-lansiranje. Usprkos ranijim bojaznima, sada se očajnièki nadao da će se brodski interaktivni kompjuterski um pokazati dorastao izazovu. Or-brod poleti ravno naviše kroz kanal, zatim kroz poklopac od stijene i sloj snijega, da bi se konačno našao na otvorenom nebu punom blistavih oblaka. Upravljajući prstima, Leto je jedva uspijevao izbjeći briljantne snopove laserske paljbe, automatsku obrana kojom su upravljali pobunjenici. Zaškiljio je na oba oka kada se iznenada našao u beskrajnom moru sunčeve svjetlosti. Napravivši luping, našao se visoko u stratosferi. Dok je pokušavao uočiti moguće neprijatelje koji bi ih srušili na površinu, Leto je primijetio jedan glomazan astrobrod na niskoj stazi oko planeta. Dva snopa svjetlosti suknuše iz masivne letjelice u zasebnim V-formacijama - taj je znak Letu bio dobro poznat: atreidski brodovi. Leto je sa zapovjedne ploče poslao znak za indentifikaciju na posebnom borbenom jeziku kojem su ga otac i nastavnici naučili. Letjelice za spašavanje zauzeše položaje lijevo i desno od or-broda, formirajući pratnju. Piloti mu dadoše znak da su primili njegovu identifikacijsku poruku. Grimizni snopovi iz zvjezdanog broda podigoše oblak prašine tamo dolje gdje su bili skriveni neprijateljski brodovi. "Rhombure, kako si?" Kailea odvoji trenutak da se pobrine oko bratovljevih povreda. Mladi Vernius se promeškoljio, prinio ruku glavi i zastenjao. U glavu ga je pogodila kutija s elektronikom koja se nalazila na plafonu, a zatim je pala na pod. "Ovaj, žarkih mu paklova! Nisam na vrijeme aktivirao prokleti OBP" Nastavio je žmirkati, a zatim je iz kutova očiju obrisao tamnu krv. Oslonivši se na novostečenu vještinu, Leto je slijedio pratnju prema sigurnom okrilju astrobroda koji ih je čekao. Kada su mu se približili, ugledao je unutra dvije velike atreidske borbene fregate. Nakon što je orbrod ulebdio u spremište, preko kom-sustava stiže poruka na galachu, ali on prepozna poznato caladansko odugovlačenje. "Sreća vaša što smo ostali tu s astrobrodom još jedan sat. Dobro došli na brod, prinče Leto. Jeste li vi i vaši suputnici u redu? Koliko ima preživjelih?" On pogleda Rhombura koji se držao za povrijeđenu glavu. "Troje nas je, manje-više smo u dobrom stanju. Samo nas odvedite što dalje od Ixa." Kada se or-brod parkirao između dvije atreidske letjelice na mjestima koja su im dodijeljena unutar ogromnog spremišta astrobroda, Leto
pogleda lijevo i desno. Kroz prozore većih brodova vidio je atreidske vojnike u zeleno-crnim odorama, s poznatim grbom sokola. Odahnuo je. Potom je zabrinuto pogledao Rhombura kome je sestra brisala krv sa čela nekom krpom. Uputivši pogled Letu, ixijanski princ reče: "E pa, zaboravi na simulacije, prijatelju. Najbolje se uči kroz praksu." Zatim je izgubio svijest, skljokavši se na stranu. 36. I najsiromašnija Kuća može biti bogata odanošću. Zakletva na vjernost iznuđena ucjenom ih mitom bezvrijedna je i lomljiva, i može biti prekršena u najgorem mogućem trenutku. Zakletva na vjernost dana iz srca, međutim, jača je od dijamanta i vrednija od najčišćeg melangea. VOJVODA PAULUS ATREID. DALEKO NA DRUGOM kraju Galaktike, u spremištu za teret jednog drugog astrobroda, jedan ixijanski brod bez oznaka počivao je sam i neupadljiv usred mnoštva ostalih brodova. Brod-bjegunac stalno je mijenjao astrobrodove, a s njima i odredišta, zamećući trag za sobom. U neobilježenom brodu, Dominic i Shando Vernius sjedili su kao obični putnici među ubogim ostacima svoje vojne sile. Mnogi obiteljski stražari bili su pobijeni, a mnogi se nisu stigli ukrcati u brod predviđen za bijeg; ostali su odlučili riskirati i ostati na Ixu zahvaćenom revolucijom. Već duže nitko na brodu nije ni riječ izustio. Osobni muški sluga gospe Shando, Omer, često se vrpoljio, trzajući uskim ramenima; ravna crna kosa bila mu je podšišana tako da je dopirala točno do ovratnika, ali sada su i ovratnik i kosa djelovali nekako ofucano. Omer je bio jedini član osoblja njenog domaćinstva koji je odabrao poći s obitelji u progonstvo. Bio je to skroman čovjek koji se grozio i same pomisli da pokuša sebi stvoriti novi život među Tleilaxima. Kratki izvještaji veleposlanika Pilrua jasno su stavljali do znanja da ne moraju očekivati bilo kakvu pomoć od vojnih snaga Landsraada ili Cara. Proglasivši se odmetnicima, presjekli su sve veze i nisu više bili obvezni pridržavati se carskog zakona. Sjedala, skladišni kontejneri i ormarići na brodu odmetnika bili su ispunjeni draguljima i drugim dragocjenostima, svime onim što se moglo zamijeniti za gotovinu. Njihov let mogao bi potrajati dugo, vrlo dugo. Dominic je sjedio do svoje supruge, držeći je za malu i tanku ruku. Njegovo glatko čelo bilo je izborano od zabrinutosti. "Elrood će poslati svoje ljude da nas pronađu", reče. "Lovit će nas poput životinja. "Oh, zašto nas sada jednostavno ne ostavi na miru?" promrmlja Omer, zatresavši ravnom crnom kosom. "Ionako smo već sve izgubili." "To Roodyju nije dovoljno", odgovori Shando, okrenuvši se prema muškom slugi. Sjedila je uspravno i kraljevskog držanja. "Nikada mi nije
zaboravio to što sam ga nagovorila da me pusti. Nijednom ga nisam slagala, ali on misli da sam ga prevarila." Pogledala je van kroz uska vrata obrubljena sjajnim ser-kromom. Ixijanski brod bio je mali, bez vanjskih oznaka Kuće Vernius: jednostavni brod koji se koristilo za podizanje tereta ili prebacivanje putnika. Shando stisne muževljevu ruku i pokuša ne misliti na to kako su na niske grane spali. Sjetila se dana kada je otišla s carskog dvora, okupana, namirisana i okićena cvijećem iz Elroodovih staklenika. Ostale priležnice darivale su je broševima, draguljima, šalovima koji su sijali zahvaljujući tjelesnoj toplini. Bila je mlada i uzbuđena, srca punog zahvalnosti zbog lijepih sjećanja i iskustva, pa ipak jedva čekajući da započne novi život sa čovjekom koga je ludo voljela. Shando je držala u tajnosti svoju vezu s Dominicom i napustila je Elrooda pod dobrim uvjetima — barem je ona tako mislila — završivši svoju službu s njegovim blagoslovom. Ona i Car su posljednji put vodili ljubav, a onda se s naklonošću prisjetili zajedničkih uspomena. Elrood nije shvaćao njenu želju da ode s Kaitaina, ali imao je još mnogo priležnica. To što će je izgubiti, njemu nije bio bitno... sve dok nije saznao da ga je napustila iz ljubavi prema drugom muškarcu. Sadašnji krivudavi bijeg s Ixa bio je za Shando potpuno drukčiji od odlaska s Kaitaina. Ogorčeno je uzdahnula. "Poslije vladavine od skoro stoljeća i pol, Roody je naučio kako odabrati trenutak za osvetu." Odavno nadvladavši svaku ljubomoru, Dominic se zahihotao pri spomenu Carevog nadimka. "E pa, sada smo izravnali račune. I sami ćemo morati biti strpljivi i pronaći neki način da vratimo bogatstvo naše Kuće. Ako ne za nas, onda za našu djecu." "Vjerujem da će biti sigurni kod Paulusa Atreida", reče Shando. "On je dobar čovjek." "Ne smijemo, međutim, nikom drugom vjerovati da će nas zaštititi", primijeti Dominic. "To će biti i te kakav izazov za nas." Dominic i Shando uskoro će se razdvojiti, postati druge osobe i kriti se po zabitim planetima, cijelo vrijeme se nadajući da će jednog dana opet biti zajedno. Platili su ogroman mito Cehu, tako da neće biti nikakvih izvještaja o njihovim odredištima. Muž i žena priviše se jedno uz drugo, znajući da od sada ništa u njihovim životima neće više biti izvjesno. Ispred njih se pružao neistraženi svemir. Ostavši sam u ostacima Ixa razorenog u ratu, C'tair Pilru sakrio se u maloj prostoriji za zaštićeno emitiranje. Nadao se da ga nijedan suboid neće tu pronaći. Činilo se da mu je to jedina prilika da preživi pokolj. Majka mu je jednom pokazala ovo mjesto skriveno iza zida tamnice u Velikoj palači, izdubljeno u debeloj kori planeta. Kako su C'tair i D'murr, sinovi veleposlanika na Kaitainu, pripadali Verniusovom dvoru, dodijeljeno im je mjesto na kome će biti sigurni ako iskrsne nešto nepredviđeno. S istom
onom metodičnom djelotvornošću s kojom je svakodnevno obavljala poslove u cehovskoj banci, S'tina se pripremila za svaku mogućnost i pobrinula se da joj sinovi upamte gdje se dotična prostorija nalazi. Znojnom, gladnom i prestrašenom C'tairu laknulo je kada je utvrdio da je skrovište ostalo nedirnuto u svom tom kaosu, pucnjavi i eksplozijama. Tek kada se konačno našao na sigurnom, onako omamljen, iskusio je punu snagu šoka, razabravši što se dogodilo s njegovim gradom — njegovim svijetom. Nije mogao povjerovati koliko je stvari već bilo izgubljeno, koliko je veličanstvenih stvari pretvoreno u otpad, krv i dim. Njegov brat blizanac je otišao, ugrabio ga je Ceh da ga školuje za Navigatora. Zamjerao mu je što ga je ostavio, ali to je barem značilo da je D'murr na sigurnom i da mu ne prijeti revolucija. C'tair nikome ne bi ovo poželio... ali se ipak nadao da je do njegovog brata na neki način već stigla vijest o tome. Da Tleilaxi možda ne zataškavaju cijelu stvar? C'tair je pokušao stupiti u vezu s ocem, ali veleposlanik je bio zarobljen na Kaitainu usred krize. Između vatri, eksplozija i ubojitih skupina suboida, C'tair je zaključio da na raspolaganju nema puno drugih mogućnosti osim da se skriva i pokuša preživjeti. Tamnokosi mladić sigurno bi bio ubijen ako bi pokušao stići do Verniusovih administrativnih odaja. Majka mu je već bila mrtva. C'tair se krio u svojoj skrivenoj prostoriji s ugašenim sjajnim kuglama, osluškujući slaba podrhtavanja izazvana udaljenom borbom i svoje mnogo bučnije disanje, vlastite otkucaje srca. Bio je živ. Prije tri dana gledao je kako revolucionari uništavaju jedno krilo cehovskog zdanja, dio četvrtaste sive zgrade u kome se nalazio cjelokupan ixijanski bankarski sustav. Njegova majka bila je tamo unutra. On i D'murr toliko su puta boravili u njezinom uredu kao djeca. Znao je da se S'tina zabarikadirala u sefovima sa zapisima, odakle nije mogla pobjeći. Također nije mogla povjerovati da bi se pobunjeni suboidi usudili napasti neutralno cehovsko uporište. Suboidi se, međutim, nisu razumjeli u politiku niti u fine niti moći. S'tina je u posljednjoj emisiji poručila C'tairu da izdrži i ostane na sigurnom, odredivši mjesto sastanka kada nasilje zamre. Nijedno od njih nije vjerovalo da bi se situacija mogla još više pogoršati. Međutim, na C'tairove oči, eksplozije koje su izazvali pobunjeni suboidi raznijele su dio zgrade. Cijela struktura otkinula se od držača na krovu špilje. Goreći, tutnjeći, prevrćući se, olupina je pala uz neopisivi tresak na daleki pod špilje, pobivši na stotine pobunjenika koji su sve to promatrali, ali i bankare i službenike Ceha. Sve koji su bili unutra. Zrak se ispunio dimom i kricima, a borba se nastavila. Znao je da bi bilo besmisleno poći tamo dolje u potragu za majkom. Umjesto toga, kada je shvatio da se sve oko njega raspada, C'tair je potrčao prema jedinom zaklonu za koji je znao.
Skriven u zapečaćenoj rupi iz koje je mogao slati emisije, a da ga ne otkriju, zaspao je skvrčen kao fetus, da bi se probudio s nekim neodređenim osjećajem odlučnosti djelomično otupljenim bijesom i tugom koji su ga prožimali. C'tair je pronašao popis namirnica ostavljenih u nulentropskim skladišnim odajama; provjerio je zastarjelo oružje u malom ormaru. Za razliku od većih alge-komora, ovo tajno mjesto nije imalo orbrod. Nadao se da se ova prostorija ne nalazi ni na jednoj karti, javnoj ili tajnoj. U protivnom, Tleilaxi i njihovi lakovjerni sljedbenici suboidi sigurno će ga pronaći. Ošamućen i bezvoljan, C'tair se uvukao u rupu i pustio da vrijeme prolazi, jer nije bio siguran kada će moći umaknuti, pa čak ni kada će moći poslati neku poruku. Nije se više nadao da će bilo koja vanjska vojna sila stići u pomoć Ixu - to se već odavno trebalo dogoditi. Njegov otac otišao je zauvijek. Pronijele su se uspaničene glasine da je Kuća Vernius pobjegla i proglasila se odmetnicima. Velika palača već je bila napuštena i opljačkana i uskoro će postati štab novih gospodara Ixa. Je li Kailea Vernius otišla sa svojom obitelji, izbjegla uništavanje? C'Tair se nadao da je tako, nje radi. U protivnom bi postala predmet iživljavanja bijesnih revolucionara. Ona je bila prelijepa mlada žena odgojena za dvorske dužnosti, nakit i spletke, a ne za puko preživljavanje. Bilo mu je mučno dok je mislio na svoj voljeni grad, porobljen i poharan. Sjećao se kristalnih putova, zgrada-stalaktita, veličanstvenih dostignuća u projektiranju astrobrodova, letjelica koje bi iščezle kada bi cehovski Navigatori mahnuli svojim čarobnim štapićem. Koliko puta su samo on i D'murr istraživali dugačke tunele, zavirivali u ogromne špilje, pratili kako napredak zahvaća sve stanovnike Ixa. Suboidi su sada sve to uništili. A zbog čega? Sumnjao je da i oni sami to razumiju. Možda bi C'tair mogao pronaći put do površine, stupiti u vezu s nekim transportnim brodom, upotrijebiti ukradene kredite, kupiti kartu za odlazak s Ixa i stići nekako do Kaitaina, gdje bi stupio u vezu s ocem. Je li Cammar Pilru još veleposlanik? Možda vlade u progonstvu? Vjerojatno nije. Ne, C'tair nije mogao otići odavde i prepusti svoj svijet njegovoj sudbini. Ovo je bio Ix, njegov dom, i on je odbijao bježati... Zakleo se da će preživjeti... nekako. Učinit će sve što bude potrebno. Kada se prašina slegne, mogao bi navući neku staru odjeću i pretvarati se da je jedan od nezadovoljnih ixijanaca koji se nekako pomirio s novim gospodarima planeta. Međutim, sumnjao je da će ikada više biti siguran. Svakako neće ako ima namjeru nastaviti borbu... U tjednima koji su slijedili, C'tair se uspijevao iskradati iz svog skrovišta kasno tijekom isprogramiranih podzemnih noći, koristeći ixijanske tragače za životom da bi izbjegao tleilaxaške stražare i ostale neprijatelje. S gađenjem je gledao kako se veličanstveni Vernii raspada pred njegovim očima.
U Velikoj Palači sada su obitavali neki ružni, patuljasti ljudi, izdajnički osvajači sive kože, koji su ukrali cijeli jedan svijet pred nezainteresiranim pogledom carstva. Preplavili su podzemni grad svojim zagonetnim predstavnicima odjevenim u odore. Ekipe osvajača njuškale su po zgradama-stalaktitima u potrazi za plemstvom koje se krilo. Vojnici Liceigrači pokazali su se mnogo djelotvorniji od lakomislenih nižih klasa. Daleko ispod, suboidi su se veselili na ulicama... samo zato što nisu znali što bi drugo radili. No, ubrzo im je postalo dosadno i mrzovoljno su se vratili starim poslovima. Bez huškača Liceigrača koji bi im govorili što da žele ili traže, suboidi nisu održavali organizirane sastanke, i nikako nisu mogli sami donositi odluke. Životi su im opet postali isti, pod drugim gospodarima, s većim proizvodnim kvotama. C'tair je shvatio da će novi nadglednici Tleilaxi morati početi stvarati ogroman profit, ne bi li isplatili silne troškove ovog preuzimanja. Na ulicama podzemnog grada, C'tair se vukao neprimijećen među poraženim stanovnicima — nadglednicima smjena i obiteljima radnika srednje klase koji su preživjeli čistku i nisu imali kuda otići. Odjeven u iznošenu odjeću, prelazio je preko oštećenih putova koji su vodili u uništeni gornji grad, a potom se cijevima liftovima spuštao među krš proizvodnih centara. Nije se mogao zauvijek kriti, ali također nije smio još biti viđen. C'tair je odbijao prihvatiti da je bitka već izgubljena. Bene Tleilaxi nisu imali puno prijatelja u Landsraadu i sigurno ne bi odoljeli udruženom otporu. Pa ipak, sam Ix, izgleda, nije pružao nikakav otpor. Stojeći u maloj, zastrašenoj skupini pješaka na pločniku, promatrao je plavokose vojnike isklesanih lica koji su stupajući prolazili pokraj njih. Na sebi su imali sivo-crne odore — sasvim sigurno nisu bili ixijanci niti suboidi, a ni Tleilaxi. Visoki i uspravni, ti bahati vojnici nosili su ošamućivače i imali crne šljemove za kontrolu pobune, a dužnost im je bila da zavode red. Novi red. S užasom ih je prepoznao. Carevi Sardaukari! Kada je vidio da carske trupe pomažu u preuzimanju vlasti, C'tair se razbjesnio, jer je shvatio što sve stoji iza ove zavjere... ali uspio je prikriti svoje osjećaje pred gomilom. Nije smio dopustiti da ga bilo tko primijeti. Čuo je kako rođeni Ixijanci gunđaju oko njega — iako je stiglo pojačanje u obliku Sardaukara, čak ni srednja klasa nije bila baš prezadovoljna svojom izmijenjenom situacijom. Earl Vernius bio je dobroćudan, premda možda prekomjerno brižan vladar; Bene Tleilaxi, s druge strane, bili su religijski fanatici koji su se slijepo držali svojih okrutnih pravila. Mnoge slobode koje su Ixijanci uzimali zdravo za gotovo sasvim sigurno će uskoro nestati pod tleilxaškom upravom. C'tair je žalio što još ne može nešto poduzeti protiv tih izdajničkih porobljivača. No, zakleo se da će to postati njegov glavni cilj, pa ma koliko mu trebalo da ga ostvari.
Dok se vukao mračnim, oštećenim ulicama na dnu špilje, rastužio bi se kada bi vidio pocrnjele zgrade koje su postupno otpadale sa stropa. Gornji grad bio je razoren. Dva dijamantna stupa koji su pridržavali nepregledni stjenoviti krov bila su raznijeta, a lavina koja je uslijedila kao posljedica toga zatrpala je čitave blokove stambenih kompleksa suboida. Prigušivši stenjanje, C'tair je shvatio da su, zapravo, uništena sva ixijanska umjetnička dijela na otvorenom, uključujući tu i stilizirani model cehovskog astrobroda koji je krasio Trg Kupole. Čak je i prelijepo fiberoptičko nebo na stjenovitom stropu bilo oštećeno tako da su projekcije sada izgledale umrljane. Strogi fanatici Tleilaxi nikada nisu bili poznati po tome da cijene umjetnost. Njima je ona jednostavno smetala. Sjetio se da se Kailea Vernius amaterski bavila slikanjem i mobilnim skulpturama. Razgovarala je sa C'tairom o izvjesnim stilovima kojih je bilo u izobilju na Kaitainu i sa strašću je upijala sve turističke slike koje je njegov otac donosio dok je tamo boravio u svojstvu veleposlanika. Sada, međutim, više nije bilo umjetnosti, baš kao ni Kailee. C'tair se opet osjetio kao paraliziran od usamljenosti. Skliznuvši neprimijećen u ruševine jedne pale zgrade, u kojoj se nekada nalazio botanički vrt, C'tair naglo stane, sleđen. Nešto mu je zapelo za oko, i on zatrepće ne bi li izoštrio vid. Iz gomile šuta koja se pušila pojavila se zamagljena slika poznatog starca, jedva vidljiva. C'tair žmirne — je li u pitanju proizvod njegove mašte, krnji hologram iz nekog dnevničkog diska... ili nešto drugo? Cijelog dana nije jeo, bio je napet i umoran i jedva se držao na nogama. Ali slika je ipak bila tu. Zar ne? Kroz dim i opore pare, prepoznao je starog pronalazača Deveea Rogoa, genija bogalja koji se sprijateljio s blizancima i upoznao ih sa svojim pronalascima. Dok je C'tair zinuo otvorenih usta, prikaza počne šaptati suhim, škripavim glasom. Je li to duh... vizija... bezumna halucinacija? Ekscentrični Rogo je, izgleda, govorio C'tairu što mu valja činiti, koje su mu tehnološke komponente potrebne, i kako da ih sve poveže. "Jesi li stvaran?" prošaputa C'tair, koraknuvši bliže. "Što mi to govoriš?" Iz nekog razloga, nejasna slika starog Rogoa nije odgovorila na pitanja. C'tair nije shvaćao, ali je slušao. Žice i metalni dijelovi ležali su razbacani oko njegovih nogu tamo gdje je strojeve raznio eksploziv koji nije birao što diže u zrak. To su sastavni dijelovi koji su mi potrebni. Pognuvši se i zabrinuto pogledavši promatra li ga netko ili ne, počeo je prikupljati stvari koje su zatražene, zajedno s drugim ostacima tehnologije: djelićima metala, plaz kristalima i elektronskim ćelijama. Starac ga je nadahnuo. C'tair je napunio džepove i odjeću ovim otpacima. Ix će se i te kako promijeniti pod novom tleilaxaškom upravom, i svaka sitnica iz njegove
dragocjene civilizacijske prošlosti može se pokazati vrijedna. Tleilaxi bi sigurno sve konfiscirali ako bi pronašli... Tijekom sljedećih dana, dok je kao u transu odlazio u istraživanja, C'tair nijednom više nije vidio starčevu sliku, nikada nije, zapravo, shvatio s čim se to bio susreo, ali je naporno radio na uvećavanju svoje tehnološke zbirke, svojih resursa. Nastavit će on ovu bitku... sam, ako bude potrebno. Svake noći prolazio je neprijatelju ispod nosa dok su oni polako započinjali trajnu okupaciju. Temeljito je pretraživao prazne dijelove gornjeg i donjeg grada, prije nego što ekipe za obnovu počnu čistiti i uklanjati neželjene uspomene. Zapamtivši što mu je vizija Rogoa prišapnula u njegovoj fantaziji, počeo je konstruirati... nešto. Kada su se atreidski spasilački brodovi vratili na Caladan i približili poljima svemirske luke grada Cala, stari vojvoda sveo je doček na najmanju moguću mjeru. Vremena i okolnosti bili su premračni za uobičajeni protokol s ministrima, orkestrom i nosačima zastava. Vojvoda Atreid stajao je na otvorenom, škiljeći na sunčevoj svjetlosti prošaranoj oblacima, dok su se brodovi spuštali. Nosio je omiljeni ogrtač od točkastog krzna kita koji ga je štitio od oštrog vjetra, premda mu se nije slagao sa šarom na tunici. Sve okupljene sluge i vojnici koji su pripadali domaćinstvu čekali su uparađeni pokraj prijamne platforme, ali njemu je bilo svejedno kako je obučen, nije mu bilo stalo da ostavi dobar dojam. Paulusu je jednostavno bilo drago što mu se sin vraća kući i što je živ i zdrav. Pokraj njega je stajala gospa Helena, krutog držanja, odjevena u formalnu odoru i ogrtač, besprijekornog izgleda. Dok se fregata spuštala na sletište svemirske luke, Helena je odmjeravala muža pogledom koji je govorio 'nisam li ti rekla', da bi potom na lice navukla osmijeh dobrodošlice namijenjen onima oko njih. Nijedan promatrač ne bi pretpostavio da su se njih dvoje cijelo vrijeme svađali dok im je astro-brod vraćao sina kući. "Nije mi jasno kako si mogao ponuditi im utočište", primijeti ona tihim, ali ledenim glasom. Usne su joj se i dalje smiješile, "Ixijanci su povrijedili odredbe Džihada, i sada plaćaju za to. Opasno je uplitati se u kazne Božje." "To dvoje Verniusove djece potpuno je nevino i ostat će ovdje kao gosti Kuće Atreida koliko god bude potrebno. Zašto se moraš stalno prepirati sa mnom? Odlučio sam, i točka." "Tvoje odluke ne moraju biti isklesane u kamenu. Kada bi me saslušao, možda bi ti se s očiju skinuo veo i ti bi vidio opasnost s kojom se svi suočavamo zbog njihovog prisustva ovdje." Helena je stajala točno onoliko blizu svog muža koliko bi svaki promatrač to očekivao. "Brinem se za nas i za našeg sina."
Brod na sletnom polju ispruži spojnice i poveže se. Rasrđeni Paulus okrenu se prema njoj. "Helena, dugujem Dominicu Verniusu mnogo više nego što ti uopće znaš — i ne bježim od svojih obveza. Čak i da nema duga u krvi koji imamo jedan prema drugome poslije Ecaza, ipak bih se ponudio da zaštitim njegovu djecu. Činim to koliko radi sebe i svog mira toliko i iz osjećaja dužnosti. Smekšaj srce, ženo. Pomisli samo kroz što je prošlo to dvoje djece." Nalet vjetra zahvati njenu crvenkastu kosu, ali se Helena nije trgnula. Ironično, ali ona je bila prva koja je podigla ruku u znak pozdrava kada su se izlazna vrata otvorila. Progovorila je stisnutih usana: "Pauluse, upravo si ponudio svoj vrat carskom krvniku, i još se pri tom smješkaš! Platit ćemo za ovu ludost, ne možeš ni zamisliti kako ćemo sve platiti. Ja samo želim svima sve najbolje." Stražari oko njih pravili su se da ne čuju raspravu. Zeleno-crni stijeg resko pukne na povjetarcu. Iz broda se pojavi rampa. "Zar sam ja jedini koji misli na čast naše obitelji umjesto na politiku?" zareži Paulus. "Šuti! Spusti glas." "Da sam život proživio donoseći samo sigurne odluke i sklapajući saveze iz računa, ne bih bio nikakav čovjek, a svakako ne bih zaslužio biti vojvoda." Vojnici istupiše i zauzeše stav mirno, oko staze kojom će proći troje spašenih s Ixa. Prvi se pojavio Leto. Duboko je udahnuo svježi morski zrak, trepćući na suncu Caladana, djelomično zaklonjenom oblacima. Bio je čist i opet je na sebi imao urednu odjeću, ali vidjelo se da je još umoran; koža mu je djelovala nekako posivjelo, tamna kosa bila mu je raščupana, a čelo iznad sokolovih očiju i nosa izborano sjećanjima. Leto još jednom duboko udahnu zrak, kao da se nije mogao nadisati slano-jodnog mirisa obližnjeg mora, ribe i dima od zapaljenog drveta. Dom. Nikada više neće poželjeti otići s Caladana. Pogledao je u daljinu i sreo očev sjajni pogled — oči su mu svjetlucale što opet vidi sina, a ujedno sijevale od ogorčenja i bijesa zbog onoga što se dogodilo Kući Vernius. Rhombur i Kailea nesigurno izađoše i zastadoše pokraj Leta na vrhu rampe. Kailea je šarala smaragdnim očima kao da je netko progoni, gledajući zbunjeno taj novi svijet oko sebe kao da se nad njom raskrililo previše prostrano nebo. Leto je osjećao potrebu da je utješi, ali se suzdržao. Ovoga puta sputavalo ga je majčino prisustvo. Rhombur se pribrao, ispravivši ramena i zauzdavši nemirnu plavu kosu. Bio je svjestan da je jedini preostao od Kuće Vernius, da će članovi Landsraada vidjeti samo njegovo lice dok mu se otac odmetnik bude skrivao. Dobro je znao da borba tek počinje. Leto spusti snažnu ruku na prijateljevo rame i pogura ga prema prijamnoj platformi. Poslije nekoliko trenutaka ukočenosti, Leto i Paulus istovremeno krenuše jedan prema drugome. Stari vojvoda pritisne svoju bradu boje
pijeska uz sinovljevu glavu. Stali su tapšati jedan drugoga po leđima, bez riječi. Konačno su se razdvojili, i Paulus spusti široke, žuljevite ruke na sinovljeve bicepse, samo ga gledajući. Leto pogleda pokraj oca i ugleda majku koja se toplo, ali usiljeno smiješila u znak dobrodošlice. Okrznula je pogledom Rhombura i Kaileu, a onda se opet zagledala u njega; Leto je znao da će gospa Helena Atreid primiti dvoje prognanika sa svim dužnim počastima koje zaslužuju važni velikodostojnici kada dođu u posjet. Međutim, primijetio je da je izabrala nakit i boje koje su blistale obilježjima Kuće Richese, suparnika Ixa, kao da je time željela zariti nož u prognane Verniuse. Paulus to, izgleda, uopće nije primijetio. Stari vojvoda se okrenuo da srdačno pozdravi Rhombura koji je i dalje nosio mali povez preko rane na glavi. "Dobro došli, dobro došli, momče", reče on. "Kao što sam obećao vašem ocu, ti i tvoja sestra ostat ćete ovdje s nama, pod zaštitom Kuće Atreida, dok sve ovo ne prođe." Kailea je zurila u oblake koji su plovili nebom kao da nikada ranije nije vidjela otvoreno nebo. Drhtala je i djelovala izgubljeno. "Što ako nikada ne prođe?" Ispunjavajući svoje obaveze, Helena priđe i uhvati Verniusovu kćer pod ruku. "Dođi, dijete. Pomoći ćemo ti da se smjestiš, u slučaju da ovo bude tvoj dom na izvjesno vrijeme." Rhombur se snažno, na carski način, rukovao sa starim vojvodom. "Ovaj, ne znam kako da vam se zahvalim, sir. Kailea i ja dobro znamo kolikom ste se riziku izložili da biste nas zaštitili." Helena baci pogled preko ramena prema mužu, ali on nije obratio pažnju na nju. Paulus pokaza prema dvorcu na stijenama. "Kuća Atreida cijeni odanost i čast daleko više od politike." Pažljivo se zagledao u iscrpljenog sina. Leto duboko udahne, primivši lekciju k znanju kao ubod mača. "Odanost i čast", ponovi Paulus. "Tako uvijek mora biti." 37. Samo Bog može stvoriti živa, razumna stvorenja. Narančasta Katolička Biblija. U RODILIŠTU broj jedan kompleksa na Wallachu IX, na medicinskom stolu plakalo je tek rođeno dijete: djevojčica s genetskim naslijeđem baruna Vladimira Harkonnena. U zraku se osjećao miris krvi i dezinfekcijskih sredstava. Uštirkana, sterilizirana odjeća kruto je šuškala. Prodorna svjetlost sjajnih kugli bila je usmjerena nadolje i odbijala se o
grube kamene zidove i uglačane metalne površine. Mnogo kćeri rođeno je ovdje, mnogo novih Sestara. S više uzbuđenja nego što su pripadnice reda Bene Gesserit obično pokazivale, Časne Majke u tamnim odorama pipkale su suhonjavo djetešce instrumentima, razgovarale o njemu zabrinutim glasovima. Jedna Sestra je upotrijebila hipo-iglu da uzme uzorak krvi, dok je druga plitkom kuretom sastrugala malo kože. Sve su govorile samo šapatom. Čudna boja kože, slaba biokemija, mala težina... Okupana znojem, Gaius Helen Mohiam ležala je neudobno u blizini, pokušavajući vratiti nadzor nad svojim izmučenim tijelom. Iako je, zahvaljujući dobroj očuvanosti, uspijevala sakriti godine, sada se vidjelo da je prestara da rađa. Ovaj porod teško joj je pao, teže nego prethodnih osam. Osjećala se strašno stara i istrošena. Dvije akilotkinje koje su pomagale oko porođaja pohitaše prema njoj i odguraše je do zida pokraj lučnih vrata. Jedna joj je na čelo stavila hladnu krpu, a druga prinijela usnama natopljenu spužvu, istisnuvši joj nekoliko kapi u suha usta. Mohiam je već obavila ono što se od nje očekivalo u ovoj stvari; za ostalo će se postarati Sestrinstvo. Iako joj nisu bili poznati planovi za ovo dijete, znala je da kćerka mora preživjeti. Na stolu za pregled, još prije nego što je novorođenče bilo očišćeno od krvi i sluzi, izložili su je sa svih strana ispitivanju ugrađenog skenera. Hladnoća i strah natjerali su djetešce da kreštavo plače, ali samo na mahove; glas joj je svaki put bivao sve slabiji. Elektronski signali poslali su sve bionalaze u središnju prijemnu jedinicu koja je prikazivala podatke u jednom stupcu na velikom zidnom monitoru kako bi ih stručnjaci reda Bene Gesserit mogli proučiti. Časne Majke pregledavale su nalaze, uspoređujući ih s onima iz drugog stupca gdje su bile prikazane optimalne vrijednosti. "Razlike su nevjerojatne", tiho izusti Anirul, razrogačenih očiju na licu kao u košute. Mlada Kwisatz Majka osjećala je razočaranje kao teško breme na plećima. "I posve neočekivane", izjavi Vrhovna Majka Harishka. Ptičje oči svjetlucale su joj iz gustih bora na licu. Baš kao što su jedni tabui sputavali pripadnice reda Bene Gesrit da koristi umjetna sredstva oplodnje u programima uzgajanja, drugi su ih sprečavali da pregledaju fetuse ili manipuliraju njima in utero. Starica je zlovoljno zavrtjela glavom i na trenutak pogledala poprijeko Mohiam okupanu znojem, koja se još oporavljala na stolu u blizini vrata. "Genetika je u redu, ali ovo... dijete je pogrešno. Napravile smo pogrešku." Anirul se nagne nad djetešce da ga pobliže pogleda. Dijete je imalo bolesno blijedu boju i iskrivljene kosti lica, baš kao i iščašeno ili loše formirano jedno rame. Ostale nedostatke, možda kronične, bit će potrebno duže proučavati.
A ona bi trebalo postati baka Kwisatza Haderacha? Slabost ne rađa snagu. Anirul je pokušavala ustanoviti što je moglo poći naopako. Ostale Sestre opet će reći da je premlada i nepromišljena. Projekcije u zapisima uzgajanja bile su tako jasne, informacije dobivene od Drugih Sjećanja pouzdane. Iako ju je začeo Vladimir Harkonnen, ova djevojčica nije bila ono što je trebala biti. To slabašno djetešce ne može biti sljedeća stuba na genetskoj stazi koja je trebala doživjeti vrhunac — za samo dva naraštaja - u svetom Gralu benegesseritskog programa uzgajanja, njihovim superbićem. "Da nije nešto bilo pogrešno u indeksu parenja?" upita Vrhovna Majka, skrenuvši pogled od novorođenčeta. "Ili je ovo stranputica?" "Genetika nikada nije sigurna, Vrhovna Majko", reče Anirul, odvojivši se jedan korak od djetešca. Nestalo je njenog samopouzdanja, ali je pokušala da se ne pravda. Nervozno je prešla rukom preko kratko podšišane srebrne kose. "Projekcije su točne. Bojim se da nasljedna crta jednostavno nije... surađivala ovoga puta." Vrhovna Majka osvrnula se po prostoriji, odmjerivši liječnice, druge Sestre. Svaka primjedba, svaki pokret bit će snimljeni i smješteni u arhivu Wallacha IX - kao i u Druga Sjećanja - kako bi mogli biti stavljeni na uvid potonjim naraštajima. "Želiš li predložiti da opet pokušamo s barunom? Nije baš bio spreman na suradnju." Anirul se blago nasmiješi. Kakav umjereni iskaz. "Projekcije nam daju najveću vjerojatnost. To mora biti barun Harkonnen i mora biti Mohiam. Tisuće godina brižljivog odabiranja dovelo je do ovoga. Imamo i druge mogućnosti na raspolaganju, ali nijedna nije dobra kao ova... i zato moramo pokušati opet." Pokušala je zvučati filozofski. "Bilo je još grešaka na tom putu, Vrhovna Majko — ne smijemo dopustiti da jedan propust obezvrijedi cijeli program." "Svakako da ne", odbrusi Harishka. "Moramo opet stupiti u vezu s barunom. Pošalji našu najbolju i najuvjerljiviju predstavnicu dok se Mohiam oporavlja." Anirul se zagleda u dijete na stolu. Iscrpljeno, ležalo je tiho, stežući i opuštajući sićušne ruke i mičući nožice. Novorođenče čak nije moglo duže ni plakati. Neotporan izdanak?. Kod lučnih vrata, Mohiam se s mukom pridigla u sjedeći položaj na stolu za oporavak, zagledavši se sjajnim očima u novorođenče. Odmah je uočila deformitete i slabost, te je zastenjala i pala natrag na plahte. Pokušavši je utješiti, Vrhovna Majka Harishka priđe stolu. "Sada nam je potrebna tvoja snaga, Sestro, ne tvoj očaj. Pobrinut ćemo se da dobiješ još jednu priliku s barunom." Prekrižila je ruke na grudima i, šušteći odorom, izašla iz rodilišta u pratnji svojih pomoćnica.
U balkonskim odajama na harkonnenskoj tvrđavi, barun se divio svom golom tijelu u zrcalu, kao što je to često činio. Bilo je mnogo zrcala u prostranom krilu u kome su se nalazile njegove odaje, kao i dosta svjetiljki, tako da je cijelo vrijeme mogao uživati u savršenstvu oblika kojim ga je priroda obdarila. Bio je vitak i mišićav, lijepe boje kože - naročito onda kada bi mu njegovi muški ljubavnici pažljivo utrljali mirisna ulja u svaku poru. Vrhovima prstiju prešao je nemarno preko trbuha. Veličanstveno. Nije ni čudo što su vještice tražile da se pari s njima po drugi put. Konačno, bio je neobično lijep. Prirodno je da su željele najbolje primjerke za svoje programe uzgoja. Njegovo prvo dijete s tom bradavičastom svinjom Mohiam vjerojatno je bilo tako savršeno da su poželjele još jedno. Iako bi se zgrozio i na samu pomisao na novo sparivanje s jednom ženom, ovo je ipak bila izvjesna olakšavajuća okolnost. Želio je, međutim, znati kako se njegov potomak uklapao u dugoročne planove tih vražjih, tajanstvenih žena. Imale su mnogostruke programe uzgoja, i izgleda da nitko osim pripadnica reda Bene Gesserit nije razumio nijedan od njih. Bi li ovo mogao nekako upotrijebiti u svoju korist... ili one namjeravaju njegovu novorođenu kćerku okrenuti kasnije protiv njega? Pazile su da ne dovedu do rađanja nezakonitih nasljednika, izbjegavajući na taj način dinastičke svađe, premda je njemu, zapravo, bilo svejedno. Ali kakvu je korist on imao od svega toga? Čak ni Piter de Vries nije bio u stanju ponuditi nikakvo objašnjenje. "Nismo dobile vaš odgovor, barune", reče Sestra Margot RashinoZea iza njegovih leđa. Čini se da joj nimalo nije bilo neugodno što pred sobom ima potpuno golog muškarca. U reflektirajućem staklu vidio je prelijepu Sestru zlatne kose. Zar su mislile da ga može dovesti u napast svojom ljepotom, oblinama, lijepim licem? Da bi se radije pario s njom nego s onom drugom? Nimalo ga nije privlačila nijedna od te dvije mogućnosti. Iznijevši planove Sestrinstva, Margot je upravo govorila o 'potrebi' da se po drugi put spari s onom vješticom Mohiam. Još nije prošla ni godina dana. Kako su samo drska ta stvorenja! Ali Margot je barem upotrebljavala birane riječi i pristojne izraze, za razliku od Mohiam koja je grubo iznijela svoje zahtjeve pred njega one davne noći. Vještice su ovog puta barem poslale boljeg govornika. Odbio je da pred ovom prelijepom ženom bilo što obuče, pogotovo ne sada kada je čuo njezin zahtjev. Šepurio se gol pred njom, ali se pravio da to uopće ne primjećuje. Zar se jedna ovakva slatkprječiva ljepotica ne bi voljela malo zabaviti s nekim kao sto sam ja? "Mohiam je bila previše obična za moj ukus", reče on, napokon se okrenuvši prema emisarki Sestrinstva. "Reci mi, vještice, je li mi je prvo dijete bilo kćer, kao što mi je obećano?"
"Što vama to uopče znači?" Margotine sivo-zelene oči nisu se odvajale od njegovih, ali bilo mu je jasno da Sestra osjeća želju da pogledom šara po njegovom tijelu, mišićima i zlatastoj koži. "Nisam rekao da mi znači, glupava ženo — ali ja sam plemenita roda i postavio sam ti pitanje. Odgovori mi ili umri." "Pripadnice reda Bene Gesserit ne plaše se smrti, barune", reče Margot mirno. Njena vedrina ga je i nervirala i kopkala. "Da, vaše prvo dijete bila je djevojčica", nastavila je. "Mi iz reda Bene Gesserit u stanju smo utjecati na spol. Sin nam ne bi bio ni od kakve koristi." "Shvaćam. Zašto ste se onda vratile?" "Nisam ovlaštena da išta više otkrijem." "Smatram ovaj drugi zahtjev Sestrinstva uvredljivim. Rekao sam vam da me više ne gnjavite. Mogao sam naložiti da te ubiju zbog neposlušnosti. Ovo je moj planet i moja tvrđava na njemu." "Ne bi bilo mudro pribjeći nasilju." Samouvjereni ton s prizvukom prijetnje. Kako je moguće da izgleda tako čvrsto i čudovišno u tako dražesnom tijelu? "Prošli put ste mi zaprijetile da ćete otkriti moje navodne zalihe začina. Jeste li smislile nešto novo ili ćete upotrijebiti i staru ucjenu?" "Mi iz reda Bene Gesserit uvijek možemo osigurati nove prijetnje ako želite, barune, premda bi dokaz o krivotvorenju izvještaja o proizvodnji začina i dalje trebao biti dovoljan da vam navuče na grbaču Carev gnjev." Barun podigne jednu obrvu i konačno se udostoji dohvatiti glatku crnu odoru sa stolice za oblačenje. Pouzdano znam da nekoliko Velikih Kuća posjeduje vlastite zalihe začina. Priča se da čak ni našem Caru Elroodu to nije strano." "Car ovih dana nije baš najbolje raspoložen, a ni zdravlje mu nije najbolje. Izgleda da su mu misli zaokupljene Ixom." Barun Harkonnen zastane kako bi razmotri ovo. Njegove vlastite uhode na carskom dvoru na Kaitainu izvijestile su da je stari Elrood sve nestabilniji i sve razdražljiviji u posljednje vrijeme, kao i da pokazuje znakove paranoje. Razum ga je ostavljao, a zdravlje mu je postajalo sve slabije, tako da je bio pakosniji nego ikada, što je i dokazao kada je zlurado dopustio uništenje Kuće Vernius. "Što mislite da sam ja?" upita barun. "Salusanski bik s pedigreom, koji se koristi za rasplod?" Nije se imao čega bojati, jer vještice više nisu imale nikakav fizički dokaz protiv njega budući da je zapovjedio da se uništi svaki dokaz s Arrakisa. Sve je to vješto obavio jedan bivši CHOAM-ov revizor koji je sada u njegovoj službi. Barun se nasmiješio. Odnosno, koji je bio u njegovoj službi, jer se de Vries već pobrinuo za njega. Pripadnice reda Bene Gesserit mogle su mu prijetiti koliko žele, ali više ga nisu ugrožavale. Ovo saznanje dalo mu je novu snagu, pružilo mogućnost da se odupre na novi način.
Vještica je nastavila drsko zuriti u njega. Imao je želju da stisne Margotin vitki vrat i da je zauvijek ušutka. Ali to ne bi riješilo njegov problem, čak i ako bi preživio sukob. Sestrinstvo bi jednostavno poslalo drugu pa treću, i tako u nedogled, Morao je tim vješticama očitati lekciju koju neće tako skoro zaboraviti. "Pošaljite svoju majku za razmnožavanje kod mene, ako ste baš navalile. Spremit ću se za nju." Točno je znao što će učiniti. Mentat Piter de Vries, a vjerojatno i bratić Rabban, bit će sretni pomoći mu. "U redu. Časna Majka Gaius Helen Mohiam krenut će za dva tjedna, barune." Ne rekavši više ni riječ, Margot se udalji. Njena blistava plava kosa i mliječna koža previše su zračile da bi bile skrivene ispod skromne odore Sestrinstva. Barun pozva de Vriesa. Čekao ih je posao. 38. Život bez svrhe nije ništa. Ponekad ta svrha postaje cijeli čovjekov život, sveobuhvatna strast. Ali kada se svrha jednom dostigne, što onda? Oh, jadni čovjeèe, što onda? GOSPA HELENA ATREID, osobni dnevnici. POSLIIE SUMORNOG djetinjstva provedenog na Giedi Jedan, za mladog Duncana Idaha bujni svijet Caladana bio je pravi raj. Bio je, bez karte, u jednom gradu koji se nalazio na suprotnoj strani svijeta od dvorca Caladan. Janessin prijatelj, drugi časnik Renno, slijepog putnika je izbacio na ulice jedne svemirske luke u nizini. Ne obraćajući pozornost na njega, posada je istovarila svoj teret materijal za reciklažu i industrijske otpatke — i utovarila tovar pundi-riže u vrećama od grubih vlakana. Bez pozdrava, ne davši Duncanu nikakav savjet, čak mu ni ne poželjevši sreću, drugi časnik popeo se natrag u teretni raketoplan i vratio se u astrobrod na stazi. No, Duncan nije imao razloga žaliti se: barem je pobjegao Harkonnenima. Sada mu je preostalo samo da pronađe vojvodu Atreida. Dječak je stajao među strancima, na tuđinskom svijetu, gledajući kako se raketoplan penje u oblačno nebo. Caladan je bio svijet bogatih i očaravajućih boja, zraka zasićenog vlagom i ispunjenog slanoćom mora, mirisa ribe i divljeg cvijeća. Tijekom cijelog života na Giedi Jedan nikada nije sreo ništa slično. Na južnom kontinentu, brda su bila strma i prekrivena žarkozelenom travom, a terasasti vrtovi ugrađeni u obronke podsjećali su na pijana stubišta. Skupine seljaka, koji su marljivo radili, kretale su se uokolo pod zamagljenim, žutim suncem; nisu bili bogati, ali su ipak bili sretni. Nosili su staru odjeću i prevozili na tržnicu svježe voće i povrće na suspenzorskim kolicima.
Dok je Duncan zurio gladnim pogledom u seljake u prolazu, jedan ljubazni starac dade mu malu, prezrelu paradan-dinju koju dječak halapljivo pojede. Slatki sok cijedio mu se između prstiju. Bio je to najukusniji obrok koji je ikada imao. Primijetivši da je dječak pun energije, ali i očajan, seljak ga priupita bi li volio poći s njim i raditi na rižinim poljima nekoliko dana. Starac mu nije ponudio plaću, već samo mjesto na kojem će moći prespavati i dobiti malo hrane. Duncan je spremno pristao. Tijekom dugog pješačenja prema posjedu, dječak mu je ispričao priču o svojim borbama s Harkonnenima, o tome kako su mu roditelji bili uhapšeni i ubijeni, kako je on odabran za Rabbanov lov i kako je na kraju pobjegao. "Sada se moram predstaviti vojvodi Atreidu", izjavi on prostodušno na kraju. "Ali ne znam gdje je on, niti kako da ga pronađem." Stari seljak ga je pažljivo saslušao pa ozbiljno klimnuo glavom. Stanovnici Caladana znali su legende o svom vojvodi; prisustvovali su njegovoj najpoznatijoj borbi s bikovima u čast odlaska njegovog sina Leta na Ix. Cijenili su svog vođu i bilo im je posve normalno da svaki građanin može zatražiti primanje kod Atreida. "Mogu ti reći u kojem gradu živi vojvoda", reče starac. "Moj zet ima kartu cijeloga svijeta pa ti mogu čak pokazati gdje se nalazi. Ali ne znam kako bi mogao doći do tamo. Jako je daleko." "Mlad sam i snažan. Uspjet ću." Seljak kimne glavom i povede svog posjetitelja prema rižinim poljima. Duncan je ostao četiri dana s čovjekovom obitelji. Radio je vrijedno, stojeći do pasa u naplavljenim poljima. Probijao se kroz vodu, čisteći kanale i sadeći male, ali otporne sadnice u rijetko blato. Naučio je pjesme i napjeve radnika s rižinih polja. Jednog popodneva, stražari na nisko savijenom drveću počeše udarati u metalne posude, pozivajući na uzbunu. Nekoliko trenutaka kasnije, mreškanje u tresetnoj vodi najavilo je približavanje pantera-riba, močvarnih grabljivica koje su plivale u jatima u potrazi za lovinom. Bile su u stanju oglodati sve meso s kostiju seljaka za svega nekoliko trenutaka. Duncan se popeo na deblo jednoga stabla prepletenih grana i pridružio ostalim uspaničenim uzgajivačima riže. Ostao je visjeti na nižim granama, odguravajući u stranu španjolsku mahovinu, dok je pogledavao naniže i promatrao približavanje mreškanja. Ispod površine vode mogao je vidjeti krupna stvorenja s bezbroj zuba, oklopljena širokim krljuštima. Nekoliko pantera-riba počne kružiti oko stabla močvarnog drveta na kome je Duncan potražio utočište. Neka od ovih stvorenja izdigoše se na svojevrsne krljuštave laktove, zametke udova iznikle iz prednjih peraja koja su se razvila u nezgrapne pandže. Izbacivši najveći dio tijela iz vode, ove ribe mesožderke djelovale su
ogromno i smrtonosno. Treptale su vlažnim, uskim očima na mladića koji je visio na granama, tik izvan njihovog dosega. Nakon što je jedan dugi trenutak proveo zureći u njih, Duncan se popeo na jednu granu više. Panteraribe opet zaroniše i nestadoše u nepreglednim poljima riže. Sljedećeg dana Duncan uzme dodatni obrok koji mu je spakirala seljakova obitelj i krene prema obali mora gdje je konačno pronašao posao kao potezač mreža na ribarskoj lađi koja je plovila vodama toplih južnih mora. Ovaj brodić barem će ga odvesti do neke luke na kontinentu gdje se nalazio zamak Caladan. Tjednima je radio na mrežama, čistio ribu i jeo svoj dio u brodskoj kuhinji. Kuhar je koristio mnoge začine koji su Duncanu bili nepoznati caladanski ljuti biber i senf od koga bi mu potekle suze i procurio nos. Ljudi su mu se smijali i govorili kako nikada neće postati muškarac dok ne bude u stanju jesti takvu hranu. Na njihovo iznenađenje, mladi Duncan je to shvatio kao izazov, i uskoro je počeo tražiti dodatne začine. Nije dugo prošlo, i on je mogao pojesti začinjenije obroke od bilo kojega drugog člana posade. Ribari su ga prestali zadirkivati i počeli hvaliti. Prije kraja putovanja, dječak sa susjednog ležaja, s kojim je dijelio kabinu, dao se u računanje i pripoćio Duncanu da je još prije šest tjedana napunio devet godina. "Osjećam se mnogo stariji", odgovorio je Duncan. Nije ožekivao da će mu biti potrebno toliko da stigne do odredišta, ali život mu je sada bio bolji, usprkos izuzetno teškom poslu kojeg se prihvatio. Osjećao se sigurnim, slobodnijim nego ikada prije. Članovi posade bili su njegova nova obitelj. Pod oblačnim nebom ribarski brodić konačno je stigao u luku i Duncan je ostavio more za sobom. Nije zatražio plaću niti dopuštenje od kapetana da napusti brodić - jednostavno je otišao. Boravak na moru bila je samo stuba na njegovom putu. Nijednom, tijekom svog putovanja, nije zaboravio na svoj cilj — da stigne do starog vojvode. Ni od koga nije ništa dobivao besplatno već je napornim radom odrađivao gostoprimstvo. U jednoj uličici pokraj dokova nekakav mornar s nekog drugog broda pokušao ga je jednom zlostavljati, ali Duncan mu je spremno uzvratio mišićima tvrdim poput čelika i refleksima brzim poput biča. Sav u modricama i izudaran, nasrtljivac se povukao, zaključivši da je ovaj divlji dječak preveliki zalogaj za njega. Duncan je počeo stopirati kamione i kola, i kriomice se ukrcavati na cijevne vlakove i teretne letjelice. Neumoljivo je išao prema sjeveru kontinenta, prema zamku Caladan, približavajući mu se sve više i više što su mjeseci prolazili. Tijekom čestih kiša, nalazio bi zaklon pod krošnjama drveća. Ali čak i tako mokrom i gladnom, nije mu bilo loše, jer se sjećao one užasne noći kod Šumske stražarske postaje: koliko mu je samo tada bilo hladno i
kakav je bol morao trpjeti kada je nožem rezao vlastito rame. Poslije toga, bez ikakvog napora mogao je podnositi ove bezazlene neugodnosti. Ponekad se upuštao u razgovore s putnicima koje bi susreo. Od njih se naslušao priča o njihovom popularnom vojvodi, kao i odlomaka iz povijesti Atreida. Na Giedi Jedan nitko nije pričao o takvim stvarima. Ljudi su svoja mišljenja zadržavali za sebe i nisu pružali nikakve informacije osim pod prinudom. Ovdje, međutim, lokalno stanovništvo bilo je sretno kada je moglo pričati o prilikama na vlastitom svijetu. Jednog popodneva Duncan je konačno, jako iznenađen, uvidio da narod Caladana, zapravo, voli svog vođu. Potpunu suprotnost tome bile su užasne priče kojih se Duncan naslušao o Harkonnenima. Znao je koliko ih se narod plašio i kako su strašne bile posljedice po svakoga tko bi im se stvarno ili samo lažno suprotstavio. Na ovom planetu, međutim, narod je poštovao svog vladara, nije ga se plašio. Duncanu su rekli da je stari vojvoda posjećivao sela i tržnice u pratnji samo male počasne straže, obilazio ljude bez ikakvog oklopa ili štitnika, ne strepeći da će ga bilo tko napasti. Barun Harkonnen ili Glossu Rabban nikada se ne bi odlučili na tako nešto. Mogao bi mi se svidjeti ovaj vojvoda, pomisli Duncan jedne noći, sklupčan ispod pokrivača koji mu je posudio jedan od suputnika... Konačno, poslije mnogo mjeseci putovanja, došao je do sela u podnožju brda na kojem je počivao zamak Caladan. Veličanstvena građevina stajala je poput čuvara zagledanog preko mirnog mora. Negdje unutra živio je vojvoda Paulus Atreid, koji je do sada već postao legendaran lik za dječaka. Duncan je drhtao u svježem jutru i duboko udisao zrak. Magla se digla iznad priobalja, uklonivši koprenu s narančaste kugle izlazećeg sunca. Napustio je selo i krenuo dugačkim, strmim putem koji je vodio do zamka. Tamo je morao poći. Iduæi tako, dao je sve od sebe da se što više upristoji: otresao je prašinu s odjeće i uvukao izgužvanu majicu u hlače. Bez obzira na svoj izgled, osjećao je samouvjerenost. Postojala su samo dva ishoda: vojvoda će ga ili primiti ili izbaciti. U oba slučaja, Duncan Idaho će preživjeti. Kada je stigao do dveri koja su vodila u veliko dvorište, atreidski stražari prepriječiše mu put, misleći da je prosjak. "Nisam ja nikakav prosjak", objavi Duncan visoko podignute glave. "Prešao sam cijelu galaktiku kako bih vidio vojvodu, i moram mu ispričati svoju priču." Stražari se nasmijaše. "Možemo ti naći neke ostatke iz kuhinje, ali ništa više." "To bi bilo vrlo ljubazno, gospodo", složi se Duncan, kome su crijeva krčala od gladi, "ali nisam došao zbog toga. Molim vas da pošaljete poruku u zamak da" — pokušao je sjetiti se fraze koju ga je naučio jedan od
putujućih pjevača — "majstor Duncan Idaho traži primanje kod vojvode Paulusa Atreida." Stražari se opet nasmijaše, ali dječak primijeti u njihovim izrazima izvjesno poštovanje. Jedan se udalji i ubrzo vrati s doručkom za Duncana: malom porcijom prženih jaja. Dječak se toplo zahvalio stražaru, brzo pojeo jaja, polizao prste i sjeo na tlo i čekao. Sati su prolazili. Stražari bi ga s vremena na vrijeme pogledali i zavrtjeli glavama. Jedan ga je pitao nosi li kakvo oružje ili novac, a Duncan je oba puta zanijekao. Dok je postojani niz molitelja dolazio i odlazio, stražari su čavrljali. Duncan je čuo kako pričaju o pobuni koja je izbila na Ixu, i o tome da je vojvoda zabrinut za Kuću Vernius, naročito od kada je Car raspisao nagradu za Dominica i Shando Vernius. Vojvodin sin Leto upravo se vratio s ratom opustošenog Ixa s dvoje carskih izbjeglica. U zamku je vladao metež. Bez obzira na sve, Duncan je nastavio čekati. Sunce je skliznulo za obzor velikog mora. Dječak je proveo noć sklupčan u kutu dvorišta, a sljedećeg jutra je novim stražarima ponovio priču i opet zatražio primanje. Ovaj put spomenuo je da je pobjegao sa svijeta Harkonnena i da želi ponuditi svoje usluge Kući Atreida. Izgleda da im je spominjanje Harkonnena privuklo pažnju. Još jednom su ga pretražili da vide ne krije li kakvo oružje, ali ovog puta mnogo pomnije. Početkom popodneva, nakon što je bio pretražen i ispitan — najprije elektronskim skenerom, čiji je zadatak otkriti implantirane smrtonosne uređaje, a zatim i detektorom otrova - Duncan je konačno uveden u zamak — pradavnu kamenu građevinu čiji su hodnici i prostorije bili obloženi bogatim tapiserijama, mjesto koje je odisalo patinom povijesti i pradavne elegancije. Pod nogama su mu pucketali prastari podovi. Kod jednog širokog, kamenog, lučnog prolaza, dvojica stražara propustiše ga kroz još složenije uređaje za skeniranje, koji također nisu pronašli ništa sumnjivo. On je bio samo dječak koji nije imao što kriti, ali oni su svoju paranoju nosili kao stranu i neudobnu odjeću: nisu pravili nikakvu razliku između njega i bilo kod odraslog. Konačno zadovoljni ishodom, mahnuše Duncanu da uđe u jednu veliku prostoriju s kupolastim stropom kojeg su pridržavale teške, tamne grede. U samom središtu sjedio je stari vojvoda i proučavao svog posjetitelja. Snažan muškarac, nalik na medvjeda, guste brade i svijetlozelenih očiju, Paulus je opušteno sjedio na jednoj udobnoj drvenoj stolici, a ne na raskošnom prijestolju. Bilo je to mjesto na kome je bez naprezanja mogao provesti sate, obavljajući državničke poslove. Na vrhu naslona stolice, neposredno iznad glave starog patrijarha, bio je izrezbaren grb sokola u tamnom elakanskom drvetu. Pokraj njega sjedio je vojvodin sin Leto, maslinaste kože, mršav i umornog izgleda, kao da se još nije u potpunosti oporavio od onoga što mu se dogodilo. Duncanov pogled susreo se s Letovim sivim očima. Istog trena osjetio je da njih dvojica imaju mnogo toga za reći jedan drugome, podijeliti.
"Pred nama je jedan vrlo uporan dječak, Leto", reče stari vojvoda, pogledavši sina. "Ako je suditi po njegovom izgledu, on želi nešto sasvim drugo od svih ostalih molitelja koje smo danas saslušali." Leto podigne obrve. Bio je samo pet-šest godina stariji od Duncana — što je bilo mnogo u toj dobi — ali činilo se kao da su obojica natjerani na prerano odrastanje. "Ne djeluje mi pohlepno." Paulusov izraz smekša se kada se nagnuo naprijed na velikoj stolici. "Koliko si čekao tamo vani, dječače?" "Oh, to nije važno, moj gospodaru vojvodo", odgovori Duncan, nadajući se da je upotrijebio prave riječi. "Sada sam ovdje." Nervozno je počešao madež na bradi. Stari vojvoda namršteno osine stražara koji ga je uveo. "Jeste li nahranili ovog momčića?" "Dali su mi dovoljno, sir. Hvala. A i dobro sam se naspavao u vašem udobnom dvorištu." "U dvorištu?" Opet se namrštio na stražara. "Zašto si ovdje, mladiću? Jesi li iz nekog od ribarskih sela?" "Nisam, moj gospodaru - ja sam s Giedi Jedan." Stražari čvršće stegnuše oružje. Stari vojvoda i njegov sin razmijeniše brzi pogled, ne povjerovavši u prvi mah. "Bit će najbolje da nam ispričaš što ti se dogodilo", reče Paulus. Na licima im se sve više mogao vidjeti izraz odvratnosti dok je Duncan pričao svoju priču, ne izostavivši nijednu pojedinost. Vojvodine oči se raširiše. Uočio je da ovaj dječak ima prostodušno lice. Pogledao je sina, zaključivši da ovo što je čuo nikako ne može biti samo plod bujne mašte. Leto kimne glavom. Nijedan devetogodišnji dječak nije bio u stanju izmisliti ovakvu priču, ma koliko da ga pripremali. "I tako sam došao ovamo, sir", reče Duncan, "kod vas." "U koji grad na Caladanu si se spustio?" opet upita vojvoda. "Opiši nam ga." Duncan se nije mogao sjetiti imena tog grada, ali prepričao je što je vidio, i stari vojvoda se složio s tim da je zaista morao prijeći pola svijeta kako bi stigao ovamo. "Rečeno mi je da dođem kod vas, moj gospodaru, i da vas pitam imate li nekakav posao za mene. Mrzim Harkonnene, sir, i voljan sam se zakleti na vječnu vjernost Kući Atreida samo ako mi dopustite da ostanem ovdje." "Mislim da mu vjerujem, oče", tiho reče Leto, proučavajući dječakove duboko usađene plavo-zelene oči. "Ili je ovo možda nova lekcija koju me pokušavaš naučiti?" Paulus se zavali u stolici, prepletenih prstiju u krilu, dok su mu grudima strujali grčevi. Duncan uskoro shvati da se to krupni čovjek jedva
suzdržava ne prsnuti u grohotan smijeh. Kada stari vojvoda više nije mogao izdržati, gromko se nasmije i lupi rukama po koljenima. "Dječače, divim se onome što si učinio. Svaki mladić s takvom hrabrošću zaslužuje postati član moga domaćinstva!" "Hvala vam, sir", odgovori Duncan. "Siguran sam da mu možemo naći neki posao, oče", primijeti Leto, umorno se osmjehnuvši. Ovaj odlučni i uporni dječak je dobrodošla promjena od svega što je u posljednje vrijeme vidio. Stari vojvoda ustane s udobne stolice i gromkim glasom pozove sluge, zapovjedivši im da dječaku pronađu odjeću, da ga odvedu na kupanje, pa opet nahrane. "Kada bolje razmislim" — on podigne ruku — "postavite ovdje stol za gozbe. Moj sin i ja želimo ručati s mladim majstorom Idahom." Ušli su u susjednu blagovaonicu, gdje je posluga već užurbano izvršavala vojvodine zapovijedi. Jedan sluga zaliza dječakovu tamnu, kovrčavu kosu i prijeđe statièkim čistačem preko njegove prašnjave odjeće. Sjedeći na čelu stola, s Duncanom s desne i sivookim Letom s lijeve strane, Paulus Atreid obuhvati bradu sa svojom ogromnom rukom. "Nešto mi je palo na pamet, dječače. Pošto si dokazao da si u stanju izaći na kraj s onim čudovišnim Harkonnenima, misliš li da običan salusanski bik nadmašuje tvoje sposobnosti?" "Ne, sir", odgovori Duncan. Čuo je za vojvodine velike predstave. "Ako želite da se borim s njima za vas, bit ću sretan to učiniti." "Da se boriš?" Paulus se nasmije. "Nisam baš to imao na umu." Vojvoda se zavali u stolici, a licem mu prijeđe osmijeh kada je pogledao Leta. Leto reče: "Mislim da smo pronašli mjesto za tebe ovdje u zamku Caladan, mladiću. Možeš raditi u stajama, o kojima se brine Yresk. Pomagat ćeš oko očevih bikova: hranit ćeš ih, a ako im se uspiješ dovoljno približiti, i timariti. I ja sam to radio. Upoznat ću te s nadstojnikom staja." Pogledao je oca. "Sjećaš se, Yresk mi je dopuštao maziti bikove kada sam bio Duncanovih godina?" "Oh, ovaj dječak postići će mnogo više nego samo to da timari te nemani", reče stari vojvoda. Kada je posluga stala donositi niz zdjela punih veličanstvenih jela na stol, Paulus podigne jednu sijedu obrvu. Primijetio je očaranost na Duncanovom licu. "Ako se pokažeš dobar u stajama", reče on, "možda ti pronađemo neki dostojniji zadatak."
39. Povijest je rijetko bila dobra prema onima koji moraju biti kažnjeni. Kazne reda Bene Gesserit ne mogu se zaboraviti. Izreka reda Bene Gesserit. NOVO IZASLANSTVO reda Bene Gesserit, koje je dovelo Gaius Helen Mohiam, stiglo je na Giedi Jedan. Kako je nedavno rodila bolesnu Harkonnenovu kćerku, Mohiam je po drugi put u godinu dana došla u barunovu tvrđavu. Ovog puta stigla je po danu, premda je zbog pokrova masnih oblaka i stupova dima iz tvornica koje nisu koristile filtre nebo imalo sumorni izgled kojije gušio svaki nagovještaj sunčeve svjetlosti. Raketoplan Časne Majke spustio se u istu svemirsku luku kao i prethodni put, s istim zahtjevom za 'posebne usluge'. Ali ovoga puta barun Harkonnen tajno se zakleo da će se pobrinuti da stvari proteknu drukčije. Stupajući u savršenom skladu, odred barunovih vojnika kamenih lica okružio je raketoplan reda Bene Gesserit — bilo je to više nego dovoljno da zastraši vještice. Burseg Kryjubi, bivši pilot na Arrakisu, a sada zapovjednik harkonnenskog domaćeg osiguranja, stajao je ispred rampe za iskrcavanje iz raketoplana, dva koraka ispred svog najbližeg vojnika. Svi su bili odjeveni u službenu plavu boju. Mohiam se pojavila na vrhu rampe, umotana u benegessentsku odoru i okružena akilotkinjama-pomoćnicama, osobnim stražarima i drugim Sestrama. S prezirom je pogledala Bursega i njegove ljude. "Kako protumačiti ovaj doček? Gdje je barun?" Burseg Kryjubi podigne pogled prema njoj. "Ne pokušavajte upotrijebiti svoj manipulativni Glas na meni jer će uslijediti... opasna... reakcija vojnika. Shodno zapovijedima koja sam dobio, jedino je vama dopušteno da vidite baruna. Nikakvi stražari, služavke, suputnice. Barun vas čeka u prijamnoj dvorani tvrđave." On kimne glavom prema pratiocima iza nje, koji su još bili u raketoplanu. "Nitko od ovih ostalih ne smije izaći." "Nezamislivo", reče Mohiam. "Zahtijevam službenu diplomatsku pristojnost. Cijela moja pratnja mora biti primljena s poštovanjem koje zaslužuje." Kryjubi nije ustuknuo. "Znam što vještica želi", bio je rekao barun. "I ako misli da može redovno dolaziti ovamo radi parenja sa mnom, onda se grdno vara!" — što god da je to značilo. Burseg nije skrenio pogled.
"Vaš zahtjev se odbija." Mnogo više se plašio barunovih kazni nego bilo čega što bi mu ova žena mogla učiniti. "Slobodno možete otići ako vam to ne odgovara." Gunđajući, Mohiam krene niz rampu, uputivši kratak pogled onima koji su ostali na brodu. "I uz svoju nastranu prirodu, barun Vladimir Harkonnen pomalo je sramežljiv", reče ona podrugljivo, više zbog harkonnenskih vojnika nego zbog svoje pratnje. "Posebno kada je riječ o stvarima seksualne naravi." Kryjubija, koji nije bio sasvim upućen u stvar, načas zagolica ova opaska. Ali ipak je zaključio da je najbolje da neke stvari ostanu nepoznate. "Reci mi, Burseg", obrati mu se vještica iritirajućim glasom, "kako bi ti uopće mogao znati jesam li upotrijebila Glas na tebi?" "Jedan vojnik nikada ne otkriva sve svoje načine obrane." "Razumijem." Glas joj je bio laskav, senzualan. Kryjubi ga nije osjećao kao prijetnju, već se pitao je li mu blef upalio. Ovaj budalasti vojnik nije mogao znati da je Mohiam Istinozborac, sposobna da prepozna nijanse neiskrenosti i prevare. Dopustila je pompoznom Bursegu da je povede preko nadvožnjaka do pješačkog tunela. Kada je došla do harkonnenske tvrđave, Časna Majka je navukla izraz nezainteresirane samouvjerenosti, krećuæi se tobože bezbrižna. Međutim, sva njena izoštrena osjetila bila su u spremna uočiti makar i najmanju anomaliju. Barun ju je natjerao na sumnjičavost. Znala je da nešto smjera. Nemirno koračajući po velikoj dvorani, barun Harkonnen gledao je uokolo, sijevajući crnim, prodornim očima. Prostorija je bila velika i hladna, a oštra svjetlost u njoj prejaka, dopirući iz sjajnih kugli bez filtera postavljenih u kutevima i duž stropa. Dok je koračao u zašiljenim crnim, čizmama, koraci su mu odjekivali, tako da je cijela dvorana djelovala šuplje — odlično mjesto za zasjedu. Iako je stambeni dio tvrđave možda izgledao prazan, barun je postavio stražare i elektronske špijun-oči u raznim nišama. Znao je da neće moći dugo zavaravati benegesseritsku kurvu, ali to nije bilo važno. Čak i ako otkrije da ih promatraju, to bi je moglo spriječiti da upotrijebi neke od svojih podmuklih trikova. Obazrivost bi mu mogla osigurati barem nekoliko sekunda prednosti. Kako je namjeravao da ovog puta on nadzire situaciju, barun je želio da njegovi ljudi promatraju cijelu stvar. Pružit će im odličnu predstavu, nešto o čemu će pričati u vojarnama i vojnim brodovima još mnogo godina. A najbolje od svega bit će to što će pokazati vješticama gdje im je mjesto. Samo vi mene ucjenjujte! Piter de Vries mu priđe s leđa, krećući se tako brzo i tiho da se barun trgnuo i odbrusio: "Ne čini to, Pitere!"
"Donio sam ono što ste tražili, barune." Uvrnuti Mentat otvori ruku; na dlanu se ukazaše dva mala čepa — odašiljači bijele buke. 'Gurnite ih duboko u usne kanale. Projektirani su tako da izobliče svaki Glas koji bi mogla upotrijebiti protiv vas. Moći ćete čuti uobičajeni razgovor, ali će čepovi dekodirati neželjeno, spriječivši da stigne do vaših ušiju." Barun duboko udahne zrak i napne mišiće. Pripreme su morale biti savršeno obavljene. "Ti se samo pobrini za svoj dio, Pitere. Ja znam što mi je činiti. Otišao je do jedne male niše, dohvatio bocu s kirana rakijom i potegnuo iz nje. Osjetivši kako mu piće pali grudi, obrisao je usta i grlić boce. Barun je već unio u sebe više alkohola nego što je to bilo uobičajeno za njega, možda i previše, ako se ima u vidu zadatak s kojim se trebao suočiti. De Vries, koji je shvatio da je barun nervozan, pogleda svog gospodara kao da mu se podsmijehuje. Namrštivši se, barun povuče opet iz boce, u inat Mentatu. De Vries je užurbano koračao gore-dolje uživajući u zajedničkom planu, jedva čekajući uzeti udjela u njemu. "Možda se, barune, vještica vratila jer je jako uživala u svom prvom susretu s vama", smijuljeći se primijeti on. "Mislite li da je žudjela za vama cijelo vrijeme?" Barun ga osine oštrim pogledom — ovog puta tako oštrim da se Mentat upitao nije li malo pretjerao. Ali de Vries se uvijek znao izvući iz neprilika. "Je li to najbolja primarna projekcija koju moj Mentat može ponuditi? Razmišljaj, proklet bio! Zašto vještice reda Bene Gesserit žele još jedno dijete od mene? Pokušavaju li samo dublje zariti nož, natjerati me da ih mrzim još više nego što to veæ činim?" Frknuo je, upitavši se bi li to uopće bilo moguće. "Možda su im zbog nečega potrebne dvije kćerke. Ili možda s prvom nešto nije bilo u redu... Barunove pune usne podigoše se u nagovještaj osmijeha. Ovo dijete će sasvim sigurno biti posljednje. Nije više bilo optužujućih dokaza koje bi red Bene Gesserit mogao iskoristiti za ucjenu. Sada se na Lankiveilu nalazilo dobro skriveno blago — nagomilan harkonnenski začin — ispred samog Abulurdovog nosa. Ta budala nije ni slutila da je iskorištena za prikrivanje barunovih tajnih aktivnosti. No, iako je bio meka srca i ograničene pameti, Abulurd je ipak bio Harkonnen. Čak i da otkrije prijevaru, neće se usuditi da je objelodani iz straha da bi time mogao uništiti vlastitu obitelj. Abulurd je previše cijenio sjećanje na njihovog oca da bi poduzeo bilo što slično. Barun otpi iz boce s kirana rakijom, a slatko plamteći ukus postane kiseo u njegovim ustima. Na sebi je imao široki gornji dio tamno-smeđe pidžame, čvrsto stegnut na ravnom trbuhu. Blijedoplava grifinova krijesta Kuće Harkonnen krasila mu je lijevu stranu grudi. Ruke su mu bile gole
kako bi mu se vidjeli bicepsi. Njegova crvenkasta kosa bila je kratko podšišana i neočešljana kako bi mu dala razvratan izgled. Zagledao se u de Vriesa. Mentat otpije iz bočice s tamnocrvenim sokom od safoa. "Jesmo li spremni, moj barune? Ona čeka vani." "Da, Pitere." Zavalio se u stolicu. Svilene hlače bile su mu široke, tako da će ispitivačke oči Časne Majke lako utvrditi da ne nosi oružje — barem ne očekivano oružje. Nasmiješio se. "Uvedi je." Kada je Mohiam stupila u glavnu dvoranu tvrđave, Burseg Kryjubi i njegovi vojnici zatvoriše vrata za njom, ostavši vani. Začuje se škljocanje brava. Postavši istog časa napeta od probuđenog opreza, primijetila je da je barun brižljivo isplanirao svaku pojedinost ovog susreta. Činilo se da su njih dvoje sami u ovoj dugačkoj prostoriji koja je bila neugodna i hladna, kupajući se u zaslijepljujućoj svjetlosti. Cijela tvrđava ostavljala je dojam oštrih rubova i neublažene grubosti koju su Harkonneni toliko voljeli; ovo mjesto prije je sličilo na industrijsku halu za sastanke nego na raskošnu dvoranu u palači. "Pozdravljam vas opet, barune Harkonnene", reče Mohiam, prikrivši osmijehom i tobožnjom ljubaznošću prezir koji je osjećala. "Vidim da ste se pripremili za naš susret. Možda čak osjećate žudnju?" Spustila je pogled, zagledavši se u vrhove svojih prstiju. "Možda ću vam ovog puta dopustiti da malo više uživate." "Možda", odgovori ljubazno barun. Odgovor joj se nije sviđao. Što li smjera? Mohiam se osvrne uokolo, osjetivši strujanje zraka. Počela je zavirivati u sjene, nastojeći čuti otkucaje srca neke druge, skrivene osobe. Još se netko nalazi tu... ali gdje? Planiraju li je ubiti? Bi li se usudili? Usredotočila se na svoj puls, spriječivši njegovo ubrzanje. Barunu je sasvim sigurno još nešto bilo na umu osim obične suradnje. Uopće nije očekivala da će lako pobjediti nad njim, posebno ovaj drugi put. Poglavari nekih Malih Kuća mogu se slomiti ili izmanipulirati — red Bene Gesserit svakako je znao kako se to radi — ali to ne vrijedi za Kuću Harkonnen. Zagledala se u barunove stigijske oči, napregnuvši sve sposobnosti koje je imala kao Istinozborac, ali nije mogla dokučiti što misli, niti razotkriti njegove planove. Mohiam osjeti duboko u sebi grč straha, koji je jedva prepoznala. Dokle bi Harkonneni bili spremni ići? Ovaj barun ne bi si smio dopustiti da se ogluši o zahtjev Sestrinstva, znajući kakve informacije red Bene Gesserit ima protiv njega. Ili je možda postao spreman riskirati strogu carsku kaznu? Podjednako važno bilo je i pitanje je li bio spreman i na kaznu reda Bene Gesserit? Ni to nije bila neka sitnica. U nekoj drugoj situaciji, možda bi uživala s njim odigrati koju igricu, mentalno i fizičko nadmetanje sa snažnim sparing-partnerom. Bio je
ljigav i lako je eskivirao i izvijao se, tako da ga je bilo teško slomiti. Ali trenutno je barun zasluživao njezin prezir; trebao je jednostavno poslužiti za rasplod, jer su Sestrinstvu bili potrebni njegovi geni. Nije znala zbog čega, niti od kakve je važnosti mogla biti ta kćerka, ali ako se Mohiam vrati na Wallach IX neobavljena posla, njene pretpostavljene žestoko će je ukoriti. Odlučila je više ne trošiti uludo vrijeme. Oslonivši se na umijeće korištenja Glasa - dio specijalne obuke pripadnica reda Bene Gesserit, manipulaciju riječima i tonom kojoj se nijedno neupućeno ljudsko biće nije moglo oduprijeti - kratko je rekla: "Surađuj samnom." Bila je to zapovijed koju je očekivala da on izvrši. Barun se samo nasmiješio. Nije napravio nikakav pokret, ali je pogledao u stranu. Mohiam se toliko zbunila zbog neuspješnosti Glasa da je prekasno shvatila kako joj je barun pripremio drukčiju zamku. Mentat Piter de Vrise već je iskočio iz skrivene niše. Okrenula se, spremna na borbu, ali brzina Mentata nimalo nije zaostajala za onom koja je krasila pripadnice reda Bene Gesserit. Barun je sa zadovoljstvom promatrao sukob koji se odigravao pred njim. De Vries je u rukama imao primitivno, ali djelotvorno oružje. Staromodni skrembler neurona ovog puta poslužit će kao grubi ošamućivač velike jakosti. Opalio je prije nego što se stigla pomaknuti. Pucketavi valovi je pogodiše, napravivši u njoj kratak spoj između uma i mišića. Mohiam padne na leđa, uvijajući se i trzajući od bolnih grčeva. Imala je dojam da joj je svaki kvadratni centimetar kože oživio od umišljenih ugriza mrava. Kakav divan učinak, pomisli barun, naslađujući se prizorom. Pala je na uglačani kameni pod, raskrečenih ruku i nogu, kao da ju je zgazilo neko divovsko stopalo. Glavom je udarila o tvrde pločice, i u ušima joj je zazvonilo od udarca. Ne trepćući, oči su joj zurile u kupolasti strop. Niprana-bindu kontrola mišića nije joj mogla pomoći da se pomakne. Konačno se nad nju nadnijelo barunovo lice koje se rugalo, ispunivši njezino ograničeno vidno polje. Ruke i noge su joj se trzale od nasumičnih živčanih impulsa. Osjetila je nešto toplo i vlažno i shvatila je da ju je mjehur izdao. Tanak trag pljuvačke slijevao joj se s ruba usne, pa niz obraz, sve do uha. "No, no, vještice, nema razloga za brigu", reče barun. "Taj ošamućivač neće prouzrokovati trajna oštećenja. U stvari, povratit ćeš kontrolu nad svojim tijelom kroz dvadesetak minuta. To će nam biti dovoljno da se upoznamo." Obilazio je oko nje, smiješeći se, izlazeći iz njenog vidokruga i vraćajući se u njega. Podigavši glas kako bi elektronski mikrofoni mogli prenijeti njegove riječi do skrivenih promatrača, on nastavi:
"Poznato mi je kakve ste lažne optužbe smislile da biste mogle ucjenjivati Kuću Harkonnen. Moji odvjetnici spremni su se suočiti s time na svakom sudu u carstvu. Priprijetili ste da ćete tobožnje dokaze upotrijebiti protiv mene ako vam ne podarim još jedno dijete. Ali to je očajnička prijetnja bezubih vještica." Zastao je, a onda se nasmiješio kao da mu je upravo pala na pamet neka ideja. "I pored svega, nemam ništa protiv toga da vam podarim dodatnu kćerku ako želite. Zaista nemam. Ali upamti ovo, vještice, i prenesi poruku svome Sestrinstvu: Ne možete koristiti baruna Harkonnena u svoje svrhe, a da to ne platite" Upotrijebivši cjelokupno znanje stečeno na dugotrajnoj obuci da bi se usredotočila na određene živce i mišiće, Mohiam je uspjela uspostaviti vezu s očima tako da je barem mogla njih pokretati i gledati uokolo. Međutim, neurološki skrembler bio je nevjerojatno djelotvoran, tako da je ostatak njenog tijela ležao bespomoćno. Potisnuvši odvratnost, barun pruži ruku i stade joj trgati suknje. Kako je samo bila odvratna, bez muških mišića kojima se toliko divio i za kojima je toliko žudio. "Oh, izgleda da smo doživjeli malu neugodnost", primijeti on, namrštivši se na ovlaženu tkaninu. Piter de Vries nadnio se nad njom odostraga, promatrajući njezino široko lice. Vidjela je crvene usne i napola luđaški sjaj u Mentatovim očima. Barun joj je raširio noge, a zatim počeo odvezivati svoje široke crne hlače. Nije mogla vidjeti što radi, nije željela. Opijen uspjehom svog plana, barun je bez po muke održavao erekciju ovog puta. Rumena lica od rakije koju je popio, zurio je u neprivlačnu ženu, zamišljao je kao smežuranu staru babu koju je upravo osudio da bude bačena u najsuroviju od harkonnenskih robovskih jama. Ova žena, koja je umišljala da je tako velika i moćna, ležala je sada potpuno bespomoćna... njemu na milost i nemilost! Barun je nevjerojatno uživao u silovanju — koliko se sjećao, ovo je bilo prvi put da je uopće uživao s nekom ženom, iako je ona bila samo mlitavi komad mesa. Tijekom ovog divljeg nasrtaja, Mohiam je samo ležala na hladnom podu, bijesna i nemoćna. Osjećala je svaki pokret, svaki dodir, svaki bolni prodor, ali i dalje nije imala kontrolu nad mišiæima. Oči su joj ostale otvorene, premda je mislila da bi mogla trepnuti kad bi se dovoljno potrudila. Umjesto da na to troši snagu, Časna Majka se usredotočila na ono iznutra, potrudila se osjetiti svoju biokemiju, izmijeniti je. Mentatov ošamućivač nije do kraja obavio posao na njoj. Mišići su bili jedna stvar, ali unutrašnja tjelesna kemija bila je nešto sasvim drugo. Barun Vladimir Harkonnen zažalit će zbog ovoga.
Prethodno je sredila da njena ovulacija dostigne vrhunac upravo tijekom ovog sata. Iako silovana, bez po muke će začeti novu kćerku pomoću barunove sperme. To je bilo najvažnije. Tehnički gledano, ništa joj više nije bilo potrebno od ovog opakog čovjeka. Međutim, Časna Majka Gaius Helen Mohiam namjeravala mu je dati nešto zauzvrat, osvetu sporog djelovanja koju neće zaboraviti dok bude živ. Nikome nikada nije bilo dopušteno da zaboravi kaznu reda Bene Gesserit. Iako i dalje paralizirana, Mohiam je bila prava Časna Majka. Samo njezino tijelo sadržavalo je neobična oružja koja su joj čak i sada stajala na raspolaganju, iako je djelovala tako bespomoćno. Zahvaljujući osjetljivosti i izuzetnim funkcijama svojih tijela, Sestre reda Bene Gesserit bile su u stanju stvoriti protuotrove za otrove unijete u svoje biosustave. Mogle su neutralizirati najopakije bolesti kojima su bile izložene, kao i uništiti zarazne patogene... ili ih zadržati u sebi u latentnom obliku, sačuvavši bolesti za neku kasniju priliku. Mohiam je čuvala nekoliko takvih latentnih oboljenja u sebi i mogla ih je aktivirati zahvaljujući kontroli nad vlastitom biokemijom. Barun je sada ležao na njoj, rokćući poput kakve životinje, stisnutih čeljusti, usana raskolačenih kao da reži. Kapi smrdljivog znoja prekrivale su mu zajapureno lice. Zagledala se uvis. Oči su im se srele, i on nasrnu još jače, cereći se. Tada je Mohiam odabrala određenu bolest, jednu tako sporu osvetu, neurološki poremećaj koji će uništiti njegovo prelijepo tijelo. Barunu je vlastito tijelo očito donosilo veliko zadovoljstvo, bilo izvor silnog ponosa. Mogla ga je zaraziti mnogobrojnim pogubnim, gnojnim boleštinama - ali ovo će mu nanijeti mnogo teži i prikladniji udarac. Natjerat će baruna da se svakog dana s užasom suočava sa svojim izgledom kako bude postajao sve deblji i slabiji. Mišići će mu se degenerirati, metabolizam će mu pomahnitati. Za nekoliko godina, neće čak više moći ni sam hodati. Za nju je to bila tako jednostavna stvar... ali posljedice će za njega trajati godinama. Doživotno, zapravo. Mohiam je zamislila baruna skrhanog bolom, toliko debelog da bez pomoći ne može ni stajati, kako vrišti u agoniji. Obavivši posao do kraja, uvjeren da je pokazao vještici tko je moćniji, barun Vladimir Harkonnen povukao se i ustao, s odvratnošću gledajuæi u nju. "Pitere, dodaj mi ručnik, da obrišem kurvinu sluz sa sebe." Mentat je pohitao iz prostorije, hihoćući se. Vrata dvorane opet se otvoriše. Stražari uđoše da promatraju kako Mohiam malo-pomalo počinje opet vladati mišićima. Barun Harkonnen ukorio je Časnu Majku uz okrutan osmijeh.
"Reci vješticama reda Bene Gesserit da me nikada više ne gnjave svojim genetskim glupostima." Mohiam se pridigla na lakat, a zatim je postupno skupila potrganu odjeću i uspjela ustati, gotovo potpuno vrativši koordinaciju. Ponosno je podigla bradu, ali nije mogla prikriti poniženje. A barun nije mogao prikriti zadovoljstvo dok ju je promatrao. Čini ti se da si pobijedio, pomislila je. Još ćemo vidjeti. Zadovoljna onim što je obavila, ali i neumitnošću osvete, Časna Majka napustila je harkonnensku tvrđavu. Barunov Burseg otpratio ju je dio puta, a zatim ju je ostavio da se sama vrati, bez ikakve pratnje, do raketoplana, poput otjeranog psa. Ostali stražari ostali su stajati u stavu mirno kraj podnožja rampe. Mohiam se uspjela smiriti tek kada se približila letjelici. Konačno si je dopustila mali osmijeh. Bez obzira na ono što se tamo dogodilo, ona je sada nosila još jednu Harkonnenovu kćer u sebi. A to je, naravno, bilo ono što su pripadnice reda Bene Gesserit cijelo vrijeme željele... 40. Kako su samo stvari bile jednostavne kada je naš mesija bio samo san. STILGAR, Naib sieča Tabr. ŽIVOT PARDOTA KYNESA potpuno se promijenio od kada je bio primljen u sieč. Približavalo se njegovo vjenčanje s Frieth, i to je zahtijevalo da provodi sate i sate u pripremanju i meditaciji, učeći slobodnjačke svadbene obrede, posebno ahal, obred tijekom kojeg žena bira para - a Frieth je neosporno bila inicijator u ovoj vezi. Mnoge druge divne stvari odvlačile su mu pažnju, ali dobro je znao da ne smije napraviti nijednu pogrešku, jer je riječ o vrlo delikatnoj stvari. Za predvodnike sieča ovo je bila odlična prilika, spektakularnija od bilo kojega uobičajenog slobodnjačkog vjenčanja. Nikada do tada nijedan stranac nije se oženio nekom od njihovih žena, premda je Naib Heinar čuo da se to povremeno događalo u drugim siečima. Nakon što se nesuđeni ubojica Uliet žrtvovao, siečom se proširila priča (a nema sumnje i među ostalim skrivenim slobodnjačkim zajednicama) da je Bog uputio Ulietu viziju, da mu je naloženo da postupi kao što je postupio. Jednooki Heinar, kao i siečki starci Jerath, Aliid i Garnah bili su prikladno ozlojeđeni što su uopče dovedene u pitanje strastvene riječi planetologa. Iako se Heinar pokajnički ponudio da se odrekne dužnosti Naiba, poklonivši se pred čovjekom za koga je sada vjerovao da je prorok došao sa zvijezda, Kynesa uopće nije zanimalo da postane predvodnik sieča. Čekalo ga je previše posla — izazovi mnogo veći od puke lokalne politike. Bio je
savršeno sretan kada bi ga ostavili na miru da se usredotoči na planove za teraformiranje i na proučavanje podataka sakupljenih posredstvom uređaja raštrkanih širom pustinje. Morao je shvatiti veliko pješčano prostranstvo i njegove finese da bi točno utvrdio kako izmijeniti stvari nabolje. Slobodnjaci su naporno radili da bi obavili sve što je Kynes predlagao, bez obzira na to koliko im to moglo besmisleno izgledati. Sada su vjerovali u sve što bi rekao. Kynes je, međutim, bio toliko zaokupljen poslom da gotovo i nije primjećivao njihovu odanost. Ako bi planetolog rekao da su mu potrebna izvjesna mjerenja, Slobodnjaci bi propješačili pustinju i postavili uređaje za njihovo prikupljanje u udaljenim područjima ili opet otvarali stanice za botaničko testiranje koje je Carstvo odavno napustilo. Pojedini predani pomoćnici čak su putovali u zabranjene krajeve na jugu, koristeći za to prijevozno sredstvo o kojem mu ništa nisu htjeli reći. Tijekom tih prvih tjedana grozničavog sakupljanja podataka, izgubila su se dva Slobodnjaka — premda Kynes to nikada nije saznao. Potpuno je bio zaokupljen veličanstvenim podacima koji su ga preplavljivali. Ovo je bilo više nego što se ikada usuđivao sanjati da će postići tijekom mnogih godina koje je trebao provesti radeći sam kao carski planetolog. Nalazio se u znanstvenom raju. Dan prije vjenčanja, napisao je prvi pažljivo sročeni izvještaj od kada se pridružio sieču, kao sažetak mnogih tjedana teškog rada. Slobodnjački glasnik odnio ga je u Arrakeen, odakle je poslan Caru. Radeći sa Slobodnjacima, Kynes je mogao izazvati sukob interesa jer je i dalje službeno bio carski planetolog. Morao se stoga pretvarati. Nigdje u izvještaju nije spomenuo, pa čak ni nagovijestio, novouspostavljeni odnos s pustinjskim narodom. Kaitain nikada ne smije posumnjati da je postao 'domorodac'. Arrakis više nije postojao u njegovom umu. Ovaj planet sada je bila Dina i zauvijek će to ostati; jer je živio u sieču, mogao je o njemu razmišljati samo pod njegovim slobodnjačkim nazivom. Što je Pardot Kynes više otkrivao, to je više shvaćao da ovaj neobično suh i goletni planet krije veće tajne nego što je to čak i Car mogao zamisliti. Dina je bila kutija za nakit koja je čekala otvaranje. Plahi, mladi Stilgar potpuno se oporavio od rane koju mu je zadao harkonnenski mač i uporno je nudio Kynesu svoju pomoć u obavljanju svakodnevnih i dosadnih dužnosti. Ambiciozni Slobodnjak tvrdio je da je to jedini način da olakša teško breme u vodi koje je natovario na vrat svome klanu. Planetolog nije osjećao da mu bilo što duguje, ali se povijao pod pritiskom sieča poput vrbe na vjetru. Slobodnjaci nikada ne bi previdjeli ili zaboravili nešto tako. Stilgarova neudana sestra Frieth ponuđena mu je za ženu. Ona ga je, izgleda, uzela pod svoje, a da planetolog to nije ni primijetio. Krpala mu je odjeću ili nudila hranu prije nego što bi i shvatio da je gladan.
Imala je spretne ruke i žive plave oči koje su sijevale inteligencijom. Spasila ga je mnogih fauxpas čak i prije nego što je on stigao reagirati. Pažnju koju mu je posvećivala tumačio je kao puku zahvalnost, jer joj je spasio brata, i prihvaćao ju je bez puno razmišljanja. Kynes nikada ranije nije razmišljao o braku, jer je bio preveliki usamljenik, previše zaokupljen poslom. Ali kako je tako velikodušno bio primljen u zajednicu, počeo je uviđati da su Slobodnjaci vrlo uvredljiva bića. Kynes je znao da ne smije odbiti ponudu. Također je shvatio da bi, imajući u vidu mnoga harkonnenska politička ograničenja vezana za Slobodnjake, možda njegov brak s Frieth olakšao život budućim istraživačima. I tako, po pojavi oba puna mjeseca, Pardot Kynes pridružio se ostalim Slobodnjacima na obredu vjenčanja. Prije svršetka ove noći postat će muž. Sada je nosio rijetku bradu, prvu u životu. Izgleda da se dopadala Frieth koja je inače oklijevala iznijeti svoje mišljenje o bilo čemu. Predvođeni jednookim Heinarom, kao i Sayyadinom sieča — ženskim religijskim predvodnikom vrlo sličnim Časnoj Majci — svatovi su sišli s planine poslije dugog i opreznog putovanja i izašli na otvoreni pijesak naboran dinama. Mjeseci su sijali, kupajući predio bisernim sjajem. Promatrajući valovite dine, Kynes prvi put pomisli da ga podsjećaju na nježne, senzualne ženske obline. Možda razmišljam o braku i više nego što sam toga svjestan. Uputili su se u koloni po jedan prema dinama, penjući se stranom koju su šibali vjetrovi, a potom se raštrkali duž mekog perivoja. Motreći na pojavu crva ili harkonnenske špijunske letjelice, promatrači iz sieča popeli su se na vidikovce. Uz članove plemena koji su čuvali stražu, Kynes se osjećao potpuno siguran. On je sada bio jedan od njih i znao je da bi Slobodnjaci dali život za njega. Pogledao je ljupku, mladu Frieth koja je stajala na mjesečini, vrlo dugačke kose i krupnih plavih očiju koje su počivale na njemu, koje su ga procjenjivale, možda čak i izražavale ljubav. Na sebi je imala crnu odoru koja je označavala da je zaručena. U špiljama, slobodnjačke žene satima su plele Friethinu kosu umećući njene metalne vodene prstene, kao i one koji su pripadali budućem mužu, da bi simbolički prikazali miješanje njihovih života. Prije mnogo mjeseci, sieč je uzeo sve stvari iz Kynesovih kola i pridodao vodu iz njegovih kontejnera glavnim zalihama. Kada su ga prihvatili, isplatili su ga u vodenim prstenima za ono što je priložio, tako da je Kynes stupio u zajednicu kao razmjerno bogat čovjek Dok je Frieth promatrala svog zaručnika, Kynes je prvi put shvatio koliko je lijepa i privlačna — a potom je prekorio sebe što to nije ranije uočio. Neudane slobodnjačke žene upravo su izjurile među dine dok su im se dugačke, rasute kose vijorile na noćnom povjetarcu. Kynes je gledao kako izvode tradicionalni vjenčani ples i pjevaju.
Članovi sieća rijetko su mu objašnjavali svoje običaje — odakle potječu obredi ili što predstavljaju. Za Slobodnjake, sve je to jednostavno postojalo. Davno u prošlosti, tijekom lutanja s jednog na drugi planet, iz nužde su razvili način života koji se od tada nije promijenio. Ovdje se nitko nije opterećivao time da bilo što dovodi u pitanje, pa zašto bi Kynes to onda činio? Osim toga, ako je on zaista bio prorok kakvim su ga smatrali, onda bi morao intuitivno osjećati takve stvari. Lako mu je bilo rastumačiti običaj upletanja vodenih prstena u kosu žene koja se udavala, dok su kćeri koje nisu bile zaručene nosile raspuštenu kosu. Skupina djevojaka kretala se po pijesku bosa, kao da lebdi. Neke od njih bile su još djevojčice, dok su druge već bile sazrele za udaju. Plesačice su trčale i vrtjele se, tako da im je kosa letjela u svim pravcima oko glava poput aureola. Simboliziraju pustinjsku oluju, pomisli. Koriolisove vrtloge. Na osnovu izučavanja znao je da se ti vjetrovi mogu kretati brže od osamsto kilometara na sat, noseći prašinu i zrnca pijeska takvom silinom da su otkidali meso s čovjekovih kostiju. Iznenada se zabrinuvši, Kynes podigne pogled. Odahnuo je kada je vidio da je noćno nebo nad pustinjom vedro i posuto zvijezdama; svaku oluju najavljivala je pojava pješčane izmaglice. Stražari bi na vrijeme uočili prijetnju i odmah upozorili ostale. Ples i pjesma mladih djevojaka nisu prestajali. Kynes je stajao pokraj svoje buduće žene, zagledan u mjesece-blizance, razmišljajući o plimama i osekama koje oni uvjetuju, o tome kako su blage mijene gravitacije mogle utjecati na geologiju i klimu ovog svijeta. Možda će mu dubinska mjerenja kore reći nešto više o onome što mu je bilo potrebno znati... Planirao je da tijekom sljedećih mjeseci uzme mnoštvo uzoraka iz ledene kape na sjevernom polu. Mjerenjem slojeva i analizom izotopskog sadržaja, Kynes će moći dobiti preciznu meteorološku sliku Arrakisa. Mogao bi napraviti karte cikličkog zagrijavanja i otapanja, kao i ustrojstva prijašnjih oborina, a onda te informacije upotrijebiti kako bi ustanovio kuda je sva voda otišla. Odsustvo vode s ovog planeta i dalje nije imalo smisla. Je li moguće da svu vodu na jednom planetu na neki način upiju slojevi stijenja ispod pijeska, zarobivši je u samoj kori planeta? Neki astronomski udar? Vulkanske eksplozije? Nijedna od mogućnosti nije izgledala dovoljno uvjerljivo. Složeni svadbeni ples se završio, i jednooki Naib istupi sa starom Sayyadinom. Sveta žena pogleda mladence, a onda usmjeri u Kynesa svoje oči tako tamne na mjesečini da su podsjećale na očne duplje grabežljivog gavrana: najdublje plavetnilo kao posljedica ovisnosti o začinu. Kako je već mjesecima jeo slobodnjačku hranu, a svako jelo bilo je obogaćeno melangeom, Kynes je jednog jutra, pogledavši se u ogledalo,
primijetio da i njegove bjeloočnice počinju dobivati nebesko plavu nijansu. Ta promjena ga je iznenadila. Pa ipak, osjećao se nekako življi, um mu je postao oštriji, a tijelo nabijeno energijom. Ponešto od ovoga moglo je biti posljedica oduševljenja istraživanjima koje je obavljao, ali također je znao da i začin mora imati udjela u tome. Ovdje se začin nalazio posvuda: u zraku, hrani, odjeći, zidnim prekrivačima i podnim prostirkama. Melange je bio utkan u siečki život isto koliko i voda. Tog dana Turok, koji je i dalje dolazio voditi ga van radi svakodnevnih istraživanja, primijetio je Kynesove oči, njihovu novu plavu nijansu. "Postaješ jedan od nas, plenetolože. To plavetnilo zovemo Ibadove oči. Sada pripadaš Dini. Naš svijet te je zauvijek izmijenio." Kynes se nasmiješio, ali stidljivo, jer je osjećao izvjestan strah. "Da, izmijenio me je", reče on. A uskoro će se i oženiti — još jedna važna promjena. Stojeći pred njim, tajanstvena Sayyadina izgovorila je niz riječi na jeziku chakobsa koji Kynes nije razumio, ali je davao prikladne odgovore koje je napamet naučio. Siečki starci i te kako su se pomučili pripremajući ga. Možda će jednog dana, poslije dodatnog istraživanja, shvatiti ove obrede, pradavni jezik, tajanstvenu tradiciju. Za sada je mogao samo nagađati. Tijekom svetkovine bio je zaokupljen raznim testovima koje bi mogao poduzimati u pješčanim i stjenovitim područjima planeta. Sanjario je o novim znanstvenim stanicama koje će podići, o tome koje pokusne vrtove posaditi. Imao je velike planove i, napokon, svu radnu snagu koju je mogao poželjeti. Bit će potrebno obaviti kolosalan posao da bi se ovaj svijet opet probudio - ali kako su sada Slobodnjaci dijelili njegov san, Pardot Kynes je znao da je to ostvarivo. Ostvarivo je. Nasmiješio se, a Frieth podigne pogled prema njemu, i sama se smiješeći, premda su se njezine misli sasvim sigurno mnogo razlikovale od njegovih. Gotovo ne primjećujući ono što se događalo oko njega i ne mareći mnogo za važnost svega toga, Kynes je postao slobodnjački zet prije nego što je to uopće i shvatio. 41. Oholi samo podižu zidine zamka iza kojih žele sakriti svoje sumnje i strahove. Aksiom reda Bene Gesserit.
JUTARNJE MAGLE donosile su miris joda s mora, dižući se s vlažnih, crnih stijena na kojima su počivali tornjevi zamka Caladan. Obično je Paulus Atreid u njima nalazio smirenje i osvježenje, ali one su danas u njemu izazivale nelagodu. Stari vojvoda stajao je vani na jednom od balkona kule, duboko udišući svjež zrak. Volio je svoj planet, posebno rana jutra na njemu; svježa, čista tišina davala mu je mnogo više energije nego što je to dobar noćni san mogao. Čak i u teška vremena kao što su bila ova. Da bi se zaštitio od hladnoće obukao je debelu odoru postavljenu zelenom canidarskom vunom. Žena mu je ostala u spavaćoj sobi, duboko dišući kao i uvijek poslije prepirke. U pitanju je bilo zadovoljavanje forme. Pošto se Paulus nije usprotivio, prišla mu je i stala pokraj njega promatrati njihov svijet. Oči su joj bile umorne i djelovala je povrijeđeno, ali ne i uvjereno; zagrlit će je, zagrijati, a ona će onda opet pokušati uvjeriti ga. I dalje je tvrdila da je Kuću Atreida doveo u veliku opasnost onim što je učinio. Do njih odozdo dopriješe povici, prigušeni smijeh i zvuci vježbanja. Vojvoda pogleda natkriveno dvorište, zadovoljan što vidi svog sina Leta da već vježba s prognanim princem od Ixa. Obojica su nosila tjelesne štitnike koji su zujali i svjetlucali na narančastoj svjetlosti ranog jutra. Mladići su držali tupe bodeže-ošamućivače u lijevim rukama i mačeve za trening u desnim. Tijekom tjedana koje su proveli na Caladanu, Rhombur se brzo I potpuno oporavio od potresa koji je zadobio tijekom bijega s Ixa. Vježbanje i svjež zrak dobro su utjecali na njegovo zdravlje, mišiće i ten. Međutim, mnogo teže će se oporaviti mladićevo srce i popraviti njegovo raspoloženje. Još ga je vrlo zbunjivalo ono što mu se dogodilo. Kružili su jedan oko drugoga, parirali, parali zrak mačevima, pokušavajući procijeniti koliko brzo mogu pokrenuti noževe, a da ih ne skrenu zaštitna polja. Napadali su i izazivali jedan drugoga, poneseni žarom borbe, bez nade da će probiti protivnikovu obranu. Noževi su sijevali i odbijali se o svjetlucajuće štitnike. "Mladići su puni energije za ovaj rani sat", primijeti Helena, protrljavši crvene oči. Dobar komentar, koji teško da će naići na protivljenje. Prišla je još pola koraka. "Rhombur je čak i smršavio." Stari vojvoda je pogleda, primijetivši koliko su godine izoštrile njezine porculanske crte lica, kao i nekoliko sijedih pramenova u tamnoj kosi. "Ovo je najbolje vrijeme za trening. Uzburka ti krv za cijeli dan. Leta sam tome naučio još dok je bio mali." Daleko s pučine začuo je kloparanje bove koja je obilježavala sprud i brujanje motora ribarskog čamca od šiblja s nepromočivim trupom.
Nazirao je svjetiljke za maglu parangala koji je bio još dalje, sijekući kroz poleglu morsku maglu dok je žeo kelp-dinje. "Da, mladići vježbaju", primijeti Helena, "ali jesi li primijetio Kaileu? Što misliš, zašto je tako rano ustala?" Njezin pjevušavi glas kojim je postavila pitanje natjera ga da se zamisli. Vojvoda pogleda dolje i prvi put primijeti predivnu kćer Kuće Vernius. Kailea je sjedila na klupi od uglačanog koralja na suncu, sladeći se odabranim voćem. Pokraj nje nalazio se primjerak Narančaste Katoličke Biblije - Helenin dar - ali ona ga nije čitala. Zbunjen, Paulus se počeše po bradi. "Ustaje li ta djevojka uvijek ovako rano? Pretpostavljam da se još nije navikla na naše caladanske dane." Helena je promatrala kako Leto žestoko nasrće na Rhomburov štitnik i zariva bodež-ošamućivač, protresavši ixijanskog princa blagim električnim šokom. Rhombur je uzviknuo, a potom se nasmijao, povukavši se. Leto podigne mač za trening u znak da je osvojio poen. Usmjerio je načas zeleno-sive oči prema Kailei, dodirnuvši vrhom mača čelo. "Zar uopće nisi primijetio kako je tvoj sin gleda, Pauluse?" Helenin glas bio je strog i neodobravajuć. "Ne, nisam ništa primijetio." Stari vojvoda opet prijeđe pogledom s Leta na mladu ženu. Još je o Kailei, kćerki Dominica Verniusa, razmišljao kao o djetetu. Posljednji put ju je vidio kada je još bila sasvim mala. Možda njegov stari um nije primijetio kako je brzo odrasla. Kao i Leto. Razmislivši o ovome, on reče: "Hormoni tog mladića vrlo su uzburkani. Porazgovarat ću s Thufirom o tome. Naći ćemo mu nekoga da da sebi malo oduška." "Priležnice poput tvojih?" Helena se okrene od muža, povrijeđeno. "U tome nema ničeg lošeg." Svim srcem se nadao da neće opet početi priču o tome. "Sve dok ne preraste u nešto ozbiljno." Kao i svaki drugi gospodar u carstvu, Paulus je imao vanbračne veze. Njegov brak s Helenom, jednom od kćeri Kuće Richese, bio je ugovoren iz strogo političkih razloga poslije dosta razmatranja i pregovora. Dao je sve od sebe, čak ju je izvjesno vrijeme i volio - što ga je i te kako iznenadilo. Ali se Helena zatim udaljila, postala potpuno zaokupljena religijom i izgubljenim snovima, umjesto da se drži stvarnosti. Diskretno, tiho, Paulus se na kraju vratio svojim priležnicama, lijepo se ophodeći prema njima, uživajući i pazeći da ne napravi nijedno vanbračno dijete. Nikada o tome nije pričao, ali Helena je ipak znala. Uvijek je znala. I morala se s tim pomiriti. "Nikada ne postane ozbiljno?" Helena se nagnula preko balkona da bolje vidi Kaileu. "Bojim se da Leto osjeća nešto prema ovoj djevojci, da se zaljubljuje u nju. Govorila sam ti da ga ne šalješ na Ix."
"To nije ljubav", odgovori Paulus, pretvarajući se da prati kretanje mačeva i štitnika ispod njih. Mladići su imali više energije nego vještine; morat će poraditi na tehnici. I najnespretniji harkonnenski stražari bili bi u stanju savladati obojicu dok trepneš okom. "Jesi li siguran u to?" upita Helena zabrinutim glasom. "Mnogo toga je u opasnosti. Leto je nasljednik Kuće Atreida, sin vojvode. Mora biti pažljiv i razborito birati s kim će se romantično vezati. Mora se posavjetovati s nama, pregovarati oko uvjeta, dobiti najviše što može..." "Sve ja to znam", promrmlja Paulus. "Svakako da znaš." Glas njegove žene postao je hladan i rezak. "Možda ta zamisao da mu se nađe neka djevojčura i nije tako loša. To bi ga barem držalo podalje od Kailee." Djevojka pod njima grickala je voće i stidljivo pogledavala Leta, diveći mu se, a kada je izveo jedan posebno spretan manevar, čak se i nasmijala. Rhombur mu je parirao, a štitnici im se sudariše i zaiskriše. Kada se Leto okrenuo da joj uzvrati osmijeh, Kailea se zagledala u tanjur s doručkom, praveći se da je nezainteresirana. Helena je prepoznala ove kretnje izražavanja naklonosti, koje su bile isto tako složene kao i mačevalačke. "Vidiš li kako se gledaju?" Stari vojvoda tužno odmahne glavom. "Kćerka Kuće Vernius donedavno je bila odlična prilika za Leta." Rastužilo ga je kada se sjetio kako njegovog prijatelja Dominica Verniusa sada progone na temelju carskog dekreta. Car Elrood, prividno iracionalno, ne samo da je označio Verniusa kao odmetnika već i kao izdajnika. Ni Earl Dominic ni gospa Shando nisu uputili nikakvu poruku na Caladan, ali Paulus se ipak nadao da su uspjeli preživjeti; oboje su sada bili bogat ulov za ambiciozne lovce na nagrade. Kuća Atreida je i te kako riskirala ponudivši njihovoj djeci sklonište na Caladanu. Dominic Vernius pozvao se na sve usluge koje je ikada činio Kućama u Landsraadu, tako da su one potvrdile zaštićen status mladih prognanika, sve dok ne pokazuju težnju da vrate bivšu titulu svoje Kuće. "Nikada ne bih pristala na brak između našeg sina i... nje", reče Helena. "Dok si se ti šepurio u borbama s bikovima i paradama, ja sam držala otvorene uši. Kuća Vernius već je godinama u nemilosti. Govorila sam ti to, ali me ti nisi slušao." Paulus primijeti blagim glasom: "Ah, Helena, tvoja richesianska pristranost onemogućava ti da pravedno sudiš o Ixu. Verniusi su oduvijek bili protivnici tvoje obitelji i neprestano su vas pobjeđivali u trgovinskim ratovima." I uz to što se nisu slagali, pokušao joj je dati poštovanje kakvo je zasluživala gospa jedne Velike Kuće, čak i kada ih nitko nije slušao.
"Jasno, gnjev Gospodnji srušio se na Ix", istaknu ona. "To ne možeš poreći. Trebao bi se riješiti Rhombura i Kailee. Moraš ih poslati odavde, možda čak i ubiti — učinio bi im uslugu." Vojvoda Paulus se pušio od bijesa. Znao je da će se vrlo brzo vratiti na tu temu. "Helena! Pazi što govoriš." S nevjericom se zagledao u nju. "To je nečuveni prijedlog, čak i od tebe." "Zašto? Njihova Kuća sama je kriva za svoju propast jer se nisu pridržavali odredbi Velike Pobune. Kuća Vernius rugala se Bogu u lice svojom ohološću. To je svima bilo jasno. Osobno sam te upozorila prije nego što je Leto otišao na Ix." Stezala je rub odore, podrhtavajući od uzbuđenja dok je nastojala zvučati razumno. "Zar čovječanstvo nije naučilo lekciju? Pomisli samo na užase kroz koje smo prošli, na ropstvo, na okolnost da umalo nismo bili istrijebljeni. Nikada više ne smijemo skrenuti s pravog puta. Ix je pokušavao opet napraviti strojeve koji su u stanju misliti. Ne smiješ napraviti stroj po..." "Ne moraš meni navoditi stihove", reče on, prekinuvši je. Kada bi Helena zapala u tvrdokorno i fanatično raspoloženje, nije bilo tog uvjeravanja koje je moglo prodrijeti kroz njenu zasljepljenost. "Samo kada bi slušao i čitao", preklinjala je Helena. "Mogu ti pokazati odlomke u Knjizi..." "Dominic Vernius moj je prijatelj, Helena", reče Paulus. "A Kuća Atreida ne napušta prijatelje u nevolji. Rhombur i Kailea moji su gosti ovdje u zamku Caladan, i ni riječ više o tome da nisi prozborila." Iako se Helena okrenula i nestala u spavaćoj sobi, znao je da će ga opet pokušati uvjeriti, u nekoj drugoj prilici. Uzdahnuo je. Stegnuvši rukama ogradu balkona, opet se zagledao u mladiće koji su nastavili vježbati. Trening je sve više ličio na borbu: Leto i Rhombur zalijetali su se jedan u drugoga, smijali se i trčali uokolo, rasipajući energiju. Doduše, Helena je bila uvjerena da je uvijek u pravu, no ona je u nekim stvarima ipak to i bila. Ovo je upravo bilo ono što su njihovi stoljetni neprijatelji, Harkonneni, mogli iskoristiti i pokušati uništiti Kuću Atreida. Pravnički umovi njihovih protivnika vjerojatno su već radili na tome. Ako je Kuća Vernius ipak narušila butlerijanske propise, onda Kuća Atreida može biti proglašena krivom za suučesništvo. Ali kocka je bila bačena, a Paulus je bio dorastao tom izazovu. Ipak, morao se pobrinuti da se ništa strašno ne dogodi njegovom sinu. Mladići su se dolje i dalje borili, odnosno zabavljali. Stari vojvoda je znao da Rhombur čezne za tim da uzvrati gomili neprijatelja koji su protjerali njegovu obitelj iz doma njihovih predaka. Da bi to učinio, međutim, morao je, baš kao i Leto, proći pravu obuku - a ne samo dobiti površne upute o upotrebi osobnog naoružanja. Obojica moraju naučiti predvoditi ljude, ovladati vještinom upravljanja.
Tužno se nasmiješivši, vojvoda shvati što mu valja činiti. Rhombur i Kailea povjereni su njemu na staranje. Zakleo se da će biti sigurniji, krvlju se zakleo Dominicu Verniusu. Mora im pružiti najbolju moguću zaštitu. Poslat će Rhombura i Leta svome majstoru ubojica, Thufiru Hawatu. Ratnik Mentat stajao je poput željeznog stupa, odmjeravajući dvojicu novih učenika. Nalazili su se na vrhu gole morske hridi kilometrima sjeverno od zamka Caladan. Vjetar je udarao o glatko stijenje pa skretao silovito uvis, šušteći kroz busje prerijske trave. Sivi galebovi kružili su im iznad glava, krešteći jedni na druge, u potrazi za jestivim naplavinama na krševitoj obali. Zakržljali čempresi zbili su se poput skupine grbavaca, povijeni na neprestanom vjetru koji je puhao s oceana. Leto nije imao predodžbu koliko je star Thufir Hawat. Mišićavi Mentat obučavao je vojvodu Paulusa dok je ovaj bio mnogo mlađi, a sada se majstor ubojica samo čistom snagom borio protiv godina. Imao je grubu kožu zbog izlaganja negostoljubivim sredinama na mnogim svjetovima tijekom prethodnih vojnih pohoda Atreida, od onih na kojima ste dobivali plikove od vrućine do onih na kojima biste utrnuli od hladnoće, od svjetova na kojima su neprekidno bjesnjele oluje, do boravka u pogubnom otvorenom svemiru. Thufir Hawat šutke je promatrao mladiće. Prekrižio je ruke preko izgrebenog kožnog prsluka. Oči su mu bile kao oružje, a njegova šutnja ih je podbadala. Usne koje se nisu smiješile bile su umrljane tamnim sokom od safoa. Leto je stajao pokraj svog prijatelja, vrpoljeći se. Prsti su mu se već bili toliko smrzli da je požalio što nije ponio rukavice. Kada će već jednom početi taj trening? On i Rhombur razmijeniše poglede, nestrpljivi, čekajući. "Gledajte u mene, rekoh!" vikne Hawat. "Mogao sam skočiti i rasporiti obojicu dok ste razmjenjivali te ljupke poglede." Prijeteći je zakoračio prema njima. Leto i Rhombur imali su na sebi lijepu odjeću, udobnu, ali i svečanu. Pelerine su im se vijorile na vjetru. Letova je bila sjajno smaragdne boje, od mer-svile opšivene crnom trakom, dok je ixijanski princ ponosno nosio grimiz i broncu Kuće Vernius. Na Rhomburu se jasno primjeæivalo da se ne osjeća ugodno što je vani pod nebom koje se nad njim nadnosilo. "Sve je tako... otvoreno", prošaputao je. Poslije beskonačne tišine, Hawat podigne bradu, spreman početi. "Kao prvo, skinite te glupe ogrtače." Leto odmah posegne prema kopči na vratu, ali Rhombur je oklijevao tek trenutak. Upravo koliko je Hawatu bilo potrebno da isuče kratak mač i presječe tanku uzicu na svega nekoliko milimetara od prinčeve vratne arterije. Vjetar je zahvatio grimizno-brončani ogrtač i ponio ga poput izgubljenog stijega preko stijene. Tkanina je letjela poput zmaja dok se obrušavala prema uzburkanim vodama ispod.
"Hej!" izusti Rhombur. "Zašto ste..." Hawat se nije osvrtao na ljutiti povik. "Došli ste ovdje na obuku u rukovanju oružjem. Zašto ste se onda obukli kao da idete na landsraadski bal ili carski banket?" Mentat frkne, a zatim pljune niz vjetar. "Borba je prljav posao, i osim ako ne namjeravate sakriti oružje ispod tih ogrtača, glupo ih je nositi. To vam je kao da ste preko ramena prebacili vlastiti posmrtni pokrov." Leto je i dalje držao u rukama svoj zeleni ogrtač. Hawat posegne, zgrabi kraj tkanine, trgne je, okrene - i u trenu uhvati Letovu desnu ruku kojom je držao oružje. Hawat snažno zamahne stopalom kojim zahvati mladićev članak. Leto se pruži koliko je dug po stjenovitom tlu. Pred očima mu je svjetlucalo dok se borio da vrati dah. Rhombur se nasmijao prijatelju, ali je brzo uspio savladati se. Hawat izvuče ogrtač i baci ga u zrak, tako da ga vjetrovi s oceana odnesoše za Rhomburovim. "Sve može poslužiti kao oružje", reče on. "Nosite mačeve, a vidim i bodeže na bokovima. Imate štitnike. Sve je to vidljivo oružje. Međutim, trebali bi također imati ono skriveno: igle, polja za ošamućivanje, otrovne šiljke. Neprijatelj vidi neskriveno oružje" - Hawat uzme dugačak mač za obuku i zamahne njime kroz zrak- "a vama ono može poslužiti kao mamac da biste napali nekim još smrtonosnijim." Leto se podigao na noge i stao čistiti prljavštinu i prašinu sa sebe. "Ali, sir, nije sportski koristiti skriveno oružje. Zar to nije protiv odredbi..." Hawat pukne prstima pred Letovim licem, što odjeknu kao pucanj. "Ne pričaj meni o lijepim stranama ubijanja." Mentatova gruba koža postane još rumenija, kao da se jedva suzdržavao. "Je li tvoja namjera da se kočoperiš pred damama ili da savladaš protivnika? Ovo nije igra." Sjedokosi muškarac usredotočio se potom na Rhombura, zagledavši se tako pažljivo u njega da je ovaj ustuknuo pola koraka. "Priča se da je Car ucijenio tvoju glavu, prinče, ako ikada napustiš utočište na Caladanu. Ti si prognani sin Kuće Vernius. Nisi neki običan smrtnik. Nikada ne znaš kada ti može biti zadan smrtonosni udarac, tako da stalno moraš biti u pripravnosti. Dvorske spletke i politika imaju svoja pravila, ali ta pravila nisu često poznata svim igračima." Rhombur proguta knedlu. Okrenuvši se prema Letu, Hawat reče: "Momče, i tvoj je život u opasnosti, jer si nasljednik Kuće Atreida. Sve Velike kuće moraju stalno biti na oprezu zbog napada ubojica." Leto se ispravi, prodorno se zagledavši u instruktora. "Razumijem, Thufire, i želim učiti." Pogledao je Rhombura. "Mi želimo učiti." Hawatove crvene usne se razvukoše u osmijeh. "Dovoljno za početak", reče on. "Možda za druge obitelji u Landsraadu rade neke nespretne budale - ali vi, momci, morate postati
svakome primjer. Ne samo da ćete naučiti kako da koristite nož, štitnik i tanahno umijeće ubijanja, nego se također morate uputiti u tajne politike i vladanja. Morate se znate obraniti kulturom i retorikom, isto kao što ćete to činiti zadajući fizičke udarce." Ratnik Mentat ispravi ramena. "Od mene ćete naučiti sve to." On uključi tjelesni-štitnik. Iza svjetlucavog polja držao je u jednoj ruci bodež, a u drugoj dugačak mač. Leto je nagonski uključio svoj zaštitni pojas i treperavo Holtzmanovo polje zasvjetluca pred njim. Rhombur je petljajući pokušavao učiniti isto, dok je Mentat već krenuo u napad, zaustavivši se u posljednjem trenutku da ne prolije krv. Hawat je prebacivao oružja iz jedne ruke u drugu - lijeva, desna, pa opet lijeva — pokazujući da s obje može zadati smrtonosni udarac. "Pažljivo gledajte. Možda će vam jednog dana od toga zavisiti život." 42. Svaka staza koja sužava buduće mogućnosti može postati pogubna zamka. Ljudska bića ne obilježavaju put prolazeći kroz labirint; ona promatraju nepregledno obzorje ispunjeno jedinstvenim mogućnostima. Priručnik Svemirskog Ceha. ČVOR JE BIO sumoran svijet ograničenih geografskih razlika, jednoličnih krajolika i stroge meteorološke kontrole čiji je zadatak bio da spriječi nepogode koje su mogle izazvati nevolje. Praktično mjesto koje je Svemirski Ceh odabrao za svoj stožer radi njegove strateške lokacije, a ne živopisnih krajolika. Ovdje su kandidati učili za Navigatore. Čume drugog naraštaja prekrivale su milijune hektara, ali to su bili zakržljali šimširi i patuljasti hrastovi. Neke vrste povrća sa Stare Terre uspijevale su tu u izobilju; uzgajali su ih mjesni stanovnici - krumpir, paprika, patlidžan, rajčica i razne trave — ali su ove biljke težile da postanu alkaloidne, tako da su bile jestive samo poslije pažljive prerade. Kada je završila provjera čija je svrha bila da se utvrdi koliko je D'murr u stanju otvoriti um, mladić se zapanjio novim vidicima koji su se otvorili pred njim zahvaljujući melangeu. Bio je, međutim, odmah doveden ovamo, ne dobivši priliku da se oprosti od brata blizanca ili roditelja. U početku je bio uznemiren, ali ga je ubrzo teška cehovska obuka toliko zaokupila raznim čudima da je odbacio sve ostalo. Otkrio je da je sada u stanju mnogo bolje usredotočiti misli... i mnogo lakše zaboraviti. Zgrade na Čvoru - ogromna zdanja s oblim ili uglatim proširenjima - bile su standardnog cehovskog tipa, prilično nalik na veleposlanstvo na Ixu: praktične i beskonačno velike. Na svakoj građevini nalazio se okrugli okvir sa znakom beskonačnosti. Mehaničke infrastrukture bile su ixijanske i
richesianske, i premda instalirane prije mnogo stoljeća, još su bile u radnom stanju. Svemirski Ceh više je volio okruženja koja ničim ne utječu na njihov važan posao. Za Navigatora je svako odvlačenje pozornosti potencijalna opasnost. Svaki učenik Ceha odmah bi na početku naučio tu lekciju, što je bio slučaj i s mladim kandidatom D'murrom koji se našao daleko od kuæe i potpuno zaokupljen učenjem, tako da su ga čak prestale brinuti i nevolje koje su snašle njegov bivši planet. Na polju prekrivenom crnom travom nalazio se uronjen u vlastiti kontejner s plinom melangea — djelomično plivajući, a djelomično puzeći, dok mu se tijelo i dalje mijenjalo, a fizički sustavi se prilagođavali bombardiranju začina. Membrane su mu počele povezivati prste na nogama i rukama, a tijelo mu se izdužilo i omlitavilo, počevši poprimati obličje ribe. Nitko mu nije objasnio kroz kakve će sve neizbježne promjene proći, a on niti je želio - niti mu je bilo potrebno — da to pita. Bilo je svejedno. Postajao mu je dostupan ogroman dio svemira, tako da je smatrao kako je to skromna cijena koju će morati platiti za ovu povlasticu. D'murrove oči su se smanjile i ostao je bez trepavica; također, počeo je dobivati očnu mrenu. Oči mu više nisu bile potrebne da bi vidio, jer je imao druge oči... unutarnji vid. Panorama svemira rastvarala se pred njim. Tijekom tog procesa, imao je dojam kao da sve ostalo ostavlja za sobom... i to mu nije smetalo. D'murr je kao kroz izmaglicu vidio da je polje crne trave prekriveno pravilnim nizovima kontejnera s kandidatima i njihovim trenerima Navigatorima. Rezervoari su ispuštali narančaste oblake melangea koji je prolazio kroz filtere i kovitlao se oko humanoidnih pomoćnika s maskama, koji su stajali u blizini, čekajući da pomaknu rezervoare kada dobiju takvu zapovijed. Glavni instruktor, Navigator Kormilar po imenu Grodin, lebdio je u rezervoaru s crnim okvirom, podignutom na visoku platformu; polaznici su ga više vidjeli svojim umovima nego očima. Grodin se upravo vratio iz nabiranog svemira s jednim učenikom čiji se rezervoar nalazio uz njegov i bio povezan s njim pomoću savitljive cijevi, tako da su im se plinovi miješali. D'murr je već obavio tri kratka leta. Smatran je jednim od najboljih polaznika. Kada jednom nauči kako sam putovati kroz nabirani svemir, bit će proglašen za Pilota, najniža razina Navigatora... ali i to će biti daleko više od onoga što je nekada bio kao obično ljudsko biće. Pohodi kroz nabirani svemir Kormilara Grodina bili su legendarna istraživačka putovanja kroz nepojmljiva dimenzijska čvorišta. Glas glavnog instruktora zagrgolji iz zvučnika u D'murrovom spremniku, na jeziku višeg reda. Opisivao je doba kada je prevozio stvorenja nalik dinosaurima u starinskom astrobrodu. On to tada nije znao, ali ta stvorenja mogla su istegnuti vratove do nevjerojatnih dužina. Tijekom leta astrobroda, jedna
glava progrizla je put do navigatorove odaje, tako da se njezino lice pojavilo s druge strane Grodinovog rezervoara, zureći unutra znatiželjnim, širom otvorenim očima... Ovdje je tako ugodno, pomisli D'murr, ne oblikujući riječi dok je upijao priču. Povećanim nozdrvama duboko je udahnuo oštar, bogati melange. Ljudska bića ograničenih čula uspoređivala su ovaj opori miris s jakim mirisom cimeta... međutim, melange je bio mnogo više od toga — bio je beskrajno složen. D'murr više nije morao razbijati glavu oko svjetovnih stvari ljudi, bile su tako trivijalne, tako ograničene i nebitne: političke makinacije, stanovništvo koje mili uokolo poput mrava u uznemirenom mravinjaku, životi koji načas zatrepere pa zgasnu poput iskrica logorske vatre. Njegov bivši život bio je samo nejasno i sve bijede sjećanje, bez određenih imena ili lica. Vidio je slike, ali se nije obazirao na njih. Nikada se ne bi mogao vratiti onome što je nekada bio. Umjesto da jednostavno završi priču o stvorenju nalik na dinosaura, Kormilar Grodin naglo se udalji od teme i nastavi izlagati tehničke strane onoga što je izabrani učenik upravo postigao na svom međuzvjezdanom putovanju, kako su iskoristili visoku matematiku i dimenzijske promjene da bi zavirili u budućnost - prilično nalik načinu na koji je ono dugovrato čudovište pogledalo u njegov rezervoar. "Navigator mora činiti mnogo više od pukog promatranja", izjavi Grodin hrapavim glasom preko zvučnika. "Navigator koristi ono što vidi da bi sigurno sproveo svemirske brodove kroz prazninu. Ako se zanemari o određena osnovna načela, može ugroziti astrobrod i izazvati gubitak svih života i tereta na njemu." Prije nego što bilo koji od novaka kao što je D'murr postane pilotom u nabirajućem svemiru, mora se naučiti nositi s krizama kao što su djelomično nabiran svemir, nesavršeno predviđanje, napad začinske averzije, kvar na Holtzmanovim generatorima ili čak sabotaža. D'murr je pokušao zamisliti sudbine koje su zadesile neke od njegovih nesretnih prethodnika. Protivno uvriježenom vjerovanju, nisu Navigatori bili ti koji su nabirali svemir; to su obavljali Holtzmanovi motori. Navigatori su koristili svoje ograničeno predviđanje da odaberu sigurne staze za putovanje. Brod se mogao kretati kroz prazninu bez njihovog vodstva, ali je ta opasna igra nagađanja neizostavno vodila u nesreću. Cehovski Navigator nije jamčio sigurno putovanje - ali je i te kako uvećavao izglede da ono bude takvo. Problemi su se javljali kada bi se dogodilo nešto nepredviđeno. D'murr je prošao kroz sveobuhvatnu obuku, naučio je sve čemu ga je Ceh mogao naučiti... ali to nije uključivalo svaku slučajnost. Svemir i njegovi stanovnici stalno su se mijenjali. Svim starim školama to je bilo jasno, uključujući tu i red Bene Gesserit i Mentate. Preživjeli su učili kako se prilagoditi promjenama, kako dočekati neočekivano.
Krajičkom svijesti uočio je da se njegov rezarvoar s melangeom počinje kretati na svom suspenzorskom polju i da staje u red iza rezervoara ostalih učenika. Začuo je pomoćnog instruktora kako recitira ulomke iz Priručnika Svemirskog Ceha; oko njega su zujali mehanizmi za cirkulaciju plina. Svaka pojedinost djelovala je oštro, jasno, važno. Nikada se nije osjećao ovako živ! Duboko udahnuvši narančasti melange, osjetio je kako sve njegove brige nestaju. Misli su mu opet bile sređene, skliznuvši glatko u neurostaze njegovog cehovski poboljšanog mozga. "D'murre... D'murre, brate moj..." Ime se kovitlalo u ritmu s plinom, nalik na šapat u Svemiru — ime koje više nije koristio od kada je dobio cehovski nav-broj. Imena su vezivana za pojedinačnost. Imena su nametala ograničenja i predrasude, obiteljske veze i prošlost, nametala su individualnost — a sve je to antiteza onome što je značilo biti Navigator. Član Ceha se miješao sa Svemirom i vidio sigurne staze kroz nabore sudbine, predviđao vizije koje su mu omogućavale provesti neku stvar s jednog mjesta na drugo, poput šahovskih figura u nekakvoj svemirskoj igri. "D'murre, čuješ li me? D'murre?" Glas je dopirao preko zvučnika u njegovom spremniku, ali istovremeno i s velike udaljenosti. Razabrao je nešto poznato u njegovom treperenju, modulaciji. Zar je moguće da je toliko toga zaboravio? D'murr. Gotovo da je izbrisao to ime iz svojih misli. D'murrov um uspostavi veze koje su postajale sve manje i manje važne, i njegova mlitava usta grgoljavo formiraše riječi. "Da. Čujem te." Pomoćnik je gurao D'murrov rezervoar koji je klizio duž popločane staze prema ogromnoj, lukovičastoj zgradi u kojoj su živjeli Navigatori. Čini se da nitko drugi nije čuo taj glas. "Ovdje C'tair", nastavila se emisija. "Tvoj brat. Čuješ li me? Ovo je konačno proradilo. Kako si?" "C'tair?" Mladi Navigator osjeti kako mu se um smotava sam u sebe, sažimajući ostatke svog tromog, predcehovskog stanja. Pokušavao je opet postati ljudsko biće, barem na trenutak. Je li to uopće važno? Iskustvo je bilo bolno i ograničavajuće, kao kada bi čovjek stavio povoj preko očiju, ali informacija je bila tu: da, njegov brat blizanac. C'tair Pilru. Ljudsko biće. Na trenutak mu se pred očima pojavila slika oca u veleposlaničkoj odori, majke u odori cehovskog bankara, brata (istovjetnog njemu samom) tamne kose i očiju, kako se zajedno igraju, istražuju. Sve te slike bile su prognane iz njegovih misli, kao gotovo i sve drugo što je pripadalo tom svijetu... ali ne i potpuno nestale. "Da", oglasi se D'murr. "Poznajem te. Sjećam se." Na Ixu, u sjenovitoj niši gdje je koristio svoj sklepani uređaj za odašiljanje, C'tair se sav zgrčio, očajnički se plašeći da će ga otkriti — ali
zbog ovog je vrijedilo riskirati. Suze su mu se slijevale niz obraze i teško je disao. Tleilaxi i suboidi nastavili su s haranjem i čistkama, uništavajući sve ostatke nepoznate tehnologije koje bi pronašli. "Odvojili su te od mene, tamo u cehovskoj prostoriji za testiranje", reče C'tair promuklim šapatom. "Nisu mi dopustili vidjeti te, nisu mi dali da se oprostim. Sada mi je jasno da si ti bio onaj koji je imao sreće, D'murre, ako se uzme u obzir sve ono što se dogodilo ovdje na Ixu. Srce bi ti prepuklo da ga sada vidiš." Duboko i drhtavo je uvukao zrak. "Naš je grad bio uništen odmah nakon što te je Ceh odvojio od nas. Stotine tisuća mrtvih. Ovdje sada vladaju Bene Tleilaxi." D'murr je napravio pauzu, polako se privikavajući na ograničeni način komunikacije između dvije osobe. "Vodio sam astrobrod kroz nabirani svemir, brate. Držim galaktiku u umu, vidim matematiku." Usporeno izgovorene riječi počeše se izobličavati. "Sada znam zašto... Znam... Uhhh, ova veza mi pričinjava bol. C'taire, kako?" "Ova veza ti nanosi bol?" Povukao se od odašiljača, zabrinut, i zadržao dah, uplašivši se da bi ga neki skriveni uhoda Tleilaxa mogao čuti. "Žao mi je, D'murre. Možda bi trebalo da..." "Nije važno. Bol se pomiče, kao i glavobolja... ali je drukčiji. Pliva kroz moj um... i s njegove druge strane." D'murr je zvučao rastreseno, a glas mu je bio dalek i eteričan. "Kakva je ovo veza? Kakav uređaj koristiš? "D'murre, zar me nisi čuo? Ix je uništen — naš svijet, naš grad je pretvoren u zatvorski logor. Majka je poginula u eksploziji! Nisam je mogao spasiti. Ja se ovdje krijem i strašno riskiram dok sam u vezi s tobom. Otac nam je negdje u progonstvu... Na Kaitainu, mislim. Kuća Vernius se odmetnula. Ja sam ovdje u zamci, sam!" D'murr je ostao usredotočen na ono što je smatrao primarnim pitanjem. "Komunikacija neposredno kroz nabirani svemir? Nemoguće. Objasni mi." Iako je bio zapanjen bratovljevom nezainteresiranošću za strašne vijesti, C'tair je ipak odlučio ne ukoriti ga. D'murr je pretrpio nevjerojatne mentalne promjene i nije ga mogao kriviti što je sada ovakav. C'tair nikada neće moći shvatiti kroz što mu je brat blizanac prošao. On je pao na cehovskom testu; bio je previše uplašen i ukočen. Inače je i on mogao sada biti Navigator. Zadržavajući dah, osluškivao je škripu koja je dopirala iz prolaza iznad njega, udaljene korake koji su se gubili u daljini. Šaputave glasove. Potom se vratila tišina, i C'tair je mogao nastaviti razgovor. "Objasni", opet reče D'murr. Željan bilo kakvog razgovora, C'tair je ispričao bratu o opremi koju je spasio.
"Sjećaš li se Daveea Rogoa? Starog pronalazača koji je imao običaj da nas vodi u svoj laboratorij i da nam pokazuje stvari na kojima je radio?" "Bogalj... suspenzorske štake. Previše onemoćao da bi mogao hodati." "Da, imao je običaj pričati o komunikaciji na valnim dužinama neutrinske energije. Mreža šipki omotana silikatnim kristalima?" "Uhhh... Opet bol." "Boli te!" C'tair se osvrnu uokolo, plašeći se zbog rizika. "Neću pričati još dugo." D'murrov ton bio je nestrpljiv. Želio je čuti još. "Nastavi objašnjavati. Moram upoznati taj uređaj." "Jednog dana, tijekom borbi, kada sam silno želio popričati s tobom, vratili su mi se djelići onoga što nam je govorio. U ruševini srušene zgrade učinilo mi se da vidim njegovu nejasnu priliku pokraj sebe. Poput vizije. Govorio je onim svojim kreštavim, staračkim glasom, govorio mi je što da činim, koji će mi dijelovi biti potrebni i kako da ih sastavim. Dao mi je potrebne upute." "Zanimljivo." Navigatorov ton bio je ravan i beživotan. Uznemirio ga je nedostatak osjećaja i sažaljenja kod brata. C'tair je pokušao D'murru postaviti pitanja o iskustvima stečenim u Svemirskom Cehu, ali njegov brat blizanac nije imao strpljenja odgovarati. Rekao mu je samo da ne može raspravljati o tajnama Ceha, čak ni sa svojim bratom. Putovao je kroz nabirani svemir, što je uistinu bilo nevjerojatno. To je bilo sve što je D'murr bio voljan reći. "Kada ćemo moći opet razgovarati?" upita C'tair. Aparatura se opasno zagrijala — samo što nije otkazala. Uskoro će je morati isključiti. D'murr zastenja od udaljenog bola, ali mu ne pruži nikakav određeni odgovor. Iako je bio svjestan bratovljeve tjeskobe, osjećao je ljudsku potrebu da se oprosti, bez obzira što to nije bio slučaj s D'murrom. "Zbogom ostaj, za sada. Nedostaješ mi." Dok je izgovarao te odavno zakasnjele riječi, osjetio je kako njegov vlastiti bol splašnjava — što je na izvjestan način bilo čudno, iako više nije bio siguran da ga brat razumije kao nekada. Osjetivši se krivim, C'tair prekine vezu. Ostao je sjediti u tišini, skrhan suprotnim osjećajima: radošću što je opet razgovarao s bratom blizancem, ali i tugom zbog D'murrovih proturječnih reakcija. Koliko li se njegov brat izmijenio? D'murru je trebalo biti žao zbog majčine smrti i tragičnih događaja koji su snašli Ix. Položaj jednog cehovskog Navigatora utjecao je na cijelo čovječanstvo. Zar Navigator ne bi trebao više brinuti, više štititi čovječanstvo? Umjesto svega toga, činilo se da je mladić presjekao sve veze, porušio sve mostove. Je li D'murr izražavao cehovsku filozofiju ili je postao
toliko obuzet samim sobom i svojim novim sposobnostima da se pretvorio u egomanijaka? Zar je bilo neophodno da se onako ponaša? Je li D'murr izgubio svaki dodir sa svojom ljudskošću? To još nije mogao znati. C'tair je imao dojam da je opet izgubio brata. Uklonio je spojeve bioneutrinskog stroja koja je privremeno proširivala njegove mentalne veze s Čvorom. Osjetivši iznenadan nalet vrtoglavice, vratio se u svoje skriveno sklonište i legao na uski ležaj. Zatvorenih očiju, zamišljao je svemir iza kapaka, pitajući se kako li on izgleda njegovom bratu blizancu. Um mu je zujao od čudnih zaostataka uspostavljene veze, nelagodnih posljedica mentalnog širenja. D'murr je zvučao kao da se nalazi pod vodom, kao da govori kroz nekakve filtre. Sada je C'tair razabrao skrovita značenja — suptilnosti i aluzije. Cijelu večer koju je proveo u osami svoje skrivene prostorije, misli su mu nemirno kolale umom, opsjedajući ga kao kakvi demoni. Uspostavljena veza pokrenula je nešto neočekivano u njegovom umu, nekakvu zadivljujuću reakciju. Danima nije izlazio, obuzet svojim izoštrenim sjećanjima. Koristio je prototip aparature kako bi fokusirao misli do opsesivne jasnoće. Iz sata u sat, razgovor koji je neprestano ponavljao postajao mu je sve jasniji — riječi i dvostruka značenja rascvjetavali su se poput pupoljaka... kao da je prolazio nekakvim vlastitim nabiranim svemirom uma i sjećanja. Nijanse dijaloga s D'murrom postale su sada mnogo očiglednije, izranjala su značenja koja C'tair u prvi tren nije uočio. To mu je pružilo nagovještaj o tome što je njegov brat postao. Zaključio je da je to uzbudljivo. I užasavajuće. Konačno, pribravši se malo poslije tko zna koliko dana, primijetio je oko sebe razbacanu hranu i piće. U prostoriji je smrdjelo. Pogledao se u zrcalo, zgrozivši se kada je vidio koliko mu je izrasla čekinjava, smeđa brada. Oči su mu bile zakrvavljene, kosa raščupana. C'tair je jedva prepoznao sebe. Kada bi ga Kailea Vernius sada vidjela, sigurno bi sva užasnuta ustuknula ili bi osjetila krajnji prezir prema njemu i poslala ga da radi na najmračnijim i najnižim razinama sa suboidima. Međutim, poslije tragedije koja je snašla Ix, poslije pustošenja koje je pretrpio njegov predivan podzemni grad, mladenačka ljubav koju je osjećao prema Earlovoj kćeri djelovala mu je nekako nevažno. Od svih žrtava koje je C'tair podnio, ta je bila među najmanjima. A bio je siguran da ga čekaju još mnogo veće. Prije nego što se, međutim, dao u sređivanje sebe i svog skrovišta, počeo se priprernati za sljedeći poziv bratu.
43. Percepcije vladaju svemirom. Izreka reda Bene Gesserit. JEDAN RAKETOPLAN S robo-pilotom napustio je astrobrod na stazi u sustavu Laoujin i krenuo je prema površini Wallacha IX, odašiljući odgovarajuće sigurnosne kodove da bi prošao kroz primarnu obranu Sestrinstva. Matični svijet reda Bene Gesserit bio je samo još jedna postaja na njegovom dugom kružnom putovanju između zvijezda Carstva. Gusta kosa počela joj je sijedjeti, a na tijelu joj se već vidio biljeg godina, tako da je Gaius Helen Mohiam pomislila da će baš biti lijepo doći kući poslije toliko mjeseci provedenih na raznim dužnostima. Svaka zadaća je jedna nit u nepreglednoj tapiseriji reda Bene Gesserit. Nijedna Sestra nije razumjela cjelokupni ustroj, sveukupno tkanje događaja i ljudi, ali Mohiam je ipak marljivo obavljala svoj dio posla. Budući je trudnoća bila u poodmakloj dobi, Sestrinstvo ju je pozvalo kući da ostane u Školi Majki dok ne dođe vrijeme da Mohiam rodi toliko očekivanu kćer. Samo je Kwisatz Majka Anirul shvaćala njenu pravu vrijednost za program uzgajanja i znala u kojoj je mjeri sve zavisilo od djeteta koje je nosila. Mohiam je bilo jasno da je ovo novorođenče važno, ali čak su i glasovi njezinih Drugih Sjećanja, koje je uvijek mogla prizvati da joj ponude kakofoniju savjeta, namjerno ostajali nijemi kada je ova stvar bila u pitanju. U cehovskom raketoplanu bila je jedini putnik. Pridržavajući se odredbi Džihada, richeseski proizvođači robo-pilota dali su sve od sebe da naprave što jednostavniji uređaj koji ni u najgoroj noćnoj mori nije mogao oponašati ljudski um niti podsjetiti na bilo što ljudsko... A još manje se moglo reći da ima stila. Robo-pilot je prebacivao putnike i materijal s velikog broda na površinu planeta i vraćao se natrag, držeći se zadanog niza operacija. Njegov program jedva je bio u stanju izaći na kraj s rasporedom zračnog prometa i promjenjivim meteorološkim uvjetima. Robo-pilot se držao rutinske staze: s astrobroda na planet, s planeta na astrobrod... Sjedeći do prozora u raketoplanu, Mohiam je razmišljala o tome kako se slatko osvetila barunu. Već su prošli mjeseci, i nema sumnje da on još ništa ne sumnja, ali jedna pripadnica reda Bene Gesserit u stanju je dugo čekati na naplatu duga. Tijekom godina, dok njegovo raskošno tijelo bude sve više slabilo i nadimalo se od bolesti, potpuno poraženi Vladimir Harkonnen možda će pomisliti i na samoubojstvo. Mohiamina osveta možda je bila ishitrena, ali i prikladna poslije onoga što je učinio barun. Vrhovna Majka Harishka sigurno ne bi dopustila da Kuća Harkonnen prođe nekažnjeno, a Mohiam pomisli kako je njena
spontana zamisao ispala okrutno odgovarajuća. Uštedjet će Sestrinstvu vrijeme i trud. Dok je brod uranjao u sloj oblaka, Mohiam se nadala da će ovo novo dijete biti savršeno, pa im barun više neće biti potreban. Ali ako ne bude, Sestrinstvo je uvijek imalo druge opcije i druge planove na raspolaganju. Imale su one mnogo različitih shema križanja. Mohiam je smatrana optimalnim tipom za izvjestan tajanstven genetski program. Znala je imena još nekih, ali ne i svih kandidatkinja, a također je znala da Sestrinstvo ne želi simultane trudnoće u programu, plašeći se da bi to moglo zamutiti indeks parenja. Mohiam se ipak pitala zašto je opet izabrana, poslije prvog neuspjeha. Nadređene sestre nisu joj to objasnile, a ona je dobro znala da ne treba pitati. A i glasovi Drugih Sjećanja nisu ponudili nikakve savjete. Zar su pojedinosti važne ? pitala se. Nosim traženu kćer u svojoj utrobi. Uspješan porođaj poboljšat će Mohiamin položaj, možda će čak doprinijeti da je na kraju nadzornice izaberu za Vrhovnu Majku, kada bude mnogo starija... već prema tome koliko je ova kćerka zaista važna. Osjećala je da će djevojčica biti jako važna. U raketoplanu kojim je upravljao robo-pilot osjetila je iznenadnu promjenu kretanja. Pogledavši kroz uski prozor, vidjela je kako se obzor Wallacha IX naglo naginje kada se letjelica okrenula i počela nekontrolirano ponirati. Sigurnosno polje oko njenog sjedala zasja nepoznatim, dekoncentrirajućim žutilom. Zvuci motora, koji su bili ograničeni na jedva čujno predenje, sada su tutnjili kabinom, parajući joj uši. Svjetla su poludjelo treptala na kontrolnom modulu ispred nje. Pokreti robota bili su trzavi i nesigurni. Bila je obučena da savladava krize, i njezin um je počeo ubrzano raditi. Mohiam je znala da je povremeno dolazilo do kvarova na ovim raketoplanima — statistički malo vjerojatnim — koji su mogli biti opasni zato što nije bilo ljudskih pilota koji su bili u stanju misliti i reagirati. Kada bi došlo do problema - a Mohiam je osjećala da je usred jednog takvog — koban ishod nipošto nije bio isključen. Raketoplan je ponirao, zanoseći se i vrteći se. Krpe oblaka udarale su po prozorima. Robo-pilot je neprekidno vršio iste pokrete, nesposoban da pokuša bilo što novo. Motor se ugasio, zamukao. Nemoguće da se ovo događa, pomisli Mohiam. Ne sada, kad nosim ovo dijete. Nagonski je osjetila da će njezino dijete, ako ovo preživi, biti zdravo i da će upravo ono biti to koje je Sestrinstvu toliko potrebno. Ali obuzele su je crne misli i počela je drhtati. Cehovski Navigatori, poput onoga na astrobrodu na stazi, vršili su dimenzijske proračune višeg reda, kako bi vidjeli budućnost, što im je omogućavalo da sigurno sprovode brodove kroz opasne praznine nabiranog svemira. Možda je Svemirski Ceh saznao tajnu benegesseritskog programa — možda ga se uplašio? Dok je njezin raketoplan jurio u propast, nevjerojatan niz mogućnosti prostrujao je kroz Mohiamin um. Sigurnosno polje oko nje se
razvuklo i postalo još žuće. Tijelo joj se naslanjalo na njega, prijeteći da provali na drugu stranu. Zaštitnički obgrlivši trbuh, osjetila je pomamnu želju da živi i da sačuva svoje još nerođeno dijete — a potom joj misli odlutaše dalje od uskogrudne zabrinutosti majke za dijete, prema mnogo većim vrijednostima. Upitala se jesu li joj sumnje možda potpuno pogrešne. Što ako je iza ovoga stajala neka sila koju ni ona ni njezine Sestre nisu mogle zamisliti? Nisu li pripadnice reda Bene Gesserit izigravale Boga kada su radile na programima križanja? Postoji li možda pravi Bog - bez obzira na cinizam i skeptičnost Sestrinstva prema religiji ? Kakva bi to okrutna šala bila. Deformiranost njenog prvog djeteta, a sada smrt koja je prijetila ovom fetusu i Mohiam... sve to kao da je išlo nečemu u prilog. Ali ako je tako, tko — ili sto — je stajao iza ove opasnosti? Red Bene Gesserit nije vjerovao u nesretne slučajeve niti puke podudarnosti. "Ne smijem se bojati", stade izgovarati zatvorenih očiju. "Strah ubija um. Strah je mala smrt koja donosi potpuno brisanje. Spremno ću se suočiti sa strahom. Dopustit ću mu da prođe preko mene i kroz mene. A kada prođe, usmjerit ću svoje unutrašnje oko na promatranje tragova koje je ostavio. Ali tamo kuda je strah prostrujao neće ostati ničega. Preostat ću samo ja." Bila je to litanija protiv straha, koju su skovale Sestre reda Bene Gesserit u davnim vremenima i koja se prenosila s jednog naraštaja na drugo. Mohiam je duboko udahnula i osjetila kako prestaje drhtati. Istoga trena raketoplan se ispravio tako da se njezin prozor našao okrenut prema planetu. Motori opet zabrujaše. Vidjela je kako joj se kontinent brzo približava i razaznala je razvučeni kompleks Škole Majki, grad-labirint od bijelih štuko opeka sa siena krovnim cnjepovima. Je li raketoplan namjerno onesposobljen i usmjeren na glavnu školu, pun nekog užasnog eksploziva? Bilo bi to dovoljno da se zbriše srce Sestrinstva. Mohiam se borila protiv sigurnosnog polja, ali ga se nije mogla osloboditi. A onda je raketoplan promijenio položaj, i tlo je nestalo iz vidokruga. Prozor je poskočio naviše, i sada se kroz njega vidjelo plavobijelo sunce na rubu atmosfere. Zatim je njezino sigurnosno polje postalo prozirno i Mohiam shvati da se raketoplan ispravio. Motor je opet radio, tiho predući. U prednjem odjeljku, robo-pilot se ponašao djelotvorno, kao da se ništa nije dogodilo. Vjerojatno je proradila jedna od njegovih programskih rutina za slučaj opasnosti. Dok je raketoplan glatko slijetao na tlo ispred velikog trga, Mohiam je napokon odahnula. Pohitala je prema vratima, s namjerom da odjuri u
sigurnost najbliže zgrade... ali je zastala na trenutak kako bi se pribrala, pa tek onda smireno izašla. Jedna Časna Majka mora voditi računa o svom ponašanju. Dok je klizila niz rampu, Sestre i akilotkinje zaštitnički je okružiše. Vrhovna Majka zapovjedila je da raketoplan bude zaplijenjen radi detaljnog pregleda i istrage koja bi pokazala je li posrijedi bila sabotaža ili samo običan kvar. To je, međutim, spriječila oštra poruka s astrobroda. Časna Majka Anirul SadowTonkin čekala je da pozdravi Mohiam. Sijala je od ponosa, djelujući tako mlado s licem kao u košute i kratkom brončanom kosom. Mohiam nikako nije shvaćala zašto je Anirul toliko važna da joj čak i Vrhovna Majka često iskazuje poštovanje. Njih dvije kimnuše glavom jedna drugoj. Okružena ostalim Sestrama, Mohiam je bila ispraćena do sigurne zgrade; postavljen je odred žena stražara da je čuvaju. Brinut će se o njoj i pažljivo je promatrati dok se dijete ne rodi. "Gotovo je s putovanjima, Mohiam", reče joj Vrhovna Majka Harishka. "Moraš ostati ovdje na sigurnom — dok ne dobijemo tvoju kćer." 44. Vi strašljiva srca, budite jaki i ne bojte se. Gle, vas Bog će doći u punoj snazi; On će doći i spasiti vas od poklonika strojeva. Narančasta Katolička Biblija. U KRILU ZA PRILEŽNICE carske palače, strojevi za masažu pljeskali su i gnječili golu kožu, koristeći mirisna ulja da premazu svaku oblinu Carevih žena. Složeni uređaji za fizičko održavanje uklanjali su celulit, naprezali mišiće, zatezali trbuhe i podbratke i davali male injekcije za omekšavanje kože. Svaka sitnica morala je biti u skladu s ukusom starog Elrooda, premda on, izgleda, više nije bio naročito zainteresiran za usluge priležnica. Čak je i najstarija od četiri žene, sedamdesetogodišnja Grera Čary, izgledala upola mlađa, zahvaljujući djelomično i čestom unošenju začina. Jutarnja svjetlost imala je jantarnu boju jer je prolazila kroz prozore od debelog armiranog plaza. Kada je Grera završila masažu, stroj ju je umotao u topao ručnik od kartanske tkanine i prekrila joj lice osvježavajućom krpom natopljenom uljima od eukaliptusa i borovnica. Krevet priležnice pretvorio se u sensiformnu stolicu koja se savršeno prilagodila njenom tijelu. Sa stropa se spustila mehanizirana stanica za uređenje noktiju; Grera je šapatom izgovarala dnevne meditacije dok su joj nokti na nogama i rukama podrezivani, turpijani i lakirani drečavim zelenim lakom. Stroj sklizne natrag u svoj odjeljak, a žena ustane i zbaci ručnik. Električno polje
joj prijeđe preko lica, ruku i nogu, uklanjajući jedva primetne, neželjene dlačice. Savršeno. Dovoljno savršeno za Cara. Od trenutnih priležnica, samo je Grera bila dovoljno stara da se sjeća Shando koja je napustila carsku službu da bi se udala za ratnog heroja i vodila 'normalan život'. Elrood nije posvećivao Shando naročitu pažnju dok je bila jedna od njegovih mnogobrojnih žena, ali kada je otišla, on je grdio ostale i tugovao zbog gubitka. Većina njegovih omiljenih priležnica izabranih tijekom sljedećih godina bile su vrlo slične Shando. Dok je promatrala ostale priležnice kako prolaze kroz slične postupke tjelesnog održavanja, Grera Cary je razmišljala o tome koliko su se stvari izmijenile u Carevom haremu. Prije manje od godinu dana, ove žene tek bi se povremeno sve okupile, jer je Elrood često bio s nekom od njih, obavljajući, kako je govorio, svoje 'carske dužnosti'. Jedna od priležnica, Elaccanšanka, potajno je nadjenula starom jarcu nadimak koji se ustalio — 'Razvratnik'. Bila je to riječ iz jednog jezika stare Terre kojom se aludiralo na njegove natprosječne seksualne sposobnosti i apetite. Žene su taj nadimak spominjale samo u međusobnom razgovoru i pri tom se smijuljile. "Je li netko vidio Razvratnika?" upita viša od dvije najmlađe priležnice s drugog kraja prostorije. Grera razmijeni osmijeh s njom i one se zahihotaše poput šiparica. "Bojim se da se naš carski hrast pretvorio u žalosnu vrbu." Starac je sada rijetko navraćao u krilo za priležnice. Iako je Elrood i dalje provodio isto onoliko vremena u krevetu kao i uvijek, to je bilo iz sasvim drugih razloga. Zdravlje mu se ubrzano pogoršavalo, a libido mu je već zgasnuo. Sljedeæe što će ga vjerojatno izdati bio je njegov um. Žene iznenada zašutiše, uplašeno se okrenuvši prema glavnom ulazu u krilo za priležnice. Bez ikakve najave, krunski princ Shaddam uđe sa svojim uvijek prisutnim pratiocem Hasimirom Fenringom koji je stekao nadimak 'Tvor' zbog uskog lica i šiljate brade. Žene se žurno pokriše i stadoše mirno u želji da iskažu poštovanje. "Što je to toliko smješno, hn-m-m-m-ah?" upita Fenring. "Čuo sam hihotanje." "Djevojke su samo uživale u maloj šali", odgovori Grera oprezno. Pošto je bila najstarija, često je govorila u ime ostalih priležnica. Šuškalo se da je ovaj čovjećuljak ubio dvije svoje ljubavnice. Greri nije bilo teško u to povjerovati, znajući za njegovo ljigavo ponašanje, zahvaljujući iskustvu, naučila je prepoznati čovjeka sposobnog za nevjerojatnu okrutnost. Fenringove genitalije navodno su bile deformirane i sterilne, premda seksualno funkcionalne. Ona osobno nikada nije spavala s njim, niti je to željela. Fenring ju je nekoliko trenutaka promatrao krupnim, bezdušnim očima, a zatim je prošao pokraj nje, krenuvši prema dvjema novim plavušama. Krunski princ ostao je iza njega, blizu vrata solarija. Vitak i
crvenokos, Shaddam je na sebi imao sivu sardaukarsku odoru ukrašenu srebrom i zlatom. Grera je znala da je carski nasljednik volio igrati vojne igrice. "Molim vas, podijelite tu svoju malu šalu s nama", stane navaljivati Fenring. Obratio se manjoj plavuši koja tek što je postala punoljetna i bila samo malo niža od njega. Njezine oči podsjećale su na Shandoine. "I princ Shaddam i ja uživamo u šalama." "Bio je to privatan razgovor, ništa više", odgovori Grera, zaštitnički istupivši naprijed. "Osobne stvari." "Zar ona nema jezik?" odbrusi Fenring, ošinuvši pogledom stariju ženu. Na sebi je imala crnu tuniku obrubljenu zlatom i mnogo prstena na rukama. "Ako je izabrana da zabavlja Padišaha Cara, uvjeren sam da zna prepričati jednostavnu šalu, ah-mm-m-m-m?" "Onako je kako je Grera rekla", potvrdi mlada plavuša. "Djevojačke stvari. Nije vrijedno ponavljanja." Fenring dohvati jedan rub ručnika koji je djevojka čvrsto stezala oko privlačnog tijela. Na licu joj se pojavi izraz iznenađenosti i straha. Povukao je ručnik, otkrivši joj jednu dojku. Grera ljutito reče: "Prestani s tim glupostima, Fenring. Mi smo Carske priležnice. Nitko osim Cara ne smije nas dodirivati." "Baš ste sretne." Fenring pogleda Shaddama na drugom kraju prostorije. Krunski princ ukočeno kimne. "U pravu je, Hasimire. Podijelit ću neku od mojih priležnica s tobom, ako želiš." "Ali ja je nisam dodirnuo, prijatelju — samo sam joj malo ljepše namjestio ručnik." Pustio je kraj ručnika i djevojka se opet pokrila. "Ali je li Car, um-m-m-m-ah, koristio vaše usluge u posljednje vrijeme? Kako čujemo, jedan njegov dio već je preminuo." Fenring podigne pogled prema Greri Cary koja se nadnosila nad njim. Grera pogleda krunskog princa, tražeći podršku i zaštitu, ali ih nije našla. Njegove hladne oči gledale su pokraj nje. Na trenutak se upitala kakav bi ovaj carski nasljednik bio u krevetu, ako je imao seksualne sposobnosti kao nekada njegov otac. Sumnjala je u to, međutim. Ako je suditi po njegovom hladnom i krutom izgledu, čak bi i onemoćali čovjek na samrtničkoj postelji bio nadmoćniji ljubavnik od njega. "Ti stara, poći ćeš sa mnom da još malo popričamo o šalama. Možda čak izmijenimo nekoliko", naredi Fenring. "znam ja biti i te kako zabavan." "Sada, sir?" Prstima slobodne ruke pokazala je na ručnik od kartanske tkanine. Sjajne oči opasno mu se suziše.
"Osoba mog statusa nema vremena čekati ženu da se odjene. Svakako da mislim sada!" zgrabio je rub njenog ručnika i povukao je za sobom. Pošla je za njim, trudeći se da zadrži ručnik obmotan oko sebe. "Ovuda. Hajde, hajde." Dok ih je Shaddam pasivno slijedio, zabavljajući se, Fenring ju je gurao prema vratima. "Car će već čuti za ovo!" pobuni se ona. "Govori samo glasnije, ima problema sa sluhom." Fenring se ludački zacereče. "I tko će mu reći? Ima dana kada se ne sjeća ni vlastitog imena — sasvim sigurno se neće gnjaviti starom babom kao što si ti." Od tona njegovog glasa Grera osjeti žmarce duž kičme. Ostale priležnice počele su se motati uokolo, zbunjene i bespomoćne, dok su njihovu veliku gospođu nimalo dostojanstveno izvodili u hodnik. U ovaj rani sat uokolo nije bilo nijednog dvoranina. Bili su prisutni jedino Sardaukari koji su stajali u stavu mirno. Pošto je krunski princ bio prisutan, stražari Sardaukari nisu vidjeli ništa. Grera im uputi molećiv pogled, ali su oni zurili ravno kroz nju. Budući je njezin uzbuđeni, mucavi glas, izgleda, nervirao Fenringa, Grera je zaključila da će biti najbolje da ne govori. Tvor se čudno ponašao, ali pošto je bila Carska priležnica, nije se imala čega bojati. Ovaj ljigavac se ne bi usudio učiniti nešto tako glupo — povrijediti je. Naglo se okrenuvši, otkrila je da je Shaddam nestao. Vjerojatno je skrenuo u neki drugi prolaz. Ostala je posve sama s ovim opakim čovjekom. Fenring je prošao kroz sigurnosnu prepreku i gurnuo Greru ispred sebe u jednu prostoriju. Posrnula je i pala na pod od crnobijelog mramorplaza. Velika odaja s kamenim ognjištem koje je dominiralo jednim zidom, nekada je bila apartman za posjetitelje, ali u njoj sada nije bilo namještaja. Mirisala je na svezu boju i napuštenost. Ostavši tamo gdje se zatekla, ponosna i bez straha iako je bila umotana samo u ručnik, Grera je povremeno pogledavala Fenringa. Trudila se ne pokazati prkos niti nedostatak poštovanja. Tijekom dugog službovanja naučila se sama brinuti o sebi. Vrata se za njima zatvoriše. Ostali su sami, a Shaddam se i dalje nije pojavljivao. Što li je ovaj čovječuljak želio od nje? Fenring je iz tunike izvadio jedan zeleni oval ukrašen draguljima. Nakon što je pritisnuo gumb sa strane, pojavila se dugačka zelena oštrica, koja je zasvjetlucalo na svjetlosti svijećnjaka od sjajnih kugli. "Nisam te doveo ovamo radi ispitivanja, babuskaro", reče on umilnim glasom. Podigao je oružje. "U stvari, moram ovo isprobati na tebi. Nov je novcat, kao što vidiš, a ja, zapravo, nikada nisam volio neke primjerke carevog mesa koje hoda." Fenringu ubijanje nije bilo strano. Ubijao je golim rukama barem isto onoliko često koliko je priređivao nesretne slučajeve ili slao plaćene ubojice. Ponekad je volio to obaviti s mnogo krvi, drugi put, pak, više mu se sviđalo da sve bude obavljeno diskretno i potajno. Dok je bio mlađi — tek
što je napunio devetnaestu — iskrao se iz carske palače jedne noći i ubio dvojicu slugu nasumce, samo da bi dokazao da je u stanju to učiniti. I dalje se trudio da ostane u formi. Fenring je oduvijek znao da ima željeznu volju potrebnu za ubijanje, ali ga je iznenadilo koliko je u tome uživao. Do sada je njegov najveći uspjeh bilo ubojstvo prethodnog krunskog princa Fafnira. Kada jednom stari Elrood konačno umre, to će biti još jedna u nizu njegovih pobjeda. Više od toga teško mogu postići. Grera je razrogačenih očiju gledala svjetlucavu zelenu oštricu. "Car me voli! Ne možete..." "Voli te? Ostarjelu priležnicu? Više vremena provodi jecajući za odavno izgubljenom Shando. Elrood je toliko senilan da neće ni primijetiti da te nema, a sve ostale priležnice bit će sretne prijeći u viši rang. Prije nego što je Grera stigla ustuknuti, ubojica se našao na njoj, pokazavši koliko je brz. "Nitko neće žaliti što te nema, Grera Cary." Podigao je pulsirajuću zelenu oštricu, dok su mu oči sijevale tamnim plamenom, i počeo je udarati po tijelu. Kartanski ručnik je pao, a neurooštrica zabijala se u njenu tek namazanu i nauljenu kožu. Priležnica je vrisnula u agoniji, zatim još jednom, a onda nastavila vrištati i drhtati, da bi na kraju umuknula... Nije bilo rana ni krvi, samo zamišljena agonija. Sav bol bio je tu, ali ne i inkriminirajući tragovi — može li ubijanje ispasti bolje od ovoga? Dok mu je zadovoljstvo preplavljivalo mozak, Fenring klekne nad ostarjelom priležnicom i stade proučavati njezino lijepo oblikovano tijelo, opruženo preko zgužvanog ručnika. Preplanula koža i čvrsti mišići, sada opušteni u smrti. Teško je bilo povjerovati da je ova žena uistinu stara koliko su tvrdili da je. Vjerojatno je za to bilo potrebno dosta melangea i poprilična tjelesna kondicija. Opipao je Grerin vrat, provjerivši ima li pulsa, a zatim je to učinio još jednom. Nije ga bilo. To ga je na izvjestan način... razočaralo. Nije bilo krvi na tijelu niti na zelenoj oštrici noža, nikakvih dubokih rana — ali on ju je ipak izbo na smrt. Ili je barem ona tako mislila. Zanimljivo oružje, ova neurooštrica. Sada ga je prvi put upotrijebio. Fenring je oduvijek volio isprobavati važno oruđe svog zanata najprije u bezazlenim situacijama, jer nije želio doživjeti iznenađenje u nekom stvarnom okršaju. Richeseski pronalazač nazvao ga je 'ponta1, i ono je bilo jedna od rijetkih inovacija s tog zamornog svijeta, koju je Fenring smatrao vrijednom. Varljiva zelena oštrica uvuče se uz stvarno škljocanje. Žrtva ne samo da je mislila da je izbodena na smrt, već je zahvaljujući jakoj neurostimulaciji zapravo osjetila napad dovoljno jak da je ubije. Na neki način, Greru je ubio njezin vlastiti um. Na njezinoj koži nije bilo nikakvih tragova. Ponekad je krv samo još više povećavala ionako uzbudljivo iskustvo ubijanja, ali je zato čišæenje često bilo problem.
Prepoznao je poznate zvuke iza sebe: otvaranje vrata i deaktiviranje sigurnosnog polja. Okrenuvši se, ugledao je Shaddama kako zuri odozgo u njega. "Je li to doista bilo neophodno, Hasimire? Kakvo gubljenje... Pa ipak, poživjela je duže nego što je bila korisna." "Jadna starica imala je srčani udar, pretpostavljam." Iz nabora tunike Fenring izvuče još jednu pontu; ova je bila posuta rubinima i imala dugačku, crvenu oštricu. "Najbolje da i ovu ispitam", reče on. "Tvoj otac ustrajava duže nego što smo se nadali, i ovo će ga lijepo dokrajčiti. Nikakvih biljega na lešu, nikakvih tragova. Zašto čekati da rikee sporo obavi svoj posao?" On se isceri. Shaddam odmahne glavom, kao da je konačno počeo premišljati. Osvrnuo se uokolo, stresao i pokušao djelovati strogo. "Čekat ćemo koliko god bude potrebno. Složili smo se da ne poduzimamo nikakve prenagljene korake." Fenring je mrzio kada se krunski princ trudio previše razmišljati. "Hmmmm-mm? Mislio sam da si nestrpljiv! Starac donosi pogubne poslovne odluke i što duže bude živio to će više corrinskog novca potrošiti." Velike oči mu zasijaše. "Što duže bude u ovakvom stanju, to je vjerojatnije da će ga povijest upamtiti kao bezvrijednog vladara." "Ne mogu svom ocu učiniti ništa više", reče Shaddam. "Plašim se onoga što bi se moglo dogoditi." Hasimir Fenring se nakloni. "Kako želite, moj prinèe." Udaljili su se, ostavivši Grerino tijelo tamo gdje je ležalo. Neko će ga već pronaći, prije ili kasnije. Ovo nije bilo prvi put da je Fenring postupio tako bahato, ali to će nauèiti ostale priležnice da ga ne izazivaju. To će im biti upozorenje, i one će se sada nadmetati između sebe koja će postati nova miljenica impotentnog starca, trudeći se da što bolje iskoriste novonastalu situaciju. Kada vijest o smrti konačno stigne do Cara, on se vjerojatno više neće ni sjećati imena Grere Cary. 45. Čovjek je kamenčić bačen u jezero. A ako je čovjek samo kamenčić, onda ni sva njegova djela ne mogu biti ništa vise od toga. Zensunni izreka. LETO I RHOMBUR dugo i naporno su trenirali svakog dana, na atreidski način. S puno poleta i odlučnosti pristupili su napornom vježbanju. Krupnom ixijanskom princu se vratila snaga, izgubio je na težini i očvrsnuo mišiće. Dva mladića sasvim su se dobro slagala te su stoga bili i dobri sparing partneri. Pošto su imali puno povjerenje jedan u drugoga, Leto i
Rhombur mogli su se naprezati do krajnjih granica, uvjereni da im se ništa opasno neće dogoditi. Iako su predano trenirali, stari vojvoda nadao se da će uspjeti postići i nešto više, a ne samo to da prognanog princa pretvori u sposobnog borca. Želio je također da sin njegovog prijatelja bude sretan i da se osjeća kao kod kuće. Paulus je mogao samo slutiti kroz kakve užase su zasigurno prolazili Rhomburovi odmetnuti roditelji u bespućima Galaktike. Thufir Hawat ih je tjerao da se oštro i muški nadmeću, izoštravajući njihove vještine. Leto je uskoro primijetio upadljiv napredak kako kod sebe tako i kod nasljednika Kuće Vernius, odnosno barem onoga što je od nje ostalo. Poslušavši savjet majstora ubojice da se treba upoznati i s kulturom i diplomacijom, a ne samo s oružjem, Rhombur se zainteresirao za glazbu. Oprobao se na nekoliko instrumenata dok se konaèčno nije odlučio za umirujuću, ali složenu glazbu devetostrunog baliseta. Oslonjen o zid zamka, svirao je jednostavne melodije. Imao je sluha i sjećao se pjesmama iz djetinjstva, a povremeno ih je i sam smišljao. Njegovu svirku često je slušala Kailea, dok je učila lekcije iz povijesti i religije, uvrštene u tradicionalno obrazovanje mladih plemkinja. Helena Atreid pomagala joj je u učenju, na navaljivanje vojvode Paulusa. Kailea je učila s voljom, potpuno se posvećujući tome. Iako je izgledala pomirena sa sudbinom političkog zatvorenika u zamku Caladan, ipak je pokušavala zamisliti i nešto više za sebe. Leto je znao da je majčino negodovanje mnogo dublje, ali da se ne probija kroz staloženu površinu njenog izraza lica namijenjenog za javnost. Helena je bila nemilosrdni nadzornik Kailee, koja je na to reagirala još većom odlučnošću. Kasno jedne večeri, Leto se uputio u sobu u kuli nakon što su se njegovi roditelji povukli na počinak. Htio je zamoliti oca da ih povede na jednodnevni izlet duž obale na atreidskoj škuni. Ali kada se približio drvenim vratima koja su vodile u vojvodine odaje, čuo je Paulusa i Helenu kako se ozbiljno prepiru. "Što si poduzeo da pronađeš novo prebivalište za to dvoje?" Po načinu na koji je njegova majka izgovorila ove riječi, Leto je točno znao na koga je mislila. "Sigurno bi ih primila neka Manja Kuća na obodu ako bi ih dovoljno podmitio." "Ne namjeravam tu djecu nikuda slati, i ti to dobro znaš. Oni su naši gosti i ovdje su sigurni od gnjusnih Tleilaxa." Potom je progunđao: "Ne shvaćam zašto Elrood jednostavno ne pošalje svoje Sardaukare da istjeraju te crve iz špilja na Ixu." Gospa Helena otresito reče: "I pokraj svih svojih neugodnih osobina, Tleilaxi će nesumnjivo vratiti tvornice Ixa na pravedan put i držati se odredbi koje je ustanovio Butlerijanski Džihad."
Paulus je ljutito frknuo, ali Leto je znao da je njegova majka ozbiljna, i to ga je još više uplašilo. Glas joj je postao još žešći kada je pokušala ponovno uvjeriti muža. "Zar ne shvaćaš? Možda su svi ti događaji bili predviđeni da se dogode? Nisi smio poslati Leta na Ix — uspjeli su ga pokvariti svojim načinom života i razmišljanja, svojim bezbožništvom. Međutim, preuzimanje Ixa vratilo nam je Leta. Nemoj ponoviti pogrešku." "Pogrešku? Vrlo sam zadovoljan svime što je naš dječak tamo naučio. Jednoga dana bit će odličan vojvoda." Do Leta je dopro udar čizme bačene u kut. "Prestani se brinuti. Zar ti nimalo nije žao jadnih Rhombura i Kailee?" Ostajući čvrsto pri svom mišljenju, ona uzvrati: "U svojoj oholosti, žitelji Ixa prekršili su zakon i platili su zbog toga. Zar bi ih trebala žaliti? Mislim da ne." Paulus snažno udari rukom po nekom komadu namještaja, i Leto ču kako drvo grebe po kamenu — sigurno neka odgurnuta stolica. "A ja bih trebao povjerovati kako si ti dovoljno upoznata s unutrašnjim poslovima Ixa i dovoljno stručna da izrekneš dotični sud? Ili si već došla do zaključka zasnovanog na onome što želiš čuti pa te nimalo ne muči puki nedostatak dokaza?" Nasmijao se, a glas mu postane nježniji. "Ali izgleda da se lijepo slažeš s mladom Kaileom. Ona uživa u tvom društvu. Kako možeš meni govoriti takve stvari o njoj, a potom glumiti ljubaznost kada si s njom?" Helena mu razložno uzvrati. "Djeca nisu kriva za ono što jesu, Pauluse — ona nisu tražila da se tamo rode, da tamo budu odgojena i da budu izložena bilo čemu drugom osim odgovarajućem učenju. Zar misliš da su ikada u rukama držala Narančastu Katoličku Bibliju? Krivnja nije do njih. Oni su to što jesu, i ja ih zbog toga ne mogu mrziti." "Što onda..." Odjednom se obrušila na njega takvom žestinom da je Leto ustuknuo za korak od iznenađenja u hodniku punom sjena. "Ti si taj koji ovdje odlučuje, Pauluse. I donio si pogrešnu odluku. Ona će tebe i našu Kuću i te kako koštati." On osorno frkne. "Nisam imao izbora, Helena. Tako mi časti i riječi — nisam imao izbora." "Ipak je odluka bila tvoja, i pokraj svih mojih upozorenja i savjeta. Samo tvoja, Pauluse Atreidu." Glas joj je bio zastrašujuće hladan. "Moraš živjeti s posljedicama, jer ćeš biti proklet." "Oh, smiri se i pođi na počinak, Helena." Uznemireni Leto kradomice se udaljio, zaboravivši da je htio nešto pitati. Nije sačekao vidjeti koliko će im biti potrebno da pogase svjetla.
Sljedećeg dana, u mirno i sunčano jutro, Leto je stajao pokraj Rhombura kod otvorenog prozora, diveći se prizoru dokova u podnožju brda koje je zalazilo u more. Ocean se prostirao pred njima nalik na plavozelenu preriju, stapajući se s udaljenim obzorom. "Savršen dan", reče Leto, shvativši da njegovog prijatelja muči nostalgija za izgubljenim podzemnim gradom Verniijem, i da se vjerojatno umorio od čestih meteoroloških promjena. "Sada je na mene red da ti pokažem Caladan." Njih dvojica siđoše uskom stazom niz obronak brda pa niz stubište. Držali su se za ogradu kako se ne bi okliznuli na vlažnom kamenju prekrivenom mahovinom i bijelom pokoricom od slane pjene. Vojvoda je imao nekoliko brodova privezanih za dok i Leto je izabrao svoj omiljeni od pletenog šiblja — bijeli motorni brod dugačak petnaestak metara. Imao je širok trup, prostranu kabinu sprijeda i odaje za spavanje ispod, do kojih se dolazilo spiralnim stubištem. Uz kabinu nalazile su se dvije palube, po sredini broda i straga, sa spremištima za teret ispod: lijep raspored za ribarenje ili krstarenje. Mogli su se instalirati dodatni moduli, pripremljeni na obali, čime bi se promijenila namjena brodice: mogao se povećati prostor kabine ili su se jedno ili oba spremišta mogla pretvoriti u dodatni prostor za spavanje ili boravak. Posluga im je pripremila obrok, dok su tri mornarska pomoćnika provjeravala sve sustave na brodu, pripremajući ga za cjelodnevno putovanje. Rhombur je zbunjeno promatrao kako se Leto odnosi prema tim ljudima kao prema prijateljima, dok su oni ukrcavali opremu. "Je li noga tvoje žene bolje, Jerrik? Jesi li završio krov na sušionici, Dom?" Konačno, dok je Rhombur sa znatiželjom i strepnjom očekivao polazak, Leto ga potapša po ramenu. "Sjećaš se svoje zbirke kamenja? Sada ćemo ići vaditi koraljne dragulje." To drago kamenje, koje se moglo naći u kvrgavim koraljnim sprudovima, bilo je vrlo popularno na Caladanu, ali i opasno za rukovanje. Za koraljne dragulje pričalo se da sadrže sićušna živa stvorenja koja raspiruju njihovu unutrašnju vatru, nagoneći ih da svjetlucaju. Zbog teškoća vezanih za pribavljanje i skladištenje, ovo drago kamenje nije bilo naročito popularno na tržištima drugih svjetova, gdje je imalo jaku konkurenciju u su-kamenju s Buzzella, koje se znatno lakše dobivalo. No, ova okolnost nimalo nije dovodila u pitanje ljepotu lokalnih koraljnih dragulja. Leto se nosio mišlju da jedan dragulj pokloni Kailei. Ako se ima u vidu bogatstvo Kuće Atreida, lako je mogao Rhomburovoj sestri kupiti i nešto mnogo skuplje, ali poklon koji bi on osobno pribavio mogao joj je više značiti. Vjerojatno bi ga posebno cijenila.
Nakon što su obavljene sve pripreme, on i Rhombur ukrcaše se na brod od šiblja. Atreidska trokutasta zastavica vijorila se na krmi, pucketajući na povjetarcu. Dok su mornarski pomoćnici odvezivali užad, jedan upita: "Možete li sami ovim upravljati, moj gospodaru?" Leto se nasmije i odmahne rukom. "Jerrik, dobro znaš da već godinama upravljam ovim brodicama. More je mirno, a imamo i vezu s obalom. Ali hvala ti na brizi. Ne brini se, nećemo daleko, samo do sprudova." Rhombur se motao po palubi, pokušavajući pomoći; spremno je činio sve što bi mu Leto rekao da učini. Nikada do sada nije se vozio po otvorenom moru. Uskoro su za sobom ostavili natkrivenu luku u podnožju grebena i isplovili na pučinu. Sunčeva svjetlost bljeskala je poput krijesnica na namreškanoj površini mora. Princ Ixa stajao je na pramcu dok je Leto upravljao brodicom. Rhombur je cijelim bićem upijao vodu, vjetar i sunce, smiješeći se. Duboko je udahnuo. "Ovdje na otvorenom osjećam se tako usamljen i slobodan." Pogledavši preko ograde, Rhombur primijeti gomile morske trave kožastih listova i okruglih tikvastih voćki koje su održavale biljke na površini poput zračnih mjehura. "Paradan-dinje", objasni Leto. "Samo pruži ruku i otkini je. Ako još nisi probao paradan-dinju ravno iz mora, čeka te nešto izuzetno... premda je to voće pomalo preslano za mene. Podalje od desnog boka brodice plivalo je jato murmona nalik na krznate cjepanice. Bila su to velika, ali bezopasna stvorenja koja su plutala nošena oceanskim strujama. Njihovo duboko hukanje nalikovalo je na kakvu pjesmu. Leto je vozio brod otprilike jedan sat, provjeravajući satelitske karte, hitajući prema sprudu koji je stršao iz vode. Dao je Rhomburu dvogled i pokazao na zapjenjenu, uzburkanu mrlju na površini mora. Izdvojene crne stijene jedva primjetno su izvirivale povrh valova nalik na kičmu kakve usnule nemani. "Eno spruda", reče Leto. "Bacit ćemo sidro na otprilike pola kilometra odatle kako bismo izbjegli moguća oštećenja trupa. Onda možemo zaroniti." Otvorio je jedan pregradak i za obojicu izvadio po jednu vreću i mali spatula-nož. "Koraljni dragulji ne rastu na velikim dubinama. Možemo roniti bez rezervoara s kisikom." Pljesnuo je Rhombura po leđima. "Vrijeme je da počneš ovdje zarađivati." "Sasvim dovoljno je već i to što te čuvam da ne upadneš u neku nevolju', odgovori mu Rhombur. Kada su bacili sidro, Leto uperi skener preko ograde kako bi napravio obrise grebena ispod. "Pogledaj ovo", reče on, pokazavši prijatelju na ekran. "Vidiš li te pukotine i sićušne špilje? Tamo ćeš naći koraljne dragulje."
Rhombur se zagledao u skener, klimnuvši glavom. "Obmotani su ljuskom, nalik na organsku krastu koja raste oko njih. Ne izgleda kao bog zna što dok ga ne otvoriš. Tek tada ćeš ugledati najdivnije bisere koji se mogu zamisliti, nalik na istopljene kapi kakve zvijezde. Cijelo vrijeme moraju biti vlažni, jer oksidiraju u dodiru sa zrakom i istog trena postaju vrlo piroforni." "Oh", izusti Rhombur, jer nije baš bio siguran što ta riječ znači, a bio je previše ponosan da pita. Nespretno je pričvrstio pojas sa spatulanožem i malom baterijskom svjetiljkom za vodu, čija je svjetlost prodirala i kroz tamu najmračnijih špilja. "Pokazat ću ti kada se spustimo", reče Leto. "Koliko dugo možeš zadržati zrak?" "Koliko i ti", odgovori princ od Ixa, "prirodno." Leto skine košulju i hlače, a Rhombur pohita učiniti isto. Dva mladića istovremeno skočiše s broda. Leto zaroni u toplu vodu, idući sve dublje dok nije osjetio tlak oko lubanje. Veliki sprud bio je vitičasta, gotovo potopljena formacija. Pramenovi koraljnog korova lelujali su se na blagim strujama, a sićušna usta na njihovim listovima mamila su u stupicu čestice planktona. Neke ribe boje rubina uplivavale su u rupe u slojevitom koralju i izlazile iz njih. Rhombur ga ščepa za ruku i pokaže mu jednu dugačku, grimiznu jegulju koja je promakla pokraj njih, ostavljajući za sobom paperjasti trag duginih boja. Ixijanac je djelovao komično s napuhanim obrazima, nastojeći zadržati zrak. Uhvativši se za grubi koralj, Leto se počne povlačiti duž njega i zavirivati u pukotine i udubljenja. Prelazio je uokolo snopom svjetiljke za vodu. Već je osjećao bol u plućima kada je konačno pronašao jednu bezbojnu izbočinu i dao znak Rhomburu, koji dopliva do njega. Ali dok je Leto vadio spatula-nož da odsječe koraljni dragulj, Rhombur je zamlatarao rukama i zaplivao naviše što je brže mogao, iscrpivši sav zrak. Leto je ostao pod vodom, iako su ga grudi boljele. Konačno je uspio odvojiti grudicu u kojoj se vjerojatno krio koraljni dragulj srednje veličine. Zaplivao je s njom naviše. Grudi samo što mu se nisu raspukle kada je konačno izbio na površinu, gdje se Rhombur dašćući držao za rub korakla. "Pronašao sam jedan", objavi Leto. "Pogledaj." Držeći dragulj ispod površine vode, stajao je kuckati tupom stranom noža po njemu dok se vanjski omot nije raspukao. Blago izobličeni ovoid zasijao je vlastitom bisernom svjetlošću. Sićušne svjetlucave točkice kružile su poput rastopljenog pijeska uhvaćenog u kakvoj prozirnoj kutiji. "Izuzetan je", izjavi Rhombur. Dok se voda cijedila s njega, Leto se popne na srednju palubu pokraj čamca za spašavanje. Prebacio je preko ograde vedro, napunio ga morskom vodom i ubacio koraljni dragulj unutra prije nego što mu se ovaj osušio u ruci.
"Sada moraš i ti pronaći jedan, bez moje pomoći." Mokre plave kose slijepljene uz glavu, princ kimne, nekoliko puta duboko udahne zrak, pa opet zaroni. Leto ga je slijedio. Već poslije jednog sata njih dvojica sakupila su pola vedra prekrasnih dragulja. "Lijep ulov", reče Leto, čučeći na palubi pokraj Rhombura koji je, očaran ovim blagom, držao prste zaronjene u vedro. "Sviđaju ti se?" Rhombur kimne u znak suglasnosti. Pogled mu je izražavao djetinje oduševljenje. Baš sam ogladnio", reče Leto. "Idem pripremiti pakete s hranom." "I ja umirem od gladi", reče Rhombur. "Ovaj, jel' ti je potrebna pomoć?" Leto se isprsi i oholo podigne orlovski nos. "Sir, ako niste znali, ja sam ovdašnji nasljednik vojvode, s podužim stažem koji dokazuje da sam u potpunosti sposoban pripremiti jednostavan obrok." Odšljapkao je prema natkrivenoj kuhinjici dok je Rhombur ostao prebirati po mokrim koraljnim draguljima, poput djeteta koje se igra špekulama. Neki su bili savršeno okrugli, neki izobličeni i ulubljeni. Rhombur se pitao zašto neki plamte unutrašnjim sjajem dok drugi djeluju mutno u usporedbi s njima. Spustio je tri najveća kamena na srednju palubu i promatrao kako se sunčeve zrake odbijaju o njih, što je blijeda sjena u usporedbi sa sjajem koji je unutra bio zarobljen. Uočavao je razlike između njih, pitajući se što bi on i Leto mogli učiniti s tim blagom. Nedostajala mu je njegova zbirka dragulja i kristala, ahata i druza s Ixa. Lutao je špiljama, tunelima i oknima u potrazi za njima, krenuvši usput temeljito u geologiju — a onda su došli Tleilaxi i otjerali njega i njegovu obitelj s matičnog svijeta. Morao je sve ostaviti za sobom. Iako to nikome nije rekao, Rhombur je odlučio bogato darovati majku ako je ikada opet vidi. Leto promoli glavu kroz vrata kuhinjice. "Ručak je gotov. Dođi ga pojesti prije nego što ga bacim ribama." Rhombur uđe unutra i sjedne za mali ston, a Leto iznese dvije zdjele caladanske guste juhe od ostriga koje su se pušile, začinjene novim vinom iz vinograda Kuće Atreida. "Moja baka je smislila ovaj recept. To mi je jedan od najomiljenijih." "Pa, nije loše, uzevši u obzir da si ga ti pripremio." Rhombur je halapljivo srkao iz zdjele i oblizivao usne. "Baš, ovaj, dobro što moja sestra nije pošla s nama", primijeti on, pokušavši prikriti veselost u glasu. "Vjerojatno bi se neprikladno dotjerala, obukla lijepu haljinu, a sasvim sigurno ne bi pošla na plivanje s nama." "Svakako", neuvjerljivo se složi Leto. "U pravu si." Svi su primijetili kako si on i Kailea udvaraju, premda je Rhomburu bilo jasno da bi — čisto politički gledano — romanca između njih bila, najblaže rečeno, nerazborita, a u najgorem slučaju opasna.
Vani, na srednjoj palubi iza njih, sunce je peklo, zagrijavajući pradavne podne daske, sušeći prosutu vodu — i izlažući krhke koraljne dragulje oksidirajućem djelovanju zraka. Tri najveća draga kamena u istom trenutku planuše, spojivši se u minijaturnu novu, čija je toplota bila dovoljna da progori metalni trup zvjezdanog broda. Leto skoči na noge, srušivši zdjelu s juhom. Kroz široke, okrugle prozore od plaža mogao je vidjeti plavo-narančaste plamenove kako ližu uvis, zahvaćajući palubu, kao i čamac za spašavanje. Jedan koraljni dragulj u međuvremenu se raspuknuo, razbacavši vrele djeličke u svim smjerovima, koji su potom, svaki za sebe, zapalili nove vatre. Već poslije nekoliko sekunda još dva dragulja progorjela su palubu broda i upala u teretno skladište ispod, visokom temperaturom progrizajući kutije. Jedan je progorio rezervni spremnik s gorivom, koji je potom eksplodirao, dok se drugi probio sve do dna trupa gdje se ugasio u svježoj vodi. Trup od pruća, iako je bio premazan kemikalijama za suzbijanje plamena, nije se mogao oduprijeti tolikoj temperaturi. Leto i Rhombur izjuriše iz kuhinjice, vièuæi jedan na drugoga, ali ne znajuæi što poduzeti. "Vatra! Moramo ugasiti vatru!" "To su koraljni dragulji!" Leto je pogledom tražio nešto čime bi mogao ugasiti požar. "Kada se zapale, stvaraju visoku temperaturu. Uopće ih nije lako ugasiti." Sve veći plamenovi lizali su na sve strane, a brod su potresale i eksplozija iz potpalublja. Čamac za spašavanje bio je izgubljen, potpuno obavijen plamenom. "Možemo potonuti", reče Leto, "a predaleko smo od kopna." Zgrabio je uređaj za kemijsko gašenje požara i usmjerio ga prema plamenu. Zatim je, uz pomoć suputnika, izvukao crijeva i pumpe iz prednjeg pregratka i počeo polijevati brod morskom vodom, ali već je bilo zahvaćeno teretno skladište. Masni crni dim prodirao je kroz pukotine na gornjoj palubi. Oglasio se alarm koji ih je upozoravao da u čamac nadire velika količina vode. "Potonut ćemo!" poviče Rhombur, očitavajući instrumente. Zakašljao se od kiselog dima. Leto dobaci prijatelju pojas za spašavanje, pa i sam zakopča jedan oko struka. "Uključi vezu s kopnom. Objavi naš položaj i pošalji poziv upomoć. Znaš li kako se ovim rukuje?" Rhombur potvrdno kimne glavom, a Leto se prihvati drugog kemijskog aparata za gašenje požara. Vrlo brzo ga je ispraznio, ali bez ikakvog učinka. Ništa se više nije moglo učiniti: on i Rhombur završit će u vodi - plutajući uz ostatke čamca. Morali su se nekako pokušati domoći čvrstog tla gdje bi mogli pričekati pomoć. Leto se prisjetio tog časa očeve poduke.
"Kada se nađeš usred prividno nerješive krize, prvo se pobrini za ono što se može spasti. Kada suziš mogućnosti, poradi na najtežim stvarima." Čuo je Rhombura kako viče u mikrofon, ponavljajući poziv za pomoć. Leto se više nije obazirao na vatru. Brod je tonuo i uskoro će nestati ispod površine. Pogledao je prema lijevoj strani i primijetio uzburkanu vodu oko ispupčenog dijela spruda. Pohitao je u kabinu. Prije nego što je vatra stigla do stražnjih motora, pokrenuo je brodicu, prekinuo lanac koji je držao sidro i ustremio se prema sprudu. Zapaljeni brod nalikovao je na kakav komet na vodi. "Što to radiš?" poviče Rhombur. "Kuda ćemo?" "Sprud!" poviče on. "Pokušat ću ga nasukati tamo kako ne bismo potonuli. Onda možemo zajedno pokušati ugasiti požar." "Naletjet ćemo na sprud? To je suludo!" "Zar bi radije potonuo ovdje? Brod će sigurno potonuti." Kao da je želio da potvrdi njegove riječi, još jedan mali kontejner goriva eksplodirao je ispod palube, potresavši pod. Rhombur se uhvati za pričvršćen kuhinjski stolić ne bi li održao ravnotežu. "Kako god ti kažeš." "Jesi li dobio potvrdu da su primili našu poruku?" "Ne, ovaj, nadam se da su nas čuli." Leto mu reče da nastavi, što ovaj i učini, ali i dalje ne dobivajući nikakav odgovor. Valovi su se uzdizali oko njih, sežući do visine ograde. Crni dim sukljao je put neba. Vatra je sada zahvatila prostoriju s motorom. Brod je još dublje potonuo, tromo se vukući, ali zato brzo primajući vodu. Leto potjera brže motore, nastavljajući prema stijeni. Nije znao hoće li dobiti ovu trku. Kada bi mu samo pošlo za rukom da se nasuče na sprud, on i Rhombur mogli bi ostati na sigurnom pokraj olupine. Nije znao koliko će spasiteljima biti potrebno da stignu. Kao da ih gone demoni, ispred njih počeše se uznositi bijele kreste, prijeteći da stvore prepreku. Leto promrmlja kletvu, ali nije usporio. "Drži se!" Motori naglo umuknuše kada ih je zahvatila vatra, ali brod je nastavio nošen inercijom i konačno uz tresak i lomljavu naletio na nazubljeni sprud. Od siline udarca Leto i Rhombur izletješe na palubu. Rhombur je udario glavom o pod, ali je ubrzo ustao, sav ošamućen, žmirkajući. Krv mu je curila niz čelo, vrlo blizu stare povrede koju je zadobio dok su or-brodom bježali s Ixa. "Hajde! Preko ograde!" poviče Leto. Zgrabio je prijatelja za ruku i gurnuo ga prema rubu brodice. Zatim je iz prednjeg odjeljka izbacio crijeva i prenosive crpke u zapjenjenu vodu. "Zaroni, ovaj, kraj crijeva što dublje možeš! I pazi da se ne posiječeš na sprud." Rhombur se prebacio preko ograde, a Leto je pošao za njim, pokušavajući održati ravnotežu. Brod se nasukao, tako da barem više nisu
morali brinuti da će potonuti. Crpke su počele raditi, i iz dva crijeva koja su mladiæi držali prsne morska voda. Formirajući guste zavjese, mlazovi su padali u vatru. Rhombur je otirao krv iz očiju, neprekidno držeći crijevo upereno u plamenove. Zasipali su brod postojanim priljevom vode sve dok se, konačno, plamenovi nisu lagano počeli gasiti. Rhombur je bio mokar i utučen, ali je zato Leto osjećao neko čudno ushićenje. "Priberi se, Rhombure. Razmisli. S Ixa smo morali pobjeći zbog revolucije koja umalo nije uništila cijeli planet. U usporedbi s tim ovo je dječja igra, zar ne?" "Ovaj, točno", smrknuto se složi prijatelj. "Nisam se odavno ovako zabavljao." Stajali su do pojasa u nemirnoj vodi, razmahujući crijevima preko vatre. Dim se nastavio dizati u vedro nebo nad Caladanom poput poziva upomoć. Uskoro su začuli udaljenu, ali i sve bližu buku snažnih motora, i ubrzo se jedno vrlo brzo plovilo pojavi na vidiku - čamac s ojačanim trupom kadar razviti nevjerojatnu brzinu na vodi. Približio se, pazeći da ne naleti na stijenje. Na prednjoj palubi stajao je Thufir Hawat, odmahujući ljutito glavom prema Letu. 46. Jedna od odgovornosti koja ide uz zapovijedanje je neophodnost kažnjavanja... ah samo onda kada to žrtva zahtijeva. PRINC RAPHAEL CORRINO, Rasprave o vođenju galaktičkog carstva, 12. izdanje. KOSA BOJE ČOKOLADE bila joj je raščupana, odjeća potrgana i neprikladna za pustinju. Žena je, želeći pobjeći, trčala preko pijeska. Janess Milam osvrnula se preko ramena, treptanjem uklanjajući iz očiju suze koje je sunce izazivalo. Primijetivši sjenu lebdeće platforme na kojoj su bili barun Harkonnen i njegov bratić Rabban, ona poveća brzinu. Stopala su joj uranjala u prah-pijesak, zbog čega je gubila ravnotežu. Teturala je prema otvorenoj pustopoljini, gdje je bilo toplije, suše, smrtonosnije. Ukopan u zaklonu obližnje dine, udarač je podrhtavao, pulsirao... Pozivao. Pokušala je naći zaklon među stijenjem, u hladnim špiljama, makar u sjeni kakve velike gromade. U najgorem slučaju, željela je umrijeti negdje gdje je neće vidjeti kako joj se ne bi mogli smijati. Međutim, Harkonneni su je izbacili u more dina na otvorenom. Janess se okliznula, a usta joj se ispuniše prašinom. Sa sigurne udaljenosti na lebdećoj platformi, barun i njegov nećak promatrali su njezine grozničave napore, ubogo bježanje sićušne ljudske prilike preko pijeska. Nosili su pustinjska odijela kao kakve kostime, dok su im maske labavo visjele. Vratili su se na Arrakis s Giedi Jedan prije samo nekoliko tjedana, a Janess je stigla prethodnog dana zatvorskim brodom. U početku, barun je razmišljao o tome da tu izdajicu
pogubi u baruniji, ali Rabban ju je želio gledati kako pati na sprženom pijesku, zato što je pomogla Duncanu Idahu da pobjegne. "Djeluje tako beznačajno tamo dolje, zar ne?" primijeti barun nezainteresirano. Ponekad bi njegovom bratiću sinule jedinstvene zamisli, ali uglavnom mu je nedostajala usredotočenost da ih sprovede u djelo. "Ovo može bolje zadovoljiti čovjeka od pukog odrubljivanja glave, a i crvi od toga imaju koristi. Dobivaju hranu." Rabban ispusti duboki zvuk iz debelog vrata, vrlo nalik na rezanje. "Ne bi trebalo još dugo trajati. Ti udarači uvijek dozovu crva. Uvijek. Visoki barun stajao je na platformi, osjećajući vrelinu sunca i sjajni znoj na koži. Tijelo ga je boljelo, što nije nikakva novost već nekoliko mjeseci. Pomaknuo je lebdeću platformu naprijed kako bi imali bolji pogled na svoju žrtvu. Promrmljao je: "Taj je dječak sada kod Atreida, koliko čujem. Brine se o vojvodinim salusanskim bikovima." "Bit će mrtav istog trena kada ga opet ugledam." Rabban obriše slankasti znoj s preplanulog čela. "On, kao i svaki Atreida koga zateknem samog." "Podsjećaš me na ovna, Rabbane." Barun zgrabi bratića za snažno rame. "Nemoj trošiti energiju na nevažne stvari. Kuća Atreida je naš pravi neprijatelj — a ne neki tamo beznačajan stajski dečko. Stajski momak... hmmm..." Ispod njih, Janess je skliznula potrbuške niz obronak dine, a onda opet ustala. Kroz duboki smijeh barun reče: "Neće joj poći za rukom da se blagovremeno dovoljno udalji od udarača." Rezonantne vibracije nastavile su udarati kroz tlo, poput udaljenog bubnja koji svira posmrtni marš. "Pretopio je ovdje vani", progunđa Rabban. "Zar nisi mogao ponijeti nadstrešnicu?" Privukavši do usta cjevčicu iz gornjeg dijela pustinjskog odijela, on povuče gutljaj tople vode koji ga nimalo nije zadovoljio. "Volim se preznojavati. To je dobro za zdravlje, izbacuje otrove iz tijela". Rabban se vrpoljio. Kada se umorio od promatranja žene koja je nespretno trčala, zagledao se preko sprženog predjela u potrazi za tragovima dolazeće nemani. "Uzgred budi rečeno, što se dogodilo s onim planetologom koga nam je Car uvalio? Jednom sam ga bio poveo u lov na crva." "Kynes? Tko zna?" Barun frkne. "Cijelo vrijeme provodi vani u pustinji. Svraća u Kartagu kako bi podnosio izvještaje kada mu se prohtje, a onda opet nestane. Nisam već neko vrijeme čuo ništa o njemu." "Što bi bilo ako bi mu se nešto dogodilo? Bismo li mogli imati problema, jer ga nismo bolje pazili?"
"Sumnjam. Elroodov um više nije kao što je nekad bio." Barun se nasmija, piskutavo, nazalno, izrugujući se. "Premda se ne bi moglo reći da je carev um vrijedio puno ni kada je bio u najboljem stanju". Tamnokosa žena, optočena prašinom, grabila je preko dina. Podizala je uvis pijesak, padala i opet s mukom ustajala, odbijajući se predati. "Ovo mi je dosadno", izjavi Rabban. "Nema u ovom pukom gledanju nikakvog izazova." "Neke kazne su lake", primijeti barun, "ali lako nije uvijek dovoljno. Time što ćemo ukloniti ovu ženu nećemo ukloniti i ljagu koju je nanijela časti Kuće Harkonnen... uz pomoć Kuće Atreida." "Onda učinimo još nešto", predloži Rabban, iscerivši se debelim usnama. "Atreidima." Barun je osjetio kako vrućina treperi na njegovom otkrivenom licu. Upijao je odzvanjajuću tišinu spečene pustinje. Kada se nasmiješio, koža na licu samo što mu nije popucala. "Možda i hoćemo." "Što, striče?" "Možda je došlo vrijeme da se riješimo starog vojvode. Da izvadimo i posljednji trn koji nas još muči." Rabban je gorio od iščekivanja. Posve spokojno, s očitom namjerom da iznervira svog bratića, barun podesi uljne leće dvogleda i stade pretraživati obzorje pri različitim povećanjima. Nadao se da će sam primijetiti pojavu crva, a ne da se oslanja na izvještaje iz izviđačkih letjelica. Konačno je osjetio kako se podrhtavanje približava. Puls se sinkronizirao s udaračem: Tamp... tamp... tamp... Polumjesečaste formacije dina širile su sjenovite nabore prema obzoru, poput izduženog, pokretnog humka. Pijesak je narastao kao da kakva velika riba pliva neposredno ispod površine. U nepokretnom, toplom zraku, barun je čuo stružući zvuk nemani koja neumoljivo grabi naprijed. On uzbuđeno ščepa Rabbana za lakat i upre prst. Kom-veza u Rabbanovom uhu naglo oživi i filtrirani glas progovori tako snažno da je i barun mogao čuti izgovorene riječi. Rabban udari po uređaju. "Znamo! Vidimo ga." Barun je nastavio mrmljati dok se zaronjeni crv približavao poput lokomotive. "I dalje održavam veze s...pojedincima na Caladanu, znaš. Stari vojvoda je rob navika. A navike mogu biti opasne." Nasmiješio se, stisnutih usana, škiljeći na suncu. "Već smo postavili operativce na određena mjesta. Imam plan." Daleko ispred njih, između dina, Janess se okrenula, a onda pojurila nasumce, u panici. Primijetila je crva koji se približavao. Valoviti nanosi pijeska stigli su do udarača u zaklonu dine nalik na kitova leđa. U eksploziji sličnoj plimskom valu koji guta obalu, udarač je nestao u ogromnim ustima obrubljenim kristalnim zubima. "Pomakni platformu", stane ga požurivati barun. "Prati je!"
Rabban preuzme kontrole platforme, povevši ih preko pustinje kako bi imali bolji pogled na ono što se događa. Slijedeći vibracije ženinih koraka, crv je promijenio pravac kretanja. Pijesak se opet uzburkao kada je neman zaronila i stala hrliti poput morskog psa u potrazi za novim plijenom. Janess je iznemogla pala na vrhu jedne dine i drhtala. Privukla je koljena uz bradu, pokušavajući biti potpuno nepokretna i tiha kako ne bi više privlačila ogromnog crva. Pijesak se osipao oko nje. Ukočila se, zadržavši dah. Čudovište je zastalo. Janess se sklupčala u užasu, nijemo izgovarajući molitvu. Rabban dovede platformu iznad žene u klopci. Janess osinu pogledom Harkonnene, stisnutih čeljusti, ubojitog pogleda, poput životinje satjerane u kut, koja se boji čak i pokrenuti se. Barun Harkonnen dohvati jednu bocu od začinskog pića, ispražnjenu tijekom dugog, vrelog čekanja na smaknuće. Podigao je bocu od smeđeg stakla kao da nazdravlja, iscerivši se. Pješčani crv čekao je ispod površine, motreći na i najmanji pokret. Barun zavitla bocu na tamnoputu ženu. Staklena posuda okretala se u zraku, odbijajući sunčeve zrake. Pala je na pijesak nekoliko metara od Janessinih stopala uz bučno tank. Crv je odmah krenuo prema izvoru zvuka. Psujući Harkonnene na sav glas, Janess se stropoštala niz padinu dine, praćena malom lavinom pijeska. Ali tlo se odjednom rastvorilo pod njom, poput zjapećeg bezdana. Iz pijeska izroniše usta crva — špilja sjajnih zuba na svjetlosti sunca — progutavši Janess i sve oko nje. Oblačić prašine udaljio se na valovitom zraku kada je ogromni crv utonuo natrag u pješčane dubine, poput kita koji nestaje ispod površine mora. Rabban dodirne kom-vezu, raspitujući se je li promatračka letjelica iznad njih napravila holoe visoke rezolucije. "Nisam čak ni vidio da krvari, nisam je čuo da vrišti." Djelovao je razočarano. "Možeš zadaviti neku od mojih služavki", ponudi mu barun, "ako ćeš se poslije toga osjećati bolje. Ali to ti nudim samo zato što sam vrlo dobro raspoložen." Bacio je pogled s lebdeće platforme prema spokojnim dinama, svjestan opasnosti i smrti koje vrebaju ispod njih. Bilo mu je žao što se umjesto one žene dolje nije nalazio njegov stari protivnik vojvoda Paulus Atreid. Da je to bio slučaj, uposlio bi sve harkonnenske holo-kamere, kako bi kasnije u nedogled mogao uživati u prizoru viđenom iz svih kuteva, naslađujući se pri tom i svaki put osjećajući u ustima ukus ljudskog mesa, baš kao i crv. Nije važno, reče barun samome sebi. Imam u planu nešto podjednako zanimljivo za tog starca.
47. Govori istinu. To je uvijek mnogo lakše, a često je i najjači argument. Aksiom reda Bene Gesserit. DUNCAN IDAHO promatrao je čudovišnog salusanskog bika kroz šipke polja sile na kavezu. Njegov dječji pogled netremice je motrio multifacetne oči divljeg stvorenja. Bik je imao ljuskastu, crnu kožu, mnogostruke rogove i dva mozga sposobna za samo jednu misao: uništiti sve što se kreće. Dječak je već nekoliko tjedana radio u stajama, dajući sve od sebe čak i kada bi obavljao najniže poslove: hranio je i napajao borbene bikove, timario ih i čistio im prljave kaveze dok su zvijeri stajale iza energetskih prepreka kako ga ne bi napale. Uživao je u svom poslu, usprkos tome što su ga ostali smatrali ponižavajućim. Za Duncana taj posao uopće nije bio posao drugog reda, premda je znao da ga ostali stajski momci smatraju takvim. Za njega je to jednostavno bio svakodnevni posao, a sloboda i sreća koje je uživao bile su mu dovoljna plaća. Budući da je njegov dobročinitelj, vojvoda Paulus Atreid, postupio vrlo velikodušno prema njemu, jako je volio starog vojvodu. Duncan je sada dobro jeo i imao je topli smještaj, kao i čistu odjeću uvijek kada bi mu zatrebala. Iako ga nitko nije na to tjerao, on je ipak puno radio, jer je osjećao potrebu, kao i posvećenost poslu. Čak je imao vremena i za odmor; stajski radnici raspolagali su vlastitom vježbaonicom i dvoranom za rekreaciju. Također se mogao kupati u moru kad god bi poželio, a jedan prijateljski naklonjen čovjek s dokova povremeno bi ga poveo u cjelodnevni ribolov. Stari vojvoda je trenutno držao pet mutiranih bikova za svoje igre. Duncan se pokušao sprijateljiti sa zvijerima, ukrotiti ih, služeći se slatkom zelenom travom ili svježim voćem, ali ga je srditi Yresk uhvatio na djelu. "Stari vojvoda koristi ih za borbu — zar misliš da bi više volio da budu pitomi?" Njegove buljave oči raširile su se od bijesa. Sjedokosi nadstojnik staja prihvatio ga je samo zato što je to vojvoda zapovjedio, ali gunđajući, i Duncan uopće nije uživao njegovu naklonost. "Želi da napadaju, a ne da predu kada izađu pred ljude na Trg Bikova. Što bi ljudi pomislili?" Duncan je spustio pogled i povukao se. Kako je bio poslušan, nikada više nije pokušao ublažiti narav krupnih nemani. Vidio je holosnimke vojvodinih ranijih nastupa, baš kao i nastupa ostalih slavnih matadora; iako ga je rastužilo ubijanje ovih veličanstvenih životinja, zadivili su ga hrabrost i samouvjerenost vojvode Atreida. Posljednja korida na Caladanu održana je u čast odlaska Leta Atreida na školovanje izvan planeta. Sada, poslije mnogo mjeseci, održat će se još jedna, kao što je to stari vojvoda nedavno objavio; ova borba s bikovima bit
će upriličena u čast njegovih gostiju s Ixa, koji su došli kao prognanici na Caladan. Prognanici. U izvjesnom smislu i Duncan je to bio... Iako je imao vlastitu spavaonicu u zajedničkoj zgradi gdje su živjeli mnogi radnici iz zamka, Duncan bi ponekad prenoćio u stajama, gdje je mogao čuti riku i hrkanje zvijeri. Izlazio je na kraj i s mnogo gorim okolnostima u životu. Same staje bile su udobne, i on je uživao ostati sam sa životinjama. Uvijek kada bi tamo spavao, osluškivao je kretanje bikova u snu. Počeo je osjećati njihova raspoloženja i nagone. Međutim, već danima, ova stvorenja bila su sve razdražljivija i ćudljivija, sklona bijesnom skakanju po pregratku... Kao da su znali što im predstoji, da stari vojvoda planira novu borbu s bikovima. Stojeći ispred kaveza, mladi Duncan primijetio je svježe, duboke brazgotine na mjestima gdje su salusanski bikovi udarali o svoj pregradak u pokušaju da provale van, nastojeći probosti zamišljene protivnike. Nešto nije bilo u redu. Duncan je to znao. Puno je vremena proveo promatrajući bikove, tako da je osjećao da razumije njihove porive. Znao je kako bi se trebali ponašati, znao je kako da ih izazove i kako da ih smiri — ali sada se nisu ponašali kao obično. Kada je to spomenuo nadstojniku staja Yresku, kvrgavi čovjek se iznenada uznemirio. Počešao se po čuperku prorijeđene sjede kose na tjemenu, ali mu se izraz lica potom izmijenio. Uperio je svoje sumnjičave, buljave oči u Duncana. "Sve je u redu s tim bikovima. Da te ne poznajem, pomislio bih da si i ti samo još jedan Harkonnen koji pokušava izazvati nevolju. Briši sada." "Harkonneni! Ja ih mrzim." "Živio si medu njima, stajski štakore. Mi Atreidi obučeni smo da stalno budemo na oprezu." Bocnuo je Duncana s laktom. "Zar nemaš nikakvog posla? Ili hoćeš da ti ga ja nađem?" Duncan je doznao da je Yresk, zapravo, stigao od Richesea prije mnogo godina, tako da nije bio pravi Atreid. Dječak se ipak nije usprotivio pretpostavljenom, premda je odbio povući se. "Bio sam njihov sluga. Pokušali su me loviti kao životinju." Yresk spusti žbunaste obrve. Bio je vitak, a s raščupanom, blijedom kosom sličio je na kakvo strašilo. "Čak i među običnim svijetom, stara zavada između Kuća zadire duboko. Kako mogu znati što kriješ u rukavu?" "Nisam vam zbog toga rekao za bikove, sir", reče Duncan. "Samo sam zabrinut. Ja ništa ne znam o svađi između Kuća." Yresk se nasmije, ne shvativši ga ozbiljno. "Spor između Atreida i Harkonnena star je tisućama godina. Zar ne znaš ništa o corrinskom boju, velikoj izdaji, Mostu Hrethgir? Kako je jedan kukavički predak Harkonnena gotovo onemogućio pobjedu ljudi nad omraženim strojnim umovima? Corrin je bio naše posljednje uporište, i bili bismo masakrirani da nas jedan Atreid nije izbavio toga dana."
"Nikada nisam imao vremena za proučavanje povijest", reče Duncan. "Uglavnom sam bio zaokupljen nastojanjima da se nekako prehranim." Oči nadstojnika staja, velike i izražajne, zagledaše se u dječaka kroz nabore kože, kao da se trudio ostaviti dojam ljubaznog starca. "Kuća Atreida i Kuća Harkonnen nekada su bile saveznice, čak prijatelji, ali to je propalo poslije te izdaje. Zavada se od tada nije stišala - a ti, dječače, dolaziš s Giedi Jedan. S matičnog svijeta Harkonnena" Yresk slegne koščatim ramenima. "Ne možeš očekivati od nas da ti beskonačno vjerujemo, zar ne? Budi zahvalan što stari vojvoda uopće ima povjerenja u tebe." "Ali ja nemam nikakve veze s corrinskim bojem", odgovori Duncan, i dalje ne shvaćajući. "Kakve to ima veze s bikovima? To se dogodilo tako davno." "E, sada mi je dosta blebetanja." S kuke na zidu Yresk skine strugač gnojiva s dugačkom drškom. "Ubuduće zadrži svoje sumnje za sebe. Ovdje svi znaju što im valja činiti." Iako je Duncan naporno radio i davao sve od sebe da zaradi za smještaj i hranu, činjenica da je došao od Harkonnena prilično mu je odmagala od samog početka. I neki drugi stajski radnici, ne samo Yresk, odnosili su se prema njemu kao da je slabo prikriveni uhoda... premda Duncan nije mogao pretpostaviti što bi Rabban mogao postići s jednim devetogodišnjim dječakom. Međutim, tek se sada, zapravo, suočio s punim djelovanjem te predrasude. "Nešto nije u redu s bikovima, sir", ostao je uporan. "Vojvoda treba za to saznati prije borbe." Yresk mu se opet nasmijao. "Ako mi ikada bude potreban savjet jednog djeteta u pogledu posla kojim se bavim, budi siguran da ću se obratiti tebi, mladi Idaho." Nadstojnik staja se udaljio, a Duncan se vratio do pregradaka i zagledao u razjarene salusanske bikove. Uzvraćali su mu poglede plamtećim, facetnim očima. Nešto ozbiljno nije bilo u redu. On je to znao, ali nitko ga nije htio saslušati. 48. Nesavršenosti, sagledane na pravi način, mogu biti dragocjene. Velikim Školama, u njihovoj neprekidnoj potrazi za savršenstvom, često je teško shvatiti taj postulat, sve dok im se ne dokaže da ništa u svemiru nije slučajno. Iz rekonstruiranog rukopisa Filozofija Stare Terre. U TAMI SVOJE izolirane i zaštićene spavaće sobe u kompleksu Majčinske Škole, Mohiam se podigla u krevetu, obgrlivši narastao trbuh. Koža joj je bila zategnuta i kao uštavljena, bez mladalačke elastičnosti.
Posteljina natopljena znojem, a košmar još svjež u umu. U stražnjem dijelu lubanje lupalo joj je od vizija krvi i plamena. To je bilo znamenje, poruka... Vrišteća opomena o koju se nijedna pripadnica reda Bene Gesserit nije smjela oglušiti. Upitala se koliko joj je melangea sestra dala i je li počelo uzajamno djelovanje s nekim drugim lijekom koji je primila. U ustima je još osjećala gorak džumbirasto-cimetni ukus. Koliko je začina bez posljedica mogla uzimati trudnica? Mohiam se stresla. Bez obzira na to koliko pokušavala racionalno objasniti svoj užas, nije se mogla oglušiti o silovitost poruke. Snovi... košmari... predviđanja... predviđanja užasnih događaja koja će potresati Carstvo mnogo tisućljeća. Budućnost koja se nikada ne smije ostvariti! Nije se smjela oglušiti o upozorenje... ali je li mogla imati povjerenja u samu sebe da ga je pravilno protumačila? Časna Majka Gaius Helen Mohiam bila je tek kamenčić na početku lavine. Je li Sestrinstvo stvarno znalo što radi? I što je s plodom koje raste u njoj da bi se rodio za mjesec dana? Vizija je bila usredotočena na njezinu kćer. Nešto važno, nešto užasno... Časne Majke nisu joj sve rekle, a sada su se plašile čak i Sestre u Drugim Sjećanjima. U sobi se osjećala vlažnost, jer je vani padala kiša. Stari gipsani zidovi bili su mokri i mrvili su se. Iako su točno podešeni grijači održavali ugodnu temperaturu u njenoj privatnoj odaji, tek je toplina koja je dopirala od zapaljenih trupaca preko puta njenog kreveta stvarala pravu domaću atmosferu — nedjelotvoran anakronizam, ali su zato miris dima od drveta i žutonarančasti sjaj žara pobuđivali u njoj izvjesno primitivno zadovoljstvo. Vatre razaranja, plamen pakla koji se širi s planeta na planet širom Galaktike. Džihad! Džihad! To će biti sudbina čovječanstva ako nešto pođe naopako s planovima reda Bene Gesserit vezanim za njenu kćer. Mohiam se uspravila u krevetu, pribrala se i na brzinu provjerila sve sustave u svome tijelu. Nigdje nije zvonilo na uzbunu, sve je normalno funkcioniralo, cjelokupna biokemija bila je optimalna. Je li posrijedi bila samo puka noćna mora... ili i nešto više? Pokušala je trezveno sagledati stvari. Znala je da ne smije smišljati opravdanja, već mora voditi računa o onome što je vidjela u opomeni. Druga Sjećanja znala su istinu. Sestre su pažljivo motrile na Mohiam — možda čak i sada. Jedna grimizna svjetiljka u kutu njezine sobe bila je povezana s kom-okom u stanju vidjeti u mraku, a na drugom kraju motrili su stražari koji su o svemu obavještavali Časnu Majku Anirul Sadow Tonkin, mladu ženu koja je, izgleda, bila mnogo važnija nego što bi se to moglo naslutiti po njenim godinama. Uostalom, u Mohiaminom snu tajnoviti glasovi Drugih Sjećanja nagovijestili su da Anirul ima posebnu ulogu u ovom projektu. Košmar ih je uznemirio, zaprepastio je šutljive uspomene i natjerao ih da pruže neodređeno objašnjenje. Kwisatz Haderach, Skraćenje Puta. Duga potraga pripadnica reda Bene Gesserit za mesijom i super-bićem.
Sestrinstvo je imalo bezbrojne programe križanja, usavršavajući razne osobine čovječanstva. Mnogi ovi programi nisu bili važni, a neki su čak služili kao diverzije ili varke. Međutim, nijedan nije bio važniji od programa za stvaranje Kwisatza Haderacha. U početku tog plana, koji je trebao potrajati stotinu naraštaja, Časne Majke koje su bile upoznate sa cjelokupnom shemom zavjetovale su se na šutnju, čak i u Drugim Sjećanjima, obavezavši se da će otkriti sve pojedinosti samo malom broju Sestara iz svakog naraštaja, radi sigurnosti. Jedna od takvih bila je Anirul, Kwisatz Majka. Ona je znala sve o programu. Zbog toga ju je čak i Vrhovna Majka morala slušati! Sama Mohiam držana je u neznanju, iako će kćerka koja je rasla u njenoj utrobi biti na samo tri koraka od vrhunca projekta. Pravi genetski plan odavno je počivao na čvrstim temeljima: na vidiku je bio kraj tisućugodišnjeg križanja i eksperimentiranja. Budućnost će se vrtjeti oko ovog novog djeteta. Njena prva kćer, ona deformirana, bila je pogreška. A svaka pogreška mogla je dovesti do užasne budućnosti koju je predvidjela. Mohiam je u košmaru vidjela kakva bi mogla biti sudbina čovječanstva ako plan zakaže. Ova opomena je, zapravo, dar, i premda je odluku bilo strašno teško donijeti, nije se mogla oglušiti o upozorenje. Nije se usuđivala. Zna li Anirul i o čemu razmišljam, je li joj poznat užasni čin viđen u mome snu? Opomena, obećanje — ili zapovijed? Misli... Druga Sjećanja... mnoštvo pradavnih glasova iz njega nudilo je svoj savjet, svoje strahove, svoja upozorenja. Nisu više mogli šutjeti o onome što su znali o Kwisatzu Haderachu, kao što su to uvijek činili do tada. Mohiam ih je mogla sada pozvati, i oni bi istupili, pojedinačno ili grupno. Mogla ih je zamoliti da je kolektivno vode, ali to nije željela. Već su otkrili dovoljno, od čega se i probudila s krikom na usnama. Pogreške nisu dopuštene. Mohiam je morala sama donijeti odluku, izabrati vlastitu stazu u budućnost i odrediti kako da na najbolji način spriječi strašnu sudbinu koju je predvidjela. Ustavši iz kreveta i dotjeravši spavaćicu, Mohiam se nesigurno uputila kroz mrak u susjednu prostoriju, jaslice u kojima su držana dojenčad. Zaobljeni trbuh otežavao joj je kretanje. Mohiam se pitala hoće li je stražari Sestrinstva spriječiti. Vlastite uzburkane misli natjeraše je da zastane. U mračnoj, toploj dječjoj sobi, raspoznala je neravnomjerno, nesavršeno disanje svoje prve kćerke dobivene od Harkonnena, kojoj je sada bilo devet mjeseci. A u utrobi se njezina još nerođena sestra trzala i praćakala — tjera li je to ona naprijed? Potiče li opomena od djeteta u njoj? Sestrinstvu je bila potrebna savršena kćerka, zdrava i snažna. Potomci s manom mogli su se zanemariti. U svakom drugom slučaju red Bene Gesserit pronašao bi način da iskoristi čak i bolesno i obogaljeno dijete. Ali Mohiam je vidjela da u programu stvaranja Kwisatza Haderacha ona zauzima izuzetno važno mjesto - a vidjela je i što će se dogoditi ako program krene pogrešnim putem.
San je bio jasan u njenom umu, poput kakve holo-sheme. Ona ga se jednostavno morala držati, bez razmišljanja. Učini to. Pojačano unošenje melangea često je znalo izazvati vizije predviđanja, i Mohiam uopće nije sumnjala u ono što je vidjela. Vizija je bila jasna poput hagalskog kristala milijarde ubijenih, carstvo u ruševinama, red Bene Gesserit gotovo uništen, još jedan džihad bijesni Galaktikom, uništavajući sve na svom putu. Sve će se to dogoditi ako program uzgoja ne uspije. Jedan neželjeni život nije značio ništa u svjetlosti takvih kolosalnih prijetnji. Njezina bolesna prva kćerka dobivena od baruna Harkonnena ispriječila se na putu, bila je rizik. Ta djevojčica bila je latentna sila koja je mogla uništiti pravilan uspon genetskom ljestvicom. Mohiam je morala ukloniti svaku mogućnost da dođe do te pogreške, ili bi mogla biti odgovorna za prolivenu krv milijarda ljudi. Ali to je moje dijete! Podsjetila je samu sebe da to, zapravo, nije njezino dijete; bio je proizvod benegesseritskog indeksa parenja i vlasništvo svih Sestara koje su se posvetile — svjesno ili ne — sveobuhvatnom programu uzgoja. Rodila je mnoge potomke služeći Sestrinstvu, ali samo će dva nositi tu opasnu kombinaciju gena. Dva. Ali mogao je postojati samo jedan. Inače bi rizik bio prevelik. Ovo slabašno djetešce nikada neće odgovarati glavnom planu. Sestrinstvo ju je već odbacilo. Možda bi jednog dana to dijete moglo biti odgojeno za sluškinju ili kuharicu u Školi Majki, ali ona nikada ne bi postigla ništa značajno. Anirul je ionako rijetko obilazila to dijete koje joj je priredilo razočaranje, i ono ni od koga nije dobivalo neku naročitu pažnju. Meni je stalo do tebe, pomisli Mohiam, a onda prekori sebe zbog tog osjećaja. Teške odluke moraju biti donijete, ceh mora biti plaćen. Hladan val sjećanja na košmar opet je preplavi, očvrsnuvši njenu odlučnost. Stojeći nad djetetom u dječjoj sobi, nježno mu je pomilovala vrat i sljepoočnicu... a onda se povukla. Jedna pripadnica reda Bene Gesserit ne osjeća niti pokazuje ljubav — barem ne romantičnu ljubav, niti ljubav prema obitelji; osjećaji su smatrani opasnim i neprimjerenim. Opet okrivivši kemijske promjene u svom tijelu u trudnoći, Mohiam je pokušala naći smisao svojih osjećaja, pomiriti ih s onim čemu su je učili cijelog života. Ako nije voljela to dijete... jer je ljubav bila zabranjena... onda zašto da ne... Progutala je slinu, nesposobna da tu užasnu misao pretoči u riječi. A ako je voljela ovo djetešce — protiv svih pravila — onda je to bio samo razlog više da učini ono što je trebalo učiniti. Ukloni iskušenje. Osjeća li prema tom djetetu ljubav ili samo sažaljenje? Nije željela podijeliti svoje misli ni s jednom od Sestara. Stidjela ih se, ali ne zbog onoga što je namjeravala činiti. Budi brza. Završi već jednom s tim! Budućnost je zahtijevala da Mohiam to učini. Ako ne posluša upozorenje, stradat će cijeli planeti. Novo dijete bit će kćerka kojoj je namijenjena nevjerojatna sudbina, a da bi se ona osigurala, prva mora biti žrtvovana. Mohiam je ipak i dalje oklijevala, kao da ju je sputavala velika težina materinstva; trudila se svim snagama odagnati viziju koja ju je poticala na ovo. Pomilovala je djetinje grlo. Koža topla... disanje usporeno i pravilno. U
sjenama Mohiam nije mogla vidjeti iskrivljene kosti lica i spušteno rame. Koža je bila blijeda... Novorođenče je djelovalo tako slabašno. Promeškoljilo se i zajecalo. Mohiam osjeti topao dah kćeri na ruci. Stegnuvši ruku, Časna Majka se trudila sačuvati kontrolu, a zatim je prošaputala: "Ne smijem se bojati. Strah ubija um..." Ali ipak se tresla. Krajičkom oka uočila je još jedno kom-oko koje je sijalo grimiznim sjajem kako bi proniklo kroz tamu u dječjoj sobi. Postavila se između komoka i djeteta, okrenuvši leđa promatračima. Zagledala se u budućnost, a ne u ono što je radila. Čak i Časna Majka ponekad osjeti grižnju savjesti... Mohiam je činila ono što joj je san zapovjedio da učini: držala je mali jastuk preko djetinjeg lica sve dok svi prigušeni zvuci i kretnje nisu prestali. Nastavila je drhtati i nakon što je obavila posao, a zatim je poravnala posteljinu oko malog tijela, ispravila glavu mrtvog djeteta na jastuku i prekrila ručice i deformirano rame malom dekom. Odjednom se osjetila vrlo, vrlo stara. Mnogo starija nego što je, zapravo, bila. Gotovo je. Mohiam spusti dlan desne ruke na nabrekli trbuh. Ne smiješ nas sad iznevjeriti, kćeri. 49. Onaj tko vlada, preuzima na sebe neopozivu odgovornost za one kojima vlada. Ti si gospodar. To zahtijeva, povremeno, iskazivanje nesebične ljubavi koja može biti ugodna samo onima kojima vladaš. VOJVODA PAULUS ATREID. NA TRGU BIKOVA, U svečanoj loži rezerviranoj za pripadnike Kuće Atreida, Leto je odabrao stolicu sa zelenim jastukom pokraj Rhombura i Kailee. Gospa Helena Atreid, koja nije voljela ovakva javna prikazivanja, još nije došla. Za ovu priliku Kailea je nosila svilu i vrpce, raznobojne velove, kao i bogatu, valovitu haljinu koju su atreidske švelje napravile posebno za nju. Letu je izgledala veličanstveno. Oblačno nebo nije prijetilo kišom, ali je temperatura ostala niska i zrak bio vlažan.Čak i odavde gore mogao je namirisati prašinu i staru krv u areni, zbijena tijela ljudi, kamene stupove i klupe. U prigodnoj objavi, koja je putem mreže za prijenos vijesti stigla u sve kutke Caladana, vojvoda Paulus Atreid posvetio je ovu borbu s bikovima prognanoj djeci Kuće Vernius. On će se boriti u njihovu čast, simbolizirajući na taj način njihovu bitku protiv nelegalnog preuzimanja Ixa i raspisivanja potjernice za njihovim roditeljima, Earlom Dominicom i gospom Shando. Sjedeći pokraj Leta, Rhombur se nestrpljivo nagnuo naprijed, položivši četvrtastu bradu na ruke i zagledavši se u utabani pijesak arene. Plava kosa bila mu je očešljana i podšišana, ali je i dalje djelovala neuredno. S velikim iščekivanjem i izvjesnom zabrinutošću za sigurnost starog vojvode, čekali su na paseo, uvodnu paradu koja će prethoditi samoj borbi.
Raznobojni stjegovi visjeli su u vlažnom zraku, zajedno s atreidskim dugačkim, uskim zastavicama s likom sokola, iznad kraljevske lože. U ovom slučaju, međutim, predvodnik Kuće Atreida nije se nalazio na svom istaknutom mjestu; on je bio u areni, kao izvođač, a ne kao gledatelj. Svuda oko njih, Trg Bikova ispunjavali su žamor i komešanje tisuća posjetitelja. Ljudi su mahali i klicali. Jedan orkestar svirao je na balisetima, frulama od kosti, mesinganim instrumentima na vjetar — bodru glazbu koja je pojačavala uzbuđenje. Leto se osvrnuo po osiguranim tribinama, slušajući glazbu i zadovoljan huk gomile. Upitao se što li mu je majku toliko zadržalo. Ljudi će uskoro primijetiti da je nema. Konačno, u pratnji mnoštva služavki, stigla je i gospa Helena, probijajući se kroz gužvu. Koračala je kao da klizi, visoko podignute glave, premda joj lice nije bilo vedro. Dvorske dame ostavile su je kod vrata vojvodske lože i vratile se na svoja mjesta u nižim redovima. Ne uputivši sinu nijednu riječ, niti pogledavši njegove goste, Helena se smjestila na visoku, izrezbarenu stolicu pokraj sada praznog mjesta na kome je sjedio vojvoda kada je gledao matadore. Sat ranije otišla je u kapelu da oda poštovanje svom Bogu. Prema tradiciji, matador je trebao provesti izvjesno vrijeme u religijskom razmišljanju prije borbe, ali vojvodu Paulusa više je zanimalo da provjeri opremu i da se zagrije. "Morala sam se moliti za spas tvog oca zbog ove gluposti", promrmlja ona, pogledavši Leta. "Morala sam se pomoliti za sve nas. Netko i to mora." Jedva primjetno se nasmiješivši majci, Leto odgovori: "Siguran sam da on to cijeni." Ona odmahne glavom, uzdahne i zagleda se dolje u arenu upravo u trenutku kada se glasno razlegoše fanfare i trube, zvucima koji su se širili i preklapali u rezonantnom odjekivanju iz zvučnika što su okruživali Trg Bikova. Stajski momci trčkarali su po utabanom pijesku arene, nenaviknuti na finu odjeću, mašući kratkim i dugačkim zastavicama. Nekoliko trenutaka potom, gizdavo se pojavio vojvoda Paulus Atreid, sjedeći visoko na istimarenom bijelom pastuhu. Iz pokrova na glavi životinje štrčale su zelene peruške, a u grivu su mu bile upletene vrpce koje su vijorile i obmotavale se oko jahačevih ruku. Vojvoda je danas na sebi imao raskošan crnogrimizni kostim sa šljokicama, brilijantu smaragdnu ešarpu i tradicionalni šešir matadora, ukrašen sićušnim atreidskim krestama koje su označavale broj bikova koje je ubio. Napuhani rukavi i nogavice skrivali su aparaturu njegovog zaštitnog tjelesnog štitnika. Niz ramena mu je padao veličanstven grimizni ogrtač. Leto prijeđe pogledom preko prilika na pijesku, pokušavajući prepoznati lice stajskog momka koji bi trebao sudjelovati u paseu, ali ga Leto nije video. Bijeli pastuh je frknuo i počeo galopirati u krug, dok je Paulus otpozdravljao podanicima rukom u rukavici. Vojvoda se potom zaustavio ispred svečane lože i duboko se naklonio svojoj ženi koja je ukočeno sjedila na stolici. Kao što se i očekivalo, mahnula mu je krvavo-
crvenim cvijetom i poslala poljubac. Gledatelji su počeli klicati ovom otvorenom izražavanju naklonosti između vojvode i njegove gospe. Rhombur se pogrbio naprijed na raskošnom, ali neudobnom sjedalu, nasmiješivši se Letu. "Nikada nisam vidio ništa slično. Jedva, ovaj, čekam da poène." A u stajama, iza šipaka od polja sile, odabrani salusanski bik prigušeno je riknuo i zaletio se u zid. Poletjelo je iverje. Pojačani gvozdeni okvir zaškripi. Užasnut, Duncan ustukne jedan korak. Multifacetne oči buktale su bakrenim crvenilom, kao da su očnim jabučicama plamtjele žeravice. Bik je bio razjaren i opak. Bio je otjelotvorenje dječje noćne more. Dječak je na sebi imao specijalnu odoru od bijelo-zelene mer-svile koju je vojvoda darovao svim stajskim dečkima za današnju predstavu, kako bi uveličali paseo. Duncan nikada do tada nije nosio, pa čak ni dodirnuo tako finu odjeću, i nelagodno se osjećao što je u njoj ušao u prljavu staju. Ali sada ga je obuzela znatno veća nelagoda. Tkanina je klizila po njegovoj čistoj koži namazanoj losionom. Pomoćnici su ga okupali, podšišali, dotjerali mu nokte. Tijelo mu je bridjelo od tolikog čišćenja. Bijela čipka obavijala mu je ručne zglobove iznad čvornatih ruku. Neće dugo ostati čist kada se vrati na posao u staje. Našavši se na sigurnoj udaljenosti od bika, Duncan ispravi nakrivljenu kapu. Promatrao je neman kako frkće, udara kopitom po daščanom podu, a onda opet nasrće na zid kaveza. Duncan zbunjeno i zabrinuto odmahnu glavom. Okrenuvši se, primijetio je Yreska koji se nečujno našao blizu njega. Nadstojnik staje hladno je kimnuo glavom prema divljem salusanskom biku; buljave oči djelovale su umorno i nekako tajnovito. "Izgleda da jedva čeka borbu s vojvodom." "I dalje nešto nije u redu, sir", bio je uporan Duncan. "Nikada do sada nisam vidio ovako razdraženu životinju." Yresk podigne žbunaste obrve i počeše se po čuperku bijele kose. "Oh, tijekom svog dugogodišnjeg iskustva, je li? Rekoh ti da se ne zamaraš s tim." Duncana uvrijediše njegove sarkastične riječi. "Zar ne vidite i sami, sir?" "Stajski štakore, salusanski bikovi odgajaju se da budu opaki. Vojvoda zna što radi." Yresk prekriži ruke preko grudi, kao kakvo strašilo, ali ne priđe bliže kavezu. "Uostalom, što razdraženiji, to će se bolje boriti, a naš vojvoda zasigurno voli gledateljima pružiti dobru predstavu. A i gledatelji to vole." Kao da je želio potvrditi Yreskove riječi, bik se zaleti na polje sile, silovito riknuvši iz dubine grudi. Tvrda koža na njegovoj glavi s mnoštvom rogova bila je mjestimično prošarana brazgotinama na mjestima gdje se povrijedio dok je pokušavao pregaziti sve što bi ugledao. "Mislim da bismo trebali odabrati drugog bika, gospodaru Yresk." "Gluposti", odgovori nadstojnik, postajući sve nestrpljiviji. "Stajski veterinar Atreida obavio je testove tkiva i provjerio sve ostalo. Pripremaj se
za paseo, a nemoj ovdje raditi probleme. Hajde, briši, prije nego što propustiš priliku." "Pokušavam spriječiti nevolje, sir", i dalje je bio uporan Duncan. Prkosno je pogledao Yreska. "Idem porazgovarati s vojvodom osobno. Možda će me on saslušati." "Nećeš učiniti ništa slično, stajski štakore." Pokrenuvši se poput jegulje, Yresk ga ščepa za sklisku tkaninu kostima. "Bio sam dovoljno strpljiv s tobom, zbog vojvode, ali ne mogu ti dopustiti upropastiti mu borbu s bikom. Zar ne vidiš sve te ljude tamo vani?" Duncan se otimao i dozivao pomoć, ali ostali su se već bili postrojili kod izlaza, iščekujući početak velike parade u areni. Oglasile su se zaglušujuće fanfare, a gomila je nestrpljivo klicala. Bez suvišne grubosti, Yresk ga ubaci u jedan od praznih boksova uključivši polje kako ne bi mogao izaći. Duncan se sapleo o gomile izgažene hrane umrljane zelenosmeđim stajskim gnojem. "Ovdje ćeš prosjediti cijelu predstavu", reče Yresk, gledajući ga tužno. "Trebao sam znati da od tebe mogu očekivati nevolje, harkonnenski simpatizeru." "Ali ja mrzim Harkonnene!" Duncan ustane, drhteći od bijesa. Lijepa odjeća bila mu je sada uništena. Bacio se na šipke isto kao što je to bik činio, ali nije bilo nikakvih izgleda da pobjegne. Očetkavši odjeću, kako bi se dotjerao, Yresk se uputi prema lučnim otvorima za paseo, pogledavši još jednom dječaka preko ramena. "Jedini razlog što si ovdje, stajski štakore, je taj što te vojvoda voli. Ali ja upravljam njegovim stajama skoro dvadeset godina i točno znam što radim. A sad dosta priče — čeka me posao." U kavezu pokraj Duncanovog, salusanski bik pušio se poput bojlera koji samo što nije eksplodirao. Paulus Atreid stajao je na sredini arene. Počeo se lagano okretati, napajajući se energijom oduševljene publike. S gusto popunjenih tribina kao da se širila osjetna toplina. Vojvoda uputi gledateljima iskričav, samouvjeren osmijeh, a oni mu uzvratiše gromkim klicanjem. Oh, kako se moji podanici vole zabavljati, pomisli. Paulus je samo djelomično uključio tjelesni štitnik. Morat će pažljivo manevrirati. Element opasnosti tjerao ga je na povećan oprez i pojačavao napetost među gledateljima. Držao je muletu, tkaninu jarkih boja, koju će koristiti da skrene pažnju životinji sa svog tijela, kada ova napadne. Dugački, bodljikavi štapovi, banderilje, umočeni u otrov, stajali su mu pri ruci kako bi ih upotrijebio kada mu zatrebaju. Približit će se stvorenju i zabiti mu ih u vratne mišiće, ubrizgavši nervni otrov koji će postepeno oslabiti salusanskog bika i omogućiti vojvodi da mu zada coup de grace. Paulus je već nebrojeno puta prošao kroz sve ovo, uglavnom prigodom najvećih praznika na Caladanu. Bio je uvijek u vrhunskoj formi kada bi izašao pred okupljene. Uživao je pokazivati koliko je hrabar i vješt. To je bio njegov način da se oduži svojim podanicima za njihovu odanost.
Svaki put njegove fizičke sposobnosti kao da su dostizale vrhunac kada bi zakoračio uskom stazom što je razdvajala život i smrt u okršaju s ovom nemani. Nadao se da će Rhombur i Kailea uživati u predstavi i da će se poslije ovoga bolje osjećati. Samo jednom, dok je bio mlađi, Paulus se našao suočen s ozbiljnom opasnošću: jedan tobože tromi bik naveo ga je da isključi štitnik tijekom vježbe, a onda se odjednom pretvorio u suludi vrtlog rogova i kopita. Ta mutirana stvorenja nisu bila samo žestoka nego i dvostruko pametna, jer su imala dva mozga, a Paulus je pogriješio što je na to zaboravio — ali to mu se dogodilo samo jednom. Bik mu je rogovima zaparao bok. Paulus je pao na pijesak i bio bi izboden na smrt da se u blizini nije našao tada također znatno mlađi Thufir Hawat. Uvidjevši opasnost, mentatski ratnik zaboravio je istog trenutka na protokol u areni i skočio pred razjarenu životinju. Prije no što je bio ubijen, podivljali bik nanio je Hawatu duboku ranu na nozi, ostavivši mu trajan, vijugavi ožiljak. Taj biljeg postao je podsjetnik na Mentatovu bezgraničnu odanost svom vojvodi. Okružen podanicima i stojeći pod oblačnim nebom, vojvoda Paulus mahnuo je rukom i duboko udahnuo. Fanfare su objavile da borba može započeti. Kuća Atreida nije bila ni najmoćnija ni najbogatija obitelj u Landsraadu. Pa ipak, Caladan je imao mnogo toga: polja pundi-riže, predivnu morsku ribu, žetve morske trave, raskošne voćke i sve plodove koje je zemlja mogla dati, ručno izrađene glazbene instrumente i rezbarije od kosti koje su izrađivali domoroci na jugu. Posljednjih godina povećala se potražnja za tapiserijama koje su tkale Sestre u Izolaciji, jedna religijska skupina koja je živjela povučeno na terasastim brdima istočnog kontinenta. Sve u svemu, Caladan je osiguravao sve što je njegov narod mogao poželjeti i vojvoda Paulus je znao da je bogatstvo njegove obitelji zajamčeno. Bio je neizmjerno zadovoljan što će jednoga dana moći sve to prenijeti na svog sina Leta. Mutirani salusanski bik utrči u arenu. "Ho, ho!" vojvoda se nasmije i mahnu šarenom muletom, povukavši se unatrag kada je bik protutnjao pokraj njega. Neman je odmahivala glavom, mlateći uokolo šumom rogova. Jedan od njih kretao se dovoljno sporo da je mogao prodrijeti kroz pulsirajući Holtzmanov štitnik, i vojvoda sklizne u stranu, i to u posljednji čas, jer je koščati vrh uspio zagrepsti vanjski oklop. Uvidjevši koliko se blizu taj rog našao njihovom voljenom vođi, publika uglas uzdahne. Vojvoda je izbjegao bika koji je projurio pokraj njega, podižući kopitima pijesak. Zvijer se ubrzo zaustavila, ukopavši se u mjestu. Paulus je u jednoj ruci lagano mahao muletom, dok je drugom izvukao banderilju s bodljama. Pogledao je prema vojvodskoj loži, dodirnuvši zakrivljenim vrhom banderilje čelo u znak pozdrava. Leto i princ Rhombur skočiše na noge od uzbuđenja, ali je zato Helena ostala ukočeno sjediti na stolici, neodređenog izraza lica, s rukama prekriženima u krilu. Bik se okrenuo i jurnuo u novi napad. U normalnim okolnostima, salusanski bikovi bili bi nakratko ošamućeni kada bi promašili
metu, ali ovaj nije izgledao nimalo zbunjen. Vojvoda Paulus je sada shvatio da njegov čudovišni protivnik ima više energije nego svi prijašnji, oštriji vid, veću žestinu. Pa ipak se nasmiješio. Pobjeda nad ovako vrijednim protivnikom ovjenčat će ga slavom i bit će prigodno odavanje počasti prognanim Ixijancima koji su bili pod njegovom zaštitom. Vojvoda se nastavio poigravati s bikom, plešući izvan dohvata njegovih rogova, izvodeći predstavu koju su očekivali uzbuđeni gledatelji. Oko njega je svjetlucao djelomično uključen štitnik. Uvidjevši da se bik nimalo nije umorio ni poslije borbe od skoro jednog sata i da je i dalje zaokupljen isključivo željom da ga ubije, vojvoda Paulus je odlučio završiti ovo nadmetanje bez daljeg oklijevanja, obuzet izvjesnom zebnjom. Upotrijebit će u tu svrhu štitnik. Bio je to trik koji je naučio od jednog od najboljih matadora u carstvu. Kada je stvorenje sljedeći put projurilo pokraj protivnika, uz gromki bat kopita po utabanom pijesku, rogovi mu se odbiše o vojvodin osobni štitnik - i taj sudar je konačno uspio dezorijentirati zvijer. Vojvoda je zamahnuo bandenljom i zario je biku u leđa, zavukavši kuku u vratne mišiće debele poput kabla. Gusta krv poteče iz rane na čvrstoj koži. Paulus oslobodi dršku zatrovanog koplja dok se sklanjao s puta. Droga u vrhu trebala je odmah početi djelovati, spaljujući neurotransmitere u dvostrukom mozgu zvijeri. Gomila stade klicati, a bik rikati od bola. Okretao se i posrtao, kao da ga noge izdaju. Vojvoda je pomislio da to djeluje otrov, ali na njegovo iznenađenje salusanski bik podigao se poslije nekoliko trenutaka teturanja, a onda opet jurnuo na njega. Pulus mu se opet sklonio s puta, ali bik mu je sada uspio svojim mnogobrojnim rogovima istrgnuti muletu. Žestoko mlatarajući glavom, za tili čas je rascijepao šarenu obrednu tkaninu. Vojvoda je suzio oči. Ovo će biti veći izazov nego što je očekivao. Publika je zbunjeno vikala, a on nije mogao odoljeti da im se hrabro ne osmjehne. Da, takve borbe su najbolje, a narod Caladana pamtit će ovu vrlo dugo. Paulus uze drugu banderilju, sijekući njome zrak kao da je posrijedi tanak mač, a onda se okrene kako bi se suočio s mišićavom gromadom koja je opet napadala. Više nije imao čime skrenuti pažnju bika, tako da će ovaj vidjeti njegovo tijelo kao glavnu metu. Imao je samo jedno kratko, bodljikavo koplje i djelomični štitnik. Ugledao je stražare i Thufira Hawata kako stoje uz ring, spremni da mu pohitaju upomoć. Ali vojvoda podigne ruku, naredivši im da se povuku. Ovo mora sam obaviti. Jednostavno, ne bi izgledalo prikladno ako bi gomila pomagača pojurila spasiti ga u trenutku kada su stvari postale malo opasnije. Salusanski bik udarao je kopitom po tlu, zureći u njega multifacetnim očima. Vojvodi se načas učinilo da je u njima naslutio bljesak razuma. To stvorenje je točno znalo tko je on - i namjeravalo ga je ubiti. Ali i vojvoda je imao iste namjere. Bik je pojurio ravno na njega, povećavajući brzinu. Paulus se pitao kako to da ga neurootrov još nije usporio. Mračna pitanja počeše mu padati na pamet: Kako je to moguće? Osobno sam umočio
banderilje u otrov. Ali je li doista posrijedi bio otrov? Pomislivši na mogućnost sabotaže, vojvoda podigne banderilju, tako da njena oštra kuka zasija na sunčevoj svjetlosti koja se probila kroz oblake. Bik se približavao, pušeći se. Pjena iz nozdrva i usta letjela je uvis i prskala ga po crnoj ljuskastoj njušci. Dok se udaljenost između njih smanjivala, bik je naglo promijenio smjer. Vojvoda Paulus upravo je zamahnuo kratkim kopljem, ali zvijer se istog šasa izmakla u stranu. Ovog puta kuka je okrznula ispupčenje na bikovoj glavi posutoj rogovima, ali se nije zarila. Malo oružje izlete iz vojvodine ruke i pade na pijesak, a bik projuri pokraj njega. Paulus je na trenutak ostao bez ikakvog oružja. Počeo se povlačiti unatrag kako bi dohvatio banderilju s tla. Okrenuvši leđa biku, osluškivao je kada će se ovaj, zaparavši tlo, zaustaviti, okrenuti, pa početi vraćati — ali kada se sagnuo da podigne oružje, ogromni bik se odjednom stvorio kraj njega nevjerojatnom brzinom — i spuštenih rogova. Vojvoda odskoči u stranu, pokušavši mu se skloniti s puta, ali bik je već bio unutar njegove sigurnosne zone, sagnuo se ispod djelomičnog štitnika i nabio ga. Dugački, zakrivljeni rogovi zabiše se duboko u vojvodina leđa, probivši se kroz rebra i završivši u plućima i srcu. Bik je pobjednički zarikao. Na užas gomile, podigao je Paulusa i počeo mlatarati njime s jedne na drugu stranu. Krv poče prskati po pijesku, crvene kapi usporene ispupčenom površinom malog štitnika. Nesretni vojvoda mlatarao je i trzao se, nataknut na šumu rogova. Među publikom zavlada duboki muk. Već poslije nekoliko sekunda Thufir Hawat i stražari izjuriše u polje, sijekući laserskim puškama pobjesnjelog salusanskog bika u gomile mesa koje se pušilo. Inercija nemani uvjetovala je da se komadi trupla razlete na sve strane. Odsječena, ali inače neoštećena glava tresnu o tlo. Vojvodino tijelo napravi piruetu u zraku i sruši se na leđa na utabanom pijesku. Gore, u vojvodskoj loži, Rhombur krikne u nevjerici. Kailea zaječa. Gospa Helena pogne bradu na grudi i zaplaka. Leto skoči na noge, blijed kao krpa. Otvarao je i zatvarao usta, ali nije uspijevao pronaći riječi kojima bi izrazio nevjericu. Želio je potrčati dolje u arenu, ali po izgledu očevog tijela znao je da neće stići na vrijeme. Neće biti prilike da mu uputi posljednje riječi. Vojvoda Paulus Atreid, veličanstveni vođa svog naroda, bio je mrtav. Zaglušujuće naricanje odjekne s tribina. Leto je mogao osjetiti kako podrhtavanje struji kroz svečanu ložu. Nije mogao odvojiti pogled od oca, koji je sav slomljen i okrvavljen ležao na tlu. Znao je da će ga taj sablasni prizor pratiti do kraja života. Thufir Hawat stajao je pokraj palog starog vojvode, ali čak ni mentatski ratnik više ništa nije mogao učiniti za njega. A onda, kroz okolnu buku neobjašnjivo se probi tihi glas njegove majke, i Leto jasno začuje rijeèi koje su ga probadale poput ledenih šiljaka. "Leto, sine moj", rekla je Helena, "ti si sada vojvoda Atreid."
50. Načelo strojnog cjepiva: svaki tehnološki uređaj sadrži u sebi klice svoje suprotnosti i svog uništenja. GIAN KANA, carski cenzor za patente. OSVAJAČIMA nije bilo potrebno dugo da izvrše trajne promjene u naprednim podzemnim gradovima. Mnogi nedužni Ixijanci su stradali, a mnogi su nestali, dok je C'tair èekao da ga netko pronađe i ubije. Tijekom kratkih izbivanja iz svog skrovišta, C'tair je otkrio da su Tleilaxi preimenovali Vernii, bivšu prijestolnicu Ixa, u Hilacia. Fanatični uzurpatori čak su unijeli izmjene i u carske registre u kojima se deveti planet u sustavu Alkaurops nazivalo Ix. Sada je to bio Xuttuh. C'tair je imao želju zadaviti svakog Tleilaxa na koga naiđe, ali je umjesto toga razradio znatno bolji plan. Oblaèio se kao najobičniji radnik, opremivši se krivotvorenim dokumentima iz kojih se vidjelo da je nekada bio niži nadzornik na traci, tek jednu stubu iznad suboida, zadužen da nadgleda rad ekipe od dvanaest ljudi. Pročitao je dosta toga o zavarivanju ploča na trupu i hermetičkom zavarivanju, tako da je mogao tvrditi da je obavljao taj posao. Nitko neće ništa naročito očekivati od njega. Svuda uokolo, Bene Tleilaxi su mijenjali njegov grad, pretvarajući ga u mračni pakao. Te promjene bile su mu mrske, osjećao je odvratnost prema tleilxaškom zlu. A po onome što je mogao vidjeti, carski Sardaukari su im, zapravo, pomagali u tom sramnom činu. C'tair trenutno nije mogao učiniti ništa u vezi toga; morao je dobiti na vremenu. On je ovdje bio sam: otac mu je bio prognan na Kaitain i bojao se vratiti, majku su mu ubili, brata blizanca odveo je Ceh. Na Ixu je ostao samo on, krijući se poput štakora u zidovima. Ali čak i štakori mogu nanijeti znatnu štetu. Tijekom mjeseci, C'tair je naučio kako da se stopi s gomilom, da se predstavlja kao beznačajan i zaplašeni građanin. Stalno je gledao u pod, nije prao ruke, odjeća i kosa bile su mu neuredne. Nije smio dopustiti da se sazna da je sin bivšeg veleposlanika na Kaitainu, da je vjerno služio Kuću Vernius — i da će to i dalje činiti, samo ako uspije pronaći neki način. Nekada je slobodno šetao kroz Veliku palaču, pratio Earlovu kćerku. Kada bi se to saznalo, nema sumnje da bi bio osuđen na smrt. Povrh svega, nije smio dopustiti da bijesni osvajači koji su bili protiv svake tehnologije otkriju njegovo zaštićeno skrovište ili uređaje koje je tamo skupio. Njegova zaliha možda je posljednja nada za budućnost Ixa. C'tair je gledao kako u svim špiljama u gradu skidaju oznake, kako ulice i kvartovi dobivaju nove nazive i kako se čovječuljci — svi odreda muškarci, žena nije bilo — useljavaju u istraživačke pogone da bi obavljali svoje tajne, zlikovačke operacije. Ulice, pločnike i pogone čuvali su opaki, slabo prerušeni carski Sardaukari ili Liceigrači osvajača, kadri mijenjati svoj
oblik. Ubrzo nakon što je osigurana pobjeda, pojavili su se tleilaxaški majstori te počeli poticati pobunjene suboide da daju oduška svom bijesu na brižljivo odabranim i odobrenim metama. Sklonivši se u stranu, odjeven u jednostavno radničko jednodijelno odijelo, C'tair je gledao kako se radnici glatke kože okupljaju oko pogona za proizvodnju novih borilačkih mehova kadrih učiti iz iskustva. "Kuća Vernius sama je sebi navukla bijedu na vrat!" zavrištao je karizmatični suboid agitator, koji je sasvim sigurno bio ubačeni Liceigrač. "Oni bi vratili strojeve koje misle. Uništite ovo mjesto!" Dok su bespomoćni preživjeli Ixijanci s užasom promatrali, suboidi su porazbijali prozore od plaza i upotrijebili termalne bombe kako bi zapalili malu tvornicu. Obuzeti religijskim zanosom, urlali su i bacali kamenje. Stojeći na podiju podignutom na brzinu, jedan tleilaxaški gospodar rikao je u kom-mikrofone i pojačivače. "Mi smo vaši novi gospodari i mi ćemo se pobrinuti da proizvodne sposobnosti Ixa u potpunosti budu u suglasnosti s odredbama Velike Konvencije."Plamenovi su i dalje pucketali i pojedini suboidi su klicali, ali većina ih, izgleda, nije slušala. "Čim to bude moguće, moramo popraviti ovu štetu i vratiti ovaj svijet u normalno stanje — s boljim uvjetima za suboide, naravno." C’tair se osvrnuo uokolo i promotrio opet zgradu kako gori, cijelo vrijeme osjećajući mučninu. "Svu ixijansku tehnologiju mora pregledati strogo religijsko vijeće za reviziju, kako bi se uvjerilo da je dopuštena. Svaki sumnjiv dio tehnologije bit će bačen na otpad. Nitko od vas neće tražiti da dovedete svoje duše u opasnost radeći na heretičkim strojevima." Opet klicanje, još razbijenog plaza, nekoliko uzvika. C'tair je, međutim, shvatio da su Tleilaxi platili nevjerojatno veliku cijenu za ovaj prevrat, i uz carsku podršku. Kako je Ix bio sjedište jedne od ekonomski najjačih glavnih Kuća u carstvu, novi vladari nisu mogli dopustiti da proizvodne vrpce miruju. Tleilaxi će napraviti predstavu za javnost, uništivši neke sporne proizvode, kao što su inteligentni mehovi, ali je sumnjao da će se ijedan od zaista unosnih ixijanskih uređaja prestati proizvoditi. Usprkos obećanjima novih vladara, suboidi su upućeni natrag na posao — za koji su i bili odgojeni — samo što su se ovog puta držali isključivo tleilaxaških planova i zapovijedi. C'tairu je postalo jasno da neće mnogo vremena proći prije no što tvornice opet počnu proizvoditi robu; a bujica solarisa slijevat će se u riznice Bene Tleilaxa kako bi isplatile ovu skupu vojnu pustolovinu. Tajnovitost i sigurnost koje je Kuća Vernius naraštajima njegovala sada će se, međutim, okrenuti protiv njih. Ix je oduvijek bio obavijen velom tajne, tako da nitko neće primijetiti nikakvu razliku. Kada budu udovoljeni zahtjevi mušterija koje plaćaju, nitko u carstvu neće nimalo mariti za unutrašnju politiku na Ixu. Svi izvan ovog svijeta zaboravit će ono što se
ovdje dogodilo. Sva prljavština bit će glatko pometena pod tepih. Tleilaxi su zacijelo na to računali, pomisli C'tair. Cijeli svijet Ixa - nikada ga on neće, čak ni u mislima, zvati Xuttuh - bio je odvojen od carstva kao kakva zagonetka... a slično je već stoljećima bilo i s matičnim svjetovima Bene Tleilaxa. Novi gospodari ograničili su odlaske s planeta i uveli su strogi policijski sat. Liceigrači su izvlačili 'izdajnike' iz skrovišta sličnih C'tairovom i ubijali ih bez svečanosti ili bilo kakvog obreda. Nije vidio kraja tlačenju, ali se zakleo da se neće predati. Ovo je bio njegov svijet, i on će se boriti za njega, na svaki mogući način. C'tair nikome nije rekao svoje ime, skretao je na sebe što je moguće manje pažnje — ali je zato slušao, upijao svaku prošaptanu priču ili glasinu, i planirao. Ne znajući kome da vjeruje, pošao je od pretpostavke da su svi doušnici, Liceigrači ili puki prevrtljivci. Ponekad je doušnika bilo lako prepoznati po neuvijenom načinu na koji je postavljao pitanja: Gdje radiš? Gdje živiš? Što radiš u ovoj hali? Ali druge nije bilo tako lako prepoznati, kao što je, na primjer, bila skvrčena starica s kojom je slučajno započeo razgovor. Htio se samo raspitati kako da stigne do radnog mjesta na koje je bio raspoređen. Nije se ona njemu obratila, a i djelovala je sasvim bezopasno... poput djeteta s granatom u džepu. "Kakav zanimljiv izbor riječi", primijeti ona, dok se on više nije ni sjećao kako je postavio pitanje. "A i taj tvoj izgovor... da nisi možda ixijanski plemić?" Značajno je pogledala neke uništene stalaktitne zgrade na stropu. Promucao je odgovor. "N-ne, premda sam bio s-sluga cijelog života, i možda sam primio neke njihove odvratne afektacije. Ispričavam se." Poklonio se i žurno udaljio, ne saznavši od nje kojim putem treba poći. Odgovor koji je dao bio je čudan i možda je zbog njega mogao imati neprilika, te je stoga odbacio odjeću koju je imao na sebi i nikada više nije prošao tom uskom uličicom. Poslije toga je više nego ranije vodio računa o tome da prikrije svoj način govora. Uvijek kada je to bilo moguće, izbjegavao je razgovor s neznancima. C'tair se zapanjio uvidjevši koliko je prevrtljivih Ixijanaca prešlo na stranu novih gospodara, zaboravivši Kuću Vernius za manje od godinu dana. Prvih dana meteža poslije prevrata, C'tair je nagomilao dosta dijelova odbačene tehnologije, od kojih je napravio transdimenzijski 'Rogo' primopredajnik. Ubrzo potom, međutim, sva tehnologija, osim one najprimitivnije, bila je konfiscirana i proglašena ilegalnom. C'tair je nastavio sakupljati stvari, uzimajući sve što bi se moglo pokazati korisno. Smatrao je da se ovaj rizik isplati. Njegova borba ovdje mogla bi potrajati godinama, ako ne i desetljećima. Sjeti se djetinjstva provedenog s D'murrom i pronalazačem Deveejem Rogom, koji se sprijateljio s dječacima. U svom laboratoriju, skrivenom u napuštenom oknu rudnika ugljena u gornjoj kori, stari Rogo uputio je djecu
u mnoga zanimljiva načela, pokazao im neke od svojih neuspjelih prototipova. Pronalazaèč se hihotao, dok su mu sjajne oči svjetlucale, a on poticao dječake da rastave i potom opet sastave neke njegove složene izume. C'tair je mnogo stvari naučio od tog bogalja. Na um mu je pao čudnovati nedostatak zanimanja njegovog brata Navigatora kada mu je ispričao o radio-priviđenju što ga je vidio među ruševinama. Možda se to duh Deveea Roga uopće nije vratio iz mrtvih da bi mu dao upute. On nikada ni prije ni poslije toga nije vidio ništa slično. Ali to iskustvo, svejedno je li posrijedi bila neka natprirodna poruka ili halucinacija, omogućilo je C'tairu da postigne jedan posve ljudski cilj: da ostane u vezi sa svojim bratom blizancem, da sačuva sponu s D'murrom izgubljenim u tajnama Ceha. Ograničen na razna skrovišta, C'tair je morao živjeti posredno ploveći svemirom u umu svoga brata uvijek kada bi stupili u vezu preko primopredajnika. Tijekom mjeseci saznavao je s uzbuđenjem i ponosom sve o D'murrovim prvim samostalnim letovima kroz nabirani svemir, dok se obučavao za pilota u vlastitom cehovskom brodu. A onda, prije nekoliko dana, D'murru je dodijeljen prvi trgovački zadatak, da upravlja kolonizatorskim transporterom bez ljudske posade, upućenim u predjele daleko izvan granica Carstva. Ako se nastavi isticati u radu za Ceh, Navigator na obuci koji je nekada bio D'murr Pilru bit će unaprijeđen i dobit će priliku da prevozi robu i ljude između primarnih svjetova Velikih Kuća, a možda i glavnim kaitainskim trasama. Postat će pravi Navigator, možda čak i Kormilar... Ali uređaj za komunikaciju stalno je uzrokovao probleme. Silikatni kristali morali su biti izrezani i spojeni posve precizno; zatim bi samo kratko radili kako treba prije nego što bi se dezintegrirali zbog preopterećenja. Postajali su beskorisni ako bi se u njima pojavila makar i najmanja pukotina. C'tair je upotrijebio taj uređaj četiri puta da bi stupio u kontakt s bratom, a poslije svakoga od njih morao je naporno opet rezati i podešavati nove kristale. C'tair je uspostavio oprezne veze s crnom burzom koja ga je snabdijevala onim što mu je bilo potrebno. Zabranjeni silikatni kristali nosili su lažna, laserski urezana, dopuštenja nadzornog vijeća. Oduvijek dovitljivi, trgovci crne burze imali su svoje načine da krivotvore ove oznake i upisivali su ih svuda, otežavajući na taj način nastojanja okupacijskih snaga da održe nadzor. I uz to, trudio se imati što manje posla s tajnim prodavačima, ne bi li tako smanjio rizik da bude uhvaćen... ali na taj način je ograničavao broj razgovora s bratom. C'tair je stajao iza barikade s ostalim uznemirenim, znojnim ljudima koji su se uporno trudili da ne prepoznaju jedni druge. Gledao je ispred sebe duž poda špilje koji se pružao sve do konstrukcijskih gradilišta gdje se nalazio djelomično završen kostur astrobroda. Iznad njihovih glava, dijelovi projektiranog neba bili su u tami i oštećeni, a Tleilaxi nisu pokazivali nikakvu namjeru da ih poprave. Reflektori na suspenzorima i zvučnici
lebdjeli su iznad gomile dok su okupljeni čekali obavijesti i daljnje upute. Nitko nije htio ništa pitati i nitko nije želio ništa čuti. "Ovaj astrobrod je rađen prema neodobrenom modelu Verniusa", razlijegao se iz lebdećih zvučnika glas, odbijajući se o okolne stijene. Bilo je nemoguće odrediti spol osobe koja je ovo govorila. "On ne odgovara mjerilima religijskog vijeća. Vaši tleilaxaški majstori vraćaju se prethodnom modelu te stoga treba odmah rastaviti ovu letjelicu." Okupljeni se stadoše zbunjeno došaptavati. "Građu treba sačuvati i odrediti nove radne ekipe. Proizvodnja opet počinje za nekoliko dana." C'tairov mozak groznièčavo je radio dok su organizatori u smeđim odorama stupali između okupljenih, sastavljajući ekipe. Kao sin veleposlanika imao je pristup informacijama koje nisu bile dostupne njegovim vršnjacima. Znao je da su stariji modeli astrobroda imali znatno manji prostor za skladištenje tereta i da su bili manje djelotvorni. Kakve su religijske primjedbe osvajači mogli imati na povećanje zarade? Što Tleilaxi dobivaju upotrebom manje djelotvornih svemirskih transportera? A onda se sjetio priče koju mu je ispričao njegov otac veleposlanik u jedno sretnije vrijeme — priče o tome da stari Car Elrood nije bio zadovoljan ovom novinom, jer će ona smanjiti njegov prihod od poreza. Djelići su se počeli uklapati. Kuća Corrino dala je prerušene trupe Sardaukara da osiguraju nadzor nad stanovnicima Ixa. C'tair je shvatio da vraćanjem na stari model astrobroda Tleilaxi namjeravaju platiti Caru za njegovu vojnu podršku. Kotači unutar kotača unutar kotača... Osjetio je mučninu. Ako je to bilo točno, onda je posrijedi potpuno nevažan razlog, a zbog njega je izgubljeno toliko života, uništena je slavna tradicija Ixa, zbačena je jedna plemićka obitelj i iz temelja izmijenjen način života na jednom planetu. Bio je bijesan na sve umiješane — čak i na Earla Verniusa koji je trebao ovo predvidjeti i poduzeti korake kako ne bi navukao sebi na vrat tako jake neprijatelje. Poziv na posao stigao mu je preko PA sustava. C'tair je dobio zaduženje da se pridruži ekipama suboida koje će rastaviti djelomično završen brod i odložiti sačuvane dijelove u špiljske radionice. Nastojao je zadržati bezizražajan izraz lica dok je rukovao konstrukcijskim laserom i odvajao komponente, brišući usput znoj iz tamne kose. Žudio je za tim da laserom napadne Tleilaxe. Ostale ekipe odvajale su nosače i ploče, slažući ih za izgradnju sljedećeg modela. Dok je oko njega sve odzvanjalo, C'tair se sjećao boljih, mirnijih vremena, kada je stajao sa D'murrom i Kaileom na palubi za promatranje. Činilo mu se da je to bilo tako davno. Gledali su kako Navigator izvodi posljednji novi astrobrod iz špilje. Možda će to biti posljednji takav ikada izgrađeni brod... osim ako C'tair ne doprinese da se zbace ovi uništitelji. Veličanstveni brod postupno je nestajao, a odzvanjajući zvuci i kemijski mirisi bili su užasni. Zar su suboidi cijelo vrijeme obavljali ovakve poslove? Ako je to točno, mogao je zamisliti koliko su samo bili
nezadovoljni i zašto su počeli razmišljati o pobuni. Međutim, C'tair nije mogao povjerovati da su radnici pokrenuli sve to nasilje. Je li sve ovo bilo dio carevog plana? Da se uništi Kuća Vernius spriječi napredak? Gdje i kako su Bene Tleilaxi ušli u igru, C'tair nije bio siguran. Od svih rasa, oni su bili najomraženija u Galaktici. Elrood je nesumnjivo mogao naći koliko je htio Velikih Kuća spremnih da poduzmu operacije na Ixu, ne narušivši pri tom ekonomiju Carstva. Što je još mogao imati u planu Padišah Car s ovim vjerskim fanaticima? Zašto je samo prljao ruke njima? C'tair je s gađenjem gledao druge promjene u špilji, modifikacije pogona, dok je nastavljao raditi na rastavljanju astrobroda. Novi tleilaxaški gospodari bili su vrlo zaposleni mali stvorovi, uvijek su nekuda zagonetno žurili, organizirali tajne operacije u najvećim strukturama na Ixu, zatvarali prethodno otvorene pogone, zatamnjivali prozore, podizali ograde pod naponom i postavljali minska polja. Osiguravajući svoje prljave, male tajne. C'tair si je dao zadaću razotkriti sve te tajne, bez obzira na trud i na vrijeme koji će mu za to biti potrebni. Tleilaxi moraju pasti... 51. Konačno pitanje: Zašto postoji život? Odgovor: Života radi. ANONIMUS, vjerojatno Zensunni porijekla. DVIJE ČASNE MAJKE stajale su i razgovarale na golom brežuljku: jedna stara, jedna mlada. Iza oblaka, sve slabije sunce, Laoujin, bacalo je niz obronak dugačke sjene njihovih prilika odjevenih u crne odore s kapuljačama. Tijekom stoljeća, nebrojene druge Časne Majke stajale su na istom tom mjestu, pod istim suncem, razmatrajući ozbiljne stvari, važne u njihovim vremenima. Da su dvije žene to željele, mogle su osluhnuti te ranije razgovore pomoću Drugih Sjećanja. Časna Majka Anirul Sadow Tonkin odlazila je na takva putovanja kroz sjećanja češće nego većina drugih; svaki slučaj bio je samo jedan mali korak po dugom, dugom putu. Tijekom protekle godine pustila je da joj brončanosmeđa kosa poraste, tako da su joj sada kovrče dopirale do uske brade. U podnožju brežuljka podizana je jedna bijela zgrada. Poput pčela radilica, radnice, od kojih je svaka bila upućena u cjelokupan plan, upravljale su teškom opremom, pripremajući se da podignu krovne module. Rijetkim posjetiteljima sa strane, Wallach IX, sa svojim benegesseritskim bibliotekama i školama, uvijek se činio isti, ali Sestrinstvo se cijelo vrijeme prilagođavalo da bi preživjelo, stalno je nešto mijenjalo, stalno je raslo. "Rade presporo. Trebali su već završiti", reče Anirul, protrljavši čelo; u posljednje vrijeme mučile su je kronične glavobolje. S približavanjem Mohiaminog porođaja, Aniruline odgovornosti kao Kwisatz Majke postajale
su sve veće. "Shvaćate li koliko je malo dana preostalo do dolaska tog novorođenčeta na svijet?" "Ne krivi nikoga osim sebe, Anirul. Ti si tražila da ovo ne bude obično rodilište", otresito primijeti Vrhovna Majka Harishka. Kwisatz Majka porumeni i skrene pogled. "Sve Sestre znaju koliko je ono važno. Mnoge od njih slute da ovdje nije riječ samo o još jednom djetetu koje će se izgubiti u mreži naših programa uzgajanja. Nekoliko njih čak je spomenulo Kwisatza Haderacha." Anirul gurne pramen brončane kose iza uha. "To je neizbježno. Sve Sestre znaju za naš san, ali samo nekoliko sluti koliko je blizu njegovo ostvarenje." Namjestila je suknje i sjela na meku travu brežuljka. Pokazala je prema građevini, s koje su dopirali jasni zvuci obavljanja radova. "Mohiam bi trebala roditi za sedam dana, Vrhovna Majko. A zgrada još nije ni pod krovom." "Završit će se, Anirul. Smiri se. Daju sve od sebe i izvršavaju sve tvoje zapovijedi." Anirul se načas trgla kao da ju je netko pljusnuo, a zatim se pribrala. Vidi li Vrhovna Majka u meni samo neobuzdanu i nepromišljenu djevojku? Možda je imala prevelike zahtjeve glede ove građevine, zbog čega ju je Vrhovna Majka ponekad promatrala s izvjesnim negodovanjem. Je li ljubomorna što su glasovi Drugih Sjećanja izabrali mene da vodim jedan takp ambiciozan program? Uzima li mi za zlo moje znanje ? "Odnosite se prema meni kao da sam mnogo mlađa nego što jesam", primijeti Anirul, iako joj glasovi nisu savjetovali da to kaže. Vrlo mali broj pripadnica reda Bene Gesserit nosio je u sebi toliko breme povijesti kao ona. Vrlo malom broju bile su poznate sve makinacije, svaki korak programa Kwisatz Haderach, svaka pogreška ili uspjeh tijekom tisućljeća, svako skretanje u planu, tijekom više od devedeset naraštaja. "Posjedujem znanje potrebno za uspjeh." Vrhovna Majka se namršti na nju. "Onda imaj malo više povjerenja u našu Mohiam. Rodila je Sestrinstvu već devet kćeri. Vjerujem da je u stanju sama izabrati trenutak kada će se poroditi, čak i odgoditi trudove ako je to potrebno." Pramen oštre kose oslobodi se i zaleprša preko staričinog obraza. "Njena uloga u ovome mnogo je važnija od bilo kakvog rodilišta." Anirul izazovno odgovori na njezin prijekorni ton. "Točno. Ne smijemo dopustiti da dođe do još jedne pogreške, kao što je bila posljednja." Čak ni jedna Časna Majka nije bila u stanju upravljati svim pojedinostima embrionalnog razvoja. Zahvaljujući kontroli nad unutrašnjim procesima mogle su podesiti vlastiti metabolizam, ali ne i metabolizam djeteta. Izbor spola djeteta spadao je u podešavanje majčine kemije, jer je pretpostavljao odabir određenog jajašca i sperme koji će se sjediniti. Ali kada zigot jednom počne rasti u materici, potomak praktično bio prepušten sebi, jer je time započeo proces odvajanja od majke.
Anirul reče: "Osjećam da će ova kćerka biti od ogromne važnosti — stožerna točka." Odozdo se začuje nekakav snažan udar, i Anirul napravi grimasu. Jedan dio krova se urušio u unutrašnjost zgrade, i Sestre radnice odmah pohitaše ispraviti pogrešku. Vrhovna Majka promrmlja kletvu. Zahvaljujući ogromnom zalaganju, rodilište je bilo završeno na vrijeme. Kwisatz Majka Anirul hodala je nervozno gore-dole. Svega nekoliko sati prije termina porođaja radnice i roboti konačno su priveli posao kraju. Unijeta je i povezana medicinska oprema. Sjajne kugle, kreveti, deke... čak i topli plamen koji je dopirao iz starinskog ognjišta što ga je Mohiam zatražila. Dok su Anirul i Harishka obavljale inspekciju zgrade koja je još mirisala na prašinu i materijale od kojih je bila izgrađena, zastale su da pogledom isprate bučni ulazak motorizirane nosiljke na kojoj se nalazila ogromna Gaius Helen Mohiam. Sjedila je, sva napeta, podnoseći već prilično česte trudove. Dopratile su je Časne Majke i medicinske pomoćnice odjevene u bijelo, brbljajući uzbuđeno. "Ovo je bilo, Vrhovna Majko u zadnji tren", reče Anirul. "Ne sviđa mi se kad prolazim kroz dodatni stres kada me već ionako čeka težak zadatak." "Slažem se", odgovori Harishka. "Sestre će biti ukorene zbog sporosti. Premda, da su tvoji planovi bili manje ambiciozni..." Nije dovršila misao. Ne obazirući se na Vrhovnu Majku, Anirul je razgledala kako je sređena i ukrašena prostorija. Primijetila je puno složenih umetaka od slonovače, bisere i razne rezbarije. Možda se trebalo više usredotočiti na funkcionalnost umjesto na ekstravaganciju... Harishka prekriži tanke ruke preko grudi. "Ovo novo rodilište ne razlikuje se mnogo od onog koje smo već imali. Je li zaista bilo neophodno?" "Nije točno da se ne razlikuje", odgovori Anirul. Porumenjela je, ali je uspjela u nakani da joj riječi ne zazvuče kao da se brani. "Staro rodilište jednostavno više nije bilo dovoljno funkcionalno." Vrhovna Majka se osmjehne; shvaćala je ona potrebu za neukaljanom zgradom, u kojoj neće biti starih sjećanja i duhova. "Anirul, pomoću naše Missionarie Protective manipuliramo praznovjerjem zaostalih naroda... ali mi Sestre ne bismo smjele biti praznovjerne." Anirul je dobroćudno primila ovu opasku. "Uvjeravam vas, Vrhovna Majko, da je ta optužba neosnovana." Bademaste oči stare žene zasjaše. "Ostale Sestre govore kako smatraš da je stara dvorana za porođaj ukleta i da je to bio uzrok deformiteta prvog djeteta... i njegove tajanstvene smrti." Anirul se ispravi.
"Teško da je ovo pravi trenutak za razgovor o tim stvarima, Vrhovna Majko." Obuhvatila je pogledom užurbane pripreme: Mohiam su prebacili na stol za rađanje. Sestre su prinosile tople ručnike od kartan tkanine, tekuće pripravke, jastuke. Monitori inkubatora treptali su na zidu. Vrhunske babice stajale su u pripravnosti, spremne za nepredviđene komplikacije. Mohiam je djelovala sasvim sabrano na svom ležaju, s mislima okrenutim prema sebi. Meditirala je. Anirul je, međutim, primijetila koliko djeluje staro, kao da su i posljednji ostaci mladosti iscijeđeni iz nje. Harishka spusti žilavu ruku na Anirulinu u neočekivanom iskazivanju prisnosti. "Svi smo mi podložni svojem primitivnom praznovjerju, ali moramo ovladati njime. Trenutno je tvoja jedina briga to dijete. Sestrinstvu je potrebna zdrava kćerka koju čeka značajna budućnost." Medicinsko osoblje provjerilo je opremu i zauzelo položaje oko Mohiam koja je klonula na krevet, duboko dišući; obrazi su joj bili rumeni od naprezanja. Dvije babice postavile su je u pradavni položaj za rađanje. Pjevušila je za sebe, dopustivši da joj licem mine tek trenutna nelagodnost dok su je pohodili sve jači trudovi. Stojeći sa strane, ali tako da joj ništa nije moglo promaknuti, Anirul je razmišljala o onome što joj je Vrhovna Majka upravo rekla. Anirul se potajno posavjetovala s jednim majstorom Feng Shuia oko starog rodilišta. Izborani starac, teranskih crta lica, ovladao je pradavnom Zensunni filozofijom koja je smatrala da arhitektura, raspored namještaja i potpuno svrsishodno korištenje boja i svjetlosti doprinose dobrobiti onih koji borave u određenom prostoru. Mudro kimnuvši glavom, izjavio je da je staro zdanje nepravilno okrenuto i pokazao je Anirul što treba napraviti. Preostalo je svega mjesec dana do očekivanog poroda, i Kwisatz Majka nije imala ni trenutka za gubljenje. Dok je sada promatrala obilje svjetlosti koja je padala na Mohiamin krevet, dopirući kroz prozore i otvore na krovu, a ne iz umjetnih sjajnih kugli, Anirul je uvjeravala sebe da nije bila 'praznovjerna'. Feng Shui je smatrao da se svaki čovjek treba na pravi način povezati s prirodom i da treba i te kako biti svjestan svoje okoline — a ta je filozofija, konačno, bila vrlo slična benegesseritskom pogledu na svijet. Previše toga zavisilo je od ovog jednog rođenja. Ako je postojala prilika, makar majušna, Anirul nipošto nije željela imati udjela u njenom neprihvaćanju. Iskoristivši moć koju joj je donosio njezin položaj, zatražila je novo rodilište koje je trebalo izgraditi prema preporukama majstora Feng Shuia. Potom je udaljila starca, kako bi ostale Sestre mislile da je on bio samo gostujući vrtlar. Primakla se Mohiaminom krevetu, zagledavši se u svog pacijenta kako se vrijeme porođaja približavalo. Anirul se nadala da je starac bio u pravu. Ova kćerka bila je njihova posljednja, najbolja prilika. Sve je bilo brzo gotovo, kada se Mohiam odlučila usredotočiti na to. Uporni plač ispunio je prostoriju i Anirul je podigla savršenu djevojčicu u zrak kako bi je
Vrhovna Majka vidjela. Čak su i glasovi Drugih Sjećanja zaklicali u znak pobjede. Svi su sjali od ponosa, oduševljeni dugo očekivanim rođenjem. Uznemireno dijete mlataralo je nožicama i mahalo ručicama. Sestre su ručnicima očistile dijete i majku i dale Mohiam da se napije soka kako bi obnovila izgubljenu tekućinu. Anirul joj je predala dijete. I dalje teško dišući od pretrpljenih napora, Mohiam uze djevojčicu i pogleda je, a onda joj lice ozari ponosan osmijeh. "Ovo dijete dobit će ime Jessica, što znači 'bogatstvo'", ponosno objavi Mohiam, i dalje zadihano. Kada su se ostale Sestre udaljile, Mohiam se zagleda u Anirul i Harishku koje su stajale uz nju. Usmjerenim šapatom koji su samo one mogle čuti, ona reče: "Znam da je ovo dijete dio programa Kwisatz Haderach. Glasovi Drugih Sjećanja su mi to rekli. Imala sam viziju, i poznata mi je užasna budućnost ako zakažemo s njom." Anirul i Vrhovna Majka izmijeniše poglede pune nelagodnosti. Harishka joj odgovori također šapatom, gledajuđi ispod oka, kao da se pobojala da će ovo spontano otkriće možda oslabiti vlast Kwisatz Majke nad programom. "Naređujem ti da o tome šutiš. Tvoje dijete bit će baka Kwisatza Haderacha." "Slutila sam", Mohiam klonu natrag na jastuk da razmisli o veličini onoga što joj je upravo bilo potvrđeno. "Tako brzo..." Ispred zgrade odjeknuše pljesak i klicanje, jer se vijest o rođenju brzo raširila po područjima za obuku. Balkoni iznad bibliotečnih enklava i odaja za rasprave ispuniše se akilotkinjama i nastavnicama koje su proslavljale sretan događaj, iako ih je samo šačica bila upoznata s pravim značajem ovog djeteta u programu uzgajanja. Gaius Helen Mohiam preda dijete babicama, odbivši stvoriti bilo kakvu vrstu roditeljske vezanosti, jer je red Bene Gesserit to zabranjivao. Iako je sačuvala pribranost, osjećala se iscrpljena, umorna do srži i stara. Ova Jessica bila je deseto dijete koje je podarila Sestrinstvu. Nadala se da su njezine dužnosti vezane za rađanje djece napokon završile. Pogledala je mladu Časnu Majku Anirul Sadow Tonkin. Kako bi mogla učiniti nešto još više od ovoga? Jessica... Njihova budućnost. Zaista sam sretna što imam udjela u ovom trenutku, pomisli Anirul dok je promatrala iscrpljenu majku. Učinilo joj se čudno što je od svih sestara koje su radile na ispunjenju ovog cilja tijekom tisuća godina i koje su sada uzbuđeno promatrale iz Drugih Sjećanja, upravo ona bila ta koja je nadgledala Jessicino rođenje. Anirul će osobno voditi to dijete tijekom godina obuke prema kritičnom i važnom spolnom sjedinjenju do koga će morati doći, kako bi bio učinjen pretposljednji korak u ovom programu super-bića. Umotana u deku, djevojčica je konačno prestala plakati i sada je spokojno ležala u sigurnoj toplini svog zatvorenog krevetića. Žmirkajući kroz zaštitni plaz, Anirul si je pokušala predočiti kako će Jessica izgledati
kada odraste. Zamišljala je kako se djetetovo lice izdužuje i sužuje, i kako ona postaje na kraju visoka gospa velike ljepote, kraljevskih crta lica naslijeđenih od oca baruna Harkonnena, punih usana i glatke kože. Barun nikada neće sresti svoju kćer niti saznati njezino ime, jer to će biti jedna od najčuvanijih tajni reda Bene Gesserit. Jednog dana, kada Jessica stasa, bit će joj zapovjeđeno da rodi kćer, i to dijete mora biti predstavljeno sinu Abulurda Harkonnena, barunovog najmlađeg polubrata. U ovom trenutku Abulurd i njegova žena imali su samo jednog sina, Rabbana - ali Anirul je radila na tome da dobiju još djece. To će povećati vjerojatnost da jedno muško dijete doživi zrelo doba; također će poboljšati izbor gena i osnažiti izglede za dobro seksualno vremensko usklađenje. Nepregledna slagalica stajala je sasvim jasna pred Anirul. Svaki njezin dio bio je poseban događaj u nevjerojatnom programu križanja reda Bene Gesserit. Sada je bilo potrebno da samo još nekoliko djelića sklizne na svoje mjesto, i rodit će se stvarni Kwisatz Haderach od krvi i mesa svemoćni muškarac koji će premostiti prostor i vrijeme, oruđe nad kojim će vlast imati Bene Gesserit. Anirul se upitala, kao i mnogo puta do tada, iako se nije usuđivala da o tome progovori, hoće li jedan takav muškarac moći potaći Bene Gesserit da opet pronađe istinski religijski zanos, kao što je bio fanatizam križarske obitelji Butler. Što ako ga ostali počnu štovati kao boga? Pomisli samo, reče ona u sebi, Red Bene Gesserit - koji je koristio religiju samo radi upravljanja drugima - na kraju podliježe vlastitom mesijanskom vođi. Sumnjala je da bi se to ikada moglo dogoditi. Časna Majka Anirul izađe iz prostorije i krene pridružiti se slavlju ostalih Sestara. 52. Najsigurniji način da se sačuva neka tajna je uvjeriti ljude kako već znaju odgovor. Pradavna slobodnjačka mudrost. "KYNESE, mnogo si postigao", reče jednooki Heinar dok su njih dvojica sjedila na stjenovitom ispustu iznad sieča. Naib se sada odnosio prema njemu kao prema sebi ravnom, čak i s prekomjernim poštovanjem. Kynes se u međuvremenu prestao prepirati sa Slobodnjacima pustinje svaki put kada bi ga oslovili s 'umma' — 'prorok'. On i Heinar gledali su bakreni zalazak sunca čiji se sjaj razlijevao preko prostranog polja dina Velikog Erga. Vrlo daleko, pramenasta izmaglica počivala je povrh obzora, posljednji ostaci pješčane oluje koja je protutnjala prethodnog dana. Snažni vjetrovi očistili su sve s dina, istrljali njihove površine, preoblikovali krajolik. Kynes se oslonio o grubu stijenu, pijuckajući oporu začinsku kavu.
Primijetivši da se njezin muž sprema izaći izvan sieča, trudna Frieth pohitala je za dvojicom muškaraca koji su se uputili da požele suncu sretan put do sutrašnjeg dana. Između njih se sada na jednoj ravnoj kamenoj ploči nalazio ukrašeni mesingani servis za kavu. Donijela ga je Frieth, zajedno s raznim kolačićima od sezama koji su se drobili u ustima, a koje je Kynes toliko volio. Kada se sjetio da joj se zahvali na pažnji, Frieth je već zamakla natrag u špilje, poput sjene. Poslije nekoliko dugih trenutaka, Kynes rastreseno kimne glavom na Naibovu primjedbu. "Da, mnogo sam postigao, ali me još čeka dosta posla." Razmišljao je o nevjerojatno složenim planovima koje je trebalo ostvariti da bi se ispunio njegov san o ponovnom rođenju Dine; to ime planeta bilo je malo poznato u Carstvu. Sada je jako rijetko razmišljao o starom Caru — njegovi prioriteti, ono što mu je bilo najvažnije u životu, bitno su se izmijenili. Kynes nikada više ne bi mogao biti puki carski planetolog — ne nakon svega kroz što je prošao s ovim pustinjskim narodom. Heinar uhvati prijatelja za ruku. "Smatra se da je zalazak sunca vrijeme za razmišljanje i procjenjivanje. Da vidimo što smo sve to učinili, kako nas prazna struja budućnosti ne bi svladala. Na ovom planetu boraviš tek nešto malo više od godinu dana, a već si pronašao novo pleme, novu ženu." Heinar se osmjehne. "A uskoro ćeš imati i novo dijete, možda sina." Kynes mu uzvrati osmijeh pun čežnje. Freith je bila pri kraju trudnoće. Bio je pomalo iznenađen što je uopće ostala u drugom stanju, jer je vrlo često izbivao. I dalje nije bio siguran kako bi se trebao ponašati kao budući otac. Nije u ovom pogledu imao nikakva iskustva. Nikada do sada nije o tome čak ni razmišljao. Međutim, rođenje djeteta odlično će se uklopiti u sveopći plan koji je imao za ovaj nevjerojatni planet. Kada odraste, njegovo dijete nastavit će voditi Slobodnjake još dugo nakon Kynesa, moći će nastaviti započeti posao. Za ostvarenje glavnog plana bit će potrebna stoljeća. Kao planetolog, morao je razmišljati na duge staze, a Slobodnjaci nisu imali tu naviku — premda su se, ako se ima u vidu njihova duga, teška prošlost, već trebali na to naviknuti. Pustinjski narod imao je usmenu povijest koja je sezala tisućama godina unatrag, priče koje su se pričale u sieču, opisujući njihova beskrajna lutanja od jednog do drugog planeta. Ovaj narod bio je porobljivan i proganjan, sve dok se konačno nije skrasio ovdje gdje nitko drugi nije mogao opstati. Slobodnjački način života bio je konzervativan, malo što se mijenjalo od jednog naraštaja do drugog, i ovi ljudi nisu bili navikli vidjeti širu perspektivu napretka. Pretpostavivši da se njihova okolina ne može promijeniti, postali su njeni sužnji, umjesto da budu njeni gospodari. Kynes se nadao da će sve to izmijeniti. Napravio je svoj veliki plan, uključujući tu i okvirni vremenski raspored sađenja biljaka i prikupljanja vode, jer je to bio kamen temeljac
željenog uspjeha. Hektar za hektarom, Dina će biti preoteta iz pogubnih stega pustinje. Njegove ekipe Slobodnjaka krstarile su površinom. Uzimali su dijelove kore iz Velikog Bleda, geološke uzorke iz Malog Erga i Pogrebne Doline — ali ipak su mnogi čimbenici teraformiranja i dalje bili promjenjive nepoznanice. Djelići su se svakodnevno uklapali. Kada je poželio pouzdanije karte površine planeta, začudio se saznavši da Slobodnjaci već imaju podrobne topografske karte, čak i nalaze meteoroloških promatranja. "Zašto ranije nisam sve to mogao dobiti?" upitao je Kynes. "Bio sam carski planetolog, a karte napravljene na temelju satelitskih snimaka koje sam dobio bile su vrlo neprecizne." Stari Heinar mu se nasmiješi, zaškiljivši svojim jednim okom. "Plaćamo poveći mito Svemirskom Cehu kako nas ne bi detaljno nadgledao. Cijena je visoka, ali su Slobodnjaci slobodni — a Harkonneni tapkaju u mraku, zajedno s ostatkom Carstva." Kynes je u početku bio zapanjen a zatim jednostavno zadovoljan, što je dobio glavninu geografskih informacija koje su mu bile potrebne. Odmah je uputio trgovce da stupe u vezu s krijumčarima i nabave sjeme otpornih pustinjskih biljaka, dobivenih genetskim inženjeringom. Morao je projektirati i izgraditi cijeli jedan ekosustav ni iz čega. Na velikim sastancima vijeća, Slobodnjaci su pitali svog novog 'proroka' kada bi moglo doći do sljedećeg koraka, koliko će dugo trajati svaki pojedinaèan proces, kada će Dina biti zelena i bujna. Kynes je izvršio proračune i pažljivo provjerio dobivene vrijednosti. Poput učitelja koji odgovara djetetu što je postavilo besmisleno jednostavno pitanje, Kynes je slegao ramenima i rekao im: "Potrajat će negdje između tristo i petsto godina. Možda čak i malo više." Pojedini Slobodnjaci zastenjaše u očajanju, dok su ostali stoički saslušali Ummu, a potom se bacili na posao koji im je on odredio. Od tri do pet stotina godina. Dugoročno razmišljanje, koje nadilazi njihov životni vijek. Slobodnjaci su morali izmijeniti svoj način života. Nesuđeni ubojica Uliet žrtvovao se za ovog čovjeka, jer mu je Bog poslao viziju. Od tog trenutka Slobodnjaci su bili uvjereni da Kynesa nadahnjuje Bog. Trebao je samo uprijeti prstom, i svaki Slobodnjak u sieču učinio bi ono što bi planetolog od njega zatražio. Netko drugi iskoristio bi toliku moć za razne stvari. Međutim, Pardot Kynes jednostavno ju je prihvatio kao nešto sasvim obično i nastavio obavljati svoj posao. On je zamišljao budućnost iz perspektive eona i svjetova, a ne pojedinaca ili malih parcela zemljišta. Dok je sunce zalazilo za pijesak u mesinganoj simfoniji boja, Kynes je ispio začinsku kavu pa nadlakticom prešao preko brade boje pijeska. Usprkos onome što je Heinar rekao, bilo mu je teško smireno razmišljati o protekloj godini... Njegovu pažnju zaokupljali su zahtjevi budućih stoljeća koji su mu se činili daleko značajniji.
"Heinare, koliko ukupno ima Slobodnjaka?" upita on, zagledan preko mirne, otvorene pustinje. Čuo je priče o mnogim drugim siečima, vidio je izolirane Slobodnjake u harkonnenskim gradovima i selima... ali su mu oni sličili na duhove nekakve ugrožene vrste. "Koliko ih je na cijelom svijetu?" "Želiš li da se prebrojimo, Umma Kynese?" upita Heinar, ne s nevjericom, već samo da bi se uvjerio da je pravilno shvatio nalog. "Potrebno mi je znati koliko vas je da bih valjano napravio plan za teraformiranje. Moram znati koliko imamo radnika na raspolaganju." Heinar ustane. "Bit će učinjeno. Prebrojat ćemo sieče i ljude u njima. Poslat ću pješčane jahače u sve zajednice, i ubrzo ćemo ti priopćiti koliko nas je." "Hvala." Kynes podigne šalicu, ali prije nego što je stigao podići posude, Freith je izjurila iz sjena špilje — vjerojatno je tamo čekala da završe — i pokupila dijelove servisa za kavu. Trudnoća je nimalo nije usporila. Prvi popis slobodnjačkog stanovništva, pomisli Kynes. Izuzetna prilika. Sjajna pogleda i sav nestrpljiv, Stilgar je sljedećeg jutra došao u Kynesove špiljske odaje. "Pripremamo se za dugo putovanje, Umma Kynese. Daleko na jug. Idemo ti pokazati neke važne stvari." Nakon što se oporavio od rane nanijete harkonnenskim nožem, Stilgar je postao jedan od najodanijih Kynesovih sljedbenika. Izgleda da mu se povećao ugled od kada je stupio u rodbinske odnose s planetologom koji mu je postao zet. Međutim, Stilgar mu nije služio samo sebe radi već i za dobrobit svih Slobodnjaka. "Koliko će to putovanje potrajati?" stane se raspitivati Kynes. "I kuda idemo?" Mladić razvuče usta u široki osmijeh, pri čemu mu zasvjetlucaše bijeli zubi. "Iznenađenje! Ovo je nešto što moraš vidjeti, jer inače ne bi povjerovao. Razmišljaj o tome kao o daru koji ti dajemo." Zainteresiran, Kynes pogleda prema niši u kojoj je radio. Ponijet će bilježnicu kako bi dokumentirao ovo putovanje. "Ali koliko će trajati?" "Dvadeset udaraca", odgovori Stilgar jedinicama mjere duboke pustinje, a zatim mu doviknu preko ramena dok je odlazio: "Daleko na jug." Kynesova žena Frieth, koja je sada već bila vrlo krupna, i dalje je provodila duge sate za tkalačkim stanom, spravljajući pustinjska odjela. Ovog jutra je Kynes popio kavu i doručkovao s njom, premda nisu puno razgovarali. Frieth ga je samo gledala, a on je imao dojam da baš ništa ne razumije. Žene Slobodnjaka kao da su imale svoj zaseban svijet, vlastito posebno mjesto u društvu ovih stanovnika pustinje, bez ikakvog međudjelovanja kakvog je Kynes nalazio drugdje u Carstvu. Pričalo se, međutim, da žene Slobodnjaka vrijede za najžešće borce u okršajima, i da je ranjenom neprijatelju koji se nađe na milost i nemilost ovih divljih žena najbolje da sam sebi odmah prikrati muke. Nije znao odgonetnuti ni tajnu
Sayyadina, svetih žena sieča. Za sada, Kynes je vidio samo jednu od njih, odjevenu u dugačku, crnu odoru sličnu onima koje su nosile Časne Majke reda Bene Gesserit — ali nijedan Slobodnjak, izgleda, nije bio voljan reći mu nešto više o njima. Različiti svjetovi, različite tajne. Jednog dana možda će biti zanimljivo, pomisli Kvnes, napraviti podrobnu sociološku studiju o tome kako različite kulture reagiraju i kako se prilagođavaju na izuzetno neugodna okruženja. Pitao se što gruba stvarnost jednog svijeta može učiniti prirodnim nagonima i tradicionalnoj ulozi spolova. Ali već je ionako imao posla preko glave. Osim toga, on je bio planetolog, a ne sociolog. Završivši obrok, Kynes se nagne naprijed i poljubi svoju slobodnjačku suprugu. Osmjehnuvši se, blago ju je potapšao po oblom trbuhu ispod odore: "Stilagar kaže da moram poći s njim na put. Vratit ću se što prije budem mogao." "Koliko dugo?" počne se ona raspitivati, razmišljajući o skorom rođenju djeteta. Kynes je očito, opsjednut dalekosežnim događajima na ovom planetu, izgubio iz vida porođaj te ga je zaboravio uklopiti u svoje planove. "Dvadeset udaraca", odgovori, premda nije bio baš siguran koliku udaljenost to podrazumijeva. Frieth podigne obrve u nijemom iznenađenju, zatim spusti pogled i počne sklanjati suđe od doručka. "Čak i najduže putovanje može proći brže kada je srce zadovoljno."U njenom glasu nazirao se tek tračak razočaranja. "Čekat ću da se vratiš, mužu moj." Načas je oklijevala, a onda doda: "Odaberi dobrog crva." Kynes nije shvatio što je pod tim podrazumijevala. Nekoliko trenutaka kasnije, Stilgar i jedanaestorica drugih mladih Slobodnjaka izađoše u punoj pustinjskoj opremi i povedoše Kynesa uskim prolazima najprije naniže, a onda izvan planinskog masiva, na ogromno more pijeska koje se pružalo prema zapadu. Kynes se malo zabrinuo. Suho prostranstvo pred njima činilo mu se beskonačno i preopasno. Bilo mu je drago što nije sam. "Idemo ispod ekvatora, Umma Kynese, tamo gdje mi Slobodnjaci imamo druge zemlje, naše vlastite tajne projekte. Vidjet ćeš." Kynes raširi oči; čuo je samo mračne i užasne priče o nenastanjivim južnim područjima. Zagledao se u zloslutnu daljinu dok je Stilgar na brzinu provjeravao planetologovo pustinjsko odijelo, zatežući vezove i podešavajući filtre onako kako je on smatrao je ispravno. "Ali kako ćemo putovati?" Znao je da sieč posjeduje letjelicu, ali sasvim malu, tako da ni izdaleka nije mogla ponijeti ovoliko ljudi. Stilgar se zagleda u njega kao da nešto iščekuje. "Jahat ćemo, Umma Kynese."Pokazao je prema mladiću koji je jednom davno vratio ranjenog Stilgara u sieč Kynesovim kolima. "Ommun će ovog dana postati jahać crva. To je veliki događaj u našem narodu."
"Uvjeren sam da je", odgovori Kynes, osjetivši kako ga golica silna znatiželja. Odjeveni u kamuflažne kombinezone boje pustinje, Slobodnjaci stupiše na pijesak u koloni po jedan. Ispod su nosili pustinjska odijela, a na nogama temag čizme. Njihove oči plave poput indiga zurile su iz daleke prošlosti. Jedna tamna prilika odjurila je naprijed duž prijevoja dine, ostavivši nekoliko stotina metara za sobom ostatak skupine. Zatim je izvadila nekakav dugačak, taman štap i zabila ga u pijesak, pa stala prebirati po kontrolama dok Kynes konaèno nije začuo ritmičko lupanje. Planetolog je već imao prilike vidjeti nešto slično tijekom mučnog lova na crva, koji je upriličio Glossu Rabban. "Tako pokušava domamiti crva?" upita Kynes. Stilgar kimne glavom. "Ako bude Božja volja." Kleknuvši na pijesak, Ommun izvadi nekakav pribor umotan u tkaninu. Razvrstao ga je i uredno poredao. Dugačke gvozdene kuke, oštre ostane i namotaje konopca. "Što on to radi?" upita Kynes. Udarač je slao pravilne udare kroz pijesak. Četa Slobodnjaka je čekala, noseći opremu i zalihe. "Dođi. Moramo biti spremni za dolazak Shai-Huluda", reče Stilgar, gurnuvši usput planetologa kako bi ovaj pošao za njim dok su se postrojavali na sprženim dinama. Slobodnjaci su šaputali između sebe. Uskoro je Kynes razabrao nešto što je samo jednom do tada iskusio, nezaboravno šištanje, nadolazeću grmljavinu približavanja crva koga je neodoljivo privlačilo jako kucanje udarača. Ommun je kleknuo na vrhu dine, čvrsto stegnuvši kuke i ostane. Njegovi suplemenici čekali su na prijevoju obližnje dine. "Eno ga. Vidiš li ga?" upita Stilgar, s naporom potiskujući uzbuđenje. Pokazao je u pravcu juga gdje se pijesak uzburkao kao da se kakav ogroman podzemni bojni brod uputio ravno prema udaraču. Kynes nije znao što se događa. Zar se Ommun namjeravao boriti protiv te ogromne zvijeri? Da nije u pitanju nekakav obred ili žrtvovanje prije njihovog dugog putovanja preko pustinje? "Spremi se", reče Stilgar i ščepa Kynesa za ruku. "Pomoći ćemo ti na svaki mogući način." Prije nego što je planetolog stigao postaviti još neko pitanje, oko udaraca podigne se urlajući vrtlog pijeska. Ommun se malo povuče, čučne i spremi se na skok. Trenutak potom, ogromna usta pješčanog crva suknuše iz dubina i progutaše udarač. Široka prstenasta leda čudovišta izdignuše se povrh pustinje. Ommun pojuri koliko su ga noge nosile da ne bi zaostao za crvom, dok su mu stopala tonula u pijesak. Stigavši ga, bacio se na leđa nemani, lučno izvijena i podijeljena na segmente, pomažući se pri tom kukama kako bi se popeo na njih. Kynes je netremice promatrao, obuzet strahopoštovanjem, nesposoban još pojmiti što to pokušava ovaj hrabri mladić. Nije moguće da se ovo zaista događa, pomisli. To jednostavno nije moguće. Ommun zari jednu kuku u razmak između segmenata crva, a onda
snažno povuče, razdvojivši dobro zaštićene prstene i otkrivši ružičasto meso ispod. Crv se malo uzdigne kako bi zadržao osjetljiv, izloženi segment što dalje od pijeska. Ommun se uzvera i postavi još jednu kuku, raširivši što je više mogao novi segment, tako da je crv bio primoran izroniti još više iz svog tajnog svijeta ispod površine pustinje. Na najvišem dijelu leđa crva, iza ogromne glave, mladi Slobodnjak zabio je jedan štap s koga se razmotaše dugački konopci, tako da su sada visjeli niz bokove nemani. Onda se ponosno ispravio na crvu, davši ostalima znak da priđu. Klicajući, Slobodnjaci potrčaše naprijed, povevši Kynesa sa sobom. Posrtao je, trudeći se da ne zaostane. Tri mladića su se popela uz konopce, dodavši još 'tvorčevih kuka', kako su ih zvali, ne bi li zadržali crva iznad dina. Veliko stvorenje krenulo je naprijed, ali nekako zbunjeno, kao da nije moglo shvatiti zašto ga ova dosadna stvorenja gone. Trčeći usporedo s njim, Slobodnjaci su bacali gore zalihe; zavežljaji su konopcima pričvršćivani su za leđa crva. Prvi jahači ogradili su mali prostor što su prije mogli. Uz Stilgarove poticaje, iznenađeni Kynes trčao je pokraj crva koji je bio visoko iznad njega. Planetolog je mogao osjeti toplinu izazvanu trenjem koja je dolazila od ispod. Pokušao je na trenutak zamisliti kakve su to zastrašujuće kemijske tvari stvarale vatru duboko u tijelu crva. "Penji se, Umma Kynese!" poviče Stilgar, pomogavši mu da uvuče nogu u petlju na konopcu. Kynes se nespretno popeo, nalazeći oslonac za pustinjske čizme na gruboj koži crva. Penjao se i penjao. Od treperave energije Shai-Huluda gubio je dah, ali Stilgar mu je pomagao sve do samog vrha gdje su se već okupili ostali slobodnjački jahači. Napravili su grubu platformu i sjedalo za njega, neku vrstu nosiljke. Ostali Slobodnjaci su stajali, držeći svoje konopce pričvršćene za ogromnog crva kao da je kakav zauzdani konj. Kynes se sa zahvalnošću srušio na ponuđeno sjedalo i čvrsto se uhvatio za rukohvate. Ovdje gore bio je zbunjen, osjećao je kao da mu tu nije mjesto i da lako može sletjeti i nastradati pri padu. Kretanje crva izazivalo je kod njega okretanje želuca. "U normalnim okolnostima ovakva sjedala rezervirana su za naše Sayyadine", reče Stilgar. "Ali znamo da nisi obučen da jašeš Shai-Huluda, i zato će ovo biti počasno mjesto za našeg proroka. Nema ničeg sramnog u tome." Kynes zbunjeno kimne glavom i pogleda naprijed. Ostali Slobodnjaci čestitali su Ommunu koji je uspješno obavio ovaj važan obred sazrijevanja. On je sada bio uvaženi jahač crva, pravi muškarac sieča. Ommun stane povlačiti konopce i kuke, usmjeravajući crva. "Haii-ii-Joh!" Ogromno vijugavo stvorenje poleti preko pijeska prema jugu... Kynes je jahao cijelog tog dana, dok mu je suh, prašnjavi vjetar puhao u lice, a sunčeve zrake se odbijale od pijeska. Nije bilo načina ustanoviti kojom se
brzinom kreće crv, ali znao je da ona mora biti zapanjujuća. Dok je topli zrak strujao oko njega, uspijevao je namirisati svjež kisik i miris kremena koje je za sobom ostavljao crv. U nedostatku biljnog pokrivača na Dini, planetolog je shvatio da sami crvi najvjerojatnije stvaraju najveći dio atmosferskog kisika. Sve što je Kynes mogao učiniti bilo je da se drži svoje nosiljke. Nije se mogao domoći bilješki i arhive na leđima. Kakav bi to samo veličanstven izvještaj bio - premda je u srcu dobro znao da nikada neće biti u stanju Caru dostaviti informacije o ovome. Nitko osim Slobodnjaka nije znao za ovu tajnu, i tako mora ostati. Mi, zapravo, jašemo crva! Sada je imao drukčije obveze, stupio je u nove i daleko važnije saveze. Mnogo stoljeća ranije, Carstvo je postavilo stanice za biološka testiranja na strateške punktove na površini Dine. Ti pogoni su, međutim, propali. Tijekom posljednjih mjeseci Kynes ih je počeo opet aktivirati, koristeći povremeno za taj posao ono malo carskih vojnika, tek da bi stvorio privid suradnje; uglavnom su to radili njegovi Slobodnjaci. Zapanjila ih je sposobnost njegove siečke braće da se infiltriraju u sustav, sami pronalaze stvari i koriste se tehnologijom. Bili su veličanstveno prilagodljiva vrsta — a prilagođavanje je bilo jedini način da se preživi na mjestu kakva je Dina. Pod Kynesovim nadzorom Slobodnjaci su skidali opremu s izoliranih bioloških stanica, uzimali dijelove koji su im bili potrebni i odnosili ih u sieče, a zatim prijavljivali njihov nestanak ili nepopravljivi kvar. Nehajno Carstvo potom je nadoknađivalo gubitke novim uređajima kako bi promatrači na stanici mogli nastaviti svoj posao... Nakon nekoliko sati brzog putovanja preko Velike Ravnice, ogromni crv je omlitavio, očito umoran, tako da je Ommunu bilo sve teže njime upravljati. Crv je pokazivao znakove da želi zaroniti u pijesak, i bio sve spremniji da u tu svrhu riskira nadraživanje osjetljivog izloženog tkiva. Konačno je Ommun počeo potezati užad kojima je vodio neman sve dok se ova nije zaustavila iscrpljena. Četa pustinjskih jahača, zajedno s Kynesom, spremno je skliznula niz grube segmente na meki pijesak. Ommun je bacio dolje preostale zavežljaje i sjahao, pustivši konačno crva da zaroni u pijesak. Čudovište je očigledno bilo preumorno da se okrene i napadne ih. Slobodnjaci su prethodno uklonili kuke kako bi se crv, njihov Shai-Hulud, mogao oporaviti. Skupina je pohitala do obližnjeg stijenja, gdje je bilo špilja i zaklona. Kynes se iznenadio kada je vidio da je tu i jedan mali sieč koji ih je primio na noćenje, ponudivši ih hranom i druženjem. Riječ o planetologovom snu proširila se do svih tajnih staništa na Dini, i predvodnik tamošnjeg sieča odmah im je rekao da je velika čast ugostiti Umma Kynesa. Sljedećeg dana skupina je nastavila dalje na drugom crvu, a zatim na još jednom. Kynes je ubrzo shvatio što je Stilgar imao na umu kada je rekao da će putovanje potrajati 'dvadeset udaraca'. Vjetar je bio svjež, pijesak svijetao i Slobodnjaci su silno uživali u ovoj velikoj pustolovini. Kynes je sjedio na nosiljci poput samog cara,
razgledajući pustinjske predjele. Za njega su dine bile očaravajuće, no neobično jednake na raznim geografskim širinama. Prije mjesec dana Kynes je letio sam u maloj carskoj letjelici nedaleko od Heinarovog sieča, nasumce istražujući. Mala oluja skrenula ga je s kursa. Održao je kontrolu nad letjelicom i uz nalete vjetrova, ali je osjetio strah kada je pogledao dolje na otvoreni pijesak gdje je nevrijeme oribalo jedan ravan bijeli potez — bazen soli. Kynes je već i ranije viđao takve pojave, ali još nikada ovdje na Dini. Geološka formacija izgledala je poput bijelog, ovalnog zrcala, obilježavajući granice otvorenog mora od prije mnogo tisuća godina. Prema njegovoj procjeni, bazen je bio tri stotine kilometara dugačak. Osjetio je uzbuđenje pri pomisli da je u prošlosti ovaj bazen možda bio dio velikog kopnenog mora. Kynes je bio spustio letjelicu i izašao u pustinjskom odijelu, pognuvši se i škiljeći kako bi se obranio od udara prašine. Kleknuo je i zario prst u površinu od bijelog praha. Potom je stavio vrh prsta u usta, potvrdivši tako svoju pretpostavku. Gorica sol. Sada više nije bilo sumnje da je nekada na ovom svijetu bilo otvorene vode. Ali iz nekog razloga sva je nestala. Dok su ih jedan crv za drugim nosili sve dalje od ekvatora u južne dijelove pustinjskog planeta, Kynes je uočio još mnogo stvari koje su ga podsjetile na njegovo otkriće: svjetlucava udubljenja koja su mogla biti ostatci pradavnih jezera - dakle, također otvorene vode. Napomenuo je te stvari slobodnjačkim vodičima, ali oni su ih mogli objasniti jedino pomoću mitova i legendi koji nisu imali nikakvog znanstvenog smisla. Njegovi suputnici su, izgleda, bili mnogo zaokupljeniji odredištem prema kome su hitali. Konačno, poslije iscrpljujućih i dugih dana, ostavili su za sobom i posljednjeg crva. Slobodnjaci su nastavili pješice stjenovitim predjelom u dalekim južnim područjima Dine, nedaleko od antarktičkog kruga gdje je veliki Shai-Hulud odbijao zaći. Premda je nekolicina trgovaca vodom istražila sjeverne ledene kape, južna prostranstva ostala su uglavnom neispitana. Svi su ih izbjegavali: bila su obavijena velom tajne. Nitko ovamo nije zalazio — osim Slobodnjaka. Uz uzbuđenje koje je raslo, skupina je čitavog dana putovala preko šljunkovitog predjela, dok Kynes konačno nije ugledao ono što su mu toliko željeli pokazati. Ovdje su Slobodnjaci stvorili nepregledno bogatstvo i starali se o njemu. Nedaleko od majušne polarne ledene kape, u području za koji mu je rečeno da je negostoljubiv za nastanjivanje zbog hladnoće, Slobodnjaci iz raznih sieča podigli su tajni logor. Idući nekakvim isušenim tokom, ušli su u jedan kanjon okomitih zidova. Tlo je bilo prekriveno kamenjem koje je nekada davno zaoblila tekuća voda. Zrak je izgledao leden, ali i topliji nego što se moglo očekivati tako duboko u antarktičkom krugu. Iz okomitih stijena povrh njihovih glava, gdje su se led i hladni vjetrovi na vrhu povlačili pred toplijim zrakom iz dubina, voda je uistinu kapala iz pukotina. U neko drugo godišnje doba ona je bujicom tekla cijelom dužinom presahlog toka kojim su stigli ovamo.
Ekipe Slobodnjaka mudro su postavile solarna ogledala i leće u zidove stijene kako bi zagrijali zrak i otopili mraz s tla. A na tom stjenovitom tlu, uzgajali su biljke. Kynes je zanijemio. To je bio njegov san, vlastitim očima gledao ga je ostvarenog. Upitao se nije li to, zapravo, voda iz toplih izvora, ali kada ju je dodirnuo, uvjerio se da je hladna. Okusio ju je i zaključio da u njoj nema sumpora, već da je osvježavajuća - gotovo bi se moglo reći najbolja koju je okusio od kada je stigao na Dinu.Čista voda, a ne ona reciklirana tisuću puta kroz filtre i pustinjska odijela. "Čuvaj našu tajnu, Umma Kynese", reče Stilgar. "Sve smo ovo postigli za manje od godinu dana." Busje otporne trave raslo je na vlažnim potezima tla, svijetli pustinjski suncokreti, čak i niske, puzeće tikve. Ali ono što je djelovalo najnevjerojatnije bili su nizovi kržljavih, mladih datuljinih palmi, koje su nekako uspijevale opstati, usisavajući vlagu što je pronalazila put kroz pukotine u poroznoj stijeni, prodirući naviše iz vodenog rezervoara ispod dna kanjona. "Palme!" izgovori on. "Već ste počeli." "Da, Umma." Stilgar kimne glavom. "Ovdje možemo vidjeti djelić budućnosti Dine. Kao što si nam obećao, to se može postići. Slobodnjaci cijelog sveta već su počeli saditi travu na obroncima dina koje su okrenute od vjetra kako bi ih učvrstili, baš kao što si zapovjedio." Kynes je sijao. Znači, napokon su počeli slušati ga! Ta raštrkana trava proširit će svoju mrežu korijenja, zadržavajući vodu, učvršćujući dine. Pomoću opreme koju su pokrali sa stanica za biološko testiranje Slobodnjaci su mogli nastaviti rad na kopanju bazena za hvatanje vode, podizanju vjetrobrana i pronalaženju drugih načina da zadrže svaku kap tekućine nošene vjetrom... Njegova skupina ostala je u zaklonjenom kanjonu nekoliko dana. Kynesa je obuzimala vrtoglavica od onoga što je tamo vidio. Dok su kampirali, spavali ili se šetali među palmama, dolazili su povremeno i Slobodnjaci iz drugih sieča. Izgleda da je ovo mjesto postalo nova stožerna točka skrivenog naroda. Izaslanici su pristizali i sa strahopoštovanjem promatrali palme i biljke koje su rasle na otvorenom, uz ono malo vlage koja je izvirala iz stenja. Jedne večeri pristigao je usamljeni pješčani jahač koji je jedva hodao pod teretom opreme; tražio je Umma Kynesa. Teško je disao, a kada je stao pred planetologa, spustio je pogled, kao da nije želio pogledati ga u oči. "Po vašem nalogu, obavljeno je prebrojavanje", objavi on. "Javili su nam se svi sieči, i mi sada znamo koliko ima Slobodnjaka." "Odlično", odgovori Kynes, smiješeći se. "Potreban mi je približan broj kako bih mogao na osnovu toga napraviti daljnje planove." Sačekao je da čovjek nastavi. Mladić podigne pogled i napokon se zagleda ravno u njega svojim duboko plavim očima.
"Sieča ima preko pet stotina." Kynes žurno uvuče zrak. Mnogo više nego što je očekivao. "A stvarni broj Slobodnjaka na Dini iznosi otprilike deset milijuna. Želite li da vam dam točne podatke, Umma Kynese?" Kynes zatetura. Nevjerojatno! Carstvo je procjenjivalo — što je bilo u suglasnosti s harkonnenskim izvještajima — da ih je svega nekoliko stotina tisuća, najviše milijun. "Deset milijuna!" Zagrlio je zaprepaštenog slobodnjačkog glasnika. Toliko dobrovoljnih radnika. S takvom jednom vojskom radnika zaista bismo mogli obnoviti cijeli planet! Glasnik se ozario od sreće, a onda se povukao, naklonivši se zbog počasti koju mu je planetolog ukazao. "Imam još vijesti, Umma Kynese", reče čovjek. "Rečeno mi je da vas obavijestim da je vaša žena Frieth rodila snažnog sina koji će jednog dana sigurno biti ponos svoga sieča." Kynes zinu, ne znajući što reći. Postao je otac! Pogledao je Ommuna, Stilgara i ostale članove svoje istraživačke skupine. Slobodnjaci podigoše ruke i stadoše mu čestitati. Sve do sada nije dopuštao da to probije kroz njegovu svijest, ali konačno ga je preplavio ponos koji je nadjačao iznenađenost. Razmišljajući o sreći koja ga je zadesila, Kynes je prešao očima preko palmi, trave i cvijeća, a zatim je pogledao uvis u usku traku plavog neba obrubljenu zidovima kanjona. Frieth je rodila sina! "Sada broj Slobodnjaka iznosi deset milijuna ijedan", reče on. 53. Mržnja je jednako opasan osjećaj kao i ljubav. Tko je u stanju mrziti taj je isto tako u stanju i voljeti. I obrnuto. Opominjuće upute za Sestrinstvo, Arhive reda Bene Gesserit, Wallach IX. SLABI SJAJ dva sunca dvojnog sustava Kuentsing probijao se kroz mutno nebo Bele Tegeuse. Bliže sunce, krvavo crvene boje, oblilo je popodnevno nebo grimiznim preljevom, dok je ledeno bijelo primarno sunce — previše udaljeno da bi pružilo toplinu ili svjetlost — počivalo poput kakve osvijetljene rupe na svodu u rani suton. Bio je to planet skromne površine i neprivlačan; nije se nalazio ni na jednom od glavnih cehovskih transsvemirskih putova, tako da su se astrobrodovi rijetko ovdje zaustavljali. Na ovom turobnom mjestu, gospa je nadgledala svoje vrtove iznad tla i pokušavala uvjeriti sebe kako je ovo samo njezino privremeno stanište. Iako je ovdje provela već veći dio godine, osjećala se i dalje kao stranac. U hladnom sumraku promatrala je, preko posijanih polja, svoje unajmljene lokalne radnike. Pod lažnim imenom, iskoristila je dio preostale imovine da kupi malo imanje, u nadi da će moći ovdje živjeti... zapravo, preživjeti dok se opet ne bude mogla priključiti obitelji. Od onog očajničkog
bijega, nije ih ni vidjela niti je imala vijesti o njima, ali također nije ni na trenutak klonula duhom. Elrood je još bio živ, a lovci su i dalje tragali za njima. Plosnati sjajni diskovi širili su puni spektar svjetlosti preko polja, obilno napajajući egzotično povrće i voće koje će biti prodano po visokoj cijeni bogatim činovnicima. S druge strane polja, domorodačka vegetacija Bele Tegeuse rasla je čekinjasta i otporna na mraz, nimalo privlačna. Prirodna sunčeva svjetlost Kuentsinga nije bila dovoljna za potrebnu fotosintezu nježnih biljaka u gospinim vrtovima. Osjećala je oštru hladnoću na licu. Njena osjetljiva koža, koju je nekada milovao jedan Car, sada je bila ispucala i gruba, jer je stalno bila izložena teškim vremenskim uvjetima. Ali ona se zaklela da će biti jaka, da će se prilagoditi i izdržati. To bi joj bilo mnogo lakše kada bi samo mogla dojaviti onima do kojih joj je stalo da je živa i da je s njom sve u redu. Čeznula je da ih vidi, ali se nije usuđivala stupiti s njima u vezu, zbog rizika u koji bi dovela kako sebe tako i one koji su pobjegli s njom. Strojevi za ubiranje plodova kloparali su duž pravilnih gredica. Zasljepljujući sjajni diskovi bacali su dugačke sjene nalik na sablasna stvorenja koja se šuljaju poljima. Neki od dlakavih unajmljenih radnika pjevali su dok su skupljali plodove prenježne za mehaničko branje. Lebdeće košare spremne za tržnicu čekale su na stanici za skupljanje. Svega je nekolicini najodanijih slugu bilo dopušteno poći s njom u ovaj novi život. Nije željela za sobom ostavljati nikakve tragove, nikoga tko bi je mogao prijaviti Carevim uhodama — niti je željela odane suputnike izložiti opasnosti. Tek uz krajnji oprez usuđivala se porazgovarati s nekolicinom poznatih ljudi koji su živjeli blizu nje na Beli Tegeuse. Pokoja na brzinu izmijenjena riječ, pogled ili osmijeh — to je bilo sve na što bi se odvažila. Kom-oči ili operativci mogli su biti bilo gdje. Pobrinuvši se da njeni dokumenti budu što vjerodostojniji, gospa je postala ugledna žena po imenu Lizett, udovica kojoj je izmišljeni muž - lokalni trgovac i niži službenik u CHOAM-u - ostavio dovoljno sredstava da vodi ovo skromno imanje. Cijeli njezin život se izmijenio: nije više bilo pompoznih dvorskih zbivanja, glazbe, banketa, prijema, nikakvog poslovanja s Landsraadom — čak ni dosadnih sastanaka vijeća. Jednostavno je živjela od danas do sutra, sjećajući se prošlih vremena i žudeći za njima. Prihvaćala je, međutim, stvarnost u kojoj je ovaj novi život možda bio najbolje što će ikada više imati. No najteže joj je od svega padalo to što možda više nikada neće vidjeti svoje voljene. Poput inspektora koji nadgleda svoje trupe, gospa je hodala duž gredica s biljkama, procjenjujući bodljikave plodove svijetlo crvene boje koji su se njihali s loze. Prilično se pomučila dok nije upamtila nazive egzotičnih proizvoda koje je uzgajala. Izuzetno je važno bilo da sve izgleda uvjerljivo, kako bi mogla voditi dokone razgovore s bilo kim, a da pri tom ne izazove sumnju. Izvan kuće uvijek je nosila prelijepu ogrlicu ixijanske proizvodnje, zapravo zakamuflirani hologenerator. Ona joj je obavijala lice
poljem koje je iskrivljavalo njezine lijepe crte, omekšavalo istaknute jagodice, proširivalo bradu, mijenjalo boju očiju. Tako se osjećala sigurno... Barem donekle. Zastavši kako bi podigla pogled, ugledala je svjetlucavu kišu zvijezda padalica u blizini obzora. Preko mračnog predjela treperila su svjetla rančeva i udaljenih sela. Ali ovo je bilo nešto sasvim drugo. Umjetna svjetla - transporteri ili raketoplani? Bela Tegeuse nije bila gusto naseljen planet, nije bio bogat i nije imao neka naročita prirodna bogatstva. Povijest ga je pamtila kao mračan i krvav svijet: vrlo davno, bio je kolonija robova. Na njemu su se nalazila sela u kojima su živjeli hrabri, izdržljivi ljudi koji su uzimani u roblje i otpremani na druge svjetove. Gospa se i sama ovdje osjećala poput zatvorenika... ali barem je bila živa i znala je da joj je obitelj na sigurnom. "Bez obzira na sve, nikada ne kloni duhom, ljubavi moja", upozorio ju je muž na rastanku. "Nikada." Kako je stalno bila na oprezu, gospa je primijetila farove triju letjelica koje su se približavale iz udaljene svemirske luke. Letjele su na maloj visini iznad ravnog, isušenog terena. Imale su uključena noćna svjetla na najjače, premda je na Beli Tegeuse još bio dan, sredina dvostrukog popodneva. Osjetila je kako joj hladni prsti stežu srce, ali je ipak ostala uspravno stajati, obavivši oko sebe tamnoplavi ogrtač. Više bi voljela boje svoje Kuće, ali se nije usuđivala čak ni čuvati u ormaru tako nešto. Iz glavne kuće začuje se glas. "Gospođo Lizett! Neko dolazi, odbijaju uzvratiti na naše pozdrave!" Okrenuvši se, ugledala je Omerovu priliku uskih ramena; on je bio jedan od njenih glavnih pomagača u starim danima, čovjek koji je s njom došao ovamo, jer nije znao što drugo da čini. Sasvim sigurno ništa drugo ne bi bilo toliko važno niti bi mu toliko ispunilo život smislom, uvjeravao ju je Omer, a ona mu je bila zahvalna na odanosti. Gospa je u jednom trenutku pomislila na bijeg pred letjelicama koje su se približavale, ali je odbacila tu ideju. Ako su ovi uljezi bili oni za koje se plašila da bi mogli biti, nije imala izgleda da pobjegne. A ako ju je intuicija varala, onda nema ni potrebe da bježi. Letjelice u gustom poretku zaurlaše iznad njezine glave, lepećući krilima. Grubo su se spustile na njezine zasade, srušivši sjajne diskove i uništivši plodove. Kada su vrata tri broda skliznula u stranu i pojavili se vojnici, znala je da je sve gotovo. Kao u kakvom snu, načas joj se ukazala vizija sretnijih vremena: dolazak sasvim drugih vojnika. Bilo je to u njenim mlađim danima na carskom dvoru, kada je počela blijedjeti opojnost položaja carske priležnice. Car je u jednom razdoblju provodio dosta vremena s njom, ali nakon što je konačno izgubio zanimanje za nju, okrenuo se drugim priležnicama. To se moglo i očekivati. Nije osjećala da je zapostavlja, jer se Elrood nastavio brinuti o njoj. Ali onda, jednog dana, nakon što je ugušena pobuna na Ecazu, promatrala je pobjedničku paradu carskih boraca koji su stupali ulicama
Kaitaina. Stjegovi su bili tako šareni da su je oči gotovo pekle, odore savršene i čiste, muškarci tako hrabri. Prvi put je ugledala svog budućeg muža na čelu kolone, ponosnog ratnika širokih pleća i vedrog osmijeha. Čak i iz daljine, jako ju je ošamutilo samo njegovo prisustvo. Osjetila je kako se u njoj bude strasti - vidjela je u njemu najvećeg među svim vojnicima koji su se vratili... No, ovi vojnici koji su danas stigli na Belu Tegeuse bili su drukčiji — ulijevali su mnogo veći strah u sivo-crnim odorama Sardaukara. Burseg, zapovjednik odreda, istupi naprijed, pokazavši oznake svoga čina. Podigavši odsječno ruku, dao je svojim ljudima znak da zauzmu položaje. I dalje se pretvarajući s ono malo preostale nade, gospa mu krene u susret, visoko uzdignute brade. "Ja sam gospođa Lizett, vlasnica ovog imanja." Glas joj je bio opor dok se mrštila, gledajući uništeno raslinje. "Namjeravate li vi ili vaši podčinjeni nadoknaditi štetu koju ste upravo prouzrokovali svojom nespretnošću?" "Zaveži!" odbrusi jedan od vojnika, podigavši laspušku. Baš glupo, pomisli gospa. Mogla sam staviti štitnik. No, i da je, i da je vojnik opalio, ovaj dio Bele Tegeuse bio bi zbrisan u pseudoatomskoj eksploziji. Zapovjednik Burseg podigne ruku ne bi li utišao vojnika, i ona prepozna staru taktiku: nagao, prijeki vojnik koji je treba zastrašiti, i staložen, razumni predvodnik. Dobar vojnik, loš vojnik. "Ovdje smo po carskoj zapovijedi", reče Burseg. "Istražujemo gdje se nalaze preživjeli izdajnici izvjesne otpadničke Kuće. Na temelju osvajačkih prava, zahtijevamo od vas da surađujete." "Nisam vična zakonima", odgovori gospa. "Ali ništa ne znam o odmetnicima. Ja sam samo udovica koja ovdje pokušava upravljati skromnim imanjem. Dopustite mojim pravnim zastupnicima da porazgovaraju s vama. Spremna sam na suradnju koliko je to u mojoj moći, premda se bojim da ćete biti razočarani." "Nećemo biti razočarani", zareži grubi vojnik. Unajmljeni radnici oko njih prekinuli su rad, stojeći nepomično tamo gdje su se zatekli. Burseg zakorači naprijed i stane neposredno pred gospu koja nije ustuknula. Mršteći se, stao je proučavati njezino lice. Znala je da njezin prerušen izgled ne odgovara onome što je taj čovjek očekivao vidjeti. Uzvratila mu je pogled. No, prije nego što je uopće shvatila što namjerava učiniti, njegova ruka zgrabila je ixijansku ogrlicu i strgnula je. Nije osjetila nikakvu razliku, ali znala je da se njezino prerušavanje u trenu rasplinulo. "Ovako je već mnogo bolje", izjavi Burseg. "Ništa ne znaš o odmetnicima, a?" Prezrivo se nasmijao. Zagledala se u njega. Sardaukarski vojnici nastavili su izlaziti iz tri letjelice, zauzimajući položaje oko nje. Neki su nahrupili u glavnu kuću, dok su ostali krenuli pretraživati staju, sunčanisilos i ostale pomoćne zgrade. Zar su očekivali da prikuplja neku veliku
vojnu silu? U usporedbi s načinom života na kakav je bila navikla, činilo se da si sada jedva može priuštiti novu odjeću i topli obrok. Jedan drugi smrknuti Sardaukar ščepa je za ruku. Pokušala je otrgnuti se, ali on joj zadigne rukav ogrtača i munjevito je zagrebe malom karetom. Ona uvuče zrak, pomislivši da ju je vojnik otrovao, ali se Sardaukar mirno povukao kako bi analizirao uzorak krvi koji je upravo uzeo. "Identitet potvrđen, sir", reče on, pogledavši zapovjednika. "Gospa Shando Vernius od Ixa." Vojnici zakoračiše unatrag, ali se Shando ni ne pomakne. Znala je što slijedi. Već više od godinu dana, stari Car postajao je sve manje uračunljiv, razum ga je napuštao, tijelo mu je otkazivalo. Elrood je imao puno više priviđenja nego obično, osjećao je mnogo više mržnje nego što bi itko mogao izdržati. Ali i dalje je bio Car, i njegovi dekreti su se bespogovorno izvršavali. Jedino pitanje koje joj se motalo po glavi bilo je hoće li je prvo mučiti da bi izvukli informacije koje ona nije imala o tome gdje se nalazi Dominic. Ili će je jednostavno dokrajčiti na licu mjesta. Kroz bočna vrata velike kuće istrčao je Omar, vičući. Njegova crna kosa bila je u neredu. Mahao je primitivnim oružjem za lov koje je pronašao u ostavi. Kakva budala, pomislila je. Hrabar, drag i odan - ali ipak budala. "Moja gospo!" poviče Omar. "Dalje ruke od nje!" Nekoliko Sardaukara nanišani u njega i u dlakave radnike na poljima, ali većina je ipak i dalje držala oružje upereno u nju. Podigla je pogled prema nebu i pomislila na svog voljenog muža i djecu, i jedina joj je nada bila da oni neće završiti na sličan način. Čak i u ovom trenutku nije uopće sumnjala: da je mogla birati, opet bi sve isto učinila. Nije žalila za prestižem niti bogatstvom bez kojih je ostala kada je napustila carski dvor. Shando je upoznala ljubav kakvu je malo pripadnika plemstva ikada iskusilo. Jadni Roody, pomislila je sa izvjesnim sažaljenjem. Ti nikada nisi razumio tu vrstu ljubavi. Kao i obično, Dominic je bio u pravu. Opet ga je vidjela u svom umu onakvog kakav je bio kada je prvi put ugledala Earla Kuće Vernius: zgodan mladi vojnik koji se kao pobjednik vratio iz bitke. Shando podigne ruku kako bi posljednji put dodirnula prikazu Dominicovog lica... A onda svi Sardaukari otvoriše vatru. 54. Moram vladati okom i pandžom — poput sokola medu manjim pticama. VOJVODA PAULUS ATREID. VOJVODA Leto Atreid. Vladar planeta Caladan, član Landsraada, poglavar Velike kuće... Sve te titule ništa mu nisu značile. Njegov je otac bio mrtav. Leto se osjećao malen. Poražen i zbunjen, nije još bio spreman za terete koji su mu tako okrutno bili nametnuti već u petnaestoj godini. Dok je
sjedio na neudobnoj, prevelikoj stolici u kojoj je gromoglasni stari vojvoda tako često sjedio, prigodom službenih i neslužbenih primanja na dvoru, Leto se osjećao kao da mu tu nije mjesto, kao da je uljez. Nisam spreman za to da budem vojvoda! Objavio je sedmodnevnu službenu žalost, tijekom koje je bio u stanju izbjeći većinu teških obveza kao poglavar Kuće Atreida. Čak mu se činilo da je i primanje izraza sućuti ostalih Velikih Kuća bilo previše za njega... Posebno formalno pismo od Cara Elrooda IX, koje je nesumnjivo napisao njegov kancelar, ali ga je potpisao starac vlastitom ukočenom rukom. "Pao je veliki čovjek naroda", pisalo je u Carevoj poruci. "Primite moju najiskreniju sućut i znajte da ću se moliti za vašu budućnost." Iz nekog neobjašnjivog razloga, to je Letu zvučalo kao prijetnja — bilo je nečeg zlokobnog u kosom potpisu, možda, ili u izboru riječi. Leto je spalio poruku u ognjištu u svojim privatnim odajama. Od svega mu je bilo najvažnije to što mu je narod Caladana uputio iskrene izraze bola: svježe cvijeće, košare s ribom, izvezene stjegove, poeme i pjesme koje su napisali bardi, rezbarije, pa čak i i slike koji su prikazivali starog vojvodu u svoj njegovoj slavi, kao pobjednika u areni za borbu s bikovima. Kada bi ostao sam, kada nitko ne bi mogao vidjeti njegovu slabost, Leto je plakao. Znao je koliko je narod volio vojvodu Paulusa i sjećao se osjećaja moći koje ga je obuzelo onog dana kada je s ocem stajao na Trgu Bikova dok su zajedno držali bikovu glavu, njihov trofej. U tom trenutku poželio je da i sam postane vojvoda, osjećao je kako ga optaču ljubav i odanost. Kuća Atreida! Sada je čeznuo za bilo kakvom drukčijom sudbinom u svemiru. Gospa Helena zaključala se u svoje odaje i nije se obazirala na sluge koji su se pokušavali brinuti o njoj. Leto nikada nije uočio neku naročitu ljubav ili naklonost među svojim roditeljima, i ovog trenutka nije znao reći je li majčina bol bila iskrena ili je samo glumila. Jedini ljudi koje je pristajala vidjeti bili su njezini svećenici i duhovni savjetnici. Helena se čvrsto držala tanahnih značenja koje je izvlačila iz stihova Narančaste Katoličke Biblije. Leto je bio svjestan da se mora trgnuti iz ove tuposti morao je duboko posegnuti za snagom i posvetiti se upravljanju Caladanom. Vojvoda Paulus ne bi nimalo blagonaklono gledao na Letov jad i izgrdio bi ga što se nije odmah suočio s prioritetima u svom novom životu. "Tuguj kada ostaneš sam, momče", rekao bi on, "ali nikada ne otkrij ni najmanji znak slabosti koji se može pripisati Kući Atreida." Leto se zavjetovao da će dati sve od sebe. To će biti prva od mnogih žrtava koje će bez sumnje morati prinijeti na svom novom položaju. Princ Rhombur priđe Letu koji je sjedio na masivnoj vojvodskoj stolici u praznoj dvorani za sastanke. Leto je bio zamišljen, a oči su mu bile prikovane za veliki portret na suprotnom zidu koji je prikazivao njegovog
oca u punoj matadorskoj opremi. Rhombur spusti ruku na prijateljevo rame i stisne ga. "Leto, jesi li jeo? Moraš sačuvati snagu." Duboko uzdahnuvši, Leto se okrene da pogleda prijatelja s Ixa čije je široko lice izražavalo zabrinutost. "Ne, nisam. Bi li doručkovao sa mnom?" Ukočeno je ustao s neudobne stolice. Došlo je vrijeme da se posveti svojim dužnostima. Thufir Hawat im se pridružio na jutarnjem obroku koji se protegnuo u nedogled jer su kovali planove i smišljali strategije za novo doba. Tijekom jedne pauze u razgovoru, ratnik Mentat pogne glavu i srete pogled Letovih sivih očiju. "Ako to još nisam jasno stavio do znanja, moj vojvodo, zaklinjem se na krajnju vjernost i opet se obavezujem Kući Atreida. Pomagat ću ti koliko to budem mogao i savjetovat ću te." Potom njegov izraz lica postane ozbiljniji. "Ali moraš shvatiti da je donošenje odluka na tebi, i samo na tebi. Moj savjet možda će biti u suprotnosti sa savjetom princa Rhombura ili tvoje majke, ili s prijedlozima bilo kojega drugog savjetnika koga izabereš. U svakom pojedinačnom slučaju ti moraš odlučiti. Ti si vojvoda. Ti si Kuća Atreida." Leto je drhtao, osjećajući kako odgovornost lebdi nad njim poput cehovskog astrobroda koji samo što se nije srušio. "Svjestan sam ja toga, Thufire, i bit će mi potrebna sva pomoć koju mogu dobiti."Uspravio se na stolici i srknuo slatki šlag iz zdjelice s toplim pudingom od pundi-riže. Poslasticu je pripremio jedan od kuhara koji je znao da je to bio Letov omiljeni slatkiš u mladim danima. Ali puding više nije imao isti ukus. Njegov osjet okusa kao da je otupilo. "Kako napreduje istraga oko smrti moga oca? Je li doista posrijedi nesretan slučaj? Ili samo tako izgleda?" Mentat se namrštio, a zabrinuti izraz minu njegovim otvrdnjelim licem. "Teško mi je što to moram reći, moj vojvodo, ali bojim se da je u pitanju ubojstvo. Dokazi ukazuju na zavjeru." "Što?" izusti Rhombur, lupivši rukom o stol. Zarumenio se u licu. "Tko je to učinio vojvodi? Kako?" Ne samo da je osjećao naklonost prema Letu, već i prema pokojnoj glavi kuće Atreida koji je ponudio utočište njemu i njegovoj sestri. Negdje duboko u utrobi Rhombur je osjećao da bi motiv mogao biti da se kazni Paulus zato što je bio predusretljiv prema ixijanskim prognanicima. "Ja sam vojvoda, Rhombure", reče Leto, spustivši ruku na prijateljevu. "Ja ću se morati pobrinuti za to." Leto je gotovo mogao čuti kako kotači zuje u Mentatovom složenom umu. Hawat reče: "Kemijska analiza mišićnog tkiva salusanskog bika otkrila je jedva primjetne tragove dvije droge."
"Mislio sam da se zvijeri pregledaju pred svaku bitku." Leto je suzio oči; na trenutak nije mogao odagnati bljeskove sjećanja na ranije dane, kada je odlazio gledati ogromne bikove u stajama; Yresk, buljooki zapovjednik staje, dopuštao mu je hraniti zvijeri - na užas stajskih momaka. "Ima li naš veterinar udjela u zavjeri?" "Izvršeni su uobičajeni testovi kako to nalažu propisi, prije pasea." Thufirove crvene usne se opustiše i on lupne prstima po stolu, dok je sređivao misli i procjenjivao odgovor. "Na nesreću, propisane analize odnosile su se na pogrešne stvari. Bik je bio razjaren zahvaljujući opasnom nadražujućem sredstvu koje se postupno nagomilavalo u njegovom tijelu danima, a bilo unošeno u pravilnim razmacima." "To ne bi bilo dovoljno", primijeti Leto, šireći nozdrve. "Moj je otac bio dobar borac. Najbolji." Mentat odmahne kudravom glavom. "Bik je također dobio neutralizirajuće sredstvo, kemikaliju koja je poništila neurootrov u vojvodinim banderiljama i istovremeno uzrokovala oslobađanje stimulansa. Umjesto da bika paralizira, pojačala se jačina stimulansa. Tako zvijer postala još opasniji stroj za ubijanje, i to u trenutku kada je stari vojvoda već počeo osjećati umor." Leto se načas zagledao u njega, a onda ljutito odskočio od stola za doručak i pogledao naviše prema sveprisutnom detektoru otrova. Ushodao se, pustivši da mu se puding od riže ohladi. Potom se okrenuo i oštro progovorio, prizvavši sve tehnike upravljanja kojima su ga podučili. "Mentate, daj mi primarnu projekciju. Tko je to mogao učiniti?" Thufir je nepokretno sjedio, polako ulazeći u duboki mentatski način. Podaci su protjecali kroz računalo u njegovoj lubanji, ljudski mozak koji je simulirao sposobnosti pradavnih, omraženih neprijatelja čovječanstva. "Najvjerojatnija mogućnost: napad najvećeg neprijatelja Kuće Atreida. Zbog vremenskog poklapanja slutim da bi posrijedi moglo biti kažnjavanje starog vojvode zbog pružanja pomoći Kući Vernius." "Upravo to sam i ja pomislio", promrmlja Rhombur. Sin Dominica Verniusa kao da je naglo sazrio, očvrsnuo i prekalio se — nije to više bio prostodušni sudrug u učenju koji je vodio lagodan život. Od prispijeća na Caladan uspio je smršaviti i zategnuti mišiće. Oči su mu sada sijale poput kremena. "Ali nijedna Kuća nije nam objavila kanli", primijeti Leto. "Pradavni obred osvete ima svoje zahtjeve, forme kojih se treba pridržavati, zar ne, Thufire?" "Ne možemo vjerovati da će se svi neprijatelji starog vojvode držati protokola", reče Hawat. "Moramo biti oprezni." Rhombur se zarumenio, razmišljajući o progonstvu svoje obitelji. "Ima i onih koji izvrću pravila kako odgovara njihovim potrebama." "Tu je i druga mogućnost", nastavi Mentat. "Možda je cilj bio osobno vojvoda Paulus, a ne Kuća Atreida — možda je posrijedi neka mala osveta
ili osobno izravnavanje računa. Krivac je možda kakav lokalni molitelj kome se nije svidjela neka odluka što ju je vojvoda donio. Iako ovo ubojstvo ima posljedice galaktičkih razmjera, ironično je da uzrok može biti nekakva sitnica." Leto odmahne glavom. "Ne mogu u to povjerovati. Uvjerio sam se u to koliko je narod volio mog oca. Nijedan njegov podanik ne bi se okrenuo protiv njega, ni jedan jedini." Hawat je ostao nepomičan. "Moj vojvodo, nemojte precjenjivati snagu ljubavi i odanosti, ali nemojte podcjenjivati ni moć osobne mržnje." "Ovaj, koja je mogućnost izglednija?" upita Rhombur. Hawat se zagleda u oči svome vojvodi. "Napad čiji je cilj bio da se oslabi Kuća Atreida. Smrt patrijarha ostavlja tebe, moj gospodaru, u nezahvalnom položaju. Mlad si i nedovoljno obučen." Leto duboko uvuče zrak, ali je uspio staloženo saslušati nastavak. "Vaši neprijatelji sada će smatrati Kuću Atreida nestabilnom pa bi mogli krenuti na nas. Vaši saveznici mogu također u tebi vidjeti obvezu i podržati te s donekle... ograničenim žarom. Ovo su za tebe vrlo opasna vremena." "Harkonneni?" upita Leto. Hawat sleže ramenima. "Moguće. Ili neki njihov saveznik." Leto pritisne rukama sljepoočnice i opet duboko udahne. Primijetio je da ga Rhombur promatra s nelagodnošću. "Nastavi istragu, Thufire", reče Leto. "Budući da znamo da je salusanski bik bio drogiran, predlažem da svoje ispitivanje usmjeriš na prostor oko staje." Stajski momak Duncan Idaho stajao je pred svojim novim vojvodom, ponosno se klanjajući, spreman da se opet zakune na vjernost. Posluga ga je očistila, premda je i dalje na sebi imao odjeću za rad u staji. Uništena svečana odora koju je dobio za vojvodinu tragičnu posljednju borbu s bikovima bila je bačena. Njegova kovrčava crna kosa bila je raščupana. U njemu je ključao bijes. Bio je siguran da je smrt vojvode Paulusa mogla biti izbjegnuta samo da ga je netko saslušao. Osjećao je oštru bol, i mučila ga je pomisao na to da je možda mogao učiniti nešto više. Je li trebao upornije zahtijevati da porazgovara s nekim drugim osim s nadstojnikom staje Yreskom? Pitao se bi li trebalo otkriti što je pokušao učiniti, ali je odlučio da za sada šuti. Leto Atreid izgledao je sićušan u svojoj vojvodskoj stolici, dok je suženih očiju oštro odmjeravao Duncana. "Dječače, sjećam se kada si pristupio našem domaćinstvu." Djelovao je nekako ispijenije i mnogo starije nego prvi put kada ga je Duncan vidio u dvorani zamka. "Bilo je to neposredno nakon što sam pobjegao s Ixa s Rhomburom i Kaileom."
Izbjeglice Verniusi također su sjedili u glavnoj dvorani, kao i Thufir Hawat i četa stražara. Duncan prijeđe pogledom preko njih, a potom opet usmjeri pažnju na mladog vojvodu. "Čuo sam priče o tvom bijegu od Harkonnena, Duncane Idaho", nastavio je Leto, "o tome kako si bio mučen i zatvoren. Moj ti je otac vjerovao kada ti je dao posao ovdje u zamku Caladan. Znaš li koliko je to bilo neobično za njega?" Nagnuo se naprijed u tamnoj, drvenoj stolici. Duncan kimne glavom. "Da, moj gospodaru." Osjetio je kako ga oblijeva rumenilo, jer je iznevjerio svog dobrotvora. "Da, znam." "Ali netko je drogirao salusanske bikove pred posljednju borbu moga oca — a ti si jedan od onih koji su se brinuli o zvijerima. Imao si mogućnosti to učiniti. Zašto te nisam vidio na paseu dok su svi ostali stupali oko arene? Sjećam se da sam te tražio pogledom." Glas mu je postao mnogo oštriji. "Duncane Idaho, jesi li bio poslan ovamo, tako nevinog izgleda i kao ljut, kao potajni ubojica u službi Harkonnena?" Duncan iznenađen korakne unatrag. "Svakako da ne, moj gospodaru vojvodo!" poviče on. "Pokušao sam sve kako bih upozorio. Danima sam znao da nešto nije u redu s bikovima. Stalno sam to ponavljao nadstojniku staje Yresku, ali on nije htio ništa poduzeti. Samo mi se smijao. Čak sam se i posvađao s njim. Zato nisam bio na paseu. Htio sam osobno upozoriti starog vojvodu, ali me je nadstojnik staje zaključao u jedan od prljavih pregradaka tijekom borbe." U očima su mu se skupljale suze. "Sva ona divna odjeća koju mi je dao vaš otac bila je uništena. Čak ga nisam ni vidio kada je pao u areni." Iznenadivši se kada je ovo čuo, Leto se ispravi u očevoj velikoj stolici. Pogledao je Hawata. "Provjerit ću, gospodaru", reče Mentat. Leto počne proučavati dječaka. Duncan Idaho stajao je pred njim bez imalo straha, ali je zato bio vrlo utučen. Dok ga je tako promatrao, Leto pomisli da na tom mladom licu prepoznaje otvorenost i iskrenu odanost. Ako je suditi po izgledu, ovom devetogodišnjem izbjeglici bilo je zaista drago što se nalazi u zamku Caladan, bez obzira na ponižavajući, nezahvalni posao koji je obavljao kao stajski momak. Leto Atreid nije za sobom imao dugogodišnje iskustvo u otkrivanju zavjerenika i procjenjivanju ljudskih srdaca, ali je imao intuiciju koja mu je govorila da može vjerovati ovom dječaku. Duncan je bio čvrst, inteligentan i žestok— ali nije bio izdajnik. Budi oprezan, vojvodo Leto, govorio si je. U carstvu se služe mnogim trikovima, i ovo bi mogao biti jedan od njih. A onda mu misli skrenuše na starog nadstojnika staja; Yresk je bio u zamku Caladan još od ugovorenog braka između Letovih roditelja... Je li moguće da je jedan ovakav plan razvijan toliko godina? Da, pretpostavljao je da je to moguće. Premda se stresao i na samu pomisao. Bez ikakve pratnje, gospa Helena stupila je žurnim koracima u dvoranu za prijam. Oko očiju je imala tamne kolute. Leto
je promatrao majku kako se smješta na praznu stolicu pokraj njegove, onu na kojoj je doskora sjedila pokraj svog muža. Ravnih leđa i bez riječi, proučavala je dječaka koji je stajao pred njima. Nekoliko trenutaka kasnije, atreidski stražari doveli su u dvoranu, bez mnogo poštovanja, nadstojnika staje Yreska. Bijela kosa bila mu je neočešljana, a buljave oči razrogačene i nesigurne. Kada je Thufir Hawat ukratko ponovio priču koju su čuli od Duncana, nadstojnik staje se nasmijao, a koščata ramena opustila su mu se s olakšanjem. "Poslije toliko godina koje sam proveo u vašoj službi, zar ćete povjerovati ovom stajskom štakoru, ovom Harkonnenu?" Prezrivo je odmjerio dječaka izbuljenim očima. "Molim vas, gospodaru!" Previše dramatizira, pomisli Leto; i Hawat je to uočio. Yresk prinese prst usnama, kao da razmatra neku mogućnost. "Kada ste to već spomenuli, gospodare, može biti da je taj dječak osobno trovao bika. Nisam ga mogao stalno držati na oku." "To je laž!" poviče Duncan. "Htio sam upozoriti vojvodu, ali ste me zaključali u pregradak. Zašto niste pokušali spriječiti borbu? Koliko sam vas samo puta upozorio — a vojvoda je sada mrtav." Hawat je slušao, udaljenog pogleda, vlažnih usana, crvenih od nedavnog gutljaja soka od safoa. Leto je primijetio da je opet ušao u mentatski mod, pretražujući sve podatke kojih se sjećao, a koji su imali neke veze s mladim Duncanom, ali i s Yreskom. "Pa?" upita Leto nadstojnika staja. Primoravao je sebe da ne misli na prošle trenutke koje je proveo uz tog mršavog čovjeka koji je uvijek smrdio na znoj i gnojivo. "Taj stajski štakor možda mi je nešto i istrabunjao, ali se bojao bikova. Ne mogu tek tako odložiti borbu zato što neko dijete misli da su te zvijeri užasne." Frknuo je. "Vodio sam raèuna o ovom štenetu, pružio sam mu priliku..." "Ali ga nisi saslušao kada te je upozoravao na bikove, a moj je otac sada mrtav", primijeti Leto, uočivši da se Yresk iznenada uplašio. "Zašto bi ti to učinio?" "Moguća projekcija", oglasi se Hawat. "Preko gospe Helene, Yresk je cijelog svog života radio za Kuću Richese. Richesei su u prošlosti održavali veze s Harkonnenima, a bili su i suparnici Ixa. On možda i nije svjestan svoje uloge u cjelokupnoj shemi, ili..." "Što? To je besmisleno!" uzviknu Yresk. Počešao se po bijeloj kosi. "Nemam ja nikakve veze s Harkonnenima." Okrznuo je pogledom gospu Helenu, ali je ona odbila sresti njegov pogled. "Ne prekidaj mog Mentata", upozori ga Leto. Thufir Hawat je proučavao gospu Helenu, čije su ledene oči bile uperene u njega. Zatim mu pogled skliznu na njenog sina, na kome se i zadrža kada je nastavio iznositi svoju projekciju: "Zaključak: brak između Paulusa Atreida i Helene iz Kuće Richese bio je opasan, čak i u ono vrijeme. Landsraad je u njemu vidio mogućnost da
oslabi veze između Richesea i Harkonnena, dok je grof Ilban Richese prihvatio brak kao posljednju priliku da spasi nešto od obiteljskog bogatstva u vrijeme kada su gubili Arrakis. Što se tiče Kuće Atreida, vojvoda Paulus primio je formalnu upravu nad CHOAM-om i postao član s pravom glasa u Vijeću - a to je bilo nešto što ova obitelj inače nikada ne bi postigla. Kada su svatovi stigli ovamo s gospom Helenom, međutim, možda se sva posluga nije zaklela na vjernost Atreidima. Možda je uspostavljena veza između nadstojnika staja Yreska i harkonnenskih agenata... Bez znanja gospe Helene, naravno." "To je suludo nagađanje, posebno za jednog Mentata", odbrusi Yresk. Prešao je pogledom preko ostalih prisutnih u odaji tražeći da ga podrže, primijetio je Leto - nije se zadržao samo na Heleni, čiji pogled kao da je sada izbjegavao. Adamova jabučica na njegovom mršavom vratu poskakivala je gore-dole. Leto se zagledao u majku koja je sjedila nijemo pokraj njega - u položaj njezine čeljusti. Ledeni drhtaj prođe mu duž kičme. Kroz zatvorena vrata njihove spavaće sobe, Leto je čuo što ona misli o očevoj politici u pogledu Kuće Vernius. Ti si taj koji ovdje odlučuje, Pauluse. I donio si pogrešnu odluku. Sada su te riječi odjekivale u Letovoj glavi. Ona će tebe i našu kuću i te kako koštati. "Ovaj, nitko, zapravo, ne motri na nadstojnika staja, Leto", istakne tiho Rhombur. Leto je, međutim, nastavio promatrati majku. Nadstojnik staja, Yresk, došao je na Caladan kao član Helenine svadbene svite s Richesea. Je li se ona mogla obratiti njemu? Kakav utjecaj ima na tog čovjeka? Grlo mu se osušilo dok su se svi djelići sklapali u mozaik u njegovom umu, uz bljesak shvaćanja koji je vjerojatno bio sličan onome što ga jedan Mentat iskusi. Ona je to učinila! Gospa Helena Atreid osobno je pokrenula stvari. Oh, možda je imala pomoć izvana, možda čak od strane Harkonnena... ali Yresk je nesumnjivo obavio stvar. Ali ona je bila ta koja je odlučila kazniti Paulusa. Znao je to u svojoj duši. Sada će sa svojim petnaestogodišnjim sinom upravljati Caladanom i donositi odluke koje će ona smatrati za najbolje. Leto, sine moj, ti si sada vojvoda Atreid. To su bile riječi njegove majke koje je izgovorila svega nekoliko trenutaka nakon smrti svoga muža. Čudna reakcija za ženu koja je u šoku i skrhana bolom. "Molim vas da prekinete ovo", reče Yresk, križajući prste. "Moj gospodaru, nikada ne bih izdao Kuću kojoj služim." Pokazao je na Duncana. "Dobro znate da ovaj stajski štakor mora biti harkonnenski uhoda. Zar nedavno nije došao s Giedi Jedan?" Gospa Helena ukočeno je sjedila, a kada je konačno progovorila, povremeno je gubila glas kao da ga nije mnogo koristila prethodnih dana. Uputila je sinu izazivački pogled. "Poznaješ Yreska od malena, Leto. Ne bi, valjda, optužio člana moje svite? Ne budi smiješan." "Nikoga još nisam optužio, majko", obazrivo odgovori Leto. "Samo razgovaramo u ovom trenutku."
Kako je sada bio predvodnik Kuće Atreida, morao se i te kako potruditi da se odvoji od djetinjstva, od vremena kada je bio radoznali dječak koji je pitao bjelokosog nadstojnika staja može li vidjeti bikove. Yresk ga je naučio kako da se sprijatelji s raznim životinjama, da jaše neke pitomije, da vezuje čvorove i sedla konje. Ali to dijete razrogačenih očiju sada je bilo novi vojvoda Kuće Atreida. "Moram proučiti dokaze prije nego što donesemo bilo kakve zaključke." Yreskovo lice je iz časa u čas mijenjalo izraz i Leto se iznenada uplašio onoga što je nadstojnik staje mogao reći. Satjeran u kut i uplašen za vlastiti život, bi li u tom slučaju umiješao Helenu? Stražari u dvorani pažljivo su slušali. Kailea je gledala, upijajući svaku pojedinost. Ostali bi nesumnjivo upamtili i ponovili sve što je ovdje izgovoreno. Taj bi skandal uzdrmao Caladan, možda i sam Landsraad. Čak i da je njegova majka sredila da dođe do nesretnog slučaja tijekom borbe s bikom, čak i da je Yresk to učinio, jer mu je bilo zapovjeđeno - ili zato što je bio podmićen, odnosno ucijenjen - Leto se nije usuđivao dopustiti mu da to ovdje prizna. Želio je čuti istinu, ali u četiri oka. Ako se pročuje da je gospa Helena stajala iza smrti starog vojvode, to bi uništilo Kuću Atreida. Njegova vladavina mogla bi biti nepopravljivo uzdrmana... i on ne bi imao drugog izbora do da vlastitu majku osudi na najtežu kaznu. Stresao se, sjetivši se drame Agamemnon i Atreusove kletve koja je pratila njegovu obitelj od početka povijesti. Duboko je udahnuo, svjestan da mora biti jak. "Učini što moraš, momče", govorio je njegov otac. "Nitko te zbog toga ne može osuditi, sve dok donosiš ispravne odluke." Ali koja bi sada bila ispravna odluka? Helena je ustala i obratila se Letu hladnim majčinskim glasom. "Smrt moga muža nije bila nikakva izdaja — već Božja kazna." Pokazala je prema Rhomburu i Kailei, koje je zaprepastio ovakav obrt. "Moj voljeni vojvoda bio je kažnjen zbog svog prijateljstva s Kućom Vernius, zbog toga što je dopustio ovoj djeci da žive u našem zamku. Njihova obitelj je prekršila odredbe, a Paulus ih je ipak prihvatio. Mog je muža ubio vlastiti ponos - a ne tamo neki priprosti nadstojnik staja. Ništa jednostavnije od toga." "Dosta sam čuo, majko", reče Leto. Helena mu uputi ogorčen, usahli pogled, kao da je kakvo dijete. "Nisam još završila. Mnogo je teže biti vojvoda nego što si ti to uopće sada u stanju shvatiti..." Leto je ostao sjediti, usmjerivši svu snagu koju je uspio da prikupi glas i držanje. "Ja sam vojvoda, majko, i ti ćeš šutjeti ili ću naložiti stražarima da te na silu odstrane iz dvorane i zaključaju u jednu od kula." Helena je problijedjela, a oči su joj pomahnitalo bježale dok je pokušavala potisnuti zaprepaštenost. Nije mogla povjerovati da joj se vlastiti sin obratio na taj način, ali je ipak odlučila da ga dalje ne pritišće. Kao i
obično, trudila se sačuvati prikladno držanje. Imala je prilike viđati sličan izraz i na licu starog vojvode i nije se usuđivala prizivati oluju. Iako bi za njega bilo bolje da je nastavio šutjeti, Yresk je povikao: "Leto, dječače, ne vjeruješ valjda ovom stajskom štakoru bez oca, a meni ne..." Leto pogleda uzrujanog čovjeka, sličnog kakvom strašilu, i počne uspoređivati njegovo držanje s ponosnim držanjem mladog Idaha. Yreskovo lice s buljavim očima svjetlucalo je od znoja. "Uviđam da mogu njemu više vjerovati nego tebi, Yresk", polako izgovori Leto. "I da me nikada više nisi oslovio s 'dječače'." Hawat stupi naprijed. "Daljnje informacije možemo izvući pomoću dubinskog ispitivanja. Osobno ću ispitati ovog nadstojnika staja." Leto pogleda Mentata. "Bit će najbolje da to obaviš u četiri oka, Thufire. Neka ne bude nitko prisutan osim tebe." Tek na trenutak je sklopio oči i progutao slinu. Znao je da će kasnije morati poslati poruku Hawatu da nadstojnik staja ne smije preživjeti ispitivanje... iz straha od onoga što bi još mogao otkriti. Mentatovo jedva primjetno kimanje glavom dalo je do znanja Letu da je ovaj shvatio dobar dio onoga što je ostalo neizgovoreno. Sve informacije koje Hawat uspije izvući ostat će tajna, njegova i njegovog vojvode. Yresk stade urlati kada ga stražari ščepaše za tanke ruke. Prije nego što je nadstojnik staja uspio bilo što suvislo viknuti, Hawat mu prekrije usta rukom. A onda, kao da se samo čekalo da dođe do velike zbrke, stražari otvoriše glavna vrata dvorane da puste unutra nekog čovjeka u odori. On stupi u dvoranu, potraživši odmah očima Leta, koji je sjedio na stolici na suprotnom kraju. Elektronski identifikacijski bedž koji je nosio govorio je da je on službeni glasnik koji se upravo iskrcao u svemirskoj luci grada Cala. Leto se ukočio, svjestan da taj čovjek sigurno ne donosi dobre vijesti. "Moj gospodaru vojvodo, imam užasne vijesti." Glasnikove riječi pogodiše sve prisutne poput strujnog udara. Stražari koji su držali Yreska zastadoše, ali im Hawat dade znak da izađu prije nego što poruka bude priopćena. Donosilac poruke krene do Letove stolice i stane u stavu mirno, a zatim duboko uvuče zrak da se pripremi.Znajući kakva je situacija ovdje na Caladanu, da imaju novog vojvodu i prognane Ixijance, brižljivo je odabirao riječi. "Imam tužnu dužnost da vas obavijestim da je gospa Shando — žigosana kao odmetnik i izdajnik Cara Elrooda IX — pronađena i, u suglasnosti sa carskim dekretom, pogubljena od strane Sardaukara na Beli Tegeuse. Također su pobijeni svi članovi njezine pratnje." Rhombur, koji je izgledao kao da mu je isisan sav zrak, skljoka se u šoku na uglačanu mramornu stubu pokraj vojvodske stolice. Kailea, koja je nijemo pratila sve što se događalo, sada je zajecala. Suze su nekontrolirano potekle iz njenih smaragdnih očiju. Oslonila se o zid i stala udarati kameni
stup krhkom rukom, sve dok iz nje krv nije potekla. Helena tužno pogleda sina i kimne glavom. "Vidiš, Leto? Još jedna kazna. Bila sam u pravu, Ixijanci i svi koji im pomažu su prokleti." Pogledavši majku s puno mržnje, Leto se otresito obrati stražarima. "Molim vas da odvedete moju majku u njezine odaje i izdajte nalog njenoj posluzi da je pripremi za duže putovanje." Trudio se da mu glas ne zadrhti. "Mislim da joj je neophodno da se odmori od stresa koji je nedavno doživjela, negdje daleko, daleko odavde." 55. U nepovoljnim okolnostima, svako stvorenje postaje nešto drugo, razvija se ili degenerira. Ljudima nas čini to što znamo što smo nekada bili i to što — nadajmo se — znamo kako da opet to postanemo. VELEPOSLANIK CAMMAR PILRU, Službeno pismo u obrani Ixa. OPET GA JE PROBUDIO bešumni alarmni sustav u skrovištu. Sav znojan od košmara koji su se ponavljali, C'tair se naglo uspravi na ležaju, spreman na borbu protiv osvajača koji su ga progonili. Bene Tleilaxi, međutim, još nisu bili pronašli ovo mjesto, premda su mu se već dosta približili, zahvaljujući prokletim skenerima. Njegovo skrovište iz koga se sigurno moglo emitirati bilo je opremljeno automatskim unutrašnjim monitorom koji je trebao stoljećima ostati u radnom stanju bez ikakvih poteškoća, ali fanatični istražitelji koristili su uređaje za skeniranje kako bi otkrili rad neodobrenih strojeva. Ranije ili kasnije će ga pronaći. Poslujući tiho i učinkovito, isključio je sve oko sebe: sva svjetla, ventilaciju, grijanje. Potom je ostao sjediti u zagušljivoj tami, znojeći se, čekajući. Nije čuo ništa osim vlastitog disanja. Nitko nije obilazio oko skrivenih vrata. Ništa. Poslije dosta vremena, dopustio si je da se pomakne. Nasumični skeneri prouzrokovat će ozbiljnu štetu njegovom štitniku, umanjivši mu sposobnost da i dalje prikriva njega i ono što je sakupio. C'tair je dobro znao da mora ukrasti jedan od tih uređaja. Ako bi mu se ukazala prilika da prouči načelo na kojem se zasniva tleilaxaška tehnologija, mogao bi napraviti sustav koji bi joj se uspješno suprotstavljao. Ujutro su dvorane i javne prostorije bivše Velike palače bile uglavnom prazne (sada je to bila tleilaxaška zgrada u kojoj su se nalazili vladini uredi). C'tair je skliznuo iz skrivenog pristupnog okna i ušao u skladište u blizini glavnog hodnika. Odatle mu je preostalo prevaliti samo malu udaljenost do cijevi lifta koja je vodila ravno iz zgrade do ostalih stalaktitskih zgrada pa čak i do nižih razina. Mogao se nastaviti ovako kriti, nadajući se da će ga sreća pratiti. Ali imao bi više izgleda ako bi uspio
zavarati tehnološke skenere. Rutinski istražitelj možda je još bio u ovoj zgradi ili je već mogao prijeći na neku drugu razinu. C'tair se dao u trk, osluškujući, promatrajući svjetla u hodnicima, napredujući. Već je otkrio sve tajne ovog dijela zgrade. Iako je C'tair imao ošamućivač i laspištolj na bokovima, bojao se da bi ih tleilaxaške senzorske mreže mogle otkriti ako ih upotrijebi. Tada bi posebne ekipe bile upućene da ga pronađu. Zbog toga je u ruci držao dugački, oštri nož. Bit će djelotvorno i tiho. Najbolji mogući izbor. Postavivši zamku, konačno je ugledao jednog proćelavog, Tleilaxa upalog lica kako se približava hodnikom. Obim rukama držao je mali ekran iz koga su sijevale boje poput vatrometa. Istražitelj je tako pažljivo pratio očitavanja da u prvi tren uopće nije primijetio C'taira — dok se tamnokosi muškarac nije zaletio u njega držeći ispruženi nož. C'tair je imao želju da urlikom iskaže svoju mržnju, da uzvikne neki izazov, ali umjesto toga samo je prigušeno prosiktao. Usta Tleilaxa se otvoriše i otkriše sitne, bijele zube slične nizu perlica. Prije nego što je istražitelj stigao kriknuti, C'tair mu je prerezao grlo. Čovjek se srušio na pod obliven krvlju, ali C'tair je uspio uhvatiti uređaj za skeniranje prije nego što je udario o tvrdu površinu. Pažljivo se upiljio u skener, jedva primjećujući grčenje i trzanje svog neprijatelja na samrti, dok se jezerce krvi sve sporije širilo preko ukrašenih, uglačanih pločica nekadašnje Velike palače Kuće Vernius. C'tair nije osjećao nikakvo žaljenje. Već je bio počinio dosta zločina zbog kojih će sigurno biti pogubljen ako ga se fanatici ikada dočepaju. Jedan više ili manje, to uopće nije bilo važno, sve dok mu je savjest čista. Koliko su samo ljudi poubijali Tleilaxi? Koliko je samo ixijanske povijesti i kulture uništeno u ovom prevratu? Koliko je samo iznosio njihov dug u krvi? C'tair je žurno odvukao tijelo u pristupno okno koje je vodilo do njegovog skrovišta u stijeni, a potom je očistio zaostalu krv. Iscrpljen, ljepljiv od crvene tekućine koja se skorila, C'tair se sledio na trenutak kada mu je njegov bivši život prostrujao poput munje kroz ogrubjelu savjest. Spustivši pogled na krvave ruke, upitao se što bi pomislila nježna i ljupka Kailea Vernius kada bi ga sada vidjela. Svaki put kada su znali da će je sresti, C'tair i njegov brat puno su pažnje posvećivali dotjerivanju i uljepšavanju. Ali samo je jedan trenutak utrošio na žaljenje zbog onoga što su ga Tleilaxi natjerali postati... a onda se upitao je li i Kaileu promijenjeno ono kroz što je prošla. Shvatio je da čak ne zna ni je li živa. C'tairu zastane u grlu. On sigurno neće još dugo poživjeti ako ne izbriše dokaze svog zločina i ne nestane u skrovištu. Tleilaxaški istražitelj bio je iznenađujuće težak za svoju veličinu, što je nagovještavalo da ima teške kosti. Bacio je beživotno, sivo tijelo u nulentropski kontejner; prije će zgasnuti sunce na ixijanskom nebu nego što će to tijelo početi truliti. Kad se oprao i promijenio odjeću, C'tair se bacio na glavni zadatak. S velikim nestrpljenjem odnio je ukradeni skener do radnog pulta. Bilo je prilično lako dokučiti kako se upravlja jedinicom. Kontrole su bile sasvim
jednostavne: crna podloga za dodirivanje i jantarni ekran koji je identificirao strojeve i tragove tehnologije. Oznake su bile na šifriranom tleilaxaškom jeziku, koji je bez problema mogao dešifrirati tako što je izgovorio riječi u dešifrator koji je prokrijumčario u skrovište tijekom prvih dana gužve nakon prevrata. Mnogo teži problem zadalo mu je razumijevanje unutrašnjosti tleilaxaškog skenera. C'tair je morao raditi oprezno jer je najvjerojatnije postojao sustav protiv neovlaštenog diranja, koji je mogao uništiti unutrašnje dijelove. Nije se usuđivao pokušati otvoriti skener pomođu alata. Morat će se poslužiti pasivnim metodama. Opet je poželio da mu se javi duh starog Rogoa i pruži mu kakav vrijedan savjet. C'tair se osjećao vrlo usamljen u ovoj prostoriji zaboravljenoj od svih i s vremena na vrijeme morao se boriti protiv iskušenja da sam sebe počne sažalijevati. Snagu je pronalazio u tome što je shvatio da radi nešto vrlo važno. Budućnost Ixa možda je zavisila od toga koje će tajne pobjede on uspjeti izvojevati. Morao je preživjeti i sačuvati skrovište nedirnuto, jer se u njegovoj zaštitničkoj čahuri nalazio važan transsvemirski komunikator. Možda će mu uskoro poći za rukom ustanoviti gdje se nalaze preživjeli iz kuće Vernius, a potom da im pruži dragocjenu pomoć. A možda je on čak jedini preživjeli koji je u stanju osloboditi voljeni svijet. A da bi obranio skrovište, C'tair je morao shvatiti na kom načelu radi vražji tleilaxaški skener... Konačno, poslije nekoliko dana provedenih u bezuspješnim pokušajima, upotrijebio je jedan akustički uređaj u nadi da će dobiti shematski prikaz unutrašnjosti skenera. Na njegovo iznenađenje nešto je škljocnulo. Spustio je skener na radni pult i povukao se. Zatim mu je opet prišao da izbliza pogleda uređaj i otkrio da se na jednoj strani pojavio šav. Pritisnuo je obje strane i povukao. Skener se otvorio, a da pri tom nije ni eksplodirao niti se istopio. Pred njegovim oduševljenim očima pojavila se ne samo utroba jedinice, već i holoprojektor koji se aktivirao pritiskom na strelicu. U zraku se oblikovala slika vodiča za korisnike - jednog vedrog holo-čovjeka, sretnog što može objasniti sve o skeneru. Uslužan i veseo, vodič za korisnike nije brinuo o tome hoće li konkurencija ukrasti tehnologiju jedinice, jer je ona ovisila o rijetkom i dragocjenom 'richeseškom zrcalu', koje nijedan stranac nije bio u stanju napraviti. Konstruirana od nepoznatih minerala i polimera, smatralo se da ova zrcala sadrže geodomske prizme u prizmama. Dok je C'tair proučavao skener i gunđajući se divio njegovoj konstrukciji, prvi put je posumnjao u richesešku upletenost u zavjeru protiv Ixa. Mržnja je bila jako stara, i Richesei bi rado pripomogli i uništenju svojih glavnih konkurenata... Sada je C'tair morao upotrijebiti vlastito intuitivno znanje, djeliće komponenti, kao i ovo richeseško ogledalo ne bi li napravio uređaj za blokiranje skenera. Pošto je mnogo puta ponovio razna pitanja dosadno uslužnom vodiču, počeo je nazirati rješenje...
Večernji sastanak sa švercerima i ovog puta bio je poguban za njegove živce i propraćen mnogim zaplašenim osvrtanjima, ali kakav je drugi izbor C'tair imao? Jedino su mu ovi trgovci izvan zakona mogli nabaviti nekoliko komponenti koje su mu bile potrebne za blokiranje skenera. Konačno, nakon što je obavio kupovinu, vratio se u utihlu zgradu, posluživši se biometrijskom ID skremblerskom karticom da prevari ulaznu stanicu koja će zaključiti da je on tleilaxaški tehničar. Dok se vozio u liftu-cijevi kroz bivšu Veliku palaču prema svom skrovištu, C'tair je razmišljao o brojnim crtežima koje je ostavio razbacane po radnom pultu. Jedva je čekao da se vrati na posao. Međutim, kada je izašao u hodnik, C'tair je shvatio da je na pogrešnom katu. Umjesto vrata bez prozora i skladišta, na ovoj razini nalazilo se mnoštvo ureda razdvojenih prozirnim plažom. U uredima su bila upaljena prigušena narančasta noćna svjetla; nejasne, zloslutne oznake na vratima i prozorima bile su ispisane na nekom nepoznatom tleilaxaškom jeziku. Zastao je, prepoznavši ovo mjesto. Nije se dovoljno popeo kroz slojeve čvrste stijene. Nekada su, ljutito je pomislio, ove odaje bile dvorane za sjednice, veleposlanički uredi, prostorije za sastanke koje su održavali dvorjani Earla Verniusa. Sada su djelovale lako... tako funkcionalno. Prije nego što je stigao otići, C'tair začuje nešto sa svoje lijeve strane — zvon metala i nekakvo struganje — i pognuvši se pokuša se vratiti u dizalo kako bi se uputio na svoj kat. Prekasno. Bio je primijećen. "Ti, tamo, stranče!" poviče čovjek iz sjene na galachu s ixijanskim naglaskom. "Izađi da te vidimo." Vjerojatno jedan od kolaboracionista — ixijanski prevrtljivac koji je prodao svoju dušu neprijatelju, izdavši vlastiti narod. Zapetljavši se oko bioskram kartice, C'tair zadrhta kada začuje težak bat čizama koje su mu se približavale. Provukao je karticu kroz kontrolni očitavaè lifta. Začuli su se novi glasovi. Očekivao je da se svakog trenutka razlegne paljba iz oružja. Poslije nekoliko strašno dugih trenutaka, cijev lifta se otvorila - ali dok je promicao kroz vrata, C'tair je slučajno ispustio vrećicu s dijelovima koje je upravo bio kupio. Nije imao vremena da je dohvati. Opsovavši sebi u bradu, uskočio je u dizalo i zapovjedio mu otresitim, zapovjedničkim šapatom da se uputi na točno odredište. U posljednjem trenutku, vrata su se uz škljocanje zatvorila, i zvuk glasova je zamro. Pobojao se da bi stražari mogli zaustaviti dizalo ili pozovati Sardaukare — što je značilo da mora što prije izaći. Činilo mu se da mu je bila potrebna čitava vječnost da stigne do svog kata. Vrata su se otvorila, i C'tair pažljivo proviri van, osvrnuvši se lijevo i desno. Nije bilo nikoga. Pruživši ruku natrag u cijev lifta, programirao ga je da se zaustavi još četiri puta. Prazno dizalo poslušno je krenulo kroz kristalne prolaze. Nekoliko trenutaka kasnije, C'tair je stajao preznojavajući se u skrovištu, sretan što je izvukao živu glavu, ali i ljut na sebe zbog nepažnje. Izgubio je dragocjene komponente i nagovijestio Tleilaxima što smjera. Oni će se sada sigurno krenuti u potragu za njim.
56. Svi izvjesno vrijeme živimo u sjeni svojih predaka. Ali mi koji odlučujemo o sudbini planeta na kraju stižemo do točke u kojoj ne postajemo sjene, već sama svjetlost. PRINC RAPHAEL CORRINO, Rasprave o umijeću vladanja. KAO SLUŽBENI ČLAN združenog vijeća Velikih i Malih Kuća, vojvoda Leto Atreid ukrcao se na astrobrod i otputovao na Kaitain na sljedeći sastanak Landsraada. Noseći prvi put formalni ogrtač izvan matičnog planeta, smatrao je da se dovoljno oporavio poslije pogibije oca da bi se mogao službeno pojaviti u javnosti. Pošto je Leto odlučio prisustvovati sastanku, Thufir Hawat i nekoliko drugih atreidskih savjetnika za pitanja protokola zatvorili su se s njim u odaje za sastanke u zamku kako bi mu održali ubrzani tečaj iz diplomacije. Savjetnici su se postavili poput strogih učitelja, trudeći se da ga što brže upute u sve društvene, ekonomske i političke čimbenike koje jedan vojvoda mora imati u vidu. Oštra svjetlost sjajnih kugli obasjavala je prostoriju kamenih zidova, dok je morski povjetarac ulazio kroz otvoreni prozor, donoseći šum valova koji udaraju o obalu i kreštanje galebova. I uz sve što mu je odvlačilo pažnju, Leto je pažljivo pratio predavanja. Novi vojvoda je zahtijevao da Rhombur sjedi pokraj njega tijekom obuke. "Jednoga dana morat će znati sve te stvari, kada vrati svoju Kuću", rekao je Leto. Pojedini savjetnici bili su skeptični u ovom pogledu, ali se nisu upustili u raspravu. Dok se Leto spremao krenuti iz svemirske luke pokraj grada Cala, samo u društvu Thufira Hawata koji mu je bio pratitelj i povjerenik, savjetnici su mu još jednom skrenuli pažnju da ne prenagljuje. Leto je čvršće omotao ogrtač oko ramena. "Razumijem", odgovorio je, "ali moj osjećaj časti nalaže mi da učinim ono što moram." Prema pradavnoj tradiciji, Leto je imao pravo pojaviti se u forumu Landsraada i iznijeti svoj zahtjev. Zahtjev da pravda bude zadovoljena. Kao novopečeni vojvoda, imao je u sebi dovoljno bijesa i mladalačke naivnosti da povjeruje kako bi ipak mogao uspjeti, bez obzira na ono što su mu govorili savjetnici. S tugom se, međutim, prisjećao kako je njegov otac nekoliko puta istupao s peticijom pred Landsraad; Paulus se uvijek vraćao kuæi smrknut i pun prezira prema nesposobnoj birokraciji. Ali Leto je bio svjež i gajio je velike nade. Pod vječno sunčanim nebom Kaitaina, uzdizala se masivna Skupština Landsraada, najviši vrh u planinskom lancu zakonodavnih zgrada i vladinih
ureda koje su okruživale elipsoidni trg. Skupština je bila podignuta od priloga svih Kuća; plemićke obitelji utrkivale su se koja će priložiti više. Predstavnici CHOAM-a pomogli su da se pribave sredstva iz svih dijelova Carstva, a samo zahvaljujući posebnoj zapovjedi bivšeg Cara Hassika Corrina III - Landsraadovi prekomjerni konstrukcijski planovi bili su skresani, kako građevina ne bi zasjenila i sam carski dvor. Poslije nuklearnog holokausta na Salusi Secundus i premještanja sjedišta carske vlade, svi su bili vrlo zainteresirani za to da se uspostavi novi, optimistički poredak. Hassik III želio je pokazati da će Carstvo i njegovi poslovi nastaviti postojati i da će se odvijati na još višoj razini nego ikada ranije, iako Kuća Corrino prethodno zamalo što nije bila zbrisana. Stjegovi Velikih Kuća lepršali su poput zmajevih krljušti u svim duginim bojama duž vanjskih zidova skupštine Landsraada. Stojeći na svjetlucavom trgu u njenom središtu, okružen visokim zidovima od metala i plaza, Leto je tražio pogledom zeleno-crnu zastavu Kuće Atreida — i konačno je ugledao. Purpurno-bakreni stijeg Kuće Vernius bio je skinut i javno spaljen. Thufir Hawat stajao je pokraj mladog vojvode. Letu je jako nedostajao Rhombur, ali za prognanog ixijanskog princa još nije bilo sigurno da napusti utočište na Caladanu. Dominic Vernius i dalje je boravio u svom skrovištu, čak i poslije izvještaja o Shandoinoj smrti; Leto je znao da će taj oštrooki čovjek tugovati na svoj način. I kovati osvetu... U svakom slučaju, Leto će ovo morati obaviti sam. Otac bi to sigurno od njega očekivao. I tako, pod sjajnim suncem Kaitaina, ispravio je ramena, prisjetio se povijesti svoje obitelji i svega onoga što se dogodilo od mračnih Atreusovih dana, a onda se zagledao ravno naprijed. Krenuo je duž popločenih ulica, ne dopustivši si da ga sputa veličanstvenost Landsraada. Dok su ulazili u skupštinu u društvu predstavnika ostalih obitelji, Leto je uočio boje kuće Harkonnena, s blijedoplavim simbolom grifina. Mogao je prepoznati stjegove još nekoliko obitelji: Richese, Teranos, Mutelli, Ecaz, Dwetz i Canidar. U središtu svih zastava uzdizao se mnogo veći carski stijeg Kuće Corrino, u grimiznim i zlatnim tonovima s lavom u sredini. Fanfare koje su najavile njegov ulazak, kao i ulazak drugih pristiglih predstavnika, bile su zaglušujuće. Dok su muškarci i nekoliko žena ulazili, izvikivač je najavljivao imena svakog ponaosob, kao i njihov rang. Leto je vidio svega nekoliko pravih plemića; većina pridošlica bili su ambasadori, političke vođe ili plaćene ulizice. Iako je imao kraljevsku titulu, Leto nije osjećao da je moćan ili važan. Konačno, što je bio vojvoda jedne osrednje Kuće u usporedbi čak i s jednim predsjednikom vlade pri nekoj stvarno imućnoj obitelji? Premda je Leto upravljao ekonomijom i narodom Caladana, kao i ostalim atreidskim dobrima, mnoge Velike Kuće imale su daleko veća bogatstva i daleko više svjetova. Na trenutak je zamislio sebe kao malu ribu među morskim psima, ali je odmah potom odbacio takve misli prije nego što bi mu one podrile
samouvjerenost. Stari vojvoda nikada mu nije dopuštao da se osjeća malim. Upitao se gdje se nalaze upražnjena mjesta koja je donedavno zauzimala Kuća Vernius u toj ogromnoj dvorani; osjetio je tek neznatno zadovoljstvo pri pomisli na to da Bene Tleilaxi nikada neće doživjeti čast da se nađu ovdje, iako su sada držali Ix. Landsraad neće dopustiti tim prezrenim stvorovima pristup u ovaj ekskluzivan klub. U normalnim okolnostima Leto ne bi dopustio da ga obuzimaju ovakvi osjećaji, ali je u ovom slučaju napravio izuzetak. U času kada su počele beskrajne formalnosti koje su uvijek prethodile sastanku vijeća, Leto je zauzeo svoje mjesto u loži presvučenoj crnim i smeđim plišem, istovjetnoj onima koje su stajale na raspolaganju dostojanstvenicima ostalih Kuća. Hawat mu se pridružio, i Leto je počeo pratiti razvoj događaja, željan učenja, spreman odigrati svoju ulogu. Ali morao je pričekati da ga prozovu. Pravi poglavari obitelj nisu prisustvovali svakoj skupštini Landsraada. Dok je slušao mnoštvo trivijalnosti — stvari koje su trajale znatno duže nego što je to stvarno bilo potrebno - Leto je ubrzo shvatio razlog odsustva predvodnika. Malo što se moglo stvarno obaviti uz sve ove prazne priče, jalove rasprave i izlišna cjepidlačenja oko odredbi protokola ili finesa carskog zakona. Kako je tek nedavno ponio svoju titulu, Leto je odlučio da ovu priliku iskoristi za formalno predstavljanje. Kada je konačno došao red na njega da govori, mladić je prešao preko prostranog uglačanog poda ogromne sale, bez pratnje mentatskog ratnika ili bilo kojega drugog pomoćnika, i popeo se na govornicu u samom središtu. Trudeći da ne izgleda kao kakav balavac, sjetio se očeve snažne pojave, kao i ovacija dok su stajali u areni, držeći visoko podignutu glavu bika. Prešavši pogledom preko predstavnika drugih Kuća koji su se dosađivali, Leto je duboko udahnuo. Pojačivači će uhvatiti njegove riječi i prenijeti ih do svih slušatelja; snimci na siga-žici rade se zbog dokumentacije. Ovo će za njega biti govor od ogromnog značaja — većina ovih ljudi nije ni naslućivala tko je on, a samo je nekolicina uopće znala njegovo ime. Shvativši da će okupljeni steći mišljenje o njemu na osnovu riječi koje bude izgovorio tog dana, Leto je osjetio kako teret koji mu pritišće leđa postaje još veći. Sačekao je dok nije bio siguran da je svima privukao pažnju, premda je sumnjao da pri kraju sastanka Vijeća bilo tko ima još dovoljno mentalne energije potrebne da se stvarno usredotoči na bilo što novo. "Mnogi od vas bili su prijatelji moga oca, Paulusa Atreida", poče on, a onda baci bombu, "koji je nedavno ubijen na gnusan i kukavički način." Namjerno je pogledao prema mjestu koje su zauzimali predstavnici Kuće Harkonnen. Nije znao imena ni titule dvojice muškaraca koji su tamo sjedili. Bilo je potpuno jasno što je htio reći, premda nikoga konkretno nije optužio niti je iznio bilo kakav čvrsti dokaz. Nadstojnik staje Yresk, koji nije preživio ispitivanje što ga je Leto naložio, potvrdio je Heleninu umiješanost, ali ništa više nije znao o zavjeri.
Novi vojvoda Atreid jednostavno je iskoristio ovu izjavu da privuče pažnju ljudi koji su se dosađivali u velikoj dvorani — u čemu je nesumnjivo uspio. Harkonneni se stadoše između sebe došaptavati, bacajući nervozne i ljutite poglede na podij. Leto nije na njih obraćao pažnju, već je vratio pogled na ostale predstavnike. Ravno ispred sebe na mjestu rezerviranom za Kuću Mutelli prepoznao je grofa Flamberta, starog gospodina za koga se pričalo da je odavno posenilio. Kako se gotovo više ničeg iz prošlosti nije sjećao, pokraj sebe je imao jednog zdepastog, plavokosog bivšeg kandidata za Mentata, koji je grofu služio kao 'prenosivo sjećanje'. Jedina dužnost neuspjelog Mentata bila je da podsjeća ostarjelog Flamberta na razne stvari, da pruža sve moguće podatke koji bi plemiću mogli ustrebati. Iako nikada nije završio obuku i nije postao čovjek-računalo, neuspjeli Mentat sasvim je dobro odgovarao potrebama senilnog grofa. Letov glas dopirao je do okupljenih jasno i jezgrovito poput zvonjave na plutačama u prohladno caladansko jutro: "Natpis iznad Carevih vrata glasi: 'Zakon je najviša znanost'. Stoga, ne stojim ovdje sebe radi, već radi bivše Velike Kuće, one koja više ne može doći ovamo i govoriti. Kuća Vernius bila je bliski saveznik moje obitelji." Nekoliko slušatelja na obližnjim klupama počne gunđati. Nekoliko drugih nestrpljivo se meškoljilo. Već su previše toga čuli o Verniusovima. Mladi Atreid smjelo nastavi: "Earl Dominic Vernius i njegova obitelj bili su primorani da se proglase odmetnicima poslije nezakonitog preuzimanja Ixa od strane Bene Tleilaxa — koje svi ovdje prisutni smatraju izopačenim i odvratnim sojem, nimalo vrijednim predstavljanja pred ovim dičnim tijelom. Dok je Kuća Vernius dozivala pomoć i tražila podršku protiv ove nečuvene invazije, svi vi krili ste se u sjenama i odugovlačili, do časa kada im vaša pomoć više nije bila potrebna." Leto se suzdržao da ne uperi prst u samog Elrooda, iako mu je bilo sasvim jasno da ih je Car potakao na to da se pokolebaju. U skupštini Landsraada začuje se bučno mrmljanje, praćeno izrazima zbunjenosti i bijesa. Leto je bio i te kako svjestan da u njemu sada vide mladog skorojevića, drskog i neodgojenog pobunjenika koji nije upoznat s pravim poretkom stvari u Carstvu. Također su došli do zaključka da ima ružnu naviku javnog iznošenja neugodnih stvari. Ali Leto je bio nepokolebljiv. "Svi ste znali da je Dominic Vernius častan čovjek. Svi ste vi trgovali s Ixom. Teško da ima nekoga među vama tko nije Dominica smatrao prijateljem." Prešao je brzo pogledom uokolo, nastavivši da govori prije nego što je itko stigao da zatraži riječ. "Iako nisam član obitelji Vernius, Tleilaxi su ugrozili i moj život, i jedva sam pobjegao uz pomoć svoga oca. Earl Vernius i njegova žena također su pobjegli, ostavivši sve što su imali — a nedavno je gospa Shando ubijena, pošto je prethodno bila progonjena poput životinje!" Pred očima mu se zavrtjelo od bijesa i tuge, ali je duboko udahnuo zrak, pribravši se. "Znajte, svi vi koji me slušate, da javno optužujem Bene Tleilaxe za skorašnja nečuvena zlodjela. Oni u svakom slučaju moraju biti izvedeni pred lice pravde. Kuća Atreida nipošto
ne priznaje ilegalnu vladu na Ixu — kako se samo usuđuju promijeniti ime planeta u Xuttuh? Je li naše Carstvo i dalje civilizirano ili smo počeli tonuti u barbarstvo?" Zastao je. Puls mu je muklo lupao u glavi. "Ako Landsraad zanemari ovu tešku tragediju, zar vam nije jasno da se to isto može dogoditi sutra i bilo kome od vas?" Predstavnik Kuće Harkonnen iznenada se oglasi, čak se ni ne udostojivši ustati kako je to protokol nalagao. "Kuća Vernius se proglasila odmetnicima. Prema pradavnom zakonu, Carevi Sardaukari i svi ostali lovci na nagrade imali su sva prava tragati za odmetnikovom ženom i ubiti je. Čuvaj se, ti vojvodsko štene. Dopustili smo vam da pružite utočište njegovoj djeci samo zato što smo meka srca. Nismo imali nikakvu obvezu da tako postupimo." Leto je bio uvjeren da Harkonnen nije u pravu, ali se nije želio upustiti u prepirku oko zakonskih finesa, naročito ne bez Thufirove pomoći. "Znači, bilo koju Kuću može se prognati, Sardaukari mogu po svom nahođenju početi s ubijanjem njezinih pripadnika, a ovdje nitko neće ni prstom maknuti povodom toga. Mirno ćete promatrati uništenje Velikih Kuća Landsraada, tješeći se nadom da vi nećete biti sljedeći!" "Car se ne ponaša hirovito!" povikao je netko. Začulo se nekoliko glasova koji se složiše s tim... ali ne mnogo. Leto je shvatio da za ovo malo odanosti Elrood vjerojatno može zahvaliti svom narušenom zdravlju. Leto se podbočio. "Ja možda jesam mlad, ali nisam slijep. Razmotrite ovo, članovi Landsraada, koji lako mijenjate saveze i ne znate što je to prava odanost: kakvo uporište možete biti jedni drugima ako je vaša obećanja lako otpuhnuti poput kakve prašine?" Zatim je ponovio riječi kojima ga je otac pozdravio prilikom izlaska iz spasilačkog broda koji ga je doveo s Ixa. "Kuća Atreida cijeni odanost i čast mnogo više nego politiku." Podigao je ruku i glas mu postane gromko zapovjednički. "Svima vama savjetujem da ne zaboravite Kuću Vernius. To se može dogoditi i vama, a i dogodit će se ako ne dođete pameti. U koga se možete pouzdati ako se Kuće okrenu jedna protiv druge čim se ukaže i najmanja prilika za to?" Primijetio je da su njegove riječi djelovale na pojedine predstavnike, ali je u srcu dobro znao da će malo njih stati na njegovu stranu kada ih pozove da glasaju za ukidanje nagrade raspisane za članove Kuće Vernius. Leto je duboko udahnuo zrak. Okrenuo se, pretvarajući se da je završio, ali je doviknuo preko ramena. "Možda bi vam bilo svima bolje da porazmislite o situaciji u kojoj se sami nalazite. Upitajte se: kome stvarno možete vjerovati?" Krenuo je prema lučnim vratima Landsraadske skupštinske sale. Nije uslijedio pljesak... ali nije se začuo ni smijeh. Zavladala je tišina, svi su bili zaprepašteni i on je slutio da je ipak pridobio neke od njih. Ili je možda bio samo preveliki optimist. Vojvoda Leto Atreid morat će još mnogo toga naučiti o upravljanju državom - što će mu Hawat nesumnjivo reći na povratku kući — ali zarekao se da nikada neće postati sličan tim dvoličnim dušama kojima se obratio. Do kraja života Leto će ostati pouzdan, odan i iskren. Na kraju će i ostali to uvidjeti... možda čak i njegovi neprijatelji.
Thufir Hawat mu se pridružio u portalima sa stupovima, i oni zajedno izađoše iz ogromne skupštine dok se Landsraad bez njih nastavio baviti svojim poslovima. 57. Povijest pokazuje da napredak tehnologije nije postojana uzlazna krivulja. Postoje ravni tijekovi, nagli usponi, kao i padovi. Tehnologija carstva, 532. Izdanje. DOK SU DVIJE PRILIKE U sjeni promatrale, dr Yungar, čovjek bezizražajnog lica, prijeđe suk-skenerom preko starca koji je ležao, lica boje pepela, na krevetu kao da se davi u debelim prekrivačima, izvezenim plahtama i prozirnoj mreži. Uređaj za postavljanje dijagnoze je zujao. Nikada mu vise neće biti potrebne njegove priležnice, pomisli Shaddam. "Car je mrtav", objavi Yungar, prebacivši dugačak čelično-sivi konjski rep preko ramena. "Ah, da. Konačno je pronašao mir", reče Shaddam tihim, promuklim glasom, premda je osjetio kako mu leđima prolazi jeza izazvana praznovjerjem. Je li Elrood shvatio, na samom kraju, tko je odgovoran za njegovo uklanjanje? Neposredno pred smrt, reptilske starčeve oči zagledale su se u sina. Osjetivši grčeve u želucu, krunski princ se sjetio onog užasnog dana kada je Car otkrio Shaddamovu umiješanost u ubojstvo njegovog starijeg sina Fafnira... i kako se prodorno zahihotao kada je saznao da je njegov mlađi sin stavljalo kontracepcijska sredstva u hranu svoje majke, Hable, kako ona ne bi začela još jednog potomka koji bi mu bio suparnik. Je li Elrood prozreo ovo? Je li na samrti prokleo vlastitog sina i nasljednika? No, kako kod bilo, sada je svakako prekasno da se predomisli. Pretpotopni vladar bio je, konačno, mrtav, a za to je bio kriv Shaddam. Ne, ne on. Fenring. Neka on bude žrtveno janje, ako se ukaže potreba za tim. Jedan krunski princ nikada ne bi mogao priznati da je skrivio tako nešto. No, on uskoro više neće biti samo krunski princ — postat će Car, konačno. Padišah Car Poznatog svemira. Ni po koju cijenu, međutim, nije smio pokazati koliko je uzbuđen zbog toga, koliko likuje. Sačekat će s tim dok ne prođe formalno krunjenje. "Ne bi se moglo reći da je ovo bilo neočekivano", prozbori Hasimir Fenring koji je stajao pokraj njega, duboko pognute krupne glave, tanke brade priljubljene uz grlo. "Jadničak je već izvjesno vrijeme kopnio, ah-mmm-m-m." Suk liječnik sklopi uređaj za skeniranje i gurne ga u džep tunike. Svima ostalima bilo je zapovjeđeno da izađu iz sobe: priležnicama, stražarima, čak i kancelaru Hesbanu. "Premda ima nečeg èudnog ovdje", primijeti Yungar. "Već danima me progoni izvjesna slutnja... je li ovdje doista posrijedi slučaj starca koji umire
prirodnom smrću. Moramo biti potpuno pažljivi s našim analizama, jer je u pitanju Car..." "Bivši Car", požuri ga ispraviti Shaddam. Fenring mu je dao znak upozorenja, ne bi li privukao njegovu pažnju. "Upravo to i ja mislim." Suk liječnik prevuče rukom preko crne tetovaže u obliku dijamanta na čelu. Shaddam se upitao nije li on, zapravo, samo uznemiren zbog činjenice da više neće primati pozamašne honorare za daljnje liječenje. "Dobri moj doktore, Car Elrood bio je strašno star i pod velikim opterećenjem." Kao da ga blagoslovi, premda nekako čudno, Fenring se nagne naprijed i spusti vrhove prstiju na hladno starčevo čelo koje je podsjećalo Shaddama na kamen prekriven pergamentom. "Mi koji smo mu bili najbliži primjećivali smo vidljive promjene u njegovom zdravlju i mentalnim sposobnostima tijekom, recimo, posljednje dvije godine. Bilo bi najbolje kada ne biste pravili aluzije ili širili neosnovane sumnje koje bi samo mogle nauditi Carstvu, posebno u ovim teškim vremenima, hm-m-m-m? Padišah Car Elrood IX imao je više od sto pedeset godina i u povijesti Kuće Corrino jedan je od vladara s najdužim stažem. Neka na tome i ostane." Shaddam pročisti grlo. "Što bi drugo moglo biti u pitanju, doktore? Osiguranje oko moga oca je besprijekorno, posvuda imamo stražare i detektore otrova. Nitko mu nije mogao ništa učiniti." Yungar se s nelagodom zagleda pokraj krunskog princa u čovjeka iza njega koji ga je podsjećao na tvora. "Identitet, motiv i prilika. To su pitanja, i premda nisam policijski istražitelj, siguran sam da bi nam jedan Mentat mogao pružiti odgovore na sva tri. Napravit ću sažetak mojih nalaza i stavit ću ih na uvid Vijeću za reviziju. To je samo formalnost, ali mora se obaviti." "Tko bi naudio mom ocu?" upita Shaddam, koraknuvši bliže. Liječnikova upornost natjerala ga je da se ukoči, ali ovaj Suk je već i ranije pokazivao znakove neodmjerenosti. Pokojnik na krevetu kao da ih je gledao, upirući u njih optužujuće prste slične pandžama. "Prvo treba sakupiti više nalaza, sire." "Nalaza? Kakvih nalaza?" Smirio se. Po čelu mu je izbio znoj, i on prevuče ruku preko brižljivo počešljane crvenkaste kose. Možda je malo pretjerao u pretvaranju. Fenring je djelovao sasvim pribrano; prešao je s druge strane kreveta, bliže mjestu na kome je stajala posljednja čaša s ostacima začinskog piva koju je Car ispio. Šapatom koji je jedino Shaddam mogao čuti, liječnik reče: "Moja je dužnost kao odanog Suka da vas upozorim, prinče Shaddame, da ste i vi možda u velikoj opasnosti. Izvjesne sile... Prema izvještajima koje sam vidio... ne žele da Kuća Corrino ostane na vlasti." "Od kada Suk škola dobiva izvještaje o savezima koji se sklapaju u carstvu i spletkama?" upita Fenring, približivši im se. On nije čuo izgovorene riječi, ali je još prije mnogo godina naučio korisnu vještinu
čitanja s usana. Ona mu je bila od velike pomoći pri uhođenju. Pokušao je i Shaddama uputiti u to, ali krunskom princu to baš nije polazilo za rukom. "Imamo mi svoje izvore", uzvrati Suk liječnik. "Nažalost, takve veze su neophodne čak i školi kao što je naša koja je posvećena liječenju." Prisjetivši se doktorovog zahtjeva da bude u cijelosti isplaćen prije nego što uopće pogleda pacijenta, Shaddam se namršti na ovu ironičnu opasku. "Živimo u opasnim vremenima." "Sumnjate li na nekog određenog?" promuklo upita Shaddam, prateći doktorov pogled. Možda bi mogli svaliti krivicu na kancelara Hesbana podmetnuti dokaze, pustiti glasine. "Imajući u vidu vaš položaj, najsigurnije bi bilo da u sve sumnjate, sire. Volio bih izvršiti autopsiju Cara Elrooda. Radim s kolegom iz Unutrašnje Škole, tako da zajedno možemo pregledati svaki organ, svaki mišić, svaku stanicu... za svaki slučaj." Shaddam se namršti. "Da mi isjeckate oca na sitne dijelove? To mi djeluje kao izraz krajnjeg nepoštovanja. On se baš... užasavao kirurgije. Bit će bolje da ga pustimo da počiva u miru. Moramo odmah započeti s pripremama za državnički pogreb. I moju krunidbu." "Naprotiv", bio je uporan Yungar, "iskazujemo poštovanje spomenu na Elrooda time što ćemo pokušati utvrditi što mu se dogodilo. Možda je nešto unijeto u njegovo tijelo još prije izvjesnog vremena, kada mu se ponašanje počelo mijenjati — nešto što je prouzrokovalo dugo umiranje. Jedan Suk liječnik u stanju je otkriti i najmanje tragove, čak i nakon dvije godine." "I od same pomisli na autopsiju hvata me mučnina", odgovori Shaddam. "Ja sam nasljednik carstva i zabranjujem da se ona izvrši." Spustio je pogled na mrtvog starca, osjetivši jezu po rukama, kao da mu je nad glavom lebdio starčev duh. Zabrinuto je promotrio sjene u uglovima i u hladnom ognjištu. Očekivao je da će biti ushićen kada mu otac konačno ustupi zlatno lavlje prijestolje - ali sada se naježio pri pomisli na čomurki čiju je upotrebu sam odobrio, a koji je prouzrokovao njegovu smrt. "Prema carskom zakonu, ja ću formalno inzistirati na tome, sire", objasni staloženo Suk liječnik, ne povisivši glas. "I za vaše vlastito dobro moram učiniti upravo to. Vidim da nemate iskustva u spletkama, jer ste odrasli zaštićeni na dvoru. Vjerojatno me smatrate budalastim čovjekom, ali uvjeravam vas da ne griješim u ovom pogledu. Osjećam u dubini svog trbuha da ovdje ima nečeg." "Možda je dobri lijeènik u pravu", reče Fenring. "Kako možeš...." Primijetivši neobični sjaj u Fenringovim očima, Shaddam zašuti pa pogleda doktora i reče mu: "Moram se dogovoriti sa svojim savjetnikom."
"Svakako." Yungar ih je ispratio pogledom dok su se povlačili do vrata. "Jesi li poludio?" prošaputao je Shaddam, kada su se on i Fenring dovoljno udaljili. "Povlađuj mu. Uskoro će" - Fenring se nasmiješio - "nesretnim nesporazumom stari Elrood biti kremiran prije nego što ga stignu otvoriti." "Shvaćam", reče Shaddam, kome je tog trenutka sve postalo jasno. Potom se okrenuo i obratio Jungaru: "Pošaljite po kolegu i obavite autopsiju. Moj će otac biti prebačen u ambulantu, gdje možete to obaviti." "Bit će potreban jedan dan da moj kolega stigne", reče Suk liječnik. "Možete li osigurati da tijelo bude na hladnom?" Shaddam se pristojno nasmiješio. "Bit će učinjeno." "Napuštam vas onda, sire", reče Suk liječnik, klanjajući se i užurbano povlačeći. Doktor se udaljio šušteći liječničkom odorom. Njegov dugačak čelično-sivi konjski rep lupkao ga je po leđima, stegnut srebrnim prstenom. Kada su ostali sami, Fenring reče uz prepreden osmijeh: "Ili to ili smo trebali upiti kopile, a to nismo mogli riskirati." Jedan sat kasnije, zahvaljujući nesretnom spletu okolnosti, od Cara Elrooda IX ostao je samo pepeo u carskom krematoriju koji je potom čak tajanstveno nestao. Dvorski posinii i dvojica medicinskih pomoćnika platili su životima neoprostivu pogrešku. 58. Sjećanje i povijest dvije su strane istog novčića. Vremenom, međutim, povijest iskazuje težnju priklanjanja poželjnom utisku o događajima, dok je sjećanju suđeno da sačuva najgore njihove strane. GOSPA HELENA ATREID, osobni dnevnici. OČE, nisam bio spreman. More je te noći bilo uzburkano na Caladanu, a kiša nošena vjetrom udarala je po prozorima istočne kule zamka. Druga vrsta oluje bjesnjela je u vojvodi Letu: zabrinutost za budućnost njegove ugrožene Kuće. Predugo je izbjegavao to obaviti... mjesecima, zapravo. Ove samotne večeri želio je samo sjediti u društvu Rhombura i Kailee ispred kamina. Umjesto toga, odlučio je konačno pregledati neke osobne stvari starog vojvode. Škrinje sa stvarima njegovog oca bile su donijete ovamo i poredane duž jednog zida. Sluge su ispunile kamin trupcima i oni su sada postojano pucketali, a iz zemljanog suda punog kuhanog vina širio se miris začina teramega s dodatkom skupog melangea. Četiri male sjajne kugle pružale su mu dovoljno svjetlosti. Kailea je pronašla jedan krzneni kaput u skladištu, prisvojila ga i umotala se u njega da joj ne bi bilo hladno. U njemu je izgledala zanosno, usprkos korijenitim promjenama u njenom životu, koje su
joj raspršile sve snove o tome da zablista na carskom dvoru, Verniusova kćerka znala se snaći. Odlikovala se čvrstom voljom kojom kao da je zračila oko sebe, na sveopće zadovoljstvo. Iako je politički bilo nepreporučljivo da se upusti u romansu s članom jedne odmetnute obitelji, vojvoda Leto - sada predvodnik Velike Kuće - zaključio je da ga djevojka sve više privlači. Ali nije zaboravio očevu najvažniju opomenu: Nikad se nemoj ženiti iz ljubavi, jer će to uništiti našu Kuću. Paulus Atreid utuvio je to u glavu svome sinu, uz mnoštvo drugih pouka vezanih za umijeće upravljanja. Leto je bio svjestan da se nikada ne bi mogao oglušiti o zapovijed starog vojvode; ona je bila dio njega. Pa ipak, Kailea ga je privlačila, premda do sada nije smogao smjelosti da joj prizna što osjeća. Ali mislio je da ona to ipak zna; Kailea je imala pronicljiv, dubok um. Nazirao je to u njenim smaragdnim očima, u zakrivljenosti njenih mačkastih usana, u zamišljenim pogledima koje bi mu upućivala kada je mislila da je ne gleda. Uz Letovo dopuštenje, Rhombur je znatiželjno kopao po pojedinim masivnim škrinjama, tragajući za starim uspomenama iz vremena vojevanja koje su govorile o prijateljstvu između vojvode Paulusa i Dominica Verniusa. Zavukavši duboko ruku u jedan od njih, izvukao je ukrašeni ogrtač i razmotao ga. "Što je ovo? Nikada nisam vidio da ga tvoj otac nosi." Leto se zagleda u sliku na ogrtaču, shvativši istog trena što je posrijedi - sokol Kuće Atreida grli richesesku svjetiljku znanja. "Mislim da je to svadbeni ogrtač, onaj koji je nosio na vjenčanju s mojom majkom." "Oh", izusti Rhombur, našavši se u neprilici. "Oprosti." Smotao je ogrtač i vratio ga natrag u škrinju. Odmahnuvši glavom, Leto duboko udahnu. Znao je da će se suočiti s mnogim sličnim minama sjećanja čije će detonacije jednostavno morati izdržati. "Nije moj otac želio umrijeti i ostaviti me u ovoj situaciji, Rhombure. Moju majku nitko nije tjerao da donese odluke koje je donijela. Mogla mi je biti od velike koristi kao savjetnik. Pod drugim okolnostima, s radošću bih primio njenu pomoć i njezin mudar savjet. Ali umjesto toga..." Uzdahnuo je i ogorčeno pogledao Kaileu. "Kao što rekoh, ona je sama tako odlučila." Samo su Leto i mentatski ratnik znali istinu o Heleninoj umiješanosti u ubojstvo, i to je bila tajna za koju se Leto zakleo da će je ponijeti sa sobom u grob. Budući da je nadstojnik staje umro tijekom ispitivanja, vojvoda Leto Atreid ukaljao je ruke svježom krvlju — prvi put, ali sasvim sigurno ne i posljednji. Čak ni Rhombur i Kailea nisu slutili istinu. Udaljio je majku iz zamka Caladan u pratnji dvoje slugu koje je sam izabrao. Radi 'odmora i oporavka', gospa Helena je odvedena na Istočni Kontinent gdje će živjeti u skromnim uvjetima sa Sestrama u Izolaciji, konzervativnom religijskom zajednicom. Arogantno, ali ipak ne zatraživši od sina objašnjenje te odluke, Helena je prihvatila progonstvo.
Premda je podigao neprobojan zid između sebe i nje, Leto je, kada bi ostao sam, žalio zbog gubitka majke i nikako se nije mogao prestati čuditi kako je mogao ostati bez oba roditelja gotovo istodobno. Ali Helena je počinila najgnusniju izdaju svoje obitelji, vlastite Kuće, i znao je da joj to nikada neće oprostiti, da je nikada više neće moći vidjeti. Nije dolazilo u obzir da je ubije; ta pomisao jedva da mu je i prošla umom. Ona je, ipak, njegova majka, a on svakako nije bio poput nje. Osim toga, postupio je praktično kada ju je sklonio s javne scene, jer je ionako imao toliko stvari s kojima se morao uhvatiti ukoštac, a na prvom mjestu stajala je dobrobit stanovnika Caladana. Morao se prihvatiti obveza upravljanja Kućom Atreida. Iz škrinje s raznim drangulijama, Rhombur je izvadio špil staromodnih, ručno izrađenih karata, neke nagrade koje je osvojio stari vojvoda, uključujući tu i odličja, jedan slomljeni nož i zastavicu umrljanu krvlju. Leto je otkrio morske školjke, šareni šal, nepotpisanu ljubavnu pjesmu i uvojak crvenkasto-kestenaste kose (nije bila Helenine boje), zatim uvojak plave kose, kao i uglačane mesingane vrpce koje su žene nosile oko ručnog zgloba. Nije znao objasniti porijeklo tih predmeta. Znao je da je njegov otac imao ljubavnice, premda Paulus nijednu nije doveo u zamak kao službenu priležnicu. Jednostavno se provodio, i nesumnjivo da je te žene zasipao ukrasima, tkaninama ili slatkišima. Leto je kratko promatrao te sitnice, a onda spustio težak poklopac škrinje. Vojvoda Paulus imao je prava na vlastite uspomene, na vlastitu prošlost i svoje tajne. Ništa od svega toga nije se više ticalo dobrobiti Kuće Atreid. Trebalo se posvetiti politici i poslovima. Thufir Hawat, dvorski savjetnik, pa čak i princ Rhombur davali su sve od sebe da ga usmjere, ali Leto se osjećao kao novorođenče, jer je morao sve učiti od početka. Dok je kiša vani neprekidno padala, Kailea je sipala vrč začinjenog kuhanog vina i pružila ga Letu, a zatim je nalila još dva, za sebe i svog brata. Vojvoda je zamišljeno otpio gutljaj, uživajući u ukusu začina. Toplina mu se uvukla u kosti, i on joj je uputio osmijeh u znak zahvalnosti. Spustila je pogled na raznolike sitnice i poravnala jedan od zlatnih češljeva u tamnobakrenoj kosi. Leto je primijetio da joj donja usna podrhtava. "Što je bilo, Kailea?" Duboko je udahnula i prvo pogledala brata pa Leta. "Nikada neću biti u prigodi ovako pregledati majčine stvari. Ni one iz Velike palače, pa čak ni ono nekoliko dragocjenih sitnica koje je ponijela sa sobom kada smo pobjegli." Rhombur joj je prišao i zagrlio je, ali je ona i dalje gledala Leta. "Moja majka imala je uspomene koje joj je dao Car osobno, dragocjenosti kojima ju je darivao kada je napustila njegovu službu. Imala je još toliko priča za ispričati mi. Nisam joj posvetila dovoljno vremena dok je bila živa, nisam je dovoljno slušala."
"Sve će biti u redu", reče Rhombur, pokušavši je utješiti. "Stvorit ćemo vlastita sjećanja." "I natjerat ćemo ih da nas upamte", izjavi Kailea, čiji je glas iznenada postao oštar. Osjetivši nelagodu u utrobi, kao i duboki umor, Leto protrlja vojvodski pečatnjak na prstu. Još se nije bio navikao na njega i bio mu je težak, ali je dobro znao da će ga skinuti tek jednog dana u dalekoj budućnosti, da bi ga predao svome sinu koji će nastaviti tradiciju Kuće Atreida. Vani je kiša počela još jače lupati po zidovima i prozorima pradavnog kamenog zamka, dok je more šaputalo pjenastu uspavanku, udarajući o stijenje ispod njih. Caladan koji ga je okruživao bio je vrlo velik i sveprožimajući, a Leto shvati koliko je on nevjerojatno malen. Iako je noć bila neugodna, kada je mladi vojvoda razmijenio osmijehe s Kaileom i Rhomburom, osjetio je toplinu i udobnost svoga doma. Leto je saznao za smrt Cara dok se s trojicom pomoćnika mučio objesiti prepariranu glavu salusanskog bika u blagovaonici. Radnici su koristili konopce i koloturnike ne bi li podigli taj čudovišni trofej na prethodno neukrašene, vrlo uglačane zidove. U blizini je stajao smrknuti Thufir Hawat i promatrao s rukama na leđima. Mentat je odsutno dodirnuo dugačak ožiljak na nozi, uspomenu na vrijeme kada je spasio mnogo mlađeg Paulusa od jednog drugog pomahnitalog bika. Ovog puta, međutim, nije bio dovoljno brz... Kailea se stresla kada je pogledala to ružno stvorenje. "Bit će teško jesti u ovoj dvorani, dok ta stvar zuri odozgo u nas. Još vidim krv na njegovim rogovima." Leto je odmjerio glavu bika. "Ja u ovome vidim podsjetnik na to da uvijek moram biti na oprezu. Čak i jedna glupa životinja — premda uz pomoć ljudskih urotnika — u stanju je pobijediti vođu jedne Velike Kuće Landsraada."Stresao se. "Razmisli o toj lekciji, Kailea." "Bojim se da to baš i nije utješna misao", promrmlja ona, zelenih očiju sjajnih od neprolivenih suza. Zatreptavši ne bi li razbistrila vid, nastavila je sa svojim poslom. Pred njom na stolu bila je otvorena bilježnica od ridulijanskog kristala s dokumentacijom koja se odnosila na ekonomiju domaćinstva. Koristeći znanja stečena na Ixu, Kailea je analizirala dotok sredstava s posjeda Atreida, ne bi li utvrdila kako su rad i produktivnost raspoređeni na kontinentima i morima Caladana. Ona i Leto podrobno su pretresli tu temu, usprkos nedostatku iskustva. Leto je bio oduševljen kada je otkrio da je prognana Kailea pravi majstor za vođenje poslova. "Biti dobar vojvoda ne podrazumijeva samo biti vješt u baratanju mačem i u borbi s bikovima", jednom mu je kazao Thufir Hawat, mnogo prije skorašnjih nevolja i izazova. "Često je mnogo teže izaći na kraj sa sitnicama."
Iz nekog razloga ta izjava se urezala Letu u mozak, i upravo je otkrivao koliko su te riječi bile mudre... Carski glasnik ušetao je u blagovaonicu, odmah po prispijeću cehovskog astrobroda i zastao. Bio je visok i odjeven u službenoj odjeći grimizno-zlatne carske boje. "Tražim primanje kod vojvode Leta Atreida." Leto, Rhombur i Kailea se slediše, sjetivši se užasnih vijesti koje su primili kada je posljednji put jedan glasnik ušao u veliku prijamnu odaju. Leto se samo molio da se ništa nije dogodilo Dominicu Verniusu koji je i dalje bio u bijegu. Ali ovaj službeni glasnik nosio je boje Kuće Corrino, a i izgledalo je kao da je već desetak puta priopćio istu poruku, "Moja je dužnost da objavim svim članovima Velikih i Malih Kuća Landsraada da je Padišah Car Elrood Corrino IX preminuo, podlegavši podužoj bolesti u sto trideset osmoj godini svoje vladavine. Neka se povijest sjeća s naklonošću njegove duge vladavine i neka njegova duša pronađe vječni spokoj." Leto ustukne, zaprepašten. Jedan od radnika umalo nije dopustio da bikova glava podignuta na zid sklizne sa svog mjesta, ali je Hawat dreknuo na čovjeka da pazi što radi. Car je bio nešto trajno u Galaktici tijekom dva uobičajena ljudska vijeka. Elrood je živio na Kaitainu, okružen stražarima, zaštićen od svih prijetnji i ovisan o začinu koji je uzimao protiv starenja. Letu nikada nije palo na pamet da bi starac jednog dana mogao umrijeti, premda je u skorije vrijeme čuo da Elrood sve više i više slabi. Leto se okrene prema glasniku i formalno kimne glavom. "Molim vas da krunskom princu Shaddamu prenesete moju sućut. Kada će se održati državnički pogreb? Kuća Atreida će, naravno, prisustvovati." "Nije potrebno", odgovori otresito glasnik. "Na zahtjev prijestolja, održat će se samo mali privatni obred za najbližu obitelj." Tako, znači. "Međutim, Shaddam Corrino, koji će uskoro biti okrunjen za Padišaha Cara Poznatog Svemira, kao Shaddam IV, milosrdno moli da budete prisutni tom činu i da mu se zakunete na vjernost, kada se formalno popne na zlatno lavlje prijestolje. U toku su pripreme za krunidbu." Leto na trenutak pogleda Thufira Hawata pa odgovori: "Bit će učinjeno." Nakon što se kratko naklonio, glasnik reče: "Kada se ustanovi protokol i obave sve pripreme, Caladan će biti obaviješten." Naklonio se, obavivši svoj grimizno-zlatni ogrtač oko ruku, pa se okrenuo, uvježbano lupnuvši petama. Istupao je iz dvorane, uputivši se prema letjelici koja će ga vratiti do svemirske luke odakle će nastaviti put do sljedećeg carskog planeta, gdje će opet priopćiti svoju poruku. "Ovaj... to je baš dobra vijest", kiselo primijeti Rhombur.
Bio je blijed, ali odlučan. Ostao je bez riječi pokraj vrata, razmišljajući o onome što je upravo čuo. "Da nije bilo Careve ljubomore i intervencije, moja obitelj mogla je prebroditi krizu na Ixu. Landsraad bi poslao pomoć." "Elrood nije želio da se oporavimo", primijeti Kailea, podigavši pogled s računovodstvenih izvještaja. "Samo mi je žao što majka nije doživjela ovo čuti." Letove usne se izviše u osmijeh koji je nagovještavao umjereni optimizam. "Stanite, to nam pruža neočekivanu mogućnost. Razmislite. Samo je Elrood osjećao neprijateljstvo prema Kući Vernius. On i vaša majka imali su zajedničku prošlost za koju znamo da je pravi razlog njegovog odbijanja da ukine nagradu za glave članova obitelji Vernius koju je raspisao. To je bila osobna osveta." Stojeći ispod glave bika, Hawat se pažljivo zagleda u Leta. Slušao je šutke, čekajući vidjeti što će njegov novi vojvoda predložiti. "Obratio sam se vijeću Landsraada", nastavi Leto, "ali oni su beskorisni, suzdržani. Ništa neće poduzeti kako bi nam pomogli. Ali moj rođak s majčine strane Shaddam..." Prešao je jezikom preko unutrašnje strane donje usne. "Sreo sam ga samo tri puta, ali moja baka po majci bila je također Elroodovo dijete. Mogu se pozvati na krvnu vezu. Kada Shaddam postane novi Car, tražit ću od njega da vam da amnestiju kao znak oproštaja. Kada se u ime Kuće Atreida zakunem na vječnu odanost, zatražit ću od njega da se prisjeti sjajne povijesti Kuće Vernius." "Zašto bi on na to pristao?" zanimalo je Kaileu. "Kakvu korist može imati od toga?" "Bilo bi u redu da tako postupi", reče Rhombur. "Pravi potez." Sestra ga pogleda kao da je sišao s uma. "On će to učiniti da bi najavio pravac u kojem će ići njegova vladavina", primijeti Leto. "Svaki novi Car želi si stvoriti identitet, pokazati koliko se razlikuje od svoga prethodnika i da ga ne obavezuju stari običaji i stare odluke. Shaddam bi mogao biti raspoložen za praštanje. Kruže glasine da ionako nije bio u najboljim odnosima sa svojim ocem i sigurno će željeti pokazati vlastitu osobnost nakon više od jednog stoljeća pod Elroodom." Kailea se baci Letu u naručje, a on je zbunjeno zagrli. "Bilo bi tako divno kada bismo opet zadobili svoju slobodu, Leto - i svoje obiteljske posjede! Možda se čak i Ix još može spasiti!" "Preostaje nam za sada samo da se nadamo, Kailea", prozbori Rhombur s obazrivim optimizmom. "Ako je stvar uopće zamisliva, onda se možda može i dogoditi." "Ne smijemo se bojati tražiti", reče Leto. "U redu", složi se Rhombur. "Ako to ikome može poći za rukom, onda može tebi, prijatelju moj."
Ponesen odlučnošću i optimizmom, Leto počne kovati planove za formalni posjet Kaitainu. "Učinit ćemo nešto što neće očekivati", reče on. "Rhombur i ja ćemo se zajedno pojaviti na krunidbi." Sreo je uznemireni pogled svog mentatskog savjetnika. "Opasno je odvesti tamo Verniusovog sina, moj gospodaru." "To je upravo ono što neće očekivati." 59. Koja nam to čula nedostaju da ne možemo vidjeti niti čuti jedan drugi svijet koji nas odužuje? Narančasta Katolička Biblija. NEKI SU SMATRALI da je stjenovita divljina oko Šumske stražarske postaje prelijepo, nedirnuto carstvo prirode. Međutim, barun Vladimir Harkonnen nije volio da bude tako daleko od zatvorenih zgrada, oštrih kutova, metala i plaza. Hladni zrak imao je nekakav oštar i neugodan miris jer u njemu nije bilo poznatih industrijskih dimova, maziva i strojeva. Bio je nekako presirov, previše neprijateljski. Barun je odlično znao koliko je važno njihovo odredište, i zabavljao se promatrajući svog uvrnutog Mentata koji je pokazivao još veću nelagodu. U prljavoj odori i razbarušene kose, Piter de Vries trudio se da ne poklekne. Iako mu je um radio poput moćnog stroja, mršavo i slabo tijelo nije mu bilo previše pouzdan oslonac. "Sve je tako primitivno ovdje vani, barune moj, tako prljavo i hladno", primijeti de Vries, divljeg pogleda. "Jeste li sigurni da moramo ići ovako daleko? Zar ne postoji neka druga mogućnost, osim ovog odlaska u šumu?" "Neki ljudi debelo plaćaju da bi posjetili ovakva mjesta", odgovori barun. "Zovu ih rezervati" "Pitere, umukni i stisni zube kao i mi", reče mu Rabban. Uspinjali su se strmim obronkom brda prema jednom zidu od pješčanika, prošaranom otvorima špilja, koji se svjetlucao od ledene pokorice. Namrštivši se, Mentat mu uzvrati, pecnuvši ga. "Nije li ovo mjesto gdje je onaj dječak nadmudrio i tebe i cijelu tvoju lovačku družinu, Rabbane?" Barunov bratić se okrene, upiljivši se ispod debelih kapaka u de Vriesa, i zareži. "Sljedeći put ću tebe loviti ako ne budeš pazio što govoriš." "Neprocjenjivog Mentata svog strica?" upita ga de Vries nimalo zabrinut. "Ali tko bi mogao mene zamijeniti?" "U pravu je", složio se barun, zahihotavši se. Rabban progunđa nešto sebi u bradu. Barunovi stražari i stručnjaci za lov prethodno su pročešljali izolirani rezervat za lov. Sve je temeljito provjereno kako bi ova trojica mogla poći sama, bez uobičajene pratnje. S maula pištoljem na boku i
toplinskom puškom obješenom preko ramena, Rabban je uporno tvrdio da je u stanju srediti svakog buljaookog divljeg psa ili bilo koju drugu grabljivicu koja bi ih mogla napasti. Barun nije bio baš toliko siguran u svog bratića, imajući u vidu činjenicu da ga je jedan dječak zaista nadmudrio — ali ovdje vani barem su mogli biti podalje od znatiželjnih očiju. Stigavši do vrha strmine, njih trojica zastadoše kako bi se odmorili na jednom grebenu, a potom savladaše još jedan uspon. Predvodio ih je Rabban, mičući u stranu gusto šipražje dok nisu stigli do ogoljenog pješčanika. Tamo je jedna plitka pukotina razdvajala stijenu koja se mrvila i okolno tlo. "Tamo je dolje", reče Rabban. "Pođimo." Barun klekne i uperi okrugli snop svjetiljke u otvor jedne špilje. "Pođi za mnom, Pitere." "Nisam ja nikakav speleolog", odgovori Mentat. "A osim toga sam i umoran." "Samo nisi u dobroj fizičkoj kondiciji", odgovorio mu je barun, duboko uvukavši zrak kako bi osjetio vlastite mišiće. "Trebao bi više vježbati. Moraš biti u formi." "Ali niste me zbog toga kupili, barune moj." "Kupio sam te da radiš sve što ti ja zapovjedim." Pognuo se i puzeći prošao kroz otvor; uzak, ali snažan snop svjetiljke na njegovom prstu tjerao je tamu pred njima. Iako se barun trudio da i dalje bude u odličnoj fizičkoj formi, tijekom protekle godine stalno je osjećao bolove i doživljavao neočekivane napade slabosti. Nitko nije primijetio — ili se možda nitko nije usuđivao spomenuti — da je počeo i dobivati na težini, iako nimalo nije promijenio način ishrane. Koža mu je sada izgledala nekako deblja i bljeđa. Razmišljao je da o ovom problemu porazgovara s medicinskim stručnjacima, možda čak i s nekim Suk liječnikom, bez obzira na visoku cijenu. Izgleda da je život bio beskrajan niz problema. "Ovdje unutra smrdi na medvjeđu mokraću", požali se de Vries dok se provlačio kroz rupu. "Otkud ti znaš kako smrdi medvjeđa mokraća?" upita ga Rabban, gurnuvši Mentata dublje unutra kako bi sebi napravio mjesta. "Znam kako ti smrdiš. Nijedna divlja životinja ne može smrdjeti više od toga." Trojica muškaraca ispraviše se unutra, a barun uključi malu sjajnu kuglu koja se podigla i počela svijetliti kraj bližeg zida niske špilje. Mjesto je bilo divlje, prekriveno mahovinom, puno prašine, bez ikakvog znaka da je tu ikada obitavalo neko ljudsko biće. "Prilično dobra mimetička projekcija, zar ne?" upita barun. "Najbolji posao koji su naši ljudi ikada obavili." Pružio je ruku načičkanu prstenjem, i prikaz zida se zamagli, postane nejasan. Rabban pronađe malo ispupčenje u stijeni i pritisne ga; cijeli stražnji zid počeo se bučno povlačiti, a iza njega se ukaže ulaz u prilaznu cijev. "Ovo je vrlo posebno skrovište", primijeti barun. Upališe se svjetla, obasjavši prolaz koji je vodio u srce strme stijene. Pošto su stupili unutra i
vratili na mjesto projekciju lažnog zida, de Vries se počeo zaprepašteno osvrtati uokolo. "Ovo ste čuvali u tajnosti čak i od mene, barune moj?" "Rabban je pronašao ovu špilju dok je jednom ovuda lovio. Izvršili smo... izvjesne preinake, koristeći novu tehnologiju, uzbudljivu tehniku. Tek ćeš vidjeti kakve mogućnosti pruža kada ti sve objasnim." "Potpuno savršeno sklonište", složi se Mentat. "Čovjek nikada nije dovoljno oprezan kada su u pitanju uhode." Barun podigne ruke prema stropu i zaurla koliko ga je grlo nosilo: "Proklet da je krunski princ Shaddam i neka završi na gnojištu! Ne - neka to bude samo najpoganije dno pakla!" Ovaj izdajnički uzvik zaprepastio je čak i de Vriesa, a barun se zahihotao. "Ovdje, Pitere — i nigdje drugdje na Giedi Jedan — nimalo ne brinem prisluškuje li me itko." Poveo ih je u glavnu prostoriju. "Nas trojica možemo se ovdje sakriti i odoljeti napadu čak i protivničkih atomika. Nitko nas neće naći. U nulentropskim kontejnerima imamo zalihe i oružje koji nam mogu trajati u nedogled. Sve što je od posebnog značaja za Kuću Harkonnen smjestio sam ovdje, od genealoških izvještaja do financijskih dokumenata i materijala za ucjenjivanje — sve one grozne, zadivljujuće stvari koje smo skupili o ostalim Kućama." Rabban sjedne za savršeno uglačan stol i pritisne dugme na jednoj ploči. Zidovi odjednom postadoše prozirni, a iza njih, obasjan žutim sjajem reflektora, ukaže se niz od dvadeset jednog izobličenog lesa koji su visjeli u pukotinama između ploča od plaža, kao na nekoj izložbi. "Evo graditelja ovog mjesta", izjavi Rabban. "Ovo je naš posebni... spomenik njima u čast." "Prilièno faraonski", primijeti barun nonšalantno. Meso na leševima izgubilo je boju i nadulo se, dok su se lica iskrivila u jezive samrtničke grimase. Izrazi žrtava prije su ukazivali na tužnu pomirenost nego užas zbog predstojeće smrti. Svako tko je gradio jedno ovakvo tajno skrovište za Harkonnene vjerojatno je shvatio još na početku da mu je sudbina zapečaćena. "Bit će ih neugodno gledati dok budu trulili", primijeti barun, "ali ćemo zato na kraju imati lijepe čiste kosture kojima ćemo se moći diviti." Preostali zidovi bili su obloženi složenim spiralnim rezbarijama koje su prikazivale plave harkonnenske grifine, kao i vulgarne pornografske prizore parenja ljudi i ljudi sa životinjama, koji bi djelovali uvredljivo većini promatrača. Rabban se zahihota, promotrivši ovu nastranu orgiju. De Vries se osvrne, proučavajući pojedinosti i dodajući nove podatke svojoj mentatskoj projekciji. Barun se osmjehne. "Ova prostorija okružena je zaštitnom projekcijom koja sve u njoj čini nevidljivim na svim valnim dužinama. Nijedan skener ne može otkriti ovu unutrašnjost na području vida, zvuka, topline, pa čak i dodira. Mi to zovemo
ne-polje. Razmisli o tome. Stojimo na mjestu koje ne postoji iz perspektive ostatka svemira. To je savršeno skrovište u kome možemo porazgovarati o našim... predivnim planovima." "Nikada nisam čuo za takvo polje — ni od Ceha, ni od Ixa", reče de Vries. "Tko ga je izmislio?" "Možda se sjećaš... istraživača sa Richesea koji nas je bio posjetio." "Chobyn?" upita Mentat, a onda odgovori na vlastito pitanje. "Da, tako se zvao." "Došao je k nama u tajnosti, donijevši nevjerojatnu tehnologiju koju su razvili Richesei. Posrijedi je nova i rizična tehnologija, ali naš prijatelj Chobyn uvidio je sve njezine mogućnosti. Mudro je postupio kada ju je donio Kući Harkonnen kako bi je ona jedina koristila, u zamjenu za odgovarajuću naknadu." "I mi smo mu nesumnjivo bogato platili", doda Rabban. "Vrijedilo je svakog solara", nastavi barun. Lupkao je prstima uobičajenim ritmom po ploči stola. "Unutar ove ne-kugle ne može nas čuti nitko živ pa čak ni Navigator Ceha vićan vražjem predviđanju. Chobyn upravo radi na... nečemu još boljem za nas." Rabban se nestrpljivo zavalio u stolici. "Bacimo se na ono o čemu trebamo porazgovarati." De Vries sjedne na stol koji se sam čistio. Oči su mu se zasvijetlile kada je dao maha svojim mentatskim sposobnostima koje su odmah počele razmatrati sve mogućnosti što ih je nudila ova tehnologija nevidljivosti. Kako se sve može upotrijebiti... Barun prijeđe pogledom s bratića neuglednih crta lica na uvrnutog Mentata. Koliko se samo ta dvojica razlikuju; oni su dva pola intelektualnog spektra. I Rabbana i de Vriesa bilo je neophodno cijelo vrijeme nadzirati, prvog zbog tvrdoglavosti i naprasite prirode, a drugog zato što je njegova briljantnost mogla biti podjednako opasna. Usprkos očiglednim nedostacima, Rabban je bio jedini Harkonnen koji je uopće mogao naslijediti baruna. Nesumnjivo da Abulurd nije dolazio u obzir. Osim one dvije vanbračne kćerke koje ga je red Bene Gesserit primorao da napravi, barun nije imao druge djece. Zbog toga je morao obučiti svog bratića da na pravi način upotrebljava i zloupotrebljava moć, kako bi na kraju mogao umrijeti zadovoljan spoznajom da će Kuća Harkonnen postojano nastaviti svojim putem. A još bi bolje bilo ako bi Atreidi bili uništeni... Možda bi Rabban trebao imati dva mentata koji bi ga vodili, a ne uobičajenog jednog. Zbog Rabbanove naprasite naravi, njegova vladavina bit će naročito okrutna, možda svirepija od bilo koje ikada viđene na Giedi Jedan, usprkos dugoj harkonnenskoj povijesti mučenja i zlostavljanja robova. Barun se smrknuo. "Bacimo se na posao. Slušajte me sada dobro, obojica. Pitere, želim da upotrijebiš sve svoje mentatske sposobnosti." De Vries izvadi bočicu soka od safoa iz džepa na odori. Otpio je gutljaj i cmoknuo usnama. Barunu se ovaj zvuk oduvijek gadio. "Moje uhode javile su mi nešto vrlo
uznemirujuće", reče barun. "Riječ je o Ixu i o nekim planovima koje je Car Elrood, izgleda, skovao prije nego što je umro." Udarao je prstima u ritmu jednog napjeva koji mu je stalno prolazio kroz glavu. "Ta zavjera može ozbiljno ugroziti bogatstvo naše obitelji. CHOAM i Ceh čak ni ne znaju za nju." Rabban nešto progunđa. De Vries je sjedio uspravno, čekajući da dobije još podataka. "Izgleda da su Car i Tleilaxi sklopili neku vrstu saveza u svrhu obavljanja jednog neuobičajenog i ilegalnog posla." "Sligovi i govna se dobro slažu", primijeti Rabban. Barun se zahihoće na ovu usporedbu. "Saznao sam da je naš dragi preminuli Car osobno stajao iza preuzimanja Ixa. Primorao je Kuću Vernius da se proglasi za odmetnike i umjesto nje postavio Tleilaxe kako bi mogli započeti istraživanje, koristeći sofisticiranu ixijansku tehnologiju." "O kakvom je istraživanju riječ, barune moj?" upita de Vries. Barun baci bombu. "Tragaju za biološkim načinom sintetiziranja melangea. Misle da mogu umjetnim putem i jeftino proizvesti začin i na taj način izbaciti Arrakis — nas — iz igre." Rabban frkne "Nemoguće. Nitko to nije u stanju." De Vriesov um počeo je, međutim, raditi punom parom kada je informacija koju je upravo doznao dospjela na pravo mjesto u njegovoj svijesti. "Ja ne bih podcjenjivao Tleilaxe - posebno ne sada kada raspolažu ixijanskom tehnologijom. Imat će baš sve što im je potrebno." Rabban se ispravio. "Ali ako je Car u stanju proizvesti sintetički začin, što će biti s našim posjedima? Što će se dogoditi sa svim onim zalihama začina za čije su nam prikupljanje bile potrebne godine?" "U slučaju da novi sintetički začin bude jeftin i djelotvoran, harkonnensko bogatstvo u začinu isparit će preko noći", ukočeno reče de Vries. "Doslovno preko noći." "Tako je, Pitere!" Barun lupi rukom iskićenom prstenjem po stolu. "Žetva začina na Arrakisu nevjerojatno je skupa. Ako Car bude imao vlastiti izvor jeftinog melangea, tržište će propasti i Kuća Corrino kontrolirat će ostale - stvorit će se novi monopol koji će u cijelosti biti u Carevim rukama." "To se neće svidjeti CHOAM-u", primijeti Rabban s iznenađujućom pronicljivošću. Onda ćemo ovu informaciju morati proslijediti Svemirskom Cehu", predloži De Vries. "Moramo im otkriti što Car smjera i pobrinuti se da Shaddam prekine sva slična istraživanja. Ni CHOAM ni Ceh neće željeti izgubiti ono što su uložili u proizvodnju začina." "Ali što ako novi Car prije toga sklopi s njima sporazum, Pitere?" upita barun. "Kuća Corrino ionako djelomično posjeduje CHOAM. Shaddam će se potruditi da prikladno obilježi početak svoje vladavine. Što ako ga CHOAM pritisne da njima omogući pristup sintetičkom začinu uz nekakav nevjerojatan popust, i na taj način plati njihovu suradnju? Ceh bi se
i te kako volio snabdijevati jeftinije i pouzdanije. Mogao bi potpuno dići ruke od Arrakisa ako bi mu se ukazala povoljnija prilika." "Onda ćemo jedino mi ostati kratkih rukava", zareže Rabban. "Svi će pregaziti Kuću Harkonnen." Mentat je napola sklopio oči kada je nastavio. "Ne možemo čak ni uložiti formalnu žalbu Kućama Landsraada. Vijest o umjetnoj zamjeni za začin stvorila bi pravu pohlepu među Udruženim obiteljima. Nedavno je došlo do stvaranja novih političkih saveza, i izvjestan broj Kuća ne bi imao ništa protiv ako bi naš monopol bio okončan. Baš njih briga ako cijena začina drastično padne. Jedino će na gubitku biti oni koji su uložili mnogo u ilegalne zalihe ili u skupe operacije žetvi na Arrakisu." "Drugim rijeđima, opet mi — i nekolicina naših najbližih saveznika" doda barun. "Red Bene Gesserit i vaša mala dragana među vješticama također bi se voljeli jeftino snabdijevati." Barun sijevne očima na bratića. Rabban se samo zahihotao. "I što onda možemo poduzeti u vezi s tim?" De Vries mu odgovori, ne posavjetovavši se prethodno s barunom. "Kuća Harkonnen morat će se sama za to pobrinuti. Ne možemo očekivati nikakvu pomoć sa strane." "Ne zaboravite da smo mi samo kvazi-vlastela na Arrakisu", primijeti barun. "Dan nam je na temelju prešutnog pristanka CHOAM-a i Cara. A sada je poput kuke na koju su nas objesili da se osušimo. Moramo biti oprezni." "Nemamo dovoljno veliku vojnu silu da se borimo protiv svih tih neprijatelja", reče Rabban. "Morat ćemo biti istančani", reče de Vries. "Istančani?" Barun podigne obrve. "U redu. Voljan sam i to probati." "Moramo najprije prekinuti tleilaxaška istraživanja na Ixu", reče de Vries. "Još će bolje biti da sve uništimo. Također predlažem da Kuća Harkonnen rasproda razne posjede, stvori zalihu u gotovom novcu i preuzme svu trenutnu proizvodnju začina kako bi ostvarila što veći dotok novca, jer on može presahnuti svakog trenutka." Barun pogleda Rabbana. "Bit će nam potreban svaki novčić. Natjerat ću onog idiota od tvog oca da ubrza pribavljanje kitovog krzna na Lankiveilu. Moramo napuniti blagajne. Nove bitke mogu biti veliko opterećenje za naš trezor." Mentat otre crvenu kap s usana. "Moramo sve obaviti u strogoj tajnosti. CHOAM pažljivo prati naše financijske aktivnosti i otkrit će ako iznenada počnemo raditi nešto neuobičajeno. Za sada će biti najbolje da ne pričamo uokolo što znamo o tleilaxaškim istraživanjima. Ne želimo da CHOAM ili Ceh udruže snage s našim novim Carem protiv Kuće Harkonnen." "Moramo se osigurati da Carstvo i dalje potpuno ovisi od nas", reče barun. Rabban se namršti, pokušavajući da na svoj uobičajen nasilan način nađe izlaz iz krize koja ih je zadesila. "Ali ako su se Tleilaxi ustoličili na
Ixu, kako da uništimo to istraživanje, a da ne otkrijemo što je, zapravo, posrijedi? Kako da to učinimo, a da se ne sazna da smo mi osobno umiješani, što bi sve naše neprijatelje odmah nahuškalo na nas?" De Vries se zavali u stolicu i zagleda u nastrane seksualne crteže na zidovima. Leševi koji su trulili visjeli su u svojim vitrinama poput odvratnih prisluškivača. Um mu je munjevito prolazio kroz mentatske proračune, dok konačno nije rekao: "Moramo naći nekog drugog tko će se boriti za nas. Poželjno bi bilo da uopće nije svjestan toga." "Tko bi to bio?" upita Rabban. "Zbog toga smo doveli Pitera ovamo", reče barun. "Potrebni su nam prijedlozi." "Prva projekcija", izjavi de Vries. "Kuća Atreida." Rabban zine u čudu. "Atreidi se nikada neće boriti za nas!" De Vries spremno uzvrati: "Stari vojvoda je mrtav i kuća Atreida je trenutno nestabilna. Paulusov nasljednik Leto je nepromišljeno štene. Nema prijatelja u Landsraadu i nedavno je održao prilično neugodan govor u Skupštini. Otišao je kući ponižen." Barun je čekao, pokušavajući shvatiti u kom pravcu ide njegov Mentat. "Drugi ključni podatak: Kuću Vernius, pouzdane saveznike Atreida, Tleilaxi su izbacili s Ixa. I dalje je na snazi nagrada raspisana za glavu Dominica Verniusa, dok je Shando Vernius nedavno ubijena, zahvaljujući statusu odmetnika. Kuća Atreida ponudila je utočište djeci Verniusovih. Oni su prisni prijatelji žrtava Tleilaxa." De Vries podigne prst ne bi li sve to spojio. "Znači, naprasiti mladi Leto je bliski prijatelj izgnanog princa od Ixa. Vojvoda Leto okrivljuje Tleilaxe za preuzimanje Ixa, za pogibiju gospe Shando i za uništenje obitelji Vernius. 'Kuća Atreida cijeni odanost i čast više od politike', izjavio je Leto pred Landsraadom. On bi mogao prihvatiti kao svoju dužnost to da pomogne Rhomburu Verniusu da povrati svoj položaj na Ixu. Tko bi bolje mogao zadati udarac umjesto nas?" Barun se počne smiješiti, razabravši dublji smisao iza izgovorenih riječi. "Znači... trebamo započeti rat između Kuće Atreida i Tleilaxa! Neka jedni druge rastrgnu. Na taj način ćemo jednim udarcem uništiti Kuću Atreida i istraživanja za dobivanje sintetičkog začina." Rabban je očigledno imao problema u shvaćanju svega toga. Na osnovu napetog izraza na njegovom licu, barun je mogao vidjeti da njegov bratić pažljivo razmišlja, trudeći se nekako održati korak. Mentat kimne glavom. "Ako sve prođe kako treba, mogli bismo Kuću Harkonnen potpuno poštedjeti bilo kakvog sukoba. Dobiti ono što želimo, potpuno čistih ruku." "Savršeno, Pitere! Drago mi je što te nisam pogubio u svi onim slučajevima kada si mi išao na živce." "I meni je drago", odgovori de Vries.
Barun otvori jednu nulentropsku komoru i uzme čuturicu skupe kirana rakije. "Moramo nazdraviti." A onda se lukavo nasmiješi. "Upravo sam, naime, shvatio kada i kako se možemo pobrinuti da se sve to dogodi." Njegova dva slušatelja pretvoriše se u uho. "Na mladog Atreida srušila se sva sila poteškoća vezanih za složeno upravljanje vojvodstvom. Prirodno, prisustvovat će krunidbi Shaddama IV. Nijedna Velika kuća ne smije riskirati da uvrijedi novog Padišaha Cara tako što će ga omalovažiti na najveći dan u njegovom životu." De Vries istog časa nastavi: "Dok vojvoda Leto bude putovao na krunidbu... Eto nama prilike da udarimo." "Na Kaitain?" upita Rabban. "Nešto mnogo zanimljivije od toga, pretpostavljam", odgovori de Vries. Barun srkne staru rakiju, uživajući u njenoj slatkoći koja mu je grijala utrobu. "Ahhhh, bit će to slatka osveta. A Leto čak neće ni shvatiti što mu se sprema, neće znati iz kojega smjera je uslijedio udarac." Rabbanu se zacakliše oči. "Natjerat ćemo ga da se koprca od muke, striče?" Barun pruži kristalne čašice bratiću i Mentatu. Rabban iskapi rakiju u jednom gutljaju, dok ju je de Vries promatrao, kao da očima obavlja kemijsku analizu. "Da, Rabbane, koprcat će se i koprcati dok ga ne zgazi velika carska čizma." 60. Nitko osim samih Tleilaxa ne smije kročiti u Bandalong, najsvetiji grad Bene Tleilaxa. To mjesto fanatično je čuvano, jer ga je pročistio njihov Bog. Diplomacija u Carstvu, landsraadska publikacija. NAGORJELA ZGRADA nekada je bila ixijanska tvornica za proizvodnju borilačkih mehova... jedna od bogohulnih industrija koje su se oglušile o svete odredbe Butlerianskog Džihada. Ali ne više. Hidar Fen Ajidica promatrao je nizove posuda i pomoćnika, zadovoljan što vidi da je ovo mjesto potpuno pročišćeno i da sada služi u korisne svrhe. Bog će blagonaklono gledati na to. Nakon što su Tleilaxi pobijedili, pogon je bio ispražnjen, iznijeta je iz njega sva zatrovana postrojenja, a onda su ga blagoslovili majstori u punoj opremi, kako bi se mogli njime koristili za uzvišene ciljeve Bene Tleilaxa. Unatoč zapovijedi i pomoći starog Cara Elrooda, sada počivajućeg, Ajidica nikada nije ovo smatrao carskim
projektom. Sve što su radili, Tleilaxi su radili sebe radi i svog Boga radi. Oni su imali vlastite ciljeve, koje nečisti stranci nikada neće moći shvatiti. "Sve pojedinačne strategije Tleilaxa uvijek su utkane u cijelu mrežu strategija, od kojih svaka može biti ona prava", izgovori on aksiom svog naroda, naročito ga naglasivši. "Magija našeg Boga je naš spas." U svakoj axelotl posudi nalazili su se sastojci za drukčiji pokus. Svaki od njih bio je alternativni put za rješavanje problema u svezi s dobivanjem umjetnoga melangea. Nijedan stranac nikada nije vidio tleilaxašku axelotl posudu, i nitko nije razumio njihovu pravu funkciju. Da bi proizveo dragocjeni začin, Ajidica je znao da će morati upotrijebiti uznemirujuća sredstva. Ostali će biti užasnuti, ali Bog će se složiti, ponovio je on u dubini svoje tajnovite duše. Na kraju će se masovno proizvoditi začin. Uviđajući složenost izazova koji je bio pred njim, majstor istraživač doveo je tehnološke stručnjake s Tleilaxa Jedan — učene ljude koji su imali vrlo različite poglede na to kako se ovaj cilj može postići. Sada, na samom početku procesa, moraju se uzeti u obzir sve mogućnosti, svi nalazi moraju biti proučeni u potrazi za pravim kombinacijama koje će biti unijete direktno u DNK kod organskih molekula, koje su Tleilaxi zvali Jezik Boga. Svi tehnološki stručnjaci slagali su se u tome da se umjetni začin mora proizvoditi kao organska tvar u axelotl posudi, jer su one bile sveti izvori života i energije. Majstori istraživači već su ostvarili bezbrojne programe sa zapanjujućim rezultatima — od sligova, preko klonova, do gola - premda je bilo i mnogo nesretnih promašaja. Axelotl posude bih su najsvetija otkrića Tleilaxa, a načelo njihovog rada ostalo je skriveno i od krunskog princa Shaddama, njegovih pomoćnika i njegovih Sardaukara. Očuvanje ove tajnovitosti i ovdje na Ixu - sada Xuttuhu - postavljeno je kao uvjet i u prvobitnom pogađanju sa Carem Elroodom. Starac se bez protivljenja, čak rado, složio, jer je zacijelo pretpostavio da do tih tajni može doći kada god poželi. Ali i mnogi drugi pravili su slične glupe pretpostavke u vezi s Tleilaxima. Ajidica se već odavno navikao da ga budale ne uzimaju ozbiljno. Nitko osim majstora ili čistokrvnog istraživača Tleilaxa nikada neće imati pristup ovom znanju. Ajidica duboko udahne smrdljive kemikalije, vlažni smrad koji je bio sigurna posljedica rada posuda. Prirodni mirisi. Osjećam prisustvo svoga Boga, pomisli, oblikujući riječi na islamijatu — tajanstvenom jeziku koji se nikada nije govorio na glas izvan klova, tajnih vijeća njegove rase. Bog je milostiv. Samo on me može voditi. Pred očima mu je lebdjela sjajna kugla, trepćući crveno... dugo, dugo, kratko, pauza... dugo, kratko, boja se promijenila u plavu... Pet brzih plavih treptaja, pa opet u crvenu. Izaslanik krunskog princa nestrpljivo ga je očekivao. Hidar Fen Ajidica je znao da ne treba ostavljati Hasimira Fenringa da čeka. Iako nije imao nikakvu plemićku titulu, nestrpljivi Fenring bio je najbliži prijatelj nasljednika Carstva i vičniji u manipuliranju osobnom moći
od većine velikih vođa u Landsraadu. Ajidica ga je u izvjesnoj mjeri čak i poštovao. Rezignirano se okrenuo i bez poteškoća prošao kroz zonu identifikacije koja bi bila smrtonosna za svakoga tko nije propisno ovlašten. Čak ni sam krunski princ ne bi bio u stanju proći kroz nju sigurno. Ajidica se nasmiješio, razmišljajući o nadmoćnosti načina na koji je njegov narod obavljao stvari. Ixijanci su koristili strojeve i polja sile radi sigurnosti, kao što su to otkrili nemilosrdni i nespretni suboidi pobunjenici... izazvavši pri tom neugodne detonacije i veliku štetu. Nasuprot tome, Tleilaxi su koristili biološke tvari, kojih su se sasvim lako oslobađali - otrove i nervne magle koje bi usmrtile povindah nevjernike onog časa kada bi kročili tamo gdje im nije mjesto. Vani, u osiguranom području za čekanje, nasmiješeni Hasimir Fenring pozdravio je Ajidicu kada je istraživač izašao iz zone za identifikaciju. Iz nekih kuteva taj čovjek slabe brade sličio je na lasicu, a iz drugih na zeca bezazlen izgled, ali on je bio i te kako opasan. Njih dvojica stadoše sučelice u nekadašnjem ixijanskom predvorju spojenom složenom mrežom cijevi od prozirnog plaza. Ovaj carski ubojica bio je za glavu viši od majstora istraživača. "Ah, dragi moj Fen Ajidica", stade presti Fenring, "vaši pokusi dobro napreduju, hm m-m-m-ah? Krunski princ Shaddam jedva čeka dobiti nove izvještaje, jer upravo udara temelje svoje carske vladavine." "Dobro napredujemo, sir. Pretpostavljam da je naš još neokrunjeni Car primio moj poklon?" "Je, to je bilo vrlo lijepo, i on vam se srdačno zahvaljuje." Nasmiješio se stisnutih usana dok je razmišljao o daru: hermalisica srebrnog krzna, sposobna na samoreprodukciju, neobična, živa tričarija koja ničem korisnom nije služila. "Gdje li ste samo došli do jednog tako zanimljivog stvorenja?" "Mi zavisimo od životnih sila, sir." Oči, pomisli Ajidica. Promatraj mu oči. One otkrivaju opasne osjećaje. Trenutno opaka. "Znači uživate izigravati Boga?" primijeti Fenring. S uzdržanim prezirom, Ajidica mu odgovori: "Postoji samo jedan Bog Svemogući. Ne pada mi na kraj pameti zauzeti Njegovo mjesto." "Naravno da ne." Fenringove oči se suziše. "Naš novi Car šalje vam svoju zahvalnost, ali ističe da bi mu najdraže bilo kada bi za poklon dobio — uzorak umjetnog začina." "Predano radimo na tom problemu, sir, ali od samog početka smo govorili Caru Elroodu da će za to biti potrebne mnoge godine, možda čak i desetljeća, dok ne dođemo do završnog proizvoda. Do sada su se naše aktivnosti ovdje uglavnom svodile na uspostavljanje nadzora na Xuttuhu i prilagođavanju postojećih pogona."
"Znači, još niste postigli neki opipljiv napredak?" Fenringov prezir bio je tako veliki da ga nije mogao sakriti. "Ima mnogo znakova koji obećavaju." "Dobro, mogu li onda izvijestiti Shaddama o tome kada bi mogao očekivati poklon? On bi ga tako rado dobio prije krunidbe - znači, u sljedećih šest tjedana." "Mislim da to nije moguće, sir. Donijeli ste nam zalihu melangea koji treba poslužiti kao katalizator prije manje od jednog standardnog mjeseca." "Dao sam vam dovoljno da kupite nekoliko planeta." "Svakako, svakako, i mi napredujemo što brže možemo. Ali ono što uzgajamo u axelotl posudama vjerojatno će izrasti i modificirati se. Najvjerojatnije će za to biti potrebno nekoliko naraštaja. Shaddam mora biti strpljiv." Fenring je proučavao malog Tleilaxa, tragajući za znacima obmane. "Strpljiv? Zapamti, Ajidica, Car nema neograničeno strpljenje." Patuljastom čovjeku nije se sviđao ovaj carski grabljivac. Nešto u Fenringovim krupnim, tamnim očima i njegovom načinu ophođenja djelovalo je prijeteće, čak i kada je riječ bila o svakodnevnim stvarima. Nemoj pogriješiti. Ovaj čovjek bit će iznuđivao našeg novog Cara - on će biti taj koji će me ubiti ako ne uspijem. Ajidica duboko udahne zrak, ali to prikri zijevanjem kako bi izbjegao pokazati strah. Kada je progovorio, učinio je to mirno. "Kada Bog poželi da uspijemo, to će se i dogoditi. Mi se krećemo prema njegovom planu, a ne prema svom ili prema planu princa Shaddama. To je put svemira." Fenringove ogromne oči opasno sijevnuše. "Shvaćaš li ti koliko je ovo važno? Ne samo za budućnost Kuće Corrino i ekonomiju carstva... Već i za tvoj vlastiti opstanak?" "Kako da ne." Ajidica nije reagirao na prijetnju. "Moj je narod naučio cijeniti čekanje. Jabuka ubrana prerano može biti zelena i kisela, ali ako čovjek sačeka da sazri, voćka će biti slatka i ukusna. Kada bude usavršen, umjetni začin izmijenit će svu strukturu moći u carstvu. Nije moguće stvoriti jednu takvu tvar preko noći." Fenring zareži. "Bili smo strpljivi, ali to se ne može nastaviti u nedogled." Proprativši svoje riječi velikodušnim osmijehom, Ajidica reče: "Ako želite, možemo imati redovne sastanke na kojima bismo vam prikazivali što radimo i kako napredujemo. Takve obveze, međutim, samo će usporiti naše pokuse, analizu supstanci, rad." "Ne, nastavite", zareži Fenring. Pokazao sam tom kopilu gdje mu je mjesto, pomisli Ajidica, i to mu se nimalo nije sviđalo. No, imao je dojam da bi ga ovaj ubojica sredio ni ne trepnuvši pri tom. čak i sada, nakon prolaska kroz svu silu skenera, Fenring je nesumnjivo krio razna oružja u odjeći, koži i kosi. Pokušat će to čim mu
više ne budem potreban, kada Shaddam pomisli da je dobio sve što želi. Ali Hidar Fen Ajidica također je imao skrivena oružja. Postojali su planovi za izvanredne prilike koji će im omogućiti da se obračunaju s najopasnijim tuđincem... da osiguraju da Tleilaxi zadrže nadzor nad cijelom stvari. Naši laboratoriji zaista bi mogli doći do otkrića zamjene za začin, pomisli. Ali nijedan povindah nikada neće saznati kako se on radi. 61. Naš plan dostići će veličinu prirodne pojave. Život jednog planeta je ogromno, gusto prepleteno tkanje. Promjene biljnog i životinjskog svijeta u početku će se odvijati pod djelovanjem sirovih fizičkih sila kojima mi upravljamo. Kada uhvate konjen, međutim, ove promjene postat će kontrolirajući utjecaji same po sebi — i mi ćemo se morati nositi i s njima. Nemojte zaboraviti, međutim, da je potrebno kontrolirati samo tri posto energije — samo tri posto — kako bismo svu strukturu pretvorili u naš samodovoljni sustav. PARDOT KYNES, Arrakiski snovi. KADA MU JE SIN napunio godinu i pol dana, Pardot Kynes i njegova žena krenuli su u pustinju. Obukli su svoje mirno dijete u odgovarajuće pustinjsko odijelo i posebne odore kako bi mu zaštitili kožu od sunca i vrućine. Kynes je bio oduševljen što će moći neko vrijeme provesti s obitelji, što će im moći pokazati dokle je stigao u preobražavanju Dine. Cijeli život zasnivao mu se na tome da s drugima podijeli svoje snove. Njegova tri učenika, Stilgar, Turok i Ommun, pokušali su ga nagovoriti da pođu s njima da bi ih štitili i vodili, ali Kynes nije htio ni čuti za to. "Više sam godina proveo sam u divljini nego što ste ih vi proživjeli. Mogu izdržati nekoliko dana vani sa svojom obitelji."Napravio je pokret rukama kao da ih tjera. "Osim toga, zar vam nisam dao dovoljno posla - ili možda želite da vam pronađem još neke dodatne zadatke?" "Ako imaš još nešto što bismo mogli učiniti za tebe", reče Stilgar, "rado ćemo to obaviti." "Samo... samo ne ljenčarite", reče Kynes, koga ovo nije ganulo, a potom krene s Frieth i malim Lietom. Novorođenče je jahalo na jednom od tri siečka kulona, pripitomljenom pustinjskom magarcu koje su na Dinu donijeli krijumčari i nadglednici. Cijena u vodi te životinje bila je visoka, zato što je bila prirodno prilagođena za teške, pustinjske sredine. Slobodnjaci su čak napravili i pustinjska odijela za te četveronožce, koja su mogla sačuvati izvjesnu količinu vlage što su je životinje lučile. Ali tako odjeven kulon teško se kretao — da se ne spominje činjenica da je smiješno izgledao — tako da je Kynes odlučio izostaviti ovu dodatnu zaštitu. Zbog toga je morao ponijeti
dodatne količine vode na put, koje je životinja nosila u mješinama pričvršćenim na leđima. Tog sjenovitog jutra, visoki, bradati Kynes poveo je svoju malu družinu uz vijugavu nit koju je samo jedan Slobodnjak mogao nazvati stazom. Njegove oči, kao i Friethine, bile su plave poput Ibada. Pustinjski magarac birao je put uz vrletnu padinu, ne ispuštajući nikakve zvuke koji bi ukazivali na to da mu je teško. Kynesu nije smetalo da hoda; radio je to veći dio života, tijekom mnogih godina dok je vršio ekološka izučavana na Salusi Secundus i Beli Tegeuse. Imao je izdržljive i snažne mišiće. Osim toga, kada je išao pješice, mogao je usredotočiti pogled na kamenčiće i zrnca pijeska pod nogama, a ne da mu pažnju odvlače udaljene planine ili omamljujuće sunce. U želji da udovolji mužu, Frieth bi se zainteresirala svaki put kada bi joj Kynes ukazao na neku formaciju stijena, kada bi zastao da prouči sastav nekog poteza tla ili kada je procjenjivao zaklonjene pukotine kao moguća mjesta za sadnju budućeg bilja. Poslije izvjesne neodlučnosti, i ona je počela njemu ukazivati na određene stvari. "Najveća snaga Slobodnjaka leži u promatranju", rekla je Frieth, kao da mu navodi neku staru poslovicu. "Što više promatramo, to više znamo. Takvo znanje nam daje moć, naročito onda kada drugima promakne ono što smo mi vidjeli." "Zanimljivo." Kynes je malo toga znao o porijeklu svoje slobodnjačke žene. Bio je previše zauzet da bi se raspitivao o njenom djetinjstvu i njenim strastima, a nju kao da ni najmanje nije vrijeđala njegova usredotočenost na posao teraformiranja. U slobodnjačkoj kulturi, muževi i žene živjeli su u različitim svjetovima koji su bili povezani samo malim brojem uskih i lomnih mostova. Kynes je, međutim, znao da slobodnjačke žene bije glas da su žestoki borci — da siju smrt na bojnom polju i da ih se boje čak i više od carskih vojnika u borbi prsa u prsa. Do sada je uspješno izbjegavao otkriti tu nasilnu crtu u Frieth, i nadao se da je nikada neće iskusiti na vlastitoj koži. Bila je odana, ali bi sigurno bila izuzetan neprijatelj kao što je bila prijatelj. Dok su polako napredovali, pogled mu privuče jedna biljčica. Zaustavivši kulona koji je išao iza njega, kleknuo je da pogleda sitnu, blijedozelenu biljku koja je rasla u sjenovitoj niši u kojoj su se nakupili prašina i pijesak. Prepoznao je primjerak — bio je to gomolj, jedna rijetka korijenska biljka - a onda je skinuo prašinu s njenih sićušnih kožastih listića. "Vidi ovo, Frieth", reče on, poput učitelja, dok su mu oči sijale. "Veličanstveno se čvrsto drži." Frieth kimne glavom. "U kriznim vremenima vadili smo njezino korijenje. Kaže se da jedan jedini gomolj može dati pola litre vode, što je dovoljno da jedna osoba preživi nekoliko dana."
Kynes se upitao kolikim znanjem o pustinji raspolaže Stilgarova sestra. Do sada ona, zapravo, ništa od toga nije podijelila s njim. Ali sam je za to bio kriv, rekao si je, jer nije na nju obraćao dovoljno pažnje. Želeći se pogostiti svježim lišćem biljke koja se borila da preživi, kulon je spustio njušku do tla. Nozdrve su mu se širile dok je njuškao. Kynes ga je, međutim, otjerao. "Ta je biljka previše važna da bi tebi poslužila kao užina." Osvrnuo se uokolo, u želji da pronađe još gomolja, ali nije primijetio nijedan više u neposrednoj blizini. Na temelju onoga što je naučio, ove biljke su se odomaćile na Dini, preživjevši sve moguće kataklizme koje su isušile ovaj svijet, oduzevši mu gotovo svu vlagu. Putnici su zastali da se malo odmore i nahrane dijete. Dok je Frieth postavljala zaklon na jednom grebenu, Kynes se prisjećao što su sve obavili prethodnih mjeseci, kao i nevjerojatnog napretka koji su on i njegovi ljudi već postigli na samom početku ovog projekta na čijem ostvarenju će se raditi stoljećima. Dina je nekada bila stanica za botanička testiranja, izolirana postaja sa nekoliko uzoraka biljaka posađenih prije mnogo stoljeća u vrijeme širenja Carstva. To je bilo učinjeno prije nego što su otkrivena posebna svojstva melangea vezana za predviđanje i usporavanje procesa starenja... još onda kada je ovaj svijet bio samo pustinjski pakao bez ikakve koristi za bilo koga. U međuvremenu, botaničke stanice ostale su napuštene, a ono malo biljaka, životinja i kukaca bilo je prepušteno na milost i nemilost okrutnoj životnoj sredini. Većina ovih vrsta preživjela je i promijenila se, pokazavši nevjerojatnu izdržljivost i prilagodljivost... mutirana mač-trava, kaktusi i drugo raslinje kadro uspijevati na sprženom tlu. Kynes se već bio dogovorio s krijumčarima da mu donesu veće količine sjemena i embrija koji najviše obećavaju. Potom su se slobodnjački radnici bacili na sijanje ovog dragocjenog sjemena, a svaka pojedinačna sjemenka bila je zametak života, zrnce Dinine budućnosti. Od jednog trgovca vodom Kynes je saznao za smrt Cara Elrooda IX. To ga je podsjetilo na primanje na Kaitainu, kada mu je stari vladar naložio da dođe ovamo i istraži ekologiju Arrakisa. Planetolog je svu svoju budućnost dugovao tom jednom susretu. Bio je vrlo zahvalan Elroodu, ali je sumnjao da ga se pradavni Car uopće sjetio tijekom posljednje godine života. Kada je čuo vijest, Kynes je u prvi tren htio otići do Arrakeena, rezervirati mjesto na astrobrodu i otputovati na pogreb - ali je zaključio da bi se tamo osjećao kao potpuni stranac. On je sada bio stanovnik pustinje, pomalo divlji i očvrsnuo, vrlo daleko od uglađenosti carske politike. Osim toga, Pardota Kynesa je čekao mnogo važniji posao koji je trebalo ovdje obaviti. Daleko na jugu, izvan dosega harkonnenskih promatrača, Slobodnjaci su posadili jednu prilagodljivu vrstu trave na vjetrometnim padinama
odabranih dina, usidrivši je tako da odoli zapadnim zračnim strujanjima. Kako su se nekad nepostojane površine na ovaj način učvrstile, obronci dina izloženi vjetru bivali su sve viši i viši, pokušavajući prerasti biljke, ali su Slobodnjaci reagirali na to tako što su pomicali zasade trava, podigavši na kraju divovske sifove koji su se pružali kilometrima kao vijugave meke prepreke, dostižući mjestimično visinu od preko tisuću i pol metara... Zadubljen u misli, Kynes je čuo ženu kako se meškolji ispod zaklona. Nježno je pričala nešto djetetu, dok je mali Liet sisao kroz otvor na pustinjskom odijelu. Potom je Kynes počeo razmišljati o drugoj fazi procesa ekološkog preobražaja, tijekom koga će on i njegova ekipa saditi otporniju mač-travu, dodavati obrađena kemijska gnojiva, podizati zamke za vjetrove i skupljače rose. Kasnije, vodeći računa o tome da ne ugrozi krhku novu ekologiju, dodat će biljke s dubljim korijenom, trator, lobodu, škotsku metlu i patuljasti tamarisk, a za njima poznate pustinjske biljke kao što su saguaro i bačvaste kaktuse. Plan se širio prema obzorju, sežući desetljećima i stoljećima u budućnost. U sjevernim naseljenim područjima Dine, Slobodnjaci su se morali zadovoljiti malim zasadima i skrivenim raslinjem. Nepregledna populacija Slobodnjaka znala je za tajnu teraformiranja i zajednički je radila na njenom ostvarenju, ne žaleći pri tom znoj i krv. Uspjeli su da taj nevjerojatno veliki poduhvat — kao i san koji je išao uz njega — zadrže u tajnosti od znatiželjnih očiju. Kynes je imao strpljenje potrebno za sporo odvijanje ove preobrazbe. Slobodnjaci su imali veliko povjerenje u svog 'Umu'. Njihova bezgranična vjera u san jednog čovjeka i način na koji su ispunjavali sve njegove teške zahtjeve razgalili su mu srce. Kynes je čvrsto odlučio da im pruži više od tek jednog velikog nauka i praznih obećanja. Slobodnjaci su zasluživali vidjeti veličanstveni sjaj nade — i on je uspio upravo to ostvariti. Ostali su znali za njegovo mjesto u bazenu Melem, naravno, ali on je želio biti prvi koji će ga pokazati Frieth i njihovom malom sinu Lietu. "Vodim te da vidiš nešto nevjerojatno", izjavio je Kynes dok mu je žena pakirala mini logor. "Želim ti pokazati kakva Dina može biti. Tada ćeš shvatiti zašto toliko radim na tome." "Već razumijem, mužu." Frieth se nasmiješila s razumijevanjem, a onda je povukla zatvarač na naprtnjači. "Preda mnom ne možeš imati tajni." Pogledala ga je sa čudnim izrazom povjerenja, i Kynes shvati da ne mora objašnjavati svoje snove nijednom Slobodnjaku. Promotrivši sve strmiji uspon i sve opasniju stazu, Frieth nije vratila dijete na kulona, već ga je odlučila sama dalje nositi. Opet se zamislivši, Kynes je počeo govoriti naglas, obraćajuæi se Frieth kao da je ona jedan od njegovih najboljih učenika. "Ono što netko tko nije upućen u ekologiju ne shvaća glede jednog ekosustava je upravo okolnost da je to sustav."
Uhvatio se za kamen na grubom planinskom zidu i izvukao se naviše. Nije se osvrnuo vidjeti kako se kulon muči da savlada ovaj uspon. Kopita su mu se klizala, odronjavajući kamenje, ali je on ipak postojano napredovao za njim. Mali Liet kratko je zaplakao u majčinom naručju pa je prestao. Frieth je nastavila slušati muža. "Sustav zadržava izvjesnu fluidnu stabilnost koja može biti uništena jednim jedinim pogrešnim korakom u samo jednoj niši. Sve se ruši ako dođe i do najmanje pogreške. Ekološki sustav teče od jedne točke do druge... ali ako nešto prepriječi taj tok, onda reda nestaje. Neobučena osoba može ne uočiti taj krah sve dok ne bude prekasno." Slobodnjaci su već uveli mnoge kukce, kao i stvorenja koja dube tunele pod zemljom, obavljajući time provjetravanje tla. Bile su tu i veće životinje kao što su lisice-torbari, klokanski miševi, pustinjski zečevi i pješčane kornjače, zajedno s grabljivicama koje ih love: pustinjskim sokolom, patuljastom sovom, škorpionom, stonogom, paucima-zamkašima... čak i pustinjskim slijepim miševima i osama. Svi ovi djelići bili su nerazmrsivo povezani u mrežu života. Nije znao je li Frieth razumjela ono što je govorio niti zanima li je sve to uopće. No, iako ništa nije govorila, ona se u svemu slagala s njim cijelim svojim srcem. Kynes je, međutim, želio da se njegova žena barem jednom upusti u raspravu s njim. Ali on je bio njezin muž i Slobodnjaci su ga smatrali prorokom. Njezin konzervativni odgoj sputavalo ju je da dovede u pitanje bilo što što bi on rekao. Kynes duboko udahne kroz filtre za nos i nastavi uz planinu. Ako ne stignu do otvora špilje prije podneva, sunce će im prijeći iznad glave i počet će udarati direktno u njih. Morat će pronaći nekakav zaklon i neće stići do bazena Melem prije sljedećeg dana. Nestrpljiv da im pokaže svoje ekološko blago, Kynes ubrza. Iznad i desno od njih uzdizale su se stijene poput kvrgave kralješnice mršavog guštera, bacajući sjene, prigušujući zvuke. Kulon je grabio naprijed, njuškajući tlo u potrazi za nečim za jelo. Frieth, koja je bez pritužbi nosila dječaka, odjednom se ukoči. Plave oči joj se raširiše, sijevajući s jedne na drugu stranu. Nakrivila je glavu i osluškivala. Umoran i klonuo od vrućine, ali i nestrpljiv da što prije stigne, Kynes je nastavio još pet metara prije nego što je primijetio da mu je žena zastala. "Mužu!" izgovori ona žurnim, oporim šapatom. Frieth podigne pogled prema plavo-bijelom nebu, kao da pokušava vidjeti kroz barikadu od planina. "Molim?" upita on, trepćući. Oklopljena izviđačka letjelica zatutnji preko prijevoja i podigne se visoko s druge strane planinskog zida. Kynes se zagleda u nju, stojeći na suncem obasjanoj stazi. Uočio je kroz pješčani vrtlog izgrebane harkonnenske oznake, oguljenu boju plavog grifina. Frieth je prigrlila dijete i pohitala u zaklon.
"Mužu! Ovuda!" Gurnula je sina u zaklonjenu pukotinu u stijeni premalu da u nju stane ijedno od njih dvoje, pa potrčala natrag po Kynesa prije nego što je on stigao uopće reagirati. "Harkonneni - moramo se sakriti!" ščepala ga je za rukav pustinjskog odijela. Dvosjedna letjelica kružila je u blizini stijene. Kynes shvati da su ih primijetili; on i njegova obitelj bili su jasni ciljevi na izloženom grebenu. Harkonneneske trupe često su se zabavljale napadajući usamljene Slobodnjake, loveći ih nekažnjeno. Iz tupastog nosa letjelice proviri oružje. Bočni prozor od plaza se otvori i iscereni vojnik u harkonnenskoj odori izbaci van lasersku pušku. Bilo je dovoljno prostora da miče cijev i nišani. Dok je Frieth prolazila pokraj pustinjskog magarca, ispustila je zastrašujući krik i zviznula kulona snažno po prednjem dijelu tijela. Preplašena životinja je zanjakala i propela se prije nego što je jurnula uz krivudavu stazu, razbacujući kopitima na sve strane sitno kamenje. Frieth se okrene i potrča nizbrdo, napetog izraza lica. Kynes se trudio iz petnih žila slijediti je. Posrćući su se sjurili niz obronak, sklanjajući se pred gromadama koje su se kotrljale, tražeći nekakav zaklon. Kynes nije mogao povjerovati da je ostavila Lieta samog, sve dok nije shvatio da je njihov mali sin mnogo bolje zaštićen od njih dvoje. Djetešce sklonjeno u sjeni nagonski je zašutjelo i primirilo se. Osjećao se nespretno i izloženo, ali Frieth je, izgleda, znala što treba učiniti. Odgojena je kao Slobodnjak, znala se stopiti s pustinjom. Letjelica je grmeći prošla pokraj njih i usmjerila se na uspaničenog kulona. Frieth je zacijelo znala da će Harkonneni prvo odabrati životinju. Lice vojnika koji je nišanio puškom kroz bočni prozor i nagnuo se van, bilo je suncem opaljeno i osmjehivalo se. Ispalio je gotovo nevidljivu munju bijelo-narančaste vatre iz laspuške, kojom je u trenu raskomadao pustinjskog magarca. Glavnina trupa otkotrljala se niz strmi obronak, dok su se glava i prednje noge ostale pušiti na stazi. Zatim su hici iz laserske puške krenuli niz stjenovitu padinu, otkidajući krhotine s nje. Jedva uspijevajući održati korak, Kynes i Frieth trčali su nasumce. Gurnula ga je na zid iza male izbočine od lave, a rikošetirane munje laspuške sijevnuše tik kraj njih. Kynes je mogao namirisati ozon i sprženi kamen u zraku. Letjelica je prišla bliže. Vojnik s puškom izbačenom kroz bočni prozor nagne se van i nanišani, odlučivši očito zabaviti se na ovaj način radije nego da dopusti pilotu da ih sredi težim naoružanjem ugrađenim u letjelicu. U tom trenutku Kynesove stražarske trupe otvoriše vatru. Iz skrivenih grudobrana u kamufliranom zidu stijene u blizini špilje slobodnjački vojnici stadoše rešetati oklopljeni trup letjelice. Sjaj lasera zabljesnuo je vojnike u kabini. Jedan nevidljivi branitelj podigao je na rame staromodni artiljerijski lanser i ispalio iz njega niz malih granata nabavljenih kod krijumčara. Artiljerijska zrna pogodiše donju stranu trupa izviđačke letjelice, nagnavši je da se propne i zaljulja u zraku. Iznenadni trzaj izbacio je iz sjedala vojnika
koji se nagnuo kroz bočni prozor. Ispao je iz letjelice i počeo se sunovraćati prema tlu, vrišteći. Tresnuvši u stijenje daleko ispod, raspukao se u vodoskoku crvenog mesa. Ispuštena laspuška pala je za njim. Frieth se priljubila uz zid stijene, držeći Kynesa blizu sebe, zbunjena neočekivanom slobodnjačkom obranom. Vidio je da je očekivala da će se morati sama boriti protiv napadača — ali on je imao i druge zaštitnike. Dok se harkonnenski ornitopter i dalje nekontrolirano vrtio u zraku, branitelji otvoriše opet vatru, gađajući osjetljive motore. Zrak je mirisao na paljevinu i istopljeni metal. Pilot je očajnièki pokušavao smiriti letjelicu, dok je crni dim kuljao iz ispušnih cijevi, a dragocjena ulja curila iz nekoliko presječenih dovodnih cijevi. Letjelica se okretala, urlala, a onda počela padati prema tlu. Udarila je o stijenu, raspolovila se i nastavila se kotrljati niz padinu. Krila su uzalud nastavila lepetati, grčeći se poput mišića u groznici, sve dok se letjelica konačno nije razbila u podnožju grebena. "Nisam znala da ovdje gore postoji sieč", primijeti Frieth, bez daha i zbunjena. "Tko su ti ljudi? Kojem plemenu pripadaju?" "To su moji vojnici, štite projekt." Pogledao je dolje i vidio da je harkonnenski pilot preživio pad. Dio kabine se raspao i ranjeni vojnik se počeo izvlačiti, dok mu je jedna ruka nemoćno visila. Već poslije nekoliko trenutaka kamuflirani Slobodnjaci izmiliše iz stenja i sjuriše se prema olupini. Pilot se pokušao vratiti u letjelicu, ali ga dva Slobodnjaka izvukoše van. Uslijedi zamah plavobijelog kris-noža, a zatim grimizni pljusak, i pilot ostade mrtav. Sakupljači vode — posvećeni obrađivači leševa — skloniše tijelo na mjesto gdje su mogli sačuvati njegovu vodu. Kynes je znao da će sva vlaga i kemikalije za gnojenje koje dobiju od ove žrtve biti posvećene projektu bazena Melem, a da se neće obogatiti nijedna obitelj posebno. "Ali što to ovdje gore može biti tako važno?" upita Frieth. "Što to radiš, mužu?" Nagradio ju je vrckavim osmijehom. "Vidjet ćeš. Želio sam da ti budeš naš prvi posjetitelj." Frieth požuri po njihovo dijete ostavljeno u zaklonjenom usjeku u stijeni. Uzela je dijete i pregledala je ne bi li vidjela nije li ranjeno. Mali Liet nije čak ni zaplakao. "Pravi je Slobodnjak", izjavi ona ponosno, podigavši ga kako bi ga Kynes mogao vidjeti. Ispod njih, stručna ekipa počela je s demontiranjem uništenog ornitoptera, skidajući metal i dijelove motora, uzimajući zalihe. Mlađi Slobodnjaci krenuše puzeći uz opasnu liticu da dohvate ispalu lasersku pušku. Kynes povede ženu pokraj ostataka raskomadanog kulona. Tužno je uzdahnuo. "Konačno ćemo jesti meso — prava rijetkost. I mislim da je to dobar razlog za slavlje, kada stignemo u špilju." Slobodnjaci su užurbano radili na uklanjanju tragova pada, odvlačeći teške dijelove u skrivene tunele, popravljajući ogrebotine u stijenju, čak i grabljajući pijesak na pustinjskom tlu. Iako je Kynes proveo s tim ljudima izvjesno vrijeme, njihova čvrstina i djelotvornost i dalje su ga zapanjivale.
Idući sada prvi, doveo je Frieth nešto poslije podneva do niskog, zaklonjenog otvora u jednu špilju. Sunce je peklo; crta žute vatre izoštravala je nazubljeni prijevoj planine. Iz špilje je dopirao miris hladnog, kamenog zraka nalik na kakav osvježavajući dah. Kynes izvadi čepove za nos i duboko udahne, davši ženi znak da učini isto, premda ona, izgleda, nije bila spremna da porekne svoj instinkt koji joj je omogućavao da preživi u pustinji. Ali kada je zavirila dublje u sjene, razvukla je usta u oduševljeni osmijeh. "Namirisala sam vodu, mužu moj." Uhvatio ju je za ruku. "Pođi sa mnom. Želim ti nešto pokazati." Kada su zaokrenuli za oštru okuku čija je svrha bila da zaustavi svjetlost i isparavanja iz špilje, Kynes pokaza na Raj koji je stvorio u bazenu Melem. Žute sjajne kugle lebdjele su ispod stropa. Zrak je bio bogat vlagom, miomirisan od cvijeća, živice, drveća. Opojni zvuk žubora vode dopirao je iz uskih kanala. Prividno nasumično, stajale su raspoređene gredice pune grimiznih i narančastih cvjetova. Iz sustava za navodnjavanje tekućina je kapala u rezervoare pune algi, dok su ventilatori miješali zrak kako bi razina vlage ostala stalna. Špilja je djelovala kao živa od treperavih mrlja boje, leptira, opnokrilaca i pčela, opijenih raskošnom peludi i nektarom koji su ih okruživali. Frieth zine od čuda. Kynes je na trenutak uspio prodrijeti kroz porculansku masku njenog lica i vidjeti mnogo više nego što je ranije uopće mogao i slutiti. "Ovo je raj, ljubavi moja!" Jedan kolibrić ostao je nakratko lebdjeti pred njom, tako brzo mašući krilima da ih ona nije mogla ni vidjeti, a onda se udaljio. Slobodnjački vrtlari, obuzeti zanosom, kretali su se poslovično uokolo, brinući se o biljkama. "Jednog dana ovakvi vrtovi rasti će po cijeloj Dini, na otvorenom. Ovo je ogledni primjer s biljkama i vodom na otvorenom, s voćkama, ukrasnim cvijećem, zelenilom. Ovdje imamo simbol za sve Slobodnjake, kako bismo im mogli predočiti moju viziju. Kada ovo vide, shvatit će što su u stanju postići." Tekućina se slijevala niz zidove špilje, vlažeći sprženu stijenu koja je prethodno znala samo za sušu tijekom nebrojenih eona. "Čak ni ja nisam do kraja shvatila", izgovori Frieth, "sve do sada." "Vidiš li sada zašto je ovo vrijedno borbe? I umiranja?" Kynes krene uokolo, udišući mirise lišća i cvijeća. Pronašao je drvo s koga su visile narančaste kugle zrelog voća. Ubrao je jednu, veliku i zlatnu. Nitko od radnika neće dovesti u pitanje njegovo pravo na jedan svježi plod. "Portigal", izjavi on, "jedno od voća o kojem sam pričao tamo u sieču Crveni Zid." Pružio ju je na dar Frieth, a ona ju je s poštovanjem prihvatila u tamne ruke kao najveće blago koje joj je ikada ponuđeno. Kynes širokim
zamahom ruke pokaza po špilji. "Dobro upamti sve ovo, ženo moja. Svi Slobodnjaci moraju ovo vidjeti. Dina, naša Dina, može izgledati ovako za samo nekoliko stoljeća." 62. Čak i nevini nose u sebi vlastitu krivnju na vlastiti način. Nitko ne proživi život, a da ne plati, na ovaj ili onaj način. GOSPA HELENA ATREID, osobni dnevnici. ČIM JE OBAVIJEŠTENA o prvoj carskoj krunidbi nakon gotovo stoljeća i pol, Kuća Atreida počela je obiteljske pripreme. Od zore pa sve do mraka, posluga u zamku Caladan trčala je od garderoba do skladišta, priređujući odjeću, sitnice i poklone potrebne za formalno putovanje na carski dvor. Leto je u međuvremenu boravio u svojim odajama, pokušavajuđi dotjerati plan koji je skovao i odabrati najbolji način da dobije oprost za Rhombura i Kaileu. Novi Car Shaddam mora saslušati moju molbu. Njegovi savjetnici za protokol satima su se prepirali oko prikladne boje ogrtača, vrpca za ruke i tunika od mer-svile... treba li nakit biti uočljiv ili umjeren, da li da se opredijele za skupo kamenje uvezeno s Ecaza ili za nešto jednostavnije. Konačno, u ime nezaboravnog vremena koje je proveo s Rhomburom, Leto je zatražio da nosi mali koraljni dragulj u prozirnoj kugli ispunjenoj vodom. Kailea je očajnički željela i sama poći. Posjetiti dvor na Kaitainu, gdje joj se majka nekada nalazila u Carevoj službi, bio je njezin životni san. Leto je jasno razabirao žudnju u njenim zelenim očima i nadu na njenom licu, ali ipak nije imao izbora osim da joj to uskrati. Rhombur je morao pratiti svitu, iznijeti slučaj svoje obitelji, ali ako ne uspiju u tome, Verniusov nasljednik mogao bi biti pogubljen, jer je napustio svoje utočište. Kada bi pošla, Kailea bi tada također izgubila život, i to svojom krivnjom. Ali ako im misija bude uspješna, Leto se zavjetovao da će osobno odvesti Kaileu na svijet — prijestolnicu, na veličanstveni odmor koji će biti upravo onakav kakvim ga je oduvijek zamišljala. Sada, u tihe sate pred svitanje, koračao je po drvenom podu svoje gornje sobe, slušajući škripanje starih dasaka. Taj zvuk doma zvučao je umirujuće.Koliko su puta ostale vojvode koračale po istom tom podu, razmišljajući o državničkim odlukama? Vojvoda Paulus je nesumnjivo to radio mnogo puta, zabrinut zbog ustanka primitivaca na južnom kontinentu ili zbog Carevog zahtjeva da istrijebi pobunjenike na vanjskim svjetovima. U tim vremenima, Paulus Atreid prvi put je okrvavio mač i postao prijatelj po oružju Dominicu Verniusu. Tijekom godina stari vojvoda se služio nadarenošću i sluhom za finese, uspješno procjenjujući kada treba biti čvrst, a kada popustljiv. Da bi stekao podanike iskreno odane Kući Atreida, ljude koji će se njome ponositi i biti joj posvećeni, držao se uvijek svojih
načela i pružio im ekonomsku stabilnost. Kako se Leto mogao uopće nadati da postigne isto? Njegov glas ispuni sobu. "Oče, ostavio si mi velike cipele koje moram obuti." Duboko je udahnuo, ljutito odagnavši od sebe samosažaljenje. Sve što je mogao učiniti bilo je da da sve od sebe, u ime Caladana i sjećanja na starog vojvodu. Da je zora bila mirnija, on i Rhombur mogli su otići do dvorišta za vježbanje kako bi trenirali noževima i štitnicima pod budnim okom Thufira Hawata. Danas se, međutim, Leto nadao da će mu se ukazati prilika za malo više sna, ali se to očekivanje izjalovilo. Loše je spavao, pritiskala ga je težina odluka pod čijim bremenom kao da je stenjalo i kamenje visokog zamka. Daleko ispod, more je nasrtalo na obalu poput zuba koji sve melju pred sobom — uzburkana voda koja je oslikavala Letove burne misli. Umotavši se u odoru postavljenu skupim, uvezenim kitovim krznom, sišao je bosonog niz zavojite stube do glavne dvorane. Osjetio je miris gorke kave i slabi nagovještaj melangea koji će biti dodan u njegovu šalicu. Leto se nasmiješio, znajući da će kuharica zahtijevati da mladi vojvoda dobije dodatnu energiju. Čuo je zvuke iz udaljene kuhinje, puštanje u rad jedinica za pripremanje hrane, spremanje doručka, paljenje staromodnih vatri. Stari vojvoda oduvijek je više volio pravo pucketanje vatre u nekim sobama, i Leto je nastavio tu tradiciju. Kada je, onako bosonog, prošao kroz dvoranu mačeva idući prema dvorani za bankete, zastao je srevši osobu koju nije tu očekivao. Mali stajski momak Duncan Idaho skinuo je jedan od Paulusovih dugačkih, ukrašenih, obrednih mačeva s klinova na zidu. Držao ga je, usmjerenog naniže i osovljenog na popločani pod. Iako je dugačko oružje bilo gotovo iste visine kao taj desetogodišnjak, Duncan ga je odlučno držao za balčak. Sara u obliku užeta na dršci bila mu je dovoljan oslonac. Duncan se okrenuo, zbunivši se kada je vidio da je otkriven ovdje. Leto se u posljednji čas zaustavio da ga ne izgrdi svojim još neočvrslim glasom. Namjeravao je ga je upitati što radi tu, sam i bez dozvole. Ali onda je primijetio Duncanove razrogačene oči i tragove suza koje su se slijevale poput slanih potoka niz njegove obraze. Posramljen, ali i ispunjen ponosom, mladić se ispravi. "Oprostite, moj gospodaru vojvodo." U glasu mu se očitavala žalost, mnogo dublja nego što bi je trebalo osjećati bilo koje dijete. Spustio je pogled na mač, a potom se zagledao kroz lučne stupove u pravcu blagovaonice, gdje je na najudaljenijem zidu visio portret odlučnog Paulusa Atreida. Časni vojvoda orlovskog nosa gledao je sa slike plamtećim zelenim očima; na sebi je imao gizdavu matadorsku odjeću, djelujući kao da ga ništa u svemiru ne može skrenuti s odabranog puta. "Vrlo mi nedostaje", reče Duncan. Osjetivši kako mu je nešto zastalo u grlu i počelo se postupno širiti i spuštati, da bi mu na kraju poput olovne kugle pritisnulo grudi, Leto priđe
dječaku. Paulus je obilježio živote mnogih ljudi. Čak i ovaj dječak koji se brinuo o bikovima, neizrasli dječačić koji je nekako uspio nadmudriti harkonnenske lovce i pobjeći s Giedi Jedan, osjećao je taj gubitak poput smrtonosne rane. Nisam ja jedini koga prožima bol zbog smrti moga oca, shvati Leto. Potapšao je Duncana po ramenu, a tišina koja je uslijedila bila je rječitija od mnogih sati razgovora. Duncan se konačno povukao korak unatrag i oslonio na visoki mač kao da je kakva štaka. Zajapurena koža poprimila mu je normalnu boju, i on duboko udahnu. "Došao sam... došao sam vas nešto upitati, moj gospodaru, prije nego što odete na Kaitain." U daljini su se čuli zveka posuđa i poslovanje slugu. Uskoro će netko ući u Letovu sobu noseći pladanj s doručkom. Zateći će je praznu. "Pitaj", reče on. "Riječ je o bikovima, sir. Kako više nema Yreska, ja se svakodnevno brinem o njima, zajedno s još nekim stajskim momcima — ali što namjeravate učiniti s njima? Hoćete li se i vi boriti s bikovima kao vaš otac?" "Ne!" žurno odgovori Leto, osjetivši ubod straha. Prigušio je ovu refleksnu reakciju. "Ne", ponovi on smirenije. "Mislim da neću. Prošlo je vrijeme borbi s bikovima na Caladanu." "Što da onda radim, moj gospodaru?" upita Duncan. "Trebam li i dalje brinuti o tim životinjama?" Leto je pokušao suzdržati osmijeh. Dječak njegovih godina trebao bi se igrati, raditi nestašluke i maštati o velikim pustolovinama koje ga očekuju u životu. Ali kada se Leto zagledao u Duncanove oči, shvatio je da pred sobom, zapravo, nema dječaka. On je bio već mnogo stariji. "Nadmudrio si Harkonnene u njihovom gradu-zatvoru, je li tako?" Duncan kimne glavom, grizući donju usnu. "Borio si se protiv njih u šumskom rezervatu kada ti je bilo samo osam godina. Ubio si ih nekolicinu, i ako se dobro sjećam tvoje priče, izvadio si lokator iz ramena i postavio njime zamku harkonnenskim lovcima. Ponizio si osobno Glossu Rabbana." Duncan opet kimne glavom, ne ponosno, već jednostavno potvrdivši rezime događaja. "I uspio si prijeći s jednog kraja carstva na drugi, doći ovdje na Caladan, jer si ovdje želio biti. Čak ni udaljenost od nekoliko kontinenata nije te odgovorila od našeg praga." "Sve to je točno, moj gospodaru vojvodo." Leto pokaza na veliki obredni mač. "Moj je otac koristio to oružje za vježbanje. Preveliki je za tebe - barem za sada, Duncane - ali možda bi mogao postati izuzetan borac, uz malu pomoć. Jednom vojvodi uvijek su potrebni čuvari i dobri zaštitnici kojima može vjerovati." On napući usne, razmišljajući. "Što misliš, jesi li u stanju to biti?" Dječakove plavo-zelene oči zasijaše, i on razvuče usta u osmijeh koji mu nabora kožu oko tragova suza što su se polako sušili.
"Hoćete li me poslati u škole na Ginazu kako bih mogao postati mačevalac?" "Ho, ho!" Leto se grohotom nasmije, i sam se iznenadivši tom zvuku, jer je zazvučao vrlo slično ocu. "Ne trči pred rudu, Duncane Idaho. Izvježbat ćemo te ovdje do granica tvojih sposobnosti — a onda ćemo vidjeti jesi li dovoljno dobar za jednu takvu nagradu." Duncan svečano kimne glavom. "Bit ću dovoljno dobar." Čuvši poslugu kako ulazi u blagovaonicu, Leto podigne ruku i da im znak da mu ovamo donesu doručak. Doručkovat će s ovim dječakom i još će malo s njim popričati. "Možete računati na mene, moj vojvodo." Leto duboko udahne zrak. Bilo mu je žao što ne posjeduje nepokolebljivu samouvjerenost ovog mladića. "Da, Duncane, vjerujem ti." 63. Izumi, izgleda, imaju vlastiti život. Kada su uvjeti povoljni, kakva korijenito nova ideja — odstupanje od paradigme — može se istovremeno pojaviti u mnogim umovima. Ili može ostati neotkrivena u mislima jednog čovjeka godinama, desetljećima, stoljećima... sve dok nekom drugom također ne padne na pamet. Koliko samo blistavih otkrića umire mrtvorođeno ili leži uspavano, bez prigode da se rasprostre po cijelom Carstvu? OMBUDSMANI RICHESE, predstavka Landsraadu: Plodovi intelekta - privatna svojina ili javno dobro Galaktike? CIJEVNI SUSTAV PRIJEVOZA odvezao je svoja dva putnika u dubine harkonnenske tvrđave, a onda je, programirano precizno, suknuo dalje duž prilaznih tračnica. Kapsula u kojoj su se nalazili barun i Glossu Rabban pojurila je prema vrevi grada Harko, dimljivoj mrlji na obzorju, sjecištu pravih grozdova zbijenih zgrada. Koliko je barunu bilo poznato, nije postojala pouzdana karta ovog podzemnog grada, jer je on neprekidno rastao i dopunjavao se poput kakve kolonije gljiva. Uopće nije bio siguran kuda su se točno uputili. U sklopu kovanja zavjere protiv Atreida, naložio je Piteru de Vriesu da pronađe neko prostrano i sigurno mjesto za laboratorije i proizvodne pogone, u samom srcu harkonnenskog svijeta. Mentat je rekao da je to obavio i barun dalje nije postavljao pitanja. Ovaj cijevni transporter, koji je de Vries poslao po njih, upravo ih je prevozio do tog mjesta. "Želim biti upoznat s cijelim planom, striče", reče Rabban, meškoljeći se do njega u kupeu. "Reci mi što ćemo učiniti." Ispred njih, u kabini za upravljanje, gluhonijemi vozač za ovo vozilo brzo ih je vozio. Barun nije obraćao pažnju na mračne, kockaste zgrade koje su promicale pokraj njih, na oblake ispušnih plinova i otpadne odljeve iz tvornica. Giedi Jedan proizvodio je dovoljno dobara da bude samodovoljan,
a pozamašan priljev stizao je od trgovine kitovim krznom s Lankiveila i od vađenja ruda na raznim asteroidima. Međutim, najveću zaradu — koja je daleko nadmašivala sve ostale prihode uzete zajedno — Kuća Harkonnen ostvarivala je od eksploatacije začina na Arrakisu. "Plan je, Rabbane, jednostavan", konačno odgovori barun, "i za tebe sam predvidio ključnu ulogu u njemu. Naravno, ako si u stanju to obaviti." Oči teških kapaka njegovog bratića živnuše, a debele usne izviše mu se u osmijeh. Dovoljno je već naučio, na barunovo iznenađenje, tako da je šutke pričekao da barun nastavi. Možda se, na kraju, ipak izvješti... "Ako nam ovo uspije, Rabbane, naše bogatstvo će se nevjerojatno uvećati. Još i više od toga: moći ćemo uživati u tome da smo konačno uništili Kuću Atreida, poslije toliko stoljeća sukoba s njom." Rabban počne oduševljeno trljati ruke. No, pogled barunovih crnih očiju postane tvrđi kada je nastavio. "Međutim, ako zakažeš, pobrinut ću se da budeš vraćen na Lankiveil, gdje ću te prepustiti obuci tvoga oca, tako da ćeš završiti kao zborski pjevač ili recitator pjesama o bratskoj ljubavi." Rabban zareži. "Neću zakazati, striče." Cijevna kola stigoše do nekog oklopljenog laboratorija pod jakim osiguranjem i gluhonijemi vozač dade im znak da izađu iz vozila. Barun ne bi bio u stanju pronaći put natrag do harkonnenske tvrđave niti da mu život ovisi od toga. "Kakvo je ovo mjesto?" upita Rabban. "Istraživačka stanica", reče barun, mahnuvši mu da krene. "U njoj pripremamo jedno opako iznenađenje." Rabban žustro krene naprijed, jedva čekajući vidjeti taj pogon. Mjesto je smrdjelo na lem, upotrijebljeno ulje, izgorjele fitilje i znoj. Piter de Vries im izađe u susret, smiješeći se prljavih usana. Svojim odrješitim koracima i naglim, trzavim pokretima podsjećao je na guštera. "Ovdje si već tjednima, Pitere. Bolje bi ti bilo da si posao obavio kako valja. Znaš da ne volim gubiti vrijeme." "Ne brinite, moj barune", odgovori Mentat, davši im znak da uđu u zgradu. "Naš istraživač Chobyn nadmašio je ovoga puta sebe." "A ja sam uvijek mislio da su Richesei bolji kao jeftini imitatori nego kao pravi inovatori", primijeti Rabban. "Uvijek postoje izuzeci", odgovori barun. "Da vidimo što nam to Piter ima pokazati." Najveći dio prostorije ispunjavalo je ono što je de Vries potajno obećao barunu: modificirani harkonnenski ratni brod, promjera sto četrdeset metara. Ova elegantna, uglačana letjelica korištena je s priličnim uspjehom u konvencionalnim bitkama kada treba zadati snažan udarac i brzo pobjeći. Sada je bila prepravljena u skladu s Chobynovim preciznim uputama: repne peraje su joj skraćene, motor zamijenjen, dio kabine za vojnike odstranjen
kako bi se napravio prostor za neophodne tehnološke dodatke. Svi tragovi o postojanju ove letjelice bili su uklonjeni iz harkonnenske dokumentacije. Piter de Vries je bio vrlo vješt u sličnim makinacijama. Jedan okrugli, ćelavi čovjek s čelično-sivom kozjom bradicom pojavi se iz odjeljka s motorom bojnog broda, zaprljan uljem i drugim mazivima. "Moj barune, sir, drago mi je što ste došli vidjeti što sam za vas napravio." Chobyn gurne nekakav alat u džep radnog kombinezona. "Instalacija je završena. Moje ne-polje savršeno će funkcionirati. Sinkronizirao sam ga s pogonom ovog broda." Rabban prijeđe prstima preko dijela trupa blizu pilotske kabine. "Zašto je toliko veliki? Ovaj brod može ponijeti oklopljenu jedinicu terenskih vozila. Kako da obavimo bilo kakav tajni posao s ovim?" Chobyn podigne obrve, ne prepoznavši kršnog mladića. "A vi ste..." "To je Rabban, moj bratić", reče barun. "Postavio je dobro pitanje. Tražio sam mali, neupadljivi brod." "Manji od ovog ne mogu napraviti", odgovori Chobyn uvrijeđeno. "Sto četrdeset metara je najmanji opseg nevidljivosti koji generator ne-polja može projektirati. Ograničenja su ... Nevjerojatna. Ja..." Izumitelj pročisti grlo, odjednom postavši nestrpljiv. "Morate naučiti razmišljati dalje od svojih vidokruga, sir. Imate li uopće predstavu o tome što je uopće ovo ovdje? Nevidljivost više nego nadoknađuje bilo kakvo smanjenje sposobnosti manevriranja." Opet je nabrao čelo. "Kakve veze ima kolika vam je veličina, kada vas ionako nitko ne može vidjeti? Ova napadačka letjelica bez pol muke će se uvući u spremište fregate." "Odgovarat će mi, Chobyne", reče barun. "Ako radi." De Vries počne koračati duž broda. "Ako nitko ne zna da treba tražiti brod, Rabbane, nećeš biti ni u kakvoj opasnosti. Zamisli kaos koji možeš napraviti! Bit ćeš poput duha ubojice." "Oh, da!" Rabban zastane kad je najzad shvatio. "Ja?" Chobyn zatvori pristupni otvor iza motora. "Sve je jednostavno i funkcionalno. Brod će biti spreman do sutra kada krećete na krunidbu Padišaha Cara." "Provjerio sam, barune moj", de Vries reče. "Odlično", odgovori barun. "Dokazao si da si vrlo vrijedan, Chobyne." "Ja ću upravljati time?" ponovi Rabban, kao da još ne može povjerovati u to. Glas mu je podrhtavao od uzbuđenja. Barun Harkonnen kimne glavom. Njegov bratić, i uz sve svoje nedostatake, barem je bio odličan pilot i odličan strijelac. Pronalazač se nasmiješi.
"Vjerujem da sam napravio pravi izbor kada sam se obratio vama, barune. Kuća Harkonnen odmah je shvatila kakve sve mogućnosti pruža moje otkriće." "Kada novi Car sazna za ovo, tražit će ne-brod i za sebe", primijeti Rabban. "Mogao bi čak poslati Sardaukare da nam oduzmu ovu letjelicu." "Stoga se moramo pobrinuti da Shaddam ne sazna. Barem ne još", odgovori Piter de Vries, trljajući ruke. "Vi ste nesumnjivo blistav um, Chobyne", reče barun. "Kada ste sve ovo smislili." "Zapravo sam samo prilagodio Holtzmanovo polje za naše potrebe. Prije nekoliko stoljeća primijenjena je matematika Tia Holtzmana za izradu štitnika i motora za nabiranje svemira. Ja sam samo isto načelo podigao na višu razinu." "I sada očekujete obogatiti se više no što ste uopće mogli sanjati?" promrmlja barun. "I zaslužio sam to, zar ne, barune?" reče Chobyn. "Pogledajte što sam vam napravio. Da sam ostao na Richeseu i postupao na legalan način, morao bih čekati godinama da se prođe kroz punu pravnu proceduru pa da se obave sva ispitivanja i patentne provjere, da bi na kraju moja vlada prisvojila dobar dio zarade dobivene prodajom mog pronalaska — da i ne spominjem konkurenciju koja bi se bacila na posao čim bi dobila i nagovještaj o onome na čemu radim. Jedna mala preinaka ovdje, druga tamo, i odmah netko drugi ima drukčiji patent koji, zapravo, obavlja istu stvar." "Znači, sve ste držali u tajnosti dok niste došli kod nas?" upita Rabban. "Nitko drugi ne zna za ovu tehnologiju?" "Bio bih budala da sam ikome rekao. Vi imate jedini generator nepolja u svemiru." Chobyn prekriži ruke preko prljavog kombinezona. "Možda za sada", primijeti barun, "ali Ixijanci su domišljati, a ni Tleilaxi ne zaostaju. Prije ili kasnije netko drugi će se dosjetiti nečeg sličnog, ako već i nije." Rabban se vješto približio neopreznom pronalazaču. "Jasno mi je što hoćete reći, barune", reče Chobyn, slegnuvši ramenima. "Ja nisam pohlepan čovjek, ali volio bih da ne ostanem kratkih rukava na vlastitom izumu." "Mudar ste čovjek", reče barun, uputivši svom krupnom bratiću značajan pogled. "I zaslužujete biti isplaćeni u cijelosti." "Mudro je tajiti važne stvari", doda Rabban. Sada je stajao točno iza debelog pronalazača koji je sav sijao zbog dobivenih pohvala dok je brisao dlanove o nogavice. Rabban se hitro pokrene, poput biča, obavivši mišićavu podlakticu oko Chobynovog vrata, a zatim je čvrsto stegne poput kliješta. Pronalazač je dahtao, ali nije uspio ispustiti nikakav drugi zvuk. Rabbanovo lice zarumeni se od napora kada je počeo povlačiti čovjekovu glavu unatrag sve dok nije bio nagrađen glasnim pucanjem kičme. "Svi moramo malo povesti računa o svojim tajnama, Chobyne", promrmlja barun, nasmiješivši se. "Ti nisi bio dovoljno obazriv." Chobyn se
poput polomljene lutke srušio uz šuštanje odjeće na pod zaprljan mazivom. Rabbanov zahvat bio je tako snažan da Chobyn nije uspio u hropcu ispustiti ni glasa. "Je li to bilo mudro, moj barune?" upita de Vries. "Nismo li prvo trebali testirati brod, kao i provjeriti jesmo li u stanju reproducirati tu tehnologiju?" "Zašto? Zar ne vjeruješ našem vrlom pronalazaču... pokojnom Chobynu?" "Stvar radi", reče Rabban. "Osim toga, cijelo vrijeme su ga nadgledale kom-oči, a imamo i precizne planove i holosnimke koje je napravio tijekom izgradnje." "Za radnike sam se već pobrinuo", reče Mentat, kimnuvši glavom. "Više nikakva vijest o ovome ne može procuriti." Rabban se krvožedno nasmiješio. "Jesi li mi sačuvao barem nekog od njih?" De Vries slegnu ramenima. "Pa, lijepo sam se zabavio, ali nisam sebičan. Ostavio sam ti nekolicinu." Pokazao je glavom prema nizu vrata. "Druga soba zdesna. Petorica, drogirani, na ležajevima. Uživaj." Mentat potapša krupnog Harkonnena po ramenu. Rabban napravi nekoliko koraka prema vratima, zatim zastane, okrene se i pogleda strica koji mu još nije dopustio udaljiti se. Barun je proučavao de Vriesa. Uvrnuti Mentat se namršti. "Mi smo prvi koji imamo ne-brod, moj barune. Uz prednost iznenađenja, nitko nikada neće naslutiti što namjeravamo učiniti." "Što ja namjeravam učiniti", ljutito ga ispravi Rabban. De Vries upotrijebi ručnu kom-jedinicu kako bi se obrato nekolicini tromih radnika u laboratoriji. "Počistite ovaj nered i prebacite napadački brod u obiteljsku fregatu prije termina predviđenog za sutrašnji polazak." "Želim da sve tehničke bilješke i zapisi budu konfiscirani i sklonjeni na sigurno", zapovijedi barun kada je Mentat isključio komunikator. "U redu, moj barune", odgovori de Vries. "Osobno ću se za to pobrinuti." "Možeš sada poći", reče barun nestrpljivom bratiću. "Sat-dva opuštanja dobro će ti činiti... dovest će ti um u red za predstojeći važan zadatak." 64. Pokazuju istančanu, djelotvornu spretnost u povezanim vještinama promatranja i prikupljanja podataka. Informacije su ono čime one trguju. Carski izvještaj o redu Bene Gesserit, koji se koristi za potrebe podučavanja.
"Ovo JE VRLO UPEČATLJIVO", reče Sestra Margot Rashino-Zea, promatrajući zgrade s obje strane ogromne elipse carsko-landsraadskog trga. "Spektakl za sva osjetila." Poslije dugih godina provedenih na oblačnom, idiličnom svijetu Wallachu IX, oči su je sada pekle od mnoštva čudesnih prizora. Osvježavajuća, nježna izmaglica izdizala se iz fontane u središtu trga, jedne izuzetne umjetničke kompozicije koja se dizala sto metara u visinu. Napravljena po uzoru na svjetlucavi vrtlog maglice, fontana je bila ispunjena krupnim planetima i ostalim nebeskim tijelima iz kojih su šikljali mirisni mlazovi u mnoštvu boja, Uski reflektorski snopovi odbijali su se o vodu, tvoreći petlje duginih boja koje su bešumno plesale u zraku. "Ah, da, vi nikada niste bili na Kaitainu, jasno mi je", primijeti krunski princ Shaddam, koračajući nonšalantno pokraj divne, plavokose pripadnice reda Bene Gesserit. Sardaukarski stražari bili su u pozadini, uvjereni da su dovoljno blizu da spriječe da se carskom nasljedniku dogodi bilo što loše. Margot je potisnula osmijeh. Uvijek joj je bilo milo kada bi vidjela koliko ostali ljudi podcjenjuju Sestrinstvo. "Oh, vidjela sam ga ja već, sire. Ali to ne umanjuje moje divljenje prema veličanstvenoj prijestolnici Carstva." Odjevena u novu crnu odoru koja je kruto šuštala pri kretanju, Margot je hodala između Shaddama i Hasimira Fenringa. Nije krila dugačku, zlatnu kosu, svježe lice, niti svoju djevičansku ljepotu. Ljudi su uglavnom očekivali da pripadnice reda Bene Gesserit budu starice zaogrnute u slojeve tamne odjeće. Ali pokazivalo se da su mnoge među njima, poput Margot RashinoZee, bile nevjerojatno privlačne. Uz doziranu količinu ispuštenih tjelesnih feromona i brižljivo izvedenim koketiranjem, mogla je koristiti svoju seksualnost kao moćno oružje. Ali ne ovdje, ne još. Sestrinstvo je imalo druge planove s budućim Carem. Margot je bila gotovo Shaddamove visine, a znatno viša od Fenringa. Iza rijih, na dovoljnoj udaljenosti da se međusobno nisu mogli čuti, stupala je svita od tri Časne Majke, žene koje je osobno Fenring provjerio, odobrivši potom njihovo prisustvo. Krunski princ nije znao kakve veze one imaju s ovim sastankom, ali Margot će uskoro priopćiti razlog. "Trebali biste vidjeti ove vrtove noću", reče Shaddam. "Voda podsjeća na kišu meteora." "Oh, da", odgovori Margot uz mali osmijeh, a sivo-zelene oči joj zasvjetlucaše. "Ovo je moje omiljeno mjesto uvečer. Već sam dva puta dolazila ovamo od kada sam stigla... dok sam čekala na ovaj privatni susret s vama, sire." Iako se trudio voditi neobvezni razgovor s ovom predstavnicom silnog reda Bene Gesserit, Shaddam se osjećao neugodno. Svi su nešto htjeli, svi su imali nešto privatno — i svi su odreda smatrali da zaslužuju blagonaklonost ili da posjeduju dovoljno ucjenjivačkih argumenata da ga navedu da
promijeni mišljenje. Fenring se već bio pobrinuo za nekoliko takvih parazita, ali bit će ih svakako još. Njegova trenutna nelagoda nije imala toliko veze sa Sestrom Margot koliko se odnosila na zabrinutost zbog sve većeg nepovjerenja glavnih Kuća i komešanja među njima. Iako Suk liječnici nisu obavili autopsiju, nekoliko važnih članica Landsraada počelo je postavljati neugodna pitanja o Carevom tajanstvenom, dugotrajnom umiranju. Mijenjali su se savezi i stvarali novi. Kasnili su važni porezi s nekoliko bogatih svjetova, bez odgovarajućeg objašnjenja. A Tleilaxi su tvrdili da ih od proizvodnje obećanog sintetičkog začina dijele još godine. Shaddam i njegovo unutrašnje vijeće razmotrit će sve veću krizu opet ovog jutra, i to će biti jedan u nizu sličnih sastanaka koji se održavaju već jedan tjedan. Elrood je svojom dugom vladavinom nametnuo stabilnost (ako ne i stagnaciju) cijelom Carstvu. Nitko se više nije sjećao kako obaviti mirni prijenos vlasti. Na mnogim svjetovima vojska je stavljena u stanje pripravnosti. Ni Shaddamovi Sardaukari nisu bili izuzetak u tom pogledu. Uhode su imale više posla nego ikada ranije, na sve strane. Povremeno se pitao nije li pogriješio kada je zamijenio Elroodovog povjerljivog kancelara Akena Hesbana. Hesban je sada sjedio u jednom skučenom uredu, duboko u stjenovitoj utrobi nekog asteroida-rudnika, i čekao da bude pozvan ako se stvari opasno pogoršaju. Ali prije će na Arrakjsu zahladnjeti nego što će se to dogoditi. Nelagoda koju je osjećao učinila je Shaddama nervoznim, možda i pomalo praznovjernim. Onaj stari lešinar njegov otac bio je mrtav — poslan u najdublji pakao opisan u Narančastoj Katoličkoj Bibliji — a on je i dalje osjećao nevidljivu krv na svojim rukama. Prije nego što je napustio palaču radi susreta sa Sestrom Margot, Shaddam je, bez mnogo razmišljanja, zgrabio prvi ogrtač koji mu je došao pod ruku ne bi li zagrijao ramena od zamišljene hladnoće u jutarnjem zraku. Zlatna odora visjela je u ormaru s mnogo druge odjeće koju nikada nije nosio. Tek se sada sjetio da je upravo ovaj odjevni predmet bio očev najomiljeniji. Shvativši to, Shaddam se naježio. Osjetio je kako ga fini materijal odjednom počinje grebsti, od čega se stresao. Imao je dojam da ga tanki zlatni lanac steže oko vrata poput omče. Smiješno, govorio je sebi. Neživi predmeti ne nose u sebi duhove mrtvih i nikako mu ne mogu učiniti ništa nažao. Pokušao je slične brige izbaciti iz glave. Jedna pripadnica reda Bene Gesserit sasvim će sigurno uspjeti uočiti njegovu nelagodu, a on nije smio ovoj ženi dopustiti da stekne moć nad njim. "Sviđa mi se ovdašnja umjetnost", izjavi Margot. Pokazala je prema skelama pričvršćenim za pročelje skupštine Landsraada, gdje su fresko majstori radili na muralu koji je predočavao prizore prirodnih ljepota i tehnoloških dostignuća iz cijelog carstva. "Mislim da vašem pradjedu Vutier-Corrinu II pripada zasluga za pretežit dio ovoga ?" "Ah, da — Vutier je bio veliki poklonik umjetnosti", izgovori Shaddam s izvjesnom teškoćom.
Odupirući se želji skinuti ogrtač koji kao da ga je progonio, i da ga baci na tlo, zakleo se da će ubuduće nositi samo svoju odjeću. "Govorio je da predstava bez topline ili kreativnosti ništa ne znači." "Mislim da biste trebali prijeći na stvar, Sestro", predloži Fenring, uočivši nelagodnost svog prijatelja, ali pogrešno protumačivši njezin uzrok. "Vrijeme krunskog princa je dragocjeno. Nastala su velika previranja poslije Careve smrti." Shaddam i Fenring ubili su Elrooda IX. Ta činjenica nikada neće moći biti izbrisana, i oni još nisu bili potpuno oslobođeni sumnje, ako je barem suditi po glasinama. Može doći do rata između Landsraada i Kuće Corrino ako krunski princ ne konsolidira svoj položaj, i to što Margot je bila tako uporna u pogledu važnost izvjesne stvari i tako je vješto koristila razne trikove iz arsenala reda Bene Gesserit, da joj je u najkraćem mogućem roku bilo dogovoreno primanje. Jedino Shaddamovo slobodno vrijeme bilo je prigodom jutarnjih šetnji, tijekom jednog sata koji je on obično provodio u dubokim razmišljanjima ('tugovanju za ocem', prema dvorskim glasinama koje je Fenring vješto proširio). Margot je počastila čovjeka lisicjeg lica ljupkim osmijehom i nehajnim zabacivanjem mednoplave kose. Njezine sivozelene oči pažljivo su ga proučavale. "Vi vrlo dobro znate o čemu ja želim razgovarati s vašim prijateljem, Hasimire", rekla je, upotrijebivši prisan ton koji je zbunio nasljednika Carstva. "Zar ga niste pripremili?" Fenring tržne glavom, i Shaddam vidje kako se odjednom prividno smanjio u njenom prisustvu. Taj ubitačni tip kao da je na tren prestao biti onaj stari. Poslanstvo reda Bene Gesserit bilo je ovdje već nekoliko dana, čekajući, a Margot Rashino-Zea provela je dosta vremena s Fenringom u prisnim razgovorima. Shaddam nakrivi glavu, osjetivši izvjesnu naklonost ili barem uzajamno poštovanje - između njih dvoje. Nemoguće! "Hmmm-m-m-ah, pomislio sam da ćete vi to bolje iznijeti od mene, Sestro", reče Fenring. "Sire, ljupka Margot ima za vas zanimljiv prijedlog. Mislim da biste je trebali saslušati." Sestra reda Bene Gesserit nekako čudno pogleda Shaddama. Je li uočila moju zbunjenost? upita se on, odjednom se uspaničivši. Zna li zbog čega se tako osjećam ? Zubor fontane prigušio je njihove riječi. Margot je uzela Shaddamove ruke u svoje. Bile su ugodno meke i tople. Zagledavši se u te senzualne oči, osjetio je kako se njena snaga prelijeva u njega, kako djeluje utješno. "Morate imati ženu, sire", reče ona. "Red Bene Gesserit vam može osigurati onu koja će vama i Kući Corrino najviše odgovarati." Začuđen, Shaddam pogleda prijatelja pa povuče ruke. Fenring se nelagodno nasmiješi. "Uskoro ćete biti okrunjeni za Cara", nastavi Margot. "Sestrinstvo vam može pomoći da osigurate postojano uporište — bolje nego što biste dobili savezom s bilom kojom Velikom Kućom Landsraada. Vaš se otac oženio najprije jednom članicom obitelji Mutelli, pa Hagal, a onda Ecaz, kao i
vašom majkom s Hassike V. Međutim, u ovim teškim vremenima vjerujemo da biste stekli najveću prednost ako biste svoje prijestolje udružili s moći i dobrima sestrinstva Bene Gesserit." Govorila je odlučno, uvjerljivo. Primijetio je da se svita Sestara zaustavila na izvjesnoj udaljenosti i da ih promatra. Izvan čujnog dometa, Saradaukari su ostali na oprezi, nepokretni poput kipova. Zagledao se u Margotino savršeno oblikovano lice, njenu zlatnu kosu, njezino hipnotičko prisustvo. Iznenadila ga je kada se okrenula prema sviti i pokazala prstom. "Vidite li ženu u sredini? Onu brončane kose?" Uočivši njenu kretnju, jedna od tri Časne Majke u odori istupi naprijed. Shaddam zaškilji, procjenjujući crte njenog lica, nalik na košutine. Čak i s ove udaljenosti, učinila mu se prilično privlačna, premda nije bila klasična ljepotica. Nije, nažalost, bila ljupka kao Margot, ali djelovala je mlado i svježe. "Zove se Anirul. Ima tajni čin u redu Bene Gesserit." "Što to znači?" "To je samo jedna od naših titula, sire, uobičajena u Sestrinstvu. Ne znači ništa izvan reda i nevažna je za vaš posao kao cara." Margot je na trenutak zastala. "Vi samo trebate znati da je Anirul jedna od naših najboljih predstavnica. Nudimo vam je za bračnu družicu." Shaddam se trže od iznenađenja. "Molim?" "Bene Gesserit je, kao što vam je poznato, vrlo utjecajan. Možemo djelovati iza scene i izgladiti sve poteškoće koje trenutno imate s Landsraadom. To će vam omogućiti da lako preuzmete carske obaveze i da si osigurate mjesto u povijesti. Izvjestan broj vaših predaka postupio je isto tako, i sve se dobro završilo." Zaškiljila je sivo-zelenim očima. "Svjesni smo nevolja s kojima ste suočeni, sire." "Da, da, sve ja to znam." Pogledao je Fenringa, kao da mu je čovjek lisičjeg lica mogao odmah sve razjasniti. Shaddam dade znak Anirul da istupi još malo. Stražari se zagledaše, zbunjeno, ne znajući bi li joj trebali prići. Margotin pogled postane još prodorniji. "Vi ste sada najmoćniji čovjek u svemiru, sire, ali političku vlast dijelite s vijećem Landsraada i snažnim silama kao što su Svemirski Ceh i red Bene Gesserit. Vaš brak s jednom od naših Sestara bio bi... na obostranu korist." "Osim toga, sire", doda Fenring, čije oči kao da su postale još veće nego obično, "savez s bilo kojom drugom Velikom Kućom nužno bi donio izvjesnu... prtljagu. Vezavši se za jednu obitelj, riskirali biste da odgurnute neku drugu. Ne želimo izazvati još jednu pobunu." Iako je Shaddama iznenadila ponuda, stvar mu se nije činila neprivlačna. Jedna od starih izreka njegovog oca vezana za vladavinu ukazivala je na to da vladar mora voditi računa o svojim instinktima. Ogrtač mu je pritiskao ramena kao da će da ga zdrobiti pod sobom. Možda vještičje
moći Sestrinstva mogu odagnati svaku zlokobnu silu koja nastanjuje taj ogrtač i cijeli dvor. "Ta vaša Anirul prilično je privlačna." Shaddam je pratio pogledom ponuđenu ženu koja je istupila i ostala bez riječi stajati, zagledana negdje u stranu, na pet koraka od njega. "Znači li to da ćete razmotriti naš prijedlog, sire?" upita Margot i s poštovanjem korakne unatrag, čekajući njegovu odluku. "Razmotriti?" Shaddam se nasmiješio. "Već jesam. Čovjek na mom položaju mora biti brz i odlučan u donošenju odluka." Pogledao je Fenringa, suzivši oči. "Slažeš li se, Hasimire?" "Ah-hm-m-m, ovisi o tome birate li novi ogrtač ili novu ženu." "Na prvi pogled mudar savjet", reče Shaddam Fenringu. "Ali mislim da je neiskren. Očito je da si prijatelj Sestre Margot, a i ti si bio taj koji je ugovorio ovaj sastanak, sasvim dobro znajući kakav će mi zahtjev iznijeti. Zato moram pretpostaviti da se slažeš s mišljenjem pripadnica reda Bene Gesserit." Fenring se nakloni. "Odluka je vaša, sire, bez obzira na moje osobno mišljenje ili moje osjećaje prema ovoj prelijepoj ženi pokraj mene." "Pa, dobro, moj odgovor je... potvrdan." Časna Majka Anirul čula je ovo s mjesta na kome je sada stajala, ali nije se čak ni nasmiješila. "Vjeruješ li da sam pravilno odlučio, Hasimire?" Nenaviknut da ga zateknu nespremnog, Fenring nekoliko puta pročisti grlo. "Ona je fina dama, sire, i nesumnjivo da će biti savršena žena. A red Bene Gesserit trebalo bi biti vaš savršen saveznik, naročito u ova teška prelazna vremena." Krunski princ se nasmije. "Djeluješ kao jedan od naših diplomata. Hoću čuti da ili ne, bez okolišanja." "Da, veličanstvo. Evo, bez oklijevanja vam odgovaram - da. Anirul je žena odlično odgojena i blage naravi... možda premlada, ali vrlo mudra." Pogledavši Margot pokraj sebe, Fenring doda: "Imate uvjerenje da može rađati, zar ne?" "Kraljevski nasljednici samo će teći iz njezinih prepona", odgovori Margot. "Kakav izraz!" uzviknu Shaddam, opet se od srca nasmijavši. "Dovedite mi je kako bih je mogao upoznati." Margot podigne ruku, i Anirul pohita prema krunskom princu. Ostatak benegesseritske svite započeo je živ razgovor. Shaddam se pažljivo zagleda u ženu, primijetivši da Anirul — njegova buduća supruga — ima tanane crte lica. Primijetio je sićušne bore oko očiju sličnih košutinim, premda joj je pogled bio mladalački, a pokreti gipki. Spuštajući glavu s raspuštenom, brončanom kosom, pogledala je načas, smjerno, krunskog princa, a onda opet skrenula pogled.
"Upravo ste donijeli jednu od najboljih odluka u životu, sire", reče Margot. "Vaša vladavina imat će čvrste temelje." "Ovo je razlog za slavlje, sa svom pompom i sjajem koji stoje na raspolaganju Carstvu", reče Shaddam. "U stvari, namjeravam objaviti da će brak biti sklopljen na dan moje krunidbe." Fenring je sijao od sreće. "To će biti najveći spektakl u povijesti carstva, prijatelju moj." Shaddam i Anirul razmijeniše osmijehe, a onda on pruži ruku prema njezinoj i prvi put je dodirne. 65. Ako se središte oluje ne pomiče, nalaziš joj se na putu. Pradavna slobodnjačka mudrost. ATREIDSKA FREGATA krenula je iz svemirske luke pokraj grada Cala na krunidbu Padišaha Cara, natovarena gomilom stjegova, svečane odjeće, dragog kamenja i poklona. Vojvoda Leto želio je biti siguran da će vidno doprinijeti veličanstvenosti carske svetkovine. "To je dobra taktika", složio se Thufir Hawat, ozbiljno kimnuvši glavom. "Shaddam je oduvijek upadao u zamke svog položaja. Što si elegantnije odjeven i što mu doneseš više darova, to ćeš na njega ostaviti bolji dojam... pa će shodno tome biti raspoloženiji uslišati molbu." "On, izgleda, više cijeni formu nego sadržaj", promrmlja Leto. "Ali pojava može zavarati, i ja ga nipošto ne želim podcijeniti." Kailea je obukla svoju veličanstvenu haljinu nebeskoplave i ljubičaste boje za oproštaj, ali ona će ostati u zamku i nitko drugi neće vidjeti njenu lijepu odjeću. Leto je uviđao koliko je čeznula da ode na carski dvor, ali ostao je neumoljiv. Stari Paulus ga je naučio biti nepopustljiv kad treba. Rhombur se pojavio u hlačama, sintetičkoj košulji od mer-svile i lepršavom grimiznobakrenom ogrtaču, bojama izgubljene Kuće Vernius. Stajao je ponosno, dok je Kailea otvorenih usta promatrala brata koji se tako odlučno dičio znamenjima svoje obitelji. U posljednje vrijeme mnogo se promijenio, odrastao je, postao mišićaviji i preplanuo, izgubivši prijašnju nježnu zaobljenost. "Netko bi to mogao protumačiti kao oholost, moj vojvodo", reče Hawat, pokazavši glavom prema Rhomburovoj odjeći. "Sve je ovo kockanje, Thufire", odgovori Leto. "Moramo vratiti sjaj koji je izgubljen kada je tleilaxaška izdaja prisilila ovu plemićku obitelj da se odmetne. Moramo pokazati koliko je odluka Cara Elrooda bila kratkovidna. Moramo pomoći Shaddamu da uvidi da bi Kuća Vernius mogla biti veliki saveznik carskom prijestolju. Konačno", on pokaže prema ponosnom Rhomburu, "bi li radije imao za saveznika ovog čovjeka ili prljave Tleilaxe?"
Majstor ubojica suzdržano mu se nasmiješi. "Ja to ne bih rekao Shaddamu u lice." "Reći ćemo mu, ali ne riječima", odgovori Leto. "Bit će od tebe izuzetan vojvoda, moj gospodaru", primijeti Hawat. Zajedno su se uputili prema polju za polijetanje gdje je dvostruko veći broj atreidskih vojnika od uobičajenog upravo završio ukrcavanje u fregatu koja će ih odnijeti do astrobroda što ih je čekao. Prišla im je Kailea i formalno na trenutak zagrlila Leta. Njena pastelna haljina šuštala je dok se kretala, i on prisloni obraz uz jedan od zlatnih češljeva u njenoj tamnobakrenoj kosi. Osjetio je napetost u njenim rukama i shvatio da oboje žele mnogo strastvenije zagrljalj. Potom je, sa suzama u očima, kćerka Dominica i Shando Vernius zagrlila čvrsto brata, uz još veći izljev očajanja. "Čuvaj se, Rhombure. Ovo je tako opasno." "Ovo bi mogao biti jedini način da vratimo čast svoje obitelji", odgovori Rhombur. "Moramo se prepustimo na milost i nemilost Shaddamu. Možda æe on biti drukčiji od svog oca. Nema što dobiti time što će podržati osudu protiv nas, a puno bi mogao izgubiti — pogotovo sada kada je carstvo u previranju. Potrebno mu je što više prijatelja i podrške." Nasmiješio se, zamahnuvši purpurno-bakrenim ogrtačem. "U rukama Bene Tleilaxa Ix ne vrijedi ništa", primijeti Kailea. "Oni nemaju pojma kako se vode poslovi galaktičkih razmjera." Leto, Rhombur i Hawat bit će predstavnici s Caladana. Drski možda, i upadljivi u toj drskosti — ili će njihovo ponašanje možda biti shvaćeno kao smirena samouvjerenost? Leto se nadao da će biti ovo drugo. Kao vojvoda, znao je da nije mudro miješati se u dvorsku politiku. Ali srce mu je govorilo da se treba kockati kada su ulozi ovako veliki, kada se zalaže za pravednu stvar - a jedino se za takve uopće namjeravao zalagati. Stari vojvoda upravo ga je tome naučio. Otac mu je pokazao da je hrabar istup često mnogo isplativiji od konzervativnog i nemaštovitog plana... pa zašto onda ne ovo? Bi li stari vojvoda učinio nešto slično, ili bi se, pod ženinim utjecajem, odlučio za neki sigurniji način? Leto nije znao odgovor na to pitanje, ali bio je zadovoljan što nema nikoga poput stroge i neljubazne gospe Helene da mu se sada nađe na putu. Kada se odluči oženiti, sigurno neće izabrati neku sličnu njoj. Poslao je službenog glasnika Sestrama u Izolaciji, koje su obitavale na Istočnom kontinentu, obavijestivši majku da se on i Rhombur spremaju otputovati na Kaitain. Nije joj nagovijestio što namjerava učiniti, niti je spominjao očigledni rizik s kojim je ovo putovanje bilo skopčano, ali želio je da ona bude pripravna i na najgore. Kako nije imala drugih nasljednika, gospa Helena bi postala predvodnica Kuće Atreida ako bilo što krene naopako - ako Leto bude ubijen ili strada 'nesretnim slučajem'. Iako je znao da je potakla ubojstvo njegovog oca, u ovom slučaju nije imao drugog izbora. Posrijedi je bilo pitanje forme.
Posljednji komadi atreidske prtljage bili su ukrcani i već poslije nekoliko sekunda velika fregata vinula se u nebo Caladana okovano sivilom. Ovo putovanje razlikovat će se od prethodnih na kojima je bio — budućnost Rhomburove loze visjela je o koncu — a možda i njegove. Leto je imao sreæe što mu je odobreno primanje kod Cara četiri dana poslije krunidbe, ima li se na umu veličina svetkovine. Tada će on i Rhombur uručiti Shaddamu formalnu zamolbu, iznijeti pred njega svoj slučaj i predati se njemu na milost i nemilost. Hoće li novi Padišah Car u slavnim prvim danima svoje vladavine riskirati i potamniti slavlje potvrdom smrtne kazne? Mnoge Kuće i dalje su vidjele kobne znake u svakoj njegovoj akciji, a kružile su glasine da je Shaddam izrazito praznovjeran. To znamenje bit će sasvim jasno. Vlastitom odlukom Shaddam će odrediti prirodu svoje vladavine. Hoće li je Car započeti oglušivanjem o pravdu? Leto se nadao da neće. Vojvodska fregata zauzela je dodijeljeni položaj u ogromnom, ali prepunom spremištu za teret na astrobrodu. Oko njih su se pažljivo smještali raketoplani puni putnika, kao i transporteri i teretni brodovi puni caladanskih dobara za razmjenu: pundi-riža, lijekovi dobiveni iz prerađenog kelpa, ručno izrađene tapiserije i ukiseljeni riblji proizvodi. Privatne letjelice i dalje su ukrcavale robu u spremište, prometujući između površine i astrobroda. Ovaj ogromni cehovski brod išao je od jednog svijeta do drugog na svom krivudavom putu za Kaitain. Njegovo spremište veličine kakve provincije bilo je istočkano brodovima s drugih svjetova Carstva, koji su se također uputili na krunidbu. Dok su čekali, Thufir Hawat je pogledao kronometar podignut na jednu konzolu fregate. "Imamo još tri sata do završetka utovara i istovara, odnosno do polaska astrobroda. Predlažem da to vrijeme iskoristimo za trening, moj gospodaru." "Uvijek to predlažeš, Thufire", reče Rhombur. "To je zato što ste mladi i što vam je potrebno mnogo podučavanja", odgovori mu Mentat. Letova raskošna fregata bila je tako udobno opremljena da su on i njegova pratnja lako mogli steći dojam da uopće nisu ni napustili planet. Ali njemu je bilo dosta odmaranja, a zebnja od predstojećih događaja ispunjavala ga je nervoznom energijom koje se želio osloboditi. "Što predlažeš, Thufire? Što bismo mogli raditi ovdje?" Oči Majstora ubojica zasijaše. "U svemiru ima mnogo stvari koje jedan vojvoda — i jedan princ", doda on, klimnuvši glavom prema Rhomburu, "mogu naučiti." Jedan bojni kontejner bez krila veličine letjelice izletio je iz spremišta atreidske fregate i počeo se udaljavati od astrobroda, zaputivši se u svemir. Leto je bio za kontrolama, dok je Rhombur sjedio na kopilotovom sjedalu s njegove desne strane. Ovo je Leta na trenutak podsjetilo na njihov kratak pokušaj treniranja u ixijanskom orbrodu, koji umalo nije ispao poguban.
Hawat je stajao iza njih u pokretnom štitniku od udara. U njemu je izgledao poput stupa mudrosti, dok se mrštio na dva mladića koji su se prvi put našli za kontrolama bojnog kontejnera. Ploča s rezervnim komandama lebdjela je ispred Hawata. "Ova letjelica razlikuje se od broda na moru, mlada gospodo", reče Hawat. "Za razliku od većih brodova, ovdje imamo nultu gravitaciju, sa svim slobodama i ograničenjima koja to podrazumijeva. Obojica ste radili simulacije, ali sada se spremite da otkrijete kako, zapravo, izgleda prava borba u svemiru." "Prvo ću ja pucati", reče Rhombur, ponovivši njihov maloprijašnji dogovor. "A ja ću pilotirati", doda Leto, "ali ćemo se poslije pola sata zamijeniti." Hawat, koji je stajao iza njega, reče jednoličnim glasom. "Malo je vjerojatno da ćete se naći u situaciji da morate sudjelovati u nekom svemirskom okršaju..." "Da, da, ali trebam uvijek biti pripravan", doda Leto. "Barem sam to od tebe naučio, Thufire." "Prvo moraš naučiti manevrirati." Hawat je poveo Leta kroz niz blagih zaokreta i oštrih lukova. Ostao je dovoljno udaljen od ogromnog astrobroda, ali i dovoljno blizu da ga je osjećao kao stvarnu prepreku pri ovoj brzini. Jednom je Leto reagirao prebrzo i strmoglavio se bojnim kontejnerom u nekontrolirano okretanje, koje je uključivši reaktorske mlaznice. Manevar je izveo vješto, tako da se letjelica nije počela zavojito vrtjeti u suprotnom smjeru. "Akcija i reakcija", primijeti Hawat s odobravanjem. Njegov štitnik, nakratko nagnut od udara, opet se ispravio. "Kad ste ti i Rhombur doživjeli brodolom na Caladanu, uspjeli ste se nasukati na greben kako biste spriječili da stvari postanu još gore. Ovdje, međutim, nema sigurnosne mreže koja bi vas uhvatila. Ako se nekontrolirano počnete vrtjeti, to će se nastaviti sve dok ne budu poduzete odgovarajuće protumjere. Mogli biste pasti i izgorjeti u atmosferi ili bespovratno otploviti u duboki svemir." "Ovaj, pa da danas ne učinimo ništa od toga", reče Rhombur. Pogledao je prijatelja. "Volio bih sada malo vježbati gađanje, Leto, ako si u stanju nekoliko minuta letjeti ravno." "Nema problema", odgovori Leto. Nagnuvši se prema konzoli za kontrolu oružja između dječaka, Hawat reče: "Utovario sam skit-dronove u spremište. Rhombure, pokušaj ih što više srušiti. Slobodno upotrijebi koje god oružje želiš. Laszrake, konvencionalne eksplozive ili multifazne projektile. Ali prvo, moj gospodaru" — Hawat stegnu Letovo rame — "povedi nas na drugu stranu planeta gdje nećemo morati brinuti hoćemo li pogoditi astrobrod kada Rhombur počne gađati."
Leto počne s manevrom, uputivši se visoko iznad oblaka Caladana prema noćnoj strani, gdje je planet ispod njih bio crn osim niza gradskih svjetala koja su se pružala duž udaljenih obala. Iza njih, sjaj caladanskog sunca stvarao je aureolu oko crnog diska planeta. Hawat je lansirao desetak sjajnih kugli koje su se, vrteći se, nasumce udaljavale. Rhombur zgrabi kontrole oružja — stilo šipku s raznobojnim pločicama — i počne pucati u svim smjerovima, uglavnom promašujući, premda je skinuo jednog drona snopom multifaznih projektila. Svi su znali da je to bilo sasvim slučajno, i Rhombur nije bio nimalo ponosan onim što je postigao. "Strpljenje i kontrola, moj prinče", opomenu ga Hawat. "Svaki hitac moraš ispaliti kao da ti je posljednji. Neka pogodi metu. Kada se jednom izvježbaš u gađanju, moći ćeš slobodnije trošiti municiju." Leto je jurio dronove dok je Rhombur pucao iz svog raspoloživog oružja. Kada je Rhomburu konačno pošlo za rukom srušiti sve mete, on i Leto zamijeniše mjesta i nastaviše s uvježbavanjem manevriranja. Dva sata su brzo prošla, i Mentat im konačno zapovijedi da se vrate do cehovskog astrobroda kako bi mogli zauzeti svoja mjesta prije nego što Navigator nabora svemir i povede brod na Kaitain. Kada se smjestio, utonuvši u stolicu presvučenu plišem, s izvezenim sokolom na vrhu, Leto se zagleda kroz prozor u mnoštvo brodova u spremištu astrobrodova. Pijuckao je začinjeno vino iz pehara, koje ga je podsjetilo na Kaileu i olujnu noć kada su prekapali po stvarima starog vojvode. Čeznuo je za trenucima spokoja i srdačnim druženjem, premda je znao da će proći dosta vremena prije nego što njegov život opet krene uhodanim putem. "Brodovi su preblizu jedan drugome ovdje unutra", primijeti on. "To me čini nervoznim." Gledao je dva tleilaxaška transportera kako se smještaju u blizini atreidske fregate. Iza tih transportera lebdjela je harkonnenska fregata na mjestu koje joj je odredio Ceh. "Nemate zbog čega brinuti, moj vojvodo", reče Hawat. "Prema pravilima ratovanja koje određuje Velika Konvencija, nitko ne može upotrijebiti oružje unutar jednog astrobroda. Svaka Kuća koja bi prekršila taj zakon suočila bi se s trajnom zabranom pristupa na cehovske brodove. Nitko to ne bi riskirao." "Ipak, jesu li naši štitnici uključeni?" upita Leto. "Sto mu gromova, bez štitnika, Leto!" uzvikne Rhombur uzbuđenim glasom. Nasmijao se. "Trebao si nešto naučiti o astrobrodovima na Ixu - ili si cijelo vrijeme samo gledao moju sestru?" Leto pocrveni, ali Rhombur žurno objasni. "Na astrobrodu, štitnici utječu na Holtzmanove pogonske sustave i sprečavaju ih nabirati svemir. Aktiviran štitnik onemogućavao bi Navigatora da ostane u navigatorskom transu. Svi bismo stradali u svemiru." "To također zabranjuje naš transportni ugovor s Cehom", reče Hawat, kao da je uistinu posrijedi nešto značajno.
"Znači, svi smo ovdje nezaštićeni, goli i puni povjerenja", progunđa Leto, i dalje gledajući harkonnenski brod kroz prozore od plaza. Kiselo se nasmiješivši, Rhombur primijeti: "Podsjetio si me na to koliko me ljudi želi vidjeti mrtvog." "Svi brodovi u ovom astrobrodu podjednako su izloženi opasnosti, prinče", reče Hawat. "Ali ne bismo trebali još brinuti. Prava opasnost čeka vas na Kaitianu. Za sada, čak se i ja namjeravam malo odmoriti. U našoj fregati smo sigurni." Leto pogleda uvis prema udaljenom krovu spremišta astrobrodova. Visoko iznad, u sićušnoj navigatorskoj kabini, jedan jedini Navigator u spremniku s narančastim začinskim plinom upravljao je ogromnim brodom. I uz Hawatova uvjeravanja, Leto se i dalje osjećao vrlo nelagodno. Rhombur, koji je sjedio pokraj njega, također se meškoljio, ali se trudio prikriti strah. Ljutito uzdahnuvši, mladi vojvoda se zavali u sjedalo, pokušavši se opustiti i pripremiti za političku krizu koju je kanio izazvati na Kaitainu. 66. Oluje rađaju oluje. Bijes rađa bijes. Osveta rađa osvetu. Ratovi rađaju ratove. Izreka reda Bene Gesserit. VANJSKA VRATA na trupu cehovskog astrobroda bila su hermetički zatvorena, baš kao i otvori na ogromnom spremištu, i brod je bio spreman za polazak. Uskoro će Navigator pasti u trans, i brod će krenuti. Sljedeće, a ujedno i konačno odredište na ovom putovanju bit će Kaitain, na koji su već počeli pristizati predstavnici Velikih i Malih Kuća Landsraada povodom krunidbe Padišaha Cara Shaddama IV. Manevrirajući, Navigator je počeo udaljavati divovski brod od gravitacijskog bunara Caladana. Izveo ga je u otvoreni svemir, pripremajući se pokrenuti velike Holtzmanove motore koji će ga ponijeti u nepojmljivim skokovima kroz nabirani svemir. Putnici na obiteljskim fregatama u spremištu astrobroda bili su nepomični, motori nisu radili, nije bilo promjena mjesta, niti se čuo bilo kakav zvuk. Pretrpani brodovi počivali su na svojim izdvojenim mjestima poput blokova podataka u osiguranom kompleksu neke biblioteke. Sve Kuće slijedile su ista pravila, pouzdavajući se u sposobnost jednog jedinog mutiranog stvorenja koje je moralo pronaći siguran put. Poput giedi-stoke u klaonici, pomisli Rabban dok se penjao u svoj nevidljivi napadački brod. Mogao bi zbrisati desetak fregata prije nego što bi bilo tko shvatio što se događa. Da se on pitao, uživao bi u takvom pustošenju, u uzbuđenju koje bi pratilo nasilje takvih razmjera... Ali to nije bilo u planu, barem ne za sada. Njegov stric smislio je nešto znatno istančanije.
"Obrati pažnju i nauči nešto iz ovoga", rekao je. Dobar savjet, prizna Rabban u sebi. Počeo je otkrivati prednosti istančanog postupanja i slast dugo odlagane osvete. To nije značilo da će Rabban zaboraviti na otvorenije oblike nasilja u kojima se usavršio; naprotiv, jednostavno će dodati barunove metode svome repertoaru ubijanja. Novi poglavar Kuće Harkonnen bit će u svakom pogledu cjelovita ličnost. Vrata na obiteljskoj fregati Harkonnena neprimjetno se otvoriše, a zaštitno polje umine tek toliko da propusti Rabbanov glatki bojni brod koji izlebdi u zapečaćena vakuum spremišta astrobrodova. Lagano, tiho, strpljivo. Prije nego što je itko stigao vidjeti njegovu borbenu letjelicu, uključio je ne-polje, rukujući kontrolama prema uputama Pitera de Vriesa. Nije se osjećao nimalo drukčije, nije uočio nikakvu promjenu u prizoru koji su prenosili monitori. Ali on je sada bio duh ubojica: nevidljiv, nepobjediv. Iz bilo koje druge perspektive, međutim, kao i prema vanjskim senzorima, svi elektromagnetski signali koji bi se naišli na ne-polje odbili bi se o njega i zaobišli ga, preobrazivši Rabbanov brod u puku prazninu. Motori napadačke letjelice, tiši od najtišeg šapata, nisu proizvodili zvuke ni vibracije koji su se mogli otkriti. Nitko ništa neće posumnjati. Nitko čak nije mogao ni zamisliti nevidljivi brod. Rabban uključi mlaznice za mijenjanje položaja ne-broda, tiho povevši ubojitu letjelicu od harkonnenske fregate nevinog izgleda prema atreidskoj. Njegov napadački brod bio je prevelik za njegov ukus, njime se nije moglo lako manevrirati i djelovao je prilično nezgrapno za brzu bojnu letjelicu, ali njegova nevidljivost i potpuna nečujnost nadoknađivale su ove nedostatke. Rabbanovi debeli prsti plesali su po kontrolnoj ploči, i on osjeti nagovještaj likovanja, moći, slave i zadovoljstva koji će tek uslijediti. Uskoro će jedan brod pun odvratnih, ružnih Tleilaxa biti uništen. Stotine njih će umrijeti. Do sada je Rabban uvijek koristio svoj položaj u Kući Harkonnen da bez pitanja dobije ono što želi, manipulirao je drugim ljudima i bez razmišljanja ubio nekolicinu koji su imali taj peh da mu se ispriječe na putu. Ali to je bila tek puka zabava. Sada je obavljao nešto od ključnog značaja, nešto od čega je zavisila budućnost Kuće Harkonnen. Barun je njega odabrao za ovu misiju i on se zakleo da će je uspješno obaviti. Sasvim sigurno nije želio da ga pošalju natrag ocu. Rabban je doveo brod na određeno mjesto, krećući se lagano, bez žurbe. Imao je na raspolaganju cijelo transsvemirsko putovanje da izazove rat. S ne-poljem oko svoje napadačke letjelice, osjeććao se poput lovca u zasjedi. No, ovo je bila posebna vrsta lova, zahtijevala je daleko više posvećenosti od dizanja u zrak pješčanih crva na Arrakisu, znatno više istančanosti od jurenja djece po harkonnenskom šumskom rezervatu. Ovdje će njegova nagrada biti promjena cjelokupne carske politike. Na kraju će objesiti na zid preparirane trofeje koji će biti znamenja uvećane moći i bogatstva Kuće Harkonnen. Nevidljiva napadačka letjelica približila se atreidskoj fregati, gotovo da ju je mogla dodirnuti. Nečujno, Rabban je
aktivirao sustave oružja, potrudivši se da svi multifazni projektili budu spremni za lansiranje. Oslonit će se na ručno nišanjenje u ovom slučaju. Odavde nikako nije mogao promašiti. Rabban je okrenuo ne-brod, uperivši ubojite cijevi prema dvije obližnje letjelice — tleilaxaškim transporterima kojima je bilo zapovjeđeno, zahvaljujući pozamašnom mitu koji su Harkonneni platili Cehu, da se parkiraju pokraj atreidske fregate. Kako su dolazili s Tleilaxa Sedam, brodovi su sasvim sigurno nosili genetski materijal, specijalitet Bene Telilaksa. Njima su nesumnjivo upravljali majstori Tleilaxa, a posada se sastojala od Liceigrača, njihovih slugu sposobnih da mijenjaju oblik. Teret se mogao sastojati od mesa sliga, mladunaca životinja ili od onih odvratnih gola — klonova dobivenih iz tijela mrtvih ljudskih bića, kopija stvorenih u axelotl posudama, namijenjenih ožalošćenim obiteljima koje žele opet vidjeti svoje izgubljene rođake. Taj materijal bio je vrlo skup i na njima su se patuljasti Tleilaxi nevjerojatno obogatili, premda im to nije bilo dovoljno da dobiju status Velike Kuće. Ovo je uistinu savršeno! Pred cijelim Landsraadom, mladi vojvoda Leto Atreid objavio je da će se osvetiti Tleilaxima zbog onoga što su učinili Kući Vernius. Učinio je to nimalo okolišajući i izjava je službeno snimljena. Svi su znali koliko vjerojatno mrzi one koji su se nalazili u tleilaxaškim brodovima. A kao bonus, odmetnik Rhombur Vernius nalazio se u ovom trenutku na atreidskoj fregati, još jedna osoba koja će biti uhvaćena u harkonnensku mrežu, još jedna žrtva u skorašnjem ratu između Atreida i Tleilaxa. Landsraad će optužiti vojvodu Leta da je usijana glava - drzak, nepromišljen i nasilan. Smatrat će da ga je na taj ružan potez nagnalo pogrešno prijateljstvo s Ixijancima i njegova velika bol zbog smrti oca. Jadni, jadni Leto, uopće nije bio pripremljen nositi se s pritiscima koji su se iznenada srušili na njega. Rabban je vrlo dobro znao kakve će zaključke Landsraad i Carstvo izvući iz ovoga, jer su mu njegov stric i uvrnuti Mentat sve potanko objasnili. Lebdeći ispred atreidske fregate, nevidljiv i zaštićen anonimnošću, Rabban je nanišamo u obližnje tleilaxaške brodove. S osmijehom na punim usnama, posegnuo je za kontrolama. I otvorio vatru. 67. Tio Holtzman bio je jedan od najplodnijih ixijanskjh pronalazača. Često se, kada bi ga obuzela plima kreativnosti, izdvajao iz svijeta na po više mjeseci kako bi mogao neometano raditi. Ponekad bi po povratku odlazio ravno u bolnicu, tako da je vladala stalna zabrinutost za stanje njegovog uma i tijela. Holtzman je umro mlad — tek što je napunio trideset standardnih godina — ali su zato plodovi njegovog rada zauvijek izmijenili Galaktiku. Biografske kapsule, carska film-knjiga.
KADA JE RABBAN napustio herkonensku fregatu, sav važan zbog značajnog zadatka koji mu je bio povjeren, barun se smjestio na visoko promatračko sjedalo, zagledavši se van u ogromno spremište astrobrodova. Navigator je već pokrenuo motore, uputivši divovsku letjelicu kroz nabirani svemir. Manji brodovi spokojno su lebdjeli svuda uokolo, potpuno nesvjesni opasnosti koja se brzo približavala. Iako je znao gdje treba gledati, nije, naravno, mogao vidjeti nevidljivi brod. Barun pogleda na kronometar, svjestan da se trenutak približava. Promotrio je atreidsku fregatu koja ništa nije sumnjala, tihu i ponosnu u dodijeljenom sidrištu, pa skrene pogled na obližnju tleilaxašku letjelicu. Lupkajući prstima po naslonu stolice, gledao je i čekao. Prolazile su duge minute. Dok je planirao napad, barun Harkonnen je želio da Rabban iz lastopa gađa vražje tleilaxaške brodove — ali je Chobyn, richeseski projektant pokusne letjelice, ostavio nekakvo mračno upozorenje naškrabano u svojim bilješkama. Novo ne-polje bilo je u nekakvoj vezi s originalnim Holtzmanovim učinkom na čijem načelu se zasnivao rad štitnika. Svako je dijete znalo da kada snop laspuške pogodi neki štitnik, dolazi do eksplozije slične atomskoj. Barun se nije usudio riskirati, a kako su se već ubili richeseškog pronalazača, nije bio u mogućnosti postaviti dodatna pitanja. Možda je trebao prije o tome razmišljati. Nije važno. Ionako mu nisu bili potrebni lastopovi da bi naudio tleilaxaškim letjelicama, budući da je brodovima koji su prevoženi u spremištu astrobrodova bilo zabranjeno da aktiviraju štitnike. Posao će obaviti i multifazni projektili - artiljerijske granate velike snage koje je preporučivala Velika Konvencija radi ograničavanja kolateralne štete. Takve granate probijale su oklop gađane letjelice i uništavale njenu unutrašnjost u nizu kontroliranih detonacija, ali bi ostatak trupa ostajao pošteđen. Njegov bratić nije razumio tehničke pojedinosti napada; Rabban je samo znao kako da nanišani i opali. Ali, srećom, to je ujedno bilo sve što je trebao znati. Barun konačno ugleda majušan žutobijeli plamen u času kada su dva smrtonosna multifazna projektila poletjela kao da su ispaljena s prednje strane atreidske fregate. Projektili su suknuli poput ognjenih mlazova i pogodili metu. Bespomoćni tleilaxaški transporteri zatresoše se i buknuše iznutra žarkocrvenim sjajem. Oh, kako se samo barun nadao da ostali brodovi gledaju ovo! Direktan pogodak pretvorio je jedan brod u šuplji, spržen trup za svega nekoliko sekunda. Prema planu, drugi projektil pogodio je repni dio drugog tleilaxaškog broda, onesposobivši ga, ali tako da nije pobio sve na njemu. Ovo će pružiti žrtvama odličnu priliku da uzvrate paljbu na atreidske napadače. A onda će se stvari divno zakuhati. "Odlično." Barun se nasmiješio, kao da se mogao neposredno obratiti izbezumljenoj tleilaxaškoj posadi. "Znate što vam je činiti. Slijedite svoje nagone." Nakon što je lansirao projektile, Rabbanov ne-brod brzo se udaljio, prošavši između parkiranih fregata koje su se uzdizale svuda uokolo. Na
frekvenciji za slučaj opasnosti čuo je kako oštećeni tleilaxaški brod grozničavo emitira hitne poruke: "Atreidska fregata napala je miroljubive transportere Bene Tleilaxa! Flagrantno kršenje cehovskog zakona! Hitno potrebna pomoć!" U tom trenutku, cehovski astrobrod nije se nalazio nigdje — bio je u međuprostoru između dimenzija. Nisu mogli očekivati ni odmazdu ni pomoæ dok ne izađu iz nabiranog svemira i ne stignu na Kaitain. A tada će već biti kasno. Rabban se nadao da će ovo nalikovati na kakav kavanski obračun; on i njegovi prijatelji imali su običaj upasti u neko seosko svratiste na Giedi Jedan gdje bi izazvali gužvu, porazbijali nekoliko glava i lijepo se zabavili. Na ekranu kontrolne ploče u ne-brodu pojavio se grafički prikaz ogromnog spremišta za teret, na kojem su sive točkice bile brodovi. Točkice su mijenjale boju u narančastu kako su brodovi Velikih Kuća aktivirali oružja, spremajući se za obranu u predstojećem okršaju koji će sve zbrisati. Osjećajući se kao kakav miš koga nitko ne vidi na podu prepune plesne dvorane, Rabban je doveo ne-brod iza harkonnenskog teretnjaka. Na tom mjestu nitko nije mogao vidjeti kako se na harkonnenskom brodu otvaraju vrata i kako unutra brzo zamiče gerilska letjelica. Kada se našao na sigurnom unutar matičnog broda, Rabban je isključio ne-polje, tako da je harkonnenska posada sada mogla vidjeti napadačku letjelicu. On izađe na platformu, brišući znoj sa čela. Oči su mu svjetlucale od uzbuđenja. "Jesu li ostali već počeli pucati?" Oglasiše se trube. Preko kom-sustava dopre panični razgovor koji je podsjećao na salvu šrapnela ispaljenih iz maula pištolja. Izbezumljeni glasovi na carskom galachu i zvuci bojnih šifri dopirali su iz preopterećenih kom-veza u astrobrodu. "Atreidi su objavili rat Tleilaxima! Upotrijebljeno je oružje!" Zadovoljan uspješno izvedenim napadom, Rabban dovikne posadi: "Aktivirajte oružje na našoj fregati. Pobrinite se da nitko ne pripuca na nas. Pazite, Atreidi su nemilosrdni!" Zahihotao se. Uređaji za pretovar tereta podigli su malu letjelicu i spustili je u prostor između lažnih pregrada. Ploče su se sklopile iznad otvora, koji čak ni cehovski skeneri nisu bili u stanju otkriti. No, nitko ionako neće tragati za tom letjelicom, jer je dobro poznato da ne postoji ništa slično nevidljivom brodu. "Branite se!" poviče jedan pilot preko kom-sustava. Tleilaxaško zapomaganje se nastavljalo: "Upozoravamo da namjeravamo uzvratiti vatru. Imamo na to pravo. Bez ikakve provokacije... Grubo oglušavanje o cehovska pravila." Začuje se novi glas, promukao i dubok: "Ali na atreidskoj fregati ne vidi se nikakvo oružje. Možda nisu oni bili napadači."
"Trik!" prosikta Tleilax. "Jedan naš brod je uništen, drugi vrlo oštećen. Zar ne vjerujete vlastitim očima? Kuća Atreida mora platiti za ovo." Savršeno, pomisli Rabban, diveći se ujakovom planu. Ovo je bila prekretnica. Sada je moglo uslijediti nekoliko stvari, a da plan ostane uspješan. Vojvoda Leto bio je na zlom glasu po svojoj drskosti, i svi će povjerovati da on stoji iza ovog nečuvenog i kukavičkog napada. S malo sreće, njegov brod bit će uništen u uzvratnom napadu, a ime Atreida bit će ukaljano Letovim izdajničkim činom. Ili bi ovo mogao biti tek početak dugog i krvavog sukoba između Kuće Atreida i Tleilaxa. U svakom slučaju, Leto se nikada neće uspjeti izvući iz ovoga. Na zapovjednom mostu atreidske fregate, vojvoda Leto pokušavao se smiriti. Budući da je znao da njegov brod nije otvorio vatru, bilo mu je potrebno nekoliko sekundi da uopće shvati za što ga optužuju. "Pucano je iz velike blizine, moj vojvodo", reče Hawat, "točno ispod našeg pramca." "Znači, nije bilo slučajno?" primijeti Leto dok ga je obuzimao neki zloslutni osjećaj. Uništeni tleilaxaški brod i dalje je narančasto plamtio, dok je pilot druge letjelice nastavljao vrištati na njega. "Žarkih mu paklova! Netko je zaista pucao na Bene Tleilaxe", reče Rhombur, gledajući kroz okrugli prozor od armiranog plaza. "A i bilo je vrijeme, ako mene pitate." Leto je čuo kakofoniju radioemisija, uključujući tu i ljutite pozive Tleilaxa. U prvi tren se upitao bi li trebao ponuditi pomoć pogođenim brodovima. A onda je tleilaxaški pilot stao izvikivati ime Atreid i tražiti njegovu krv. Vidio je nagorjeli trup uništene tleilaxaške letjelice — i topove na oštećenom drugom brodu okrenute prema njima. "Thufire! Što on to radi?" Na otvorenoj kom-vezi orila se rasprava između Tleilaxa i onih koji su odbijali povjerovati u krivnju Atreida. Sve više glasova podržavalo je Tleilaxe. Neki su tvrdili da su vidjeli što se dogodilo, da su bili svjedoci kada je atreidski brod zapucao na Tleilaxe. Napetost je rasla. "Žarkog mu pakla, oni misle da si ti to učinio, Leto!" reče Rhombur. Hawat je već bio odjurio do ploče s komandama za obranu broda. "Tleilaxi su aktivirali oružje za protunapad, moj vojvodo." Leto otrča do kom-sustava i otvori kanal. Bilo mu je dovoljno samo nekoliko sekunda ubrzanog i intenzivnog razmišljanja da donese odluku, što je i njega samoga iznenadilo, jer on nije bio Mentat obdaren višim misaonim sposobnostima. Sličilo je na komprimiranje snova, uvidje on... ili nevjerojatan niz prikaza koje navodno sijevnu čovjeku kroz um kada se suoči sa smrću. To je mračna pomisao. Morao je pronaći neki način da se izvuče iz ovoga. "Pažnja!" vikne on u mikrofon. "Ovdje vojvoda Leto Atreid. Mi nismo pucali na tleilaxaške brodove. Poričem sve optužbe."
Znao je da mu neće povjerovati, da se neće ohladiti dovoljno brzo kako bi se izbjeglo izbijanje sukoba koji bi se mogao završiti sveopćim ratom. Odmah je shvatio što još mora učiniti. Lica iz njegove prošlosti prođoše mu kroz um, i on se uhvati spomena na djeda po ocu, Keana Atreida, koji ga je gledao s iščekivanjem, lica izboranog od životnog iskustva. Blage, sive oči, slične njegovima, odlikovale su se razoružavajućom snagom koju bi njegovi neprijatelji često previdjeli, na svoju veliku žalost. Samo kada bih mogao biti snažan kao moji preci... "Ne pucajte", reče on, obrativši se tleilaxaškom pilotu u nadi da će ga čuti i svi ostali kapetani. Još jednu sliku vidje u svom umu: njegov otac, stari vojvoda, zelenih očiju, s licem koje je bilo Letovih godina, još mladalačko. U trenu se pojavilo još nekoliko slika: njegovi richeseški ujaci, tete, rođaci, odani službenici iz domaćinstva, vlade, vojske. Svi su imali prazne izraze lica, kao da su bili jedinstveni složeni organizam, koji ga proučava iz različitih kutova, čekajući da donese sud o njemu. Nije vidio ljubav, odobravanje ili nepoštovanje na njihovim licima — samo jedno veliko ništa, kao da je zaista počinio nešto čudovišno i kao da više ne postoji. Pojavilo se podrugljivo lice njegove majke, pa iščezlo. Ne vjeruj nikome, pomisli. Leta obuzme malodušnost, udružena s krajnjom, gorkom usamljenošću. Duboko u sebi, na jednom beživotnom i pustom mjestu, on ugleda vlastite sive oči koje nisu izražavale nikakav osjećaj i koje su mu uzvraćale pogled. Na tom mjestu bilo je hladno, i on se strese. "Upravljanje je usamljenički posao" Hoće li loza Atreid skončati s njim u ovom ključnom trenutku ili će on dobiti potomke čiji će glasovi biti pridodati glasovima svih ostalih Atreida od vremena pradavnih Grka? Osluškivao je kako bi čuo svoju djecu u toj kakofoniji, ali nije osjećao njihovo prisustvo. Pogled optužujućih očiju nije zadrhtao. Leto reče samome sebi. Vlast je zaštitničko partnerstvo; moraš brinuti o ljudima koji će biti sretni ili nesretni ovisno o tvojim odlukama. Slike i zvuci izblijediše, i njegov um postane tiho i mračno mjesto. Jedva da je sekunda prošla na ovom napetom mentalnom putovanju, i Leto je već točno znao što mu valja činiti, bez obzira na posljedice. "Aktivirajte štitnike!" poviče on. Rabbana je iznenadilo ono što je vidio na promatračkom ekranu u utrobi naoko bezazlene harkonnenske fregate. Pohitao je preko niza paluba, dok se konačno nije našao, sav zajapuren i zadihan, pred stricem. Prije nego što je gnjevan, ali i strašljiv tleilaxaški pilot stigao otvoriti vatru oko atreidskog broda zasvjetlucao je štitnik! Štitnici su, međutim, bili zabranjeni prema cehovskom prijevoznom ugovoru, jer su utjecali na navigatorov trans i remetili polje nabiranog svemira. Ogromni Holtzmanovi generatori na astrobrodu neće raditi kako treba uz tu smetnju. I Rabban i barun opsovaše.
Astrobrod se zatresao ispavši iz nabiranog svemira. U prostoriji visoko iznad teretnog prostora, iskusan Navigator osjetio je kako mu se trans rastače. Njegovi moždani valovi odjednom su skrenuli i, napravivši krug, vratili se u same sebe, nastavivši se zatim vrtjeti i izvijati izvan kontrole. Holtzmanovi motori su zastenjali, a nabirani svemir se namreškao oko njih, izgubivši stabilnost. Nešto nije bilo u redu s brodom. Navigator se okrenuo u spremniku s melangeom. Njegova stopala i ruke s kožicama između prstiju zalepetaše i on osjeti tamu ispred sebe. Masivni brod skrenuo je s kursa i bio vraćen u stvarni svemir. Rhombur je bio odbačen na zastrtu palubu fregate, završivši u gomili tkanine grimizne i bakrene boje, dok se Leto čvrsto uhvatio za jednu šipku na pregradi da bi održao ravnotežu. U sebi je izgovorio molitvu. On i njegova junačka posada mogli bi ovo prebroditi samo ako astro-brod nije izašao usred nekog sunca. Poput drveta koje je stajalo pokraj Leta, Thufir Hawat je nekako uspio održati ravnotežu pukom snagom volje. Učitelj Mentat stajao je u transu, propuštajući sakupljene podatke kroz tajnovite oblasti logike i analize. Leto nije znao kako bi im ma kakve projekcije sada mogle biti od pomoći. Možda je problem određivanja vjerojatnosti za nesretan rezultat poslije aktiviranja štitnika u astrobrodu bio tako složen da je zahtijevao vrlo dugotrajan mentatski napor. No, Hawat ubrzo objavi: "Prva projekcija." Obliznuo je tamnocrvene usne jezikom slične boje. "Pri nasumičnom izbacivanju iz nabiranog svemira, mogućnost susreta s nekim nebeskim tijelom iznosi jedan prema..." Fregata se zatresla, a nešto je zatutnjalo ispod paluba. Hawatove riječi zaglušilo je komešanje, i on skliznu nazad u tajnovito područje svog mentatskog transa. Rhombur se nekako osovio na noge i vratio slušalice na mjesto preko svoje razbarušene plave kose. "Aktivirati štitnike na astrobrodu koji je u pokretu? To je podjednako ludo kao i, ovaj, pucati na Tleilaxe." Razrogačenih očiju odmjerio je prijatelja. "Ovo je vjerojatno dan za lude događaje." Leto se nagne preko ploče s uređajima i obavi podešavanja. "Nisam imao drugog izbora", reče on. "Sada mi je jasno. Netko pokušava nama namjestiti napad na Tleilaxe - a taj incident mogao bi izazvati veliki rat među strujama u Landsraadu. Mogu zamisliti kako oživljavaju sve stare zavade, kao i to kakve bi se sve bitke povele ovdje na astrobrodu." Obrisao je znoj sa čela. To uviđanje doprlo mu je iz same utrobe, baš kao što bi se dogodilo s jednim Mentatom. "Morao sam odmah sve zaustaviti, Rhombure, prije nego što se rasplamsa." Divlje potresanje astrobroda konačno je prestalo. Buka u pozadini se utišala. Hawat je napokon izašao iz transa. "U pravu ste, moj vojvodo. Brodovi gotovo svih Kuća nalaze se na ovom astrobrodu. Predstavnici putuju na Carevo krunidba i vjenčanje. Bitka
koja bi ovdje započela proširila bi se na Carstvo, bili bi sazvani ratni savjeti, a planeti i vojske opredijelili bi se za jednu ili drugu stranu. Neizbježno bi izraslo još više raznih struja, poput grana na jakaranda drvetu. Od Elroodove smrti Kuće već ionako mijenjaju saveze u potrazi za novim mogućnostima." Letovo lice je plamtjelo, a srce mu je divlje tuklo. "Carstvo je krcato bačvama baruta, a jedno od njih nalazi se upravo ovdje u ovom spremištu za teret. Prihvatljivije je da svi na ovom astrobrodu stradaju - jer to nije ništa u usporedbi s alternativom: požarima koji bi neizbježno buknuli u svim dijelovima Galaktike. Milijarde mrtvih." "Netko nam je ovo smjestio?" upita Rhombur. "Ako sad ovdje izbije rat, nikoga više neće biti briga jesam li ili nisam zapucao. Ovo moramo u korijenu sasjeći, pa tek onda polako potražiti prave odgovore." Leto otvori kom-vezu i poče govoriti, otresitim i zapovjedničkim glasom. "Ovdje vojvoda Leto Atreid, zovem cehovskog Navigatora. Javite se, molim." Veza zapucketa, a onda mu se javi jedan lelujavi glas, izvještačen i izobličen, kao da se Navigator nije mogao sjetiti kako se razgovara sa običnim smrtnicima. "Svi smo mogli izginuti, Atreide." Način na koji je izgovorio ime Kuće — A-trei-d — podsjeti Leta na riječ 'izdajnik'. "Nalazimo se u nepoznatom sektoru. Izgubili smo nabirani svemir. Štitnici poništavaju navigacijski trans. Odmah da ste spustili atreidske štitnike." "Uz svo dužno poštovanje, moram odbiti", odgovori Leto. Preko kom-sustava mogao je čuti ostale poruke koje su dospijevale u navigatorovu odaju - optužbe i zahtjevi iz ukrcanih brodova. Prigušeni, ljutiti zvuci. Opet je progovorio Navigator. "Atreidi moraju spustiti štitnike. Pridržavajte se cehovskog zakona i pravila." "Odbijeno."Leto je čvrsto ostao pri svome, ali je zato problijedio i osjetio hladnoću, svjestan da jedva prikriva užas. "Mislim da nas ne možete izbaviti odavde sve dok su moji štitnici podignuti, što znači da ostajemo ovdje, gdje god da se nalazimo, sve dok ne pristanete na moj... zahtjev." "Budući da ste uništili brod Bene Tleilaxa i aktivirali štitnike, ni- ste u položaju postavljati bilo kakve zahtjeve!" poviče neko s tleilaxaškim naglaskom. "Kakva drskost, Atreide!" Bilo je to grgoljavo Navigatorovo mrmljanje, glas koji kao da je dolazio ispod vode. Uslijedilo je prigušeno komuniciranje koje je Navigator iznenada prekinuo. "Iznesi... zahtjev... Atreidu." Leto prijeđe ošima po prijateljima, susrevši se s njihovim ispitivaškim, ali i punim poštovanja pogledima. Poslije nekoliko trenutaka on opet progovori u kom-sustav:
"Prvo, uvjeravamo vas da mi nismo pucali na Tleilaxe i da namjeravamo to i dokazati. Ako spustimo štitnike, Ceh mora jamčiti sigurnost mome brodu i posadi, kao i to da će prenijeti nadležnost ove stvari na Landsraad." "Landsraad? Ovaj brod potpada pod nadležnost Svemirskog Ceha." "Obavezuje vas čast", reče Leto, "isto kao i članove Landsraada, odnosno kao i mene. U Landsraadu postoji pravni postupak poznat kao suđenje po konfiskaciji." "Moj gospodaru!" pobuni se Hawat. "Ne mislite valjda ozbiljno žrtvovati Kuću Atreida, toliko stoljeća plemenite tradicije..." Leto isključi mikrofon. Spustivši ruku na rame mentatskog ratnika, on reče: "Ako milijarde trebaju stradati da bismo mi zadržali svoj posjed, onda Caladan nije vrijedan te cijene." Thufir pokorno spusti pogled. "Osim toga, mi znamo da nismo to učinili — jedan Mentat tvog kalibra ne bi se trebao puno pomučiti da bi to dokazao." Opet uključivši kom-vezu, Leto reče: "Pristat ću na suđenje po konfiskaciji, ali sva neprijateljstva moraju odmah prestati. Ne smije biti odmazde, ili ću odbiti deaktivirati svoje štitnike, i ovaj će astrobrod ostati ovdje... nigdje." Leto je pomislio da pokuša blefirati, da priprijeti kako će pucati iz lastopova u vlastite štitnike kako bi izazvao zastrašujuću atomsku eksploziju poslije koje bi od divovskog astrobroda ostali samo rasuti atomi. No, umjesto toga, odlučio je postupiti razumno. "Daljnja rasprava nema svrhe. Predao sam se i stavit ću se na raspolaganje Landsraadu na Kaitainu radi suđenja po konfiskaciji. Samo pokušavam spriječiti izbijanje sveopćeg rata zbog jedne pogrešne pretpostavke. Mi nismo počinili ovaj zločin. Spremni smo se suočiti s optužbama i posljedicama ako budemo proglašeni krivim." Veza se prekinula, a onda se uz pucketanje opet uspostavila. "Svemirski Ceh pristaje na uvjete. Jamčimo vam sigurnost broda i posade." "Znajte, onda, ovo", reče Leto. "Prema pravilima suđenja po konfiskaciji, ja, vojvoda Leto Atreid, namjeravam se odreći svih zakonitih prava na svoj posjed i stavit ću se potpuno na milost i nemilost suda. Nijedan drugi pripadnik moje Kuće ne smije biti uhapšen niti podvrgnut bilo kakvim pravnim postupcima. Priznajete li nadležnost Landsraada u ovoj stvari?" "Priznajem", reče Navigator, čvrstim glasom, sada već donekle prilagođenim za razgovor. Konačno, premda i dalje nervozan, Leto isključi štitnike fregate i utone u sjedalo, drhteći. Ostali brodovi u ogromnom spremištu isključiše svoja oružja, premda su njihove posade ostale u stanju pripravnosti. Tek će sada uslijediti prava bitka.
68. Tijekom duge povijesti naše Kuće, stalno nas je pratila zla sreća, kao da se okomila samo na nas. Čovjek bi gotovo mogao povjerovati u Atreusovu kletvu iz pradavnih grčkih vremena, na staroj Terri. VOJVODA PAULUS ATREID, iz govora održanog generalima IDUĆI ŠETALIŠTEM carskog dvorca, obrubljenog prizmama, nova zaručnica krunskog princa, Anirul, i njena suputnica Margot Rashino-Zea prošle su pokraj tri mlade dvoranke. Svuda uokolo, dokle je pogled sezao, po ulicama i zgradama obavljani su veliki radovi, živopisne pripreme za predstojeću spektakularnu svetkovinu krunidbe i Carevog vjenčanja. Tri mlade dvorske dame uzbuđeno su čavrljale, jedva se krećući u gustim odorama, ukrašene svjetlucavim ukrasnim perjem i iskićene kilogramima nakita. Ali zašutjele su kada su im se približile Sestre reda Bene Gesserit, odjevene u crno. "Samo trenutak, Margot." Zastavši ispred žena s gizdavim frizurama, Anirul ih dodirne jedva primjetnim nagovještajem Glasa: "Ne trošite vrijeme na ogovaranja. Napravite, za promjenu, nešto korisno. Još mnogo toga moramo pripremiti prije nego što stignu svi predstavnici." Jedna od mladih žena, tamnokosa ljepotica, zagleda se ratoborno na trenutak u nju svojim krupnim, smeđim očima, ali se ipak predomisli. Njezino držanje potom postane pomirljivo. "U pravu ste, gospo , reče ona, a zatim žurno povede svoje prijateljice niz šetalište prema jednom širokom, lučnom ulazu izdubljenom kroz salusansku lavu, koji je vodio u apartmane veleposlanika. Razmijenivši osmijehe s tajnom Kwisatz Majkom, Margot sarkastično primijeti: "Ali zar carski dvorovi nisu prava mjesta za ogovaranja, Anirul? Nije li to njihova osnovna svrha? Rekla bih da su dame savršeno obavljale svoju dužnost." Anirul je mrko pogleda. Načas je izgledala znatno starija nego što su to govorile njezine mladalačke crte lica. "Trebala sam im dati izričite upute. Te žene su puki ukras, poput fontana urešenih draguljima. One uopće nemaju pojma kako da budu od koristi." Poslije godina provedenih na Wallachu IX, saznavši uz to kroz Druga Sjećanja koliko su pripadnice reda Bene Gesserit postigle tijekom povijesti Carstva, počela je ljudske živote smatrati vrlo dragocjenim, na svaki od njih gledati kao na sićušnu iskru u ognju vječnosti. Ali ove kurtizane izgleda da nisu težile biti išta više do... zalogajčića koji će utoliti glad moćnika. Anirul, zapravo, nije imala nikakvu vlast nad tim ženama, čak ni kao buduća supruga krunskog princa. Margot spusti meku ruku na njezinu. "Anirul, ne smiješ biti tako stroga. Vrhovna Majka priznaje tvoj dar i tvoju vještinu, ali kaže da se moraš obuzdavati. Svi uspješni oblici života
prilagođuju se svojoj okolini. Ti si sada na Carskom dvoru te se stoga prilagodi svom novom okruženju. Mi pripadnice reda Bene Gesserit moramo djelovati nevidljivo." Anirul joj se sjetno nasmiješi. "Oduvijek sam smatrala svoju otvorenost jednom od najvećih vrlina. Vrhovna Majka Harishka to zna. Ona mi omogućava da razgovaram o važnim stvarima i da saznajem ono što inače ne bih saznala." "Ako su ostali u stanju slušati te."Margot podigne blijede obrve na glatkom čelu. Anirul nastavi šetnju, visoko uzdignute glave, poput Carice. Dragulji su svjetlucali u mreži koja joj je, poput paučine, prekrivala brončanu kosu. Znala je da su kurtizane nju ogovarale, pitajući se kakav tajni zadatak vještice reda Bene Gesserit obavljaju na dvoru, kakve su čarolije istkale da namame Shaddama u svoju mrežu. Ah, kada bi samo znale. Njihovo ogovaranje i nagađanje samo će poslužiti da se poveća Anirulina tajanstvenost. "Čini mi se da i mi imamo o nečemu šaptati", primijeti ona. Margot ukloni uvojak mednoplave kose iz očiju. "Svakako. Mohiamino dijete?" "I ta stvar s Atreidima." Anirul duboko udahne miris koji ih je zapuhnuo iz grmova safirnih ruža kada su stigle do vrta. Opojni miris razbudio joj je čula. Ona i Margot sjedoše na klupu, s koje su mogle primijetiti svakog tko se približava, iako su razgovarale usmjerenim šapatom koji nije mogao čuti nijedan uhoda. "Kakve bi veze mogli Atreidi imati s Mohiaminom kćerkom?" Kao jedna od najsposobnijih operativki reda Bene Gesserit, Sestra Margot bila je upućena u strogo povjerljive pojedinosti vezane za sljedeću fazu programa Kwisatz Haderach, a sada je s tim bila upoznata i Mohiam. "Razmišljaj na duge staze, Margot. Razmišljaj o genetskim ustrojstvima, o ljestvici pokoljenja koju smo priredile. Vojvoda Leto Atreid je u zatvoru, u opasnosti su mu i život i titula. Možda se čini da je on beznačajni plemić jedne ne baš istaknute Velike Kuće. Ali jesi li razmotrila kako bi pogubna za nas mogla biti ova situacija?" Margot je duboko udahnula kada su joj se kockice složile u umu. "Vojvoda Leto? Nećeš valjda reći da je on potreban za..." Nije mogla izgovoriti najtajnije od svih imena: Ktvisatz Haderach. "U sljedećem naraštaju moramo imati atreidske gene!" izjavi Anirul, kao odjek uzbuđenih glasova u svojoj glavi. "Ljudi se plaše podržati Leta u ovoj stvari, a svi znamo zašto. Neki od ključnih sudaca možda bi mogli blagonaklono gledati na njegovu stvar iz političkih razloga, ali nitko, zapravo, ne vjeruje u Letovu nevinost. Zašto bi ta mlada budala učinila jednu takvu stvar? To je potpuno neshvatljivo." Margot tužno odmahne glavom.
"Iako je Shaddam javno izjavio da je neutralan, on se privatno izjašnjava protiv Kuće Atreida. Sasvim je sigurno da ne vjeruje u Letovu nevinost", reče Anirul. "Pa opet, možda tu ima još nečeg. Krunski princ je možda u nekom dosluhu s Tleilaxima. Možda je posrijedi nešto što nikome nije poznato. Misliš li da je tako nešto moguće?" "Hasimir mi ništa o tome nije rekao." Margot shvati da je upotrijebila osobno ime i osmjehne se svojoj prijateljici. "A on mi pripoćava izvjesne tajne. S vremenom će i tvoj čovjek tebi početi otkrivati tajne." Anirul se namršti, razmišljajući o Shaddamu i Fenringu i njihovim urotama kojima nije bilo kraja, političkim smicalicama. "Znači, smjeraju nešto. Zajedno. Možda je Letova sudbina dio njihovog plana?" "Možda." Anirul se nagne naprijed na kamenoj klupi kako bi je živica od ruža još više zaklonila. "Margot, naši muškarci zbog nekog razloga žele da Kuća Atreida padne... ali Sestrinstvo mora dobiti Letovu lozu radi završetka našeg programa. To je naša najveća nada i stoljetni rad ovisi od toga." Iako joj sve baš nije bilo jasno, Margot Rashino-Zea zagleda se u Anirul sivozelenim očima. "Naša potreba za atreidskim potomkom nezavisna je od toga hoće li oni zadržati status Velike Kuće." "Je li baš tako?" Anirul joj strpljivo objasni čega se najviše boji. "Vojvoda Leto nema braće i sestara. Ako izgubi u ovom gambitu suđenju po konfiskaciji - vrlo lako bi mogao počiniti samoubojstvo. Mlad je i vrlo ponosan; za njega bi to bio užasan udarac ubrzo poslije gubitka oca." Margot skeptično suzi oči. "Taj Leto je izuzetno snažan. Imajući u vidu njegov karakter, on će se nastaviti boriti, bez obzira na sve." Crvenkasti sokolovi letjeli su iznad njihovih glava, a njihovo kreštanje sličilo je na lomljenje kristala. Anirul podigne pogled prema nebu bez oblačka i zagleda se u njih. "A što ako ga osvetoljubivi Tleilaxi ubiju, čak i ako ga Car pomiluje? Što ako neki Harkonnen vidi u tome zgodnu priliku da priredi 'nesretni slučaj'? Leto Atreid si ne može dopustiti gubitak zaštite koju mu pruža njegov status plemića. Moramo ga održati u životu, a još bolje na istom položaju." "Shvaćam što hoćeš reći, Anirul." "Ovaj mladi vojvoda mora biti zaštićen po svaku cijenu — a ponajprije moramo zaštititi status njegove Velike Kuće. On ne smije izgubiti na ovom suđenju." "Hm-m-m, možda ima načina", izjavi Margot, osmjehnuvši se stisnutim usnama. Nastavila je, tiho mrmljajući: "Hasimir bi se čak možda divio mojoj ideji, ako bi saznao za nju, usprkos svom instinktivnom
protivljenju. Naravno, ne smijemo mu ni riječ reći o tome — ni njemu ni Shaddamu. Ali to će sve aktere potpuno zbuniti." Anirul je šutke čekala, ali su joj oči gorjele od znatiželje. Margot se primakne bliže svojoj Sestri. "Naše sumnje koje se odnose... na vezu s Tleilaxima. Možemo to upotrijebiti kao blef unutar blefa. Ali je li stvar izvodljiva tako da se ne naudi Shaddamu ili Kući Corrino?" Anirul se ukoči. "Na prvom mjestu je naš program križanja, a tek na drugom moj budući muž - pa čak i samo zlatno lavlje prijestolje." "Svakako, u pravu si." Margot snuždeno kimne glavom, kao da ju je zbunio vlastiti previd. "Ali kako da nastavimo?" "Počet ćemo tako što ćemo Letu poslati poruku." 69. Istina je kameleon. Zensunni aforizam. DRUGOG JUTRA Letovog tamnovanja u landsraadskom zatvoru na Kaitainu, stigao je jedan službenik s važnim dokumentima koje je trebao potpisati — službeni zahtjev za suđenje po konfiskaciji i Letovo formalno predavanje sve imovine u posjedu Kuće Atreida. To je za njega bio trenutak istine, točka u kojoj je morao potvrditi opasni put kojim je krenuo. Iako je ovo nesumnjivo bio zatvor, ćelija se, zapravo, sastojala od dvije prostorije i u njoj se nalazio udoban viseći ležaj, radni stol od uglačanog jakaranda drveta s Ecaza, čitač film-knjiga i razna druga oprema. Ove pogodnosti stavljene su mu na raspolaganje zbog njegovog statusa u Landsraadu. Nikada se ni prema jednom predvodniku Velike Kuće nitko neće odnositi kao prema običnom kriminalcu — barem ne dok ne izgubi taj status u nekom procesu ili se ne proglasi za odmetnika poput Kuće Vernius. Leto je dobro znao da možda nikada više neće biti okružen takvom elegantnom raskoši, ako ne uspije dokazati svoju nevinost. Ćelija mu je bila topla, hrana obilna i ukusna, a krevet udoban — iako jedva da je malo odspavao dok se pripremao za predstojeće teško iskušenje. Uopće se nije nadao da će se ova stvar brzo i jednostavno riješiti. Kurir je vjerojatno samo javljao o novim nevoljama. Predstavnik Landsraada, opremljen posebnom propusnicom, imao je na sebi smeđu odoru sa srebrnim epoletama. Obraćao se Letu sa 'ser Atreide', izostavljajući uobičajenu titulu vojvode, kao da je suđenje već završilo. Leto je odlučio ne skrenuti mu pažnju na taj faux pas, premda je službeno bio vojvoda sve do završetka suđenja i donošenja presude koja je
postajala izvršna tek kada je sudac potpiše i ovjeri otiskom palca. Tijekom svih stoljeća postojanja carstva, suđenje po konfiskaciji bilo je zatraženo samo tri puta; u dva slučaja, optuženi su izgubili, a okrivljene Kuće bile su uništene. Leto se nadao da će promijeniti rezultat na manje. Nije mogao dopustiti da Kuća Atreida prestane postojati nepunih godinu dana poslije smrti njegovog oca. To bi mu osiguralo prestižno mjesto u godišnjacima Landsraada kao najnesposobnijem poglavaru jedne Kuće u poznatoj povijesti. Odjeven u crnocrvenu atreidsku odoru, Leto sjedne za stol od plavog plaza. Thufir Hawat, u ulozi Mentata-savjetnika, zamišljeno se spusti na stolicu pokraj svog vojvode. Zajedno su pregledavali gomilu pravnih dokumenata. Poput većine dokumenata Carstva, sudski obrasci bili su ispisani na mikrotankim listovima ridulijanskog kristalnog papira. Bili su to trajni zapisi koji su mogli opstati tisućama godina. Svaki list papira pri dodiru bi zasvijetlio, kako bi Leto i Hawat mogli proučiti pažljivo sročen tekst. Stari Mentat iskoristio je svoje sposobnosti da utisne svaku stranicu u svoje pamćenje; upitat će ih i podrobnije razmotriti kasnije. Dostavljeni protokol navodio je sve predviđene faze pripremnih radnji i potonjeg suđenja. Na svakoj stranici nalazile su se identifikacijske oznake raznih službenika suda, uključujući tu i Letove odvjetnike. Shodno izvanrednom režimu postupka, posada atreidske fregate bila je oslobođena i odobreno joj je da se vrati na Caladan, premda su mnogi Letovi odani sljedbenici ostali na Kaitainu želeći mu pružiti nijemu podršku. Svaku pojedinačnu ili kolektivnu krivicu preuzeo je na sebe njihov zapovjednik, vojvoda Atreid. Povrh toga, isposlovao je i zajamčeno utočište Verniusovoj djeci, bez obzira na status Kuće. Čak i da se suđenje završi najgorim mogućim ishodom, Leto se mogao tješiti tom malom pobjedom. Njegovi prijatelji bit će sigurni. Prema odredbama koje su vrijedile za ovu vrstu suđenja — kojima se šak ni njegova samoživa majka nije mogla usprotiviti iz svog utošišta kod Sestara u Izolaciji — vojvoda Leto stavio je sva obiteljska dobra (uključujući tu atomike Kuđe i upravljanje samim planetom Caladan) pod nadzor landsraadskog Vijeđa, dok se on pripremao za suđenje pred sebi ravnima. Za suđenje koje bi se moglo okrenuti protiv njega. Bilo da pobjedi ili izgubi, Leto je znao da je spriječio veliki rat i spasio milijarde života. Učinio je pravu stvar, bez obzira na to kakve će to posljedice imati po njega. Stari vojvoda Paulus učinio bi isto pod istim okolnostima. "Da, Thufire, sve je u redu", izjavi Leto, okrenuvši posljednju stranicu svjetlucavog ridulijanskog kristala. Skinuo je vojvodski pečatnjak i crvenog sokola s odore pa ih predao dvoraninu. Osjećao se kao da je upravo odsjekao dijelove vlastitog tijela. Ako izgubi ovaj očajnički gambit, posjedi na Caladanu postat će predmet grabeži članova Landsraada, a stanovnici vodenog svijeta bit će samo bespomoćni promatrači.
Bio je svučen do gole kože, a njegova budućnost i bogatstvo smješteni su u čistilište. Možda će predati Caladan Harkonnenima, pomisli Leto u očaju, samo da bi nas što više ponizili. Kurir mu pruži magnapero. Leto pritisne kažiprst na meku stranu malog uređaja s tintom i potpiše dokumente širokim, rastegnutim rukopisom. Osjetio je blago pucketanje statičkog elektriciteta na prvom listu ili je posrijedi bio samo njegov strah. Dvorjanin doda vlastiti ID otisak kao svjedok. S očiglednom nevoljnošću, Hawat učini isto. Kada je dvoranin otišao u vrtlogu smeđe livreje, Leto objavi preko stola: "Sada sam običan građanin, bez titule i posjeda." "Samo dok ne pobijedimo", primijeti Hawat. Uz jedva primjetno podrhtavanje glasa, on doda: "Bez obzira na ishod, uvijek ćeš biti moj časni vojvoda." Mentat se ushodao po ćeliji poput ulovljene močvarne pantere. Zastao je, okrenut leđima prema malom prozoru koji je gledao na nepregledan crni zid što je opasivao Carski dvor. Jutarnje sunce, koje mu je dopiralo s leđa, ostavljalo je Hawatovo lice u sjeni. "Proučio sam službeni dokazni materijal, podatke dobivene skenerima u spremištu astrobroda i izjave očevidaca. Slažem se s tvojim odvjetnicima da stvari stoje loše po tebe, moj gospodaru. Moramo poći od tvrdnje da nisi ni na koji način izazvao ono što se dogodilo i na tome graditi obranu." Leto uzdahnu. "Thufire, ako mi ti ne vjeruješ, onda nemamo baš nikakvih izgleda na landsraadskom sudu." "Ja tvoju nevinost uzimam kao činjenicu. Postoji nekoliko mogućnosti, koje ću izložiti po vjerojatnosti. Prvo, premda je to nevjerojatno, uništenje tleilaxaškog broda možda je bilo slučajno." "Potrebno nam je nešto bolje od toga, Thufire. Nitko u to neće povjerovati." "Mnogo je vjerojatnije da su Tleilaxi sami digli u zrak vlastiti brod kako bi tebe okrivili. Poznato nam je kako malo cijene život. Putnici i posada na uništenoj letjelici mogli su biti gole, što će reći potrošna roba. Uvijek mogu uzgojiti nove kopije u svojim axelotl spremnicima." Hawat spoji prste. "Na nesreću, ovdje se javlja problem slabog motiva. Bi li Tleilaxi poduzeli jedan tako složen i neviđen plan samo zato da bi ti se osvetili zbog toga što si prihvatio djecu Kuće Vernius? Što bi time dobili?" "Nemoj zaboraviti, Thufire, da sam jasno i glasno iskazao svoje neprijateljstvo prema njima u dvorani Landsraada. Oni u meni vide svog neprijatelja." "I dalje smatram da to nije dovoljna provokacija, moj vojvodo. Ne, ovo je nešto veće, nešto zbog čega je počinitelj bio spreman riskirati da izbije sveopći rat." Zastao je, a zatim dodao: "Nisam u stanju utvrditi što bi
Bene Tleilaxi mogli dobiti time što bi osramotili ili uništili Kuću Atreida. Ti si za njih sporedni neprijatelj, u najboljem slučaju." Leto se i sam borio s tom zagonetkom, ali ako ni jedan Mentat nije bio u stanju uspostaviti lanac asocijacija, onda ni jedan običan vojvoda neće biti u stanju pohvatati tanke niti. "U redu, koja je sljedeća moguænost?" "Možda... ixijanska sabotaža. Neki ixijanski odmetnik koji je želio uzvratiti Tleilaxima. Pogrešan pokušaj da se pomogne prognanom Dominicu Verniusu. Također je moguće da je bio umiješan i sam Dominic, premda ga nitko nije vidio od kada se odmetnuo." Leto je razmislio o ovome, ali ga je mučilo jedno praktično pitanje. "Sabotaža? Čime?" "Teško je reći. Uništenje unutrašnjosti tleilaxaškog broda ukazuje na multifazne projektile. Kemijska analiza ostataka to je također potvrdila." Leto se zavali u neudobnu stolicu. "Ali kako? Tko je mogao ispaliti takve projektile? Nemojmo zaboraviti da svjedoci tvrde kako su vidjeli da su hici ispaljeni iz smjera naše fregate. Spremište astrobrodova u našoj blizini bilo je prazno. I ti i ja smo to vidjeli. Jedino je naš brod bio dovoljno blizu." "Nekoliko odgovora koje mogu predložiti uglavnom su malo vjerojatni, moj vojvodo. Mala napadačka letjelica mogla je ispaliti takve projektile, ali nije moguće sakriti jedno takvo plovilo. Mi doista ništa nismo vidjeli. Čak i pojedinac opremljen aparatom za disanje bio bi primijećen u spremištu za teret, tako da to isključuje projektile ispaljene s ramenog bacača. Osim toga, nikome nije dopušteno da napušta brod tijekom prolaska kroz nabirani svemir." "Ja nisam Mentat, Thufire... ali slutim da je to maslo Harkonnena , promrmlja Leto dok je prstom pravio krugove po glatkoj, hladnoj površini stola od plavog plaža. Morao je razmišljati, biti snažan. Hawat mu je iznio sažetu analizu. "Kada se nešto prljavo dogodi, do krivca vode uglavnom tri glavna puta: novac, moć ili osveta. Ovo je bila namještaljka, smišljena da uništi Kuću Atreida - vjerojatno povezana s ubojstvom tvog oca." Leto duboko uzdahnu. "Naša obitelj proživjela je nekoliko spokojnih godina tijekom vladavine Dmitrija Harkonnena i njegovog sina Abulurda, kada su nas ostavljali na miru. Bojim se da je stara zavada opet izbila na površinu. Prema onome što čujem, barun uživa u tome." Mentat se smrknuto nasmiješio. "Upravo sam i ja o tome razmišljao, moj gospodaru. Ali potpuno sam zbunjen. Kako su uspjeli izvesti tako nešto naočigled tolikih brodova? Dokazati jednu takvu pretpostavku na sudu Landsraada bit će još teže."
Pojavio se stražar ispred ćelije zatvorene poljem sile i ušao, noseći nekakav paketić. Ne izgovorivši nijednu riječ, pa čak ni ne pogledavši Leta u oči, spustio je paketić na glatki stol i udaljio se. Hawat prijeđe skenerom preko sumnjivog paketa. "Kocka s porukom", izjavi on. Davši Letu znak da se udalji, Mentat skide omotač i otkrije tamni predmet. Nije pronašao nikakva obilježja, nikakve oznake pošiljaoca, pa ipak se činilo da je posrijedi nešto važno. Leto podigne kocku, i ona zasja, prepoznavši otisak njegovog palca. Riječi potekoše preko pročelja kocke sinkronizirano s kretanjem njegovih očiju, dvije rečenice koje su sadržale mnoštvo provokativnih informacija. "Krunski princ Shaddam, kao i njegov otac prije njega, sklopio je tajni, ilegalni savez s Bene Tleilaxima. Ovaj podatak može se pokazati od velike važnosti za vašu obranu - ako se usudite upotrijebiti ga." "Thufire! Pogledaj ovo." Ali riječi nestaše prije nego što je stigao okrenuti pročelje kocke prema Mentatu. Potom se i sama kocka s porukom pretvorila u prah na njegovom dlanu. Nije imao pojma tko mu je mogao poslati jednu ovakvu bombu. Zar je moguće da imam tajne saveznike na Kaitainu? Osjetivši odjednom nelagodu, čak paranoju, Leto prijeđe na atreidski govor prstima, tajni jezik kome je vojvoda Paulus naučio bliske članove svoga domaćinstva. Orlovsko lice mladića potamni dok je prepričavao ono što je pročitao i pitao tko je to mogao poslati. Mentat je razmišljao samo trenutak prije nego što mu je odgovorio na isti način, hitrim pokretanjem ruku. "Tleilaxi nisu poznati po svojoj vojnoj moći, ali ova veza mogla bi objasniti kako su tako lako uspjeli svladati Ixijance i njihovu obrambenu tehnologiju. Sardaukari su mogli potajno održavati kontrolu nad podjarmljenim stanovnicima ispod površine planeta." Thufir završi riječima: "Shaddam je na neki način umiješan u ovo i ne želi da se to otkrije." Letovi prsti upitaše: "Ali kakve to veze ima s napadom u astrobrodu? Ne uspijevam je vidjeti." Hawat napući umrljane usne i progovori naglas promuklim šapatom. "Možda i nema. Ali to možda i nije važno, sve dok možemo iskoristiti ponuđenu informaciju u ovom najtežem moguđem trenutku po nas. Predlažem da blefiramo, moj vojvodo. Spektakularno i očajnički." 70. Na suđenju po konfiskaciji, uobičajena pravila podnošenja dokaza ne vrijede. Ne može se zahtijevati da se otkriju dokazi protivničkoj strani ili sucu prije sudskog postupka. To stavlja osobu koja zna nešto što ostali ne znaju u izuzetno moćan položaj — razmjeran ogromnom riziku kome se istovremeno izlaže iz istog razloga. Roganova Pravila o podnošenju dokaza, 3. izdanje.
KADA JE KRUNSKI PRINC Shaddam pročitao neočekivanu poruku koju mu je uputio Leto Atreid u kocki, val grimiznog bijesa obojio mu je lice. "Sire, kada budem izlagao svoju obranu, potpuno ću razotkriti vaš odnos s Tleilaxima." "Nemoguće! Kako bi on to mogao znati?" Opsovavši glasno, Shaddam razbi kocku, hitnuvši je u zid, pri čemu je odvalio komadić mramora sa šarama boje indiga. Fenring je žurno krenuo pokupiti djeliće, kako bi sačuvao dokaz i sam pročitao poruku. Shaddam se ljutito zagleda u svog savjetnika, kao da je to na neki način bila Fenringova pogreška. Bila je rana večer i njih dvojica napustiše dvorac da bi otišli do Fenringovog privatnog apartmana na vrhu zgrade i tu u miru proveli neko vrijeme. Shaddam je sada koračao po obodu prostrane sobe, s Fenringom koji ga je pratio poput sjene. Iako još nije bio formalno okrunjen, Shaddam se smjestio u masivnu balkonsku stolicu kao da je prijestolje. S kraljevskom suzdržanošću, krunski princ se zagleda u svog prijatelja. "Pa, Hasimire, što misliš kako je moj rođak saznao za Tleilaxe? Kakve on to dokaze ima?" "Hm-m-m-m, možda jednostavno blefira..." "Ovakva prijetnja ne može biti sasvim slučajna. Ne smijemo se usuditi to nazvati blefom - čak ako i je. Ne možemo riskirati da istina izbije na vidjelo na landsraadskom sudu." Shaddam zastenja. "Uopće ne odobravam to suđenje po konfiskaciji. Ono uskraćuje pravo carskom prijestolju da preuzme dobra kakve Velike Kuće. A carsko prijestolje sada sam ja. Smatram da je to vrlo loše smišljeno." "Ali ništa ne možeš učiniti glede toga, sire. To je stari zakon koji potječe još iz butlerijanskih vremena kada je Kuća Corrino bila postavljena da upravlja civilizacijama čovječanstva. Imaj na umu da je tijekom tisuća godina proteklih od tada ovo tek četvrti put da je upriličeno suđenje po konfiskaciji, mm-m-m-m? Izgleda da gambit 'sve ili ništa' nije baš popularan." Shaddam se i dalje mrštio, zagledan preko večernjeg neba u prizmaste kupole udaljenog dvorca. "Ali kako je mogao saznati? Tko mu je to došapnuo? Što smo propustili? Ovo je prava propast!" Fenring zastane na rubu balkona, zagledavši se u zvijezde sjajnim očima na malom razmaku. Spustio je glas do zloslutnog šapata. "Možda bih trebao posjetiti Leta Atreida u njegovoj ćeliji, hm-m-mm-ah? Kako bih utvrdio što točno zna i kako je to saznao. To je najočiglednije rješenje ove naše male nedoumice."
Shaddam je utonuo u balkonsku stolicu, ali je naslon bio pretvrd za njegova leda. "Vojvoda ti ništa neće reći. Mogao bi previše izgubiti. Možda se hvata za slamku, ali uopće ne sumnjam da će provesti do kraja svoju prijetnju." Ogromne oči potamniše. "Kada ja postavljam pitanja, Shaddame, onda dobivam odgovore." Fenring stisne ruke. "Morao si do sada već to naučiti, nakon svega što sam učinio za tebe." "Onaj Mentat Thufir Hawat se ne odvaja od Leta, a on je odličan protivnik. Zovu ga majstor ubojica." "I ja sam nadaren za to, Shaddame. Možemo smisliti način da ih razdvojimo. Ti samo zapovijedi, a ja ću se pobrinuti da bude obavljeno." Sav je bio ustreptao zbog izgleda za ubijanje, a zadovoljstvo mu je pojačao izazov s kojim se pri tom suočio. Fenringove oči su sijale, ali ga Shaddam presiječe. "Ako je pametan kao što izgleda, Hasimire, pobrinut će se da se osigura. Ah, da. Onog trenutka kada Leto posumnja da mu prijeti opasnost, mogao bi objaviti sve što zna — a ne možemo znati kako se osigurao, pogotovo ako je od samog početka to planirao." ...potpuno ću razotkriti vasodnos s Tleilazima... Hladni povjetarac puhao je na balkonu, ali se on nije vratio unutra. "Ako se pročuje... za naš projekt, Velike Kuće mogu spriječiti moju krunidbu, a landsraadske napadačke snage bit će upućene na Ix." "Sada se zove Xuttah, sire", promrmlja Fenring. "Svejedno." Krunski princ provuče ruku kroz crvenkastu kosu namazanu kremom. Jedna jedina rečenica koju mu je uputio utamničeni Atreid uzdrmala ga je više nego što bi to učinili prevrati na stotinu svjetova. Upitao se koliko bi to uznemirilo starog Elrooda. Više od ogromne pobune u sektoru Ecaza u prvim danima njegove vladavine? Gledaj i uči. Oh, umukni, ti stari lešinaru! Shaddam nabra vjeðe. "Razmisli, Hasimire — gotovo da je previše očigledno. Postoje li bilo kakvi izgledi da vojvoda Leto nije uništio tleilaxaške brodove?" Fenring prijeðe prstom duž šiljate brade. "Sumnjam, sire. Brod Atreida bio je tamo, kao što su potvrdili svjedoci. Pucano je, a Leto nije skrivao bijes prema Bene Tleilaxima. Sjećaš se njegovog govora u Landsraadu? Kriv je. Nitko ne može povjerovati u suprotno." "Očekivalo bi se da čak i jedan šesnaestogodišnjak bude lukaviji. Zašto li je onda zatražio suđenje po konfiskaciji?" Shaddamu se nimalo nije sviđalo kada nije mogao shvatiti ljude i njihove postupke. "Kakav glupi rizik."
Fenring dopusti da nastupi poduža pauza prije nego što je iznio pretpostavku koja je odjeknula kao da je bacio bombu. "Zato što je cijelo vrijeme znao da će ti poslati tuporuku ?" Pokazao je prema ostacima kocke. Morao je tako postupiti, iako je bilo očigledno, jer je Shaddam često dopuštao da mu bijes pomuti razmišljanje. Žurno je nastavio. "Možda razmišljate unatrag, sire. Može biti da je Leto namjerno udario na Tleilaxe, znajući da može taj incident iskoristiti kao izgovor za suđenje po konfiskaciji — javni forum u landsraadskom sudu tijekom koga bi mogao iznijeti ono što zna o nama? Cijelo Carstvo bi slušalo." "Ali zašto, zašto?" Shaddam se zagleda u svoje dotjerane nokte, rumen od zbunjenosti. "Što on ima protiv mene? Rođak sam mu!" Fenrig uzdahne. "Leto Atreid je u dobrim odnosima sa svrgnutim ixijanskim princem. Ako je saznao za našu umiješanost u prevratu, kao i za okolnost da Tleilaxi rade na izumu sintetičkog začina, zar to ne bi bio dovoljan motiv? Od oca je naslijedio dubok, premda potpuno pogrešan osjećaj časti. Razmisli o ovome: Leto je odlučio kazniti Bene Tleilaxe. Ali ako mu dopustimo da izađe na suđenje pred Landsraadom, razotkrio bi i naše sudjelovanje i povukao nas sa sobom. Ništa jednostavnije od toga, hm-m-m-m? Počinio je zločin, cijelo vrijeme znajući da ćemo ga morati zaštiti... Kako bismo zaštitili sebe. U svakom slučaju, kažnjava nas. Ali barem nam je ostavio malo odškrinuta vrata da se izvučemo." "Ah, da. Ali to je..." "Ucjena, sire?" Shaddam udahnu ledeni zrak. "Neka je proklet!" Potom je ustao, konačno nastupajući kako to i dolikuje jednom Caru. "Neka je proklet! Ako si u pravu, nemamo drugog izbora nego da mu pomognemo." 71. Pisani zakoni Carstva ne mogu se promijeniti, bez obzira na to koja je Velika Kuća na vlasti ili koji Car sjedi na zlatnom lavljem prijestolju. Odredbe Ustava Carstva ustanovljene su prije mnogo tisuća godina. To, međutim, ne znači da nema manevarskog prostora. On se sastoji od istančanosti tumačenja i postojanja mikroskopskih rupa koje mogu postati dovoljno velike da se kroz njih provuče I jedan astrobrod. Zakon Carstva: Komentari i tumačenja. LETO JE LEŽAO na visećem krevetu u ćeliji, osjećajući toplinu od mehanizma za masažu ispod sebe. Uređaj mu je opuštao mišiće vrata i leđa napete od stresa. I dalje nije znao što poduzeti. Još nije dobio nikakav odgovor od krunskog princa, i sada je bio uvjeren da njegov rizični blef neće
upaliti. Oslanjanje na tajnu poruku ionako je bilo hvatanje za slamku; ni sam Leto nije imao jasnu predodžbu o tome kakav je njezin smisao. On i njegov Mentat nastavili su pretresati slučaj, uviđajući sve više neophodnost da se oslone prvenstveno na vlastitu spretnost. Tijekom dugih sati razmišljanja i dosađivanja bio je okružen raznim pogodnostima. Na raspolaganju je imao film-knjige, lijepu odjeću, pribor za pisanje, a čak su i kuriri čekali ispred ćelije da odnesu kocke s osobnim porukama bilo kom primatelju po njegovom izboru. Svi su znali što je sve u igri na ovom suđenju, a nisu svi na Kaitainu željeli Letovu pobjedu. Tehnički gledano, zbog spora u kome se javljao kao optuženi, nije više imao nijednu osobnu stvar; pa ipak, uživao je u korištenju onoga što mu je dodijeljeno. Film-knjige i odjeća pružali su mu osjećaj postojanosti, vezu s onim što je smatrao svojim 'bivšim životom'. Od tajanstvenog napada u astrobrodu, neprekidno ga je okruživao kaos. Cijela Letova budućnost, sudbina njegove Kuće, svi njegovi posjedi na Caladanu sada su potpuno zavisili od suđenja po konfiskaciji. Sve ili ništa. Ako ne uspije, njegova Velika Kuća naći će se u još težem položaju od odmetničke Kuće Vernius. Kuća Atreida uopće više neće postojati. Onda barem neću morati, pomisli, prisilivši se da izvije usne u osmijeh, brinuti oko sklapanja prikladnog braka kako bih uspostavio što bolje veze u Landsraadu. Duboko je uzdahnuo, pomislivši na Kaileinu bakrenu kosu i njezine snove o budućnosti koji se nikada neće ostvariti. Ako ostane bez titula i dobara, Leto Atreid mogao bi se njome oženiti ne obazirući se više na dinastije i politiku... ali bi li ona, koja je maštala o Kaitainu i carskom dvoru, željela poći za njega ako on više ne bi bio vojvoda? Nekako mi uvijek pođe za rukom pronaći povoljne okolnosti, rekao je Rhombur. Dobro bi mu sada došlo malo prijateljevog optimizma. Za pretrpanim stolom od plavog plaza Thufir Hawat je, pažljivo koncentriran, prelistavao projektirane holo-stranice — kompilaciju vjerojatnih dokaza koji će biti iskorišteni protiv Leta, kao i analize landsraadskog zakona. Ove informacije sadržavale su i primjedbe atreidskih advokata, kao i mentatske projekcije koje je napravio osobno Hawat. Slučaj je u potpunosti počivao na posrednim dokazima, ali bio je dobro potkrijepljen, počevši od srdite izjave koju je Leto dao pred Vijećem Landsraada. Imao je očigledan motiv, jer je prethodno već usmeno objavio rat Tleilaxima. "Sve ukazuje na moju krivnju, zar ne?" primijeti Leto. Uspravio se u njišućem krevetu, a jedinica za masiranje automatski je prestala raditi. Hawat kimne glavom. "Sve se savršeno uklapa, moj gospodaru. A dokazi su sve teži i teži. Tijekom istrage provjereni su lanseri multi-faznih projektila na našem bojnom kontejneru i utvrđeno je da je iz njih pucano. Što nam je samo otežalo položaj." "Thufire, mi znamo da su projektili ispaljivani. Prijavili smo to na samom početku. Rhombur i ja smo izašli vježbati na skit-dronovima prije
nego što je astrobrod naborao svemir. Svi članovi naše posade mogu to potvrditi." "Suci nam ne moraju povjerovati. Objašnjenje zvuči namješteno, kao da smo se potrudili da si osiguramo alibi. Mogu zaključiti da smo otišli na vježbu kako bismo imali pokriće za korištenje oružja, jer smo znali da ćemo pucati na Tleilaxe. Proziran trik." "Oduvijek si bio dobar u složenim pojedinostima", reče Leto, blago se nasmiješivši. "Za to je zaslužna obuka koju si prošao u jedinicama za sigurnost. Stalno se vraćaš natrag, istražuješ sloj po sloj, radiš proračune i projekcije." "To je upravo ono što nam je sada potrebno, moj vojvodo." "Ne zaboravi da je istina na našoj strani, Thufire, a to je jak saveznik. Držeći glave visoko, istupit ćemo pred tribunal sebi ravnih i ispričati im sve što se dogodilo, kao i najveći dio onoga što se nije dogodilo. Moraju nam povjerovati, ili, u protivnom, stoljeća atreidske časti i poštenja neće ništa vrijediti." "Volio bih imati tvoju snagu... dijeliti tvoj optimizam", odgovori Hawat. "Pokazuješ zavidni mir i pribranost." Gorkoslatki izraz prođe njegovim grubim licem. "Otac te je dobro podučio. Ponosio bi se tobom." Isključio je holoprojektor i titrave stranice s dokaznim materijalom rastočiše se u teškom zatvorskom zraku. "Za sada imamo među sucima i članovima landsraadske porote nekolicinu koja će te vjerojatno proglasiti nevinim, zahvaljujući bivšim savezima." Leto se osmjehne, ali primijeti koliko je teško njegovom Mentatu. Spustio se s ležaljke na pod. Na sebi je imao plavu odoru, ali je ostao bos. Osjetio je jezu po rukama te je podesio temperaturu u ćeliji. "Broj onih koji mi vjeruju povećat će se kada budu saslušali moju izjavu i vidjeli dokaze." Hawat pogleda Leta kao da je opet dijete. "Jedina prednost je u tome što će većina tvojih saveznika glasati za oslobađanje samo zato što preziru Tleilaxe. Bez obzira na to što misle o tome jesi li kriv ili nisi, ti si plemenite krvi i potičeš iz ugledne landsraadske obitelji. Jedan si od njih, i oni te neće uništiti da bi nagradili Bene Tleilaxe. Nekoliko Kuća podržalo nas je zbog poštovanja koje su gajili prema tvom ocu. Barem na jednog suca je ostavila povoljan dojam hrabrošću koju si pokazao na predstavljanju pred Vijećem Landsraada prije nekoliko mjeseci." "Ali svi i dalje misle da sam počinio jednu tako užasnu stvar?" Potišteno se namrštio. "Sve ostalo nema veze sa samom stvari." "Ne poznaju te, još si takoreći dječak, a na glasu si kao drska i impulzivna osoba. Za sada, moj vojvodo, trebala bi nas više brinuti sama presuda, a manje razlozi koji će utjecati na njezino donošenje. Ako uspiješ, imat ćeš na raspolaganju mnoge godine da opet izgradiš svoj ugled." "A ako izgubim, sve će postati svejedno."
Kimnuvši glavom, Hawat se uspravi, djelujući poput monolita. "Ne postoje ustanovljena pravila za vođenje suđenja po konfiskaciji. To je slobodan forum bez pravila o podnošenju dokaza ili o postupku, posuda bez sadržaja. Kako nema predprocesnog upoznavanja s predmetom, ne moramo sudu otkriti na čemu zasnivamo obranu — baš kao što ni oni koji nas optužuju ne moraju pokazati svoje karte. Ne možemo stoga unaprijed znati kakve će laži naši neprijatelji ispričati niti kakve su dokaze krivotvorili. Nećemo blagovremeno vidjeti kakve sve navodne dokaze Tleilaxi imaju protiv nas, niti kako će njihovi glavni svjedoci svjedočiti. Mnoge ružne stvari bit će rečene o Kući Atreida. Spremi se na to." Začuvši nekakve zvuke, Leto podigne pogled i ugleda stražara koji je upravo isključivao zujeće sigurnosno polje kako bi propustio Rhombura. Ixijanski princ imao je na sebi bijelu košulju sa spiralnim amblemom Kuće Vernius na ovratniku. Bio je rumen u licu od vježbanja u teretani, a kosa mu je bila još mokra od tuširanja. Na desnoj ruci sijao mu je prsten s vatrenim draguljem. Leto pomisli koliko je njegova sadašnja situacija slična situaciji njegovog prijatelja: Kuće su im u kaosu i prijeti im uništenje. Rhombur, koji je dobio privremenu zaštitu suda, dolazio je u isto vrijeme svakog dana. "Jesi li završio vježbanje?" upita Leto srdačno, usprkos Hawatovom smrknutom pesimizmu. "Danas sam polomio stroj za održavanje kondicije", odgovori Rhombur s vragolastim osmijehom. "Taj uređaj vjerojatno je napravila jedna od Malih Kuća na lošem glasu. Nije imao znak kontrole kvaliteta. To svakako nije bila dobra ixijanska roba." Leto se nasmije, dok su se on i Rhombur dodirivali vrhovima prstiju u carskom polurukovanju. Rhombur se počeša po vlažnoj, raščupanoj plavoj kosi. "Zamorno vježbanje mi pomaže da mislim. Ovih dana vrlo mi je teško usredotočiti se na bilo što. Ovaj, moja sestra šalje ti podršku preko novog kurira sa Caladana. Mislio sam da bi volio to znati. Moglo bi te razveseliti." Potom se uozbiljio, otkrivši nagomilanu napetost izazvanu već dugotrajnim nedaćama, jasne znake stresa i preranog sazrijevanja kroz koje jedan dječak od šesnaest godina ne bi treba prolaziti. Leto je znao da njegov prijatelj brine o tome gdje će on i Kailea završiti ako Kuća Atreid izgubi ovaj proces... dvije velike plemićke obitelji uništene u zastrašujuće kratkom vremenu. Možda æe Rhombur i Kailea poći u potragu za svojim odmetnutim ocem... "Thufir i ja smo upravo razgovarali o dobrim stranama našeg slučaja", izjavi Leto. "Ili, kako bi on to vjerojatno rekao, nedostatku dobrih strana." "Ne bih ja to rekao, moj vojvodo", pobuni se Hawat. "E pa, onda, donosim vam dobre vijesti", objavi Rhombur. "Red Bene Gesserit želi dovesti Istinozborce na suđenje. Časne Majke mogu raskrinkati svakoga tko lažno svjedoči."
"Odlično", reče Leto. "Onda će se cijeli ovaj problem okončati u trenu. Kada budem rekao što imam, moći će potvrditi da govorim istinu. Zar je moguće da je sve ispalo tako jednostavno?" "U normalnim okolnostima svjedočenje Istinozboraca ne bi bilo prihvatljivo", upozori ih Hawat. "Možda će ovdje napraviti izuzetak, ali sumnjam. Vještice imaju vlastite interese pa pravni analitičari tvrde da se stoga mogu podmititi." Leto iznenađeno zatrepće. "Podmititi? Onda oni ne znaju mnogo o Časnim Majkama." Nastavio je razmišljati o ovome, razmatrajući razne mogućnosti. "Ali tajni interesi? Zašto bi red Bene Gesserit ponudio tako nešto? Što one dobivaju time ako budem proglašen nevinim — odnosno krivim?" "Samo oprezno, moj vojvodo", upozori ga Hawat. "Vrijedi pokušati", reče Rhombur. "Čak i da ga ne uzmu u obzir, sudjelovanje Istinozboraca dodat će težinu Letovoj verziji događaja. Istinozborci mogu ispitati tebe i sve ljude oko tebe - uključujući tu Thufira, mene, posadu fregate pa čak i tvoje sluge sa Caladana. Dobro znamo da će se sve priče poklapati. One će dokazati tvoju nevinost izvan svake sumnje." Nasmiješio se. "Dok trepneš okom, vratit ćemo se na Caladan." Hawat, međutim, i dalje nije bio baš uvjerenu to. "Tko je točno stupio s tobom u vezu, mladi prinče? Koja je pripadnica reda Bene Gesserit iznijela ovu velikodušnu ponudu? I što je tražila zauzvrat?" "Ona, ovaj, nije tražila ništa", odgovori iznenađeni Rhombur. "Nije mogla, možda", doda Havvat, "ali te vještice razmišljaju na duge staze." Ixijanski princ se počeša po sljepoočnici. "Zove se Margot. Ona je iz svite gospe Anirul. Ovdje je povodom Carskog vjenčanja, pretpostavljam." Leto žurno uvuče zrak kada mu na um pade jedna pomisao. "Jedna pripadnica reda Bene treba se udati za Cara. Je li onda ovo Carevo djelo? Je li to njegov odgovor na našu poruku?" "Pripadnice reda Bene Gesserit nisu obične glasonoše", reče Hawat. "One su poznate po svojoj nezavisnosti. Dale su ovu ponudu, jer su same tako željele, zato što im ona na neki način ide u prilog." "I dalje se pitam zašto je od svih ljudi došla k meni", reče Rhombur. "Ali, razmislite — njena ponuda ne bi nam mogla biti ni od kakve koristi ako Leto ne bi bio nevin." "Ali ja jesam nevin!" Hawat se s divljenjem nasmiješi Rhomburu. "Svakako. Sada imamo dokaz da red Bene Gesserit zna da Leto govori istinu, jer inače nikada ne bi predložile ništa slično." Upitao se što to Sestre znaju i što se nadaju da će dobiti. "Osim ako me ne provjeravaju", predloži Leto. "Ako prihvatim njihove Istinozborce, znat će da ne lažem. Ako ih odbijem, bit će sigurne da nešto krijem."
Stojeći uz zid ćelije, Hawat je gledao kroz prozor od armiranog plaza. "Vodite računa da smo na suđenju koje je puno skrivenih opasnosti. Postoje predrasude protiv reda Bene Gesserit i njihovih skrivenih, nastranih pobuda. Istinozborci bi mogli prekršiti danu zakletvu i slagati radi viših ciljeva. Vještičja posla, čarobnjaštvo... Možda ne bi trebali s takvim oduševljenjem prihvatiti njihovu pomoć." "Misliš li da je posrijedi neka zamka?" upita Leto. "Uvijek sumnjam u moguænost prevare", odgovori Mentat. Oči mu sijevnuše. "Takva mi je priroda." Prešao je na atreidski govor prstima i pripoćio Letu: "Te vještice mogle bi raditi i za carstvo. Kakvi su sve savezi skriveni od nas?" 72. Najgore vrste saveza jesu one koje nas oslabe. No, još je gore kada Caru ne pođe za rukom uvidjeti da je neki savez takav. PRINC RAPHAEL CORRINO, Rasprave o umijeću vladanja. KRUNSKI PRINC SHADDAM nije se baš potrudio da boravak predstavnika Tleilaxa u dvorcu učini ugodnim ili da mu pokaže da je dobrodošao. Shaddamu je čak bilo mrsko da se nalazi u istoj prostoriji s njim, ali ovaj susret nije mogao izbjeći. Do zuba naoružani Sardaukari vodili su Hidara Fen Ajidicu sporednim prolazima, kroz hodnike za poslugu, niz neobilježena stubišta i na kraju kroz niz vrata s rešetkama. Shaddam je odabrao najprivatniju prostoriju, odaju tako diskretnu da se nije pojavljivala ni na jednom planu kata. Vrlo davno, nekoliko godina poslije smrti krunskog princa Fafnira, Hasimir Fenring otkrio je ovo mjesto tijekom svojih uobičajenih lutanja dvorcem. Ovu skrovitu odaju Elrood je očito koristio u prvim danima svoje na prvi pogled beskrajne vladavine, kada je još imao mnoge neslužbene priležnice, osim onih koje je formalno primio u svoje domaćinstvo. U ledenoj sobi ostao je samo stol, osvijetljen novim sjajnim kuglama dopremljenim tu za ovu prigodu. Zidovi i pod vonjali su na prašinu. Plahte i deke na uskom krevetu, koji je bio smješten uza zid, bile su pohabane i napravljene od običnog platna. Prastari buket, sada okamenjen u gomilu pocrnjelog lišća i stabljika, ležao je u kutu gdje je bio bačen prije mnogo desetljeća. Mjesto je ostavljalo željeni dojam, premda je Shaddam znao da su Bene Tleilaxi poznati po tome što ne obraćaju pažnju na finese. S druge strane običnog stola, Hider Fen Ajidica, umotan u svoju smeđu halju, prekriži sivkaste ruke na drvenoj površini. Kroz poluzatvorene, primaknute oči promatrao je Shaddama. "Pozvali ste me, sire? Napustio sam svoja istraživanja na vašu zapovijed."
Shaddam se služio slig mesom s tanjura koji mu je donio jedan od stražara, jer danas nije imao vremena za pravu večeru. Uživao je načas u zalogaju začinjenom sosom od vrganja pripremljenom na maslacu, a onda je nešto promrmljao i gurnuo tanjur prema Ajidici, ponudivši svog gosta. Patuljasti čovjek malo se povuče i odbi pipnuti hranu. Shaddam se namrštio. "To je slig meso koje ste vi proizveli. Zar Tleilaxi ne jedu vlastite specijalitete?" Ajidica odmahne glavom. "Iako uzgajamo ta stvorenja, mi ih ne jedemo. Molim vas da mi oprostite, sire. Ne morate me ničim nuditi. Porazgovarajmo o onome o čemu moramo. Jedva čekam vratiti se na Xuttuh, u moje laboratorije." Shaddam smrkne. Laknulo mu je što se više neće morati truditi da bude pristojan. Uopće ga nije zanimalo da se prema ovom čovjeku ponaša kako to pravila traže. Protrljao je sljepoočnice, u kojima je osjećao glavobolju koja je prijetila da se uskoro pogorša. "Moram nešto zatražiti od vas - ne, zahtijevati od vas kao vaš Car." "Oprostite mi, moj gospodaru prinče", prekine ga Ajidica, "ali još niste okrunjeni." Stražari kod vrata se ukočiše. Shaddam raširi oči od zaprepaštenja. "Je li zapovijed bilo kojeg čovjeka jača od moje? U cijelom Carstvu?" "Nije, moj gospodaru. Samo sam ispravljao semantičku pogrešku." Shaddam odgurne tanjur s hranom u stranu i nagne se preko stola poput grabljivice, tako da je mogao osjetiti sugovornikov neugodan miris. "Slušaj me, Hidare Fen Ajidica. Tvoji sunarodnjaci moraju povući optužbe protiv Leta Atreida. Ne želim da ta stvar stigne do suda."Zavalio se natrag, uzeo još jedan zalogaj slig mesa i nastavio punim ustima: "Odustanite od optužbe, ja ću vas za to nagraditi i sve će se srediti." Ovako izneseno, rješenje je bilo sasvim jednostavno. Budući da mu Tleilax nije istog trenutka odgovorio, Shaddam je nastavio uvjeravati ga, pokušavajući biti uljudan. "Budući da sam porazgovarao o ovome sa savjetnicima, zaključio sam da Tleilaxi mogu biti obeštećeni za pretrpljene gubitke." Shaddam skupi crvenkaste obrve, stekavši smrknut izraz. "Stvarne gubitke, dakako. Gole se ne računaju." "Razumijem, sire, ali žao mi je što moram reći da je to što tražite nemoguće." Ajidicin glas ostao je tih i uglađen. "Ne možemo prijeći preko jednog takvog zločina prema narodu Tleilaxa. To je udarac našoj časti." Shaddam se umalo nije zagrcauo sljedećim zalogajem koji je uzeo. "'Tleilaxi' i 'èast' nisu riječi koje se često koriste u istom kontekstu." Ajidica prijeđe preko ove uvrede. "Svejedno, cijeli Landsraad upoznat je s tim užasnim događajem. Ako povučemo tužbu, onda će nas Kuće napasti otvoreno, nekažnjeno će početi uništavati naše brodove i ljude." Šiljast vrh nosa mu se promeškoljio.
"Sigurno posjedujete dovoljno državničke mudrosti, sire, da vam je jasno da se ne možemo povući u ovoj stvari." Shaddam je kipio. Glavobolja mu je bila sve jača. "Ja vas to ne molim. Ja vam zapovijedam." Čovječuljak je nekoliko trenutaka razmišljao, dok su mu tamne oči svjetlucale. "Smijem li upitati zbog čega vam je toliko stalo do sudbine Leta Atreida, sire? Vojvoda predstavlja jednu razmjerno nevažnu Kuću. Zašto ga ne bacite vukovima i pružite nam zadovoljštinu?" Shaddam zareži iz dubine grla. "Zato što je Leto nekako saznao da pravite umjetni začin na Ixu." Konačno se na Ajidicinom licu sličnom maski pojavi izraz zabrinutosti. "Nemoguće! Sve je u najstrožoj tajnosti." "Kako to da mi je onda poslao poruku?" upita Shaddam, ustajući. "Leto tu spoznaju koristi kao argument kojim me ucjenjuje. Ako bude proglašen krivim na suđenju, otkrit će cjelokupan vaš rad, kao i naš tajni sporazum. Suočit ću se s pobunom u Landsraadu. Razmislite o tome — moj je otac, uz moju pomoć, dopustio da jedna Velika Kuća Landsraada bude svrgnuta. To je bez presedana! I to nije učinila neka suparnička Kuća, već vi... Tleilaxi." Izgleda da je ovo uvrijedilo istraživača, ali je ipak šutio. Shaddam zastenje, a zatim se prisjeti svog položaja i stenjanje zamijeni rezanjem. "Ako se obznani da sam sve to učinio da bih došao do privatnog izvora umjetnog začina, i na taj način isključio Landsraad, Bene Gesserit i Ceh iz raspodjele zarade, moja vladavina neće potrajati ni jedan jedini tjedan." "Onda smo zapali u bezizlazan položaj, moj gospodaru." "Ne, nismo!" zagrme Shaddam. "Vaš glavni svjedok je pilot oštećenog tleilaxaškog broda. Natjerajte ga da promijeni priču. Možda nije sve vidio onako jasno kao što je u početku mislio da je. Bit ćete bogato nagrađeni, kako iz mog trezora, tako i iz atreidskog." "Nije dovoljno, sire", uzvrati Ajidica s izluđujuće bezizražajnim izrazom lica. "Atreidi moraju biti poniženi zbog onoga što su učinili. Moraju biti postiđeni. Leto mora platiti." Car prezirno pogleda duž svoga nosa u tleilaxaškog istraživača. Glas mu je bio hladan i kontroliran. "Biste li željeli da pošaljem dodatne trupe Sardaukara na Ix? Siguran sam da bi još nekoliko na ulicama bilo dovoljno za pažljivo nadziranje vaših tamošnjih aktivnosti." Ajidica i dalje nije pokazivao što osjeća. Shaddamov pogled postane tvrd poput kamena. "Već mjesecima čekam, a vi još niste proizveli ono što mi je potrebno. Sada kažete da bi vam za to mogla biti potrebna desetljeća. Nitko od nas neće toliko poživjeti ako nas Leto raskrinka."
Krunski princ je završio porciju sliga i odgurnuo tanjur. Iako je jelo bilo savršeno pripremljeno, nije mu puno prijalo, jer mu je u glavi tutnjilo. Zašto je carevanje tako teško? "Učinite kako vam drago, sire", reče Ajidica, kreštavije nego što ga je Shaddam ikada čuo govoriti. "Letu Atreidu nije oprošteno i on mora biti kažnjen." Nabravši nos, Shaddam otpusti čovječuljka, davši znak Sardaukarima da ga odvedu. Pošto će uskoro postati Car Poznatog Svemira, čekalo ga je mnogo poslova, važnih poslova. Kada bi se samo mogao riješite te proklete glavobolje. 73. Najgora vrsta zaštite je povjerenje. Najbolja obrana je sumnja. HASIMIR FENRING. THUFIR HAWAT i Rhombur Vernius mogli su napustiti ćeliju kada im se to prohtje, ali je Leta čast vezivala da ostane, a djelomično je to činio i zbog osobne sigurnosti. Mentat i ixijanski princ često su izlazili kako bi porazgovarali o svjedočenju s raznim članovima posade atreidske fregate i svima onima koji su im na bilo koji način mogli pomoći. Leto je u međuvremenu sjedio sam za stolom. Iako ga je stari Mentat učio da nikada ne sjedi leđima okrenut vratima, Leto se osjećao dovoljno sigurnim u ćeliji s maksimalnim osiguranjem. Trenutno je uživao u rijetkom razdoblju tišine i koncentracije. Proučavao je opsežne dokazne projekcije koje su mu bile pripremljene. Čak i uz pratnju Sardaukara, neće mu biti baš svejedno dok bude prolazio kroz carski dvorac, jer je znao da nad njim još visi sjena optužbe. Ubrzo će se suočiti sa sebi ravnima i službeno izjaviti da je nevin. Začuo je iza sebe zvuke aktiviranja polja koje otvara i zatvara ćeliju, ali nije se odmah osvrnuo. Držeći zujavi pisač u ruci, upravo je završio ulomak o potpunom uništenju prvog tleilaxaškog broda, uočivši jednu tehničku pojedinost koja mu je ranije promakla. "Thufire?" pozva ga Leto. "Zar si nešto zaboravio?" Bezbrižno je pogledao preko ramena. Tamo je stajao jedan landsraadski stražar u šarenoj, nadutoj odori. Na čovjekovom širokom licu bio je nekakav čudan izraz, posebno u tamnim očima. Koža mu je djelovala ljepljivo, kao da je bila obojena. Leto je uočio i nešto neobično u vezi sa stražarevim tijelom, nekakvu čudnu nezgrapnost u neobičnim, nervoznim pokretima. Uznemirujući, sivkasti ton kože na rukama, ali ne i na licu... Posegnuvši rukom ispod stola, Leto dohvati držač noža koji mu je Hawat prokrijumčario u ćeliju. Mentatskom ratniku to nije bilo nimalo teško učiniti.
Leto je osjetio dršku i uhvatio je, ne promijenivši položaj, kao ni spokojan, znatiželjan izraz lica. Svaka lekcija koju mu je gospodar oružja ikada održao navrla mu je ovoga časa u mišiće, načinivši ih budnim i spremnim. Napet poput opruge, Leto je šutio, ne izazivajući uljeza. Ali znao je da nešto nije u redu, kao i da mu je život u pitanju. Visoki čovjek je u trenu iskliznuo iz napuhane odore, dodirnuvši statičke zatvarače koji su držali tkaninu spojenu - a kada je tkanina pala, isto se dogodilo i s tupim, bezizražajnim licem. Maska! Također su otpale ruke i podlaktice, završivši na gomili na podu ćelije. Iznenađen i zbunjen, Leto se baci u stranu, padne sa stolice na pod i čučne iza kakvog-takvog zaklona koji mu je pružao stol. Držao je spreman nož koji uljez još nije uspio vidjeti, razmatrajući mogućnosti. Tijelo visokog stražara prepolovilo se u struku — i dva Tleilaxa suočila su se s njim, patuljci s kožnatim licima. Kako su stajali jedan drugome na ramenima, ovaj gornji skoči na pod. Bili su odjeveni u tijesne crne trikoe kroz koje se ocrtavao svaki nabor snažnih mišića. Ubojice Tleilaxi se razdvojiše i okružiše ga. Sićušne oči svjetlucale su im poput krupne sačme. Nešto im je sijalo u rukama — četiri oružja, neraspoznatljiva, ali sasvim sigurno ubojita. Skočivši pomahnitalo na Leta, jedan od Tleilaxa zakrešti: "Umri, vraže povindaškj!" Letu je u trenu palo na pamet da se sakrije ispod stola ili karte, ali je odlučio da će bolje postupiti ako najprije pokuša izjednačiti snage tako da ubije jednog od napadača... kako bi ih spriječio da djeluju prema unaprijed uvježbanom planu. Vješto je hitnuo Hawatov nož. Ovaj je pronašao svoju metu: probio je patuljkov grkljan i srušio ga na leđa. Srebrnasta strelica prozuji pokraj Letovog uha, i on se otkotrlja iza holo-karte, koja je nastavila projektirati slike iznad stola. Druga strelica pogodila je zid pokraj njegove glave, okrunivši kamen. Potom je začuo zujanje laspištolja. Luk grimizne svjetlosti ispuni prostoriju. Drugo tleilaxaško tijelo udari u holo-kartu, srušivši je. Lice mu se slilo na pod, otopljeno vrelom zrakom svjetlosti. Tijelo mu se srušilo u blizini Letovog skrovišta. Thufir Hawat i kapetan landsraadske straže uletješe u ćeliju i pogledaše Leta. Stražari iza njih su pregledali dva leša odjevena u crno. U zraku se osjećao smrad sprženog mesa. "Nekako su uspeli izbjeći naše osiguranje", reče kapetan. "Ja to ne bih nazvao osiguranje", odrješito mu odgovori Hawat. Jedan od stražara reče: "Ovaj ima nož u grlu." "Odakle se nož stvorio?" Kapetan je pomogao Letu da ustane. "Jeste li ga vi bacili, sir?" Leto pogleda Mentata pa prepusti Hawatu da odgovori.
"Kako bi itko mogao prokrijumčariti ovamo oružje, pokraj svog tog vašeg osiguranja, kapetane?" upita Havvat, posprdno se iskesivši. "Oduzeo sam ga jednom napadaču", odgovori Leto samouvjereno. "Potom sam ga njime ubio." Zatreptao je sivim očima. Tijelo mu se treslo od plime adrenalina. "Pretpostavljam da Bene Tleilaxi nisu mogli dočekati okončanje suđenja." "Žarkih mu paklova!" uzviknu Rhombur, ušavši unutra i zagledavši se u kaos. "Dobra, ovaj, strana svega ovoga je ta da ovo neće ići baš u prilog Tleilaxima na suđenju. Ako su toliko sigurni da će pobijediti, zašto su onda pokušali uzeti pravdu u svoje ruke?" Rumen od nelagode, kapetan straže okrene se svojim ljudima i zapovijedi im da uklone leševe i pospreme nered. "Ubojice su ispalile dvije strelice", primijeti Leto, pokazavši mjesta gdje su igle udarile. "Pažljivo s njima", upozori ih Hawat. "Vjerojatno su otrovane." Kada su Leto, Rhombur i Hawat opet ostali sami, Mentat spusti prokrijumčareni maula pištolj u donju ladicu stola. "Za svaki slučaj", reče on. "Sljedeći put bodež možda neće biti dovoljan." 74. Gledan iz staze, Ix izgleda nedirnut i spokojan. Ali ispod njegove površine radi se na ogromnim projektima i postižu se velika djela. Na ovaj način, naš planet je metafora za samo carstvo. DOMINIC VERNIUS, Tajno poslovanje Ixa. VRLO ZADOVOLJAN sobom, Hasimir Fenring pruži Shaddamu popis tajnih dokumenata ispisan privatnim jezikom koji su on i krunski princ razvili još u djetinjstvu. Velika dvorana za primanja odjekivala je od svakog šapata i zvuka, ali oni su mogli biti sigurni u svoje tajne. Shaddam je umorno sjedio na teškom prijestolju, a kocka od hagalskog kristala blistala je unutrašnjim sjajem poput vatrom osvjetljenog akvamarina. Fenring se trzao s dovoljno nervozne energije za obojicu. "To su dokumenti za Velike Kuće Landsraada koje će biti na suđenju po konfiskaciji." Njegove krupne oči sličile su crnim rupama što vode u labirint njegovog uma. "Mislim da sam pronašao nešto ili neugodno ili nezakonito o svima njima. Kada svi budu o tome obaviješteni, vjerujem da ćemo imati potrebna sredstva za uvjeravanje." Zabacivši tijelo naprijed na prijestolju, Shaddam je djelovao potpuno zatečeno. Oči su mu postale divlje i zabrinute, crvene od nedostatka sna. Ljutito su sijevale.
Fenring je već i ranije imao prilike vidjeti ga na rubu panike, kao onda kada su ubili njegovog starijeg brata Fafnira. "Smiri se, Shaddame, hm-m-m-m-m", izusti on tiho. "Za sve sam se pobrinuo." "Proklet da si, Hasimire! Ako ikada procuri nešto o pokušajima podmićivanja, to će uništiti Kuću Corrino. Ne smijemo dopustiti da itko nasluti našu upletenost u sve ovo!" Shaddam stade odmahivati glavom kao da se carstvo već raspada oko njega, a on još nije bio ni okrunjen. "Svi će se pitati zbog čega se toliko trudimo spasiti jednog beznačajnog vojvodu." Fenring se osmjehne, pokušavši umiriti Shaddama vlastitom samouvjerenošću. "Landsraad se sastoji od Velikih Kuća, od kojih su mnoge već tvoje saveznice, sire. Nekoliko pažljivo iznijetih prijedloga među plemićima, malo podijeljenog začina, nekoliko dobro izvedenih podmićivanja i prijetnji..." "Ah, da. Uvijek sam se slagao s tobom — možda prečesto, kao da nemam mozga. Uskoro ću biti Car milijun svjetova i moram početi misliti svojom glavom. Upravo to činim." "Carevi imaju savjetnike, Shaddame. Uvijek! " Fenring je u tom trenutku shvatio da mora biti oprezniji. Nešto je uznemirilo Shaddama, i to nedavno. Što on to zna, a ja ne znam ? "Ovog puta nećemo koristiti tvoje metode, Hasimire." Bio je odlučan, uporan. "Zabranjujem to. Pronaći ćemo neki drugi način." Fenring je sada već bio napet te se popeo uz stube kako bi se našao pokraj krunskog princa, kao da mu je ravan. Iz nekog razloga, atmosfera se neugodno promijenila. Što je to pošlo naopako? Zar kao dojenčad nisu sisala na istim prsima kada je Fenringova majka bila Shaddamova dojilja? Kao dječaci, zar nisu podučavani zajedno? Nisu li zajedno kovali zavjere i urote kada su odrasli? Zašto Shaddam odjednom odbija poslušati njegov savjet? Fenring se nagne prema uhu krunskog princa. Glas mu je zvučao pokajnički. "Ispričavam se, sire, ali, hm-m-m-m-ah, već je... učinjeno. Bio sam siguran da ćeš se složiti, tako da su pisamca obazrivo dostavljena određenim predstavnicima, u kojima se oni mole da podrže svog Cara kada dođe vrijeme glasanja na suđenju." "Usudio si se to učiniti? A prethodno se nisi posavjetovao sa mnom?" Shaddam je porumenio od bijesa i na nekoliko trenutaka je zanijemio. "Jednostavno si smatrao da ću te slijediti? U svakoj zavrzlami koju smisliš?" Shaddam se uzbudio,previše se uzbudio. Što ga to još muči? Fenring se povukao za jedan korak od prijestolja. "Molim te, sire. Reagiraš previše burno, gubiš iz vida perspektivu." "Naprotiv, mislim da uviđam kakva nam je perspektiva." Nozdrve su mu se širile. "Ne smatraš me posebno bistrim, zar ne, Hasimire? Još od djetinjstva si mi znao arogantno objašnjavati stvari na satovima, pomagati na ispitima. Oduvijek si mislio brže, bio pametniji, nemilosrdniji - ili si se
barem takvim predstavljao. Ali, vjerovao ili ne, u stanju sam sam izaći na kraj sa svakom situacijom." "Nikada nisam sumnjao u tvoju inteligenciju, prijatelju moj." Fenringova prevelika glava klatila se na tankom vratu. "Tebi je rođenjem bila zajamčena budućnost u Kući Corrino, a ja sam se morao boriti za svoj položaj od početka. Želim biti tvoj savjetnik i povjerenik." Shaddam se nagne naprijed na masivnom kristalnom prijestolju koji je odbijao iskričavu vatru sjajnih kugli razmještenih po prostoriji. "Ah, da. Mislio si da ćeš biti moćnik iza prijestolja, a ja tvoja lutka?" "Lutka? Svakako da ne." Fenring se povukao za još jedan korak. Shaddam se ponašao nepredviđeno, i Fenring uopće nije znao kako je do toga moglo doći. On zna nešto što ja ne znam. Shaddam nikada ranije nije dovodio u pitanje korake svoga prijatelja, nikada nije želio znati pojedinosti vezane za podmićivanje i nasilje. "Hm-m-m-m... uvijek sam razmišljao o tome kako bih ti najviše mogao pomoći da postaneš sjajan vladar." Shaddam ustane, polako i kraljevski, gledajući niz nos u čovjeka lasičjeg lica koji je stajao u podnožju kocke. Fenring je odlučio ne povlačiti se dalje. Što on to zna? Kakve vijesti ? "Ali ja nikada ne bih učinio ništa što bi išlo tebi na štetu, prijatelju stari. Predugo, ahhhh, se znamo. Ruke su nam obojici prilično okrvavljene." Spustio je ruku na srce. "Dobro mi je poznat način na koji razmišljaš, kao i tvoja... ograničenja, hm-m-m-m-ah? U stvari, ti si izuzetno bistar. Problem je samo u tome što često nisi u stanju donijeti neku tešku, ali neophodnu odluku." Shaddam siđe sa zlatnog lavljeg prijestolja i počne se šepuriti, koračajući podom od uglačanog kamenja s milijun carskih svjetova. "Upravo je sada potrebno donijeti jednu tešku odluku, Hasimire, a ona se odnosi na tvoju službu u neposrednoj budućnosti." Fenring je čekao, u strahu od loših zamisli koje su krunskom princu mogle pasti na pamet. Nije se usuđivao upustiti u prepirku. "Znaj ovo - neću zaboraviti težak prekršaj koji si upravo načinio. Ako nam se ovaj mito slomi o glavu, ti ćeš ostati bez svoje. Neću prezati da potpišem zapovijed o pogubljenju zbog veleizdaje." Fenring je problijedio, a zapanjeni izraz na njegovom uskom licu pruži krunskom princu veliko zadovoljstvo. U trenutnom raspoloženju, shvati Fenring, Shaddam bi uistinu bio u stanju izdati jednu takvu zapovijed. Uzvrpoljivši se, stisnutih čeljusti, on odluči odmah završiti ovu neugodnost. "Istina je ono što sam ti rekao o prijateljstvu, Shaddame." Pažljivo je odmjeravao riječi. "Ali bio bih budala da se nisam na neki način osigurao, tako da mogu objelodaniti tvoju umiješanost u izvjesne... mm-m-m-m... da ih nazovemo, je li... pustolovine? Ako se meni bilo što dogodi, sve će biti otkriveno: kako je tvoj otac, zapravo, završio, rad na pronalaženju umjetnog zaèina na Ixu, čak i ubojstvo Fafnira dok si još bio dječak. Da nisam otrovao
tvog brata, on bi sada sjedio na tom prijestolju, a ne ti. Ti i ja smo u istom čamcu. Vozimo se u njemu ili tonemo... zajedno." Shaddam je djelovao kao da ništa drugo nije ni očekivao čuti. "Ah, da. Vrlo predvidljivo, Hasimire. Uvijek si me upozoravao da ne budem predvidljiv." Fenring nije znao što da odgovori, pa je zašutio. "Ti si taj koji me je nagovarao da se upuštam u rizične poslove. Tko zna hoće li nam se uopće isplatiti opasno ulaganje na Ixu." Shaddamove oči su sijevale. "Sintetički začin, kako da ne! Volio bih da se nikada nismo udružili s Tleilaxima. A sada sam se zapetljao u posve neugodne posljedice. Vidiš li gdje nas je dovelo tvoje mešetarenje?" "Hm-m-m-ah, neću dopustiti da me uvučeš u svađu, Shaddame. To ne bi nikamo vodilo. Od samog početka bio si svjestan svih rizika, ali i moguće velike zarade. Molim te da budeš strpljiv." "Strpljiv? U ovom trenutku suočeni smo s dvije jasne mogućnosti." Shaddam opet sjedne i pogne se naprijed na prijestolju, djelujući poput sokola spremnog za napad. "Kao što si rekao, ili ću ja biti okrunjen, a onda se ti i ja možemo vinuti u visine zajedno — ili padamo zajedno... odlazimo u progonstvo ili u smrt." Polako je ispustio zrak, proizvevši zviždukav šum. "U ovom trenutku obojica smo u smrtnoj opasnosti, i to sve zbog one tvoje paklene rabote sa začinom." Fenring se uhvati za posljednju očajničku pomisao, sijevajući krupnim očima tamo-amo u potrazi za nekakvim izlazom. "Dobio si neke uznemirujuće vijesti, sire. Osjećam to. Reci mi što se dogodilo." Malo se stvari događalo u carskom dvorcu ili glavnom gradu, a da to Fenring odmah ne sazna. Shaddam spoji dugoprste ruke. Fenring pocrveni i nagne se naprijed, raširivši tamne oči od znatiželje. Krunski princ rezignirano uzdahne. "Tleilaxi su poslali dvojicu ubojica da smaknu Leta Atreida u zaštićenoj ćeliji." Fenringovo srce brže zakuca. Nije uspio razabrati je li ovo dobra ili loša vijest. "I — jesu li uspeli?" "Ne, ne. Naš mladi vojvoda nekako je uspio prokrijumčariti oružje i zaštititi se. Ali to me je vrlo zabrinulo." Fenring čučne, zapanjen ovom viješću. "To nije moguće. Mislio sam da si već razgovarao s Tleilaxima i rekao im jasno i glasno..." "Jesam", odbrusi Shaddam. "Ali ti očigledno nisi jedini koji više ne sluša moje zapovijedi. Ili se Ajidica oglušio o moje naloge, ili nema nadzor nad vlastitim ljudima." Fenring zareži, sretan što može skrenuti bijes krunskog princa na drugu stranu.
"Trebali bismo uzvratiti na isti način: neka Hidar Fen Ajidica uvidi da mora voditi računa o zapovijedima svoga Cara ili će cijena koju mora platiti postati znatno viša." Shaddam ga promotri. Pogled mu je sada bio umoran i ne više onako topao ili otvoren kao nekada. "Točno znaš što trebaš učiniti, Hasimire." Fenrig je ščepao objeručke priliku da se opet umili krunskom princu. "Svakako da znam, sire." Udaljio se preko dugačke dvorane za prijem. Shaddam je stao koračati preko uglačanog poda ispred kristalnog prijestolja, pokušavajući se smiriti i srediti misli. Upravo kada je Fenring stigao do lučnog prolaza, on mu doviknu: "Ovo među nama još nije gotovo, Hasimire. Stvari se moraju izmijeniti nakon moje krunidbe." "Da, sire. Moraš... hm-m-m-m, postupiti onako kako smatraš da je potrebno." Duboko se naklonivši, Fenring unatraške izađe iz odaje za primanja, sretan što je izvukao živu glavu. 75. Kada se suočimo s onim sto je neophodno učiniti, uvijek postoji izbor. Pod uvjetom da se posao obavi. GROF HASIMIR FENRING, Izvještaji s Arrakisa. PILOT TLEILAXAŠKOG ASTROBRODA koji je preživio napad Atreida bio je glavni svjedok na suđenju, te je stoga bio primoran ostati na Kaitanu. Nije bio zatvorenik, tako da mu je pruženo gostoprimstvo, premda nitko nije tražio njegovo društvo. Pripadnik Bene Tleilaxa nije čak ni obznanio svoje ime. Sve što je želio bilo je vratiti se na svoj brod. Što prije. Međutim, zbog ogromnog priljeva gostiju koji su pristizali na skorašnju Shaddamovu krunidbu i carsko vjenčanje, teško je bilo naći smještaj. Shaddamovi ministri za protokol s velikim uživanjem su gostu konačno pronašli jednu jednostavnu i nimalo uglednu sobu. No, na njihovu veliku žalost, pilotu Tleilaxa to kao da nije smetalo. Nije se žalio dok je čekao, niti se mrgodio ili ljutio u želji da što prije izvede opakog zločinca Leta Atreida pred lice pravde... Kaitainske noći bile su savršene, vedre i pune zvijezda i mjeseca. Kroz treperave zavjese aureola nikada se ne bi spustila potpuna tama. Pa ipak, najveći dio prijestolnice spavao je tijekom određenih sati. Hasimir Fenring se s lakoćom uvukao u zaključanu sobu u kojoj je boravio Tleilax. Kretao se neprimjetno, poput sjene suspenzorskog lifta, ne proizvodeći nikakve zvuke, ne koristeći osvjetljenje. Bio je naviknut na noć; ona je bila njegov prijatelj. Fenring nikada prije nije vidio nekog Tleilaxa
kako spava - ali kada je zakoračio bliže krevetu, ugledao je pilota kako već sjedi na njemu, potpuno budan. Čovjek sive kože zurio je u njega kroz tamu kao da može vidjeti bolje i od Shaddamovog glavnog pomoćnika. "Držim flešetni pištolj uperen u sredinu tvog tijela", reče Tleilax. "Tko si ti? Jesi li me došao ubiti?" "Hm-m-m-m-ah, ne." Fenring se brzo pribrao i upotrijebio svoj najslađi, najmekši glas da se predstavi. "Ja sam Hasimir Fenring, prijatelj krunskog princa Shaddama. Imam za tebe jednu poruku i molbu." "Kakvu?" upita pilot. "Krunski princ Shaddam usrdno moli da opet razmotriš svoje svjedočenje, hm-m-m-m? Njegova je želja da među Kućama Landsraada vlada mir, a ne da nekakva sjena padne na Kuću Atreida, čiji su članovi služili Padišah Careve još od velike Pobune." "Gluposti", odbrusi Tleilax. "Leto Atreid pucao je na naše suverene brodove, jedan je uništio, a moj oštetio. Na stotine nedužnih je pobio. Izazvao je najveću političku oluju posljednjih desetljeća." "Da, da!" složi se Fenring. "A ti možeš spriječiti da se ona dalje ne rasplamsa, hmmm? Shaddam želi otpočeti svoju vladavinu u miru i napretku. Zar ne možeš razmišljati u širim razmjerima?" "Ja mislim samo na svoj narod", primijeti pilot, "i o tome kakvu nam je nepravdu nanio jedan čovjek!. Svi znaju da je Atreid kriv i on mora platiti. Samo u tom slučaju bit ćemo zadovoljni." Nasmiješio se tankim usnama. Pištolj u njegovim rukama nije se pomakao ni za milimetar. Fenringu je bilo jasno na koji se način ovaj čovjek izdigao do ranga pilota; on je očigledno imao hrabrosti da zapovijeda brodovima. "Nakon što se to dogodi, Shaddam može vladati u miru koliko mu drago." "Rastužio si me", reče mu Fenring razočarano. "Proslijedit ću tvoj odgovor krunskom princu." Prekrižio je ruke preko grudi i naklonio se u znak pozdrava, ispruživši dlanove naprijed. Ta kretnja je aktivirala dva pištolja s iglama pričvršćena za njegove ručne zglobove. Potpuno nečujno, ispalili su smrtonosno paralizirajuće strelice u grlo pilota. Tleilax se zgrčio, refleksno opalivši iz pištolja. Fenring je s lakoćom izbjegao hice. Dugački klinovi zabili su se u zid i ostali tamo, trepereći. Trenutak kasnije, osoba koja je boravila u susjednoj prostoriji zalupa po zidu, tražeći tišinu. Ne paleći svjetlo, Fenring počne proučavati ono što je učinio. Svi dokazi bili su tu, i Bene Tleilax će shvatiti što se dogodilo. Poslije neoprostivog pokušaja ubojstva Leta Atreida — usprkos Shaddamovim izričitim zapovijedima da se klone te stvari - Hidar Fen Ajidica morao se dobro iskupiti. Tleilaxi su se hvalili svojom sposobnošću da čuvaju tajne. Nesumnjivo da će diskretno ukloniti pilotovo ime s liste
svjedoka i više ga neće spominjati. Bez njegovog svjedočenja, neće više imati tako siguran slučaj. Fenring se, međutim, nadao da zbog ovog ubojstva čovječuljci neće postati još osvetoljubiviji. Na koji način će Hidar Fen Ajidica reagirati? Zaključavši sobu za sobom prilikom odlaska, Fenring sklizne kroz sjene. Ostavio je leš unutra u slučaju da ga Bene Tleilaxi požele uskrsnuti kao golu. Konačno, usprkos svim nedostacima tog čovječuljka, on je mogao biti dobar pilot. 76. U planiranju bilo kakve osvete morate uživati u samom tom činu, jer se kasnije izvršenje često uveliko razlikuje od prvobitne zamisli. HASIMIR FENRING, Izvještaji s Arrakisa. BARUN VLADIMIR HARKONNEN nije mogao biti zadovoljniji smjerom u kome su se događaji razvijali. Možda bi njegovo zadovoljstvo bilo još veće da je ostatak Carstva mogao cijeniti izvanrednu složenost onoga što je izveo — ali, naravno, on to nikada neće moći objelodaniti. Budući da su bili važna Kuća, kao i trenutni nadzornici nad proizvodnjom začina na Arrakisu, Harkonneni su dobili lijep smještaj u jednom udaljenom krilu Carskog dvorca. Karte za rezervirana sjedala na krunidbi i vjenčanju već su bile isporučene u njihove odaje. A, naravno, prije sve te pompe i svetkovina, barun će imati tužnu dužnost da nazočuje groznom suđenju Letu Atreidu. Lupnuo je prstima po nozi i naprćio pune usne. Ah, bio je to teret koji je jedan plemić morao pretrpjeti. Zavalio se u plišanu stolicu boje indiga, ljuljuškajući u krilu kristalnu kuglu. Iz dubina prozirne lopte sijale su holo-slike vatrometa i svjetlosnih spektakla koji su prethodili događaju što će se zbiti na Kaitainu za nekoliko dana. U uglu sobe, muzički kamin šaputao je tihe note, što je baruna potaklo na zijevanje. U posljednje vrijeme često je osjećao umor, a tijelo mu je bilo slabo i treslo se. "Želim da napustiš planet", reče on Glossu Rabbanu, ne podigavši pogled s kristalne kugle. "Ne želim da budeš ovdje tijekom suđenja i krunidbe." Muškarac širokih ramena i debelih usana se trgnuo. Smeđa kosa bila mu je kratko podšišana, bez imalo stila za javne nastupe, a na sebi je imao postavljeni sako od dra-kože u kome je još više nalikovao na bure nego obično. "Zašto? Učinio sam sve što si tražio i naši planovi se odlično odvijaju. Zašto me sada šalješ odavde?" "Jer te ne želim ovdje", odgovori barun, prešavši rukom preko glave, ne bi li priljubio gustu kosu. "Ne smijem dopustiti da te itko pogleda i
pomisli da si možda na neki način zaslužan za položaj u kome se našao jadni, dragi Leto. Na licu ti se vidi da se... naslađuješ." Barunov bratić se namršti i duboko udahne, ne želeći popustiti. "Ali ja želim biti ovdje kako bih ga mogao pogledati u oči kada bude čuo presudu." "Upravo zbog toga moraš otići. Zar ne razumiješ? Odat ćeš se." Duboko uzdahnuvši i promrmljajući nešto, Rabban se konačno povukao. "Mogu li barem doći na pogubljenje?" Činilo se je posve blizu toga da se naljuti. "To ovisi od okolnosti." Barun se zagledao u prste pretrpane prstenjem i počeo lupkati njima po glatkoj površini kugle u krilu, u svom uobičajenom ritmu. "Pobrinut ću se da taj događaj bude snimljen kako bi se mogao naslađivati." Barun s teškom mukom ustane sa stolice i pritegne jače vezicu kućne haljine. Uzdahnuvši opet, počeo je koračati po sobi bosih nogu. Zaustavio se pred ukrašenom kadom sa složenim kontrolama za podešavanje temperature i masaže. Pošto mu je tijelo i dalje patilo od tajanstvenih bolova, odlučio je da bi mu godilo da se prepusti dugom i luksuznom kupanju — samo ako bi još uspio ovdje na Kaitainu naći nekoga tko bi ga pri tom prikladno opsluživao. Rabban, koji je i dalje bio nezadovoljan, stajao je na pragu barunovih luksuznih gostinskih odaja. "Što da onda radim, striče?" "Uzmi jedan raketoplan i ukrcaj se na prvi raspoloživi astrobrod. Želim da odeš na Arrakis i nadgledaš proizvodnju začina. Nastavi nam povećavati zaradu." Barun mu se nasmiješi, a zatim mahne prstima, davši bratiću znak da se udalji. "Oh, ne budi tako smrknut. Pođi u lov na nekoliko Slobodnjaka ako želiš, kako bi se zabavio. Ti si svoje u ovoj stvari već obavio, i to vrlo dobro." Nastojao je da mu glas zvuči utješno. "Ali moramo biti oprezni. Pogotovo sada. Pažljivo prati ono što radim i pokušaj nešto naučiti iz toga." Dohvativši nešto za jelo s pladnja koji je lebdio pokraj vrata, Rabban se udalji. Kada je konačno ostao sam, barun počne razmišljati o tome kako da pronađe nekog mladog dječaka meke kože koji bi mu se našao pri ruci tijekom kupanja. Želio se potpuno opustiti i pripremiti za sljedeći dan. Sutra će mu jedini posao biti da promatra i uživa kada mladi Leto Atreid shvati da je uhvaćen u mnogo više zamki nego što je mislio. Uskoro više uopće neće postojati Kuća Atreida.
77. Što je važnije: oblik pravde ili stvarni ishod? Bez obzira na to kako sud ispitao dokaze, ono na čemu se zasniva istina ostaje neokaljano. Na nesreću po mnoge optužene, istina je često poznata jedino žrtvi i izvršitelju zločina. Svi ostali moraju birati. Landsraadski Zakon, kodicili i analize. ONOG JUTRA kada se trebalo održati suđenje u landsraadskom sudu, Leto Atreid pažljivo je odabrao garderobu. Netko drugi na njegovom mjestu vjerojatno bi stavio najskuplje što ima, veličanstvene košulje od mer-svile, privjeske i naušnice, ogrtače podstavljene kitovim krznom, moderne kape ukrašene perjem i razne druge ukrase. Umjesto svega toga, Leto je obukao jednostavne hlače od grube pamučne tkanine i košulju na plavobijele pruge, dok je na glavu stavio mornarsku plavu ribarsku kapu - bila je to jednostavna odjeća koju će morati nositi ako više ne bude bio vojvoda. U pojasu kojim se opasao nosio je vrećicu s ribarskim mamcima i prazne korice za nož. Nije imao nikakva atreidska obilježja niti vojvodski pečatnjak. Odjeven kao običan građanin — što će i postati ako ga proglase krivim — Leto je ovim skromnim držanjem želio pokazati Landsraadu da će nekako preživjeti, u svakom slučaju. Da će mu biti dovoljne čak i sasvim jednostavne stvari. Slijedeći primjer svoga oca, oduvijek se trudio prisno ophoditi prema ljudima koji su mu bili odani, i to toliko da su mnogi članovi posluge i vojnici smatrali Leta za jednog od njih, druga po oružju. Dok se oblačio za suđenje, počeo je o sebi razmišljati kao o običnom čovjeku... i ustanovio da taj osjećaj i nije tako loš. To ga je nagnalo da shvati koliko se veliki teret odgovornosti svalio na njegova pleća od smrti staroga vojvode. Možda bi mu život siromašnog ribara donio olakšanje, na izvjestan način. Ne bi morao brinuti o zavjerama, promjenama saveza i izdajama u Carstvu. Na nesreću, međutim, Kailea nikada ne bi pristala biti ženom jednog ribara. Niti mogu iznevjeriti svoj narod. U kratkom pismu koje je dobio s Caladana, njegova majka izrazila je neslaganje s odlukom da zatraži suđenje po konfiskaciji. Smatrala je da bi gubitak statusa koji je povlačio za sobom uništenje Kuće Atreida bio veliki udarac, iako je ona sada (privremeno, barem je tako mislila) živjela povučeno među Sestrama u Izolaciji. Kada je Kuća Richese oslabila, Helena se udala u Kuću Atreida ne bi li pomogla da se sačuva sve manje bogatstvo njezine obitelji, nakon što im je Car Elrood oduzeo pravo da eksploatiraju kvazi-dobra Arrakis i predao ga Harkonnenima. Helena je, pak, u miraz donijela Kući Atreida političku moć, mjesto predsjedavajućeg u CHOAM-u, kao i povlastice koje imaju članovi Landsraada s pravom glasa. Ali vojvoda Paulus nikada nije svojoj ženi osigurao basnoslovno bogatstvo koje je ona priželjkivala, a Leto je znao da
ona sigurno još gaji nadu da će povratiti prijašnju slavu svoje obitelji. Sve će to biti neizvodivo ako on izgubi ovaj gambit. Kada se spremio, Leto se sastao sa svojim odvjetničkim timom u hodniku ispred ćelije: dvije blistave elakanske odvjetnice, Clere Ruitt i Bruda Viol — znamenite po svojim obranama optuženih za teška kriminalna djela. Predložio ih je ixijanski veleposlanik u izgnanstvu, Cammar Pilru, a podrobno ispitao Thufir Hawat. Odvjetnice su bile odjevene u tamne poslovne kostime. One će se držati pravnih formi, ali Leto je dobro znao da će na ovom neobičnom suđenju uglavnom sve zavisiti od njega i njegove ličnosti. On očigledno nije imao nijedan jak dokaz koji bi mu išao u prilog. Clere Ruitt predade mu tanak list ridulijanskog kristala na kome je bio ispisan kratak pravni proglas. "Žao mi je, gospodaru Leto. Dobili smo ga tek prije nekoliko trenutaka." Jeza ga je podilazila dok je čitao riječi. Hawatu, koji je stajao pokraj njega, ramena se opustiše, kao da je naslutio sadržaj dokumenta. Rhombur priđe bliže, pokušavajuæi pročitati zapis na kristalu. "Što je to, Leto? Daj da vidim." "Sud je odlučio da nijedan Istinozborac reda Bene Gesserit ne smije govoriti u moju korist. Takvo svjedočenje uopće neće biti prihvaćeno. Rhombur prezrivo reče. "Žarkog mu pakla! Ali na suđenju po konfiskaciji sve je dopušteno! Ne mogu donijeti jednu takvu odluku." Druga eiakanska odvjetnica odmahne glavom, dok joj je izraz lica ostao bezizražajan. "Obrazlažu to time što se svi ostali carski zakoni protive tome. Mnogi pravilnici i statuti izričito zabranjuju svjedočenje Istinozboraca. Uvjeti koji vrijede za dokazni postupak možda jesu proizvoljni na ovakvom jednom suđenju, ali suci su zaključili da se čak ni u toj proizvoljnosti ne smije pretjerati." "Znači... ništa od Istinozboraca." Rhombur se namrštio, djelujući vrlo kivno. "To je bilo ono najbolje što smo imali." Leto je i dalje držao visoko podignutu glavu. "Znači da ćemo ovo morati obaviti sami." Pogledao je prijatelja. "Hajde, obično nisam ja taj koji ubija tvoj optimizam." "Lijepa vijest je to što su Tleilaxi skinuli pilota napadnute fregate s liste svjedoka", reče Bruda Viol. "Nisu dali nikakvo objašnjenje." Leto odahne s olakšanjem, ali ga Hawat upozori. "I bez njega ćemo čuti dosta svjedoka koji će nas optužiti, moj vojvodo." Bez riječi je krenuo sa savjetnicima u prepunu sudnicu Landsraada. Na kraju dugačkog prolaza smestio se između njih za stolom obrane ispod uzdignutog pulta sudac koji će voditi slučaj. Ruitt mu nešto šapne u uho, ali on nije obraćao pažnju na njezine riječi. Umjesto toga pažljivo je
proučavao imena izabranih sudaca: sedmorica — sve sami vojvode, baruni, earlovi, grofovi i lordovi nasumično izabrani medu Velikim i Malim Kućama Landsraada. Ti ljudi će odlučiti o njegovoj sudbini. Budući da Tleilaxi nisu pripadali kraljevskim Kućama i budući da su s prezirom odbijeni da budu primljeni u njihovo članstvo nakon preuzimanja Ixa, oni nisu bili prisutni u Landsraadu. Danima prije suđenja, gnjevni predvodnici Bene Tleilaxa vikali su po dvorištima dvorca, zahtijevajući pravdu — ali poslije nasrtaja Tleilaxa na Letov život, Sardaukari im više nisu dopuštali galamiti. Uz šuštanje odora i formalnih odora, izabrani suci svečano su ušli u sudnicu. Zauzeli su svoja mjesta iza zakrivljenog pulta od kamena i drveta koji se uzdizao pred stolom obrane. Iza svake stolice visjeli su šareni stjegovi i grbovi njihovih Kuća. Zahvaljujući poduci odvjetnica i Thufira Hawata, Leto ih je sve prepoznao. Dvojica sudaca, barun Terkillian Sor s Anbusa IV i lord Bain O'Garee s Hagala, bili su jaki ekonomski partneri Kuće Atreida. Crnokosi vojvoda Prad Vidal s Ecaza bio je zakleti neprijatelj starog vojvode, saveznik Harkonnena. Grof Anton Miche bio je poznat kao podmitljiva osoba, što je značilo da će poslužiti potrebama Harkonnena, jer ni Rhombur ni odani Mentat nisu prvi stigli do njega. Dvojica protiv dvojice, pomisli. Ostala trojica sudaca mogli su se prikloniti i jednoj i drugoj strani. Međutim, osjećao je prodorni smrad izdaje u zraku; vidio ga je u hladnim izrazima lica sudaca, u načinu na koji su izbjegavali pogledati ga u oči. Jesu li me već proglasili krivim? "Imamo još loših vijesti... vojvodo Leto." Bruda Viol napravila je stanku prije nego što je upotrijebila njegovu bivšu titulu. Lice joj je bilo četvrtasto i strogo, ali nekako čudno bezosjećajno, kao da je vidjela toliko nepravde i manipulacija da joj je sve bilo svejedno. "Upravo smo otkrili da je jedan od neodlučnih sudaca, Rincon iz Kuæe Fazeel, izgubio ogromno bogatstvo u tajnom trgovinskom ratu s Ixom. To mora imati neke veze s rudarstvom na asteroidnom prstenu u sustavu Klytemn. Prije pet godina, savjetnici su jedva spriječili Rincona da objavi krvnu osvetu Dominicu Verniusu." Druga odvjetnica kimne glavom i spusti glas. "Čuli smo govorkanja, sir Atreide, da Rincon u vašem padu vidi jedinu priliku da se obračuna s Ixom, budući se Kuća Vernius proglasila za odmetnika." Leta obli hladan znoj i on s gađenjem upita: "Ima li ovo suđenje uopće ikakve veze s onim što se dogodilo na astrobrodu?" I Bruda Viol i Clere Ruitt pogledaše ga kao da je izgovorio nešto glupo.
"Trojica protiv dvojice, moj vojvodo", primijeti Hawat. "Znači da moramo pridobiti obojicu neodlučnih sudaca i da ne smijemo izgubiti podršku onih na koje računamo." "Sve će ispasti dobro", reče Rhombur. Oklopljena sudnica bez prozora svojevremeno je služila kao poseban vojvodski sud tijekom izgradnje Kaitaina. Njezin kupolasti strop bio je ukrašen slikama iz vojničkog života i znamenjima i štitovima Velikih Kuća. Leto je usmjerio svoju pažnju prema atreidskom grbu sokola smještenog među ostalim štitovima i grbovima. Iako se trudio sve ovo stoički izdržati, obuzela ga je užasna slutnja gubitka, čežnja za onim što možda nikada više neće biti. Za kratko vrijeme uspio je srušiti sve što mu je otac ostavio, i Kuća Atreida nalazila se na rubu propasti. Kada je osjetio kako mu suze nadiru u oči, oštro je prekorio sebe zbog ove trenutne slabosti. Nije još sve bilo izgubljeno. I dalje je još mogao pobijediti. Pobijedit će! Prožeo ga je val ledene jeze, i on odagna prijeteći nalet očaja. Landsraad je gledao, i on je morao biti dovoljno jak da se suoči sa svim onim što je ovdje trebalo učiniti. Nije smio dozvoliti da ga obuzme očaj ili bilo koji drugi osjećaj. Iza njega, promatrači su počeli pristizati u sudnicu, razgovarajući tihim, uzbuđenim glasovima. Lijevo i desno od stola obrane za kojim je on sjedio nalazio se po jedan oveći stol. Njegovi protivnici zauzeli su mjesta za stolom s lijeve strane - imenovani predstavnici Tleilaxa koje su vjerojatno sponzorirali Harkonneni i ostali neprijatelji Atreida. Međutim, omraženi barun i njegova svita sjedili su daleko otraga na jednostavnim sjedalima za promatrače, kao da su željeli da im ruke ostanu potpuno čiste. Za drugim stolom sjedili su saveznici i prijatelji Atreida. Leto kimne glavom svakom ponaosob, samouvjereno se smiješeći. Misli mu, međutim, uopće nisu bile vedre. Morao je priznati da mu položaj nije nimalo zavidan. Tužitelji će podnijeti dokaze da je pucano iz oružja na atreidskom bojnom kontejneru, kao i izjave desetak neutralnih svjedoka koji su tvrdili da su hici mogli potjecati jedino s male letjelice na Letovom brodu. Čak i bez tleilaxaškog pilota kao svjedoka, bit će dovoljno drugih očevidaca. Svjedočenja njegovih suputnika i posade, s druge strane, neće biti dovoljna, kao ni brojni obiteljski prijatelji koji će posvjedočiti o njegovom karakteru. "Možda ćemo po osnovu uskraćivanja Istinozboraca moći uložiti žalbu", predložila je Clere Ruitt, ali to Leta nije utješilo. Potom je kroz jedan bočni prolaz ušla smrknuta ekipa Tleilaxa koji su zastupali optužbu, sa svojim odvjetnicima i uvrnutim Mentatima stručnjacima. Pojavili su se uz jedva primjetan zvuk fanfara, ali su zato napravili veliku buku i zbrku, jer su sa sobom donijeli nekakav stroj vražjeg izgleda. Kotrljao se na škripavim kotačima uz klepet zglobova i šipki. U prostoriji je zavladao muk dok su se promatrači naginjali naprijed ne bi li bolje promotrili najgrozniju napravu koju su neki od njih ikada vidjeli. Ovo nipošto nije slučajno, pomisli Leto. Žele da se osjećam još gore.
Tleilaxi su prošli sa zloslutnim strojem pokraj stola obrane; muškarci sive kože sijevali su tamnim očima prema Letu. Publika je počela šuškati i šaputati. Ekipa Tleilaxa ubrzo se zaustavila, ostavivši tajanstven uređaj na sredini glavnog govorničkog podija, ispod zaobljenog pulta od drveta i kamena za kojim su sjedili odabrani suci. "Što je to?" upita središnji sudac, barun Terkillian Sor, nagnuvši se naprijed, namršten. Predvodnik ekipe Tleilaxa, jedan žilavi čovjek koga nitko nije predstavio po imenu, pogleda s mržnjom Leta, a zatim podigne pogled prema onome koji mu je uputio pitanje. "Gospodo, u službenim analima carskog zakona postoji mali broj članaka koji se odnose na suđenje po konfiskaciji, ali oni su nedvosmisleni. 'Ako se optuženi ne uspije obraniti, izgubit će sve što posjeduje, bez izuzetka.' Sve." "Svjestan sam toga." Terkillian Sor nije prestajao mrštiti se. "Ali kakve to veze ima s ovom vašom napravom?" Predvodnik Tleilaxa duboko uvuče zrak. "Namjeravamo tražiti ne samo dobra Kuće Atreida, već i samog gnusnog kriminalca vojvodu Leta Atreida, sve njegove ćelije i genetski materijal." Dok je zaprepaštena publika zamorila, pomoćnici Tleilaxa počeše baratati kontrolama stroja, pokrenuvši skrivene pilaste noževe i električne lukove koji zapucketaše od jedne dugačke igle do druge. Nezgrapni stroj bio je zastrašujući i prijeteći — očigledno hotimice tako napravljen. "Pomoću ovog uređaja, lišit ćemo vojvodu Leta Atreida sve krvi još u samoj sudnici, do posljednje kapi, oderati ćemo mu kožu s i izvaditi mu oči radi testiranja i eksperimentiranja. Bit će naš do posljednje stanice i moći æemo ih upotrijebiti kako mi nađemo za shodno." Frknuo je. "To je naše pravo!" Sivkasti čovječuljak osmjehne se Letu. Leto se dobro držao, očajnički se trudeći da ne pokaže nelagodu koja je ključala u njemu. Niz leđa mu se slijevao trag hladnog znoja. Želio je da njegove odvjetnice nešto kažu, ali one su uporno šutjele. "Možda optuženi može u tome vidjeti i prednosti", predloži govornik Tleilaxa uz opaki osmijeh, "jer nema nasljednike. Ako izgubi, neće više biti Kuće Atreida. Kako ćemo, međutim, imati njegove stanice, moći ćemo ga uskrsnuti kao golu." Da bi mi mogli zapovijedati, pomisli Leto s užasnom. Za stolom obrane, Rhombur je prkosno sijevao očima prema Tleilaxu, dok je Thufir Hawat sjedio pokraj njega poput kipa. Lijevo i desno od Leta, elaccanške odvjetnice nešto su zapisivale. "Dosta tog publiciteta", zagrmi lord Bain O'Garee. "O tome možemo odlučiti kasnije. Pređimo na suđenje. Želim čuti što Atreid ima reći u svoju obranu."
Iako se trudio da to ne pokaže, Leto je odjednom shvatio da je izgubljen. Svi prisutni u dvorani znali su za njegovu neskrivenu mržnju prema Tleilaxima, kao i za javnu podršku prognanoj ixijanskoj obitelji. Mogao je pozvati svjedoke koji će govoriti o njegovom karakteru, ali nitko ovdje prisutan nije ga, zapravo, poznavao. Bio je mlad i neiskusan, našavši se, zbog tragičnog slučaja, u ulozi vojvode. Svi ovi članovi Landsraada imali su prilike vidjeti Leta Atreida samo jednom, kada se obratio vijeću, otkrivši im na trenutak svoju uzavrelu krv. Iskre su sijevale iz tleilaxaškog uređaja za vivisekciju i pogubljenje. Naprava je podsjećala na gladnu zvijer koja čeka. Leto je znao da neće biti nikakve žalbe. Međutim, prije nego što su stigli pozvati prvoga svjedoka, s treskom se otvoriše ogromna vrata s mesinganim umecima u stražnjem dijelu dvorane, udarivši pri tom u kamene zidove. Sudnicom zavlada tajac, a Leto začuje otresiti bat čizama s metalnim potpeticama po mramornom podu. Osvrnuvši se prema velikim ulaznim vratima, ugledao je krunskog princa Shaddama, odjevenog u grimizno-zlatnu carsku odoru od krzna i satena umjesto u uobičajenu sardaukarsku odoru. U pratnji svojih elitnih snaga, budući Car zakoračio je naprijed, zahtijevajući punu pozornost svih u dvorani. Četiri do zuba naoružana čovjeka motrila su na publiku iz svih smjerova, napetih mišića, spremni za munjevitu akciju. Već je i samo suđenje po konfiskaciji bilo neuobičajeno za landsraadski sud — a pojava budućeg Padišaha Cara bila je bez presedana. Shaddam je krenuo dugačkim prolazom i prošao pokraj Leta, jedva ga pogledavši. Sardaukari su zauzeli položaje iza stola obrane, samo još više pojačavši Letovu nelagodnost. Shaddamovo lice bilo je poput kamena, s blago iskrivljenom gornjom usnom. Ničim nije odavao svoje namjere. Je li ga moja poruga uvrijedila ? pitao se Leto. Namjerava li objaviti moj blef? Hoće li me smlaviti ovdje u dvorani pred cijelim Landsraadom? Tko bi mu se mogao suprotstaviti ako odluči to učiniti? Stigavši do uzdignutog sudačkog pulta, Shaddam podigne pogled i objavi: "Prije nego što suđenje počne, imam nešto za izjaviti. Hoće li mi sud to dopustiti?" Iako Leto nije vjerovao svom ženskastom rođaku, morao je priznati da Shaddam izgleda vrlo kraljevski i elegantno. Prvi put je u njemu vidio samosvojnu vladarsku ličnost, a ne samo sjenu starog oca Elrooda. Shaddamova krunidba trebala se obaviti za dva dana, a odmah poslije toga uslijedit će veličanstveno vjenčanje s Anirul. No, to su bili događaji koje Leto možda neće poživjeti vidjeti. Moćna Bene Gesserit ponudila je svoju podršku Shaddamovoj budućoj vladavini, a sve Velike i Male Kuće Landsraada željele su ostati u njegovoj milosti. Osjeća li da sam mu ja prijetnja? Glavni sudac se duboko nakloni i načini galantanu gestu rukom.
"Sire, počašćeni smo vašim prisustvom i vašim zanimanjem za ovaj slučaj. Landsraadski sud će vas svakako saslušati." Letu su bile poznate samo najosnovnije činjenice o ovom sucu, barunu Lar Olinu s Rispa VII, planeta bogatom titanijem. "Izvolite, obratite nam se." Shaddam pokaže preko ramena u Letovom pravcu. "S dopuštenjem suda, volio bih da moj rođak Leto Atreid stane pokraj mene. Želim se osvrnuti na ove zlobne optužbe i nadam se da ću uspjeti uvjeriti sud da ne troši uludo dragocjeno vrijeme svih svojih članova." Letov um radio je nevjerojatnom brzinom. On pogleda Hawata. Što on to radi? 'Rođak'? Izgovara tu riječ kao izraz od milja... ali on i ja nikada nismo bili bliski. Leto je bio samo unuk jedne od Elroodovih kćeri, od druge žene starog Cara, koja čak nije bila ni Shaddamova majka. Obiteljsko stablo Kuće Corrino pružalo je korijenje u mnoge Kuće Landsraada; nikakvo krvno srodstvo nije Shaddamu trebalo gotovo ništa značiti. Glavni sudac kimne glavom. Za stolom pokraj Leta, njegove zaprepaštene odvjetnice nisu znale što bi rekle. Leto je umorno ustao. Drhtavim korakom krenuo je prema krunskom princu, zastavši na korak od njega, s lijeve strane. Iako su bili gotovo iste visine i sličnih crta lica, njih dvojica bili su potpuno različito odjeveni, predstavljajući dvije društvene krajnosti. Leto je stajao u svojoj gruboj ribarskoj odjeći, osjećajući se poput mušice zahvaćene vrtlogom. Formalno se naklonio prije nego što je Shaddam premostio jaz među njima, spustivši ruku na Letovo rame. Nježna, ugodna satenska tunika krunskog princa u naborima se slijevala niz ruku mladog Atreida. "Govorim iz srca Kuće Corrino, iz krvi Padišaha Careva", poče Shaddam, "uz podršku glasova svih svojih predaka koji su ikada bili u vezi s Kućom Atreida. Otac ovog čovjeka, vojvoda Paulus Atreid, hrabro se borio na strani Carstva protiv pobunjenika na Ecazu. Ni u jednoj bici niti u bilo kojoj drugoj velikoj opasnosti, obitelj Atreid nikada nije, koliko je meni poznato, počinila ma kakav izdajnički niti nečasni čin - još od vremena njihovog junačkog držanja i žrtvovanja na Mostu Hrethgir tijekom Butlerianskog Džihada. Nikada! Nikada nisu bili kukavičke ubojice. Izazivam bilo koga od vas da to porekne." Suzio je oči, a suci s nelagodnošću skreniše poglede. Shaddam je prelazio prodornim pogledom s jednog suca na drugog. "Tko među vama može isto tvrditi za svoju Kuću? Svega nas nekolicina, ako ćemo pravo, može se usporediti s plemenitom Kućom Atreida." Pustio je da tišina potraje, narušavana jedino odsječnim statičkim pražnjenjem iz tleilaxaškog zlokobnog stroja za vivisekciju. "Ah, da. A zbog toga smo danas ovdje, zar ne, gospodo? Zbog istine i časti." Leto primijeti da je nekoliko sudaca kimnulo glavom u znak slaganja, jer se to od njih očekivalo. Ali djelovali su zbunjeno. Predvodnici Carstva nikada se nisu od svoje volje obraćali landsraadskim sudovima. Zašto se
Shaddam umiješao u jedan razmjerno beznačajan spor? Pročitao je moju poruku! pomisli Leto. I ovo je njegov odgovor. Ipak je i dalje čekao na pojavu neke zamke. Nije shvaćao koje su Shaddamove namjere, ali teško da je naumio jednostavno ušetati u sudnicu i spasiti ga. Od svih Velikih Kuća Landsraada, Kuća Corrino bila je među najopakijima. "Kuća Atreida uvijek se držala časno", nastavio je Shaddam, dok mu je kraljevski glas zvučao sve moćnije. "Uvijek! A mladi Leto, ovdje prisutan, odgajan u duhu te dične obiteljske tradicije, rano je bio primoran prihvatiti se vladarske uloge zbog besmislene smrti svog velikog oca." Shaddam makne ruku s Letovog ramena i istupi korak naprijed, bliže sucima. "Prema mom mišljenju, ovom čovjeku, iz ove Kuće, bilo bi nezamislivo da namjerno puca na tleilaxaške brodove, za što je optužen. Takav jedan čin bio bi u suprotnosti sa svim onim u što Kuća Atreida vjeruje. Svi dokazi koji govore suprotno vjerojatno su lažni. Moji Istinozborci potvrdili su to poslije razgovora s Letom i njegovim suputnicima svjedocima." Laž, pomisli Leto. Nisam razgovarao ni sjednim Istinozborcem! "Ali vaše Carsko veličanstvo", zausti sudac Prad Vidal, namrštivši se tako da su mu se crne obrve nisko spustile, "topovi na njegovoj fregati pokazuju da je iz njih pucano. Nagovještavate li to da su tleilaxaški brodovi oštećeni nekim nesretnim slučajem? Nevjerojatnom podudarnošću?" Shaddam slegne ramenima. "Što se mene tiče, objašnjenje vojvode Leta po tom pitanju je zadovoljavajuće. I ja sam izlazio u bojnom kontejneru na stazu radi vježbanja sa skit-dronovima. Ostali nalazi su neuvjerljivi. Možda je bio nesretan slučaj, da, ali ga sigurno nisu izazvali Atreidi. Zasigurno je posrijedi bio kakav mehanički kvar." "Na dva tleilaxaška broda istovremeno?" upita Vidal s nevjericom. Leto se osvrnu uokolo, šutke, promatrajući razvoj događaja. Shaddam se spremao započeti svoju vladavinu. Ako se sam Car bespogovorno založi za Leta, hoće li se bilo tko od predstavnika izjasniti kao neprijatelj krune? Odmazda bi mogla biti strašna i dugotrajna. Sve je ovo politika, landsraadske igre moći, razmjena usluga, pomisli Leto, boreći se da ostane pribran. Ništa od ovoga nema nikakve veze s istinom. Nakon što je krunski princ jasno stavio do znanja kakav je njegov stav, svaki sudac koji bi glasovao za to da Leto bude osuđen otvoreno bi se suprotstavio budućem Caru. Čak ni neprijatelji Kuće Atreida ne bi bili raspoloženi tako riskirati. "Tko to zna?" odgovori Shaddam, zabacivši glavu, čime je potpuno obezvrijedio pitanje. "Možda su krhotine prve slučajne eksplozije pogodile drugu letjelicu, oštetivši je manje ozbiljno." Nitko ni na trenutak nije povjerovao u to objašnjenje, ali krunski princ im je ponudio izlaz, papirnatu platformu na koju su mogli zakoračiti. Suci se počeše savjetovati tihim glasovima. Neki od njih složili su se da je Shaddamova pretpostavka uvjerljiva - oni su željeli naći neki način da se
slože s novim Carem — ali Vidal nije bio jedan od njih. Znoj mu se slijevao niz čelo. Pogledavši preko ramena, Leto primijeti kako predvodnik Tleilaxa odmahuje glavom u znak neslaganja. Na visokoj stolici koja je bila opremljena za njega za stolom optužbe, izgledao je poput uvrijeđenog djeteta. Krunski princ nastavi. "Ovdje sam po pravu i dužnosti kao vaš vrhovni zapovjednik, došao osobno jamčiti za svog rođaka, vojvodu Leta Atreida. Zahtijevam da se ovo suđenje završi po hitnom postupku i da mu se vrate titule i dobra. Ako izađite u susret ovom... zahtjevu, obećavam da ću poslati ekipu carskih diplomata Tleilaxima kako bi ih uvjerili da odustanu od ovog i da ne poduzimaju nikakve osvetničke korake prema Atreidima." Shaddam promotri Tleilaxe dugim pogledom, a Leto je imao dojam da Car drži i te čovječuljke u šaci. Na neki način. Kada su Tleilaxi vidjeli da je Shaddam stao uz Kuću Atreida, njihove samouvjerenosti je nestalo. "A ako tužitelji ne prihvate?" upita Vidal. Shaddam se nasmiješi. "Oh, prihvatit će oni. Tim prije što sam spreman odriješiti kesu i izdašno im nadoknaditi gubitke koje su pretrpjeli pri ovom nesumnjivo nesretnom slučaju. Moja dužnost kao vašeg novog vladara je sačuvati mir i stabilnost u cijelom Carstvu. Ne mogu dopustiti da jedna ovakva razmirica uništi sve ono što je moj dragi otac izgradio tijekom svoje duge vladavine." Leto uhvati Shaddamov pogled i uoèi treptaj straha ispod maske državničke mudrosti i hrabrosti. Shaddam je bez riječi priopćio Letu da šuti, zbog čega je ovaj postao još znatiželjniji da sazna kakvu je to buru izazvao njegov tajanstveni blef. I zato je držao jezik za zubima. Ali je li Shaddam smio riskirati i ostaviti ga u životu poslije ovoga, ne znajući kakav dokaz Leto ima protiv njega? Poslije kratkog dogovaranja, barun Lar Olin pročisti grlo i objavi: "Ovlašteno vijeće Landsraada došlo je do zaključka da su svi dokazi iznijeti protiv Leta Atreida posredni i nepotpuni. Pod takvim okolnostima, nema osnove nastaviti ovo suđenje koje bi moglo imati pogubne posljedice, naročito u svjetlosti izuzetno važnog svjedočenja krunskog princa Shaddama Corrina. Stoga objavljujemo da se Leto Atreid u potpunosti oslobađa optužbe i da mu sve vraćaju titula i posjedi." Zaprepašten neočekivanim sretnim obrtom, Leto se već u sljedećem trenutku rukovao s budućim Carem koji mu je čestitao, a potom su ga okružili prijatelji i pristalice. Bili su oduševljeni što je pobijedio, ali, usprkos svojoj mladosti, Leto nije bio naivan; dobro je znao da je njihovo oduševljenje izazvano u podjednakoj mjeri i činjenicom da su Tleilaxi izgubili. Dvorana oko njega ispunila se gromoglasnim pljeskom i klicanjem, s izuzetkom nekolicine koji su ostali sumnjivo tihi. Leto ih je upamtio radi kasnije provjere, a znao je i da je Hawat učinio isto.
"Leto, još nešto moram učiniti", reèe Shaddam, nadjačavši buku. Krajičkom oka, Leto vidje da je nešto zasvjetlucalo. Shaddamova ruka se pokrenula, izvadivši iz rukava nož s drškom od dragulja — proziran plavozeleni nalik na hagalski kvare od koga je bilo izrađeno carsko prijestolje. Podigao ga je brzom kretnjom. Thufir Hawat, koji je sjedio za stolom obrane, skoči na noge, ali bilo je kasno. Publika je istog trenutka zanijemila. Shaddam uz osmijeh gurne nož u prazne korice za Letovim pojasom. "Čestitam ti, rođače, a ovo je moj prigodni poklon", reče on najsrdačnijim glasom. "Nosi ovaj nož kao podsjetnik na to da si u mojoj službi." 78. Činimo ono sto moramo. Nekfi su prijateljstvo i odanost prokleti. Činimo ono sto moramo! GOSPA HELENA ATREID, osobni dnevnici. HASIMIR FENRING se prepustio mračnim mislima u svojim privatnim odajama, potpuno u šoku. Kako mi je Shaddam mogao to učiniti? Kapsula s porukom i formalnim carskim pečatom — voštani lav Kuće Corrino - ležala je odbačena na njegovom krevetu. Potrgao je Shaddamov formalni dekret u komadiće, ali ne prije nego što je naučio napamet svaku riječ. Novi zadatak — progonstvo! — unapređenje? "Hasimire Fenring, u znak priznanja za vašu besprijekornu službu carstvu i prijestolju Padišaha Careva, imenovani ste na novoosnovani položaj službenog carskog promatrača na Arrakisu. Zbog velike važnosti ovog planeta za ekonomiju carstva, imat ćete na raspolaganju sva potrebna sredstva..." Bla, bla, bla. Kako se mogao usuditi ovo učiniti? Kakvo beskorisno trošenje njegovog talenta. Kakva je to samo osveta bila, poslati Fenringa u tu pješčanu rupu zagađenu crvima i neopranim ljudima. Strašno ljutit želio je o ovome porazgovarati s veličanstvenom Margot Rashino-Ze-om, kojoj je vjerovao više nego što bi trebalo. Konačno, ona je bila benegesseritska vještica... Zbog velike važnosti ovog planeta! S gađenjem je frknuo, a zatim je počeo razbijati sve što je bilo lomljivo i čega se mogao dočepati. Znao je da ga je Shaddam prognao, jer mu se tako prohtjelo u tom trenutku. Za čovjeka Fenringovih sposobnosti, taj novi posao je uvreda i udaljavao ga je od središta carske moći. On mora biti ovdje, na Kaitainu, u središtu politike, a ne izgubljen tamo negdje u nekom zabitom kutku svemira. Shaddamov dekret nije se mogao osporiti niti poreći. Fenring je imao trideset dana da se javi na taj ozloglašen, sprženi planet. Upitao se hoće li se ikada vratiti.
79. Jedan pojedinac sadrži sve osobe, isto kao što jedan trenutak sadrži cijelo vrijeme, a zrnce pijeska cijeli Svemir. Slobodnjačka poslovica. NA DAN KRUNIDBE i vjenčanja Shaddama IV, na svim svjetovima u carstvu vladala je karnevalska atmosfera. Bučno mnoštvo uživalo je u piću, plesu, sportskim nadmetanjima i vatrometu. Stari Car Elrood tako se dugo zadržao na prijestolju da se mali broj ljudi uopće sjećao krunidbe nekog novog vladara. U glavnom gradu Kaitaina, duž veličanstvenih bulevara vladala je neopisiva gužva. Gomile ljudi postrojile su se duž puta kojim će proći kraljevska povorka. Dan je bio sunčan — kao i obično — i prodavači su salijetali okupljene, nudeći im suvenire i osvježenja. Kraljevske zastave Corrina lepršale su na povjetarcu; svi su nosili za ovu prigodu grimizno-zlatnu odjeću. Sardaukarski vojnici čuvali su vijugavi put, odjeveni u svečani zlatni brokat preko sivocrnih odora. Stojeći poput kamenih čuvara, držali su laspuške u pripravnosti, ne obazirući se na zaglušujuće fanfare i urlanje svjetine. Bili su spremni upotrijebiti smrtonosno oružje i na najmanji nagovještaj prijetnje njegovom Carskom veličanstvu. Gromko klicanje iz tisuće grla začuje kada su se krunski princ Shaddam i njegova zaručnica gospa Anirul provezli u kočiji s baršunastim jastucima koju je vuklo šest zlatnih lavova iz Harmonthepa; veličanstvene grive ovih životinja, ukrašene dragim kamenjem, lelujale su se na blagom povjetarcu. Kraljevski lakeji i kopljanici trčali su pokraj kočije koja jedva da je bila zatamnjena paučinastim sjajem zaštitnog štitnika. Anirul je izgledala uistinu kraljevski dok je mahala i se. Umjesto crne benegesseritske odore bila je odjevena u vodopad čipki, nabora i bisera. Njena tijara blistala je od prizmi i dragulja, hvatajući sunčevu svjetlost s besprijekorno vedrog neba. Pokraj nje, Shaddam je izgledao veličanstveno s crvenkastom kosom savršeno namazanom s kremom, u odori s epoletama i zveckavim odličjima. Kako se krunski princ nije vjenčanjem povezao ni s jednom Velikom ili Malom Kućom, Landsraad je prihvatio Anirul kao carsku suprugu, premda su mnogi dovodili u pitanje njezino tajanstveno porijeklo i 'skriveni čin' u okviru reda Bene Gesserit. U nizu događaja poslije Elroodove smrti, međutim, čiji su vrhunac bili ova grandiozna krunidba i vjenčanje, carstvo je bilo preplavljeno promjenama. Shaddam se nadao da će ih znati okrenuti u svoju korist. S očinskim osmijehom koji nije skidao s lica, bacao je okupljenima solarije i
paketiće praha od dragog kamenja, nastavljajući tradiciju carske darežljivosti za koju se vjerovalo da donosi blagoslov novoj vladavini. Narod ga je volio; bio je okružen bogatstvom; pucketnuvši prstima mogao je zbrisati cijele svjetove. Upravo je ovako zamišljao ulogu Cara. Veseli zvuk truba razlijegao se sa svih strana. "Zar nećeš sjesti pokraj mene, Hasimire?" upitala je porculanska plavuša, uputivši mu koketni osmijeh tijekom prijema prije krunidbe. Fenring nije mogao reći je li Margot Rashino-Zea namjerno namjestila glas da joj zvuči tako pohotno, ili je to kod nje bilo prirodno. Držao je tanjur s egzotičnim hors d'oeuvres. Detektori otrova lepršali su poput kolibrića iznad okupljenih gostiju. Službene svetkovine danas će trajati satima, tako da su i gosti bili u prigodi da se u pauzama odmore i posluže osvježenjima. Sestra Margot Rashino-Zea bila je viša od Fenringa i prisno se naginjala prema njemu dok mu se obraćala. Koraljno-ahatna haljina svjetlucala joj je oko savršenog tijela. Nosila je bisernu ogrlicu s Caladana i broš optočen zlatom i dragim kamenjem. Koža joj je bila nježna poput mlijeka s medom. Oko njih na balkonu Velikog Kazališta, elegantno odjeveni plemići i dame razgovarali su i pili vina grand eru iz visokih čaša. Kristal koji je mogao odsvirati cijelu oktavu treperio je pri stalnom sudaranju čaša tijekom brojnih zdravica. Za jedan sat, okupljeni će prisustvovati vrhunskom dvostrukom događaju koji će se održati na središnjoj pozornici: krunidbi Padišaha Cara Shaddama Corrina IV i njegovom potonjem vjenčanju s gospom Anirul Sadow Tonkin iz reda Bene Gesserit. Fenring kimne velikom glavom i kratko joj se nakloni. "Bit će mi čast sjediti pokraj tebe, ljupka Margot." Balansirajući tanjurom, Fenring se spusti na klupu pokraj nje. Promotrila je hors d'oeuvres koje je on odabrao i bez pitanja pružila ruku kako bi uzela jedan komad. Skup je veseo, pomisli Fenring, bez šaputanja o nezadovoljstvu koje je posljednjih mjeseci zatrovalo dvorac. Bio je zadovoljan onim što je postigao u tom pogledu. Ključni savezi su učvršćeni i ujedinjene Kuće nisu više ozbiljno razmatrale pobunu protiv Shaddama. Red Bene Gesserit javno je podržao vladavinu Corrina; vještice su nesumnjivo nastavile s makinacijama iza scene u drugim Velikim Kućama. Fenringu je bilo čudno to što se mnogi plemići koji su bili najsumnjičaviji i to otvoreno govorili više nisu nalazili među živima — a još je čudnije bila okolnost da on s tim nije imao nikakve veze. Suđenje Letu Atreidu završilo se prije no što je i počelo, a jedino je Bene Tleilax javno iskazao nezadovoljstvo presudom. On i Shaddam potrudit će se da ih brzo ušutkaju. Najveća tajna koja je mučila Fenringa bila je ta da nitko, zapravo, nije točno znao što se dogodilo u tom cehovskom astrobrodu.
Što je više promatrao i što je više razmišljao o čudnom slijedu događaja, sve je više vjerovao u mogućnost da je mladi Leto Atreid ipak ispao žrtva urote — ah kako je ona izvedena i tko je stajao iza nje? Nijedna druga Kuća nije javno likovala, a pošto su svi, zapravo, vjerovali u krivnju Atreida, čak ni najmaštovitiji i najbrljiviji nisu se potrudili pustiti u promet dodatne glasine. Fenring bi tako volio saznati što se dogodilo, ako ni zbog čega drugog, ono zato da bi dodao primijenjeni postupak vlastitom repertoaru. Ali kada uskoro ode na svoj novi položaj na Arrakis, sumnjao je da će biti u mogućnosti razotkriti tu tajnu. Prije nego što je stigao nastaviti ugodan razgovor s Margot, začuo je gromki huk gomile izvana i reski zvuk truba. "Stiže Shaddam s kraljevskom svitom", reče Margot zabacivši mednoplavu kosu. "Bit će bolje da potražimo svoja mjesta." Fenring je znao da kočija krunskog princa upravo ulazi na četverokutni trg kojeg su obrubljivali kazalište i tri zgrade carske vlade. Pokušao je sakriti razočaranje. "Ali ti ćeš biti u dijelu predviđenom za red Bene Gesserit, draga moja." Promatrao ju je svjetlucavim, tamnim očima dok je umakao komadić kaitainskog fazana u posudu sa sosom od šljiva. "Bi li željela da odjenem jedan od vaših kostima i da se pretvaram da sam član Sestrinstva?" Progutao je zalogajčić, uživajući u njegovom ukusu. "Učinio bih i to, samo da budem pokraj tebe, hm- m-m-mr." Vragolasto ga je lupnula po prsima. "Nisi onakav kakvim se prikazuješ, sigurna sam u to, Hasimire Fenring." Njegove krupne oči se suziše. "Što bi to trebalo značiti?" "To bi trebalo značiti... da imamo mnogo toga zajedničkog, ti i ja." Priljubila je jednu meku dojku uz njegovu ruku. "Možda bi za nas dvoje bilo mudro da učinimo i formalnim ovaj savez koji, kako izgleda, upravo sklapamo." Fenring se osvrnu uokolo ne bi li vidio prisluškuje li ih tko. Nije volio radoznale uši. Nagnuvši joj se sasvim blizu, on jednoličnim glasom izjavi. "Nisam se uopće namjeravao ženiti. Ja sam genetski eunuh i ne mogu imati djecu." "Onda će se možda od nas tražiti da podnesemo izvjesne žrtve, svako na svoj način. To ne bi trebalo biti ništa osobno." Ona podigne zlatne obrve. "Osim toga, pretpostavljam da na neki svoj način znaš zadovoljiti ženu? A ja sam prošla jaku... obuku." Okrutni osmijeh prođe mu licem. "Ah-um-m-m-m. Stvarno? Draga moja Margot, ovo zvuči kao da mi iznosiš nekakav poslovni prijedlog." "A ti si, Hasimire, izgleda, čovjek koji više cijeni praktičnost od romantike. Mislim da smo odličan par", primijeti ona. "Oboje smo vješti u
prepoznavanju skrovitih planova, labirintskih načina na koje su prividno nepovezane stvari ipak povezane." "A ishodi su im često smrtonosni, zar ne?" Pružila je ruku u kojoj je držala salvetu da mu obriše sos od šljiva s kuta usana. "Mmm, potreban ti je netko tko će se brinuti za tebe." Proučavao ju je: držala je visoko bradu poput kakve šiparice, imala je besprijekoran i postojan tempo govora... koji je bio u potpunoj suprotnosti s njegovim povremenim zamuckivanjem i oklijevanjem. Njezine sivo-zelene oči uzvraćale su mu pogled potpuno otvoreno. Međutim, mogao je naslutiti sijevanje tajni iza tih divnih zjenica... toliko puno tajni. I mogao bi provesti godine i godine u njihovom otkrivanju. Fenring se podsjeti koliko su te vještice lukave; one nisu ništa poduzimale na svoju ruku. Ništa nije bilo onako kako se činilo da je. "Ti i tvoje Sestrinstvo imate na umu neki viši cilj, draga moja Margot. Znam ponešto o tajnama reda Bene Gesserit. Vi ste grupni organizam." "Obavijestila sam taj organizam o onome što želim učiniti." "Obavijestila ga ili zatražila dopuštenje od njega? Ili su te možda one poslale u lov na mene?" Gospa Kuće Venet prođe pokraj njih, vodeđi na uzici počešljane psiće. Njezina pozlaćena haljina bila je tako široka da su joj se ostali gosti morali sklanjati s puta. Ova plemkinja cijelo je vrijeme, hodajući, držala prazni pogled usmjeren ravno pred sebe, kao da je bila usredotočena na to da održi ravnotežu. Margot je promatrala ovaj prizor izvjesno vrijeme, a onda se okrenula prema Fenringu. "Postoje očigledne prednosti za sve nas, a Vrhovna Majka Harishka već mi je dala svoj blagoslov. Ti bi stekao vrijednu vezu sa Sestrinstvom, premda to nužno ne znači da bih ti ja otkrila sve naše tajne." Veselo ga je gurnula laktom, a on umalo nije prosuo hranu iz tanjura. "Mm-m-m-m", reče on, promatrajući savršenstvo njenog stasa, "a ja sam ključ za Shaddamovu moć. Nikome ne vjeruje više nego meni." Margot u tobožnjem čuđenju podigne obrve. "Oh? I zbog toga te je poslao na Arrakis? Jer si mu toliko blizak? Rečeno mi je da nisi zadovoljan novom dužnošću." "Kako si saznala za to?" Fenring se namršti, osjetivši onaj neugodan osjećaj da gubi ravnotežu. "I sam sam tek prije dva dana saznao za naimenovanje." Ova lukava vještica imala je još nešto za reći, i on je čekao. "Hasimire Fenringe, moraš naučiti svaku okolnost preokrenuti u svoju korist. Arrakis je ključ za melange, a začin otvara Svemir. Naš novi Car možda misli da te je uklonio, ali zapravo ti je povjerio nešto od životnog značaja. Razmisli o tome - carski promatrač na Arrakisu." "Da, to se nimalo neće svidjeti barunu Harkonnenu. Slutim da cijelo vrijeme skriva neke sitnice."
Podarila mu je bogat, srdaèan osmijeh. "Nitko ne može od tebe sakriti takve stvari, dragi moj. Kao ni od mene." Uzvratio joj je osmijeh. "Onda možemo prekratiti uboge dane otkrivajući njegove tajne." Ona prijeđe dugačkim, tankim prstima duž njegovog rukava. "Nema goreg mjesta za život od Arrakisa, ali... možda ćeš uživati tamo malo više u mom društvu?" Postao je oprezan, jer mu je to bilo u prirodi. Iako su mnogobrojne uzvanice bile odjevene u ekstravagantne kostime i egzotično perje, Margot je bila najljepša žena u cijeloj dvorani. "Mogao bih. Ali zašto bi ti željela poći tamo? Svi kažu da je to užasno mjesto." "Moje Sestre ga opisuju kao planet pradavnih tajni i vrijeme koje provedem tamo u mnogome će osnažiti moj položaj u redu Bene Gesserit. To bi mogao biti važan korak u mojoj obuci za Časnu Majku. Upotrijebi maštu: pješčani crvi, Slobodnjaci, začin. Bilo bi zanimljivo kada bismo ti i ja razriješili zajedno te tajne. Potiče me tvoje prisustvo, Hasimire." "Razmislit ću o... tvom prijedlogu." Ova ga je žena privlačila kako fizički tako i emotivno... Bila je to uznemirujuća kombinacija. Kada bi u prošlosti iskusio tako osjećaje, bio je primoran ukloniti onu koja ih izaziva, riješiti je se na bilo koji način. Ova Sestra Margot Rashino-Zea bila je, međutim, drukčija — ili se barem činilo da je takva. Vrijeme će pokazati. Čuo je priče o programima uzgoja reda Bene Gesserit, ali imajući u vidu njegov urođeni nedostatak, Sestrinstvo svakako nije željelo njegovu genetsku lozu; vjerojatno je postojalo nešto drugo. Očigledno da su Margotine pobude nadilazile njene osjećaje - ako je uopće gajila bilo kakve osjećaje prema njemu. Ova žena je zacijelo u njemu vidjela razne mogućnosti, kako za sebe tako i za red svojih Sestara. Ipak, Margot mu je nešto i ponudila - novi put do moći za koju nikada nije ni sanjao da postoji. Sve do sada, sve svoje nade polagao je u Shaddama, svog slučajnog sudruga iz djetinjstva. Ali njegov poseban status postao je ugrožen od kada se krunski princ nedavno počeo čudno ponašati. Shaddam je prekoračio svoje sposobnosti, pokušavši sam donositi odluke i misliti svojom glavom. Bilo je to opasno i budalasto, premda on to još, izgleda, nije shvaćao. Imajući u vidu okolnosti, Fenringu su bile potrebne veze na moćnim mjestima. Kao što je red Bene Gesserit. Nakon dolaska carske kočije, gosti su nagrnuli u Veliko Kazalište. Fenring spusti tanjur na stolić, a Margot ga uhvati pod ruku, rekavši mu: "Znači, sjedit ćeš sa mnom?" "Da", odgovori on namignuvši, "a možda i malo više od toga."
Ljupko mu se nasmiješila, a on pomisli kako će biti teško ubiti ovu ženu. Ako ikada dođe do toga. Svaka Velika Kuća dobila je po dvanaest karata za dvostruki događaj u Velikom Kazalištu, dok je ostatak carstva gledao prijenos preko planetnih releja. Svi će pričati o pojedinostima veličanstvene svetkovine barem sljedećih deset godina — što je i bila Shaddamova namjera. Kao predstavnik svoje obnovljene Kuće, vojvoda Leto Atreid sjedio je sa svitom na sjedalima od crnog plaza u drugom redu glavne razine. Carev 'voljeni rođak' uživio se u tu ulogu od završetka landsraadskog suđenja, ali Leto nije vjerovao da će ovo tobožnje prijateljstvo preživjeti njegov povratak na Caladan - osim, naravno, ako Shaddam ne odluči naplatiti uslugu. Pazi što tipuješ, govorio je stari vojvoda, jer možda postoji skriveni dodatak na cijenu. Thufir Hawat sjedio je s Letove desne strane, a ponosan i srdačan Rhombur s lijeve. S druge Rhomburove strane sjedila je njegova sestra Kailea koja se pridružila poslanstvu nakon što je Leto bio oslobođen. Pohitala je na Kaitain vidjeti krunidbu i zauzeti mjesto pokraj svog brata. Njezine smaragdne oči zaslijepio bi svaki novi prizor. Ni trenutak nije prošao da Kailea ne uzdahne ili ne uzvikne u oduševljenju, ugledavši neko novo čudo. Letu se srce razgalilo kada je vidio koliku joj radost sve to pričinjava. Ovo je bilo prvi put poslije njihovog bijega s Ixa da je vidi zaista raspoloženu. Dok je Rhombur nosio grimiz i bakar, boje Kuće Vernius, Kailea je odlučila ogrnuti svoja mliječna ramena atreidskim ogrtačem s grbom crvenog sokola, poput Letovog. Uhvativši ga za ruku i dopustivši mu da je otprati do njihovih mjesta, Kailea mu je rekla uz blagi osmijeh: "Odabrala sam ove boje iz poštovanja prema domaćinu koji nam je pružio utočište, kao i da bih obilježila povratak bogatstva Kuće Atreida." Poljubila ga je u obraz. Kako je smrtna kazna izrečena članovima Kuće Vernius i dalje stajala poput gustog oblaka na obzoru, brat i sestra prisustvovali su ovoj svetkovini uz znatan osobni rizik. U sadašnjoj atmosferi slavlja, međutim, Thufir Hawat je pretpostavljao da su vjerojatno sigurni, ako na neki način ne zloupotrijebe gostoprimstvo. Kada je Leto to čuo, nasmijao se. "Thufire, jamče li Mentati ikada išta?" Hawatu to nije bilo zabavno. Iako su krunidba i carsko vjenčanje bili događaji koje su se mogli smatrati sigurnim, imajući u vidu ogromnu pažnju javnosti, Leto je ipak sumnjao da će se Dominic Vernius pojaviti. Čak i sada, poslije smrti osvetoljubivog Elrooda, Rhomburov otac nije izišao iz skrovišta, nije im poslao nikakvu poruku. U stražnjem dijelu duboke kazališne sale, kako na parketu tako i na galerijama, sjedili su predstavnici Malih Kuća i razne frakcije u CHOAM-u, Svemirski Ceh, Mentati, Suk liječnici i ostale institucije od nekog značaja s milijun svjetova. Kuća Harkonnen imala je vlastitu izdvojenu ložu na
balkonu; barun, koji je došao bez bratića Rabbana, odbijao je čak i pogledati u smjeru atreidskih mjesta. "Boje, zvuci, mirisi — vrti mi se u glavi od njih", reče Kailea, duboko udahnuvši i priljubivši se još više uz Leta. "Nikada nisam vidjela ništa slično — ni na Ixu, ni na Caladanu." Leto reče: "Nitko u cijelom carstvu nije vidio ništa slično skoro sto četrdeset godina." U prvoni redu, točno ispred Atreida, sjedio je izvjestan broj predstavnica reda Bene Gesserit u istovjetnim crnim odorama, uključujući tu i smežuranu Vrhovnu Majku Harishku. S druge strane prolaza od ovih tihih i zagonetnih žena stajali su Sardaukari pod punim naoružanjem u svečanim odorama. Poslanstvo reda Bene Gesserit pozdravilo je Časnu Majku Anirul, svježeg lica, buduću Caricu, dok je prolazila pokraj Sestara u pratnji velike počasne straže i napadno odjevenih dvorskih dama. Rhombur je pogledom potražio predivnu plavušu koja mu je dala tajanstvenu kocku s porukom i uočio je kako sjedi s Hasimirom Fenringom umjesto s ostalim Sestrama. Atmosfera iščekivanja ispuni to raskošno zdanje visokog stropa. Konačno u Velikom Kazalištu zavlada muk, i svi s poštovanjem ustadoše, držeći šešire i kape. Krunski princ Shaddam, odjeven u svečanu odoru zapovjednika Sardaukara sa srebrnim epoletama i grbom zlatnog lava Kuće Corrino, dolazio je prolazom, stupajući sagom od baršuna i damasta. Njegova crvenkasta kosa bila je namazana kremom, presijavajući se. Za njim su išli dvorjani, svi odjeveni u grimiz i zlato. Na začelju je išao visoki svećenik Dura, odjeven u zeleno, koji je prema tradiciji krunio sve Careve od pada inteligentnih strojeva. I uz nestalnu sreću njegove pradavne religije, visoki svećenik ponosno je posipao željezno-crvenom svetom prašinom Dura publiku lijevo i desno oko sebe. Vidjevši Shaddama kako dostojanstveno korača i kako je elegantan u odori, Leto se sjeti njegovog sličnog nastupa od prije svega nekoliko dana, kada je svjedočio u njegovu korist. Na izvjestan način, činilo mu se da je njegov kraljevski rođak tada djelovao još dostojanstvenije, odjeven u prelijepu svilu i iskićen carskim nakitom. Sada je više nalikovao na vojnika glavnog zapovjednika svih carskih snaga. "Očigledan politički potez", primijeti Hawat, nagnuvši se kako bi mu to prošaptao u uho. "Primjećuješ li? Shaddam stavlja do znanja Sardaukarima da se njihov novi Car smatra članom njihove organizacije, da su oni bitni za njegovu vladavinu." Leto kimne glavom, savršeno shvativši. Kao i njegov otac prije njega, mladi vojvoda bio je vrlo prisan sa svojim ljudima, jeo je s njima i pridružio bi im se u obavljanju svakodnevnih dužnosti kako bi im pokazao da nikada od svojih vojnika neće tražiti da učine nešto što on sam ne bi poduzeo. "Meni to sliči na puku paradu", primijeti Rhombur.
"Kada vladaš nepreglednim Carstvom, uvijek ima mjesta i za parade", reče Kailea. Leto se s bolom sjeti naklonosti starog vojvode prema borbi s bikovima i drugim spektaklima. Shaddam je uživao u sjaju, kupao se u slavi. Naklonio se dok je prolazio pokraj buduće supruge i poslanica reda Bene Gesserit. Prvo će uslijediti njegova krunidba. Na određenom mjestu na bini, Shaddam se zaustavio i okrenuo prema visokom svećeniku Dura, koji je sada držao svjetlucavu carsku krunu na pozlaćenom jastuku. Iza krunskog princa otvorila se široka zavjesa, otkrivši kraljevsko postolje koje je bilo ovamo prenijeto. Masivni carski tron, sada prazan, bio je isklesan od jednog jedinog komada plavozelenog kvarca - najvećeg takvog dragulja ikada pronađenog, koji je datirao još iz dana Cara Hassika III. Skriveni projektori slali su svjetlost fino podešenih lasera u dubine tog kristalnog bloka, prelamajući je u čudesne duge. Publika je zadržala dah ugledavši prozirnu ljepotu prijestolja. Zaista, ima mjesta za svetkovine u poslovima Carstva, pomisli Leto. One sjedinjuju, tako da se ljudi osjećaju kao da pripadaju nečem značajnom. Ovakve svetkovine učvršćuju dojam da čovječanstvo, a ne kaos, vlada svemirom. Čak i samoživi Car kao što je Shaddam može učiniti nešto dobro, osjećao je Leto... živo se nadajući da je u pravu. Krunski princ svečano se popeo stubama kraljevske kocke i sjeo na prijestolje, gledajući ravno pred sebe. Držeći se protokola koji se vremenom ustalio, visoki svećenik priđe mu s leđa i podigne visoko u zrak krunu optočenu draguljima. "Zaklinješ li se ti, krunski prinče Shaddame Raphaele Corrino IV, na vjernost Svetom Carstvu?" Svećenikov glas odzvanjao je Kazalištem, prenošen visoko kvalitetnom mrežom zvučnika tako da su svi prisutni čuli potpuno prirodne, neiskrivljene zvuke. Iste te riječi također su prenošene širom planeta Kaitain, a pronijet će se i cijelim Carstvom. "Zaklinjem se", reče Shaddam, a glas mu je odzvanjao. Visoki svećenik spusti carsko znamenje na glavu čovjeka koji je sjedio pred njim, a okupljenim dostojanstvenicima reče: "Dajem vam novog Padišaha Cara Shaddama IV Neka njegova vladavina sja koliko i zvijezde!" "Neka njegova vladavina sja koliko i zvijezde!" gromoglasno ponovi publika. Kada je Shaddam ustao s prijestolja sa svjetlucavom krunom na glavi, učinio je to kao Car Poznatog Svemira. Tisuće u toj odaji zapljeskaše i zaklicaše. On prijeđe pogledom preko publike koja je bila mikrokozmos svega čime je vladao, zaustavivši konačno oči na Anirul, koja je u međuvremenu prišla podnožju kocke u pratnji počasne straže i dvorskih dama. Car pruži ruku, pozvavši je.
Harishka, Vrhovna Majka reda Bene Gesrita, povede Anirul do Shaddama. Veličanstvene žene kretale su se besprijekorno klizeći na način svojstven Sestrinstvu, kao da je Shaddam magnet koji ih privlači. Prastara Harishka vratila se potom na svoje mjesto među ostale pripadnice reda Bene Gesserit. Svećenik je izgovarao prikladne riječi, dok je novi Car stavljao dva dijamantna prstena na Anirulin prst, poslije čega je uslijedio veličanstven crveni prsten od su-kamena, koji je pripadao njegovoj baki po ocu. Kada su proglašeni za Cara i Gospu, visoki svećenik Dura predstavio ih je okupljenima. Hasimir Fenring, koji je sjedio u publici, nagne se i došapne Margot: "Da istupimo naprijed i raspitamo se može li visoki svećenik i nas na brzinu vjenčati?" Ona se zahihoće i veselo ga lupi laktom. 80. Te večeri, hedonizam u glavnom gradu podigao je do neslućenih visina razinu adrenalina, izazvao lučenje feromona i obilovao glazbom. Kraljevski par prisustvovao je raskošnoj večeri poslije koje je uslijedio veliki bal, a potom veličanstvena kulinarska orgija u usporedbi s kojom je prethodni objed sličio na puko predjelo. Kada su mladenci krenuli u Carski dvorac, bili su zasuti ružama od mer-svile, a plemići su jurnuli za njima. Konačno su se Car Shaddam IV i Gospa Anirul našli u bračnoj ložnici. Ispred njihove sobe pijani plemići i gospe zvonili su kristalnim zvoncima i upućivali sjajne kugle put prozora pradavni običaji koji je trebao blagosloviti plodnošću njihovu vezu. Proslava se nastavila na način koji se u biti nije mijenjao već tisućljećima, potičući još od prije Butlerianskog Džihada, iz razdoblja samog osvita Carstva. Više od tisuću skupocjenih poklona bilo je poredano po travnjaku dvorca. Te ponude pokupit će carske sluge i podijeliti ih kasnije narodu, što će biti povod da se na Kaitainu slavi još cijeli jedan tjedan. A kada se sve proslave najzad završe, Shaddam će se moći posvetiti upravljanju Carstvom od milijun svjetova. Na kraju, legendarni događaj nazvan Letov gambit postao je osnova ogromne popularnosti mladog vojvode Atreida. On se uspješno istaknuo kao sjajni svjetionik časti u galaktičkom moru tame. Za mnoge članove Landsraada, Letovo poštenje i prostodušnost postali su simbol časti koji je posramio mnoge Velike i Male Kuće, nagnavši ih da promjene ponašanje jedne prema drugima... Barem nakratko, dok poznati stari oblici ponašanja nisu opet izronili. Korijeni Kuće Atreida: Sjeme budućnosti u Galaktičkom Carstvu, Bronso s Ixa.
BIJESAN što mu se zavjera izjalovila, barun Harkonnen je divljao po hodnicima svoje obiteljske tvrđave na Giedi Jedan. Vrištećim glasom zahtijevao je da mu osobno osoblje pronađe kepeca kojeg će mučiti; bilo mu je potrebno neko stvorenje koje će mu biti podređeno, nešto što će moći zgaziti. Kada se Yh'imm, jedan od barunovih nadzornika za zabavu, požalio da nije baš sportski od njega da kažnjava čovjeka samo zbog njegove veličine, barun je naredio da Yh'immu amputiraju noge u visini koljena. Na taj naèin će skraćeni nadzornik za zabavu odlično odgovarati prokrustovskim mjerilima. Dok su čovjeka koji je zapomagao i preklinjao odvlačili do harkonnenskih kirurga, barun je pozvao bratića Glossu Rabbana i Mentata Pitera de Vriesa da dođu kod njega radi vrlo važnog razgovora koji se trebao održati u barunovoj radnoj sobi. Čekajući ih za radnim stolom po kome su bili rasprostrti papiri i izvještaji na ridulijanskom kristalu, barun je grmio dubokim basom: "Prokleti bili Atreidi, od tog vojvode žutokljunca pa do svih njegovih predaka! Zašto nisu svi izginuli u Bitci za Corrin." Barun se okrenuo kada je de Vries ušao u radnu sobu i zamalo nije izgubio ravnotežu zbog loše kontrole mišića. Uhvatio se čvrsto za rub stola kako bi se zadržao. "Kako je samo Letu uspjelo preživjeti to suđenje? Nije imao nijedan dokaz, obrana mu nije bila nikakva." Prigušene sjajne kugle lebdjele su iznad njihovih glava u sobi. "On i dalje nema pojma što se, zapravo, dogodilo." Barunovo urlanje odzvanjalo je u zatvorenom prostoru i kroz otvorena vrata stizalo do holova obloženih uglačanim kamenom i mesinganim ukrasima. Rabban pohita hodnikom. "I neka je proklet Shaddam što se u ovo umiješao! To što je Car, ne daje mu pravo da se opredjeljuje! Što on time dobiva?" I Rabban i de Vries zastadoše pred željeznim lukom ulaza u radnu sobu, ne žureći se da kroče u vrtlog barunovog bijesa. Mentat je zatvorio oči i protrljao debele obrve, pokušavajući smisliti što reći ili učiniti. Rabban je otišao do obližnje niše i točio si veliku čašu kirana rakije. Srkao je poput kakve životinje pijući. Barun se odvoji od stola i počne koračati, praveći nekakve čudno istrzane pokrete zbog poteškoća u održavanju ravnoteže. Odjeća mu je bila napeta zbog postojanog dobivanja na težini. "To je trebalo izazvati neočekivani rat, a poslije krvoprolića zna se tko bi pokupio plijen. Ali prokleti Atreid spriječio je ostale da se poubijaju. Time što je zahtijevao rizično suđenje po konfiskaciji — neka su prokleti ti pradavni običaji! - i što je pokazao spremnost da se žrtvuje samo da bi zaštitio svoje prijatelje i posadu, Leto Atreid stekao je blagonaklonost cijelog Landsraada. Njegova popularnost i dalje raste." Piter de Vries pročisti grlo.
"Možda je, moj barune, bila pogreška nahuškati ih protiv Tleilaxa. Nikog nije briga za Tleilaxe. Bilo je teško izazvati opći osjećaj bijesa među Kućama. Uopće nismo planirali da bi ta stvar mogla stići do suda." "Nismo napravili nijednu pogrešku!" progunđa Rabban, istog časa ustavši u obranu strica. "Je l' ti život mio, Pitere?" De Vries nije odgovorio, niti je na bilo koji način pokazao da se boji. On je bio izuzetan borac, imao je u rukavu gomilu trikova i iskustvo koje je nesumnjivo moglo poraziti Rabbanovu snagu, u slučaju da dođe do fizičkog obračuna. Barun razočarano pogleda bratića. "Izgleda da ti nikada ne dokučiš ništa od onoga što je zakopano makar tik ispod površine." Rabban je sijevao očima na Mentata. "Vojvoda Leto samo je jedan mladi, nadobudni vladar iz jedne neugledne obitelji. Kuća Atreida ostvaruje prihod prodajom... pundi-riže!" Ispljunuo je posljednje riječi. "Činjenica je, Rabbane", glatko mu odgovori uvrnuti Mentat, glasom zmije, "da su mu ostali članovi Landsraadskog vijeća, izgleda, naklonjeni. Dive se onome što je taj vojvoda žutokljunac postigao. Napravili smo od njega junaka." Rabban je popio piće, natočio još jedno, nastavio srkati. "Zar je Landsraadsko vijeće postalo altruističko društvo?" frkne barun. "U to je još teže povjerovati nego da je Leto dobio ovaj spor." Iz kirurške ordinacije na kraju dugačkih, poluosvjetljenih holova dopirala je jeziva buka, krici užasa koji su odzvanjali hodnicima sve do barunove radne sobe. Prigušene sjajne kugle zatreperiše, ali zadržaše slabo osvjetljenje. Barun prodorno pogleda de Vriesa, a potom pokaže prema operacijskim dvoranama. "Možda će biti bolje da se pobrineš za ovo, Pitere. Želim da taj idiot od nadzornika za zabavu preživi operaciju... barem dok ga ja dovoljno ne iskoristim." "Da, moj barune", odgovori Mentat i pohita kroz holove do medicinskog odjeljka. Krici su postajali sve prodorniji i ženskastiji. Barun je mogao razabrati pištave zvuke rezanja i neumoljivog piljenja. On pomisli na svoju tek skraćenu igračku i na to što će sve učiniti Yh'immu čim anestezija prestane djelovati. Ili su možda liječnici uspjeli obaviti zadatak uopće ne upotrijebivši anestetike? Možda. Rabban pusti da mu se debeli kapci spuste preko očiju, u potpunom zadovoljstvu proisteklom već i iz uživanja u slušanju. Da je mogao birati, on bi radije progonio tog čovjeka u omiljenom rezervatu na Giedi Jedan. Međutim, barunu se to činilo kao preveliki trud - sve to jurcanje i penjanje po stijenama pokrivenim snijegom. Mogao je smisliti i bolji način da provede vrijeme. Osim toga, baruna su u posljednje vrijeme udovi i zglobovi sve više boljeli, mišići su mu oslabili i počeli podrhtavati, tijelo mu je gubilo gipkost...
Ubuduće će barun smišljati sportove za sebe. Kada Yh'immovi patrljci budu zašiveni, igrat će jednu igru u kojoj će bespomoćni nadzornik biti glavom i bradom vojvoda Atreid. To će biti baš zabavno. Barun je zastao, shvativši koliko je budalasto od njega što se toliko uznemirio zbog propadanja jednog jedinog plana. Već nebrojen broj naraštaja Harkonneni su postavljali zamke svojim omraženim smrtnim neprijateljima. Ali Atreidima je bilo teško doći glave, naročito kada su leđima okrenuti zidu. Sukob između njih vukao je korijene još iz Velike Pobune: izdaja, optužbe za kukavičluk. Od tog vremena, Harkonneni su uvijek mrzili Atreide. I obratno. I tako će zauvijek biti. "I dalje imamo Arrakis", primijeti barun. "I dalje kontroliramo proizvodnju melangea, iako nas pritišče palac CHOAM-a i ne ispušta iz vida Padišah Car." Iscerio se Rabbanu, koji mu je istom mjerom uzvratio, iz navike. Duboko u srcu prljave i mračne veličanstvenosti harkonnenske tvrđave, barun je stegnuo ruku i podigao je visoko u zrak. "Sve dok budemo kontrolirali Arrakis, kontrolirat ćemo vlastito bogatstvo." Potapšao je bratića po mesnatom ramenu. "Cijedit ćemo začin iz pijeska Arrakisa sve dok od njega ne ostane samo prazna ljuštura!" 81. Svemir sadrži još nedirnute te stoga i nepojmljive izvore energije. Nalaze vam se pred očima, ali ih ne možete vidjeti. Oni su u vašem umu pa opet ih ne možete zamisliti. Ali ja mogu! Tio HOLTZMAN, Sabrana predavanja. NA ČVORIŠTU, svijetu Svemirskog Ceha, onaj koji je nekada bio D'murr Pilru izveden je pred sud Navigatora. Nisu mu rekli razlog, tako da, i uz svu svoju intuiciju i sposobnosti pojmovnog shvaćanja svemira, nije mogao otkriti što žele od njega. Nijedan drugi pripravnik nije se pridružio D'murru, nijedan od novih pilota koji su zajedno s njim savladavali nabiranje svemira. Na velikom otvorenom prostoru za parade prekrivenom zakržljalom crnom travom, zapečaćeni spremnici visokog suda, ispunjeni začinom, bili su poredani u polukrug na žljebnim kamenima, na kojima su se još mogli vidjeti tragovi tisuća prethodnih skupština. D'murrov manji spremnik stajao je pred svima njima, usamljen u žarištu polukruga. Bio je još novak u statusu Navigatora, tek pilot niskog ranga, tako da je zadržao dosta od svog ljudskog obličja u zatvorenom spremniku. Članovi suda — svi odreda Kormilari, svaki u svom spremniku pokazivali su samo napuhane glave i čudovišno izmijenjene oči koje su gledale kroz cimetno-narančasti mrak. Jednog dana i ja ću biti poput njih, pomisli D'murr. Nekada bi na ovakvu budućnost užasnuto ustuknuo; sada je to prihvaćao kao neizbježnost. Razmišljao je o svim onim otkrićima do kojih će doći na tom putu.
Cehovski sud obratio mu se sažetim matematičkim jezikom višeg reda. Misli i riječi prenosile su se kroz tvar samog prostora — što je bilo znatno djelotvornije od bilo kojega ljudskog razgovora. Grodin, glavni instruktor, imao je ulogu glasnogovornika. "Promatran si", izjavi Grodin. Prema davno ustanovljenom postupku, instruktori Ceha postavljali su holosnimače u prostorije za navigaciju na svim astrobrodovima i u svaki spremnik pripravnika i pilota-stažista. Povremeno bi tijekom krivudavih putovanja između zvijezda, snimci ovih uređaja dopremani s putničkih i teretnih brodova na Čvorište. "Svi dokazi su potanko ispitani. To je rutinski postupak." D'murr je znao da službenici Cehovske Banke i njihovi ekonomski partneri u CHOAM-u moraju biti sigurni da se ne krše važna navigacijska pravila i mjere sigurnosti. To se nije dovodilo u pitanje. "Ceh su zbunile usmjerene i neovlaštene emisije upućene u tvoju komoru za navigaciju." Komunikacijski uređaj njegovog brata! D'murr se okrenuo u spremniku, slobodno lebdeći, sagledavajući sve vrtoglave mogućnosti, kazne i odmazde s kojima bi se mogao suočiti. Moglo mu se dogoditi da postane jedan od onih ubogih propalih Navigatora, zakržljao i neljudski - platio bi cijenu svojim fizičkim izgledom, bez ikakve naknade. Ali D'murr je znao da posjeduje veliku sposobnost! Možda će Kormilari oprostiti... "Znatiželjni smo", reče Grodin. D'murr im je sve ispričao, objasnio sve što je znao, dao im sve pojedinosti. Pokušavši se sjetiti što mu je C'tair govorio, izvijestio ih je o uvjetima na osvojenom Ixu i o odluci Tleilaxa da se vrate na izradu primitivnijih modela astrobroda. Ta odluka o astrobrodovima ih je uznemirila, ali sud je znatno više zanimalo kako radi sam 'Rogov odašiljač'. "Nikada nismo imali trenutnu emisiju kroz nabirani svemir", reče Grodin. "Stoljećima su sve poruke prenosili kuriri, u fizičkom obliku, na fizičkom brodu koji se kretao kroz nabirani svemir mnogo brže od bilo koje poznate metode emitiranja kroz prostor. Možemo li iskoristiti ovu novinu?" D'murr je u trenu shvatio koliki je vojni i ekonomski potencijal jednog takvog uređaja, ako bi se pokazalo da je ostvariv. Iako nije znao sve tehničke pojedinosti, njegov brat je napravio jedinstven sustav za koji je Svemirski Ceh bio i te kako zainteresiran. Željeli su ga za sebe. Jedan stariji član suda predložio je da se na oba kraja upotrijebe mentalno poboljšani Navigatori, umjesto običnog ljudskog bića kao što je C'tair Pilru. Drugi se raspitivao je li ta veza više mentalna nego tehnološka, nije li u pitanju pojačana povezanost zbog njihove nekadašnje bliskosti, sličnosti ustrojstava njihovih mozgova. Možda je Ceh među mnogobrojnim Pilotima, Navigatorima i Kormilarima mogao pronaći i druge sa sličnim mentalnim vezama... premda je to bilo malo vjerojatno.
Pa ipak, bez obzira na troškove i poteškoće, ova metoda komunikacije možda je bila nešto što bi se moglo testirati, a potom ponuditi Caru za veliku cijenu. "Možeš zadržati svoj status Pilota", reče Grodin, oslobodivši ga daljeg ispitivanja. Nekoliko tjedana nakon trijumfalnog povratka s Kaitaina, vojvoda Leto Atreid i Rhombur Vernius očekivali su odgovor novog Cara na njihov zahtjev da ih primi u carsko primanje. Leto je bio pripravan da se ukrca u raketoplan i otputuje do carskog dvorca istog trenutka kada stigne kurir s potvrđenim terminom u carskom kalendaru. Zakleo se da neće spominjati svoju poruku i da neće inzistirati na vezi između Kuće Corrino i Tleilaxa... ali Shaddam IV vjerojatno je bio znatiželjan. Međutim, ako prođe još jedan tjedan bez odgovora, Leto će otići na Kaitain i bez zakazanog sastanka. Želio je da sada, dok mu je popularnost još bila u usponu, porazgovara o amnestiji Kuće Vernius i o nadoknadi koju bi trebali dobiti. Vjerovao je da je to najbolja prilika da se neugodna situacija prikladno privede kraju, ali kako su dani prolazili, a odgovor od Cara nije stizao, imao je sve više dojam da mu ta prilika polako izmiče. Čak je i optimist Rhombur postao razdražljiv i bio razočaran, dok se Kailea sve više mirila s ograničenim mogućnostima koje će imati u životu. Car se konačno oglasio, poslavši standardni communique po kuriru koji im je donio cilindar s porukom. Budući da nije mogao odvojiti vrijeme za posjet svog rođaka, predložio je da upotrijebe novu, još nedovoljno isprobanu komunikacijsku metodu koji mu je ponudio Svemirski Ceh — uređaj za trenutni prijenos poruka nazvan ceh-veza. Ovo komuniciranje podrazumijevalo je mentalnu vezu dva cehovska Navigatora smještena u različitim zvjezdanim sustavima; astrobrod na stazi oko Caladana i još jedan iznad Kaitaina mogli su teorijski omogućiti izravan razgovor između vojvode Leta Atreida i Cara Shaddama IV "Barem ću imati prigodu reći ono što imam", reče Leto, premda još nije čuo za ovu vrstu veze. Shaddam je, izgleda, jedva čekao isprobati je u vlastite svrhe, a uz to, na ovaj način izbjeći će sastanak s vojvodom Letom Atreidom. Kaileine smaragdne oči zasijaše, tako da je čak zanemarila i odvratnu glavu bika koja je visjela u blagovaonici. Otišla je promijeniti haljinu i odjenuti ponosne boje Kuće Vernius, premda je bilo malo vjerojatno da će se ona uopće vidjeti tijekom emisije. Rhombur je stigao u zakazani sat, u pratnji Thufira Hawata. Leto je udaljio iz prostorije svu poslugu, stražare i ostalo osoblje domaćinstva. Astrobrod koji je dovezao kurira ostao je na geostacionarnoj stazi iznad Caladana; drugi jedan već se nalazio iznad Kaitaina. Posebno odabrani cehovski Kormilari na oba broda — koje je razdvajala velika udaljenost — primijenit će tajanstveni postupak koji će im omogućiti da rastegnu umove
kroz praznine i spoje misli, uspostavivši tako vezu. Ceh je provjerio na stotine Navigatora prije nego što je pronašao dvojicu koji su bili u stanju uspostaviti probnu izravnu vezu — premda još nije bilo jasno je li posrijedi telepatija, vidovitost izazvana melangeom ili neka druga metoda. Leto je duboko udahnuo, žaleći što nije imao više vremena za uvježbavanje onoga što će reći, premda je već predugo čekao. Nije se usuđivao zatražiti novo odlaganje... Iz veličanstvenog botaničkog vrta u carskom dvorcu, opasanog živicom, Shaddam je progovorio u mali mikrofon na bradi koji je njegove riječi prenio do zvučnika u navigacijskoj prostoriji na astrobrodu iznad njegovog planeta. "Čuješ li me, Leto Atreidu? Ovdje je sunčano jutro, i upravo sam se vratio iz jutarnje šetnje." Otpio je gutljaj iz pehara s gustim sokom. Kada su Careve riječi stigle do prostorije za navigaciju u brodu koji je kružio oko Kaitaina, Kormilar na drugom brodu iznad Caladana osjetio ih je u svom umu, kao odjek onoga što je njegov partner čuo. Privremeno prekinuvši vezu, Kormilar iznad Caladana ponovio je Careve riječi u svjetlucavu kuglu mikrofona koja je lebdjela u njegovoj komori ispunjenoj začinom. Stojeći u akustičnoj blagovaonici zamka Caladan, Leto je čuo iste riječi preko svog sustava zvučnika, izobličene i spore, bez nijansi osjećaja. Ali ipak su to nesumnjivo bile Careve riječi. "Uvijek sam najviše volio jutarnje sunce na Caladanu, rođače", odgovori Leto, upotrijebivši prisan način ophođenja, u nastojanju da razgovor otpočne u prijateljskom tonu. "Trebao bi jednom posjetiti naš skromni svijet." Dok je Leto ovo izgovarao, Navigator iznad Caladana opet je uspostavio ceh-vezu sa svojim sugovornikom, i Letove riječi začule su se u drugom brodu, poslije čega su bile poslane na Kaitain. "Ovaj novi način komunikacije je veličanstven", reče Shaddam, izbjegavši komentirati Letovu ponudu. Izgleda da je, međutim, uživao u mogućnostima ceh-veze, kao da je posrijedi neka nova igračka. "Znatno je brži od ljudskih glasnika, tako da će vjerojatno biti zabrinjavajuće skup. Ah, da, eto nam još jednog monopola kojeg će držati Ceh. Nadam se da neće mnogo naplaćivati za hitne poruke." Slušajući te riječi u blagovaonici, Leto se upitao je li ova poruka upućena njemu ili cehovskim prisluškivačima. Shaddam se zakašljao, što nije bilo ponovljeno u procesu prijenosa. "Toliko važnih stvari događa se na carskim planetima, a tako je malo vremena da se čovjek za njih pobrine. Nemam vremena za prijateljstva koja bih želio održati, kao što je ovo s tobom, rođače. O čemu si želio razgovarati sa mnom?" Leto oštro uvuče zrak, a njegove orlovske crte na uskom licu se smrknuše. "Uzvišeni Care Shaddame, preklinjemo vas da amnestirate Kuću Vernius i vratite im mjesto koje im pripada u Landsraadu. Ix ima ogroman
ekonomski značaj i ne smije ostati u rukama Tleilaxa. Oni su već uništili važne proizvodne pogone i ograničili proizvodnju koja je vrlo važna za sigurnost Carstva." Potom je dodao, tek nagovijestivši blef: "Obojica znamo što se tamo događa, čak i u ovom trenutku." Opet njegova veza s Tleilaxima, pomisli Leto. Da vidimo mogu li ga natjerati da povjeruje kako znam više nego sto stvarno znam. Stojeći pokraj njega u prostoriji, Rhombur ga umorno pogleda. "Ne mogu razgovarati o takvim stvarima preko posrednika", brzo reče Shaddam. Leto raširi oči zbog moguće pogreške koju je Shaddam upravo napravio. "Zar vi to nagovještavate da se Cehu ne može vjerovati, sire? Oni prevoze trupe za carstvo i Velike Kuće, tako da znaju ili slute kakvi su planovi za buduće bitke prije nego što ovi uopće bivaju skovani. Ceh-veza je sigurnija čak i od razgovora u četiri oka u carskoj odaji za primanja." "Ali nismo još razmotrili sve pogodnosti ove stvari", pobuni se Shaddam, očigledno izbjegavajući odgovor. Pratio je sve veću popularnost i utjecaj vojvode Leta Atreida. Je li ovaj uspon ima možda neke veze i sa Svemirskim Cehom? Osvrnuo se po praznom vrtu, žaleći što Fenring nije s njim, ali mala lasica pripremala se za odlazak na Arrakis. Možda sam ipak pogriješio što sam spasio Leta. Nastavivši uvjerljivim tonom, bez okolišanja, Leto je sažeto izložio slučaj Ixijanaca, temeljeći svoju obranu na tvrdnji da Kuća Vernius nikada nije proizvodila zabranjenu tehnologiju. Usprkos danim obećanjima, Tleilaxi nisu podnijeli nikakve dokaze o tome Landsraadu, već su gotovo sve predstavili kao svršeni čin, u svojoj silnoj pohlepi i želji da se trajno domognu bogatstva Ixa. Oslanjajući se na razgovore s Rhomburom, Leto je izložio vrijednost posjeda i veličinu štete koju su Tleilaxi izazvali. "To mi zvuči malo pretjerano", primijeti Shaddam, prebrzo. "U izvještajima koje dobivenim od Bene Tleilaxa stoji znatno manja brojka." On je osobno bio tamo, pomisli Leto, i krije to. "Svakako da će Tleilaxi pokušati umanjiti vrijednost, sire, ne bi li tako smanjili odštetu, ako ikada budu prisiljeni da je plate." Potom je izložio procjene o broju nastradalih Ixijanaca, spomenuvši pri tom i Elroodovu neopravdanu akciju koja je stajala glave gospu Shando. Na kraju je, uzbuđenim glasom, predočio očajnički položaj Earla Verniusa koji se i dalje krio na nekom nepoznatom, zabitom svijetu. Tijekom poduže stanke nastale kada je Leto završio, Shaddam uzdahne. Očajnički se pitao koliko ovaj drski vojvoda zapravo zna o uroti s Tleilaxima. Bilo je nagovještaja, aluzija... ali blefirati ? Kao novi Car, Shaddam je morao nešto vrlo brzo učiniti, kako bi zadržao pod nadzorom ovu situaciju — ali nipošto nije mogao dopustiti da se Kuća Vernius vrati u dom svojih predaka. Tleilaxaško istraživanje vezano za pronalaženje sintetičkog začina bilo je od ogromne važnosti i nije ga se moglo tako lako negdje premjestiti. Obitelj Vernius je, nažalost, ispala žrtva — Shaddam
nimalo nije mario za očev povrijeđeni ponos niti sitnu osvetu — ali u ovom trenutku nije mogao spasiti te ljude i sve vratiti u prvobitno stanje. Car konačno pročisti grlo i reče: "Najviše što možemo ponuditi je ograničena amnestija. Pošto su Rhombur i Kailea pod tvojom skrbi, vojvoda Leto, dodjeljujemo im našu punu zaštitu i oproštaj. Od ovog trena ukida se ucjena na njihove glave. Oslobođeni su optužbe da su bilo što loše učinili. Imate moje jamstvo u ovom pogledu." Vidjevši izraz nevjerice i radosti na licima dvoje izgnanih Ixijanaca, Leto reče: "Hvala, sire, ali što je s povratkom obiteljskog bogatstva?" "Nema reparacija!" odgovori Shaddam mnogo otresitijim glasom nego što je to član Ceha uspio prenijeti. "I ništa od vraćanja Kuće Vernius na Xuttuh, bivši Ix. Ah, da. Bene Tleilax zapravo mi je podnio podrobnu, konačnu dokumentaciju, i ja sam zadovoljan njenom vjerodostojnošću. Iz razloga carske sigurnosti ne mogu iznijeti pojedinosti. Dovoljno si već iskoristio moje strpljenje." Iznerviran, Leto odgovori: "Dokaz koji nije pažljivo ispitan nije nikakav dokaz, sire. Trebalo bi ga iznijeti pred sud." "Što je s mojim ocem i preživjelim članovima Kuće Vernius?" izgovori Rhombur u mikrofon koji je Leto koristio. "Može li i on biti pomilovan, ma gdje se nalazio? On nikome nije ništa nažao učinio." Shaddamov odgovor, upućen Letu, bio je brz i peckav, poput ugriza otrovnice. "Bio sam popustljiv prema tebi, rođače — ali upozoravam te da ne pretjeruješ. Da ti osobno nisam bio toliko naklonjen, nikada ne bih svjedočio u tvoju obranu, niti bih odobrio ovo današnje neprilično primanje — kao ni ustupke učinjene tvojim prijateljima. Amnestija za dvoje djece, i to je sve." Začuvši te oštre riječi, Leto se okrenuo, ali je ipak zadržao smirenost. Očigledno nije mogao više pritiskati Shaddama. "Predlažemo da prihvatite te uvjete dok smo raspoloženi jamčiti ih", reče Shaddam. "Dodatni dokazi mogu biti podnijeti u svakom času protiv Kuće Vernius, što bi me moglo natjerati da budem manje popustljiv prema njima." Udaljivši se od mikrofona, Leto se kratko posavjetovao s Rhomburom i Kaileom. Brat i sestra su nevoljko pristali. "Barem smo malo pobijedili, Leto", reče Kailea blagim glasom. "Ostat ćemo živi i biti slobodni — premda smo bez naslijeđa. Osim toga, živjeti ovdje s tobom i nije tako loše. Kao što Rhombur uvijek kaže, iz svega možemo izvući najbolje." Rhombur spusti ruku na sestrino rame. "Ako je ovo dovoljno dobro za Kaileu, bit će i za mene." "Onda smo sklopili dogovor", reče Shaddam, kada je doznao za njihov pristanak preko ceh-veze. "Bit će pripremljeni službeni papiri."
Potom njegove riječi postadoše oštre poput žileta. "I da nikada više nisam čuo nijednu riječ o tome." Car je naglo prekinuo vezu, a dvojica razdvojenih Navigatora obustaviše mentalni kontakt. Leto zagrli Rhombura i Kaileu, svjestan da su konačno oboje sigurni. 82. Samo budale ostavljaju svjedoke. HASIMIR FENRING. "NEDOSTAJAT ĆE MI KAITAIN", reče Fenring čudnim, smrknutim glasom. Trebao se već sljedećeg dana javiti na Arrakis kao Shaddamov carski promatrač. Prognan u pustinju! Ali Margot mu je rekla da i to ima svoje prednosti... a Fenring je bio dobar u iskorištavanju raznih mogućnosti. Je li moguće da je Car imao na umu nešto više od pukog kažnjavanja? Može li se ovo ipak pretvoriti u moćan položaj? Fenring je odrastao pokraj Shaddama. Obojica su bila više od dvadeset godina mlađa od Fafnira, bivšeg zakonitog nasljednika zlatnog lavljeg prijestolja. Kako je imao starijeg nasljednika i mnoštvo kćerki od raznih žena, Elrood nije mnogo očekivao od mlađeg sina, tako da je pristao na nenametljiv prijedlog Fenringove majke, pripadnice reda Bene Gesserit, da njezin sin pohađa satove zajedno sa Shaddamom. Tijekom godina Fenring se nametnuo kao 'izvršitelj', osoba voljna da obavlja razne zadatke za svog prijatelja Shaddama, bez obzira na to koliko oni bili neugodni — uključujući tu i ubojstvo Fafnira. Prijatelji su dijelili mnoge mračne tajne, previše njih da bi se sada razdvojili bez ozbiljnih posljedica... i obojica su to znala. Shaddam mi duguje, do vraga! Kada bude malo razmislio, novi Car će shvatiti da ne može dopustiti da mu Fenring bude neprijatelj, pa čak ni nezadovoljan carski podanik. Neće dugo proći, a Shaddam će ga pozvati da se vrati s Arrakisa. Trebalo je samo pričekati. Već će nekako naći načina da svaku situaciju okrene u svoju korist. Gospa Margot, kojom se oženio na jednostavnom vjenčanju prije tri dana, uzela je pod svoje podtajnike i raspoložive sluge. Izdajući zapovijedi svaki put kada bi otvorila usta, stvorila je pravi vrtlog od pakiranja i slanja stvari. Kako je bila Sestra reda Bene Gesserit, njezine potrebe bile su skromne i nije robovala ekstravagantnim ukusima. Ali shvaćala je značaj raskoši i pojavljivanja u javnosti te je zato sredila da se pošalje teretni brod pun stvari koje tvore udobnost doma, uključujući tu odjeću Kuće Corrino i namještaj, carski pribor za jelo, divne tapiserije i posteljinu. Te stvari povećat će ugled njezinog muža u Arrakeenu, gdje će se nastaniti, mnogo kilometara od harkonnenskog sjedišta moći u Kartagi.
Ovo pokazivanje neovisnosti i luksuza pokazat će harkonnenskim guvernerima i njihovim službenicima kolika je Shaddamova moć, kao i to da on sve vidi. Smiješeći se, Fenring je promatrao Margot kako obavlja poslove. Nalikovala mu je na splet živih boja i divne medno-plave kose, ohrabrujućih osmijeha, ali i oštrih riječi za svakoga tko bi bio prespor. Kakva divna žena! On i njegova nova mlada čuvali su tako veličanstvene tajne jedno od drugog, a proces uzajamnog otkrivanja pokazao se vrlo ugodan. Još prije sumraka krenut će na pustinjski planet kojeg domoroci zovu Dina. Kasnije toga dana, u trenucima odmora tijekom kojih ni Car ni njegov stari prijatelj neće izgovoriti riječi isprike koje je trebalo reći, Fenring je sjedio za konzolom štit-lopte, čekajući da Padišah Car Shaddam IV povuče sljedeći potez. Bili su sami u sobi za odmor sa zidovima od plaza na vrhu jednog od tornjeva dvorca. U daljini su zujale lepetave letjelice, leteći više od zmajeva za kojima su se vukle raznobojne vrpce i sjajni mjehuri. Fenring si je pjevušio u bradu, iako je znao da Shaddam to mrzi. Konačno, novi Car gurne žicu kroz treperavi štitnik prikladnom brzinom — ni prebrzo ni presporo. Dobro usmjerena žica stavila je u pogon unutrašnji disk koji je nagnao crnu loptu u središtu kugle da zalebdi. Pažljivo se usredotočivši, Shaddam povuče žicu, i lopta pade u posudu broj '9'. "Vježbao si, sire, hm-m-m-m?" upita Fenring. "Zar jedan Car nema pametnija posla? Ali morat ćeš biti još bolji da bi me pobijedio." Car se zagledao u žicu koju je upravo upotrijebio, kao da ga je izdala. "Želiš li da zamijenimo štapove, sire?" ponudi Fenring podrugljivo. "Nešto nije u redu s tim?" Shaddam tvrdoglavo odmahne glavom. "Držat ću se ovog, Hasimire — ovo će biti naša posljednja igra za izvjesno vrijeme." Duboko je udahnuo, raširivši nozdrve. "Rekoh ti da mogu sam izaći na kraj s problemima." Počeo je petljati. "Ali to ne znači da više ne cijenim tvoje savjete." "Prirodno, sire. Zbog toga si me poslao u prašnjavu jamu naseljenu pješćanim crvima i prljavim barbarima." Razoćarano se zagledao pokraj štit-lopte u Shaddama. "Mislim da je to velika pogreška, Velićanstvo. U prvim danima tvoje vladavine, bit že ti potreban dobar, objektivan savjet više nego ikada prije. Ne možeš sve sam, a kome možeš vjerovati više nego meni?" "Pa, prilićno dobro sam izišao na kraj s krizom nastalom oko Leta Atreida. Riješio sam stvar bez ićije pomoži." Odgodivši sljedeži potez štit-loptom, Fenring reče: "Slažem se da je ishod bio povoljan — ali još nismo otkrili što on to zna o nama i Tleilaxima." "Nisam želio pokazati kako me to previše brine."
"Um-m-ah-m-m. Možda si u pravu, ali ako si riješio problem, kaži mi onda ovo: ako nije Leto, tko je zapravo gađao tleilaxaške brodove? I kako?" "Razmatram alternative." Fenring sijevne krupnim očima. "Leto je sada nevjerojatno popularan, možda čak jednog dana postane prijetnja tvome prijestolju. Bez obzira na to je li on izazvao krizu ili ne, vojvoda Atreid pretvorio ju je u neporecivu pobjedu za sebe, a u čast svoje Kuće. Prebrodio je prividno nesavladivu prepreku i pri tom se ponio veličanstveno. Članovi Landsraada primjećuju takve stvari. "Ah, da, istina, istina... ali nema razloga za brigu." "Nisam baš siguran, sire. Nezadovoljstva među Kućama možda nije sasvim nestalo, kao što smo navedeni da pomislimo." "Na našoj strani je Bene Gesserit, zahvaljujući mojoj ženi." Fenring frkne. "Kojom si se oženio na moj prijedlog, sire - ali ne znači da je to točno, samo zato što vještice kažu da je. Što, međutim, ako taj savez nije dovoljan?" "Kako to misliš?" Shaddam se odvoji od konzole za igru i nestrpljivo dade Fenringu znak da je na njega red. "Razmisli malo o vojvodi Letu, o tome koliko je nepredvidiv. Možda uspostavlja tajne vojne saveze za napad na Kaitain. Njegova nevjerojatna popularnost prerasta u jak adut pri pogađanjima, a on je očigledno ambiciozan. Predvodnici Velikih Kuća sada jedva čekaju razgovarati s njim. Dok ti, s druge strane, ne uživaš toliku popularnost i podršku." "Imam svoje Sardaukare." Ali bore sumnje počeše se produbljivati na Carevom licu. "Motri na svoje legije kako bi bio siguran da ih netko nije potplatio. Ja neću biti ovdje, već na Arrakisu, a inače sam ja taj koji brine o takvim stvarima. Znam da si rekao kako možeš sa svime sam izaći na kraj, i ja ti vjerujem. Samo ti dajem svoj najbolji savjet - kao i uvijek, sire." "Cijenim to, Hasimire. Ali ne mogu povjerovati da je moj rođak Leto izazvao krizu u astrobrodu samo da bi ovo postigao. Bilo je prenespretno izvedeno, prerizično. Nije mogao znati da ću ja svjedočiti u njegovu korist." "Znao je da ćeš poduzeti nešto kada saznaš da ima tajnu informaciju." Shaddam odmahne glavom. "Ne. Postojala je velika vjerojatnosti da ne uspije. Umalo nije izgubio sve posjede svoje obitelji." Fenring uperi dugačak prst u cara. "Ali uzmi u obzir slavu koju je stekao, hm-m-m-m? Osim toga, samo pogledaj što mu se sve u međuvremenu dogodilo. Sumnjam da je planirao da sve ispadne ovako, ali Leto je sada junak. Njegov narod ga voli, svi plemići mu se dive - a Tleilaxi su ispali cmizdrave budale. Predlažem, sire — kada
već inzistiraš da ovo obaviš sam — da pažljivo motriš na ambicije Kuće Atreida." "Hvala na savjetu, Hasimire", reče Shaddam i vrati se proučavanju konzole za igru. "Oh, uzgred budi rečeno, jesam li spomenuo da sam te... unaprijedio?" Fenring nečujno frkne. "Ne bih baš zadaću na Arrakisu nazvao unapređenjem. 'Carski promatraè' ne zvuči baš naročito uzvišeno, zar ne?" Shaddam se nasmiješi i podigne bradu na vrlo carski način. Cijelo vrijeme je na ovo čekao. "Ah, da... a kako zvuči grof Fenring?" Fenring je bio zatečen. "Proglašavaš me ...grofom?" Shaddam kimne glavom. "Grof Hasimir Fenring, carski promatrač na Arrakisu. Bogatstvo tvoje obitelji se uvećava, prijatelju moj. Na kraju, pobrinut ćemo se da te uvedemo u Landsraad." "I postaviš za člana CHOAM-a?" Shaddam se nasmijao. "Sve u svoje vrijeme, Hasimire." "To znači da je Margot grofica, pretpostavljam?" Njegove krupne oči zasvjetlucaše kada Shaddam kimne glavom. Pokušao je zadržati zadovoljstvo u sebi, ali ga je Car jasno vidio na njegovom licu. "A sada ću ti reći zašto je ovo zaduženje tako važno, za tebe i za Carstvo. Sjećaš li se čovjeka po imenu Pardot Kynes — planetologa koga je moj otac poslao tamo prije nekoliko godina?" "Svakako." "E pa, on nam u posljednje vrijeme nije od velike pomoći. Nekoliko površnih izvještaja, nezavršenih i prividno cenzuriranih. Jedan od mojih uhoda čak je prijavio da je Kynes postao previše prisan sa Slobodnjacima, da je možda prešao crtu i postao jedan od njih. Postao domorodac." Fenring izvi obrve. "Jedan carski sluga spetljao se s tim gadnim, primitivnim nakotom?" "Nadam se da nije, ali volio bih da ti otkriješ istinu. U biti, proglašavam te za svog carskog namjesnika koji potajno nadgleda proizvodnju melangea na Arrakisu kao i napredovanje pokusa za proizvodnju sintetičkog začina na Xuttuhu. Putovat ćeš tamo-amo između tih planeta i carskog dvora. Slat ćeš jedino šifrirane poruke i to isključivo meni." Dok je polako shvaćao veličinu zadatka i ono što iz njega proizlazi, Fenring opet osjeti kako se u njemu raspaljuje žar koji mu sagorijeva nezadovoljstvo. Da, sada je uviđao mogućnosti. Jedva je čekao da kaže
Margot - s njenim benegesseritskim umom, ona će bez sumnje uvidjeti i dodatne prednosti. "To zvuči izazovno, sire. Izazov vrijedan mojih posebnih nadarenosti. Um-m-m-m, mogao bih, zapravo, i uživati u svemu tome." Vrativši se igri, Fenring zahvati unutrašnji disk koji se okretao i vodio lebdeću štit-loptu. Ona pade u posudu broj '8'. Nezadovoljno je odmahnuo glavom. Loše , izjavi Shaddam. Jednim vještim potezom spustio je svoju posljednju loptu u broj '10' i pobijedio. 83. Napredak i zarada zahtijevaju znatno ulaganje u ljudstvu, opremi i kapitalu. Međutim, ulaganje koje najčešće biva zanemareno, premda se može pokazati najisplativije, je ono u vremenu. DOMINIC VERNIUS, Tajno poslovanje Ixa. VIŠE NIJE imao što izgubiti. Baš ništa. Earl odmetnik i ratni junak, nekada poznat kao Dominic Vernius, bio je mrtav, izbrisan iz dokumenata i uklonjen iz okrilja Carstva. Ali sam čovjek živio je i dalje, različito prerušen. On je bio osoba koja se nikada neće predati. Dominic se nekada borio za slavu svoga Cara. U ratu je pobio na tisuće neprijatelja iz bojne letjelice i ručnim lastopovima; također je osjetio krv svojih žrtava kada je koristio razne noževe, pa čak i gole ruke. Borio se srčano, izgarao u poslovima i žestoko volio. A za ono u što je uložio cijeli život bio je plaćen oduzimanjem časti, protjerivanjem, smrću svoje žene i ukaljanom čašću svoje djece. Usprkos svemu tome, Dominic je preživio. Bio je to čovjek s ciljem pred sobom. Znao je kako se kupuje vrijeme. Iako je onaj lešinar Elrood bio mrtav, Dominic mu nije oprostio ni jednu jedinu sitnicu. Moć koju je uživalo samo carsko prijestolje dovela je do takve zloupotrebe i tolikog bola. Čak ni novi vladar Shaddam, izgleda, neće biti ništa bolji... Motrio je na Caladan iz daljine. Rhombur i Kailea su, izgleda, bili prilično sigurni; njihovo utočište bilo je pouzdano čak i bez karizmatskog prisustva starog vojvode. Žalio je zbog smrti svog prijatelja Paulusa Atreida, ali se nije usudio doći na pogreb, pa čak ni poslati šifriranu poruku mladom nasljedniku Letu. Bio je, doduše, u velikom iskušenju da ode na Kaitain tijekom suđenja po konfiskaciji. Rhombur je budalasto napustio Caladan i došao na carski sud da pruži podršku svom prijatelju, premda je time riskirao da ga uhvate i po hitnom postupku pogube. Da su stvari krenule loše, Dominic bi otišao tamo i žrtvovao sebe ne bi li otkupio život svog sina. Ali to nije bilo potrebno. Leto je oslobođen, amnestiran, oprošteno mu je, što je bilo nevjerojatno — a to se zatim dogodilo i Rhomburu i Kailei. Kako je do svega toga došlo?
Dominicove misli bile su u zbrci, a obrve su mu se mrštile na glatko obrijanoj glavi. Osobno je Shaddam spasio mladog Leta. Shaddam Corrino IV, sin prezira vrijednog Cara Elrooda koji je uništio Kuću Vernius prividno jer mu se tako prohtjelo — spriječio je suđenje. Dominic je slutio da su u igri bili ogroman mito i prisila, ali nije mogao ni zamisliti čime je jedan šesnaestogodišnji neiskusan vojvoda mogao ucijeniti Cara Poznatog svemira. Zaključio je, međutim, da nešto ipak mora riskirati. Iako se to protivilo zdravom razumu, zasljepljen tugom odjenuo se u pohabanu odjeću, obojio kožu u bakrenu boju i otputovao sam na Belu Tegeuse. Prije nego što poduzme bilo što drugo, morao je vidjeti mjesto gdje su mu suprugu pogubili Elroodovi Sardaukari. Koristeći zračna i kopnena vozila diskretno je pretražio planet, ne usuđujući se postavljati pitanja, premda su mnogi izvještaji nagovještavali gdje se odigrao pokolj. Konačno je pronašao neobilježeno mjesto na kome su iznikli usjevi uništeni, preorani, pa potom zasoljeni kako tu nikada više ništa ne bi moglo rasti. Mala kuća bila je spaljena do temelja, a zatim prekrivena sinkretom. Shandoinom grobu nije bilo ni traga, ali on je mogao osjetiti njezino prisustvo. Moja ljubav bila je ovdje. Pod sjajem dva zamućena sunca, Dominic klekne na uništenu zemlju i zaplaka; plakao je dok nije izgubio pojam o vremenu. Kada je ostao bez suza, srce mu je ispunila velika, teška praznina. Sada je konačno bio spreman za sljedeći korak. I tako je Dominic Vernius putovao od jednog do drugog zabitog svijeta Carstva, skupljajući odane ljude koji su pobjegli s Ixa — ljude koji će više voljeti stati uz njega, bez obzira na njegove ciljeve, nego da tiho prožive svoje živote na kakvom poljoprivrednom planetu. Okupio je časnike koji su se borili s njim tijekom Pobune na Ecazu, ljude kojima je višestruko dugovao svoj život. Dok je tragao za njima, znao je dovoditi sebe u veliku opasnost, ali Dominic je vjerovao svojim bivšim suborcima. I uz veliku nagradu raspisanu za njegovu glavu — koja nije bila povučena — nijedan od njih ne bi opteretio svoju savjest time što bi izdao bivšeg zapovjednika. Dominic se nadao da preopterećenom novom Padišahu Caru Shaddamu IV neće pasti na pamet da se upusti u provjeravanja izvjesnih kretanja i nestanak ljudi koji su se borili pod Verniusom u vrijeme kada je Shaddam bio samo dečkić, čak ne ni nasljednik prijestolja... u vrijeme kada je krunski princ Fafnir bio prvi nasljednik. Od tada je prošlo mnogo godina, dovoljno da većina tih veterana počne provoditi vrijeme pričajući priče o slavnim danima i uvjeravajući same sebe da su nekadašnji ratovi i prolijevanje krvi bili mnogo uzbudljiviji i mnogo slavniji nego što su stvarno bili. Približno jedna trećina odmah mu se pridružila, dok su ostali čekali daljnje upute... Kada je Shando pošla u progonstvo, uklonila je sve tragove za sobom i promijenila ime. Za kupovinu malog imanja na mračnom svijetu Bela Tegeuse koristila je anonimne
kredite. Njena jedina pogreška bila je u tome što je podcijenila upornost Carevih Sardaukara. Dominic neće ponoviti pogrešku svoje žene. Zbog onoga što je imao na umu, otići će tamo gdje ga nitko neće vidjeti... tamo odakle će moći uhoditi Landsraad i biti bolan trn u Carevoj zadnjici. To je bilo jedino oružje koje mu je preostalo. Spreman da otpočne svoj pravi posao, Dominic Vernius se prihvatio pilotiranja neregistrirane krijumčarske letjelice s posadom od desetak odanih ljudi. Njegovi suborci sakupili su sav raspoloživ novac i opremu, pridruživši mu se u pohodu slave i časti — a možda usput i osvete. Letjelicom se uputio do skrivenih atomika obitelji Vernius — nedopuštenog oružja kojeg su ipak u potaji držale sve Velike Kuće Landsraada. Iako strogo zabranjeni odredbama Velike Konvencije, ixijanski atomici već su naraštajima stajali sklonjeni na sigurnom, zakopani na mračnoj strani malog mjeseca koji je kružio oko petog planeta u sustavu Alkaurops. Tleilaxaški crvi na Ixu nisu ništa znali o tome. Dominicov krijumčarski brod ponio je odatle dovoljno pogubnog eksploziva da zbriše cijeli jedan svijet. "Osveta je u rukama Gospodnjim", tvrdila je Narančasta Katolička Biblija. Ali poslije svega kroz što je prošao, Dominic sebe nije smatrao baš naročito religioznim, niti je mario za pravne finese. On je sada bio odmetnik, izvan utjecaja — ili zaštite — pravnog sustava. Zamišljao je sebe kao najvećeg od svih krijumčara, kako se krije tamo gdje ga nitko neće naći, ali i tamo odakle će moći nanijeti ogromnu ekonomsku štetu svim Kućama koje su ga izdale i odbile priteći mu u pomoć. S tim atomicima, mogao je ostaviti trag u povijesti. Nevidljiv za zastarjelu mrežu meteoroloških satelita, o čijem se održavanju brinuo Ceh, Dominic je spustio brod i atomike na njemu u jedno nenaseljeno polarno područje na pustinjskom planetu Arrakis. Oštar, hladan vjetar ošinuo je njegove ljude u otrcanim odorama kada su stupili na opustošenu zemlju. Arrakis. Njihova nova baza. Proći će dosta vremena prije nego što itko opet čuje za Dominica Verniusa. Ali kada bude spreman... cijelo Carstvo dobro će ga upamtiti. 84. Jedan svijet počiva na četiri stupa: učenju mudrih, pravdi velikih, molitvama pravednika i junaštvu hrabrih. Ali sve to nije ništa bez vladara koji poznaje umijeće vladanja. PRINC RAPHAEL CORRINO, Rasprave o vođenju i galaktičkom umijeću vladanja.
LETO JE SAM krenuo prema obali, krivudavo se spuštajući strmom stazom usječenom između litice i stuba. Krenuo je do starih dokova ispod zamka Caladan. Sijajući kroz mjestimične oblake, podnevno sunce odbijalo se o mirnu vodu koja se protezala sve do obzora. Leto je zastao na crnoj stijeni, zaklonivši oči kako bi vidio dalje od vodenih šuma kelpa, ribarskih flota s raspjevanim posadama i sprudova koji su se malo uzdizali povrh širokog mora. Caladan - njegov svijet, bogat morima i prašumama, plodnom zemljom i prirodnim bogatstvima. Pripadao je Kući Atreida dvadeset šest naraštaja. Sada je pripadao njemu, neosporno. Volio je ovo mjesto, vlažnost zraka, sol oceana, miris kelpa i ribe. Ovdašnji ljudi oduvijek su naporno radili za svog vojvodu i Leto se trudio da im uzvrati tako što će učiniti sve što može za njih. Da je izgubio suðenje po konfiskaciji, što bi se dogodilo s dobrim građanima Caladana? Bi li oni uopće primijetili da su ovi posjedi predati drugima na upravu - recimo, Kući Teranos, Kući Mutelli, ili bilo kom drugom uvaženom članu Landsraada? Možda... A možda i ne. Leto, međutim, nije mogao ni zamisliti da bude bilo gdje drugdje. Atreidi su pripadali ovdje. Čak i da je ostao bez ičega, vratio bi se na Caladan da proživi svoj život u blizini mora. Iako je Leto znao da je nevin, i dalje nije shvaćao što se dogodilo tleilaxaškim brodovima u astrobrodu. Ničim nije mogao dokazati da on nije ispalio granate koje umalo što nisu izazvale veliki rat. Naprotiv, sasvim je sigurno imao dovoljno jak motiv pa zbog toga ostale Kuće nisu ni bile voljne zauzeti se za njega, bez obzira na to jesu li bile njegovi saveznici ili nisu. Da su to učinile, riskirale bi da ostanu bez svog dijela ako bi posjedi Atreida bili oduzeti i razdijeljeni. Pa ipak, čak i u to vrijeme, mnoge Kuće poslale su mu neslužbene izraze odobravanja zbog načina na koji je Leto zaštitio članove svoje posade i prijatelje. A onda, nekim čudom Car Shaddam ga je spasio. Tijekom povratka s Kaitaina, Leto je dugo pričao s Thufirom Hawatom, ali ni mladi vojvoda ni mentatski ratnik nisu mogli dokučiti razlog zbog koga je Car Shaddam pomogao Atreidima, niti zašto se toliko uplašio Letovog očajnièkog blefa. Još kao mali, Leto je naučio da ne vjeruje kada mu neko kaže da je nešto učinio iz čistog altruizma, tako da nije povjerovao Shaddamovoj dirljivoj izjavi pred sudom. Ovo je bilo sigurno: novi Car je nešto krio. Nešto što je imalo veze s Tleilaxima. Pod Letovim vodstvom, Hawat je uputio atreidske uhode na mnoge svjetove, u nadi da će otkriti nešto novo. Ali Car, upozoren Letovom tajanstvenom, izazovnom porukom, bit će nesumnjivo mnogo oprezniji nego ranije. U nepreglednom carstvu, Kuća Atreida još nije bila posebno moćna, nije držala ničim u šaci obitelj Corrino, niti je bilo nekog očiglednog razloga da bude zaštićena. Krvne veze nisu same po sebi bile dovoljne.
Iako je Leto bio Shaddamov rođak, mnogi iz Landsraada mogli su, makar posredno, utvrditi svoje krvne veze s lozom Corrino, posebno ako bi se vratili u dane Velike Pobune. A gdje se tu uklapao Bene Gesserit? Jesu li one bile Letove saveznice ili neprijatelji? Zašto su mu ponudile pomoć? Tko mu je uopće poslao informaciju o Shaddamovoj umiješanosti? Kocka sa šifriranom porukom se rastočila. Leto je očekivao skrivene neprijatelje - ali ne i saveznike koji su do kraja ostali tajanstveni. A najzagonetnije od svega bilo je to tko je uništio tleilaxaške brodove? Izdvojivši se ovdje nakratko, kako bi se neometan suočio s brigama koje su ga morile, Leto se udalji od ruba grebena i spusti blagom padinom do obale posute sivocrnim šljunkom, duž koje su se pružali utihli dokovi. Svi čamci isplovili su na cijeli dan, osim jednog malog korakla i usidrene jahte, na čijoj je izblijedjeloj zastavici stajao atreidski grb sokola. Sokolovima je prijetilo istrebljenje. Obasjan jarkim suncem, Leto sjedne na kraj glavnog doka, slušajući udare valova i pjesmu sivih galebova. Nozdrve su mu ispunjavali mirisi soli, ribe i slatkog, svježeg zrak. Sjetio se one zgode kada su on i Rhombur otišli vaditi koraljne dragulje... Došlo je do slučajnog požara koji im je ugrozio živote tamo na udaljenim sprudovima. No, bila je to sitnica u usporedbi s onim što se kasnije dogodilo. Promatrajući vodu pod sobom, primijetio je jednog raka koji se neko vrijeme držao za stup doka, da bi potom nestao u plavozelenim dubinama. "Pa, jesi li zadovoljan što si vojvoda ili bi ipak više volio biti običan ribar?" razleže se veseli glas princa Rhombura. Leto se okrene, osjećajući suncem zagrijane daske ispod hlača. Rhombur i Thufir Hawat prilazili su mu šljunkovitom obalom. Leto je znao da će ga majstor ubojica prekoriti što sjedi leđima okrenut otvorenoj obali, na mjestu gdje bijela buka s oceana lako može prigušiti šumove šuljanja. "Možda mogu biti i jedno i drugo", odgovori Leto, ustajući i čisteći se. "Tako ću bolje razumjeti svoj narod." '"Razumijevanje naroda osnova je za razumijevanje vladanja'", izgovori Hawat maksimu starog vojvode. "Nadam se da si meditirao o državničkim poslovima, jer nas čeka mnogo toga sada kada se sve vratilo u uobičajene tokove." Leto uzdahnu. "Uobičajene tokove? Mislim da nije. Netko je pokušao izazvati rat s Tleilaxima i pri tom okriviti moju obitelj. Car se plaši onoga što misli da ja znam. Kuća Vernius je i dalje odmetnik, a Rhombur i Kailea ostali su prognani ovdje, premda su barem pomilovani i više im glave nisu ucijenjene. Štoviše, ljaga, zapravo, još nije skinuta s moga imena. Mnogi ljudi i dalje misle da sam ja napao one brodove." Dohvatio je jedan kamenčić i bacio ga daleko u vodu, tako da nije ni vidio mjesto gdje je pao. "Ako je to pobjeda za Kuću Atreida, Thufire, u najboljem slučaju je gorko-slatka."
"Možda", reče Rhombur, stojeći pokraj korakla na obali. "Ali je ipak bolja od poraza." Stari Mentat kimne glavom, dok se od njegove grube, preplanule kože odbijalo sunce. "Držao si se časno i plemenito, moj vojvodo, i Kuća Atreida stekla je sveopće veliko poštovanje. Ne smiješ zaboraviti na tu pobjedu." Leto podigne pogled prema visokim kulama zamka Caladan koje su se uzdizale nad stijenom. Njegov zamak, njegov dom. Pomislio je na pradavnu tradiciju njegove Velike kuće, kao i na to kako će je nastaviti. On je u svom vladarskom zdanju bio stožer oko koga se vrtjelo mnogo milijuna života. Život jednog običnog ribara bio bi svakako lakši i mirniji — ali on nije držao do tih pogodnosti. Uvijek će biti vojvoda Leto Atreid. Ima ime, titulu, prijatelje. A i život je svakako lijep. "Dođite, mladi gospodari", reče Thufir Hawat. "Vrijeme je za novu lekciju." Dobro raspoloženi, Leto i Rhombur krenuše za majstorom ubojica natrag prema zamku. —
Za vas: BABAC
KRAJ —