Dalmacija u vrijeme Marcelina i Julija Nepota

K'U~ZJ~NI

vladimir posavec

dalmacija u vrijeme marcelina i julija nepota

VLADIMIR POS A VEC / DALMACIJA U VRIJEME MARCELINA I JULIJA NEPOTA

BIBLIOTEKA ZNANSTVENIH DJELA

154

Uredništvo mr. JOŠKO BELAMARIĆ, NEVENKA BEZIĆ-BOŽANIĆ, akademik NENAD CAMBI, dr. IVO GRABOVAC, dr. DUŠAN JELOVINA, dr. IVAN MIMICA

Urednik biblioteke dr. IV AN MIMICA

Recenzenti akademik NENAD CAMBI dr. BRUNA KUNTIĆ MAKVIĆ

VLADIMIR POSA VEC

DALMACIJA U VRIJEME MARCELINA l JULIJA NEPOTA

KNJIŽEVNI KRUG SPLIT 2007

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 94(398 Dalmacija) POSAVEC, Vladimir Dalmacija u vrijeme Marcelina i Julija Nepota / Vladimir Posavec. - Split: Književni krug, 2007. - (Biblioteka znanstvenih djela; 154) Bibliografija; bibliografske bilješke uz tekst. - Summary: Dalmatia in the time of Marcellinus and Julius Nepos. - Kazalo. ISBN 978-953.163-233-1 471109010

UVOD

Vrhunac je rimske antike na prijelazu era dugo bio u središtu zanimanja povijesne znanosti, dok je razdoblje kasnoga Carstva, kao vrijeme nedvojbenog udaljavanja od idealnoga modela, bilo istraživački neprivlačno. Činjenica da se europsko srednjovjekovlje u znatnoj mjeri začelo na kasnoantičkom naslijeđu, dovela je postupno do toga da i istraživanja kasnog razdoblja Carstva sve više napreduju. Takav je razvitak u znanosti od posebnog interesa upravo za prostore s naglašenim kontinuitetom između antiky i srednjeg vijeka, među koje se ubraja i hrvatski povijesni prostor. Relativno je malo pouzdanih povijesnih izvora sačuvano o posljednjim carevima Zapadnoga Rimskog Carstva. Njima kao osobama i njihovom političkom djelatnošću bavila se historiografija XIX. i početka XX. stoljeća. Budući da se suvremena povijesna znanost u najvećoj mjeri prestala baviti takvim pitanjima, slika o tim vladarima ostala je praktički na razini one kakva je oblikovana još u prvoj polovici prošlog stoljeća. Konstatacija kako se toj slici u osnovi i nema što novo dodati, svakako je točna. Radi se o carevima lutkama, sjenama ili figurama na carskom prijestolju, bez stvarne političke i vojne moći, gotovo u pravilu opskumim osobama, koje su se na položaju zatekle zahvaljujući volji moćnih vojnih zapovjednika germanskog podrijetla. No, dok se u prebogatoj stranoj produkciji znanstvene historiografske literature svako malo pojavi poneko djelo koje je tematikom više ili manje vezano uz djelovanje i život tih careva, u Hrvatskoj se, prema dostupnim mi saznanjima, nikad nitko nije ozbiljnije posvetio razdoblju propadanja zapadnorimske carske vlasti. No, dok se u sklopu nekih kasnoantičkih tema zanimljivih za hrvatski prostor, poput primjerice razvoja ranog kršćanstva i ranokršćanske arhitekture, ili pak problematike vezane uz hrvatsku etnogenezu, znanost silom prilika dotiče i kasne antike te posljednjih desetljeća ili godina carske vlasti na Zapadu, osobama posljednjih vladara te općenito hrvatskim prostorom u kasnoj antici nitko se u Hrvatskoj nije sustavno bavio. Za nužne reference u rijetkim slučajevima u hrvatskoj literaturi koristi se stoga u pravilu strana literatura, često i starija od sto godina. Istraživanja se, ipak, još uvijek ponajviše vežu uza zbivanja sobuhvatnim povijesnim posljedicama koja su ostavila prikladan trag u suvremenim pisanim izvorima. Naglašen je primjer za hrvatski prostor doba Justinijanove rekonkviste i obnove bizantskog vrhovništva, a dijelom i razdoblje ostro gotske vlasti koje mu je izravno prethodilo. 5

Predmetom je ovoga rada razdoblje prije toga, kad je u rimskoj Dalmaciji djelovao patricij Marcelin , čiji je nećak Julije Nepot postao posljednji nositelj carske krune Zapadnoga Rimskog Carstva. Povijesno djelovanje tih osoba u glavnim crtama nalazi bez teškoća mjesto u literaturi, u kontekstu svjetskih zbivanja svoga doba. Odjeci toga osjećaju se i u hrvatskoj literaturi. Međutim, kako se Marcelin, a zatim i Nepot nakon protjerivanja iz Italije nalaze izvan glavnih povijesnih tijekova, do sada zapravo nedostaje temeljit odgovor na pitanje kakve su doista bile prilike u njihovu uporištu, u Dalmaciji njihova doba. Odgovor na to povijesno pitanje mogao bi izmijeniti i gledanja na njihovo sudjelovanje u općim povijesnim tijekovima. A to je pitanje koje se može rješavati samo temeljem građe s hrvatskoga povijesnog prostora. Kako za područje Dalmacije u promatranom vremenskom razdoblju od tridesetak godina nema poznatih sačuvanih pisanih izvora, zaključke o općim prilikama na tom prostoru moguće je donositi samo na temelju rezultata arheoloških istraživanja, uz poznavanje općih gospodarskih i društvenih kretanja u kasnoj antici. Nakana je ovoga rada istražiti i rezimirati što je u tom pogledu do sada učinjeno, te predložiti vlastita tumačenja i zaključke. Iz istih razloga ovaj rad ne pretendira na cjelovit popis lokaliteta i nalaza, niti na detaljnije ulaženje u pojedine probleme, poput opisa, tlorisa ili tehnika zidanja kasnoantičke arhitekture, stilskih obilježja kasnoantičke umjetnosti ili pitanja vezanih uz obrambeni sustav jadranske obale, to jest onih pitanja koja su već opsežnije i detaljnije drugdje obrađena. Cilj mi je bio ponajprije skrenuti pozornost na mogućnost drukčijeg sagledavanja i tumačenja određenih pojava kao i ukazati na potrebu preispitivanja datacija ili preciznijeg vremenskog određivanja arheološkog materijala, gotovo u pravilu okvirno datiranog u preširoki vremenski raspon.

6

I. RIMSKO CARSTVO U IV. I V. STOLJEĆU

KRATAK PREGLED POLITIČKIH ZBIVANJA! Od kraja II. stoljeća Rimsko je Carstvo sve dublje tonulo u veliku društvenu, gospodarsku i političku krizu, koja je vrhunac dosegnula u drugoj polovici III. stoljeća. Osobito je uzdrmala zapadne dijelove Carstva, premda je i istočni dio države bio teško pogođen. Istočne su provincije ipak bile pošteđene barbarskih provala, a njihova je gospodarska osnovica bila čvršća. Mjere središnje vlasti za konsolidaciju stanja nisu bile učinkovite jer je glavni problem druge polovice III. stoljeća bila obrana granica. Kako bi ih obranilo i održavalo unutrašnji red, Carstvo je moralo uzdržavati veliku vojsku,

I Za opći je pregled, kao temeljna, korištena literatura K. Hossner, Die letzten kaiser des romischen abendlandes: Anthemius, Olybrius, Glycerius, Julius Nepos und Romulus Augustulus, Bielitz, 1900.; O. Seeck, Geschichte des Untergangs der antiken Welt V, Leipzig, 1913; J. B. Bury, The Late Roman EmpireJrom the Death of Theodosius l to the Death of lustinian, 2 vols, London, 1923; E. Stein, Geschichte des Spiitromischen Reiches l, Wien 1928.; N. A. Maškin, Istorija starog Rima, Beograd, 1987.6 ; A. H. M. Jones, The Later Roman Empire 284-602, A Social, Economic and Administrative Survey, Oxford, 1973. 2 ; W. Stichel, Die romische Kaiser am Ausgang der Antike, Roma, 1982.; M. Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb, 1995.2; A. Demandt, Die Spiitantike, Romische Geschichte von Diocletian bis lustinian 284-565 n. Chr., Mtinchen, 1989.; P. Heather, Goths and Romans 332 489, Oxford, 1991.; A. Cameron, The Mediterranean World in late Antiquity AD 395-600, London, New York, 1993.; ista, The later Roman Empire, Cambridge, 1993.; G. Ostrogorski, Povijest Bizanta 324.-1453., Zagreb, 2002. Nakon što je ovaj rad već bio predan izdavaču pojavio se novi cjelovit i opsežan pregled o propasti Zapadnoga Rimskog Carstva P. Heathera The fall of the Roman Empire, A new history, London, 2005. Budući da zbog opsega navedenog djela (550 str.) više nije bilo vremena za njegovu temeljitiju prosudbu i citiranje u sklopu ovog rada, navodim ga ovdje samo informativno. 2 O tome opširno E. Gibbon, The Decline and Fall of The Roman Empire, vol. L, London, 1776.; Ostrogorski, n. dj., 18-19; M. RostovtseffIvanovič, Histoire economique et sociale de l'Empire romain, Paris, 1988.,371-400; J. J. Wilkes, Dalmatia, London, 1969.,416, »The central military government, with its carefully balanced defensive deployment of the legions and auxilia along the northern and eastern frontiers, was shatterd by a situation which had been often feard but never realised, the simultaneous advance of external peoples such as the Alarnanni, Franks, and Goths.«

9

što je značajno opterećivalo državnu blagajnu? Carska vlast je i stoga pribjegavala kvarenju novca. Zlatni novac, izdavan u sve manjoj količini i težini, u drugoj polovici III. stoljeća više gotovo da nije imao uporabnu vrijednost. 3 Devalvacija je pak vodila porastu cijena, smanjenju proizvodnje i prometa. U uvjetima krize, opadanjem trgovine, obrta i novčarstva, počela je ponovno rasti uloga zemljišnog posjeda. Imućni pojedinci sva su raspoloživa sredstva ulagali u zemlju ne bi li ih tako sačuvali od gubitka vrijednosti. 4 Europske su provincije bile izložene čestim epidemijama kuge i ratnim pustošenjima zbog barbarskih provala i međusobnih sukoba uzurpatora carske vlasti, legitimnih careva i pretendenata na carsko prijestolje. 5 Katkad su zbog tih zbivanja veliki dijelovi provincija bili gotovo posve opustošeni, a krajnja posljedica takvih prilika bilo je daljnje smanjivanje državnih prihoda od poreza i nedostatak ljudstva za popunu vojske. Osobito je velik problem bilo pomanjkanje radne snage. Rad robova, čiji se broj bio znatno smanjio, odavno više nije bio profitabilan, a u obradi zemlje prevladavao je kolonat. Dioklecijanova je reorganizacija državne uprave i vojske,6 unatoč povremenim porazima, već početkom IV. stoljeća dovela do uspjeha, pa su na Rajni potisnuti Franci, Alamani i Sasi, na Dunavu Goti i Sarmati, a na istoku je Dioklecijan čak uspio i proširiti granice Carstva, iako samo privremeno. Novim teritorijalnim preustrojem državno je područje podijeljeno na dvanaest dijeceza i devedeset pet provincija. 7 Na gospodarskom planu, međutim, Dioklecijanove mjere, poput primjerice Edikta o cijenama, nisu bile tako učinkovite. Za stanovništvo izvan gradova na snazi je bio porez u naturi (anonna). Osnovicu je poreza činila jedinica obradive zemlje (iugum), na koju je njezin uživalac (caput) plaćao porez. Sustav je nazvan capitatio-iugatio. Visinu poreza određivali su službenici nazvani susceptores. Novčana reforma Dioklecijanova nasljednika Konstantina bila je, kao i ostale njegove mjere na unutrašnjem planu, mnogo uspješnija. Onje uspio srediti poremećene prilike i stvoriti novi solidan novčani sustav, koji se u Bizantskom Carstvu održao sve do kraja XI. stoljeća. Zadržavši Dioklecijanovu podjelu na dijeceze i provincije, Konstantin je Carstvo podijelio na četiri prefekture: Istok (praefectura praetorio per Orientem), Ilirik (praefectura praetorio per Illyricum), 8

3 M. Suić, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb, 2003. 2 ,342-344.; B. Mimica, Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske: rani srednji vijek, Zagreb, 1995., 19-21. 4 Suić, Antički grad, 342. 5 Opširno o krizi i zbivanjima u IV. i V. st. vidi u Stein, Geschichte I; također i u Demandt, n. dj., 46-210. 6 O Dioklecijanovim vojnim reformama opširnije P. Southern i K. Dixon, The late Roman army, London, 2000.,15-17,23 i d.; Cameron, Later Roman Empire, 33 id. 7 Općenito o Dioklecijanovim reformama usp. Demandt, n. dj., 53-60; U kasnijem razvoju tijekom kasne antike broj je provincija narastao na sto dvadeset. Također usp. i Der neue Pauly: Enzyklopadie der Antike III, Stuttgart, Weimar, 1997., Bieckmann, sv. Diocletianus , col. 577-587. 8 P. Sherrard, Bizant, Zagreb 1972., 15-20 i d.; Cameron, Later Roman Empire, 53.

10

Italiju (praefectura praetorio per Illyrici, [taliae et Africae) i Galiju (praefectura praetorio per Galliarum). Civilna je vlast odijeljena od vojne, pa je civilnu vlast u prefekturi vršio prefekt pretorija, a vojnu magister militum. Osnivanje Konstantinopola i premještanje središta države na Istok bilo je ponajprije uvjetovano većom gospodarskom snagom gušće naseljenog istočnog dijela države. I Konstantinova vjerska politika imala je dalekosežne posljedice,9 ali su se još za careva života pojavili i prvi vjerski sporovi unutar kršćanske Crkve, a interesi države nisu se uvijek poklapali s crkvenim interesima. JO Za vrijeme Konstantinovih nasljednika zbog vjerskih je sukoba i čestih građanskih ratova propala snaga rimske vojske,ll a vanjskopolitički položaj Carstva postajao je sve teži. Trajni pritisak barbara s vremenom je sve više jačao, a provalom Huna, koji su pred sobom potiskivali Germane, došlo je u posljednjoj četvrtini IV. stoljeća do velike seobe Vizigota i dijela Ostrogota i Alana preko donjeg Dunava kojoj se Carstvo nije moglo vojno suprotstaviti. Vizigotima je tako dopušteno naseljavanje na rimskome državnom području, a sudar kultura i mentaliteta urodio je naposljetku katastrofom kod Hadrijanopola 9. kolovoza 378. godineY U bici je s većim dijelom vojske poginuo i car Valens (364.-378.). Njegov je dotadašnji suvladar na Zapadu Gracijan (376.-383.) imenovao 19. siječnja 379. carem na Istoku Flavija Teodozija (379.-39S.)Y

9 A. Franzen, Pregled povijesti Crkve, Zagreb, 1988.,53-57 i d.; Cameron, Mediterranean world, 57-80. 100strogorski, n. dj., 21-33; Franzen, n. dj., 62-72 .. Usp. R. MacMullen, Christianizing the Roman Empire AD. 100-400, New Haven, London, 1984.,44. »The bargain he struck in those years, familiar in history as the Edict of Milan (A.D. 313) neither increased toleration in his own domain nor guaranteed it in that of his rival, Licinius, in the east. On the political plane, which is what J. B. Burry and others have looked at, it is therefore quite mistaken to conclude that 'Constantine's revolution was perhaps the most audacious act ever committed by an autocrat in disregard and defiance of the vast majority of his subjects.' It wasn't that, nor can the great majority of his subjects have seen it that way. Its immediate effect on them was nil.« IIOstrogorski, n. dj., 24. Upravo u to doba počinju se stvarati regionalne vojne postrojbe koje su služile kao nadopuna glavnim vojskama, a tim su postrojbama zapovijedali magistri militum. O ustroju rimske vojske u kasno doba Carstva opširnije Southern, Dixon, The late Roman army; H. Castritius, Die Wehrverfassung des spatrčimischen Reiches als hinreichende Bedingung zur Erklarung seines untergangs?, Westilliricum und Nordostitalien in der Spatromisehen Zeit, Situla 34, Ljubljana, 1996., 215-232. Također usp. i V. Brnardić, Kratak pregled razvoja i ustroja rimske vojske, predgovor hrvatskom prijevodu Vegecijeva djela Sažetak vojne vještine, prev. T. Shek Brnardić, Zagreb, 2002., 27-35. 12 Demandt, n. dj., 123-124 i bilj. 58; Heather, n. dj., 122, 146-149, 178-180. Opširnije o samoj bici u T. S. Burns, The Battle of Adrianople: AReconsideration' , Historia 22,1973.,336-345; Cameron, Later Roman Empire, 137, iznosi mišljenje kako poraz kod Hadrijanopola nije bio neka prekretnica niti je za Rim imao tako teške posljedice, kao što se često mislilo. Ovo je stajalište ipak teško argumentirano braniti. 13 Ostrogorski, n. dj., 24-25; Demandt, n. dj., 125 i bilj. 2. Usp. i A. M6csy, Pannonia and Upper Moesia, London, Boston, 1974.,340.

II

Posljedice poraza kod Hadrijanopola bile su goleme, 14 a svladavanje Vizi gota na bojnom polju činilo se nemogućim,15 pa je jedini izlaz iz teškoga položaja bio sporazum s njima. Teodozijeva je politika krenula tim putem pa su Vizigoti, nastanjeni u sjevernom dijelu Tračke dijeceze, dobili potpunu autonomiju, oslobođenje od plaćanja poreza i visoke plaće. 16 Prema sklopljenome savezu (joedus) Vizi goti su kao federati Carstvu morali pružati vojnu pomoć, a mnogi su stupili i u neposrednu carsku službu. Istodobno je u Panoniji naseljen i dio OstrogotaP No, neprijateljska navala Germana na taj je način pretvorena u mirno prodiranje, a barbariziranje vojske dosegnulo je vrhunac. Rimske su vojne postrojbe velikim dijelom bile sastavljene od Germana, a uskoro su oni počeli zauzimati i najviše zapovjedničke položaje. ls Teodozijeva gotska politika dovela je, međutim, i do velikog povećavanja državnih izdataka, što je opet dovelo do znatnog porasta poreznih opterećenja stanovništva. Nakon Gracijanova umorstva 382. trajali su u zapadnome dijelu Carstva višegodišnji nemiri, a 394. godine. uspio je Teodozije pod svojom vlašću ponovno sjediniti oba dijela države pobijedivši u bici kod rijeke Frigida svoga suparnika Eugenija. 19 Kad je 17. siječnja iduće godine na samrtnoj postelji ponovno 14 Zosim., IV 20-24; Amm. Marc., XXXI 13,19, uspoređuje ju s bitkom kod Kane; Southern, Dixon, The late Roman army, 52-53. U bitki je poginulo oko 40.000 rimskih vojnika. S obzirom da je tim porazom država izgubila najkvalitetnije vojne postrojbe sastavljene tek manjim dijelom od rimskih građana, a većinom od već relativno romaniziranih barbara uvježbanih na rimski način, Carstvo se od Teodozija nadalje sve više počinjalo oslanjati na neredovite vojne formacije, a formiraju se i provincijalne vojne postrojbe kojima su zapovijedali comites rei militaris. 15 Ostrogorski, n. dj., 25. Nakon što je Teodozije proglašen carem i on je odmah pretrpio poraz u okolici Soluna. Brandt, n. dj., 49; također i M. Suić, Hijeronim Stridonjanin - građanin Tarsatike, Radovi JAZU, Zagreb, 1986.,241. Usp. i Heather, n. dj., 147-156, s opširnim opisom zbivanja i pokreta postrojbi. O zbivanjima neposredno nakon bitke kod Hadrijanopola usp. i Seeck, Geschichte V, 125-126. Vidjeti i M6csy, n. dj., 339-341. Prema Zosimu, IV 31, i Jordanu, Getica, 139-142, Teodozije je od gotskog vođe Fritigerna pretrpio brojne manje poraze. 16 »Theodosius's policy was no more than a stop-gap measure which did little to remove the danger or to address fundamental problems; this problems became more difficult during the years between the emperor' s death in 395 and AD 410, with the emergence of Alaric as leader of the Visigoths.«, Cameron, Later Roman Empire, 138. 17 A. M6csy, Pannonia, Sonderdruck aus Pauly-Wissowa Realenzyclopiidie der class ischen Altertumswissenschaft, Supplement- band IX, Stuttgart, 1962., col. 578; A. Lengyel- G. T. B. Radan ed., The Archeology of Roman Pannonia, Lexington, Budapest, 1980.,117-118; Heather, n. dj., 153; M6csy, Pannonia and Upper Moesia, 341. 18 Puni popis visokih barbarskih časnika u rimskoj vojnoj službi tijekom IV. st. v. u R. MacMullen, Corruption and the decline of Rome, New Haven, London, 1988., Appendix A, 199-204. 19 Roman Pannonia, 118. O bici kod Frigida usp. M. Springer, Die Schlacht am Frigidus als quellenkundliches und literatur-geschichtliches Problem, Westillyricum und Nordostitalien in der spiitr6mischen Zeit, Situla 34, Ljubljana, 1996. Rimska se vojska nakon gubitaka kod Hadrijanopola, a zatim i Frigida, više nikad nije uspjela oporaviti. Od Teodozija nadalje sve su češće bile zakonske mjere kojima se pokušavalo regulirati pitanje izbjegavanja vojne službe (Cod. Theod,. VII 22, 9; VII 13,8,11; VII, 13, 10); Zosim., IV 12

podijelio Carstvo, koje je teškom mukom bio ujedinio, starijem sinu Arkadiju (395.-408.) povjerio je upravu Istokom, dok je mlađi Honorije (395.-423.) dobio Zapad. Teodozijeva je granica slijedila Dioklecijanovu podjelu spuštajući se rijekom Drinom i granicom Prevalitane na jadransku obalu, a potom okomito presijecala Sredozemno more. Sama po sebi ova podjela Carstva nije bila novina, već je samo ponavljala slične podjele prethodnih razdoblja. Međutim, od Teodozijeve je diobe Rimsko Carstvo ostalo trajno pod~eljeno. Ideja jedinstvenog Carstva i dalje se održavala, ali su veze između Istoka i Zapada tijekom vremena bivale sve slabije, poglavito zato što su se prilike u zapadnom dijelu Carstva razvijale potpuno drukčije negoli u istočnom i što odnosi između dviju vlada često nisu bili prijateljski. Početkom V. stoljeća slomljen je konačno otpor prema germanskim narodima na granicama Zapadnoga Rimskog Carstva. Razmirice između dviju vlada onemogućavale su učinkovitu obranu protiv barbarske opasnosti. Na Zapadu je vlast faktički bila u rukama moćnog Vandala Stilihona, koji je bio magister militum Zapadnoga Rimskog Carstva, dok su se na Balkanu odmah nakon Teodozijeve smrti pobunili Vizigoti pod vodstvom Alarika. Od pokušaja zauzimanja Konstantinopola novcem ih je uspio odvratiti pretorijanski prefekt Rufin, koji ih je potom naveo da pokušaju u svoju korist zauzeti Zapadni Ilirik, oblast koja je pripadala Zapadnom Carstvu. 20 Nakon što ih je magister militum Zapada Stilihon bio prisilio da se vrate u Donju Meziju, Vizigoti su uskoro potom opustošili Epir, vješto se koristeći nastalim neprijateljstvom između Istočnoga i Zapadnoga Rimskog Carstva. Teodozijeva gotska politika doživjela je potpun slom i carska je vlast bila prisiljena ponovno popustiti, pa je Alarik dobio naslov magister militum per Illyricum, a njegovu je narodu odobreno naseljavanje u Epiru. Istodobno je Got Gaina uspio za sebe iznuditi položaj magister militum praesentalis ,21 i to zahvaljujući tome što je rimska vojska u to doba bila sastavljena gotovo isključivo od barbara, najvećim dijelom Germana. Prevlast germanskog elementa u vojsci i Gainina svevlast doveli su u Konstantinopolu do snažnog protivljenja takvome stanju i zahtjeva da se vojska reorganizira. Godine 400. izbio je u gradu ustanak protiv Germana, germanski su 31; Godine 406. na vršenje vojne službe pozvani su i robovi (Cod. Theod., VII, 13, 16); Southern, Dixon, The late Roman army, 53-55, 69. 20 Ostrogorski, n. dj., 25-26. Granice prefektura iz Konstantinova vremena donekle su korigirane upravo na tlu Ilirika. Prefektura Ilirik (Praefectura praetorio per Illyricum) graničila je na zapadu s istoimenom dijecezom u sastavu Prefekture Italije. Ta će granica s Teodozijevom podjelom 395. godine postati i granicom dvaju Carstava. Tijekom kasnijih promjena, kao i poradi nedosijedne uporabe administrativnog nazivlja, uobičajit će se za te, prvotno po upravnom rangu nejednake, administrativne jedinice nazivi istočni (Illyricum orientale) i zapadni Ilirik (Illyricum occidentale). 21 Cameron, n. dj., 16-17; M6csy, Pannonia and Upper Moesia, 341-348; Roman Pannonia, 117-119; Demandt, n. dj., 138-140, 157-159; Heather, n. dj., 207.

13

vojnici protjerani, a brojni Gainini pristaše masakrirani. Gainin je pokušaj zauzimanja prijestolnice propao, a Carstvo je novi uspjeh postiglo nagovorivši Alarika da 401. godine povede Vizigote put Italije. 22 Provalom Vizigota u Italiju nastavljala se agonija Zapadnoga Rimskog Carstva. Sjevernu su Italiju, na svome putu prema zapadu, ugrožavali Vandali i Alani pa je Alarik želio iskoristiti teško stanje na Zapadu. Iako su Vizigoti uspjeli prodrijeti do Milana i Torina, Stilihonova ih je vojska23 potisnula k jugu i prisilila na pregovore. Nakon sklopljenoga sporazuma Vizigoti su se mimo povukli iz ltalije. 24 Konačnu je priliku Alariku pružio veliki prodor Germana25 preko Alpa pod Radagaisovim vodstvom 405.1406. godine. Iako ih je vodio poganski Got Radagais, u ovom su prodoru sudjelovali dijelovi raznih germanskih plemena. Stilihonova ih je vojska razbila 406. godine kod Florencije, ali su tada preko nebranjenog limesa na Rajni u Galiju provalili Vandali, Kvadi, Alani, Svebi i Burgundi . Kad je Stilihon predložio da se Alariku plati kako bi Goti ostali mimi u trenucima teškim za Carstvo, careva gaje okolina optužila za potajnu suradnju s Alarikom pa je Stilihon po Honorijevu nalogu pogUbljen 22. kolovoza 408.

22 Demandt, n. dj., 140; Cameron, n. dj., 17; Heather, n. dj., 208. Usp. i M6csy, Pannonia and Upper Moesia, 347. Put kojim su se kretali Alarikovi Vizigoti mogao je ići samo dolinama Timoka, Morave i Save preko ljubljanskih vrata. Za ova i daljnja zbivanja vezana uz Gote v. L. Schmidt, Die Ostgermanen, Mtinchen, 1941.,432, i tamo nav. izvore te katalog izložbe I Goti, Milano, 1994.,282-291. 23 U teškoj situaciji Stilihon je povukao legije iz Britanije i s rajnskog limesa te koncesijama u Noriku i Reciji pridobio dotadašnje neprijatelje Vandale i Svebe. Iako je time zakratko otklonjena neposredna opasnost za Italiju, Britanija i galske provincije ostale su gotovo bez obrane 24 Nije sigurno kamo su se Alarikovi ljudi povukli. Schmidt, n. dj., 440, smatrao je da su se Vizigoti pOVUkli u Istru ili Dalmaciju. M6csy, Pannonia and Upper Moesia, 347, pak, misli da odlaze u Panoniju. Heather, n. dj., 209, tvrdi da ih je Stilihon vratio na Balkan, a potom ih locira u Saviji i Sekundi, n. dj., 210. Ove provincije, međutim, ne spadaju na Balkanski poluotok. S. Andrić, Južna Panonija u doba velike seobe naroda, Scrinia Slavonica 2, Slavonski Brod, 2002., 117-167,131, tvrdi da su boravili na području sjeverne Dalmacije, Savije i Norika. Brandt, n. dj., 50, preuzeo je Schmidtovo mišljenje, pa smatra da su se Vizigoti pOVUkli u Istru i Dalmaciju. O tome polemizira i L. Margetić, Rijeka, Vinodol, Istra, Rijeka, 1990.,29-31, koji ispravno zaključuje kako je posve )} ... nevjerojatno da bi se Alarik smjestio u unutrašnjosti Istre jer bi tamo njegova vojska bila izložena opasnosti od opkoljavanja j uništenja«. On je mišljenja da se Alarik smjestio u Tarsatici i njezinoj okolici, ali je takvo Margetićevo gledište teško prihvatljivo. U sp. Suić, Hijeronim Stridonjanin, 242-244, koji smatra da su se Vizigoti vratili u Dobrudžu, a odatle odlaze u Epir .. Usp. I Goti, 286-287. 25 Isid., Historia Gothorum, 14; (Aera CDXLIII, anno Honorii et Arcadii XI, rex Gothorum Radagaisus, genere Scytha, cultui idololatriae deditus, barbaricae immanitatis feritate saevissimus, cum ducentis armatorum millibus Italiae partes vehementi vastatione aggreditur, spondens in contemptum Christi Romanorum sanguinem diis suis Ubare, si vinceret. Cujus exercitus, a Stilicone du ce Romano in montuosis Thusciae tocis circumclusus, fame est potius quam ferro consumptus. [pse postremum rex captus et interfectus est.); Demandt, n. dj., 142-143; Heather, n. dj .• 14.

14

godine, a u Italiji je izvršen pokolj germanskih vojnika u carevoj službi?6 To je Alariku poslužilo kao povod za akciju pa su Vizi goti provalili u Italiju i u jesen iste godine opsjeli Rim. Grad je spašen kad je Vizigotima isplaćena velika otkupnina, nakon čega su se oni povukli u Toskanu. No, kad pregovori s carem o uvjetima za povlačenje iz Italije nisu uspjeli, grad je ponovno opsjednut. Car se Honorije sklonio u Ravenu, a Alarik je čak dao carem proglasiti svojega kandidata Priska Atala (409.-410.).27 No, ta opsada nije uspjela jer su Vizi goti morali znatne snage uputiti k Raveni, gdje je bila koncentrirana rimska vojska. Godine 410. uslijedila je nova opsada Rima. Ovaj je put grad zauzet i opljačkan, a zarobljena je i careva sestra Gala Placidija. 28 Pad Rima zaprepastio je čitav rimski svijet i na suvremenike ostavio snažan dojam. Nakon Alarikove smrti u južnoj Italiji krajem 410. godine, pod njegovim nasljednikom Ataulfom (410.-415.) vratili su se Vizigoti na sjever, prešli Alpe i upali u Galiju. Vjenčavši se s Placidijom, ponudio je Ataulf caru da Vizigoti stupe u njegovu službu. Kad je Honorije to odbio, u Galiji je ponovno za cara proglašen Prisk Atal (414.-415.).29 Ataulfov nasljednik Valija (415.-418.) uspio se sporazumjeti s Honorijem. Prema sporazumu Vizigoti su morali iz Hispanije izbaciti Vandale, Alane i Svebe. Tijekom uspješnih ratnih operacija uplašila se rimska vlast zbog rasta moći Vizigota, pa im je konačno odobreno naseljavanje u provinciji Aquitania secunda. U tim je trenucima umro Valija, a novim je kraljem postao Teodorik I. (418.-451.). U provinciji u kojoj su se naselili Vizigoti, njihov kralj nije imao nikakvih prava nad zatečenim stanovništvom. Nakon kratkotrajne vladavine Konstancija III. (421.) i Ivana (423.-425.) carem Zapadnoga Rimskog Carstva proglašen je šestogodišnji dječak Valentinijan III. (425.-455.) .30 Za njegove su vladavine Vandali prešli u Afriku i 26 Zosim., V 29, 38-43; Olimp., fr. 5; The late Roman Army, 52. Pokolj germanskih vojnika u carskoj službi i uklanjanje Stilihona oslabili su vojsku Zapadnog Carstva u najnezgodnijem trenutku pa je država ostala gotovo bez obrane. Tako je pokušaj uklanjanja germanske prevlasti u vojsci izveden u pogrešnom trenutku, baš kad su prijestolnici Carstva prijetili Alarikovi Vizigoti. Njegove su, pak, snage ojačane s tridesetak tisuća prebjega koji su preživjeli pokolj. 27 Heather, n. dj., 216. To je bio samo pokušaj pritiska na Honorija. Iduće je godine Ataulf sam svrgnuo Atala i vratio se pregovorima s carem. 28 Olimp., fr. 5.; Cameron, The late Roman empire, 139. 29 Heather, n. dj., 220; H. Wolfram, History of the Goths, Berkeley, 1988., 163-164. 30 Flavije Placid Valentinijan, sin Konstancija III. i Gale Placidije. To je bilo moguće i zahvaljujući, osim pomoći istočnorimskog cara Teodozija II., vojnoj podršci poslije proslavljenog vojskovođe Aecija. PWRE I, Stuttgart, 1894., Seeck, sv. Aiftius, col. 702; Aecije je rođen 390. godine u Durostorumu. Njegov otac Gaudencije bio je svojevremeno magister equitum, a potom namjesnik u Africi. Dio mladosti Aecije je proveo kao talac, isprva kod Alarika, a poslije kod Huna, dokje njima vladao Rua. Godine 424. Aecije je na čelu 60.000 barbara, uglavnom Huna, krenuo u Italiju da podrži Ivana, koji se proglasio carem. Taj će građanski rat imati teške posljedice na Carstvo, jer su u Italiju povučene legije iz Afrike. Nakon Ivanova poraza vojna snaga kojom je Aecije raspolagao omogućila mu je da od Gale Placidije, majke maloljetnog Valentinijana III., iznudi za sebe vrhovno

15

zauzeli »žitnicu Rima«, a položaj Zapadnoga Rimskog Carstva postajao je sve teži. Carska je vlast imala kakav-takav nadzor nad sve manjim područjima. Godine 407. rimska je vlast konačno napustila Britaniju, iz koje su legije već ranije bile povučene. 3J Hispanija i velik dio južne Galije bili su pod vlašću Sveba i Vizigota, a između 429. i 439. konačno je izgubljena i Afrika. 32 Sjevernaje Galija bila u rukama Franaka, koji su, iako formalno federati Rima, koristili nevolje Rimljana i pod vodstvom Klodiona polako prodirali na jug prema rijeci Somi. Jugoistočno od njih, u današnjem Alzaceu i južnije, smjestili su se Alamani, a južno od njih Burgundi. 33 Dvije su Panonije, Savia i Secunda, 427. godine prepuštene Istočnom Carstvu, dok su Prima i Valeria potpale pod hunsku vlast. 34 Tako je vlast Valentinijana III. praktički bila svedena samo na Italiju i Dalmaciju. Dana 28. listopada 437. njegova majka carica Gala Placidija, prilikom Valentinijanova vjenčanja s Eudoksijom, kćeri istočnorimskog cara Teodozija II., za svadbeni dar odrekla se i iliričke prefekture, oko koje se sporila s Konstantinopolom. 35 Za razliku od kaotičnih prilika na Zapadu, u Istočnom Rimskom Carstvu nakon odlaska Vizi gota zakratko je riješeno germansko pitanje. Iako su Germani i dalje primani u vojsku kao najamnici, nisu više stupali u službu kao etničke zajednice, već kao pojedinci stavljani pod zapovjedništvo carskih časnika. Vojna je snaga Carstva reorganizirana na nacionalnoj osnovi jer su kao protuteža Germanima u vojsku masovno uzimani domaći stanovnici, osobito stanovnici Trakije imaloazijski Izaurijci. 36 vojno zapovjedništvo u Galiji. O Aeciju opširnije piše Grgur Turski u drugoj knjizi svoje Historije u poglavljima 7. (De uxore Aetii) i 8. (Quid de Aetio historiograffi scripserint). 3J Te je godine u Britaniji proglašeni car Konstantin III. prešao u Galiju s ostatkom rimske vojske. Nakon napuštanja Britanije vladao je neko vrijeme u Galiji. Godine 409. na Zapadu je u jednom trenutku istodobno vladalo nekoliko careva: uRaveni Honorije, u Rimu Prisk Atal, a u Galiji Konstantin III. i njegov suvladar i sin Konstans, a Konstantinov vojskovođa dao je izvikati i njegova najmlađeg sina Maksima za cara. Demandt, n. dj., 147; Rimskim građanima u gradovima Britanije Honorije je pismom poručio da će se sami morati pobrinuti za svoju obranu. Zosim., VI, 5; Cameron, Mediterranean World, XIII. 32 Glavni razlog brzog uspjeha Vandala u osvajanju Afrike leži u činjenici što je rimska vojska nedugo prije toga povučena u Italiju zbog sudjelovanja u tamošnjem građanskom ratu. 33 Brandt, n. dj., 60. 34 M6csy, Pannonia, col. 582; isti, Pannonia and Upper Moesia, 349-350; O Hunima u Panoniji v. The archaeology of Roman Pannonia, 397-400. 35 [ord., Rom., 329. Demandt, n. dj., 150; Cameron, Mediterranean World, 29. To je, kako ispravno zaključuje Wilkes, n. dj., 418-419, bila cijena plaćena Teodoziju II. za pomoć u svrgavanju Ivana na Zapadu i postavljanje na čast augusta mladog Valentinijana III., ali nije se radilo o predaji Dalmacije, što je mišljenje koje je zastupala starija literatura. Tom je prilikom pod Teodozijevu vlast predana i Panonija ili bar jedan njezin dio, s gradom Sirmijem, no ta zbivanja nisu dovoljno rasvijetljena. U svakom slučaju rimska je vlast u Panoniji, bilo zapadnog ili istočnog cara, u to vrijeme mogla biti samo nominalna. 36 Roman army, 51 .

16

Europske su provincije oba carstva u prvoj polovici V. stoljeća bile teško stalnim provalama Runa koji su do tridesetih godina V. stoljeća podložili razna plemena na prostoru od Volge na istoku do današnje srednje Njemačke na zapadu. Središte njihove vlasti bilo je u Panoniji. Kad je 445. vladarom Huna postao Atila, hunski su napadi na Istočno Carstvo postali svakodnevna pojava. Zajedno s Runima napadali su Kazari, Anti, Gepidi, Ostro goti , Alani, K vadi i drugi narodi pod vlašću Runa. 37 Česte barbarske provale navele su cara Teodozija II. (408.-450.) da pojača zaštitu Konstantinopola. Od Mramornog mora do Zlatnog roga izgrađen je trostruki zid koji je s kopnene strane štitio prijestolnicu Carstva. No, balkanske provincije i dalje su trpjele razorne napade. Povremeni mirovni ugovori s Atilom bili su uz ponižavajuće uvjete praćeni plaćanjem golemoga godišnjeg danka u zlatu i skupim darovima. 38 Kadje nakon smrti Teodozija II. novi car Marcijan (450.-457.) zajedno s Valentinijanom III. složno odbio daljnje plaćanje danka, Atila je, pod izlikom da Valentinijan nije prihvatio njegove zahtjeve,39 na čelu velike vojske Runa i mnogih pokorenih naroda krenuo prema Galiji. Dana 20. lipnja 451. došlo je do velike bitke 40 u kojoj se Atilinoj vojsci suprotstavila udružena pogođene

37 Roman Pannonia, 397; O Hunima i hunskim provalama usp. M. Tomorad, Priskove vijesti o Maksiminovoj diplomatskoj misiji, 20-24, i tamo nav. lit. 38 Roman Pannonia, 398. Postavši nakon Ruine smrti, a osobito nakon ubojstva brata Blede, vođom Huna, Atila je kanio proširiti područje hunske vlasti dalje na zapad. Nije ga zadovoljilo to što mu je Zapadno Rimsko Carstvo dodijelilo čast magister milifum, a istočno Carstvo titulu bas ileus . Još otprije, prema mirovnom ugovoru između Huna i Istočnoga Rimskog Carstva, sklopljenog 434. godine u Margu (današnji Požarevac), obvezalo se Carstvo na povišenje plaćanja godišnjeg tributa u zlatu s prijašnjih 150 na 300 kilograma. Godine 441. Huni su, pod vodstvom Atile i Blede, ponovno napali Istočno Carstvo zbog neizvršavanja obveza iz ugovora. Tom su prigodom razoreni gradovi Sirmij, Singidun, Margo, Nais i Serdika. Nakon poraza carske vojske Huni su opsjeli Konstantinopol nakon čega je novim ugovorom tribut što ga je moralo plaćati Carstvo povećan na 900 kg zlata. Tribut je povećan i prilikom novog Atilina napada 447. godine. Iako novi iznos nije poznat, pretpostavlja se da je količina zlata koju je Carstvo moralo plaćati utrostručena. Opširnije u M. Tomorad, Priskove vijesti o Maksiminovoj diplomatskoj misiji 448. (449.), Radovi 32-33, Zagreb, 1999.-2000., 19-30,22-23, i tamo nav. lit. 39 Atila je tražio da se Valentinijanova sestra Justa Grata Honorija uda za njega i donese mu pola Carstva u miraz. Istočni car Teodozije II. već je dao svoj pristanak za vjenčanje, ali s njegovom smrću i stanje se promijenilo. Usp. Cameron, Mediterranean World, 29; O Honorijinim namjerama i spletkama usp. H. Gračanin, Zapadnorimsko poslanstvo na Atilin dvor godine 449, 39-40, i tamo nav. lit. 40 M. Brandt, Srednjovjekovno doba, locirao je bojište na Mauricijakovu polju (Campus Mauriciacus), oko 7 km zapadno od grada Troyesa. Prema njegovu mišljenju, obje su se vojske uz teške gubitke održale na bojištu, ali iako je bitka praktički završila bez pravoga pobjednika, Atila je nepostizavanje odlučne pobjede shvatio kao poraz; T. Hodgkin, Italy and her invaders, vol. 2, New York, 1880.,221-229, smjestio je bojište u blizinu Mery-sur-Seine, no danas uglavnom prevladava mišljenje da se bitka odvijala na Chalons-en-Champagne.

17

rimsko-germanska vojska41 pod zapovjedništvom namjesnika Aecija. Sraz dviju vojski poznat je pod imenom bitke na Katalaunskim poljima, kako bojište nazivaju svi kasnoantički pisci osim Grgura Turskog i Galske kronike .42 Hunska se vojska nakon bitke vratila u Panoniju.43 Nakon odlaska iz Galije Atila je odlučio izravno napasti Italiju, pa je 452. preko Julijskih Alpa provalio u Furlaniju, zauzeo i razorio Akvileju te opljačkao Patavij, Veronu i Mediolan. Zaraza u njegovoj vojsci spriječila gaje u nastavku pohoda. U takvim je uvjetima kod Mantue poslanstvo Rimljana na čelu s papom Lavom I. uspjelo pomoću velike otkupnine nagovoriti Atilu da napusti Italiju. Iduće godine on je iznenada umro u Panoniji, a prevlast je Huna nad pokorenim narodima prestala kad su zatim 454. godine kod danas neidentificirane rijeke Nedao u Panoniji Hune teško porazili Gepidi udruženi s drugim germanskim plemenima. Većina se Huna nakon toga povukla prema Crnome moru. Na prostoru od Blatnog jezera do srednjeg Dunava zavladali su tada Ostrogoti. Istočno Rimsko Carstvo bojalo se njihove snage, pa je poticalo druge barbarske narode u Noriku i Panoniji protiv njih. Nakon što su ih pobijedili, prodrli su Ostrogoti pod vodstvom Teodorika Amala (471.-525.) u Meziju, gdje su se upleli u prijestolne borbe u Istočnom Carstvu pomažući cara Zenona. 44 Kaotično stanje na Zapadu poslije hunske provale bilo je dodatno pogoršano nakon Aecijeve smrti 454. godine; pobojavši se njegova rastućeg ugleda i moći, Valentinijan III. umorio je proslavljenog vojskovođu. 45 Već iduće godine, 16. 41 Glavni izvor za tu bitku je Jordanova Gotska povijest. Jordan se služio Kasiodorovom Gotskom povijesti, no veliki su dijelovi Jordanova opisa preuzeti iz danas izgubljene Priskove povijesti. Na rimskoj su se strani uz Vizigote borili Salijski i Riparijski Franci, Sarmati, Armorićani, Litijci, Burgundi, Sasi, Olibroni i još neka keltska i germanska piernena. Na Atilinoj strani II bici su pak sudjelovali Gepidi pod kraljem Ardarikom, Ostrogoti predvođeni braćom Valamirom , Teodemirom i Vidimerom te još neka plemena. Prema Jordanu, u toj najvećoj bici nakon Hadrijanopola, poginulo je više od 165.000 ljudi na obje strane. Biskup Hidacije, kroničar koji je živio upravo u to doba, donosi brojku od 300.000 ljudi. Iako ove podatke treba uzeti s velikom rezervom, nedvojbeno je ipak da se radi o jednoj od najvećih bitaka u povijesti. 42 Greg. Turon., II, 7. (Aetius et Theudor Gothorum rex ae Thorismodus,filius eius, cum exereitibus suis ad eivitatem adeurrunt adversumque hostem eieeiunt repelluntque. /faque liberatam obtentu beati antestites civitatem, Attilanem fugant. Qui Mauriaeum eampum adiens, se praeeingit ad bellum. Quod hi audientes, se eontra eum viriliter praeparant. His diebus Romam sonus adUt, Aetium in maxirno diserimine inter falangas hosti um laborare.); Chron. Gall., 615. (Aetius patricius eum Theoderieo rege Gothorum eontra Attilam regem Hugnorum Trieassis pugnat loco Mauriaeos, ubi Theoderieus a quo oecisus ineertum est et Laudarieus eognatus Attilae: eadavera vero innumera.); Jord., Get., XXXVI, 192. (Convenitur itaque in eampos Catalaunieos, qui et Mauriaei nominantur ...), XXXVIII, 197. (Convene re partes, ut diximus, in eampos Catalaunieos.) 43 Stein, n. dj., 497.-498; Cameron, Mediterranean World, 32; Roman Pannonia, 398; I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb, 1995.,58. 44 Opširan prikaz u Wolfram, n. dj., 258-275. Usp. i Heather, 260-276. 45 Hydat., Chron., 27,160; PWRE I, Stuttgart, 1894., Seeck, sv. Ai!tius, col. 702; Demandt, n. dj., 156. Aecije je Ubijen 21. rujna 454. prilikom jednog primanja na poticaj Petronija Maksima i eunuha Heraklija. Ubio ga je osobno sam Vaientinijan. Usp. i Der Neue Pauly, Enzyklopiidie der Antike l, Stuttgart, Weimar, 1996., sv. Ai!tius, col. 211.

18

ožujka, ubijen je i Valentinijan, od ruku dvojice svojih tjelesnih čuvara, bivših Aecijevih prijatelja, Optile i Traustile,46 čija su imena nedvojbeno hunska. Iste su godine Vandali iznenadnim prepadom iz sjeverne Afrike zauzeli i opljačkali Rim.47 Polovicom V. stoljeća stvarna je vlast na Zapadu bila u rukama germanskih vojskovođa. Nakon smrti Valentinijana III. vizigotski je kralj Teodorik II. na carsko prijestolje postavio, jednog za drugim, dva svoja kandidata, Petronija Maksima (455.),48 a zatim Marka Eparhija Avita (455.-456.). No, stvarnu je vlast u svojim rukama uspio usredotočiti magister militum Zapada, svemoćni Got Ricimer. On je godine 456. zbacio Avita i u dogovoru s istočnorimskim carem Lavom I. (457.-474.) zapadnim carem proglasio Julija Valerija Majorijana (457.-461.) .49 Iako je on uspio prisiliti Vizi gote da ponovno priznaju svoj federatski položaj prema Carstvu, Ricimer je već 461. zbacio Majorijana, dao ga ubiti, a na njegovo mjesto postavio je Libija Severa (461.465.).50 Kad je i on ubijen, uslijedilo je na Zapadu dvogodišnje bezvlađe, koje nije uspio spriječiti ni istočni car Lav I. Tek nakon dvogodišnjih pregovora uspio je Lav postići da Ricimer prihvati njegova kandidata za prijestolje, ali je to bilo uvjetovano vojnom pomoći Istoka Ricimeru protiv Vandala u Africi. Tako je 12. travnja 467. Lavov čovjek Antemije (467.-472.) proglašen za cara na Zapadu i doveden u Italiju u pratnji velike vojske kojom je zapovjedao patricij Marcelin, namjesnik Dalmacije. 51 Antemije je potjecao iz bogate i ugledne obitelji, a uz to je bio i zet cara Marcijana. Kad je preuzeo carski grimiz stupio je iz političkih razloga u rodbinske odnose i s Ricimerom, kojemu je dao svoju kćer Alipiju za ženu. 52 I u Istočnome Rimskom Carstvu polovicom V. stoljeća ponovno su se prevlasti domogli germanski plaćenici. U Konstantinopolu je odlučujući utjecaj

46

Marcell., Com., Chron., s.a. 455; Hydat., Chron., 27, 162; Cassiod., Chron., 157,

1262. Malalas, Chron., 366. Fast. Vin. prior., 303-304, 572-575, s. a. 455. Petronije Maksim sudjelovao je u svrgavanju i umorstvu Valentinijana, nesumnjivo uz znanje i podršku Teodorika II. Valentinijanova udovica, carica Eudoksija, pozvala je tada protiv Petronija Maksima u pomoć Vandale iz sjeverne Afrike, nakon čega su oni zauzeli i opljačkali Rim. 49 Hydat., Chron., 30,185,186, s. a. 457; PWRE XXVII l, Stuttgart, 1928., EnBlin, sv. Maiorianus, col. 584. Majorijan, koji je bio comes domesticus pod Petronijem Maksimom i Avitom zajedno je s Ricimerom radio na Avitovu svrgavanju. Iako je za taj čin bio proglašen glavnim krivcem, ipak mu je car Lav L povjerio upravu nad Zapadom; Demandt, n. dj., 172. 50 Hydat., Chron., 32, 210, 211, s. a. 461; Fast. Vin. Prior., 588, s. a. 461; Marcell. Com., Chron., s. a. 461; Ioh.,Ant., fr. 203; PWRE XXVII l, EnBlin, sv. Maiorianus, col. 589. Sl Seeck, Geschichte VI, 360; PWRE XIV, EnBlin, sv. Marcellinus, col. 1447; Hydat., Chron., 34, 234. De ConstantinopoU a Leone augusto Anthemius frater Procopii cum Marcellino, aliisque comitibus viris electis, et cum ingenti multitudine exercitus copiosi, ad ItaUam Deo ordinante directus ascendit.; Demandt, n dj., 173. 52 Malalas, Chron., 368-369. 47 48

19

imao Alan Aspar, koji se oslanjao na vojne postrojbe germanskoga podrijetla. I Marcijan i njegov nasljednik Lav 1. dugovali su svoj izbor za cara upravo Asparu. No, Lav se ubrzo nakon izbora priklonio općem negodovanju protiv prevlasti germanskih elemenata u upravi i vojsci. Kako bi se oslobodio Asparova utjecaja i stvorio protutežu njegovoj gotskoj stranci, počeo je u velikim razmjerima novačiti vojsku među Izaurijcima. Na čelo tih postrojbi postavio je njihova poglavicu Tarasikodisu, koji je u Konstantinopolu uzeo grčko ime Zenon i oženio se godine 466. najstarijom carevom kćeri, Arijadnom.53 Asparov je utjecaj naglo opao, pa je on pokušao pobunom izmijeniti svoj nepovoljan položaj. Međutim, u carevu protuudaru godine 471. Aspar je ubijen. Život su izgubili i mnogi germanski vojnici u carskoj službi. 54 Asparovo je potiskivanje dovelo i do promjene stava istočnorimske vlasti prema Zapadu. Godine 468. bila je poslana protiv Vandala u Africi velika vojska, ali zbog nesposobnosti vojskovođe Baziliska i lukavosti vandalskog kralja Gejzerika, ta je vojna operacija propala unatoč velikoj nadmoći rimske vojske. 55 Nakon Asparova umorstva odlučujući utjecaj na dvoru zadobio je Zenon, a umjesto Germana prevlast su sada stekli Izaurijci. Kad je godine 474. umro Lav 1., naslijedio ga je Lav II., sin Zenona i Lavove kćeri Arijadne, a Zenon je postavljen za suvladara svojemu maloljetnom sinu. Ubrzo je potom, u jesen iste godine, iznenada umro i Lav II., pa je prijestolje Istočnoga Rimskog Carstva na kraju pripalo Zenonu. Godine 472. došlo je do značajnih promjena i na Zapadu. Dana ll. srpnja umoren je car Antemije, a carsko dostojanstvo, uz privolu Senata, povjereno je Aniciju Olibriju (472.).56 Već idućeg mjeseca umro je Ricimer, a trinaest dana nakon njega smrt je odnijela i Olibrija. 57 Ricimerov nećak i nasljednik Gundobad uspio je u ožujku 473. u nakani da comes domesticorum Glicerije preuzme carske insignije,58 ali Lav 1., nezado53 Ostrogorski, n. dj., 30. 54 Ostrogorski, n. dj., 31; Cameron, Mediterranean World, 30-32; M. Nikolanci, »Dalmatinska dinastija« i propast Zapadnog Rimskog Carstva, Radovi 18, Zagreb, 1985., 10. 55 Cameron, Mediterranean World, 28. Ekspedicija je stajala golemih sredstava. Prema Prisku, fr. 40, i Prokopiju, Bell. Vand., VI, 1-2, potrošeno je za cijelu operaciju 130.000 libara zlata. Prema Kandidu, fr. 2, skupljeno je za operaciju 64.000 funti zlata i 700.000 funti srebra samo iz blagajne Istočnog Carstva, dok je i car Antemije pridodao značajnu svotu. Usp. Nikolanci, n. dj., 7 i bilj. 11 a. 56 Bury, n. dj., I 339; Stein, n. dj., 582 i bilj. 3; Der Neue Pauly l, sv. Anthemius, col. 730. Antemija je ubio Gundobad. 57 Malalas, Chron., 373-375; loh. Ant., fr. 209, 2. 58 Paul. Diacon., Hist. Rom. XV 5,post huiusfunus Licerius domesticus a Gundibaro patricio, totius etiam voluntate exercitus, apud Ravennam imperator efficitur.; Fast. Vin. 306,611, hoc consule levatus est imp. Glicerius Ravena III non. Martias. O Glicerijevu je životu malo toga poznato, budući da se radilo o politički beznačajnoj osobi čija je vladavina prekratko trajala i već unaprijed bila lišena ikakva političkog koncepta, jer je na prijestolje postavljen voljom Gundobada, nećaka svemoćnoga vojnog zapovjednika i

20

voljan Ricimerovim samovoljnim postavljanjem careva i stanjem u Italiji i na Zapadu, nije htio priznati Glicerija (473.-474.). Stoga je Lav odlučio, a nakon njegove smrti 18. siječnja 474. godine Zenon proveo njegovu nakanu, da u Italiju na čelu vojske pošalje dotad gotovo samostalnog upravitelja Dalmacije Julija Nepota sa zadaćom da ondje riješi pitanje vlasti. Nepot je povjerenu mu zadaću uspješno izvršio. Zauzeo je Italiju, svrgnuo Glicerija, a u lipnju gaje vojska proglasila carem. Već sljedeće godine prisilio ga je magister militum i patricij Orest da napusti Italiju, a za cara je zatim dao izvi kati svojega maloljetnog sina Romula. Germanskim plaćenicima u rimskoj vojsci Orest je obećao podijeliti zemljišta u Italiji, te je tako i zadobio njihovu potporu uNepotovu svrgavanju. 59 Orest je tim obećanjem, čini se, računao na to da na svoju stranu privuče ponajprije one vojnike koje je Nepot bio doveo sa sobom iz Dalmacije i koji su najvjerojatnije bili i najčvršći oslonac njegovoj vlasti u Italiji. Budući da tu mučnu zadaću nije proveo, iduće je godine došlo do pobune germanskih plaćenika pod vodstvom Flavija Odoakara. Romul Augustul je svrgnut, a Orest i njegov brat Pavao su ubijeni. Romul Augustul je carske insignije Zapada morao poslati Zenonu uz Odoakarovu poruku da je jedan car dovoljan za obje polovice Carstva. Odoakar se proglasio kraljem Germana u Italiji, a zahtjevima svojih germanskih vojnika udovoljio je podijelivši im zemljišta po ključu tercije, uglavnom u sjevernoj Italiji. U trenucima protjerivanja Julija Nepota i svrgavanja Romula Augustula Zenon je bio u izrazito teškome položaju te je čak bio prisiljen i napustiti prijestolnicu nakon državnog udara što ga je bio izvršio Bazilisk, brat carice Elije Verine, žene pokojnog cara Lava 1. 60 Zadobivši potporu izaurijskoga generala Ila, svojega nećaka Armata i tračkih Ostrogota pod Teodorikom

patricija Ricimera, Gota koji je više od desetljeća držao vlast na Zapadu u svojim rukama te postavljao i svrgavao careve po vlastitoj volji. Stoga su izvorni podaci oGliceriju sačuvani u pravilu kao šture vijesti u kronikama. O Glicerijevoj se pak politici ne zna gotovo ništa. Jedino je poznato da je novcem i darovima uspio odvratiti Ostrogote pod vodstvom kralja Vidimera od napada na Italiju. lord., Getica, 284.; Glicerije je, čini se, imao nekih uspjeha i u odnosu prema Vizigotima, kojima je tada vladao sposobni, ambiciozni i agresivni kralj Eurik. Međutim, u Galskoj kronici iz 511. sačuvana vijest koja se odnosi na zbivanja u 473. godini nije dovoljno jasna (Vincentius vero ab Eurico rege quasi magister militum missus ab Alla et Sindila comitibus Italia occiditur). Komesi Ala i Sindila ubili su, dakle, Eurikova vojnog zapovjednika koji je bio poslan u Italiju, ali je nejasno je li Vincencije vodio neku vojsku koju su Glicerijevi zapovjednici porazili ili je pak došao u Italiju s nekakvom diplomatskom zadaćom. Eurik je međutim u to vrijeme ipak uspio zauzeti Aries i Marseille, pa ne bi trebalo isključiti mogućnost da se radilo o pokušaju kombiniranog vojnog napada. 59 PWRE XVII, Stuttgart, 1937., col. 1890. Također i Stein, n. dj., 589. Opširnije u Bury, n. dj., 343, 404-411. Usp. i B. Zmajić, Novci Julijusa Neposa (474.-480.), posljednjeg priznatog zapadno-rimskog cara, Numizmatičke vijesti 10, Zagreb, 1957., 1924; Nikolanci, n. dj., 16. 60 Anan. Vales., 9,41; Marcell. Com., Chron., s. a. 475.

21

Strabonom, Bazilisk je preuzeo vlast i vladao od siječnja 475. do kolovoza 476., premda se čini da je Verina na prijestolje htjela dovesti i svojega ljubavnika Patricija.6l Nakon što su Ilo i njegov brat Trokund, a za njima i Armat, koje je na čelu jakih snaga Bazilisk bio poslao protiv Zenona, odlučili prijeći na njegovu stranu, Zeno n se u kolovozu 476. relativno lako vratio na prijestolje. 62 Senat i narod Konstantinopola plašili su se Zenonove osvete. Kad se ovaj s vojskom našao pod gradskim zidinama, napustili su Baziliska, otvorili gradska vrata i predali se Zenonu kako grad ne bi pretrpio razaranje. Ostrogoti u Meziji pod vodstvom Teodorika Amala uključili su se također u sukobe na Zenonovoj strani. Za pruženu pomoć dobili su Amalovi Ostrogoti pravo naseljavanja u Donjoj Meziji. Carstvo se ipak željelo osloboditi obje skupine Ostrogota koje su povremeno stupale u carsku službu, a ubrzo potom okretale se protiv vlasti i pljačkale po Balkanu. Iako je Zenon želio intervenirati na Zapadu, nije za to imao mogućnosti zbog neriješenog ostro gotskog pitanja. Pretpostavljajući kakve su Zenonove namjere na Zapadu u svezi s rješavanjem pitanja carske vlasti, ponudio mu je Teodorik Amal da osobno vojno intervenira na Zapadu,63 ali car na to nije mogao pristati jer mu je Amal bio potreban na Balkanu kao protuteža Teodoriku Strabonu. 64 Smrt Teodorika Strabona godine 484. oslobodila je Carstvo jedne nevolje, ali je Teodorik Amal sjedinio pod svojom vlašću sve Ostrogote na Balkanu i počeo ugrožavati Konstantinopol. Konačno je carska vlast uspjela nagovoriti Teodorika da na čelu Ostrogota krene u Italiju i da ondje zavlada umjesto Odoakara kao mandator istočnorimskog cara sa strogo određenim kompetencijama. Kad su 488. godine Ostrogoti krenuli put Italije, Istočno Rimsko Carstvo konačno je riješilo germansko pitanje na svome tlu.

61 Cameron, Mediterranean World, 30-31. Kad je u studenome 474. godine umro Lav II. pronijela se glasina, koja se brzo proširila i na Zapadu, da je Zenon dao otrovati sina kako bi ostao jedini vladar. Zenonu bi najmanje odgovarala smrt njegova sina, a čini se da je vijest o tobožnjoj Zenonovoj umješanosti lansirala njegova punica Verina, kojoj je Zenon bio mrzak i koja je željela prijestolje osigurati svome bratu Bazilisku. Dana 9. siječnja 475. godine morao je Zenon s članovima svoje obitelji pobjeći iz prijestolnice. Marcell. Com., Chron., s. a. 475. 62 Malchus, fr. 6-8; Anan. Vales., 9,42; Pracap., Bell., Vand. III, VII, 18-23; Heather, n. dj., 277. 63 Malch., fr. 18. 64 Nikolanci, n. dj., 17. Da Julije Nepot nije ubijen 480. godine, Zenon bi najvjerojatnije prije ili kasnije našao načina da ostvari svoje namjere.

22

MJESTO »DALMATINSKE DINASTIJE« U ZNANSTVENOJ LITERATURI Unatoč malobrojnosti izvora i šturosti obavijesti koje oni donose o Marcelinu i Juliju Nepotu, te unatoč kratkom razdoblju njihova djelovanja u povijesnom okviru svojega vremena, historiografija je već potkraj XIX. stoljeća u glavnim crtama uspjela oblikovati viđenje djelovanja tih osoba u kontekstu svjetskih zbivanja onoga doba. Takvo je viđenje u idućim godinama tek neznatno korigirano, ali pritom nije zabilježen nikakav značajniji pomak u rasvjetljavanju mnogih nepoznanica vezanih uz ove dvije ličnosti. Uz nedostatak povijesnih izvora pridonijela je tome i činjenica da se Marcelin, a zatim i Julije Nepot nakon protjerivanja iz Italije, nalaze izvan glavnih povijesnih tijekova, što je razlogom da se nitko od istraživača nije potanje pozabavio tom tematikom. U novom vijeku prvi se »dalmatinske dinastije« dotaknuo D. Farlati tvrdnjom daje Julije Nepot umoren u Dioklecijanovoj palači,65 ali to je mišljenje prihvaćano polako i postupno. I E. Gibbon je u svojemu znamenitom djelu The Decline and Fall of the Roman Empire pisao o Marcelinu i Juliju Nepotu, ali se nije upuštao u pitanje njihova podrijetla, već se ograničio samo na najnužniji prikaz i na njihovu ulogu u širim povijesnim zbivanjima. 66 Vrlo dobar i opširan prikaz zbivanja vezanih uz propast carske vlasti u Zapadnom Rimskom Carstvu, te poglavito uz Marcelina i Nepota, iako samo do godine 476., donosi i E. Stein u svojoj Geschichte des Spiitromisches Reiches 1.67 Marcelinom i Nepotom opširnije se bavio W. Ensslin,68 premda je slika o »dalmatinskoj dinastiji« u osnovnim crtama oblikovana već početkom XX. stoljeća. 69 A. Demandt u svojemu je enciklopedijskom članku ponovno aktuali-

D. Farlati, Illyricum sacrum, T. II, Venetiis, 1753., 125. Gibbon, n. dj., 320, 328, 330 i bilj. 89, 338-340. 67 Stein, Geschichte l. 68 W. Ensslin, PWRE XIV, sv. Marcellinus, col. 1446-1448 i PWRE XVI, sv. Nepos, col. 2505- 251l. 69 Popis starije literature donosi Šišić, n. dj., 154-155, iDemandt, n. dj., XIII-XVIII. 65

66

23

zirao to pitanje, naglasivši tezu da u Juliju Nepotu, a ne uRomulu Augustulu, treba vidjeti posljednjega zapadnorimskog cara,70 iako je to mišljenje iznio još u XIX. stoljeću T. Smičiklas. 71 J. Wilkes iscrpno je obradio Dalmaciju kao rimsku provinciju, ali je razdoblju kasne antike posvetio izrazito malo prostora.n Autor je ipak pritom i Marcelinu i Nepotu, te zbivanjima u Dalmaciji njihova vremena, dao onoliko mjesta koliko je dopuštao sačuvani izvorni materijal, za to vrijeme, na žalost, vrlo oskudan. Wilkes pritom nije dvojio kako je upravo Julije Nepot, prema čvrstom autorovu uvjerenju podrijetlom Dalmatinac, posljednji zapadnorimski car, a datum njegove smrti istinski svršetak postojanja zapadnorimske carske vlasti. Noviju cjelovitu obradu kasne antike od Dioklecijana do Justinijanove smrti objavio je godine 1989. A. Demandt.73 Ulogu Marcelina i Julija Nepota u zbivanjima V. stoljeća autor je na osnovi sačuvanih izvora i literature iscrpno obradio i pružio uvjerljivu sliku djelovanja ovih dviju osoba u kontekstu tadašnjih svjetskih zbivanja. Najopsežniji rad posvećen Marcelinu osvrt je G. Gaggera,74 a autor je značajan prostor posvetio Nepocijanu, Majorijanu i međusobnim odnosima ovih triju osoba. Gaggero je mišljenja da su Mat'celin i Nepocijan galskog podrijetla, pri čemu vrlo opširno na nekoliko mjesta raspravlja o »Marcelinskoj zavjeri« u Galiji, te o Nepocijanovoj ulozi u tim zbivanjima, na čemu je uglavnom njegova teza i zasnovana. Samo na razdoblje Nepotove vladavine odnosi se rad J. P. C. Kenta, koji je iznio i argumentirao mišljenje o salonitanskoj kovnici i dva razdoblja kovanja Nepotova novca u Saloni.75 No, dok je europska historiografija oblikovala sliku tog vremena, hrvatska je povijesna znanost još bila u povojima, pa nije značajnije pridonijela proučavanju navedene problematike niti je to mogla. Valja naglasiti da je u središtu zanimanja hrvatskih povjesničara tada bila gotovo isključivo nacionalna povijest. U svojoj opsežnoj obradi hrvatske povijesti posvetio je T. Smičiklas značajan prostor antičkom razdoblju, te se dotaknuo i Nepotove vladavine, ne spominjući pritom

70 PWRE supl. XII, 1970., A. Demandt, s.v. Magister militum, col. 677-679,683686. Usp. i E. Demouget, Bedeutet das Jahr 476 das Ende des romischen Reichs im Okzident?, Klio 60 (1978.), 371-38l. 71 T. Smičiklas, Poviest hrvatska, dio prvi, Zagreb, 1882.,82. 72 J. J. Wilkes, Dalmatia, 416-423. 73 A. Demandt, Die Spdtantike, s cjelovitim popisom literature i izvora. 74 G. Gaggero, n. dj., 241-269. 75 J. P. C. Kent, Julius Nepos and the Fall of the Western Empire, Romische Forschungen in Niederosterreich V (Corolla Memoriae Erich Swoboda dedicata), GrazKaIn, 1966., 146-150 i tab. IX. 76 T. Smičiklas, Poviest hrvatska, 81-83, pogriješio je tvrdeći da Odoakar »oo. nije niti naslov kralja uzeo, što su uviek činili vojvode Germani, kada su se pobunili proti carstvu« (82). Tek nakon Nepotove smrti )}oo. je istom Odoakar uzeo naslov kralja, kada je nahrupio u Dalmaciju i priklopio ju Italiji, jer je nestalo zakonitoga cara.« Odoakara su germanski vojnici, međutim, proglasili kraljem i prije zbacivanja Romula Augustula.

24

Mat·celina. Umorstvo Nepotovo dovodio je Smičiklas u svezu sTeodorikovom nejasnom ponudom Zenonu da intervenira u Italiji i vrati Nepota na prijestolje. 76 M. Abramić je u radu O povijesti Salone 77 plasirao tvrdnju, koju su poslije preuzeli neki od hrvatskih povjesničara, da se Marcelin, ugledni patricij iz Salone, godine 461. proglasio kraljem nezavisne Dalmacije, »a njegov sin Julije Nepot je uspio zadržati zemlju neovisnom, s glavnim gradom Salonom, sve do svoje smrti, dok je u isto doba, 476, propalo samo Carstvo«.n Pritom Abramić nije dvojio da je Julije Nepot umoren po nagovoru bivšeg cara i biskupa Glicerija. Don F. Bulić jedan je od prvih hrvatskih arheologa koji se posvetio istraživanju Dioklecijanove palače i ranoga kršćanstva u Saloni. 79 Bulićevo se viđenje zbivanja vezanih uz Marcelina i Nepotovu vladavinu razlikuje od viđenja drugih autora koji su u njegovo vrijeme obrađivali ovu tematiku. I za Bulića je Marcelin, rodom Dalmatinac, patricij Istoka koji se proglasio kraljem Dalmacije, dok je Nepot umoren po Glicerijevu nalogu. Bulić je, međutim, smatrao da je nakon Nepotova umorstva Glicerije prigrabio svjetovnu vlast u Dalmaciji, namjeravajući osnovati nezavisno kraljevstvo, ali je pao kao žrtva urote Vijatora i Ovide. Glicerijevo je umorstvo Bulić popratio citatom riječi Marcelina Komesa » ... haud longe a Salonis sua in villa ...« koji se nedvosmisleno odnosi na umorstvo Julija Nepota, a ne Glicerija. Ho Nije jasno kako je Bulić došao do takvih zaključaka jer se u bilješkama poziva na autore poput Jordana i Prokopija, u kojih se ne može naći ništa što bi išlo u prilog takvim njegovim razmišljanjima. I F. Šišić je u djelu Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara posvetio dosta prostora prapovijesnom i grčko-rimskom razdoblju, te nešto manje i kasnoj antici, ali se i on uglavnom ograničio na sumarno iznošenje saznanja europske historiografije do svoga vremena. SI Šišić nije dvojio o tome da su Marcelin i

77

M. Abramić, O povijesti Salone, prev. N. Cambi, u Antička Salona, Split, 1991.,

39-46. 78 Abramić, n. dj., 45. Tvrdnja o Marcelinovu proglašenju za kralja dolazi vjerojatno od doslovnog prevođenja grčke riječi basi/eas. 79 F. Bulić - J. Bervaldi, Kronotaksa solinskih biskupa, Zagreb, 1912.; F. Bulić - Lj. Karaman, Palača cara Dioklecijana u Splitu, Zagreb, 1927., 181-182. 80 Bulić - Karaman, Palača cara Dioklecijana, 182. Potpuni citat Marcelina Komesa za god. 480. glasi: »His consulibus Nepos, quem dudum Orestes imperio abdicaverat, Viatoris et Ovidae comitum suo rum insidiis haut lange a Salanis sua in villa occisus est.« Možda je Bulić bio zaveden Prokopijevim riječima (Bell. Vand. III, VU, 15. »1 Nepot je preuzevši vlast poživio malo dana i skončao od bolesti, a i G1ikerije koji je nakon njega zavladao doživio je sličan udes. Nakon njega je carsku vlast preuzeo August.«), gdje se doista govori da je Glicerije došao na vlast nakon Nepota i doživio istu sudbinu, ali ni tu nema nikakva spomena o Glicerijevoj uroti, pa se sve čini kao pomalo isforsirana konstrukcija. 81 Šišić, Pov~iest Hrvata, donosi i opsežan popis strane literature do svoga vremena.

25

Nepot rodom Dalmatinci te da je Dalmacija u njihovo doba samostalna, no ipak nije donosio tako dalekosežne zaključke poput Abramića ili Bulića. Nove elemente unio je L. Katić u Pregledu povijesti Hrvata objavljenom 1938. godine. Prema njegovim riječima pao je Marcelin kao žrtva izdaje i zavisti cara Lava,82 a njegov nećak Julije Nepot zbacio je Glicerija i sam se zacario. Nepot je, pak, umoren 480. godine od ruke svojih dvorjana. U to da su Marcelin i njegov nećak Nepot Dalmatinci, nije sumnjao ni G. Novak u svojoj Prošlosti Dalmacije .83 Isti je autor 1957. ponovio to mišljenje, ustvrdivši da se Marcelin pobunio protiv cara Lava i proglasio se kraljem Dalmacije. 84 Nema dvojbe da su Novakova razmišljanja temeljena na djelima i ugledu T. Smičiklasa, M. Abramića, F. Bulića i F. Šišića. Uglavnom nezapaženo prošao je rad B. Zmajića iz godine 1957. u kojemu je autor dao kraći povijesni pregled života i vladavine Julija Nepota uz pregled tipova Nepotova novca. 85 Zmajićeva tvrdnja, koju ničim nije potkrijepio, da je Nepot pratio Marcelina na svim bojnim pohodima sve do njegove smrti, ne može se prihvatiti kao sigurna jer o Nepotu nema u izvorima ni riječi do prvog spomena u konstituciji cara Lava iz 473. godine. Iako se radi o instruktivnom i korisnom prikazu, autor je ipak donio nekoliko odveć dalekosežnih zaključaka. Godine 1962. izišao je iz tiska opsežan sintetički pregled povijesti Ilirika u kasno doba Carstva R. Rogošića. 86 Autor je, uloživši silan trud, citirao golem broj izvora i obradio ključne događaje od Dioklecijanova doba do propasti carske vlasti na Zapadu. Pozabavivši se poimence prefektima pretorija i vojnim zapovjednicima u Iliriku, nije, dakako, mogao zaobići ni Marcelina i Nepota. Rogošićeva se viđenja u pitanjima Marcelinova i Nepotova djelovanja i zbivanja vezanih uz njih razlikuju od većine drugih autora. Marcelinovo je ubojstvo na

82 L. Katić, Pregled povijesti Hrvata, Zagreb, 1938., 13. S obzirom da Katić ne navodi izvore, nije moguće rekonstruirati odakle mu ti podaci, ali je iz predgovora ipak razvidno kojim se autorima koristio. 83 Novak, Prošlost Dalmacije l, 86-87. 84 Isti, Povijest Splita 1,37. Ovo je mišljenje očevidno preuzeto od M. Abramića, n. dj.,45. 85 B. Zmajić, Novci Julijusa Neposa (474.-480.), posljednjeg priznatog zapadnorimskog cara, Numizmatičke vijesti 10, Zagreb, 1957. 86 R. Rogošić, Veliki Ilirik (284-395) i njegova konačna dioba (396-437), Zagreb, 1962. 87 Rogošić, n. dj. 139. »Prema ovome izgleda, daje patricij Zapada i vojskovođa cara Antemija Marcelin ubijen od Rimljana istočnog cara Leona, koje je predvodio Bazilisko, brat carice Verine, kasnije protucar. .. U ovome bi trebalo tražiti uzrok smrti vojskovođe Marcelina, patricija Zapada.« 88 Rogošić, n. dj., 141-142, »No car Istoka ništa ne učini, da se Nepot povrati na carsko prijestolje. Nego izgleda da mu je bio neprijatelj .... Kad je Zenon, bez obzira na patricija Nepota, postavio patricijem Odoakara, koji je priznavao carem Zenona, ras car i patricij Nepot, gospodar Dalmacije, smetao je Zenonu i njegovoj monarhiji. I možda ubistvo Nepota nije bilo bez prsta iz Bizanta.«

26

Siciliji, primjerice, autor pripisao istočnim Rimljanima, to jest Baziliskovoj uroti,S7 dok je Nepotovo, pak, umorstvo smatrao posljedicom smetnje koju je Nepot predstavljao Zeno nu za konsolidaciju odnosa s Odoakarom u Italiji.88 Između ostalog, autor je Nepotov položaj nakon protjerivanja iz Italije sagledao u krivome svjetlu, što ga je na kraju i dovelo do zaključaka koji se teško mogu prihvatiti. I M. Brandt se u svojem opsežnom pregledu ranosrednjovjekovne povijesti ukratko osvrnuo na Nepota i povijesna zbivanja vezana uz njega, dok Marcelina nije ni spomenuo. 89 Djelo ipak donosi širok povijesni okvir, temeljito opisujući zbivanja u vrijeme velike seobe naroda. Od domaćih se autora najiscrpnije »dalmatinskom dinastijom« pozabavio M. Nikolanci,90 ali autoru treba zamjeriti manjkavo korištenje literaturom te brojne pogreške koje su mu se potkrale u tekstu i u bilješkama. 91 Nikolancijev rad unatoč tome ipak predstavlja stanovit odmak od dotadašnjih gledišta hrvatskih autora koji su se dotakli ove problematike. Godine 1988. pojavio se i najopsežniji rad posvećen Juliju Nepotu i njegovu novcu kovanom usalonitanskoj kovnici,92 u kojem je Ž. Demo uz kratak, ali precizan i instruktivan, povijesni pregled Nepotova života i vladavine detaljno obradio njegov novac kovan u Saloni, temeljeći svoje stavove na najnovijoj stranoj i domaćoj literaturi. U sintezi hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti i 1. Goldstein 93 posvetio je jedno kraće poglavlje antičkom razdoblju. Iako je dao sumaran i skraćen opći prikaz hrvatskog povijesnog prostora u kasnoj antici, autor je u tu problematiku M. Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb, 1995. 2 M. Nikolanci, »Dalmatinska dinastija« i propast Zapadnog Rimskog Carstva, Radovi 18, Zagreb, 1985.,5-22. 91 Od literature korištena su samo dva, već prilično zastarjela naslova, O. Seeck, geschichte des Untergangs der Antiken Welt Vl, te F. Šišić, Povijest Hrvata, pri čemu je Sišić citiran samo jednom na početku rada, dok je na samome kraju rada jednom citiran i J. P. C. Kent, Julius Nepos and the fall of the Western Empire, te na još jednom mjestu EnBlinov rad starijeg datuma, Zu den Grundlagen des Odoakers Herrschaft, VAHD, Zagreb, 1940. Ostatak literature čine enciklopedijski članci PWRE, pri čemu ih je Nikolanci nepotpuno citirao, ne navodeći naslov članka, kao ni autore i godinu izdavanja. Ni izvorni materijal nije iskoristio u cijelosti, a prilikom pozivanja na antičke pisce i njihova citiranja imena im u nominativu piše jednom u kroatizirano m (Prisko, Hidatije, Komes Marcelin, Prokopije), a drugi puta u latinskom obliku (Priscus, Hydatius, Anonymus Valesianus, Marcellinus Comes). Sličnu nedosljednost pokazao je i pri navođenju djela pa jednom piše Vandalski rat, a drugi put (bilj. 24.) citira doslovno: »Prokopije, bellum Vandalicum, l, 6, 8« ili u bilj. 25: »Prisko (de leg. Rom ad gentes X) ... « l na kraju, o čemu je već bilo govora u ovom radu, Nikolanci često donosi i pogrešnu godinu uz citat iz kronike, pa se zbog takva nedosijednog citiranja i navođenja u bilješkama valja vrlo oprezno koristiti njegovim radom. 92 Ž. Demo, The Mint in Salona: Nepos and Ovida (474-481/2), Studia numismatica Labacensia Alexandro Jeločnik oblata, Situla 26, Ljubljana, 1988. 93 I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb, 1995. 89

90

27

zahvatio koliko je bilo potrebno za razumijevanje glavne teme njegova rada, spomenuvši Julija Nepota i zbivanja vezana uz njega, te navodeći u bilješkama relevantnu literaturu. Stječe se ipak dojam da povijesno razdoblje od Konstantinove smrti do ostrogotskog osvojenja Dalmacije i Panonije ostaje kao vakuum između vremena prevlasti Rima i ranoga srednjeg vijeka, vremena koje, čini se, mnogo više privlači pozornost domaćih stručnjaka. Hrvatska se historiografija ipak odmakla od nekih zastarjelih gledišta, poput ideje o proglašavanju Marcelina kraljem Dalmacije,94 iako neki značajniji pomak u saznanjima o ulozi »dalmatinske dinastije« u povijesnim zbivanjima V. stoljeća nije učinjen. Koliko se osjeća nedostatak novijih istraživanja vezanih uz ovu problematiku, najbolje ilustrira pojava da se i u novijoj literaturi gotovo u cijelosti preuzimaju mišljenja stara više od sedamdeset godina. Primjer je tome knjiga J. Belamarića95 u kojoj on gotovo doslovno prepričava mišljenje F. Bulića o proglašenju Marcelina kraljem Dalmacije te o Glicerijevoj umiješanosti u Nepotovo umorstvo.

94 V. Kapetanović, Rimski Ilirik u odrazu kršćanske književnosti, Split, 2006., 20. U vrlo kratkom pregledu zbivanja vezanih uz posljednja tri desetljeća postojanja carske vlasti na Zapadu autor je učinio nekoliko pogrešaka. Prva od njih odnosi se na Aecijevo umorstvo. Prema Kapetanoviću Aecije je » ••• u Rimu umoren, naočigled Valentinijana III.«, koji je, međutim, a tako taj čin opisuje većina izvora, Aecija ubio vlastitom rukom uz pomoć eunuha Heraklija. Julija Nepota, pak, označio je samoproglašenim carem (»Tako je u Splitu svoje dane završio posljednji, samoproglašeni, rimski car.«), iako je upravo Nepot bio legitimni vladar Zapadnog Carstva. Ni Kapetanovićeva konstatacija da su nakon Marcelinove smrti na Siciliji vlast preuzeli poglavice germanskih četa u službi Carstva, ne može se smatrati potpuno točnom jer je stvarnu vlast u Zapadnom Carstvu već i prije toga u rukama držao germanski vojskovođa Ricimer 95 J. Belamarić, Split - od carske palače do grada, Split, 1998.,30. Osim što je sina Gale Placidije, Valentinijana III., preimenovao u Valerijana, Belamarić bez potvrde izvora iznosi i tvrdnju kako u Dioklecijanovoj palači » ... Nepot padne 480. žrtvom otrova«. O načinu na koji je Nepot umoren ne izjašnjava se ni jedan od sačuvanih izvora.

28

PREGLED

GRAĐE

Za promatrano vremensko razdoblje od tridesetak godina izvorni je materijal oskudan, pogotovo o djelovanju Marcelina i Julija Nepota u Dalmaciji. Do danas je poznat samo jedan natpis posvećen Juliju Nepotu, izveden srebrnom inkrustacijom na brončanoj ploči. Taj je natpis nađen godine 1789. u Beogradu, a njegov tekst glasi: salvo d.n. Iulio Nepote pp.Aug./ Audax v.c. praefectus urb. fecit .96 Prvi vlasnik Nikola Radvanyi darovao je ploču godine 1809. N arodnom muzeju u Budimpešti. U razmatranoj literaturi nije registriran ni jedan sačuvani natpis u kamenu koji bi se odnosio bilo na Mat'celina bilo na Julija Nepota. 97 O Marcelinovoj i Nepotovoj djelatnosti i njihovoj ulozi u kontekstu povijesnih zbivanja toga vremena na širem planu glavni su podaci sačuvani II kronikama, koje u to doba postupno postaju dominantni oblik historiografskog rada,98 te u nekoliko sačuvanih historija, uglavnom iz nešto kasnijeg vremena. Kronika99 latinskog pisca Hidacija (394.-470.) iz Lemike II Galeciji, biskupa grada Akve Flavije (današnji Chavez u Portugalu), iako kao izvor najvažnija za područje Hispanije i Galije, donosi i vrio vrijedne podatke vezane uz zbivanja na Sredozemlju i Marcelinovll ulogu u njima, a poglavito uz rat protiv Vandala, međusobne odnose Vizi gota, Vandala i Sveba, te zbivanja na carskim dvorovima na Zapadu i na Istoku, vezana uz odnose Ricimera i Antemija, kao i uz

96 CIL III, 6335; Salona Christiana, 151. Restitucija natpisa glasi: salvo d(omino) n(ostro) lulio Nepote P(atre) P(atriae) Aug(usto)1 Audax veir) c(larissimus) praeJectus urb(i) Jecit. (Na spas našemu gospodinu Juliju Nepotu, ocu Domovine, Augustu, dao je načiniti preslavni muž Audaks, prefekt grada.) 97 Natpis CIL III 9527, na kojem se spominje prokonzul Dalmacije Marcelin datiran je precizno u kraj VI. stoljeća i ne može se dovoditi u svezu s Marcelinom iz V. stoljeća, kao što je to učinila N. Klaić, u N. Klaić - Ž. Rapanić, Zadar u srednjem vijeku, do 1409., Zadar, 1976.,56, već prije s osobom s natpisa (B.D., 34,1911.,44, br. 4224) nađenog na salonitanskom groblju Crikvine, na kojemu se spominje [MAR]CELLINVS, vir clarissimus. Salona Christiana, 67. 98 O kronikama opširnije H. Gračanin, uvodna studija u: Marcelin, Kronika, prev. B. Kuntić-Makvić, Zagreb, 2006., 5-54 i ondje nav. lit. 99 Hydatius Lemicus, Continuatio chronicorum Hieronymianorum, ed. Th. Mommsen, MGH, Auctores antiquissimi, vol. Xl, Berolini , 1893.

29

Marcelinovu ekspediciju u Italiju po nalogu cara Lava. Kronika je nastavak Hijeronimove kronike, a vremenski je sezala do 468. godine. Hidacije je također i autor Fasta koji dosežu do 468. godine, a sačuvani su u rUkopisu iz IX. stoljeća. lOo

Suvremenik Marcelina i Julija Nepota bio je i vrlo obrazovani grčki govornik Prisk iz Panija u Trakiji (oko 420. - poslije 474.), autor bizantske povijesti u osam knjiga, čiji nam naslov danas nije poznat. Priskovo je povjesničarsko djelo obuhvaćalo razdoblje od 433. do 474. godine, a sačuvano je u fragmentima. lO ! Osim podataka vezanih uz povijest Huna u Atilino vrijeme, Prisk donosi i nekoliko značajnih podataka o Marcelinovoj ulozi i djelovanju u ratu protiv Vandala na Siciliji 461. i 467. godine, te o Marcelinovu umorstvu. Malko Sofist, grčki povjesničar podrijetlom iz Filadelfije u Siriji, nastavio je Priskovo djelo i za razdoblje od 474. do 480. napisao sedam knjiga povijesti objavljenih nakon 491. godine. Djelo je sačuvano u fragmentima,!02 koji su glavni povijesni izvor za djelovanje Teodorika Amala na Balkanskom poluotoku. Marcelinov i Nepotov suvremenik bio je i Sidonije Apolinar (oko 430. - oko 480.), latinski pjesnik i govornik, podrijetlom iz galske senatorske obitelji, zet cara Avita i njegov panegiričar, a od godine 469. biskup Arverna (Clermont). Njegova pisma u devet knjiga 103 donose značajnih podataka, a osobito su važna kao povijesni izvor za Galiju i odnose između zapadnorimske vlasti iVizigota. Sidonije je ujedno i najvažniji izvor za Marcelovu zavjeru u Galiji, koja se u literaturi često veže uz Marcelinovo ime, a u koju je možda bio upleten i Marcelinov šurjak Nepocijan. Magno Feliks Enodije, od 514. do 521. godine biskup Ticina (Pavia), autor je životopisa svojega prethodnika na biskupskoj stolici Epifanija,104 suvremenika Julija Nepota i aktivnog sudionika zbivanja u vrijeme kratkotrajne Nepotove vladavine u Italiji. Enodijevo djelo jedan je od glavnih izvora upravo za to razdoblje pa nam je Nepotova politika u Galiji u odnosu prema Vizigotima

100 Hydatii episcopi descriptio consulum ex quo primum ordinati sunt, Consularia Constantinopolitana cum additamento Hydatii, AD A. CCCCLXVIII, ed. Th. Mommsen, MGH, Auctores antiquissimi, vol. IX, Berolini, 1892. lO! Pris cos , Historia Byzantina, ed. C. MUller, FHG IV, Paris, 1868. Prisk je bio član diplomatskog poslanstva Istočnoga Rimskog Carstva na Atilin dvor. Ta se diplomatska misija odigrala 448. ili 449. godine. O Prisku usp. H. Gračanin, Zapadnorimsko poslanstvo na Atilin dvor, i ondje nav. lit. 102 Malchus, Byzantinae Historiae libri VII, ed. C. MUller, FHG IV, Paris, 1868. 103 Sidonius Apollinaris , Epistolae , ed. Ch. Leutjohann, MGH, Auctores antiquissimi, vol. VIII, Berolini, 1887. !04 Magnus Felix Ennodius, Vita beatissimi virU Epifanii episcopi Ticinensis ecclesiae, ed. F. Vogel, MGH, Auctores antiquissimi, vol. VII, Berolini, 1885. 30

najbolje poznat dio njegove političke aktivnosti kao cara Zapadnoga Rimskog Carstva. Latinski povjesničar gotskog podrijetla Jordan (umro poslije 551.), autor je dvaju djela, gotske 105 i rimske 106 povijesti, u kojima donosi značajne podatke o zbivanjima posljednjih godina zapadnorimske carske vlasti, te o posljednjim zapadnorimskim carevima. Iako priča i o Marcelinu, kojemu pridaje titulu patricija, mnogo su dragocjeniji, uz kritičku prosudbu i usporedbu s ostalim izvorima, Jordanovi podaci o Nepotovu dolasku u Italiju, njegovu usponu do carske časti, te o pokušaju njegova svrgavanja i povratku u Dalmaciju. Kronika Marcelina Komesa (umro oko 534.),107 latinskog kroničara iz Justinova i Justinijanova vremena, podrijetlom najvjerojatnije iz Ilirika, također se vezuje na Jeronimovu kroniku i obuhvaća razdoblje od 379. do 518., u prvom, a do 534., u drugom izdanju. Kronika je vrlo značajna kao izvor za Marcelinovo i Nepotovo djelovanje. Kronike Consularia Constantinopolitana,108 Consularia Italica 109 i Chronica Gallica 110 ne donose nove bitne podatke, ali njihova je važnost u tome što služe kao komparativni izvorni materijal za kontrolu i korekciju vijesti što ih donose ostali pisci. Iz istog je razloga značajna i kronika Flavija Magna Aurelija Kasiodora,1l1 tajnika ostrogotskoga kralja Teodorika, čije je djelo Variae 112 u dvanaest knjiga iz razdoblja od 507. do 537. godine također sačuvano. Kasiodorova kronika počinje stvaranjem svijeta i dopire do 519. godine. Prokopije iz Cezareje (kraj V. st. - oko 565.), autor je, pored ostalih, i vrlo značajnog djela Bellum Vandalicum,113 koje, iako je nastalo u prvoj polovici VI. stoljeća, donosi važne i vjerodostojne podatke o zbivanjima na Sredozemlju i

lOSlordanes, De origine actibusque Getarum, ed. Th. Mommsen, MGH, Auctores antiquissimi, vol. V, Berolini, 1882. 106 lordanes, De summa temporum vel origine actibusque gentis Romanorum, ed. Th. Mommsen, MGH, Auctores antiquissimi, vol. V, Berolini, 1882. 107 Comes Marcellinus, Chronicon, ed. Th. Mommsen, MGH, Auctores antiquissimi, vol. XI, Berolini, 1893. Prijevod Marcelinove Kronike na hrvatski B. Kuntić-Makvić, Zagreb, 2006. O Marcelinovoj Kronici i o Marcelinu opširnije H. Gračanin, uvodna studija uz prijevod Marcelinove Kronike, n. dj., 10-16. 108 Consularia Constantinopolitana ad a. CCCXVC, cum additamenta Hydatii, ad a. CCCCLXVIll, ed. Th. Mommsen, MGH, Auctores antiquissimi, vol. IX, Berolini, 1892. 109 Consularia !tatica, Auctarii Hauniensis ardo prior, ed. Th. Mommsen, MGH, Auctores antiquissimi, vol. IX, Berolini, 1892. 110 Chronica Galliea, ed. Th. Mommsen, MGH, Auctores antiquissimi, vol. IX, Berolini, 1892. III Cassiodorus, Chronica, ed. Th. Mommsen, MGH, Auctores antiquissimi, vol. XI, Berolini, 1893. 112 Cassiodori Variae, ed. Th. Mommsen, MGH, Auctores antiquissimi, vol. XII, Hannoverae, 1894. 113 Procopius, History of the wars, III-IV, The Loeb classical library, Harvard, 2000.

31

Marcelinovoj ulozi u njima tijekom vandalsko-rimskih sukoba, oMarcelinovu umorstvu na Siciliji, te o odnosima između istočnorimske i zapadnorimske vlasti u to doba. Važni su i sačuvani fragmenti Kronike Ivana Antiohijskog, bizantskog redovnika i kroničara, najvjerojatnije suvremenika cara Heraklija (610. - 641.).114 Njegovo je djelo otpočinjalo Adamom, a završavalo smrću cara Foke (610.). Anonymus Valesianus kraći je tekst nepoznatog autora,"5 a ime duguje objavljivaču Henriju de Valoisu (Henricus Valesius). On je godine 1636. u Parizu publicirao jedan rukopis u redakciji iz IX. stoljeća. Rukopis je podijeljen na dva dijela, od kojih prvi (Pars prior), u originalu napisan oko 390. godine, u formi životopisa opisuje vladavinu cara Konstantina 1., dok drugi dio (Pars jJosterior, Chronica Theodericiana), nastao oko 550., pokriva razdoblje od 474. do 526. godine i odnosi se najvećim dijelom na doba Teodorikove vladavine. U tom su dijelu ukratko opisana zbivanja vezana uz propast carske vlasti na Zapadu i odnose između Julija Nepota, Odoakara, Romula Augustula, Zenona i Teodorika Amala. Iako je živio u VIII. stoljeću, Pavao Đakon (oko 720.1724.-?799.), langobardski pisac rimske povijesti,116 svojim se djelom vezuje na Eutropijev Breviarum historiae Romanae. Đakonova Historia Romana, pisana oko godine 770., vremenski seže do Justinijana, a autor se služio i nekim danas izgubljenim izvorima, pa donosi i podatke kojih inače nema u drugih autora. Stoga njegovo djelo za nas ima posebnu vrijednost. Codex Theodosianus ll7 i Codex lustinianus" 8 zbirke su carskih proglasa i zakona, a njihova je velika važnost u tome što u nedostatku drugoga izvornog materijala donose egzaktne i dragocjene podatke o općim prilikama na tlu Rimskoga Carstva u vrijeme velike seobe naroda. U Justinijanovu je kodeksu sačuvan i kronološki najstariji spomen Julija Nepota u osobno njemu upućenoj konstituciji cara Lava I. kojom je istodobno posvjedočeno da je obnašao čast magister militum Dalmatiae. Notitia dignitatum spis je nastao početkom V. stoljeća, možda između 425. i 430. godine,"9 a predstavlja popis državnih ureda, službenika i njihovih naslova Iohannes Antiochenus, Historia, ed. C. MUller, FHG IV, Paris, 1868. Anonymus Valesianus pars prior et posterior, Ammianus Marcelinus III, Thc Loeb Classical Library, ed. G. P. Goold, Cambridge, 1986.6 , 506-569. 116 Pauli Diaconi Historia Romana, ed. J. Droyscn, Scriptores rerum Germanicarum, MGH, Auctores antiquissimi, vol. Il, Hanlloverae, 1878. 117 Codex Theodosianus T. I-VI, L Gothofredus - A. MarviIlius, Leipzig, 1763.; ed. P. Krueger - Th. Mommsen, Dublin, ZUrich, 1971. 4 liS Justinial1us, Codex Iustillianus, ed. P. Krueger, u: Corpus juris civilis, II, Berlin, 1880. 119 Notitia dignitatum Occidentis, ed. O. Seeck, Berolini, 1876. Vrijeme nastanka Notitia nije sa sigurnošću utvrđeno, a neki ga istraživači datiraju u preširoku vremenskom rasponu. T. Marasović, Dioklec(jallova palača, Zagreb, Split, 1995.,20, primjerice, određuje vrijeme između 385. i 425. godine. Prema Jonesu, n. dj. 38., Notitia je nasta114 115

32

u oba Carstva. U Notitia dignitatum Occidentis opisana je i shema ureda namjesnika provincije Dalmacije. Njegova je titula praeses, pa se i izrijekom navodi da drugi praesides imaju officium kao i dalmatinski praeses. Notitia donosi i značajne podatke o dalmatinskim ginecejima i upravi ostalih carskih posjeda. Tabula Peutingeriana 120 i Cosmographial 21 anonimnog autora iz Ravene nezaobilazni su i prvorazredni povijesni izvori jer omogućuju lociranje pojedinih naselja, putnih postaja i trasa putova na terenu, a donose i podatke o razgraničenjima između teritorijalnih zajednica i municipalnih teritorija. Anonim iz Ravene donosi i podatak o Tarsatičkoj Liburniji, oko čega se u hrvatskoj historiografiji razvila dugotrajna rasprava koja se još uvijek ne može smatrati okončanom. Ravenjaninovo je djelo nastalo najvjerojatnije u VII. stoljeću, ali podaci koje donosi odnose se na razdoblje VI. stoljeća, na temelju izvora uglavnom iz prve polovice stoljeća. Paradoksalno je da najviše podataka o Marcelinovoj ličnosti donosi Suda (Suidas), jedan srednjovjekovni bizantski leksikon. m Iako je nastao u X. stoljeću, velikim dijelom temeljen je na dobrom izvornom materijalu. Podaci koje donosi o Marcelinu ne nalaze se ni u jednom Marcelinu suvremenom ili vremenski bliskom sačuvanom izvoru, ali su ipak posrednim putem potvrđeni kod Ma1"Celina Komesa i Prokopija. Prema Sudi, Marcelin je bio častan i plemenit čovjek, odgojen rimskim odgojem i vrlo iskusan u proročkoj vještini, ali bio je vrlo učen i u drugim stvarima. Imao je dovoljno mudrosti u politici i čudnovatu hrabrost, a bio je vješt i u ratu. Iako je, prema Sudi, bio nezavisan i vladao ljudima, pravedno se odnosio prema svojim podanicima. Poneki se podatak o zbivanjima V. stoljeća u Dalmaciji, te o granicama provincije može pronaći i u djelima srednjovjekovnih pisaca Konstantina VII. Porfirogeneta,123 Herimana, njemačkog kroničara iz sredine XI. stoljeća,'24 te la dvadesetih godina V. stoljeća i suvremena je Teodozijevu kodeksu. Usp. i J. Belamarić, Gyneceum Ioviense Dalamtiae - Aspalatho, Dioklelian und die Tetrarchie, Berlin, New York, 2004.,141-162,145-146, »The basic text was created probably in about 408 (in partibus Occidentis changes were recorded up to 420), but it conceals a lot of information about the periods before the revision of the basic copy.« Isti je Belamarićev rad objaVljen i na hrvatskom jeziku u Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 40, Split, 2003.-2004.,542. 120 Tabula Peutingeriana, Itineraria Romana, ed. K. Miller, Stuttgart, 1916. 121 J. Schnetz ed., Itineraria Romana, vol. alterum, Ravennatis Anonymi Cosmographia et Guidonis Geographica, Leipzig, 1940. 122 Suidas/Suda, Lexicon, sv. Markellinos, 202, Adler, 1933., III, 325; Salona Christiana, 145. 123 Constantine Porphyrogenitus De administrando imperio, ed. G. Moravcsik, Washington, 1967. 124 Heriman Augiensis, Chronicon de sex aetatibus mundi, MGH, SS V. 78, 480, ... ipso anno Odoacar Romae regnans, in Dalmatia Odivam regem vicit et perernit .... Heriman Ovidu naziva Odiva, upravo kao i Kasiodor, pa je vrlo izgledno da se služio upravo Kasiodorovim djelom kao izvorom.

33

Splićanina

Tome Arhiđakona. Konstantin Porfirogenet i Toma Arhiđakon zapisali su u dalmatinskim gradovima sačuvanu predaju o zbivanjima iz vremena seobe naroda, a uz dosta opreza mogu se neki od tih podataka dijelom pripisati i procesima u V. stoljeću. Toma Arhiđakon i izrijekom spominje Julija Nepota te Glicerija kao salonitanskog biskupa. Za područje kasnoantičke Dalmacije, u nedostatku pisanih izvora, primarnu važnost imaju rezultati arheoloških istraživanja. Arheološki materijal koji bi se sa sigurnošću mogao pripisati razdoblju druge polovice V. stoljeća vrlo je oskudan. U arheološkoj literaturi nailazi se na jedva pokoji natpis u kamenu s područja Dalmacije koji bi se mogao s većom sigurnošću datirati u drugu polovicu V. stoljeća, dok su novci posljednjih careva Zapadnoga Rimskog Carstva (Petronije Maksim, Avit, Majorijan, Libije Sever, Antemije, Olibrije, Glicerije, Julije Nepot, Romul Augustul) i inače iznimno rijetki. Od nalaza kasnoantičkog novca u Dalmaciji značajno prevladava novac Justinijana I., a za njime slijedi novac njegova nasljednika Justina II., koji je, međutim, pronađen u količini od jedva jedne četvrtine Justinijanova novca. 126 Nalazi Nepotova novca uglavnom su s nepoznatih lokaliteta, a radi se najčešće o slučajnim nalazima, koji su u numizmatičke zbirke muzeja došli kupnjom. Sitan arheološki materijal, poput posuda, svjetiljaka, fibula, pojasnih kopča ili nakita uglavnom je fragmentaran i tipološki raznorodan. Na svjetiljkama prevladavaju kršćanski motivi, poput primjerice kantarosa, ali u najvećem broju slučajeva takve je nalaze teško preciznije vremenski odrediti pa se u literaturi redovito okvirno datiraju u šire vremensko razdoblje. I ostatke arhitekture gotovo je nemoguće precizno datirati, bilo da se radi o sakralnoj bilo o profanoj arhitekturi, jer u pravilu nedostaje epigrafski materijal koji bi ukazao na vrijeme gradnje. Peto stoljeće ne donosi promjena u tehnici zidanja koje bi mogle poslužiti kao relevantan pokazatelj, dok je državne gradnje Justinijanova doba ipak moguće sa sigurnošću pripisati tom razdoblju. Unatoč velikom broju otkrivenih ranokršćanskih crkava na prostoru Dalmacije, najveći je njihov dio samo okvirno datiran, dok ih znatan broj, iako im je položaj poznat i evidentiran, do sada nije ni istraživan. Prepreku za precizniju dataciju često treba vidjeti u tome što se arhitektonski ostaci nalaze na površinama koje su dulji niz godina obrađivane, pa je velika većina građevina sačuvana samo u temeljima. Slijedom povijesnih okolnosti najveći je dio ostataka arhitekture, grobova i nadgrobnih spomenika kasnoantičkog doba stradao uglavnom u vrijeme ratova Venecije s Osmanlijama, posluživši objema stranama kao građevni materijal za izradu tvrđava. Općenito se u Dalmaciji, poglavito na obali i otocima, gdje je kamen stoljećima bio glavni materijal za gradnju, narod koristio arhitektonskim ostatcima za izradu kuća i za ograđivanje zemljišnih parcela.

125 126

34

l25

Toma Arhiđakon, Kronika, prev. i ur. O. Marin, n. dj., 85-86.

Perić,

Split, 2003.

ULOGA MARCELINA I JULIJA NEPOTA U ZBIVANJIMA V. STOLJEĆA Osim općoj društvenoj i gospodarskoj krizi, uspjesi Germana mogu se velikim dijelom pripisati razmiricama i napetostima između careva Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva, kao i razilaženjima i sukobima između careva i visokih dvorskih činovnika u koje su obje strane uvlačile i Germane. Sredinom V. stoljeća već su bile stvorene jezgre budućih germanskih kraljevstava na tlu Zapadnoga Rimskog Carstva, dok je položaj Dalmacije bio poseban po tome što je to bila jedna od rijetkih provincija Carstva u Europi uglavnom pošteđena barbarskih provala većih razmjera. Teodozijevom je podjelom Dalmacija ušla u sastav Zapadnog Carstva, a njezin južni dio, Praevalitana, u sklop Istočnog Carstva. 127 Kad je godine 454. car Valentinijan III. pogubio Aecija, njegov je potez, uz sveopće ogorčenje, izazvao i otvorenu pobunu namjesnika provincije Dalmacije Marcelina. On je bio veliki Aecijev prijatelj i čini se da je upravo Aecije utjecao na to da Marcelin bude imenovan namjesnikom Dalmacije.l28 Aecijeva je moć bila tolika da je on nedvojbeno mogao imati utjecaja na to imenovanje. 129 Marcelinovom je pobunom protiv Valentinijana Dalmacija postala gotovo samostalna, a da mu se pritom » ... nitko nije usudio usprotiviti«Yo Istočnorimski car Marcijan smatrao ga je sposobnim i odvažnim, a u prilog Marcelinu išlo je i

127 Wilkes, n. dj., 418; Cameron, n. dj., 1-4,28-31,36-40; Opširno o tim zbivanjima govori Gibbon, The Decline, vol. I, 797 i d., iako on smatra da je definitivna podjela Carstva na Istočno i Zapadno ona između Valentinijana L i Valensa (n. dj., 849). Usp. također i L. Pareti, Historija čovječanstva, kulturni i naučni razvoj, Stari svijet, sv. II13, Zagreb, 1967.,45-50. 12S Paul. Diae., Historia Romana, XIII, ll; PWRE XIV, EnBlin, sv. Mareellinus, col. 1446; Nikolanci, n. dj., 5 i d.; Margetić, n. dj., 31. Do sada najopsežniji rad o Marcelinu predstavlja rad G. Gaggera, II comes Marcellino e l'autonomia della Dalmazia, Rivista di studi Bizantini e Slavi II, Bologna, 1982.,241-269. 129 Seeck, n. dj., VI, 346; Nikolanci, n. dj., 5. 130 Procop., Bell. Vand. III, VI, 7-8; Mišljenje, G. Novaka, Povijest Splita l, 37, da se » ... Marcelin, Dalmatinac, ... bio pobunio protiv cara Leona i proglasio se kraljem Dalmacije«, dijelom je netočno, a dijelom zasnovano na proizvoljnim konstrukcijama neutemeljenim na povijesnim izvorima, kao i na mišljenjima dotadašnjih autoriteta hrvatske historiografije.

35

to što je Dalmacija, osim rubnih dijelova na istoku i na sjeveru, bila pošteđena barbarskih provala. U Marcelinu je Marcijan vidio i potencijalnoga budućeg saveznika u predstojećem neminovnom obračunu s visokim vojnim zapovjednicima germanskog podrijetla, poput Aspara i Ricimera, pa je prešutno prihvatio novo stanje. l3I Marcelin je raspolagao jakom flotom,i32 što je najvjerojatnije i navelo novoga cara Zapada Majorijana da zatraži njegovu pomoć u predstojećem pokušaju da se definitivno obračuna s Vandalima u Africi. Po svemu sudeći, učinio je to uz posredovanje Marcelinova šurjaka Nepocijana, koji je bio Majorijanov magister militum. U sukobu koji je izbio godine 461., Marcelinova je zadaća bila braniti Siciliju od čestih vandalskih napada i pustošenja. 133 Unatoč ratnim uspjesima, u kolovozu iste godine, nakon što je magister militum Zapada Ricimer dao ubiti Majorijana,'34 morao se Marcelin povući sa Sicilije. Ricimer je, naime, u Marcelinu vidio svojega najopasnijeg suparnika, pa je velikim svotama novca potkupio njegovu vojsku sastavljenu u znatnoj mjeri od Huna. 135 Zbog toga je Marcelin bio prisiljen vratiti se u Dalmaciju. Pozadinu Ricimerova postupka nije teško naslutiti. Marcelin je, kako je poznato, bio Majorijanov prijatelj i suborac, upravo kao i Egidije, magister militum u Galiji. Ricimer se očito bojao moguće reakcije ove dvojice, čemu se ne bi mogao suprotstaviti, pa je na rečeni način nastojao otkloniti bar opasnost s juga. Egidijeva reakcija, koje se Ricimer pribojavao, izostala je, međutim, stoga što su nakon Majorijanova umorstva u Galiji ponovno otpočeli sukobi s Vizigotima. '36 Nakon Majorijanova ubojstva i vandalski je kralj Gejzerik smatrao nevažećim mirovni ugovor što ga je bio sklopio s carem pa su Vandali ponovno počeli pustošiti južnu Italiju i Siciliju. To je bio razlog novomu Marcelinovu pohodu 464. godine.I37 Iskoristivši izočnost Ricimera koji se nalazio na sjeveru

131 Nikolanei, n. dj., 6. PWRE, supl. VIII, col. 29; Wilkes, n. dj., 420; Nikolanei, n. dj., 6. PWRE XIV, EnBlin, sv. Marcellinus, col. 1446; Nikolanei, n. dj., 6. 134 Fast. Vindob. prior., 305,588, s. a. 461; Marcell. Com., Chron., s. a. 468; foh. Ant., fr. 203; PWRE XXVII 1, EnBlin, sv. Maiorianus, col. 589. Ricimer je Majorijana uhvatio 2. kolovoza 461. kod Dertone u Liguriji dok se car vraćao iz propaloga ratnog pohoda protiv Vandala. Prema Prokopiju, Bell., Vand., VII, 14, Majorijan je umro od dizenterije. 135 Priscos ,fr. 29; PWRE XIV, col. 1447; Nikolanei, n. dj., 6 i bilj. 7. 136 Priscos, fr. 30; Rogošić, n. dj., 138. Rogošić nije razlučio dvije Marcelinove ekspedicije, onu iz 461. i 464., paje Ricimerov pokušaj potkupljivanja Marcelinovih Runa smjestio u isto vrijeme kad i poslanstvo Lavova poklisara Filarha. Između ostaloga, ta je zbivanja Rogošić pogrešno datirao godinu dana kasnije, u godinu 465. O Egidiju u Galiji Hydat. Chron., 33, 218. s. a. 463?, 464? (Adversus Aegidium comitem utriusque militiae, virum, utfama commendat, Deo bonis operibus complacentem, in Armoricana provincia Fretiricus frater Theuderici regis insurgens, cum his cum quibus fuerat, superatus occiditur.) 137 Rydat., Chron., 33,227. l32

l33

36

Italije, Marcelin je porazio Vandale i protjerao ih sa Sicilije. '38 Osjetivši se i ovaj put ugroženim od Marcelina, Ricimer se obratio caru Lavu i zatražio zaštitu. Car je popustio i uputio na Siciliju poslanika Filarha koji je naveo Marcelina da napusti daljnje operacije i da se vrati u Dalmaciju.139 Ricimerovoj samovolji na Zapadu Lav je bio prisiljen popuštati jer su mu i Marcelin i Ricimer bili potrebni kao protuteža Asparu, koji je bio magister militum Istoka i kome je Lav dugovao svoj izbor za cara. Kad je Antemije priznat za cara na Zapadu, Marcelin je kao osoba Lavova povjerenja zadužen da na čelu velike vojske odvede novoga cara u Italiju '40 i da ga čuva od Ricimerova utjecaja. 141 Predstojeća careva vojna protiv Vandala nije bila uvjetovana samo Ricimerovim zahtjevima. Vandali su osim Italije '42 počeli napadati i Peloponez i susjedne otoke. '43 Time je izravno bilo ugroženo i Istočno Rimsko Carstvo. Ta je vojna bila posljednji pokušaj da se oba Carstva ujedine u vojnom pothvatu protiv barbara. Vrhovno zapovjedništvo nad rimskom vojskom bilo je povjereno Lavovu šurjaku Bazilisku, kojega car nije želio zaobići, dok je Marcelinu povjereno zapovjedništvo nad postrojbama u Italiji. '44 Nakon što je bio zauzeo Sardiniju, prešao je Marcelin 468. godine na Siciliju .145 Iako je bilo samo

138 Rydat., Chron., 33, 227 (Vandali per Marcellinum in Sicilia caesi effugantur ex ea); PWRE XIV, col. 1447; Nikolanci, n. dj., 6. 139 Priscos, fr. 30; Nikolanci, n. dj., 6 i bilj. 9; Rogošić, n. dj., 138, se, čini se, nije najbolje snašao u izvorima, a kako nije sve citate popratio bilješkama, teško je u njegovu tekstu slijediti tijek zbivanja. No, Filarhovu misiju pripisao je poslanstvu zapadnih Rimljana, a Ricimerov pokušaj potkupljivanja Marcelinovih vojnika, s čime se izravno kosi Filarhovo poslanstvo, smjestio je u tu kampanju (v. bilješku 51a). 140 Cassiod. Chron. 1283,467, (Anthemius a Leone imp. ad Italiam mittitur, qui tertio ab urbe miliario in loco Brontotas suscepit imperium); Rydat. Chron. 34, 235, (Romanorum XLVI Anthemius, octavo miliario de Roma, Augustus appellatur); Marcell. Com., Chron. 467, (Leo imperator Anthemium patricium Romam misit imperatoremque constituit); Fasti vindob. prior. 597,467, (his cons. levatus est imp. do.n. Anthemius Romae prid. idus Aprilis). 141 Seeck, n. dj., 360; Nikolanci, n. dj., 6 i bilj. 10. 142 Rydat., Chron. 34,236, donosi podatak da je zapadnorimska vlast i godine 467. pripremala ekspediciju protiv Vandala, ali je ona otkazana (expeditio ad Africam adversus Vandalos ordinata, metabolarum commutatione et navigation is inopportunitate revocatur.). Olujni vjetar »zatvorio« je more, pa su planirane pomorske operacije bile neizvedive, a došlo je i do promjene planova. Vrlo je vjerojatno da je zapovjedništvo i nad tom ekspedicijom trebalo biti povjereno upravo Marcelinu. 143 Procop., Bell.Vand. III., V, 22-23. 144 Vijesti o toj operaciji prilično su konfuzne, ali slažu se ipak u činjenici daje Marcelinova uoga u ratnim operacijama bila i više nego značajna. Prema Prokopiju, Bell. Vand. III, VI, 7-8, Marcelin je s lakoćom porazio i izbacio Vandale sa Sardinije. Rydat., Chron. 247., 4687, (Legati qui ad imperatorem missifuerant, redeunt nuntiantes, sub praesentia sui, magnum valde exercitum cum tribus ducibus lectis adversum Vandalos a Leone imperatore descendisse, directo Marcellino pariter cum manu magna eidem per imperatorem Anthemium sociata. Rechimerum generum Anthemii imperatoris et patriciumfactum ... ). 145 Marcell. Com., Chron., s. a. 468; Rydat., Chron., 35,247; PWRE XIV, col. 1447.

37

pitanje vremena kad će glavnina rimske vojske u Africi zauzeti Kartagu,146 glavno uporište Vandala, Baziliskova je nesposobnost pretvorila sigurnu pobjedu u katastrofalan poraz. Ostaci rimske vojske i mornarice jedva su prebačeni na Siciliju gdje se nalazio Marcelin sa svojom vojskom. 147 Budući da je još uvijek bilo moguće nastaviti ratovanje pod zapovjedništvom sposobnog vojskovođe Marcelina, takva je mogućnost Ricimeru postala suviše opasna. Stoga je odlučio ukloniti svojega rivala. U kolovozu 468. Marcelin je mučki ubijen na Siciliji. 148 Iako ni jedan sačuvani izvor ne navodi ime ubojice, ne bi smjelo biti dvojbe da se radi upravo oRicimerovu plaćeniku. 149 Marcelinov položaj namjesnika Dalmacije preuzeo je njegov nećak Julije Nepot. Car Lav dodijelio mu je, pored časti magister militum Dalmatiae, i čast patricija, što ukazuje na činjenicu da je Lav nastojao održati, pa čak i ojačati svoj utjecaj u Dalmaciji. Potvrđuje to i kasnija Nepotova ženidba jednom od nećakinja carice Verine, čime je Nepot postao i članom carske obitelji. 150

146

Procop., Bell. Vand. III., VI. 10-11.

147 Nikolanci, n. dj., 7 i bilj. Ila i 12. U bilješci 12 također je pogreška jer se vijest Marcelina Komesa o ubojstvu Marcelinovu na Siciliji ne odnosi na 480. godinu, kako je napisano, već na godinu 468. Prema Prokopijevim riječima, Bell. Vand., III, VI, 1-2, rimska je flota pred Kartagom brojila 1.113 ratnih brodova, na kojima je bilo više od 100.000 ljudi; Također i Priscos, fr. 40, i Cand. fr. 2. 148 Marcell. Com., Chron., s. a. 468, (Mareellinus Occidentis patricius iderrlque paganus dum Romanis contra Vandalos apud Carthaginem pugnantibus opem auxiliumque fert, ab iisdem dolo confoditur, pro quibus palam venerat pugnaturus); Cassiod. Chron. 1285, (Anthemius Aug. Il cons. Hoc consule in Sicilia Marcellinus occiditur); Fast. vind. prior. 601 , (d.n. Anthemio Aug. Il. his cons. occisus est Marcellinus in Sicilia mense Aug). 149 Usp. Nikolanci, n. dj., 7, bilj. 12; M. Zaninović, Avsonivs vir spectabilis, Od He/ella do Hrvata, Zagreb, 1996.,382, ne dvoji da je Marcelina ubio Ricimer, ali donosi pogrešnu godinu 476., vjerojatno omaškom, jer na stranici 379. ispravno datira Marcelinovo ubojstvo godinom 468. Također griješi Zaninović i u imenu jednog od Nepotovih ubojica nazivajući ga Victor umjesto Via tor , iako se u bilješci poziva na Nikolancija, n. dj., koji ispravno prema Marcelinu Komesu govori o Vijatoru. U godini Marcelinova umorstva griješi i Wilkes, n. dj., 420-421, datirajući umorstvo 467. godinom, pozivajući se pritom na Marcelina Komesa i Kasiodora, oba za godinu 468.; Rogošić, n. dj., 138, jedini u razmatranoj literaturi Marcelinovo ubojstvo povezuje s urotom Lavova šurjaka Baziliska, koji je, navodno, potkupljen od strane vandalskog kralja. Rogošićeva je tvrdnja da je » ... patricij Zapada i vojskovođa cara Antemija Marcelin ubijen od Rimljana istočnog cara Leona, koje je predvodio Bazilisko, brat carice Verine, ... « U suprotnosti s izvorima, koji bez iznimke tvrde da je Marcelin ubijen od onih za koje je došao da se bori, a to su bili zapadni Rimljani. Iako se poziva na Prokopija i Teodora Lektora, Rogošić ne citira izravno njihove riječi i ne navodi djelo i paginaciju. 150 lord. Rom., 338; PWRE XVI 2, Stuttgart, 1935., EnBlin, sv. Julius Nepos, col. 2506. Usp. Zmajić, n. dj., 19, koji donosi tumačenja koja nisu zasnovana na povijesnim izvorima. O Nepotu ne znamo ništa do 1. lipnja 473., kad se prvi put spominje u izvorima (Cod. lust. VI 61,5). Stoga se Zmajićeva tvrdnja, koju ničim nije potkrijepio, da je Nepot pratio svoga strica (ujaka, op. a.) » ... na svim bojnim pohodima sve do njegove smrti« ne može prihvatiti kao sigurna.

38

Upravo je Julije Nepot bio povjerenik careva Lava i Zenona, sa zadaćom da sredi stanje na Zapadu. Naloženo mu je da na čelu vojske ode u Italiju i tamo riješi pitanje vlasti. 151 Lav je ipak morao odgoditi planiranu akciju jer je nastupila zima koja je onemogućila plovidbu i bilo je već prekasno da Nepot započne s operacijom. Dana 18. siječnja 474. umro je car Lav L No, čim se stanje u Konstantinopolu stabiliziralo nakon smjene vlasti, Nepot je u proljeće 474. na čelu manje vojske pošao u Italiju, zauzeo je bez otpora te u Portu, rimskoj luci kojaje od III. st. zamijenila obližnju Ostiju, uhvatio i svrgnuo Glicerija. U lipnju iste godine vojska ga je proglasila carem. 152 Novi je car Zenon slanjem carskog grimiza iz Konstantinopola priznao i potvrdio novo stanje. l53 Zbog proturječnosti sačuvanih izvora nejasno je na koji je način Nepot izveo svoju akciju, a vijesti nisu suglasne ni udataciji Glicerijeva svrgavanja. No, ni jedan izvor ne sugerira da je Glicerije uopće pokušao pružiti ikakav otpor. Sve se, čini se, odigralo odveć brzo. Glicerije je na kraju uhvaćen u Portu,154 vjerojatno u pokušaju bijega iz Italije. Jedan od ključnih razloga Glicerijeve predaje mogao bi biti taj što je Nepota vojska izvikala za cara,155 a Zenon slanjem carskog grimiza priznao takvo stanje. Glicerije, po svemu sudeći, nije raspolagao ni značajnijim vojnim postrojbama koje bi bile voljne boriti se za njega, niti financijskim sredstvima kojima bi ih pridobio. Nepotova je operacija očito bila pomno planirana i vrlo uspješno izvedena. Činjenica da Glicerije nije ni pokušao pružiti otpor l56 upućuje na posvemašnje iznenađenje i brzinu, a Nepot je iz Dalmacije mogao tako brzo doći u Italiju jedino morskim putem. Njegov je prvi cilj mogla biti samo Ravena, iz koje je

foh. Antioh., fr. 209.2. foh. Antioh., fr. 209. 2; Bury, n. dj., 343; Također i Ž. Demo, The Mint in Salona: Nepos and Ovida (474-48112), Studia numismatica Labacensia Alexandro leločnik oblata, Situla 26, LjUbljana, 1988.,247 i bilj. 2. 153 ford., Rom. 338, (occisoque Romae Anthemio NepotemJilium Nepotiani copulata nepte sua in matrimonio apud Ravennam per Domitianum clientem su um Caesarum ordinavit.); Budući da je Nepotova zadaća bila vrlo delikatna, njegovo je formalno priznanje trebalo biti i javno manifestirano pa se sam čin priznanja, nakon što ga je vojska već izvikala za cara, odigrao 24. lipnja 474. uRaveni. 154 Anon. Vales. pars post., 306, 7.36. (Igitur imperante Zenone Augusto Constantinopoli, superveniens Nepos patricius ad Portum urbis Romae, deposuit de imperio Glycerium et Jactus est episcopus et Nepos Jactus imperator Romae.) 155 Cont. Haun. ordo post., 307,474, (Glycerius de imperio deiectus aNepote patricio in Portu urbis Romae episcopus ordinatur. Nepos patricius in Portu urbis Romae imperii iura suscipit ... ). 156 foh. Antioh., fr. 209. 2. Glicerije se još prije Nepotova dolaska sklonio u Rim, a o nakani da se odupre Nepotu mogao bi svjedočiti srebrni novac kovan u Rimu s natpisom na avers u D N GLYCERIUS P F AUG. Kovanica kovana s takvim natpisom u trenucima dok su se Nepotove snage iskrcavale u Raveni indicira da se Glicerije možda ipak namjeravao oprijeti svome rivalu. Međutim, kad je Nepot u lipnju stigao do Rima, Glicerije je pobjegao iz grada i u Portu se predao bez otpora. 151

152

39

Glicerije pobjegao neposredno prije Nepotova dolaska. Nepotovi daljnji potezi nisu poznati. Najvjerojatnijim se čini da je iz Ravene u Rim krenuo najkraćim kopnenim putem. Zbog protUlječnosti izvora nije, međutim, potpuno jasno je li Nepot izvikan za cara prije no što je proveo Glicerijevo svrgavanje, ili je najprije bio svrgnuo Glicerija, pa je potom izvikan za cara. Fasti Vindobonenses donose kao datum Nepotova stupanja na vlast 24. lipnja, sugerirajući da se Nepot tek nakon Glicerijeva svrgavanja u Portu ili u Rimu dao izvikati za cara. 157 Consularia Italica, Auctarii Hauniensis ordo posterior za godinu 474. donosi isto viđenje, ali Nepotov nastup na carsku čast datira 19.1ipnja. 158 lordan, međutim, izričito kaže kako se svečanost Nepotova priznavanja odigrala u Raveni i to prije, a ne nakon Glicerijeva svrgavanja. 159 Zenon je Nepota poslao u Italiju opskrbljena samo vojnom moći i častima (magister militum i patricius).160 Nema naznaka da gaje doista i namjeravao proglasiti carem. Zenonov je postupak s Nepotom, dakle, bio istovjetan postupku Lava l. s Majorijanom. Zenon se, osim toga, možda i htio uvjeriti s kakvim će uspjehom Nepot obaviti misiju i na koji će način provesti Glicerijevo svrgavanje. Njega Nepot nije dao umoriti, već ga je poslao u Salonu, zaredivši ga prethodno za biskupa te ga tako učinivši bezopasnim.161 No, Zenon je i dalje bio oprezan. Iako ga je vojska izvikala za augusta, Zenon to u prvo vrijeme nije htio priznati, pa je Nepotu pripala samo čast cezara. Potpuno neočekivano, Nepot je tako stekao položaj i čast ravnu onoj što ju je donedavno obnašao Zenonov sin Lav II., pa u neku ruku i sam Zenon kao suvladar svojega sina. 162 Takav postupak bio je uobičajen. Stoga bi i uNepotovu

i1WF~'s~t; Vindob., prior., 613-614, (his consul. de imperio Glicerius in Portu urbis Romae. eo anno levatus est d.n. lulius Nepos VIII kald.lulias.). 158 Auct. Hau/l. ordo post., 307,474, (Glycerius de imperio deiectus aNepote patricio in Portu urbis Romae episcopus ordinatur. Nepos patricius in Portu urbis Romae imperii iura suscipit.); Slično i Anon. Vales., 7.36,474., (igitur imperante Zenone Augusto Constantinopoli superveniens Nepos patricius ad Portum urbis Romae deposuit de imperio Glycerium et jactus est episcopus et Nepos jactus imperator Romae.). 159 lord. Rom. 338-339, (occisoque Romae Anthemio Nepotem jilium Nepotiani copulata nepte sua in matrimonio apud Ravennam per Domitianum clientem suum Caesarem ordinavit. qui Nepos regno potitus legitimo Glycerium, qui sibi tyrannico more regnum inposuisset, ab imperio expellens in Salona Dalmatia episcopumjecit.) 160 Nikolanci, n. dj., 14-15. Usp. i Seeck, n. dj., 375. 161 lord. Rom., 338-339; PWRE XVI, col. 2506; Nikolanci, n. dj., 15; Zmajić, n. dj. 20; Taj događaj spominje i Toma Arhiđakon, splitski kroničar iz XIII. stoljeća u V. poglavlju svoje Kronike naslovljenom »0 solinskim biskupima Gliceriju i NataIisu«. Toma brka Julija Nepota s Lavom mlađim, mada zna da je Nepotov otac bio Nepocijan i da je Nepot dobio za ženu nećakinju cara Lava. O GJiceriju kao biskupu Toma međutim ne govori ništa, osim da je na biskupsku čast postavljen kako bi bio uklonjen od vladarskih poslova. Toma Arhiđakon, Historia Salonitana, V, 2. 162 lord. Rom., 338. »Nepotem ... apud Ravennam per Domitianum clientem suum Caesarem ordinavit«; I Zenonov sin Lav II. bio je 473. godine proglašen cezarom, a iduće godine, nakon smrti Lava I., augustom. Slično je bilo i u slučaju Valentinijana III. koji je 40

slučaju trebalo prihvatiti opširniji Jordanov izvještaj i zaključiti da je Nepot u Raveni priznat cezarom i plije Glicerijeva svrgavanja, a potom je u Rimu, nakon što je uhvatio i svrgnuo Glicerija, dobio čast augusta. Malo se zna o Nepotovoj vladavini i njegovu djelovanju u Italiji. Godine 474. Nepot je pod svojom vlašću imao dvije zemlje uglavnom sigurne od barbarskih provala, Italiju i Dalmaciju. No, bio je suočen s obnovljenim vandal skim napadima. Iz položaja u kojem se nalazio Nepot nije mogao učiniti ništa drugo doli priznati Vandalima područja koja su zauzeli u Africi, na Siciliji, Sardiniji, Korzici i Balearima. 163 Nepotov je položaj zapravo bio iznimno težak. Pod njegovom kontrolom bile su samo Italija i Dalmacija. Glavni je problem središnje vlasti bio nedostatak novca za plaćanje vojnih postrojba. Iako su jedine veće vojne snage kojima je Carstvo još raspolagalo bile postrojbe u Italiji, prihodi od poreza nisu bili dovoljni za njihovo uzdržavanje. Stoga su ti vojnici bili vrlo nepouzdan oslonac carskoj vlasti. IM Najbolje je poznata Nepotova politika u Galiji, u kojoj je stanje bilo vrlo teško jer su novome caru bili neskloni Burgundi, sunarodnjaci Ricimerova nećaka Gundobada. Veliku i stalnu opasnost u južnoj Galiji predstavljali su i Vizigoti. Tu je Nepot na položaj magister militum imenovao Ekdicija, sina cara Avita, dodijelivši mu također i čast patricija. 165 Nepot je uspio spriječiti jedan upad

proglašen cezarom 424. godine, dok je još u Rimu vladao Ivan, a tek nakon njegova svrgavanja 425. godine uzdignut je Valentinijan na čast augusta. Stein, n. dj., 584, smatra da je neposredno nakon preuzimanja purpura u Raveni Nepot » ... auch in Rom zum Augustus proklamiert«. U bilj. 3. poziva se, međutim, na Jordana, Rom. 338, iako na citiranome mjestu Jordan Nepota izričito titulira cezarom (» ... Caesarem ordinavit«). U Get. XLV, 241, Jordan Nepota titulira imperatorom (» ... audiens Nepus imperator .. .«). Drukčije Wilkes, n. dj., 421, koji tvrdi: »Nepos marched to Italy, depo sed G1ycerius, and was appointed Augustus with the approval of Leo.« No, Lav je u to vrijeme već bio mrtav, a Nepot je kao vladar priznat tek od strane Zenona, i to samo u rangu cezara, a tek je kasnije, u okolnostima koje nisu pobliže poznate, dobio čast augusta. Iako je Lav još krajem 473. kanio Nepota proglasiti carem na Zapadu (Demandt, n. dj., 188), nakon Lavove smrti Zenon je u svezi s tim vrlo oprezno postupao pa je Nepotu časti dodjeljivao postupno, ili je naknadno priznavao već postojeće stanje. Demo, n. dj., 247, s pravom zamjećuje da je to priznavanje cezarske časti Nepotu bilo neka vrsta pripreme za kasnije uzdizanje na čast augusta. Titula augusta na novcima Julija Nepota potvrđuje da je on tu čast i dobio. Samo na jednome primjerku zlatne tremise milanskoga stila, datirane vrlo ranim razdobljem Nepotove vladavine, između lipnja i srpnja 474., ne naziva se Nepot titulom augusta; Mimica, n. dj., 250; O Nepotovu novcu usp. Zmajić, n. dj., 21-23; Demo, n. dj., 249-267; isti, Nov Nepotov solid salonitanske kovnice, Numizmatičke v!iesti l (42), Zagreb, 1989.,41-43; Također i Mimica, n. dj., 249-254. 163 Usp. Stein, n. dj., 584; Drukčije iNikolanci, n. dj., 15, koji je smatrao da je, nakon mira što ga je Zenon bio sklopio s Gejzerikom, Nepot bio siguran i pred vandalskom opasnošću.

P. Heather, The fall of the Roman Empire, London, 2006., 428. Sidon. Apoll., Epist. V, 16, 1-3, (» ... Ecdicio, ... honor patricius accedit, .. .Hoc tamen sancte Iulius Nepos, armis pariter summus Augustus ac moribus, ... «); Rogošić, n. dj., 140, umjesto Ekdicija, kao sina cara Avita navodi Decija. Prema Rogošiću, » ••• Decije (Ekdicije, op. a.) borio se bez uspjeha protiv Gota u Galijama«. 164

165

41

Vizi gota u Italiju, sklopivši nakon teških sukoba početkom 475. godine mir s njihovim kraljem Eurikom. Nastojeći očuvati ono što je Carstvu još preostalo u Galiji, car je bio prisiljen oslanjati se više na diplomatska sredstva negoli na vojnu silu. Ipak, zahvaljujući u prvom redu Ekdiciju i njegovim vojnim uspjesima, pristali su Vizigoti, koji su 473.-474. zauzeli veći dio današnje Provanse, na pregovore. Nepot je bio prisiljen pregovarati i zbog očevidne inferiornosti rimske vojske kojoj tadašnji rimski saveznici Burgundi nisu poslali pomoć koju je očekivao. pregovarače Nepot nije iskoristio carske službenike, već biskupe. U 475. poslan je u Toulouse Epifanije, biskup Pavije, koji je uNepotovo ime sklopio mir s vizigotskim kraljem Eurikom (466.-484.).166 Ubrzo nakon toga uslijedilo je još jedno poslanstvo četvorice biskupa koji su očito imali zadaću riješiti neka preostala sporna pitanja vezana uz razgraničenje sVizigotima. Rezultat što ga je postigla delegacija, bilo je prepuštanje Arverna Vizigotima u zamjenu za njihovo povlačenje iz Provanse. 167 Mirom je Nepot priznao Vizigotima vlast nad najvećim dijelom Hispanije i južnom Galijom. Time im je područje što su ga držali praktički priznato kao samostalan teritorij nad kojim je vlast imao vizigotski kralj. O postavljanju temelja Vizigotskoga Kraljevstva upravo u to doba svjedoči Codex Euricianus (Lex Visigotorum), sastavljen 475. godine, kojim je Eurik kodificirao vizigotsko običajno pravo, uz snažan utjecaj rimskog zakonodavstva. 168 Taj će se mir na kraju za Nepota pokazati kobnim. Spasivši za Rim Provansu i Narbonu Sekundu, morao je žrtvovati zemlju i grad Arverna (Clermont), koji je hrabro izdržavao opsadu Vizigota. Ekdicije, koji je rodom bio iz Arverna, bio je osobito nezadovoljan sklapanjem toga mira jer se neposredno prije morao povući na sigurniji položaj .169 Prema Nikolancijevu mišljenju Nepot je nagradio Ekdicija za hrabar otpor, dodijelivši mu čast magister militum praesentalis, ali ga je u zimu 474. morao opozvati s toga položaja jer je po svaku cijenu htio s Eurikom sklopiti mir, čime Ekdicije, nije, navodno, bio zadovoljan. Zato ga je Nepot bio opozvao u Italiju, a na njegovo je mjesto odlučio poslati Oresta, imenovavši ga prethodno patricijem. Razlozi Ekdicijeva povlačenja s položaja i Orestova imenovanja, kao i odnos između napuštanja Arverna i sklapanja mira s Vizi gotima nisu baš savim jasni. Vjerojatno je Nepot želio okončati sukob, dok je Ekdicije, koji se privremeno morao povući na rezervne položaje,170 možda planirao izvršiti protuudar, što bi u konačnici moglo dovesti do propasti carevih planova. Zbog toga ga je

Kao

proljeće

Ennod., Vita Epiphanii 91. lord., Get., XLV, 240-241. 168 Brandt, n. dj., 38. 169 Nikolanei, n. dj., 15-16; lord. Get., XLV, 239-241; Wolfram, n. dj., 226. Usp. Stein, n. dj., 584-586; Također u Zmajić, n. dj., 20. Drukčije Rogošić, n. dj., 140. 170 lord., Get., XLV, 240. 166 167

42

Nepot bio opozvao u Italiju, a na njegovo je mjesto odlučio poslati Oresta, imenovavši ga prethodno patricijem. 17I Nepot je, čini se, Oresta kanio uputiti s vojskom preko Alpa. l72 Time je bio učinio veliku pogrešku jer je sam ostao bez dovoljno jakih snaga. Iskoristivši ovu priliku, Orest je, uz pomoć Senata, pokušao svrgnuti Nepota, prisilivši ga da napusti Italiju, pa se Nepot 28. kolovoza 475. vratio u Dalmaciju. l73 U lordanovu izvješću, međutim, upada u oči spominjanje nekih neprijatelja, koji se ne imenuju pobliže, i protiv kojih je poslan Orest na čelu vojske. Iz sačuvanih izvora nije posve jasno tko je Oresta poslao protiv neprijatelja, kao ni to gdje se Nepot u tim trenucima nalazio. Čini se ipak da ima dosta razloga za mišljenje kako je Nepot pao kao žrtva spletaka u rimskim senatorskim krugovima, i da je upravo on bio taj neimenovani neprijatelj .174 Ni iz drugih vijesti ne saznaje se ništa preciznije. Consularia Italica, Continuatio Hauniensis ordo prior donosi podatak da je Nepot bio »u blizini grada« (Nepote apud urbem residente ... ) i da je Orest bio poslan protiv njega ( .. .orestes patricius cum robore exercitus contra eum mittitur) .175 Nije jasno odnosi li se u ovom slučaju izraz »grad« na Rim, kako je uobičajeno, ili na Ravenu. Obrati li se pozornost na činjenicu da je Orest poslan protiv Nepota, nameće se zaključak da Nepot u tim trenucima nije bio u blizini. Tko je mogao uputiti vojsku protiv zakonitog cara, ako ne Senat? U tom bi slučaju pretpostavka dobila čvršće okvire, i šture vijesti sačuvanih izvora lakše bi se uklapale u cjelinu. Rimski Senat, dakle, vjerojatno na nečiji poticaj, možda upravo Orestov , proglašava Nepota neprijateljem države (hostis). Orest, kao rimski patricij, dobiva nalog i na čelu vojske kreće protiv Nepota, koji u tim trenucima vjerojatno nije bio u Rimu, nego u blizini Ravene.176 On se, saznavši što se događa, povukao u Ravenu, gdje je, uz ravensko brodovlje, vjerojatno bio

171 lord. Get., XLV, 240-241, (huius ergo filius Ecdicius, diu certans cum Vesegothis nec valens antestare, relieta patria maximeque urbem Arevernate hosti, ad tutiora se laca collegit. quod audiens Nepus imperator praecepit Ecdicium relictis Galliis ad se venire loco eius Orestem mag. mil. ordinatum ... ) 172 lord., Get., XLV, 241, (qui Orestes suscepto exerdtu et contra hostes egrediens a Roma Ravenna pervenit ibique remoratus Augustulumfilium suum imperatorem efficit.). 173 lord. Get., XLV, 241, (quo conperto Nepus fugit Dalmatias ibique defedt privatus a regno, ubi iam Glycerius dudum imperator episcopatum Salonitanum habebat.); PWRE XVI, col. 2508. 174 Tako sugerira i Anan. Vales., 7, 36,474., (max veniens Ravennam, quem persequens Orestes patricius cum exercitu, metuens Nepos adventum Orestis, ascendens navem fuga m petit ad Salonam). Jordanov izvještaj sugerira da se Orest s vojskom upućenom protiv Vizigota okrenuo protiv Nepota, iako se to izravno ne kaže, što je u suprotnosti s Cont. Haun. ardo pr., 307,475, gdje se izričito navodi daje Orest poslan protiv Nepota. U prilog senatorskoj uroti govori i činjenica da Nepot nije bio popularan ni prihvaćen u rimskom Senatu zbog svojih veza s istočnim carskim dvorom. 175 Cont. Haun. ardo pr., 300, 475. 176 Anan. Vales. 7, 36, 306, S. a. 474.

43

usidren i dio njegove flote kojim je doplovio iz Dalmacije. U bezizlaznoj situaciji Julije Nepot u Raveni, na vijest o Orestovu dolasku, odbacuje pomisao na otpor/ 77 te sa svojim lađama napušta Italiju i odlazi u Dalmaciju. l78 Nije jasno je li Nepot napustio Ravenu prije ili nakon Orestova ulaska u grad. Čini se da ipak nije stavljao život na kocku, već je radije otplovio prije no što je Orest zauzeo Ravenu. m Šturi podaci sačuvani o kratkoj Nepotovoj vladavini ostavljaju više otvorenih pitanja no što pružaju jasnih odgovora. S obzirom na razvoj događaja, moglo bi se pomišljati da je, poučen onim što se dogodilo carevima Avitu i Antemiju, Nepot, svjestan oporbe u rimskom Senatu, bio povukao Ekdicija iz Galije kako bi dobio potporu protiv nekoga domaćeg suparnika. Za Ekdicijevaje zamjenika odabrao upravo čovjeka koji je iskoristio prvu priliku da se okrene protiv njega. Možda ga je, prozrevši Orestove namjere, želio udaljiti od senatora koji su više ili manje otvoreno spletkarili protiv njega, pa ga je stoga odlučio uputiti u Galiju, gdje bi Orestove ruke bile vezane zbog barbarske opasnosti. U svakom slučaju, Orest je pruženu mu priliku munjevito iskoristio. Dana 31. listopada dao je Orest, koji je imao dobre veze u visokim vojnim krugovima u Rimu, izvikati za augusta svojega sina Romula. 180 Nije to učinio odmah nakon Nepotova protjerivanja, vjerojatno zato što je očekivao neku reakciju s Istoka, koja je očito bila izostala. Upravo u tim trenucima u Konstantinopolu je bio zbačen i Zenon, a na vlast je došao Bazilisk, pa je Nepot ostao bez potpore istočnog cara. Vjerojatno je to i potaknulo Oresta da se odvaži na takav potez. Tako su zbivanja na Zapadu bila trenutačni odraz stanja u Konstantinopolu. U kolovozu 476. vratio se Zenon na prijestolje. Iako njegov položaj još nije bio čvrst, događaji na Istoku ipak su bili znakoviti. U međuvremenu svrgnut je Romul Augustul. 181 Već u rujnu 476. Odoakar je naveo Senat da pošalje dva izaslanika

I77 Consul. lt., Auct. Haun. Ordin. posterior. Margo, 307,309, (Qui cum desperatae rei negotium resistendo sume/"e non auderet, ad Dalamtias navigans fugit V k. Septemb.) 178 Cont. Haun. ordo pr., 307,475, (Nepote apud urbem residente Orestes patricius cum robore exercitus contra eum mittitur. sed cum desperatae rei negotium resistendo sumere non auderet, ad Dalmatias navigiis fugit.); Com. Hauniensis ordo post., 307,475, (Nepos cum ab Oreste patricio cum exercitu persequeretur, fugiens ad Da/matias usque navigavit.) 179 Drukčije Fasti Vindob. prior. 306,615, s. a. 475, (his cons. introivit Ravennam patricius Orestes cum exercitu etfugavit imp. Nepos ad Da/matias V k/. Septemb.) 180 Cont. Haun. ordo pri. 307, s. a. 475, (cum Nepos fugiens Italiam ac urbem reliquisset. Orestes primatum omnemque sibi vindicans dignitatem Augustulum filium su um apud Ravennam positum imperatorem facit, ipse vero omnem curam externorum praesidiorum gerit); lord. Rom. 344, (parte vero Hesperia Nepotem imperatorem Orestes fugatum Augustulum suumfilium in imperium conlocavit); Stein, n. dj., 586; Demo, The Mint, 248. 181 Romulu Augustulu Odoakar je poštedio život, poslavši ga u progonstvo. Marcell. Com., Chron., 476, (Odoacar rex Gothorum Romam obtinuit. Orestem Odoacer i1ico trucidavit. Augustu/um filium Orestis Odoacer in Lucullano Campaniae castello exilii poena damnavit); lord. Get. 242, (Augustulo vero a patre Oreste in Ravenna imperatore

44

u Konstantinopol. Njemu je bilo vrlo važno da svojoj vladavini oduzme izgled uzurpacije i da što više očuva rimsku tradiciju, pa je na najvažnija mjesta u upravi imenovao uglavnom Rimljane i nastojao se sporazumjeti sa Senatom. Istodobno sa senatskim poslanstvom odlučio je Odoakar poslati i svoje Ijude. 182 Odoakar je u prvo vrijeme za svoje postupke imao potporu i u Konstantinopolu jer je njegov brat Armat tada bio konzul u prijestolnici Istoka, a na prijestolju se nalazio njihov ujak Bazilisk. No, ni nakon Baziliskova svrgavanja i Zenonova povratka na vlast nije Odoakar morao suviše strahovati od Zenonove reakcije, bar u prvo vrijeme, jer je upravo zahvaljujući tome što je Odoakarov brat Armat prešao na njegovu stranu Zeno n mogao svrgnuti Baziliska i vratiti se na prijestolje. Članovi senatskog izaslanstva izjavili su da dolaze u ime Romula Augustula. Obrazloživši predaju carskih insignija Zapada, senatski su poslanici izjavili kako je jedan car dovoljan za obje polovice Carstva, te su za Odoakara zatražili patricijsku čast i ovlaštenja za vršenje vlasti u ltaliji. l83 Senatskom poslanstvu Zenon je spočitnuo Antemijevo ubojstvo i protjerivanje Julija Nepota,184 ne spominjući Romula Augustula, čiju vladavinu Istočno Carstvo nije nikada priznalo. Odoakaru je po senatorima poručio da je Julije Nepot zakoniti car Zapada 185 i ovlašten da mu podijeli čast patricija. Odoakarovim je osobnim izaslanicima pak odgovorio da Odoakar mora priznati Julija Nepota, koji će mu tada dodijeliti željenu čast. Kasnija zbivanja daju naslutiti da je nekakav sporazum između Nepota i Odoakara ipak bio sklopljen i da je Odoakar od Nepota dobio čast patricija. l87 186

ordinato non multum post Odoacer Torcilingorum rex habens secum Sciros, He/'ulos diversarumque gentium auxiliarios Italiam occupavit et Orestem interfectum Augustulum filium eius de regno pulsum in Lucullano Campaniae castello exilii poena damnavit) . Anon. Vales., 8, 37. IH2 Nikolanci, n. dj., 16-17. Odoakara su germanske čete još 23. kolovoza proglasile kraljem, a otpor što su ga Ores tove postrojbe pokušale pružiti slomljen je kod Ticina. Orest je 28. kolovoza uhvaćen i pogubljen kod Piacenze. Potom su kod Pinete kraj Ravene rastjerane preostale carske snage kojima je zapovijedao Orestov brat Pavao, pa se Romul Augustul4. rujna predao Odoakaru, Stein, n. dj., 589; Također u Zmajić, n. dj., 20. Usp. Demandt, n. dj., 176-178. IH3 Malch., fr. lO.; Nikolanci, n. dj., 17 i bilj. 38 i 39; PWRE XVII, sv. Odoacer, col. 1891; Zmajić, n. dj., 20-21. IH4 Malch., fr. lO. 185 Malch., fr. 10. Suprotno Rogošić, n. dj., 141, koji tvrdi: "Zenon je sebi prisvojio vlast nad Zapadom, kad je Odoakara postavio za patricija te time nije priznavao vlast Nepotovu.« 186 Malchus, fr. 10, 14; Stein, n. dj., 586. Romula Augustula nije priznavao ni Bazilisk, koji je, zbacivši Zenona, vladao upravo u vrijeme Orestove uzurpacije carske vlasti na Zapadu. Nije ga priznavao ni Siagrije, praefectus praetorio Galliarum; Nikolanci, n. dj., 17; Demandt, n. dj., 178. Drukčije Rogošić, n. dj., 141, koji tvrdi: »Ne može se dakle reći, da je rascar Nepot u Solinu bio priznavan u Carigradu kao car zapadnog dijela carstva (Ferluga, 23).« 187 Malchus, fr. 14. Heather, The fall of the empire, 428. 45

U isto vrijeme kad je to učinio Odoakar, uputio je i Julije Nepot svoje izaslanike Zenonu,188 sa zamolbom da mu car omogući povratak u Italiju. U svojem odgovoru Zenon mu je obećao potporu, ali u tom trenutku nije bio u mogućnosti intervenirati na Zapadu zbog neriješenog ostrogotskog pitanja. U isto vrijeme i Verina se založila za pomoć Nepotu, podupirući tako svoju nećakinju, Nepotovu suprugU. 189 Dvojbeno je koliko je njezino zalaganje za Nepota moglo biti od koristi s obzirom na njezin status na dvoru nakon uloge što ju je bila odigrala u zavjeri protiv Zenona. Osim toga, međusobni odnosi Zenona i Verine nikada nisu bili srdačni. Godine 477. Zenon je primio i poslanstvo iz Galije, koja se, naime, bila pobunila protiv Odoakarove vlasti, ali o tim nam zbivanjima nije ništa poznato. Obje su strane uputile poslanstva Zenonu, ali je Zenon iz političkih razloga podupro Odoakara. 19o Teško je u poslanstvu iz Galije vidjeti neku drugu svrhu osim zahtjeva za Nepotovim povratkom u Italiju. Zenon je bio prisiljen odbiti galski zahtjev jer bi pristajanje značilo rat s Odoakarom, na što Zenon nije bio spreman. Nepot je umoren između 25. travnja i 22. lipnja 480. godine l91 u Dioklecijanovoj palači, od ruku svoja dva časnika, Ovide i Vijatora. Činjenica da je

188 Malch., fr. 10. Malch., fr. 10. Candid., fr. 1. 191 Demandt, n. dj., PLRE II, 90; F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925., 165, bio je mišljenja da je Nepot umoren »po svoj prilici« na poticaj Glicerija, ali je to malo vjerojatno jer, prema Marcelinu Komesu, Glicerije bi ubrzo umro, možda još iste godine nakon što je zaređen. Marcell. Com., Chron., s. a. 474, (Glycerius ex Caesare episcopus ordinatus est et obiit.). Moguće je, dakako, i da Marcelin Komes iz svoje perspektive projicira kasnije događaje u ovo vrijeme, ali mi se čini da toj vijesti u osnovi treba pokloniti povjerenje, jer se Glicerije u izvorima posljednji put spominje kod Jordana (Get. 241) u vrijeme Nepotova dolaska u Salonu (Nepus fugit Dalmatias ibique defecit privatus a regno, ibi iam Glycerius dudum imperator episcopatum Salonitanus habebat). Drukčije Zmajić, n. dj., 21, koji smatra da je Odoakar možda naručio Nepotovo ubojstvo, a da je Zenon upravo u to vrijeme planirao pokrenuti akciju za Nepotov povratak u Italiju. Moguće je da je Odoakar znao za Teodorikovu ponudu Zenonu da mu stavi na raspolaganje 6000 svojih najboljih vojnika koji bi zajedno s carskom vojskom intervenirali u Italiji. Heather, n. dj., 292. Suprotno tome, Rogošić, n. dj., 142, doslovno uzima Malkovu vijest, fr. 18, s podatkom o Teodorikovoj ponudi Zenonu da pobije sve Gote Teodorika Strabona u Trakiji ili da, ako to car želi, istjera Nepota iz Dalmacije. No, iz te se vijesti razabire tek Teodorikova ponuda sklapanja pogodbe, pri čemu je on vjerojatno više pretpostavljao što bi caru preko poslanika Adarnancija mogao ponuditi, nego što bi se radilo o nekoj stvarnoj Zenonovoj namjeri. Ipak je malo vjerojatno da bi Odoakar naručio Nepotovo ubojstvo, a ne postoje ni čvrste indicije za mišljenje da je Zenon 479. godine donio odluku o akciji u Italiji uNepotovu korist. Činjenica da je i Odoakar kovao novac u Nepotovo ime govori ipak u prilog mišljenju da je i on priznao Nepota. Usp. Demandt, n. dj., 179, »In seiner Mtinzpragung hat Odovacar bis zum Tode des Nepos des sen Autoritat respektiert.« Drukčije Wilkes, n. dj., 421, koji tvrdi: »Odovakar ignored Nepos in Salona, who lived on in Diocletian's Palace until he was murdered in 480, the last legal emperor of the western Empire.«. Usp. i Mimica, n. dj., 252; Demo, Nepotov solid, 42 i bilj. 9 ilO. 189 190

46

Odoakar tek nakon Nepotova umorstva krenuo u osvajanje Dalmacije, upućuje na da je ipak, možda posredno, priznao Nepota kao zakonita nositelja carske vlasti na Zapadu. l92 Susprezao se od vojnog zauzimanja Dalmacije. postupao je tako svakako zato što mu je bilo potrebno priznanje njegova vlastitoga statusa u Italiji od strane cara Zenona. Ali Nepotov je položaj još uvijek bio dovoljno jak da se Odoakar nije mogao lako odlučiti na pokušaj vojnog zauzimanja njegove provincije. Julije Nepot bio je zakoniti vladar, a vjerojatno i sposoban vojni zapovjednik, koji je uz to još uvijek raspolagao i relativno jakom flotom. Na njegovoj je strani bio težak teren Dinarida, a posjedovao je i sve luke na obali. Istodobno se Odoakar nije mogao pouzdati u svoje ljude, a ni u rimske senatore u tolikoj mjeri da bi se odvažio napustiti Italiju ili nekome povjeriti značajnije vojne snage. Odoakar je, čini se, shvatio da je za njega korisnije da »prizna« Nepota kao cara Zapada barem na novcu, pa su tako tijekom Nepotova vladanja Dalmacijom u italskim kovnicama u Milanu i Raveni kovane zlatne tremise u ime Zenona i Nepota u razdoblju od 477. do 480. godine. 193 Nepotova je smrt samo kratko zabilježena u povijesnim izvorima, koji međusobno nisu suglasni u datumu umorstva. Najraniji datum spomenut u izvorima jest 25. travnja,194 a najkasniji 22. lipnja. 195 U historiografiji je uglavnom prihvaćen treći datum zabilježen u izvorima, 9. svibnja. l96 Postoji i sačuvani podatak da je Nepot umoren nakon pet godina vladavine u Dalmaciji,197 što je gotovo nemoguće uskladiti s ostalim izvješćima kroničara. Ove varijacije datuma ne mogu se shvatiti drukčije nego kao posljedica trenutka kad su novosti stizale na različita mjesta. Prihvati li se takvo mišljenje, onda je najraniji spomenuti datum, 25. travnja, i najvjerodostojniji te, ako ne točan, svakako najbliži točnome. Nepotova je smrt označila konačan kraj Zapadnoga Rimskog Carstva utjelovIjenoga u osobi vladara. Slanje carskoga grimiza Nepotu u Ravenu predstavljalo je službeni čin priznanja carske vlasti nakon što ga je vojska već bila izvikala za cara. Pokušaj njegova svrgavanja što ga je proveo Orest, bilo je oskvrnuće carske vlasti, a Orestovo postavljanje Romula na Nepotovo mjesto uzurpacija. Činjenica da je nakon bijega iz Italije Nepot još uvijek upravljao mogućnost

192 Nikolanci, n. dj., 17. Potpuno drukčije mišljenje Ostrogorski, n. dj., 31, prema kojem je Odoakar »izričito priznavao vrhovnu vlast istočnorimskoga cara. Tako je novi vladar Italije imenovan carskim magister militum per Italiam i upravljao je zemljom takoreći kao carev opunomoćenik". 193 J. P. C. Kent, The Roman Imperial Coinage. Vol. X, London, 1994.,204-207, 427-434. 194 Cont. Haun. ordo post., 311,480, »Nepos imperator cum in Dalmatiis imperii sui sceptra firmare conaretur, a suis occiditur VII k. Mai«. 195 Cont. Haun. ordo pri., 311,480, »Nepos imperator cum Dalmatis imperaret et sumpti honoris sceptrafirmare conaretur, a suis improvisis ictibus confossus interiit X k. Iul.«. 196 Fasti Vindob. prior. 626,480., »his cons. occiditur Nepos imp. VII idus Maias«. 197 Anon. Vales., 7,326, »et ibi mansit per annos quinque, postea vero a suis occidi«.

47

prostranom provincijom u uvjetima kad se Zapadno Rimsko Carstvo i onako raspalo na provincije nad kojima su vlast držala pojedina germanska plemena, dopušta zaključak daje Dalmacija u razdoblju od 475. do 480. godine bila zadnji preostatak Zapadnoga Rimskog Carstva kojim je vladao posljednji zakoniti nositelj carske vlasti na Zapadu. Iako se u srednjoj Galiji između Somme i Loire do godine 486. uspio samostalno održati na vlasti rimski upravitelj Siagrije, njegov se je položaj razlikovao od položaja Julija Nepota, kojega je Istočno Rimsko Carstvo do smrti priznavalo legitimnim vladarom Zapada. 198 Nejasno je koji su razlozi naveli Nepotove ubojice Vijatora i Ovidu da se odvaže na takav čin. Samo jedan povijesni izvor navodi da je do umorstva došlo na poticaj bivšega cara i salonitanskog biskupa Glicerija,199 ali, osim eventualne mržnje ili želje za osvetom, teško je naći ikakav drugi motiv za takav Glicerijev postupak. Glicerijevu težnju za povratkom na vlast isključuje činjenica da je primanjem tonzure bio posvećen, te se time odrekao svjetovnog života. Da samim činom posvećivanja nije postao bezopasan, najvjerojatnije se Nepot ne bi bio zadovoljio samo time da ga zaredi za biskupa, već bi ga dao umoriti. 20o Stoga ovu vijest treba prihvatiti samo kao pretpostavku ili vlastito mišljenje kroničara, a ne kao izravnu tvrdnju. Dvojbeno je i je li Glicerije još uvijek bio živ u vrijeme Nepotova umorstva, kako se dade naslutiti iz riječi Marcelina Komesa. 201 Eventualno Glicerijevo spletkarenje protiv Nepota ne bi stoga moglo biti presudni čimbenik u uroti dvojice časnika. U tom činu prije bi trebalo vidjeti njihove osobne razloge, u prvom redu pretenzije na visoki položaj, kako je razvidno iz daljnjeg slijeda povijesnih zbivanja.

198 Stein, n. dj., 589-590; Nikolanci, n. dj., 20-22; Šišić, n. dj., 165, umorstvo Nepota datira u mjesec lipanj 480. godine. 199 Malchus (apud Photium), 78. Usp. o tome PWRE supp!. VII, Suttgart, 1957., B. Saria, s.v. Dalmatia (als spdtantike Provinz), co!. 30. 200 Nikolanci, n. dj., 19. Usp. i M. Ivanišević, Salonitanski biskupi, VAHD 86, Split, 1994.,223-252,234 i bilj. 25. 201 Marcell. Com., Chron., s. a. 474., (Glycerius ex Caesare episcopus ordinatus est et obiit.); E. Marin, Starokršćanska Salona, Zagreb, 1988.,85, tvrdi da je Glicerije biskupovao u Saloni od 474. do 480. godine, ali ni jedan povijesni izvor ne donosi nikakav podatak o dužini Glicerijeva biskupovanja pa nije jasno na temelju čega je autor odredio upravo godinu 480. kao godinu Glicerijeve smrti. Posredno se ipak dade zaključiti da je 480. godinu preuzeo iz Bulić - Bervaldi, Kronotaksa solinskih biskupa, Zagreb, 1912.,41, u kojoj je pak takva datacija Glicerijeva biskupovanja preuzeta iz takozvanog Rimskog kataloga, kako ga je nazvao D. Farlatti. Međutim, sam je Bulić postojeće kataloge splitskih biskupa kojima se koristio svrstao u izvore drugogog reda (n. dj. 7), a zatim je upravo tom Rimskom katalogu sebi svojstvenom lucidnošću argumentirano odrekao pouzdanost ustvrdivši: »Da još bolje dokažemo, kako ovaj Rimski Katalog nije sastavljen po Aktima iz rimskih Arkiva, istaknuti ćemo i činjenicu, da u Arkivima vatikanskim nije nitko ni prije ni kasnije Farlatija našao kakvih podataka za kronologiju solinskih biskupa, ni za onu poznijih vijekova, a kamo li za prvo doba kršćanstva.« (n. dj. 81). 48

Nakon Nepotova umorstva krenuo je Odoakar u Dalmaciju protiv Ovide i Vijatora. Nije nam poznat omjer snaga, ali činjenica je da su se Odoakarovim snagama gotovo dvije godine opirale postrojbe u Dalmaciji kojima su zapovijedali Nepotovi ubojice. 202 Vijesti o tim zbivanjima malobrojne su i nejasne, ali iz njih se dade naslutiti da Odoakarove snage nisu bile dostatne za laku i brzu pobjedu. Iz činjenice daje Vijator poginuo u borbi, vjerojatno u listopadu 480. godine, a Ovida ili 28. studenoga ili 9. prosinca 482.,203 proizlazi gotovo sigurno daje Odoakar morao poduzeti više od jednog pohoda na Dalmaciju kako bi je podložio. Teško je, naime, povjerovati u to da bi on Italiju ostavio bez nadzora zamalo dvije i pol godine ratujući u Dalmaciji i pritom se izvrgavajući opasnosti da izgubi kraljevsku vlast. Bit će vjerojatnije daje u prvim sukobima 480. godine poražen Vij ator , a nakon toga, ne mogavši te godine izvojevati konačnu pobjedu, povukao se Odoakar da prezirni u Italiji. Nikolancijevo mišljenje da je Odoakar došao sa znatnom vojskom u Dalmaciju kako bi što prije slomio otpor urotnika ponajprije radi odnosa prema Istoku,204 ne čini se uvjerljivim. On je već četiri godine vladao u Italiji i njegova je vladavina u Konstantinopolu de facto već bila priznata. Osim toga, Odoakar nikad nije raspolagao značajnim postrojbama, pa ni prilikom kasnijeg ostrogotskog dolaska nije imao snage braniti istočne granice,20s tako daje Dalmacija u ruke Ostrogota pala praktički bez borbe. Uvjerljivijom se, dakle, čini pretpostavka da je Odoakar dva, pa čak možda i tri puta kretao u

202 Cont. Haun. ardo pri., 482, (Odoachar rex in DalmatUs projiciscitur, cui cum obsistere cum exercitu Ovida conaretur, ab Odoachre oppressus interiit V id. Decemb. Odoachar devieto Ovidam atque interjecto regnum late proeliis et jerro extendit); Nikolanci, n. dj., 18; S. Antoljak, Zadar unter ostgotischer Herrschaft, Diadora 6, 1973., 207-221,210 i bilj. 23; V. Posavec, Prilog poznavanju ostrogotskog razdoblja u Dalmaciji, Historijski zbornik XLIX, Zagreb, 1996., 1-15., 1,7. 203 Cassiod. Chron. 1309,481 (Odovacar in DalmatUs Odivam vincit et perimit); Cont. Haun. ardo prior., 313,482, donosi kao datum Ovidina poraza i smrti 9. prosinca 482. Cont. Haun. ardo post. Ovidin poraz također smješta u istu godinu bez pobližeg datuma. Prema Kasiodoru Ovida je poražen za konzulovanja Bazilika Mlađeg, dok Consularia Italica Odoakarovu pobjedu datira konzulovanjem Severina Mlađeg i Trokundita. Vrijeme Vijatorove smrti preuzeto od Nikolanci, n. dj., 18-19 i bilj. 50, koji ne navodi odakle mu taj podatak. Ni u izvorima ni u literaturi koja ne ovisi ocitiranome Nikolancijevu radu nisam uspio naći potvrdu tome datumu, iako ne vjerujem da je listopad 480. godine kao vrijeme Vijatorove pogibije tek puka autorova pretpostavka; Fasti Vind. prior., 312, 628, 630, oštećene su upravo pod 481. i 482. godinom. Možda su upravo redci koji nedostaju sadržavali imena Nepotovih ubojica. 204 Nikolanci, n. dj., 19. Odoakarov je položaj u odnosu prema istočnom caru nakon Nepotova umorstva bio čvršći negoli prije i on je toga bio svjestan. Zenon je imao dovoljno problema, a da bi se aktivnije mogao baviti zbivanjima na Zapadu. Osim toga, Odoakar je imao i čvrste rodbinske veze u Konstantinopolu, dok je istodobno u Dalmaciji mogao nastupati i kao osvetnik umorenog Julija Nepota; Posavec, n. dj., 3. 205 Šišić, n. dj., 166; Posavec, n. dj., 3, 7. Prvi ozbiljan otpor Ostrogotima Odoakarove su snage pružile tek na rijeci Soči i tu su doživjele poraz.

49

Dalmaciju na čelu postrojba koje nisu mogle biti osobito jake, to prije što ni njegov preostali protivnik u Dalmaciji, Ovida, pod svojim zapovjedništvom nije mogao imati značajnijih vojnih snaga. 206 Nakon Ovidina poraza u studenome 482. godine Dalmacija je potpala pod Odoakarovu vlast, a nakon njegova umorstva 15. ožujka 493. godine, od strane Teodorika Amala, našla se u sastavu Ostrogotskog Kraljevstva.

206

50

Posavec, n. dj., 3, 7.

RODOSLOVLJE »DALMATINSKE DINASTIJE« Uvriježeno je mišljenje da su i Marcelin i njegov nećak Julije Nepot rodom iz Dalmacije. 207 No, ni jedan sačuvani izvor ne donosi neki izričit podatak u prilog takvoj tvrdnji. Marcelina izvori uvijek spominju u svezi s njegovom čašću namjesnika provincije Dalmacije ili uz neki položaj (comes, patritius).208 Prema nekim autorima, indicij da je Dalmacija zemlja njegova odgoja, ako i nije bio rodom iz nje, mogla bi biti činjenica da je Marcelin vojskovođa koji u svim vojnim pohodima zapovijeda ratnom flotom. Kao zapovjednik flote morao je nedvojbeno biti iskusan i izrazito spretan pomorac, a prema navedenim je mišljenjima Dalmacija u antici bila na glasu kao zemlja sposobnih mornara?09 Kao glavni argument za Marcelinovo galsko podrijetlo navodi se inače nedovoljno rasvijetljeno sudjelovanje Marcelinova šurjaka Nepocijana u pokušaju da se iz Galije riješi pitanje carske vlasti na Zapadu. Ta se zbivanja zbog sličnosti imena sudionika dovode u svezu s Marcelinom. Naime, nakon svrgavanja cara Avita u listopadu 456. godine 21O u Galiji se među galskim

207 Šišić, n. dj., 163-165; Usp. i Zmajić, n. dj., 19; Nikolanci, n. dj., 9; Demo, The Mint, 247-270. 208 Marcell. Com., Chron., s. a. 468; lord., Get., 239; Hydat., Chron., 34, 234. Čast patricija uveo je Konstantin Veliki, a Gracijan kao najviši rang uvodi čast konzula i patricija. Od Stilihona i Flavija Konstancija na Zapadu, a zatim i na Istoku, vrhovni vojni zapovjednici Zapada i Istoka redovito su nosili čast patricija. 209 Nikolanci , n. dj., 11; G. Novak, Pogled na prilike radnih slojeva u rimskoj provinciji Dalmaciji, HZ I, Zagreb 1948., 140. 210 Greg. Tour., Historia Francorum 2.11, (Avitus enim unus ex senatoribus et, valde manifestum est, cives Arvernus, cum Romanum ambisset imperium, luxoriose agere volens, a senatoribus proiectus, apud Placentiam urbem episcopus ordinatur. conperto autem, quod adhuc indignans senatus vita eum privare vellit, basilicam sancti luliani Arverni martyris cum multis muneribus expetivit. sed impleto in itinere vitae cursu, obiit, delatusque ad Brivatensem vicum, ad pedes antedicti martyris est sepultus, cui Maiorianus successit. In Galliis autem Aegidius ex Romanis magister militum datus est); Chron. Gall., a. DXI., 457, 627-628, (Marcianus obiit, et Avitus occisus est a Maioriano comite domesticorum Placentiae); Hydat., Chron. 183, (Avitus, tertio anno posteaquam a Gallis et aGothis Jactus Juerat imperator, caret imperio Gothorum promisso destitutus auxilio, caret et Vita).

51

plemstvom formirala stranka koja je možda na carski tron željela vratiti Avita ili, vjerojatnije, postaviti na nj nekog od svojih domaćih ljudi. Sidonije Apolinar naziva je Coniuratio Marcelliana,2Il a ne Marcelliniana, kako je postalo uobičajeno u literaturi. 212 U tu je »zavjeru« vjerojatno bila uključena i osoba imenom Marcellius ili Marcellus, kojih je nekoliko posvjedočeno u Galiji tog vremena, a možda i čovjek koji se također zvao Marcelin. Radilo se svakako o pretendentima na carsko prijestolje umjesto svrgnutog cara Avita. Dvojbeno je i može li se govoriti o uroti u pravom smislu riječi, kad u tim trenucima nije na Zapadu bilo zakonitog cara. Pokret se ugasio sam od sebe kad je Lav I. dodijelio Majorijanu čast magister militum, a ovaj se potom, uz Ricimerovu podršku, dao izvikati za cara. Svaku vezu ovog pokreta s Marcelinom trebalo bi odbaciti. Zahvaljujući tome što je postao car, o Majorijanu ima više podataka.213 Dana 28. veljače 457. dodijelio mu je car Lav I. čast magister militum i upravu nad Zapadnim Carstvom. Iskoristivši pobjedu nad Alamanima u ožujku, Majorijan je, svakako u dogovoru s Ricimerom, uredio da već l. travnja iste godine kraj Ravene od vojske bude izvikan za cara.2l4 Prvi spomen Nepocijana u izvorima bilježimo u godini 457., kad ga Majorijan šalje u Galiju.2l5 Poslije Majorijanova stupanja na vlast Nepocijan postaje njegov magister militum praesentalis. Na toj je časti naslijedio samoga Majorijana. Ta nas činjenica navodi na pomisao da je Nepocijan od vremena Aecijeve ili Valentinijanove smrti ili bio u samoj blizini carskoga dvora ili vršio neku službu na dvoru, o čemu podaci nisu zabilježeni ni sačuvani. Druga, isto tako realna mogućnost mogla bi biti da je Nepocijan u trenucima Majorijanova stupanja na carsku čast bio negdje u blizini Ravene, pa mu se Majorijan obratio s ponudom da preuzme odgovornu službu jer mu je bila potrebna osoba od povjerenja; zato se obratio starom ratnom drugu i prijatelju. Ne bi bilo nemoguće ni to da se Nepocijan nalazio negdje u Dalmaciji kod Marcelina. Dana 6. studenoga 458. Majorijan na čelu velike vojske kreće preko Alpa u Galiju. Iako nema spomena o Nepocijanu, on je u tim trenucima gotovo sigurno bio uz cara.216 Djelovao je najprije u Galiji, a potom u Hispaniji. Nakon Majorijanova umorstva Nepocijan se nije priklonio novome caru Libiju Severu. Vjerojatno ga je zbog toga Teodorik II. tada lišio časti magister

Sid. Apol .. Epist. I 11,6, (de capessendo diademate coniuratio Marcelliana.) . Sid. Apol., Epist. I 11,6; O »Marcelinskoj zavjeri« opširno Gaggero, n. dj., 251255; PLRE II 709; Nikolanei, n. dj., 8, nazivaju Coniuratio Marcelina, što se ni po kojem kriteriju ne može prihvatiti kao točno. 213 PWRE XXVII l, EnBlin, sv. Maiorianus, col. 584 - 589. 214 lord., Rom. 335; Get., XLV, 236. Lav, koji mu je povjerio upravu nad Zapadom, nije mu htio priznati čast augusta, već samo položaj cezara. 215 Hydat Chron., 31, 197. 216 Tome u prilog govori i činjenica da ga Majorijan šalje u Hispaniju. 211

212

52

militum.217 Marcelin i Nepocijan vjerojatno su se upoznali upravo preko Majorijana, koji je s obojicom bio u prijateljskim odnosima.2l8 O tome je li Nepocijan bio rodom iz Dalmacije, može se samo nagađati. Mnogo je, međutim, vjerojatnija pretpostavka da je podrijetlom bio iz Galije. Ni jedan izvor ne donosi podatke o životnoj dobi Marcelinovoj , Nepocijanovoj iMajorijanovoj , pa je stoga nemoguće preciznije rekonstruirati njihove uzajamne odnose i podrijetlo. Sigurno je da su svi bili vojnici. Marcelinovo i Nepocijanovo poznanstvo svakako je dulje trajalo. Poznanstvo Marcelina i Maj orij ana moglo bi datirati iz Aecijeva vremena jer su obojica vojevali pod Aecijevim zapovjedništvom.219 Iako to nije moguće dokazati, vrlo je vjerojatno da je i Nepocijan službovao pod Aecijem. Nepocijanovo je poznanstvo s Marcelinom i Majorijanom moglo, dakako, Uslijediti i preko Marcelinove sestre i buduće Nepocijanove supruge. Realno je pretpostaviti i to da su Marcelin i Nepocijan zajedno vojevali pod Aecijevim zapovjedništvom protiv Huna.220 Godine 454. Marcelin je već upravljao Dalmacijom, ali na taj je položaj morao stupiti prije te godine. Malobrojni sačuvani suvremeni izvori koji govore o'Marcelinu ne donose o njemu nikakvih drugih vijesti osim da se radilo o izvanredno sposobnom vojnom zapovjedniku. Nešto više podataka o Marcelinovoj osobi donosi međutim Suda, bizantski leksikon iz X. stoljeća. Podaci koje donosi o Marcelinu posredno su potvrđeni kod Prokopija i Marcelina Komesa. Leksikon Marcelina opisuje kao čovjeka dostojna i čestita, vrlo učenoga i odgojenog rimskim odgojem. Osim toga, Marcelin je bio mudar, pravedan i čudnovato hrabar te vješt ratnik,221 a te 217 Hydat., Ckron., 32, 213; PWRE XVI, Stuttgart, 1935., Stein, sv. Nepotianus, col. 2513; PLRE II 778; Nepocijan umire 464. godine pod pobliže nepoznatim okolnostima. Njegovu smrt Hidacije je popratio kratkom bilješkom »Nepotianus recedit e corpore .«. O Nepocijanu usp. Gaggero, n. dj., 253-258. 218 To se najvjerojatnije dogodilo još u Aecijevo vrijeme. Slično i Gaggero, n. dj., 256 i bilj. 58. 219 Majorijanov je otac bio Aecijev prijatelj i upravljao je njegovom ratnom blagajnom. Majorijan sam istaknuo se također vojnim uspjesima (Sidon., Carm., V, 207227), ali je u najboljoj dobi 454. godine bio otpušten iz službe zbog ljubomore Aecijeve supruge (Sidon., Carm., V, 126-128). Čini se da Majorijan nije sudjelovao u bici protiv Huna na Katalaunskim poljima, jer bi njegov panegiričar inače to sigurno spomenuo. Poznato je da je Majorijan službovao s Ricimerom i Egidijem, poslije dvojicom istaknutih i moćnih vojnih zapovjednika. Marcelin je, pak, bio veliki Aecijev prijatelj i, premda ni jedan izvor to izričito ne navodi, ne bi trebalo biti dvojbe da je i on službovao pod Aecijem. 220 Nepocijan je očito bio iskusan i sposoban vojni zapovjednik kad gaje Majorijan, nakon što je bio postao car, poslao u Hispaniju da pripremi teren za predstojeći sukob s Vandalima. Sudeći po njegovu poznanstvu s Majorijanom, koji je vojevao pod Aecijem, i prijateljskim i rodbinskim odnosima s Marcelinom, morao je i Nepocijan ratno iskustvo stjecati pod Aecijevim zapovjedništvom. O Nepocijanovu značenju i njegovoj ulozi u ondašnjim zbivanjima usp. Gaggero, n. dj., 254, koji smatra da »DaJle scarse testimonianze antiche viene fuori dunque uno dei pili importanti personaggi della sua epoca, di cui dispiace non poter conoscere con maggiori particolari le vicende«. 221 Suidas/Suda, Lexicon, sv. Markellinos, 202, Adler, 1933., III, 325.

53

se Sudine vijesti u potpunosti slažu s podacima iz drugih malobrojnih sačuvanih izvora druge polovice V. stoljeća. O Marcelinu je, međutim, sačuvan i jedan intrigantni podatak u kronici Marcelina Komesa. Pišući o velikoj ekspediciji 468. godine protiv Gejzerikovih Vandala u sjevernoj Africi, u kojoj je Marcelin mučki ubijen na Siciliji od strane Ricimerova plaćenika, Marcelin Komes izričito navodi da je Marcelin bio poganin. Ta je pojava za drugu polovicu V. stoljeća doista neobična, o čemu svjedoči i činjenica da je kroničar u svojoj kratkoj bilješci to smatrao važnim napomenuti, bez obzira na to je li njegova opservacija bila istinita činjenica ili samo vlastito uvjerenje. Na prvi pogled teško je povjerovati da bi u to doba jedan visokopozicionirani dužnosnik Carstva mogao biti nekršćanin, a osobito u to da se takvoj osobi dodjeljuje i visoko vojno zapovjedništvo. Pa ipak, riječi Marcelina Komesa »Marcellinus Occidentis patricius idemque paganus ... «222 stoje kao jasna i nedvosmislena tvrdnja i očito je da se ne radi o zabuni ili nagađanju, već o autorovu uvjerenju. Tome je svakako mogla pridonijeti činjenica da iz perspektive vremena u kojem kroničar živi i okruženja u kojemu piše spoznaja da je Marcelin bio odgojen rimskim odgojem i vješt u proricanju ne može značiti ništa drugo doli da se radi o nekršćaninu. Ti podaci sadržani u leksikonu Suda morali su biti poznati i Marcelinu Komesu. Još je jedan podatak u tome mogao imati presudnu ulogu. Naime, u leksikonu se izričito navodi da je s Marcelinom živio filozof Salustije, a ta je vijest potvrđena i u jednom sačuvanom fragmentu djela povjesničara Damaskija,223 iz kojeg je razvidno da je i Salustije bio vješt u proricanju. Poznavanje filozofije i vještina proricanja povezane s rimskim odgojem mogle su u Justinijanovo doba biti nedvojbeno samo obilježja starog poganstva. Koliko god se to činilo teško prihvatljivim, analizira li se podrobnije opća situacija toga vremena, čini se da vijest oMarcelinovu poganstvu ipak ne bi trebalo tek tako olako odbaciti. Ediktom cara Teodozija l. godine 391. kršćanstvo je postalo jedinom dopuštenom religijom na tlu Carstva, čime su zabranjeni poganski kultovi i olimpijske igre te zatvorena stara svetišta, proročišta i hramovi. Poganstvo se, međutim, nije lako predavalo. Teodozije II. godine 426. naređuje razaranje hramova u Olimpiji što upućuje na zaključak da su se u tom starom svetištu i dalje održavali poganski kultovi i okupljali vjernici stare religije. Vrlo je učinkovita bila i odredba po kojoj državnu službu nisu mogli obnašati nekršćani. Konačni udarac poganstvu zadao je car Justinijan 529. godine zatvaranjem Akademije u Ateni. I političke i opće prilike V. stoljeća idu u prilog potvrdi navoda Marcelina Komesa oMarcelinovu poganstvu. U trenucima kad je Marcelin preuzeo upravu

222

223

54

Marcell. Com., Chron., s. a. 468. Vita Isidori, u Photii Bibi. cod. 242, 343.

Dalmacijom, još uvijek relativno bogatom provincijom, nominalna vlast zapadnorimskog cara bila je svedena na Italiju, dijelove Galije i Dalmaciju. Carem Valentinijanom III. upravljali su eunusi i žene, a vojna pitanja i stvarna uprava državom bili su u Aecijevim rukama. Svoj položaj Marcelin je najvjerojatnije dugovao prijateljstvu s utjecajnim Aecijem koliko i vlastitom ugledu. No, ključni argument za mišljenje da je Marcelin mogao opstati kao nekršćanin u tadašnjoj državnoj hijerarhiji jest taj da nakon Aecijeve, a zatim Majorijanove i Nepocijanove smrti, ni Istočno ni Zapadno Rimsko Carstvo nisu na raspolaganju imali pouzdanih i sposobnih vojskovođa, što se najbolje pokazalo prilikom zajedničkog vojnog pothvata protiv Vandala u Africi. Marcelin je raspolagao i snažnom flotom, a istočnorimski carevi su nakon smrti Valentinijana III. držali u rukama upravu nad obje polovice Carstva i postavljali careve na Zapadu. Marcelin, kao čovjek rimskog odgoja, bio je jedini pouzdan oslonac u političkom odmjeravanju snaga i protuteža utjecaju moćnih germanskih vojnih zapovjednika, Ricimera na Zapadu i Aspara na Istoku. U tako složenim političkim okolnostima, uz neprekidne prepade Vandala iz sjeverne Afrike, vojskovođa Marcelinova formata bio je istočnome caru itekako potreban, bez obzira na njegova vjerska opredjeljenja. U tom svjetlu sagledane vijesti što ih o Marcelinu donose sačuvani izvori, ponajprije Suda, Prokopije i Marcelin Komes, govore čvrsto u prilog točnosti vijesti oMarcelinovu poganstvu. Julije Nepot, Marcelinov nasljednik u Dalmaciji, bio je sin Marcelinove sestre nepoznata imena i Nepocijana. Podatak da poslije Marcelinove smrti 468. godine Julije Nepot preuzima njegovu službu i položaj u Dalmaciji, pokazuje da se i on odlučio za vojnički poziv. Morao je, stoga, u tome trenutku imati i određene godine i iskustvo, što dodatno argumentira pretpostavku da je Marcelinovo i Nepocijanovo poznanstvo dulje trajalo. Nepotovu sposobnost i dob potvrđuje i veliko povjerenje koje mu ukazuju carevi Lav i Zenon. Ženidbom s nećakinjom carice Verine on postaje i članom carske obitelji, a njegov uspon s velikom vjerojatnošću upućuje na to da sam Marcelin ili nije imao sina ili je ovaj prerano umro, jer bi ga inače, vrlo vjerojatno, umjesto nećaka naslijedio vlastiti sin. O vjerskim opredjeljenjima Nepocijana i Julija Nepota ne znamo ništa. Motiv Viktorije na novcu Julija Nepota ne bi mogao biti indicij za mišljenje da je i Nepot bio nekršćanin jer je taj znak na novcu samo trebao simbolički označiti Nepotovu carsku nepobjedivost.224 Odraz je postupnog prijelaza s poganstva na kršćanstvo, koji se najsporije očituje upravo na novcu, jer su se poganski motivi na njemu najdulje zadržali. I na jednome nedavno objavljenom primjerku Nepotove tremise iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu na reversu 224 Viktorija je inače bila jedino od poganskih božanstava koje je bilo zadržano kao personifikacija na novcu i nakon prihvaćanja kršćanstva, a nestaje tek početkom VI. stoljeća. Na Nepotovu se novcu, osobito na tremisama, vrlo često javlja i motiv križa unutar lovorova vijenca. O novcu Julija Nepota v. Demo, Nepotov solid, 41-43. i The Mint in Salona, te rad istog autora Another tremissis from the Salonitan mint of Iulius Nepos, Illyrica antiqua, Zagreb, 2005.,188-190.

55

se nalazi motiv križa.225 Međutim, u tom smislu Nepotov novac uopće ne odstupa od uobičajene prakse V. stoljeća. Kršćanski motivi, isprva motiv kristograma, a od solida Gale Placidije i križa, postaju standardna ikonografija na novcu zapadnorimskih careva. Prikaz križa okruženog vijencem prvi put se javlja na novcu cara Avita, dok na novcu posljednjih careva Zapadnog Carstva, pa tako i Nepotovim zlatnicima, postaje uobičajen. Motiv križa na novcu u svakom slučaju mogao bi biti argument u prilog tome da u Nepotu ipak treba vidjeti kršćanina. Njegova ženidba i ulazak u carsku obitelj, makar to tumačili ponajprije političkim razlozima, dodatno osnažuje ovo mišljenje. Kako je poslije smrti svojega ujaka stupio na njegovo mjesto, ne bi trebalo sumnjati u to da se Nepot za Marcelinova upravljanja Dalmacijom nalazio u toj provinciji. Možda je čak bio i vršio neku službu s koje je izravno nastupio na položaj upravitelja provincije. Salona, u kojoj je Nepot zacijelo boravio i gdje je vjerojatno bio i odgajan, bila je najjače središte kršćanstva u Dalmaciji, sjedište biskupa i crkvena metropolija, pa već i stoga ne bi trebalo dvojiti da se Nepot još u mladosti imao prilike vrlo dobro upoznati s novom religijom. Iako čvrstih argumenata nema, povjerenje što ga carevi Lav i Zenon u jadranskom prostoru ukazuju Marcelinu i Juliju Nepotu u više nego složenim političkim okolnostima, dopušta pretpostavku da su obojica bili podrijetlom iz Dalmacije. Ovakvo mišljenje zastupaju gotovo svi hrvatski povjesničari.

225 T. Šeparović, Antički zlatnici iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2000.,32-33. Tremisa potječe s nepoznata nalazišta, a prema navodima u spomenutoj publikaciji kovana je u rimskoj kovnici u razdoblju 474.-475.; Ž. Demo, Another tremissis from the Salonitan mint ofIulius Nepos, Illyrica antiqua, Zagreb, 2005., 188-190, smatra da je taj primjerak kovan u salonitanskoj kovnici i pripada prvoj emisiji otkova nakon Nepotova odlaska iz Italije, to jest u 477. ili 478. godinu.

56

II. DALMACIJA U VRIJEME MARCELINA I JULIJA NEPOTA

PITANJE SAMOST ALNOSTI DALMACIJE Teodozijevom podjelom Carstva Dalmacija je ušla u okvir Zapadnoga Rimskog Carstva. U hrvatskoj se literaturi navodi podatak da je prilikom vjenčanja Valentinijana III. sLicinijom Eudoksijom godine 437. ta provincija bila darovana Istoku. Prvi je to mišljenje iznio F. Šišić,226 pozivajući se na Kasiodora i Jordana.227 Taj je Šišićev zaključak bio opće prihvaćen pa ga godinama ponavljaju i drugi povjesničari pišući okasnoantičkoj Dalmaciji. 228 Kroz spomenute se naslove provlači i mišljenje o Dalmaciji kao spornoj provinciji, što bi bio i povod navedenom darivanju te provincije Istočnom Carstvu s nakanom da se diplomatski riješi spor između dviju vlada i ojačaju veze u trenucima teškim za Carstvo. Međutim, citirani autori izvornih tekstova, Kasiodor i Jordan, ne daju nikakvih naznaka o tome da bi se radilo o Dalmaciji, već obojica izrijekom spominju Ilirik (Kasiodor: »predajom Ilirika«, Jordan: »za dar danje njezinom tastu čitav Ilirik«).229 Predmet spora između dvaju carstava nije bila Dalmacija, već prefektura Ilirik (Istočni Ilirik), koja se sastojala od dvije dijeceze, Makedonije i Dakije. Stoga tako treba i protumačiti vijesti navedenih izvora i zaključiti da je prilikom Valentinijanova vjenčanja Istočnom Carstvu priznato pravo na prefekturu Ilirik, čime je spor konačno okončan odricanjem zapadnocarske vlasti od daljnjih pretenzija. Dalmacija koja se nalazila u sastavu dijeceze Ilirik bila je u sklopu Prefekture Italije i kao takva nije mogla biti predmetom spora. Prevladavajuće je i mišljenje da je Marcelinovom pobunom protiv Valentinijana III. godine 454. Dalmacija postala samostalna oblast. 230 No, i iz te 226 Šišić, n. dj., 161-162, » ... akao svadbeni dar predala je (Gala Placidija, nap. aut.) Vizantiji, na želju istočnoga dvora, Dalmaciju do panonskih granica (29. okt. 437.).« 227 Cassiod., Var. XI l; lord., Rom., 329. 228 Novak, Prošlost Dalmacije I, 86; Nikolanci, »Dalmatinska dinastija«, 5. 229 Cassiod., Var. XI 1,9. »nurum denique sibi amissione Illyrici comparavit Jactaque est coniunctio regnantis divisio dolenda provinciis. militem quoque nimia quiete dissolvit. pertulit amatre protectus quod vix pati potuit destitutus.«; lord., Rom., 329. "Post haec iii anno Valentinianus imperator a Roma Constantinopolim ob suscipiendam in matrimonio Eudoxiam Theodosii principis Jiliam venit datamque pro munere soceri sui totim Illyricum celebratis nuptiis ad sua regna cum uxore secessit.« 230 PWRE XIV, col. 1446., » ... wo er (Marcelin, op. a.) sich nun eine vom Westreich unabhangige Herrschaft schuf (Suid. Procop. Damascius bei Photo cod. 242 p. 342 b = Migne G. CIlI 1274 und Asmus Das Leben des Philosophen Isidors (1911) 58 f.)«;

59

činjenice

proizlazi stanovita nelogičnost jer pobuna nekog namjesnika provincije Rimskog Carstva protiv cara Zapada sama po sebi ne bi mogla rezultirati postizanjem samostalnog položaja dojučerašnje provincije. Činjenica da je Marcelin otkazao poslušnost caru Valentinijanu ukazivala bi na to da je u to vrijeme Dalmacija pod upravom Zapadnog Carstva, što znači da je nakon godine 437., kad bi je navodno carica Gala Placidija bila darovala Istoku kao svadbeni dar, ponovno došlo do promjene vlasti nad provincijom, a to je u tadašnjim okolnostima malo vjerojatno. Da Dalmacija tada nije bila pod vlašću Zapada, ne bi Marcelinova pobuna protiv zapadnog cara imala nikakva smisla, a da se nalazila pod vlašću istočnog cara, ne bi opet samim činom pobune postala nezavisna. Zato bi iz toga očito morala slijediti i druga činjenica, da je u nepoznato vrijeme između godina 437. i 454. pod nepoznatim okolnostima Dalmacija ponovno ušla u sklop Zapadnog Rimskog Carstva. 23l Jednako tako malo je vjerojatno i da bi Aecije, prihvati li se takva pretpostavka, kao visoki dužnosnik Zapadnoga Carstva, uopće mogao u Istočnom Rimskom Carstvu znatnije utjecati na imenovanje namjesnika neke provincije s obzirom na tadašnje zategnute odnose između zapadnorimske i istočnorimske vlasti. Osim toga, za predaju Dalmacije Istočnom Carstvu ili pak za kraće ili dulje razdoblje pripadnosti Dalmacije Konstantinopolu nema u drugim sačuvanim izvorima nikakvih indicija. Dalmacija je nakon podjele Carstva stalno bila provincija na razmeđu Istoka i Zapada. Geografska izdvojenost s kopnene strane njezina gospodarski najrazvijenijega primorskog dijela, kao i osjećaj da političke veze ni s Istočnim Carstvom ni sa Zapadom nisu čvrste, doveli su do separatističkih težnji. Povod njihovu ostvarenju bilo je Aecijevo umorstvo, nakon kojega je Marcelin otkazao podložnost zapadnom caru, a nakon smrti Valentinijana III., protiv kojeg se bio pobunio, Marcelin je i dalje zadržao svoj specifičan položaj. U Dalmaciji očito Istočnoga

Šišić, n. dj., 162; Nikolanci, n. dj., 6. Također i Zaninović, Avsonivs vir spectabilis, 379; Marin, n. dj., 85; B. Kuntić-Makvić, Grčka i rimska starina, Rano doba hrvatske kulture, Zagreb, 1997., 73-91, 82. U Marcelinovu samostalnost ponešto dvoji ili je ograničava Zmajić, n. dj., 19 (»skoro posve nezavisnog gospodara Dalmacije«), a zatim i Margetić, n. dj., 31 (»paje Dalmacija približno od sredine V. st. sve do 480. g. bila takoreći samostalnim područjem ... «). Usp. također i J. Ferluga, L' amministrazione Bizantina in Dalmazia, Venezia, 1978.,64 (»Bisognarilevare che Marcellino governo inmodo autonomo e da sovrano in Dalmazia e che ogni dipendenza da Constantinopoli, se pur esistette, fu solo formal e , tanto che, piu che di dipendenza, si potrebbe parlare di alleanza ... «). Mišljenje N. Klaić, n. dj., 56, da je kao dalmatinski namjesnik Marcelin imao titulu prokonzula, ne može se prihvatiti bez potvrde povijesnih izvora. Očito je da je N. Klaić poistovjetila dvije osobe istog imena jer je natpis CIL III 9527 na kojem se spominje MARCELLINVS,proconsul Dalmatiae, precizno datiran u sam kraj VI. i poč. VII. stoljeća. Usp. Salona Christiana, 67. O prokonzulu Marcelinu opširnije L. Margetić, Marcellinus - scolasticus i proconsul Dalmatiae, Historijski zbornik L, Zagreb, 1997., 1-8. 231 Uvidio je to i G. Novak, Prošlost Dalmac(je l, 86, pa je tu činjenicu pokušao protumačiti nekom carevom koncesijom kojom je Dalmacija » ... ponovno došla pod upravu zapadnorimskih funkcionara«.

60

nije imao ozbiljne oporbe koja bi ga mogla ugroziti, a i vojno je bio osiguran snažnom flotom stacioniranom u Saloni te vlastitim vojnim snagama sastavljenima pretežito od Huna.232 Ipak, malo je vjerojatno da bi se Marcelin uopće mogao odvažiti na takav delikatan potez, a pogotovo da bi mogao održati svoj položaj četrnaest godina, da u Dalmaciji nije uživao i potporu najvećeg dijela lokalnih moćnika.233 Njegova eventualna samostalnost drugo je pitanje. Tu privlačnu tezu, međutim, osporavaju mnogi detalji. Samo jedan jedini kasniji izvor, Damaskije, govori izričito o Marcelinu kao samostalnom upravitelju (au'toOE(J1tO'tOS ijYEllwv),234 dok se drugi, nešto kasniji izvor, Prokopije, ipak ne izjašnjava tako eksplicitno. Njegova vijest govori o samome činu pobune na koju nitko nije reagirao. 235 Mnogobrojne su, pak, vijesti koje neizravno ipak govore u prilog mišljenju da je Marcelin , pobunivši se protiv Valentinijana III., praktički Dalmaciju izdvojio iz sastava Zapadnoga Rimskog Carstva, te je prenio pod vlast istočnog cara. Marcelin nije dao kovati novac u svoje ime, što su dotad gotovo u pravilu činili svi uzurpatori vlasti. Osim toga, u svim vojnim pohodima Marcelin nastupa isključivo kao vojskovođa Istoka i prima naloge istočnog cara Lava I. Tako je godine 467. Marcelinu povjerena osjetljiva vojno-politička zadaća da iz Konstantinopola odvede novoga cara Antemija u Italiju i štiti ga od Ricimera. Na raspolaganju mu je bila velika vojska Istočnog Carstva. I sljedeće godine Marcelin ponovno zapovijeda snažnom vojskom, ovaj put doduše Zapadnog Carstva, koju je, međutim, dobio od cara Antemija, Lavova eksponenta, a i pothvat je bio zajednički.236 Marcelin je raspolagao i jakom flotom, ali to brodovlje nije moglo biti njegovo osobno vlasništvo, već je pripadalo državi, to jest caru. Tu ratnu flotu Marcelin nikad nije samostalno koristio. Samostalnost Dalmacije otvara, međutim, i druga brojna pitanja, poput, primjerice, njezina administrativnog aparata, prikupljanja poreza, kao i obrane granica i održavanja unutarnjega reda. Tim je pitanjima jedan namjesnik mogao upravljati samo unutar državnog ustroja, a nikako ne samostalno. Marcelinu je moralo biti jasno da njegova provincija u tadašnjim općim prilikama može opstati jedino unutar jačeg državnog organizma, a Zapadno je Rimsko Carstvo tada već bilo na umoru. Vojne postrojbe kojima je raspolagao mogle su biti dostatne samo za osiguravanje unutrašnjeg reda i čuvanje granice,

Priscos, fr. 29; Wilkes, n. dj., 420. J. J. Wilkes, Diocletian 's palace, Split: residence of a retired roman emperor, Sheffield, 1993., 83, »Behind Marcellinus there must lie a support of major local families and other interests which combined to form a base in Dalmatia that was virtually impregnable.« 234 Vita Isidori, u Photii Bibi. cod. 242, 343. Usp. i Gaggero, n. dj., 258-259; Šišić, n. dj., 162; Ferluga, n. dj., 64. 235 Procop., Bell. Vand. III, VI, 7. 236 Hydat., Chron., 35, s. a. 468?; Seeck, n. dj. VI, 360; Nikolanci, n. dj., 6-7. 232

233

61

ali bi bile nemoćne zaustaviti eventualnu barbarsku provalu većih razmjera od koje je u to vrijeme prijetila stalna opasnost. Istok je, pak, u to vrijeme bio još uvijek dovoljno snažan da se uspješno odupre Germanima, te da u isto vrijeme opremi i pokrene golemu vojsku, poput one koja je 468. godine krenula protiv Vandala. Iz tog kuta gledanja Marcelinovi postupci učinit će nam se mnogo logičnijima.

Marcelinov je položaj u hijerarhiji Istočnoga Rimskog Carstva ipak bio ponešto specifičan. Razloge tome trebalo bi tražiti u njegovim osobnim kvalitetama jednako kao i u položaju provincije kojom je upravljao. Već je nekoliko puta bila istaknuta činjenica kako je Dalmacija bila pošteđena barbarskih provala. No, za Istočno Rimsko Carstvo ona je imala važnost i kao most prema Italiji. S pravnoga gledišta, njezin se položaj nakon Marcelinove pobune protiv Valentinijana bitno razlikovao od situacije prije Aecijeva umorstva. Sada, godine 454., i car Marcijan na Istoku i Valentinijan III. na Zapadu imali su velikih problema. Valentinijan je nakon ubojstva Aecijeva morao primiriti i pridobiti njegove vojskovođe i vojne postrojbe,237 dok je pak Marcijanu glavni problem bila Asparova svemoć i prevlast Germana u Konstantinopolu. Zato će on tražiti pouzdana saveznika i blagonaklono prihvatiti Marcelinov potez. Kad je iduće godine ubijen Valentinijan III., proces Marcelinova približavanja Istoku već je zacijelo otpočeo. Izvori o tome ne govore, ali se to, u složenim političkim odnosima između Istoka i Zapada, moralo odvijati tijekom zbivanja u razdoblju od ožujka 455. do 28. veljače 457., naime od Valentinijanova umorstva do postavljanja Majorijana na položaj magister militum Zapada, o čemu je već bilo govora. Nakon svrgnuća i umorstva cara Avita, na čemu su zajedno radili Ricimer i Majorijan,238 ostalo je prijestolje Zapadnog Carstva ispražnjeno pa je istočni car Marcijan ostvario upravu nad obje polovice Carstva. Nakon smjene na istočnom prijestolju u sličnom se položaju našao i Marcijanov nasljednik Lav 1., koji je upravu nad Zapadom povjerio Majorijanu. Ta su zbivanja svakako mogla omogućiti nesmetan prelazak Dalmacije pod upravu Istoka, koja je od početka vladavine Lava I. dobro dokumentirana. Specifičan odnos careva Marcijana, Lava I. i Majorijana prema Marcelinu postaje mnogo jasniji ima li se u vidu činjenica da je Marcelin potjecao iz stare i ugledne obitelji, da je bio veoma obrazovan i na glasu kao izvanredan čovjek u svakom pogledu.239 O njegovim vojničkim sposobnostima već je bilo govora, a čini se da u ono vrijeme, nakon Aecijeva umorstva, osim Marcelina nije bilo drugoga vojskovođe takva formata. Stoga postaje razumljivo zašto mu car Lav povjerava najdelikatnije vojne operacije, a Majorijan traži njegovu pomoć. Nakon Aecijeva umorstva morao je Valentinijan zbog toga i osobno doći u Rim. [oh. Antioch., fr. 202; Majorijan i Ricimer bili su prijatelji i suborci još iz mladosti. 239 Suidas/Suda, Lexicon, sv. MarkelUnos, 202; PWRE XIV, col. 1446. 237

238

62

Marcelinove su kvalitete Zapadu. 240

očito

bile dobro poznate i cijenjene i na Istoku i na

Ideju da je Marcelin imao status saveznika istočnog cara trebalo bi odbaciti.241 S pravnog je stajališta bilo apsolutno nemoguće da bi sastavni dio Rimskoga Carstva, bilo njegova istočnog bilo zapadnog dijela, mogao steći status saveznika legitimnom vladaru, a takvo što osobito ne bi dolazilo u obzir u vrijeme vladavine cara Lava I. koji je vodio aktivnu vanjsku politikU. Marcelinov saveznički status bio bi opasan presedan. Saveznički je odnos u rimskome svijetu bio rezerviran isključivo za strane kraljeve, a u ovo doba to se odnosilo na barbarska plemena koja Carstvo nije moglo pobijediti, pa ih je na taj način željelo primiriti, pridobiti i iskoristiti u borbi protiv drugih barbara. Vijesti o Marcelinovu položaju i častima prilično su nejasne pa se iz njih ne može saznati ništa što bi detaljnije osvijetlilo pitanje posebnog položaja Dalmacije. Marcelin Komes dva mu puta pripisuje čast patricija, jednom s oznakom Zapada (Occidentis patritius),242 a drugi put, uz godinu 474., samo patricija. 243 I Jordan Marcelinu pridaje čast patricija,244 ali on je ovisan o Marcelinu Komesu. Prema Hidaciju stječe se dojam da je Marcelin imao samo titulu comes, ali se taj podatak i ne mora tako shvatiti. 245 Hidacijeve riječi» ... s Marcelinom i drugim komesima ... « ne moraju nužno značiti da je i Marcelin bio comes. Njegova je titula patricija mogla biti tako općepoznata da nije ni trebala biti posebno spomenuta, kao što je to bio slučaj i s Ricimerom, čija se patricijaksa čast često i ne spominje, iako ju je obnašao od 459. godine. 246 Kako je Marcelin očito bio najsposobniji vojskovođa kojim je Istočno Rimsko Carstvo u to doba raspolagalo, a uz to još i čovjek navedenih vrlina, nema, čini se, razloga odricati vjerodostojnost riječima Marcelina Komesa glede Marcelinove časti patricija. 247 Na ovome mjestu valjalo bi naglasiti da nam zapovjedna struktura vojske kasnoga Rimskog Carstva od vrhovnih vojnih zapovjednika (magister militum) naniže nije u potpunosti razumljiva. To posebno vrijedi za razdoblje druge polovice V. stoljeća, ali i u prethodnom se stoljeću ni titule magister peditum, magister equitum, magister militum i slične nisu dosljedno primjenivale, pa čak ni kad se radilo o jednom zapovjedniku. 248 Drugi oblici uključuju magister utriusque militiae ili jednostavno magister militum, pri čemu obje titule terminološki podrazumijevaju sveobuhvatno zapovjedništvo. U Zapadnom Rimskom Carstvu od godine 416.

Nikolanci, n. dj., 11-12. Usp. Ferluga, L'amministrazione, 64,68. 242 Marcell. Com., Chron., s. a. 468. 243 Isto, za god. 474. 244 lord., Get. 239. 245 Hydat., Chron., 34,234. 246 Cassiod., 157, 1271, s. a. 459. (Ricimer patricius). 247 PWRE supl. XII, Demandt, sv. Magister militum, col. 686. 248 Southern, Dixon, The late Roman army, 58. U istoj godini (349.) Silvan je nazvan magister equitum et peditum i comes et magister militum. 240 241

63

nadalje magister peditum praesentalis nosio je tutulu patricius, ekstremno prestižan rang koji je obnašateiju časti omogućavao ne samo vrhovno zapovjedništvo nad svim vojnim snagama već bi mu, kad bi carevi gubili snagu i važnost, pridavao de facto i ulogu regenta. U Istočnom Carstvu magistri militum nikad nisu postigli utjecaj i premoć kakve su imali njihovi kolege na Zapadu. Kad istočni carevi i nisu bili vojnici, ipak su zadržavali vrhovno zapovjedništvo nad vojskom, a za svaki slučaj moć pretorijanskih prefekta uvijek je bila veća od one koju su imali magistri. Regionalni magistri (per Gallias, per Orientem, per Thracias, per Illyricum), što ih je uveo Teodozije, imali su vlastite urede s administrativnim osobljem, ali titule i funkcije tih službenika nisu poznate. Administrativni ured svakog magistra mogao je biti različit, možda čak uređen i prema potrebama svake regije?49 Od Dioklecijana nadalje civilnu upravu u provincijama obnašao je praeses, dok je trupama zapovijedao vojvoda (dux). Tu je naravno bilo i iznimaka, pa je ponekad trupama upravljao praeses, dok je dux preuzimao civilne funkcije. Dux je izvorno bila titula dana časniku koji bi trenutno obnašao funkciju iznad njegova ranga. Mogao je zapovijedati zborom trupa koje su bile u prolazu ili privremeno zapovijedati cijelom većom postrojbom. U III. je stoljeću dux postao redovni časnik, često povezan s komesom. Dux je također bio zadužen za novačenje regruta i dodjeljivanje ljudi postrojbama, nadgledao je prikupljanje i distribuciju zaliha za trupe, a uz te vojne i administrativne vještine vršio je i sudbenu funkciju, jer su vojnici koji su počinili zločin mogli odgovarati samo vojnim sudovima pred osobom kojoj je povjereno usmjeravanje vojnih poslova. Različiti duces navedeni u izvorima ne moraju se promatrati kao stalne službe jer se i zapovjedna struktura s vremenom mijenjala kako su se mijenjali zahtjevi i potrebe.250 Komes (comes), doslovno pratitelj, izvorno je bila počasna titula davana članovima careva okruženja i nije automatski dodjeljivala neki čin. Konstantin je formalizirao i stupnjevao čast komesa i od njegova se vremena nadalje ponekad dodjeljivala vojnim zapovjednicima ili provincijskim upraviteljima. U kasno doba Carstva comes sacra rum largitionum predstavlja svojevrsni ekvivalent za ministra finacija, dok je comes domesticorum zapovijedao carevom tjelesnom stražom (protectores domestici). Kad je obnašao vojno zapovjedništvo, on je bio comes rei militaris , što je bila prikladno neodređena titula koja nije pokazivala rang ili važnost. Takvo je zapovjedništvo moglo varirati od manje važnog zapovjedništva na granici do ekvivalenta časti magister militum. Prijelazna priroda dukainih zapovjedništava, zamjenjivost duces i comites, te različit doseg njihova autoriteta potvrđuju postojanje određene fleksibilnosti u imenovanjima koja su se odvijala pod nadzorom cara, a prema prikladnosti kandidata i u skladu s aktualnim potrebama obrane Carstva.251 Kao vojskovođa morao je, dakle, Marcelin još i ranije imati ili čast magister militum Dalmatiae ili comes rei militaris, a čast patricija dobio je nedvojbeno kad

249 250 251

64

Southern, Dixon, The late Roman army, 56. Southern, Dixon, The late Roman army, 59. Southern, Dixon, The late Roman army, 59-60.

ga je car Lav zadužio da u Italiju odvede Antemija. Njegova je zadaća bila i da čuva Antemija od Ricimerova utjecaja, a za eventualno suprotstavljanje Ricimeru morao bi Marcelin imati neku veću čast od titule komesa. Ovo tim prije s obzirom na predstojeću veliku vojnu protiv Vandala u kojoj je Marcelina ponovno trebala zapasti značajna uloga. Stoga je prije polaska iz Konstantinopola vjerojatno dobio čast patricija pa je njegova puna titula tada glasila Magister militum utriusque militiae et patricius. 252 Specifičnost Marcelinova statusa ne bi proizlazila, dakle, iz njegova samostalnog položaja upravitelja Dalmacije, već prije iz toga što se radilo o čovjeku iznimnih vrlina i velikih vojnih sposobnosti, pa se prema njemu Lav I. odnosio s uvažavanjem. Dalmacija Marcelinova vremena nikako nije smjela biti prepuštena sama sebi, zbog stalno prisutne opasnosti od barbarskih provala. Podunavski je limes odavna prestao funkcionirati, a Panonija je za rimski svijet bila izgubljena već tridesetih godina V. stoljeća. Obrana Dalmacije bila bi nezamisliva bez pomoći carskih postrojbi. Toga je morao biti svjestan i Marcelin, a to će biti i jedan od glavnih razloga za tvrdnju da Dalmacija Marcelinova vremena nije bila samostalna oblast, već sastavni dio Istočnoga Rimskog Carstva. Istočno Carstvo nije smjelo dopustiti da dođe do gubitka Dalmacije, jer bi time Carstvo u Europi bilo svedeno na južne provincije Balkana. Drugo je pitanje je li Istočno Rimsko Carstvo imalo mogućnosti svoju nominalnu vlast u Dalmaciji doista i provoditi, pa bi stoga Marcelinov položaj u tadašnjim vojno-političkim okolnostima trebalo dvojako sagledavati. S pravnoga stajališta Dalmacija je bila sastavni dio Istočnoga Rimskog Carstva, dok je teško osporiti činjenicu da je istodobno u unutarnjim pitanjima provincije Marcelin de facto postupao po vlastitome nahođenju.

Dalmacija je ostala u gotovo istom položaju i za vrijeme vladavine Julija Nepota, koji je bio preuzeo Marcelinovu dužnost namjesnika. To se vrlo vjerojatno dogodilo velikim dijelom i zahvaljujući ugledu i glasu što ga je Marcelin bio uživao u Istočnom Rimskom Carstvu. S punim pravom mogli bismo pretpostaviti da je upravo Marcelin zapravo pripremio teren Nepotu za njegov uspon. Ne smije se pritom, dakako, isključiti ni mogućnost da je Nepot i za vrijeme Marcelinove uprave Dalmacijom obnašao neku službu, a da je i on bio osoba velikih sposobnosti, razvidno je iz kasnijeg razvoja događaja. I Julije Nepot je nosio čast magister militum Dalmatiae kao i njegov ujak, a tu mu je dužnost mogao dodijeliti samo car.253 Time je Lav I. očigledno nastojao dati i pravnu podlogu Nepotovoj upravi u Dalmaciji. Godine 473. Nepot se pismom bio PWRE XIV, EnBlin, sv. Marcellinus, col. 1447. S tom je titulom Nepot prvi puta zabilježen l. lipnja 473. u Cod. lust., VI, 61,5. Usp i Zmajić, n. dj., 19; Također i Demo, The Mint, 247; Wilkes, 421. Do tog prvog spomena o Nepotu se ne zna ništa, ali s obzirom na to da se obratio caru morao je Nepot u nekom svojstvu već upravljati Dalmacijom. Je li on odmah poslije Marcelinove smrti preuzeo upravu i vojnu i civilnu vlast u Dalmaciji, što mu je Lav naknadno i priznao 473. godine, ili je najprije imenovan samo civilnim upraviteljem provincije, a potom i vojnim, nije poznato. 252 253

65

obratio caru za pravnu pouku, na što mu je l. lipnja iste godine Lav odgovorio zakonom koji se odnosio na pitanja imovinskog prava. 254 Nepot je, dakle, osim vojne već otprije obnašao i civilnu vlast. To bi pak čvrsto govorilo u prilog mišljenju da je Dalmacija i u doba Nepotova namjesništva bila sastavni dio Istočnoga Rimskog Carstva jer se nikako drukčije ne može objasniti Nepotovo obraćanje istočnom, a ne zapadnom caru. U prilog tvrdnji kako je Julije Nepot, kao i Marcelin prije njega, uživao ugled i veliko povjerenje na dvoru u Konstantinopolu, govori činjenica da mu je bila povjerena misija svrgavanja Glicerija i rješavanja pitanja carske vlasti u Italiji. U tu je svrhu Nepotu podijeljena i čast patricija. Nepot je između 19. i 24. lipnja 474. u Italiji izvikan, a potom i priznat za cara, čime je postao zakoniti vladar preostatka Zapadnoga Rimskog Carstva. Kad je iduće godine bio protjeran iz Italije, vratio se u Dalmaciju, gdje je nesmetano nastavio vladati do smrti u travnju 480. godine. Nepotov je položaj sada ipak bio bitno drugačiji od njegova položaja prije proglašenja carem na Zapadu, kao i od nekadašnjeg Marcelinova statusa. Dok je Marcelin s pravnoga gledišta bio podanik istočnorimskoga cara, ali pritom stvarno nezavisan gospodar Dalmacije, dotle je Nepot kao zapadnorimski car pravno bio potpuno samostalan vladar Dalmacije kao preostatka Zapadnoga Rimskog Carstva, ali je u biti potpuno ovisio o potpori istočnog cara u Konstantinopolu. Položaj je Dalmacije pritom bio specifičan. Ona je opstojala kao nezavisna upravna jedinica pod ekskluzivnim carskim nadzorom, formalno predana na upravu članu carske obitelji kao patrimonium. 255 Marcelinovo je sjedište bilo u samoj Saloni, gdje se nalazila namjesnička palača i ostale administrativne službe. Mišljenja da je Marcelin stolovao u Dioklecijanovoj palači nisu utemeljena 256 jer je Palača bila vlasništvo carskoga fiska.257 Marcelin, osim toga, nije imao nikakva razloga ni potrebe prelaziti iz 254 Cod. lust., VI, 61,5, De bonis, quae liberis in potestate constitutis, ex matrimonio vel aliter adquiruntur, et eorum administratione. lmpp. Leo et Anthemius AA. Nepoti magistro militum Dalmatiae.; Nikolanci, n. dj., 15. Prema Wilkesu, n. dj., 421, Nepot » ... was recognized by Leo in 473 as »commander of forces in Dalmatia« (magister militum Dalmatiae)«; Rogošićeva tvrdnja, n. dj., 140, da je Nepot » ... dobro poznavao pravo i zanimao se je da riješi sumnju, kad je netko 'muž' i 'žena', ako se radi o imovini« predstavlja puku pretpostavku, jer o Nepotu nema nikakvih spoznaja prije toga prvog spomena u izvorima. Najvjerojatnije je i car Lav tek na temelju Nepotova obraćanja njegovu carskom autoritetu spoznao tko uistinu obnaša vlast u Dalmaciji, a toj je vlasti svojim odgovorom praktički dao legitimitet. 255 Demo, The Mint, 257; Jones, The Later Roman Empire, 255. 256 Novak, Povijest Splita l, 37; Cambi, Antička Salona, 443; Wilkes, Diokletian's palace, 84. 257 B ulić - Karaman, Palača cara Dioklec!jana, 180; Wilkes, Diokletian 's palace, 84; L Goldstein, Bizant na Jadranu, Zagreb, 1992.,44 i bilj. 252. Goldstein ispravno konstatira da je Dioklecijanova palača nakon careve smrti » ... sve manje carska palača, jer malo koji car dolazi u nju stanovati ... ali je to i dalje carski posjed.« No, osim Gale Placidije i malog Valentinijana, te Julija Nepota nakon njegova protjerivanja iz Italije, ni

66

namjesničke palače

u carsku. Njegov nasljednik Julije Nepot, naprotiv, kao legalni car Zapada i nakon što je bio protjeran iz Italije, vratio se u Dalmaciju, pa mu je Dioklecijanova palača sada i osobno pripadala kao carski posjed. Nepot je, dakle, nedvojbeno stolovao u Palači, gdje je na posljetku i umoren.258

jedan car ili namjesnik nije, koliko je poznato, boravio u palači. Marcelin i GJicerije niti su bili carevi, niti su boravili u palači, kako to pretpostavlja Goldstein. Marcelin je zasigurno stolovao u palači namjesnika u Saloni. Ako je G\icerije kao bivši car i biskup i boravio u palači u vrijeme tzv. druge Nepotove vladavine, nije mu zacijelo ondje bila rezidencija. No, palača je svakako imala ulogu ekskluzivnog pribježišta, kako za članove vladarske obitelji tako i za imućne Salonitance. 258 Marcell. Com., Chran., 480., (His consulibus Nepos, quem dudum Orestes imperio abdicaverat, Viataris et Ovidae comitum suorum insidiis haut lange a Salanis sita in villa accisus est); Bulić - Karaman, Palača cara Diaklec(jana, 182; Wilkes, Diokletian 's palace, 84.

67

KRATKI OSVRT NA PROBLEM GRANICA DALMACIJE Nakon Teodozijeve podjele Carstva administrativne granice provincije, koliko je poznato, ostale su iste kao i nakon Dioklecijanove i Konstantinove upravne preobrazbe Carstva. Istočna granica provincije nalazila se na rijeci Drini.259 Administrativne se granice u Marcelinovo, a potom i u Nepotovo doba, nisu, međutim, poklapale sa stvarnim stanjem na terenu jer je zbog slabljenja središnje vlasti i barbarske opasnosti krajnji mogući doseg rasprostiranja realne vlasti na rubnim područjima prema barbarima svakako morao biti znatno sužen. U kolikoj su mjeri Marcelin i Julije Nepot mogli i uspijevali kontrolirati prostor današnje istočne Bosne, više je nego upitno, jer vojne postrojbe kojima su raspolagali za obranu nisu mogle biti osobito brojne, a i njihova je pouzdanost u najvećoj mjeri ovisila o redovitosti plaćanja. Flota kojom je raspolagao Marcelin tu nije mogla biti od pomoći, a kao podanik istočnorimskog cara Marcelin je raspolagao većim vojnim snagama samo u pothvatima protiv Vandala u Italiji i na Siciliji, i to kao vojskovođa Istoka. Ni njegov nasljednik Julije Nepot nije na raspolaganju imao značajnijih vojnih postrojbi, pa je čak i prilikom pohoda na Italiju krenuo morskim putem s manjim snagama, najvjerojatnije unajmljenima među barbarima upravo za tu zadaću. U literaturi se Nepotova Dalmacija prikazuje kao geografsko područje koje je na zapadu obuhvaćalo obalu Jadrana od grada Budve na jugu, uključujući sve dalmatinske otoke, do Labinskog zaljeva na sjeveru. Odatle se visinskom kosom Učke granica pružala prema Snježniku, a od njega paralelno s Jadranskim morem preko izvora Kupe i najviših uspona Gorskog kotara prelazila na Veliku i Malu KapelU. Odatle je kod Bihaća prelazila preko Une, te Grmečom i gorskim kosama nastavljala do izvora Vrbasa, a zatim prelazila na planine Vranicu, Bjelašnicu i Zelengoru do MagJića, te se potom spuštala prema moru do ispod Budve, slijedeći uglavnom današnju granicu Bosne i Hercegovine s Crnom Gorom. 260 Ovakve bi se granice rasprostiranja Nepotove vlasti mogle smatrati uglavnom

Opširno o samoj podjeli u I. Weiler, Zur Frage der Grenzzeihung, i ondje nav. lit. n. dj., 22; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, Sarajevo, 1988.,325-330, s opsežnim pregledom mišljenja i literature o toj problematici; Demandt, n. dj., TAB. III, s prikazanim granicama Dalmacije u Marcelinovo doba. Kako je Dalmacija nakon Teodozijeve podjele Carstva bila granična provincija, a čitav Ilirik 259

260 Zmajić,

68

realnima, osim što bi upitnom još uvijek trebalo ostaviti administrativnu granicu između X. regije Italije i Dalmacije. Sporno je, naime, pitanje razgraničenja s obzirom na Alpium vallum, sustav utvrda Alpske klauzure koji se dugo gradio i bio gotovo dovršen upravo u drugoj polovici V. stoljeća. 261 Je li do kakvih promjena granica došlo u vrijeme nakon Nepotova protjerivanja iz Italije, kad je on nastavio vladati u Dalmaciji, ne može se s većom sigurnošću ni potvrditi ni opovrgnuti. No, nije bez osnove mišljenje da jedinstvenim obrambenim sustavom koji bi se praktički protezao preko prostora dviju suprotstaVljenih političkih jedinica, Nepotove Dalmacije i Italije pod faktičnom vlašću Oresta, a potom i Odoakara, uopće ne bi bilo moguće zapovijedati. Problemje, međutim, u tome što o bilo kakvim pomicanjima granice Italije u izvorima nema nikakvih potvrda. I kasniji pisci, poput Anonimnog Kozmografa iz Ravene,262 pa i Konstantina VII. Porfirogeneta,263 granicu Dalmacije stavljaju na rijeku Rašu, pa se doista uvjerljivo argumentiranim čini mišljenje kako se granica između Italije i Dalmacije nije mijenjala. 264 No, ne smiju se ipak zanemariti i neki argumenti u prilog mogućnosti da je u kratkom razdoblju vladanja Julija Nepota kao samostalnog vladara Dalmacije, od 475. do 480. pa i do 481./82. godine, to jest do Odoakarova konačnog podvrgavanja Dalmacije nakon pobjede nad Vijatorom i Ovidom, granica u Histriji ipak bila pomaknuta prema istoku do samih fortifikacijskih linija, pri čemu je Tarsatika bila graničnim gradom. Najvjerojatnije to pomicanje zbog kratkotrajnosti, pa i posvemašnje svoje nebitnosti u ondašnjim općim prilikama, nije bilo ni pravno regulirano ni zabilježeno, te shodno tome nije ni moglo ostaviti ikakvih posljedica na život ljudi ili administrativna pitanja u trenucima kad središnja vlast gotovo da više i nije funkcionirala. Stoga nije moglo ostaviti traga ni u sačuvanim povijesnim izvorima.

sporno područje, vertikalna granica podjele Carstva često se mijenjala, a Dalmacija je pripadala sad Zapadnom, sad Istočnom Rimskom Carstvu. O tome usp. PWRE, supl. VIII, col. 27; Nikolanci, n. dj., 5 i bilj. 1. 261 Suić, Hijeronim Stridonjanin, 249 i bilj. 61; Kuntić-Makvić, Grčka i rimska starina, 81. Sustavom se zapovijedalo iz Akvileje, a na čelu mu je bio vir spectabilis comes ltaliae circa Alpes, Not. dig. Oce., XXIV. 262 Anan. Rav., IV 22, 31; S. Čače, Civitate s Dalmatiae u »Kozmografiji« Anonima Ravenjanina, Diadora 15, 1993.,347-440,414-415. Usp. također i M. Suić, Granice Liburnije kroz stoljeća, Radovi Inst. JAZU u Zadru, 2, 1955.,273 i d; isti, Liburnia Tarsaticensis, Adriatica praehistarica et antiqua, Zagreb, 1970.,705-716.; J. Medini, Provincia Liburnia, Diadora 9, 1980.,363-435. Anonim, doduše, dijeli Dalmaciju od Tarsatičkl?- Liburnije, no ta je podjela očito odraz kasnijih Zbivanja. Glede promjene granica iCače, n. dj., 359, konstatira da »Razgraničenje između istočnogotske države i Carstva nije u podrobnostima ni inače poznato, niti su poznate sve promjene administrativnih jedinica koje su se odvijale prije pada Zapadnog Rimskog Carstva ni one pod Justinijanom i kasnijim carevima do početka 7. stoljeća«. 263 Const. Porj., 30, 96. 264 Suić, Hijeronim, 250.

69

GOSPODARSKI ŽIVOT PROVINCIJE Iako se procjene o stanju gospodarstva i bogatstvu antičke Dalmacije u literaturi znatno razlikuju,265 čini se da su tamošnje opće prilike u drugoj polovici V. stoljeća ipak bile povoljnije negoli u ostalim europskim provincijama. Za to kratko razdoblje dalmatinske povijesti koje se » ... ovisno o motrištu, s valjanim razlozima može nazivati i kasnoantičkim, i ranokršćanskim, i vremenom seobe naroda«,266 kao i ranomedijevalnim,267 nema poznatih sačuvanih pisanih izvora. Tek nekoliko šturih podataka odnosi se na Marcelina i njegova nasljednika Julija Nepota, ali u širem kontekstu povijesnih zbivanja, u svezi s vandalskim ratom, ili odnosima između dvaju carstava. U V. je stoljeću rimski svijet bio na umoru, ali pritom je Dalmacija ipak bila uglavnom pošteđena velikih potresa izazvanih barbarskim provalama. Unatoč tome, kao i drugi dijelovi Carstva, bila je opterećena slabljenjem gospodarstva, stalnim povećavanjem poreza i nesigurnošću, iako manje no što se općenito misli. Pogođena gospodarskom krizom te općom nesigurnošću zbog stalno prisutne barbarske opasnosti, Dalmacija je bila dodatno opterećena i pritiskom mnogobrojnih izbjeglica iz Panonija, Norika i Mezije, koji su pristizali gotovo svakodnevno, donoseći pritom apokaliptične glasine, vrlo često neprovjerene i pretjerane. Naleti su izbjeglica bili osobito velikih razmjera u trenucima kad je bilo naznaka neke nove veće barbarske provale,z68 Sve to je pak bio poticaj dijelu domaćoj

265 Usp. N. Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split, 2005., 212: »Valja imati u vidu da je Dalmacija sigurno pripadala siromašnijim krajevima Imperija. Dalmacija isto tako spada i među provincije koje nemaju velik broj gradova; osobito su malobrojni u unutrašnjosti.« Drukčije B. Kuntić-Makvić, Područje rimskog Ilirika uoči dolaska Hrvata, u: Povijest Hrvata, Srednji vijek, ur. F. Mirošević, Zagreb, 2003., 29: »Vrijeme mira, blagostanja i ravnoteže kad je budući hrvatski povijesni prostor bio među najnaprednijm dijelovima Rimskog Carstva isteklo je ratovanjem protiv Kvada i Markomana (167.180.).« Dakako da je pojam bogatstva vrlo općenit i može se raznoliko tumačiti. Dalmacija je svakako imala prirodnih i rudnih bogatstava, brojnih resursa i raznolikih mogućnosti. 266 Kuntić-Makvić, n. dj., 33. 267 A. Mohorovičić, Starokršćanske sakralne građevine na kvarnerskim otocima Cresu, Lošinju, IIoviku, Orudi, Krku, Sv. Marku i Rabu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 35, Petriciolijev zbornik l, Split 1995., 123-131, 125. 268 Cod. Theod. X 10,25 (cum per illyrici partes barbaricus speraretur incursus, numerosa incolarum manus sedes quaesivit externas, ...); Suić, Zadar, 312-315; B. Kuntić70

domaćeg stanovništva da iz straha napusti svoje domove i krene put relativno sigurnijih područja poput Italije. Dio se stanovništva sklanjao i na otoke pred obalom koji su, zahvaljujući moru, pružali veću zaštitu i ulijevali relativnu sigurnost. U njihove napuštene domove useljavali su se pridošlice, ljudi nevezani tradicijom i nenavikli na podneblje i način života. Takve su migracije i smjena stanovništva morale ostaviti teških posljedica, poglavito na gospodarskom planu, iako o tome nemamo konkretnih podataka.269 Središnja vlast u pravilu nije bila u stanju spriječiti barbarske provale pa se ugroženo stanovništvo moralo samo snalaziti kako bi sačuvalo život i pokretnu imovinu. Budući da su upravo gradovi bili najprivlačnija meta barbarima jer su obećavali bogat plijen, tijekom V. stoljeća glavna briga gradskog stanovništva postaje obnova zidina. O obnovi salonitanskih zidina i kula u vrijeme Teodozija II. između 423. i 426. godine govori i natpis CIL III 1984. Tom su prilikom kvadratne kule bile pojačane trokutastim izbočenjima.270 Gradske su fortifikacije predstavljale veliko financijsko opterećenje i u uvjetima krize koja je najteže pogađala ponajprije gradove, bilo je gotovo nemoguće skupiti sredstva dostatna za sveobuhvatnu rekonstrukciju zidina i kula pa se najčešće radilo samo o improvizacijama i najnužnijim intervencijama. Da se gradilo nabrzinu i u teškim uvjetima, dokazuju ostaci kasnoantičkih zidina u onim mjestima gdje su otkrivene, primjerice u Saloni, Zadru ili Bribiru. Materijal za gradnju nije se uzimao iz kamenoloma, niti se posebno obrađivao, već se koristilo sve što je bilo pri ruci.27l Kao ispuna između dva zida salonitanskih bedema, izvornog segmenta prvobitnog bedema građenog u doba Marka Aurelija i kasnoantičkog zidnog plašta, pronađena je na nekoliko mjesta veća količina različitih kasnoantičkih

Makvić,

IIlyricianus: I'histoire du mot et I'histoire de I'IIlirique, Westillyricum und Nordostitalien in der spiitromischen Zeit, Situla 34, Ljubljana, 1996., 185-192, 186-187; Egger, Forschungen in Salona II, 108-109, donosi dva natpisa (br. 284 i 288, sl. 61 i 64) na kojima se spominju osobe podrijetlom iz Panonije; Posavec, Pogled na prošlost rimske Dalmacije, 12-13; Cambi, Antika, 213. 269 Goldstein, Rani srednji vijek, 58, 73; Posavec, Pogled na prošlost rimske Dalmacije, 12-13. 270 Kuntić-Makvić, Illyricianus, 186-187; Ž. Miletić, Sjeverna salonitanska nekropola, Radovi FFZa 29 (16), Zadar, 1990., 193. usp. J. Jeličić-Radonić, Nova istraživanja gradskih zidina Salone, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmac(ji 37, Split, 1997-1998., 5-36, s kratkim historijatom istraživanja i literaturom. 271 Miletić, n. dj., 193. U Saloni su zidom debljine jednog metra zatvorena Porta suburbia I. Tom je prilikom bio korišten i materijal sa starih poganskih nekropola, pa je u ispuni vrata prilikom njihova otkrivanja 1846. godine pronađen i nadgrobni cipus D 482, te sarkofag s natpisom A 5187. Za usporedbu je indikativan i primjer iz nešto ranijeg vremena u susjednoj Panoniji. Prema riječima Amijana Marcelina, XXIX, 6, 8-9, prilikom provale Kvada u Panoniju 374. g. zamalo je zauzeta panonska prijestolnica Sirmij. Grad je u posljednjem trenutku utvrđen u dovoljnoj mjeri kako bi izdržao opsadu, što je Kvade odbilo od pokušaja zauzimanja grada. Za ojačanje zidina iskorišten je građevni materijal pripremljen za izgradnju kazališta.

71

amfora. Najzastupljenije među njima bile su one tipa spatheia, korištene u širokom vremenskom rasponu od V. do VII. stoljeća, kao i amfore tipa Dressel 32 i 34, koje pripadaju IV. i V. stoljeću, ali su se u uporabi zadržale i dosta dugo nakon tog vremena. U zidinama Salone nailazi se i na velik broj spolija nadgrobnih spomenika iz razdoblja ranog Carstva, kao i onih iz III. i IV. stoljeća. 272 Najviše građevnog materijala moglo se brzo prikupiti iz tada vjerojatno već napola porušenih javnih građevina poput starih poganskih hramova, termi, trijemova, bazilika ili amfiteatara, tamo gdje ih je bilo. Zbog nesolidnog utemeljenja istočni trakt zidina u Varvariji velikim se dijelom urušio sam od sebe u prvoj polovici VI. stoljeća,m dok je kasnoantički zid u Zadru građen i od kamenih žljebova što su pripadali mreži akvedukta koji u to vrijeme više očito nije funkcionirao. 274 Na ponovnu uporabu arhitektonskih elemenata građevina klasičnoga doba nailazimo i drugdje.275 U gradu Krku dio je materijala urušenog megalitskog i ranocarskog bedema u kasnoj antici sekundarno uporabljen pri gradnji nekog podbedemskog objekta. Okolnosti nalaza ne dopuštaju nikakav zaključak osim konstatacije da se radilo o »kasnoantičkom, na brzinu građenom objektu, sa suhozidnim loše izvedenim temeljom i sekundarno upotrijebljenim blokovima 'megalitima' koji su činili arhitektonski slog određene namjene« .276 Prilikom istraživanja ninskih gradskih bedema otkrivena su dva kasnozida, većim dijelom izgrađena od antičkih spolija. Tehnika zidanja ukazuje da se nedvojbeno radilo o improvizaciji izvedenoj u velikoj brzini. Čini se da bi ti zidovi mogli biti sačuvani ostaci četvrtaste kule koja po elementima zidanja podsjeća na neke dijelove kasnoantičkih zidina u Saloni, Zadru i Puli. Pretpostavlja se da je ta intervencija imala zadaću pojačati postojeće gradske bedeme i velika je vjerojatnost da je građena u vrijeme prvih avaro-slavenskih provala.277 U obnovi su i izgradnji bedema trebali sudjelovati svi bez razlike,m ali je li izvršna vlast bila u mogućnosti i provoditi takve naloge, ostaje upitno. Nove zidine počinju nabrzinu podizati i naselja nastala u vrijeme trajanja pax Roantička

272

Jeličić-Radonić,

Nova istraživanja, 24, 27 i bilj. 21.

m Suić, Antički grad, 233-234; M. Suić, Faze izgradnje bedema antičke Varvarije, Gunjačin

zbornik, Zagreb, 1980.,31-42. Đ. Basler, Kršćanska arheologija, Mostar, 1990.,

21. 274 Suić, Zadar, 314; opširnije u B. Ilakovac, Kameni žljebovi akvedukta BibaJader, Diadora 9,1980.,327-340, tamo nav. lit., 327, i bilj. 6, 328; također i u: isti, Rimski akvedukti na području sjeverne Dalmacije, Zagreb, 1982. 275 Suić, Antički grad, 234. 276 G. Lipovac, Razmatranja o problemima antičkog bedema grada Krka - povodom novih nalaza, Prilozi 8, Zagreb, 1991., 37-46, 39. 277 B. Ilakovac, Izvještaj o sondažnim radovima u Ninu 1970., Diadora 5, 1970., 171-176,173-174. 278 Cod. Theod., XI, 17,4; XV, 1,49; Kuntić-Makvić, Illyricianus, 187; Posavec, Pogled na prošlost rimske Dalmacije, 12-13; Jeličić-Radonić, Nova istraživanja, 30-31.

72

mana.279 Zidinama se

ograđuju

i poneke vile bogataša (villae rusticae), poput

utvrđenoga gospodarskog arhitektonskog kompleksa Mogorjelo kod Čapljine,28f)

premda većina vila rustika ipak nije bila utvrđena. Stanovništvu ponovno postaju atraktivni položaji na lako branjivim uzvisinama, nekadašnje gradine, koje je bilo lako utvrditi te u slučaju opasnosti braniti. One iznova dobivaju ulogu pribježišta u koja se stanovništvo moglo skloniti u trenucima neposredne opasnosti.28l Kad bi ova minula, ljudi bi se ponovno vraćali u svoje domove. Svi su glavni pravci barbarskih pohoda ipak prolazili preko Panonija i Norika kroz Istočne Alpe. 2B2 Dalmaciju su štitile i dvije velike rijeke, Sava na sjeveru i Drina na istoku, te teško prohodna planinska unutrašnjost današnje Bosne. Unatoč dobrim rimskim cestama, pogodnima za brze i iznenadne prodore barbarskih skupina, te se pravce moglo uspješno braniti i s relativno malim vojnim snagama. Međutim, rubni su dijelovi provincije na sjeveru i istoku ipak bili izloženi povremenim provalama manjih barbarskih skupina. Neposredno svjedočanstvo o barbarskom upadu, doduše iz nešto ranijeg vremena, sačuvano je u djelu De viris illustribus svetog Jeronima.283 Prema Jeronimovim riječima Goti su porušili Stridon, njegovo rodno mjesto na samoj granici Dalmacije i Panonije, negdje u zaleđu Tarsatike. 284 Po riječima Amijana Marcelina Goti su tada prošli preko Panonije i stigli do Alpskih klauzura.285 Prilikom sljedećeg pohoda na Italiju Goti su ponovno, oko godine 401., opustošili pogranično područje na sjeveru, kako je razvidno iz Jeronimova pisma susjedu Julijanu, kojemu su Goti također opustošili imanje.286 No, mišljenja o gotskim upadima dublje u unutrašnjost Dalmacije i razaranju tamošnjih gradova trebalo bi odbaciti.287 279 Suić, Antički 280 Suić, Antički

grad, 233. grad, 237, 240; Bojanovski, Bosna i Hercegovina, 135; Basler, n.

dj., 14, 16. 281 Goldstein, n. dj., 68-69, i bilj. 59, 60, 61. 282 Suić, Hijeronim. 241-244; isti, Zadar, 314. 283 De viris illustribus, CXXXV; Suić, Hijeronim, 236, 241-244. 284 Suić, Hijeronim, 231-236, 240, 241. 285 Amm. Marcell. XXXI 16,7. 286 Epist. 118 Ad lulianum, J. Migne P. L. I 835; Suić, Hijeronim, 242. 287 Wilkes, n. dj., 419; usp. Suić, Hijeronim, 242-243; isti, Zadar, 315; Kuntić­ Makvić, Grčka i rimska starina, 81; drukčije V. Kovačić, Ranokršćanski natpis iz Trogira, Diadora 14, 1992.,301-310,306, koja tvrdi: »U to vrijeme Zapadni Goti na čelu s Alarihom preko Dalmacije prodiru prema Italiji, te napadaju Salonu i pljačkaju najveće kršćansko groblje na Manastirinama.« Te dalje, datirajući svršetak Simferijeve gradnje cemeterijalne bazilike na Manastirinama i obnovu katedrale, konstatira: »To se zbiva nakon velikog vizigotskog prodora koji se dotakavši Salonu sručio na sjevernu Italiju ... « »Tom je prilikom veći dio istočne obale Jadrana bio pošteđen razaranja, ... «, zaključuje Kovačić. Šišić, n. dj., 159-160, bio je mišljenja da je Dalmacija stradala u vrijeme sukoba između Stilihonovih i Rufinovih snaga, i to zbog prolaska vojske, a ne zbog ratnih pustošenja, dok prolazak Vizigota ne dovodi u svezu s Dalmacijom. Prema G. Novaku, Prošlost Dalmacije l, 66-67, prilikom Alarikova pohoda na Italiju » ... naročito je stradala Panonija isjeverozapadna Dalmacija«, što će vjerojatno biti i najbliže istini. Prema Marinu, n. dj., 85, u posljednjoj četvrtini V. stoljeća » ... u Salonu, koja uspješno odolijeva 73

Ako provala Vizigota, pored hunske najveća i najrazornija u V. stoljeću, nije zahvatila Dalmaciju, a napadi Huna bili su ponajprije usmjereni na Istočno Rimsko Cartvo, put Konstantinopola te u Italiju i Galiju,288 treba zaključiti da su u velikim barbarskim pokretima stradavali uglavnom rubni dijelovi provincije. Stalna nesigurnost i neposredna blizina barbara bila je razlogom što se stanovništvo tih krajeva dijelom bilo iselilo. Zbog raspada gospodarske i društvene strukture u tim krajevima istočna granica rimske uprave i stvarnog nadzora postupno se sve više povlačila prema obali. Gospodarski najrazvijeniji dijelovi provincije bili su krajevi priobalja i neposrednog zaleđa obale. Ondje su bili smješteni veliki gradovi poput Salone, Jadera, Narone, Ekvuma, Epidaura i njih je kriza najjače pogodila. Nakon Dioklecijanova edikta o cijenama bio je uspostavljen čvrsti centralizam s razvijenim birokratskim aparatom koji je tijekom vremena sve više rastao .289 Iako su teški fiskalni tereti podjednako pogađali i gradsko i seosko stanovništvo, stanovništvo je gradova, poglavito ono imućnije, bilo i dodatno opterećeno porezima na kuću, robove, obrte i obrtničke proizvode, te na trgovačku robu koja je također bila opterećena i carinskim taksama. Takse su naplaćivane i za prijevoz robe iz grada u grad ili iz jedne provincije u drugu što je, uz zabranu izvoza pojedinih proizvoda iz jedne regije u drugu, postupno dovodilo do opadanja proizvodnje i trgovine te uvjetovalo stvaranje autarkične privrede. Zbog devalvacije imućniji su ljudi zlatni i srebrni novac povlačili iz optjecaja, a to je opet pridonosilo porastu cijena i daljnjoj inflaciji. Novac se koristio sve manje, a privreda je sve više dobivala naturalni karakter. 29o I sama je država bila primorana prijeći na ubiranje podavanja u naravi (annona militaris) kako bi mogla podmiriti goleme troškove uzdržavanja vojske i činovničkog aparata. Od Dioklecijanova je vremena na snazi bio sustav capitatio-iugatio po kojemu je

napadima Runa i Gota, često navraćaju i tu se sklanjaju pripadnici carske obitelji«. Ovo, međutim, neće biti točno jer Salonu u to doba ne ugrožavaju Goti, a Runa već odavno nema. Kad su Ostrogoti zavladali Dalmacijom 490. godine, učinili su to bez borbi. Osim toga, nije poznato da se nakon Gale Placidije i malog VaIentinijana ijedan član carske obitelji sklonio u Salonu. 2~8 Šišić, n. dj., 160, 162. U izvorima nema traga hunskim prodorima u Dalmaciju, a za vrijeme dok je Runima vladao Atila, Zapadno je Carstvo zahvaljujući Aeciju i njegovu poznanstvu s Atilom uživalo relativnu sigurnost, bar tako dugo dok je uredno plaćalo tribut. Osim toga, Atila je bio dobro upoznat s velikim razlikama u platežnoj mogućnosti između Istočnog i Zapadnog Carstva. Slično i R. Gračanin, Zapadnorimsko poslanstvo na Atilin dvor godine 449., Radovi 32-33, Zagreb, 1999.-2000., 31-49, 31. Ni nakon Atiline smrti o hunskim provalama u Dalmaciju ne može biti ni govora, jer je prevlast Runa podjelom teritorija između Atilinih sinova propala. Vjerojatno 454. godine združene su snage Gepida, Rerula i Ostrogota, uz pomoć drugih plemena porazile Rune u bici na rijeci Nedao (do danas neidentificirana) u Panoniji, nakon čega se većina hunskih plemena povukla u južnu Rusiju. 289 Suić, Zadar, 311; Goldstein, Rani srednji vijek, 56-58. 290 Suić, Zadar, 310-312.

74

poreznu osnovicu činila površina zemlje u posjedu (iugum) klasificirana po kvaliteti, na koju se plaćala glavarina (caput). Zbog nedostatka radne snage vlast je težila da za svaki slobodan iugum pronađe po jednu caput, pa je zemljoradničko stanovništvo postupno vezivano za zemlju.291 Uvedeno je premjeravanje zemlje uz procjenu imutka svakih petnaest godina, a to je razdoblje nazvano indikcija (indictio ) .292 Visinu poreza u V. su stoljeću temeljem procjene određivali posebni (susceptores), a utjerivali su ga, najčešće samovoljom i silom, egzaktori (exactores) . Gradski su magistrati svojom imovinom morali jamčiti da će zahtijevana podavanja državi biti i naplaćena, a morali su brinuti i o održavanju cesta, javnih zgrada i dr. Tako su municipalne službe umjesto nekadašnje časti postale opterećenje koje su svi nastojali izbjeći. S vremenom je uvedena i obveza po kojoj su građani carevima morali davati i »dragovoljne« priloge u gotovini (aurum oblaticium, aurum coronarium), a potom i zavještaje u oporukama. Novčani porez u zlatu (auri lustralis collatio) koji je plaćalo stanovništvo gradova, ubirao se do vremena Anastazija I. (491.-518.). 293 Obrtnici, mornari, trgovci, kao i ljudi ostalih zanimanja vezani su uz posao koji su obavljali i takvo se stanje u osnovi zadržalo do kraja antike. Odredbom cara Valentinijana I. ustanovljena je funkcija branitelja grada (defensor civitatis). Njegove su zadaće bile uspostavljanje zakonitosti, sprječavanje samovolje državnih činovnika i moćnika te zaštita građana. 294 No, primarni je cilj uvođenja te službe bio što jači nadzor središnje vlasti nad lokalnom samoupravom i nad nižim državnim činovnicima u provincijama i prefekturama. Iako točno vrijeme i sam postanak službe još uvijek nisu u potpunosti osvijetljeni, prema Teodozijevu kodeksu razvidno je da su isprva defenzori rješavali manje sporove, poput dugova lako dokazi vih postojanjem vjerodostojne isprave, odbjeglih robova i plaćanja poreza iznad razrezana iznosa. Defenzor je bio dužan i ovlašten pruŽiti zaštitu i onim kurijalima koji nisu bili moćnici i samim bi time mogli biti izloženi mogućnosti omalovažavanja od strane utjecajnih moćnika. Jedna od zadaća defenzora bila je i sprječavanje činovnika da stječu zemlju, kuće i robove. 295

činovnici

291 Proces vezivanja za zemlju počinje postupno u vrijeme Konstantina 1., a nastavlja se i za sljedećih cereva. Vezivanje kolona za zemlju uz zabranu njihova napuštanja posjeda konačno je definirano u vrijeme Valentinijana I. O tome opširnije L. Margetić, Neki problemi kolonata u kasnom Rimskom carstvu, Zagreb, 1995., 96-119. 292 Suić, Zadar, 311; Goldstein, Rani srednji vijek, 57. Indikcija, čini se, vuče podrijetlo iz Egipta, gdje se svakih petnaest godina obavljala revizija poreznih obveza, a u rimskoj državi uvodi se u vrijeme cara Konstantina. 293 Wilkes, n. dj., 423; Suić, Zadar, 311; Mimica, n. dj., 19-21. 294 Cod. Theod., I 29, 1. Konstitucija je upućena »ad Probu m Praefectum praetorio« i njome se u sve gradove Ilirika uvodi službenik koji bi trebao »plebs omnis Inlyrici officiis patronorum contra potentium defendatur iniurias«; Wilkes, n. dj., 423; Suić, Zadar, 312. O službi defensora opširnije L. Margetić, O nastanku i razvoju službe defensor civitatis, Antika i srednji vijek, Zagreb, 1995.,120-141. 295 Margetić, O nastanku, 129-131.

75

S vremenom su ovlasti defenzora proširivane. Dana 10. kolovoza 370. kompetencije defenzora proširene su tako da je mogao djelovati i kao neka vrsta mirovnog suca. Naime, na prigovor oštećene stranke defenzor je trebao ispitati jesu li odvjetnici, sastavljači službenih zapisnika ili izvršitelji za svoj rad dobili previsoke nagrade. U slučaju opravdanosti prigovora imao je ovlasti utvrditi primjeren iznos naknade, a preplaćeno odmah vratiti nezadovoljnoj strancU96 Po konstituciji od 5. ožujka 392. defenzoru je bilo zabranjeno osuđivati na globe i provoditi torturu. 297 Defenzorom su isprva mogli postati samo bivši državni službenici. Godine 368. to je prošireno na više odvjetnike i na načelnike ureda pretorijanskog prefekta i vikara, a 370. godine i na senatore. Od stupanja na snagu Teodozijeva kodeksa godine 439. nije došlo do promjena sve dok u Zapadnom Rimskom Carstvu nije 458. godine objavljena konstitucija cara Majorijana298 kojom se jednostavno određuje biranje defensori idonei, odnosno uglednijih građana. Čini se da služba defenzora nije bila pretjerano privlačna pa je bilo potrebno stalno širiti krug potencijalnih obnašatelja te časti. Kao poseban privilegij iznimno za Ilirik 413. godine u konstituciji upućenoj pretorijanskom prefektu Ilirika odobravaju carevi da imućni nekurijal koji je dragovoljno preuzeo na sebe neke dužnosti i obveze kurijala stječe istu čast. 299 Unatoč krizi i barbarskoj opasnosti u Dalmaciji ipak nije bilo katastrofičnih posljedica kao u nekim drugim provincijama Carstva. Temelj gospodarstva Dalmacije bila je maritimna privreda, čemu je u najvećoj mjeri pogodovao karakter obale. Njezina je razvedenost osobito pogodovala plovidbi. Dalmatinski gradovi povezivali su Istok s Italijom, tu su brodovi bili zaštićeni od nevremena i imali osiguranu opskrbu vodom i hranom, mogućnost popravka eventualnih kvarova, usputnog ukrcavanja ili iskrcavanja robe i putnika, te trgovine. 30o U doba kad se brže i sigurnije putovalo morem negoli kopnom, to je imalo izrazito veliku važnost. Za Dalmaciju je vrlo značajno bilo i to što je ovdje carska vlast imala svoje rudnike i radionička poduzeća. Od većih radionica najvažniji su bili gineceji (gynaecium) , radionice tkanina. U provinciji ih je bilo nekoliko, no nije nam poznat njihov kapacitet. Njima su upravljali prokuratori, od kojih su nam poznati Procurator gynaecii loviensis Dalmatiae Aspalatho i Procurator gynaecii Bassianensis Pannoniae Secundae translati Salonis, a prvi puta se spominju

Cod. Theod., 1,29,5; Margetić, O nastanku, 131-132. Cod. Theod., 1,29,5; »nullas infligiant multas, nullas exerceant quaestiones« 298 Nov. Mai. III (8.5.458.). 299 Cod. Theod., XII, 1, 177 (l6.IV .413.) » .. •nec ipse nec facultates eius aut successores utpote curialis inquietudinem sustinebunt liber et ab omni securus molestia curiali promissum munus absolvat ... eum honorem in ea civitate habeat, quem curia lis habet.« 300 Ž. Rapanić, Predromaničko doba u Dalmaciji, Split, 1987.,57-58; I. Goldstein, Bizant na Jadranu, Zagreb, 1992.,23, i bilj. 75. 296 297

76

početkom V. stoljeća u Notitia dignitatum Occidentes .301 Iz Basijane je radionica bila preseljena u Salonu iz sigurnosnih razloga pred barbarskom opasnošću. 302 Gynaecium u Saloni,303 za koji G. Novak pretpostavlja da gaje bio utemeljio sam Dioklecijan, radio je zacijelo do kraja VI. stoljeća, a možda i sve do napuštanja grada. U Saloni je zabilježen i jedan magister conquilarius, nadzornik radionice u kojoj se od školjaka proizvodio grimiz. 304 To je, vjerojatno, također bila državna radionica, a moguće je i postojanje nekoliko takvih radionica koje je nadgledao isti nadzornik. Poznato je da je u Saloni djelovala i velika bojadisaonica sukna, što s velikom vjerojatnošću ukazuje i na moguće postojanje predionica vune. Salonitanski je ginecej bio jedan od najvećih u Carstvu. Ondje su se svila i vuna bojale u grimiz za potrebe cara i njegove obitelji. 30s I u samoj Palači vjerojatno se nalazio jedan ginecej, a na čelu mu je bio či­ novnik s naslovom Procurator gynaecii loviensis Dalmatiae Aspalatho. Arheoloških potvrda o njegovu smještaju unutar Palače za sada nema, a moguće je da se nalazio negdje u supstrukcijama građevine. 306 Budući da su takvi pogoni zahtijevali mnogo vode, postoji i vjerojatnost njegova smještaja neposredno izvan zidina, uz potok koji je nekoć tekao s istočne strane Palače. Uvjerljivijim se ipak čini mišljenje da se pogon nalazio unutar zidinama zaštićenog prostora, čemu u prilog govori i kapacitet Dioklecijanova akvedukta višestruko veći od potreba carske palače sa svim njezinim pratećim sadržajima. Iako je teško pomiriti neugodne mirise vezane uz rad gineceja s carskim boravištem i luksuzom Palače, sustav kanalizacije prilagođen otjecanju velike količine vode koja je pritjecala akveduktom ukazuje na planirani smještaj pogona gineceja unutar zidina. Bez odgovora ostaje pitanje Dioklecijanovih nakana i razloga smještaja gineceja u sklop Palače, pogotovo imajući u vidu činjenicu da je nakon dragovoljne abdikacije 1. svibnja 305. godine car postao privatna osoba. U tim trenucima radovi u Palači još nisu bili završeni, pa ni ginecej nije mogao otpočeti s proizvodnjom. 307 Da je Dioklecijan osobno pokrenuo proizvodnju nakon abdikacije, čini se malo vjerojatnim, pa se kao najprihvatljivije rješenje nameće pretpostavka o pokretanju gineceja neposredno nakon Dioklecijanove smrti.

301 Not. dig. Occ., XI, 46; Novak, Pogled na prilike, 136, i bilj. 15; Wilkes, n. dj., 419; U Not. dig. Occ., IX, 22, spominje se i radionica oružja (Salonitana armorum). 302 Wilkes, n. dj., 419; E. Imamović, Osvrt na stočarstvo predantičkog i antičkog doba na području rimske provincije Dalmacije, Acta historico-oeconomica Iugoslaviae 141 1987, Zagreb, 1987.,21-44,40; Posavec, Pogled na prošlost rimske Dalmacije, 15. 303 Not. Dig. Occ.1I 150. 304 CIL III 2115, 8592, AURELIVS PECVLIARIS, magister conquilarius, datiranje u kraj IV. stoljeća; Novak, Pogled na prilike, 136. 305 Amm. Marc., XIV, 9, 7. 306 O problemima vezanim uz ginecej u Palači opširnije J. Belamarić, Gynaeceum Ioviense Dalmatiae - Aspalatho, Diokletian und die Tetrarchie, Berlin, New York, 2004., 141-162. 307 Belamarić, Gynaeceum, 156.

77

Cijeli proizvodni proces u ginecejima odvijao se po radionicama pa su se ondje nalazile češljaonice, bojadisaonice, predionice, tkaonice i šivaonice. U gineceju u Palači izrađivana su odijela za vojsku, konopci i jedra za brodove te drugi proizvodi. 308 Prema nazivu razvidno je da su u ginecejima radile ponajprije žene, no na rad su uzimani i muškarci, nazivani gynaeciarii. Ti su radnici i radnice bili u ropskom položaju kao nexu sanguinis ad divinas largitiones pertinentes.309 U V. stoljeću spominje se u Dalmaciji i jedan comes commerciorum. Njegova je dužnost bila nadgledanje izrade skupocjenih haljina i dragocjenosti poput zlatnoga ili srebrnog nakita, te zlatnoga i srebrnog posuđa.31O U doba prevlasti Rima Dalmacija je u cijelome Carstvu bila na glasu po svojim rudnicima, poglavito onima u kojima se vadilo zlato, a dalmatinsko je zlato bilo vrlo cijenjeno. No, važnost dalmatinskih rudnika plemenitih metala, osobito zlata, znatno je povećana nakon što je 271. godine rimska vlast napustila Dakiju te nakon iscrpljivanja zlatnih rudnika u Hispaniji. 3 !! Nalazišta zlata iz rimskoga vremena poznata su nam na planini Vranici i u porječjima rijeka Lašve, Fojnice, Željeznice, Krupe, Bistrice i Vrbasa, ali zbog nedostatnih istraživanja nema jasnih saznanja o tome u kolikoj su mjeri u V. stoljeću ta nalazišta još bila eksploatirana.3!2 Vrlo je vjerojatno da se u Marcelinovo i Nepotovo vrijeme većina nalazišta prestala koristiti, bilo zbog iscrpljenosti bilo pak zbog nemogućnosti proizvodnje poradi opće krize, barbarske opasnosti i stalnog nedostatka radne snage. Proizvodnja zlata, unatoč njezinu smanjenju, ipak nije bila u potpunosti obustavljena jer je za tim plemenitim metalom i dalje postojala potražnja. Istočno se Carstvo Atili obvezalo plaćati godišnji danak od 700 libara zlata kako bi Huni ostali u Panonijama. Kako je nakon rimskog poraza u Trakiji godine 443. hunskom vladaru odjednom moralo biti isplaćeno 6000 libara zlata, a svake sljedeće godine po 2100 libara,313 Istočno je Carstvo imalo goleme potrebe za zlatnom rudom. Prema nekim izračunima, u razdoblju od 422. do 474. godine Hunima je na ime danka ukupno isplaćeno 41.850 funta zlata, dok je Gotima između 450. i 491. plaćeno 13.261 libara zlata. 3 !4 Unatoč svome bogatstvu Istočno je Carstvo teško moglo u tako dugom razdoblje dolaziti do tako velikih

308 Not. Dig. Oce., XI 46, 48, 60; Bulić - Karaman, Palača cara Dioklecijana, 180181; Imamović, n. dj., 39-40; Goldstein, Bizant, 44 i bilj. 253. 309 Novak, Povijest Splita l, 36-37. 310 Novak, Pogled na prilike, 136. 31l A. Škegro, Gospodarstvo rimske provincije Dalmacije, Zagreb, 1999.,54. 312 Novak, Pogled na prilike, 133; Bojanovski, Bosna i Hercegovina, 161; A. Škegro, Eksploatacija zlata u Bosni i Hercegovini u rimsko doba, Bosna franciscana, 10 (1988.), 142-160, 152; isti, Eksploatacija srebra na području rimskih provincija Dalmacije i Panonije, 0pvscvla Archaeologica 22, Zagreb, 1998.,89-117, 103; isti, Gospodarstvo, 56. 313 Jones, n. dj., 193; Cameron, n. dj., 31; Škegro, Gospodarstvo, 55. 314 Škegro, Gospodarstvo, 55.

78

količina zlatne rude. Stoga nije nemoguće da je u doba Marcelinove iNepotove uprave Dalmacijom iz nužde dijelom intenzivirana zacijelo već zamrla proizvodnja zlata barem u nekim dalmatinskim rudnicima. Dalmacija je u carsko doba bila poznata i po proizvodnji srebra, olova i cinka, a u proizvodnji srebra smatrana je najbogatijom zemljom nakon Hispanije i Galije. Glavni su rudnici srebra bili uDomaviji (collonia m(etalli) D( omaviani) kraj Drine, a i danas sačuvana imena naselja, kao što su Srebrenica (Argentaria) i Olovo (Plumbum) ukazuju na iskorištavanje tih rudnih bogatstava. Numizmatički nalazi s prostora Domavije i okolice potvrđuju aktivnu djelatnost u rudnicima srebra negdje do polovice IV. stoljeća, no to ne mora nužno značiti i da je eksploatacija rudnika srebra nakon tog vremena bila potpuno obustavIjena. 3I5 Izgradnja starokršćanske bazilike u Staroglavcima kod Srebrenice s puno vjerojatnosti ukazuje na to da je eksploatacija srebrne i olovne rude u istočnoj Bosni nadživjela propast carske vlasti u Zapadnom Carstvu te da je nastavljena i kasnije. 316 Ni potražnja za kvalitetnim dalmatinskim olovom u kasnoj antici nije opala, što bi mogao biti indicij da se eksploatacija ruda u nekima od glavnih dalmatinskih rudnika nastavila i nakon propasti carske vlasti na Zapadu, ponajprije zato što su svojom kvalitetom dalmatinski metali nadilazili metale iz drugih dijelova nekadašnje rimske države, a preživjelom je romanskom i romaniziranom stanovništvu, kao i pridošlim barbarima, ta proizvodnja za vlastite potrebe zacijelo bila isplativa. m

Osim po proizvodnji zlata i srebra, Dalmacija je bila na glasu i po proizvodnji željeza, a željeznom su rudom osobito bogati bili krajevi oko Ljubije, Sanskoga Mosta, Vareša, Visokog i Fojnice. m Iz činjenice daje ostrogotski kralj Teodorik ponovno pokušavao pokrenuti proizvodnju željeza u doba vladavine Ostrogota u Dalmaciji, može se zaključiti da u međuvremenu rudnici željeza više nisu bili u funkciji. S obzirom na kasniju intenzivnu proizvodnju željeza nakon Justinijanove obnove bizantskog vrhovništva,m valja zaključiti da je do prestanka proizvodnje u V. stoljeću moralo doći zbog općih prilika. No, ni proizvodnja željeza nije u prvoj polovici V. stoljeća, a ni kasnije, za Marcelinove uprave Dalmacijom, u potpunosti bila prekinuta. Notitia dignitatum Occidentes nedvojbeno potvrđuje proizvodnju u salonitanskim i sirmijskim radionicama oružja. 320 O proizvodnji željeza u iliričkim rudnicima ovisila je i obrana Italije i dijelova Zapadnog Carstva koji su još bili pod vlašću zapadnorim-

Bojanovski, Bosna i Hercegovina, 190, 194, 197,203. Škegro, Gospodarstvo, 64. 317 Škegro, Gospodarstvo, 93. 318 Novak, Pogled na prilike, 134; Bojanovski, Bosna i Hercegovina, 160 i bilj. 32, 161 i bilj. 38. 319 Basler, n. dj., 83; Posavec, Prilog poznavanju, 8-9. 320 Not. Dig. Oce. IX 16-22.: »fabricae in Jlliryco: Sirmiensis scutorum, seordiscorum et armorum, ...Salonitana armorum.« 315

316

79

skog cara, a o tome da ilirički rudnici još uvijek velikim dijelom funkcioniraju svjedoči i činjenica da rimska država u prvoj polovici V. st. ubire posebne poreze od posjeda na kojima se moglo iskorištavati metale (praestatio auraria, aeraria i feraria).321 Do prekida u proizvodnji stoga najvjerojatnije dolazi tek u drugoj polovici V. st., možda baš u vrijeme Nepotove uprave Dalmacijom, ili u doba njegove kratkotrajne vladavine preostatkom Zapadnoga Rimskog Carstva. Rudnici su se dijelili na privatne (metalia privata) i državne (metalia publica). Među državne rudnike spadali su i oni koji su bili carevo privatno vlasništvo (metalia Caesariensia, metalia principis). Državni rudnici davani su u zakup bogatašima koji su običavali zakupiti i rudnike pojedine rude u nekoliko pokrajina. U državnim su rudnicima kao rudari radili uglavnom robovi i osuđenici na kaznu ad metalla nazivanu poena proxima morti. Ta je kazna bila na snazi sve do Justinijanova vremena.322 Kako je u doba kasnoga Carstva konstantno nedostajalo radne snage, uprava rudnika sve je više uzimala na rad i slobodne ljude. Oni bi dobivali plaću ili bi dijelom sudjelovali u dobiti. Tijekom vremena i oni su bivali vezani za rad u rudnicima i više nisu smjeli mijenjati zanimanje ili mjesto boravka. Tako su i njihovi potomci morali biti rudari. Glavni razlozi opadanja rudarske proizvodnje u V. stoljeću leže u slabljenju središnje vlasti, krizi gospodarstva, nedostatku radne snage, smanjenoj potražnji i potrebama, otežanom transportu, te migracijama stanovništva uzrokovanim stalnom nesigurnošću pred barbarskim provalama. Cjelokupnom rudarskom proizvodnjom pojedine rudače od IV. st. nadalje upravljao je činovnik s naslovom comes metallorum per Illyricum. Sjedište komesa za željezo bilo je u Sisciji, komes za srebro svoje je sjedište imao u Domaviji, a onaj za zlato u Saloni.323 Najveći dio proizvedenog zlata odlazio je u carsku i državnu blagajnu, dok su manji dio, uglavnom zlato iz privatnih rudnika, obrađivali dalmatinski zlatari. Najveće središte obrade zlata i izrade zlatnog nakita bila je Salona. Ondje je među bogatijim građanima postojala veća potražnja za zlatnim nakitom. U Saloni je bilo toliko zlatara da su imali vlastiti kolegij zvan coliegiumfabrum Veneris. 324 Salonitanske su radionice, međutim, izrađivale i nakit za germanski vladajući sloj, osobito pojasne kopče i ženski nakit za Gepide i Ostrogote u Panoniji. Nakon što se pobunio protiv Valentinijana, Marcelin je vjerojatno u ruke preuzeo sve prihode od poreza, te carskih i državnih posjeda. No, najveći je dio

Cod. Theod. XI 21, 3.; Škegro, Gospodarstvo, 54,132. Novak, Pogled na prilike, 130. 323 Cod. Theod., X 19,3; Cod. lust., XI 7,1, gdje se comes spominje u uredbi careva Valensa i Valentinijana L iz 365. godine; Bojanovski, Bosna i Hercegovina, 198. 324 Novak, Pogled na prilike, 134; Z. Vinski, Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. do 800., VAM, 3. ser., 5, Zagreb, 1971.,47-72,51. 321

322

80

prihoda Dalmacije u Marcelinovo doba zacijelo morao odlaziti u Konstantinopol za namirivanje golemih potraživanja carske vlasti, kako bi se skupila sredstva za plaćanje danka barbarima i plaćanje najamnih vojnih postrojba. Vojne su se postrojbe i u Dalmaciji sastojale gotovo isključivo od plaćenih barbara, a u Marcelinovim jedinicama bilo je i mnogo Huna. Da bi tu vojskU mogao plaćati, i Marcelinje morao raspolagati novčanim sredstvima, ali ona ipak nisu bila velika. Tako je godine 461. Marcelin bio prisiljen povući se s pohoda na Siciliju jer je Ricimer potplatio njegovu vojskU. Marcelin, dakle, nije imao toliko novca da bi se mogao mjeriti s Ricimerom.325 Unatoč tome što je kao Marcelinov nasljednik preuzeo državne prihode provincije, oni su Juliju Nepotu pripali i kao legalno izabranom i potvrđenom caru Zapadnoga Rimskog Carstva. U prilog tvrdnji da su neki od dalmatinskih rudnika zlata i dalje bili u funkciji, govori činjenica da je za cijelo vrijeme Nepotove vladavine u Saloni radila kovnica novca. Proizvodnja zlata gotovo sigurno nije bila velika, jer je za potrebe Julija Nepota novac bio kovan i u nekoliko kovnica u Istočnome Rimskom Carstvu,326 što nužno ne isključuje i dalmatinsku sirovinu. Ipak je malo vjerojatno da bi zlato u to doba bilo transportirano na toliku udaljenost s obzirom na relativno malu proizvodnju i prisutnost ostrogotskih skupina u Epiru. Salonitanska je kovnica nastavila s radom i kraće vrijeme nakon Nepotove smrti, kad su je preuzeli Nepotovi ubojice Vijator i Ovida, a prestala je s kovanjem nedugo nakon Odoakarova vojnog zauzimanja Dalmacije. Unatoč kriznim vremenima, obrti su u primorskim gradovima Dalmacije opstali sve do njihove propasti, a u gradovima koji nisu propali tijekom seobe Slavena obrtničko je umijeće preživjelo, te se nastavilo i kasnije, u srednjem vijekU. Tako su u Zadru i Saloni postojale značajne kamenarske klesarske radionice za proizvodnju crkvenog namještaja. Te su radionice opskrbljivale crkve svoje šire okolice, te su djelovale i na lokalnu proizvodnju.327 Tijekom V., a osobito u VI. stoljeću pod okriljem ranog kršćanstva vrhunac doseže i izrada mozaika salonitanske škole-radionice, a opadanjem važnosti akvilejskoga mozaičarskog kruga, Salona, koja je do tada bila umjetničko središte na istočnoj obali Jadrana, polako postaje glavno umjetničko središte izrade

Nikolanci, n. dj., 6. n. dj., 21. Za Nepota su kovale kovnice u Solunu i Konstantinopolu gotovo sigurno i nakon njegova bijega iz Italije, jer novi lustrum nije započeo prije 1. rujna 477., Demo, Nepotov solid, 42. Zbog malog broja sačuvanih Nepotovih solida nije moguće pouzdano utvrditi je li kovanje trajalo sve do Nepotova umorstva, ali se to čini vrlo izvjesnim na temelju nekoliko kovanica kovanih u ime Zenona u salonitanskoj kovnici koju je preuzeo Ovida. Usp. Demo, The Mint, i ondje nav. lit. 327 O tome opširnije B. Migotti, Dekorativna ranokršćanska plastika jaderskog i salonitanskog područja. Temeljne osobine i međusobne razlike, Diadora 13, 1991.,291312. 325

326 Zmajić,

81

mozaika na Jadranu.328 Osim Salone, lokalne radionice za izradu mozaika nalazile su se u Jaderu, Narani, Epidauru, Seniji i Tarsatici. Svaka od tih radionica pokrivala je sebi gravitirajući prostor. 329 Osobito je razvijena bila proizvodnja nakita pa su na grobnim nalazištima germanske pripadnosti V. stoljeća u Panoniji otkriveni nalazi, za Ostrogote karakterističnog, ženskog nakita pontsko-danubijskog obilježja, poput parova lučnih fibula od srebrnog iskucanog lima, njihove lijevane imitacije; sve je to izrađivano velikim dijelom u kasnorimskim radionicama u Saloni kao i u drugim priobalnim gradovima. 330 U Saloni je i arheološki potvrđeno umijeće izrade kvalitetnog duboko rovašenog spiralno-vitičastog i geometrijsko-uglastog ornamenta na kasnocarskim zapadnorimskim garniturama pojasa IV. i V. stoljeća. Osebujni stil rovašenja gusto komponirane spiralne vitice poznat je po nalazu osobito raskošne pojasne kopče ženskoga groba s nalazišta Karavukovo u južnoj Bačkoj, nasuprot rimskoj utvrdi Teutoburgium. Možda je izrađena upravo u nekoj od salonitanskih radionica. Grob je datiran nerabljenim solidom Teodozija II. kovanim 443. godine. 33l Ta nakitna skupina vrhunac razvoja doseže u drugoj polovici V. stoljeća i za nju su tipične raskošne lučne fibule i pojasne kopče.

Najviše je obrtnika bilo u urbanim središtima, i to ponajprije u obalnom Dalmacije, no bilo je i obrta poput keramičarskog, kožarskog ili suknarskog, koji su se mogli obavljali i na gospodarskim imanjima izvan gradova. Veća su gospodarstva mogla angažirati i veći broj vrlo kvalitetnih majstora. No, u vrijeme kasne antike obrtnici se koncentriraju pretežito u dobro utvrđenim naseljima na dalmatinskoj obali, i to poglavito u Saloni i u utvrđenoj Dioklecijanovoj palači.332 Vunarsko-suknarski obrt na tlu Dalmacije imao je dugu tradiciju jer je domaće stanovništvo bilo uglavnom orijentirano na uzgoj stoke sitnog zuba, no svoj je vrhunac dosegnuo upravo u doba kasne antike nakon otvaranja prerađivačkih pogona u Saloni i u Dioklecijanovoj palači, čemu je pogodovalo upravo razvijeno stočarstvo. 333 Tamo gdje ih je bilo više, obrtnici su području

328 Prema M. Buzov, Mozaička dekoracija u kasnoantičkoj arhitekturi na istočnoj obali Jadrana, Prilozi 8, Zagreb, 1991.,47-94,50, peto se stoljeće nekako zaobilazi. » Već iz ovih općih karakteristika, vidi se da u našim krajevima postoje dvije faze: to je tetrarhijska i konstantinovska faza, od kraja 3. do početka 5. st., (do navale Huna i Gota), te od kraja 5. st. do justinijanovske faze.«; B. Matulić, Prilog proučavanju nastanka, razvoja i trajanja salonitanske škole-radionice mozaika, Opvscvla archeologica 18, Zagreb, (1994.) 1995.,58-159, i ondje nav. lit.; J. Meder, Podni mozaici u Hrvatskoj od l. do 6. stoljeća, Zagreb, 2003. Usp. B. Matulić, Salonitanska mozaična škola-radionica i ostale radionice provincije Dalmacije, Diadora 21,2003.,77- 99. 329 Matulić, Salonitanska mozaična škola-radionica, 91. 330 Vinski, Rani srednji vijek, 51; R. Jurić, Fibule oblika križa iz Privlake, Diadora 15,1993.,103-126,115 i ondje nav. lit. 331 Vinski, Rani srednji vijek, 51. 332 Škegro, Gospodarstvo, 272. 333 J. Belamarić, Gynaeceum, 152.

82

se organizirali u kolegije, a najviše kolegija posvjedočeno je u Saloni, kao gradu i središtu provincije. Kolegiji su bili udruženja obrtnika i drugih zanimanja, imali su vlastite prostorije nazvane scholae, gdje su se okupljali i vijećali, a osobita je obveza kolegija bila briga oko pogreba svojih preminulih

najvećem

članova.

Tesari i trgovci drvetom bili su okupljeni u Collegium dendrophorum, a u velikim su gradovima vršili i vatrogasnu službu. 334 Collegium centonnariorum okupljao je radnike koji su proizvodili debele pokrivače za krevete. Izrađivali su se od starih krpa (centones) za siromašan svijet. 335 Collegium fabrum tignuariorum okupljao je građevne radnike ili tesare, Collegium iuventutis lapidariorum kamenare, a Collegium saccariorum vrećare, tj. transportne radnike. 336 Tesari, građevni i transportni radnici posvjedočeni su u gotovo svim većim dalmatinskim gradovima, ali ne bi trebalo dvojiti da su u V. stoljeću u primorskim gradovima opstali i u prijašnjim stoljećima zajamčeni učitelji govorništva i govornici (rhetor), liječnici (artes mediciane industria e primae), pisari (scribae), postolari (calegarius), staklari (vitriarius), voskari (ceriolarius), mjerači-graditelji (mensor aedificiorum), užari, učitelji, i slična zanimanja, pa zacijelo i pokoji spaljivač pokojnika (ustiarius), koji se zbog malobrojnosti ili drugih razloga nisu strukovno organizirali.337 Život u lučkim gradovima bio bi nezamisliv i bez krčmara, mornara, javnih kuća i ostalih pratećih sadržaja. Premda o tome izvori u pravilu ne govore, na brodovima dalmatinskih brodovlasnika u većem broju trebalo bi očekivati domaće mornare. Ratna je flota također pretstavljala stalnog naručioca poslova i izvor zarade, zbog stalne potrebe za brodskom opremom i popravcima brodova. Zbog obilja kvalitetnog drveta kojim je Dalmacija tada obilovala, s velikom se vjerojatnošću može pretpostaviti da je veliki dio i jadranske ravenatske flote bio građen upravo u Dalmaciji. 338 Iako nije poznato boravište dalmatinske flote u Marcelinovo iNepotovo doba, ne bi smjelo biti dvojbe u to da je dio ratnog brodovlja bio usidren upravo u Saloni, jer je malo vjerojatno da bi, s obzirom na razvedenost obale i stalno prijeteću opasnost od vandalskih napada, cijela flota bila smještena u samo jednoj luci. Vjerojatnijim se čini da su se njezini manji dijelovi nalazili na sidrištu i u drugim lukama duž obale, poglavito u Zadru, koji je bio najpogodnija luka 339 za izravnu vezu s Italijom.

Novak, Pogled na prilike, 138 i bilj. 22. Novak, Pogled na prilike, 137-138 i bilj. 21; Škegro, Gospodarstvo, 267-268. 336 Novak, Pogled na prilike, 138 i bilj. 26. 337 Opširnije u M. Nikolanci, Kulturni život u Saloni i rimskoj Dalmaciji, VAHD 82, Split, 1989., 143-156. 338 M. Nikolanci, Šume Dalmacije u antici, VAHD 82, Split, 1989., 157-168,164. 339 Z. Brusić, Nove spoznaje o prostoru oko fontane u zadarskom predjelu Kolovare. Petriciolijev zbornik l, Split, 1995., 53-65, 54-55. 334 335

83

o prilikama izvan gradova u V. stoljeću zbog nedostatnih istraživanja ne može se sa sigurnošću kazati gotovo ništa. Osnova gospodarstva u priobalju bilo je maslinarstvo i proizvodnja maslinova ulja, proizvodnja soli, vinogradarstvo i proizvodnja vina. 340 Središta veleposjeda, villae rusticae, opstala su i u V. stoljeću, a na tlu Dalmacije vrijedili su zakoni o kolonima kao i u ostalim dijelovima Carstva. Iako u prvo vrijeme slobodni ljudi, na određeni rok vezani samo ugovorom, koloni su od polovice IV. stoljeća nadalje bili sve čvršće vezani za zemlju zakonima. Zemlja se prodavala zajedno s kolonima, a kolonatski odnos postupno je, s obzirom na slobodu kretanja, postajao sličan ropskome. Koloni s vremenom potpadaju pod neposrednu vlast veleposjednika, dok kolonat gubi pravno svojstvo »slobodnog ugovora«. Proces ograničavanja slobode najprije je otpočeo na carskim veleposjedima, a zatim se postupno proširio na privatna imanja. Za zemlju su vezani i slobodni seljaci, kao i svatko tko ju je obrađivao vlastitim rukama?41 Proces vezivanja neposrednog obrađivač a za zemlju u V. je stoljeću okončan.

U nedostatku izvora koji bi potpunije osvjetlili život izvan gradova u drugoj polovici V. stoljeća, moguće je poslužiti se komparacijama iz nešto ranijeg vremena. U Jeronimovim se navodima tako može naći dosta uporabljivih podataka pomoću kojih je moguće potkrijepiti prilično vjerodostojnu sliku središta većeg posjeda na tlu kasnoantičke Dalmacije, rekonstruiranu na temelju arheoloških nalaza. Iz Jeronimovih riječi proizlazi da su rustični i ruralni ambijenti, poput njegova rodnog kraja u zaleđu Tarsatike, bili i u njegovo doba pod kompetencijom nekog municipaliteta.342 To je razumljivo znade li se da su nakon Dioklecijanovih i Konstantinovih reformi u sferi porezne politike, gradski magistrati postali izravni provoditelji politike središnje vlasti, silom vezani uz obnašanje funkcije. Poznato je da su nakon uvođenja naturainih podavanja (annana militaris) vlasnici posjeda o vlastitu trošku sami morali dopremiti svoje proizvode do mjesta gdje su boravili municipalni kurijali i tu se vršio census. Iako to izričito nigdje ne navodi, iz Jeronimovih riječi dade se iščitati da je u mladim danima zajedno s ocem odlazio u Tarsatiku zbog izvršavanja te obveze. 343 Imajući pred očima u osnovnim crtama dobro poznatu opću gospodarsku situaciju u kasnome Rimskom Carstvu, valja naglasiti da je ruralna aristokracija trajno živjela na svojim posjedima, gdje je postupno stekla položaj vlasti u odnosu na sitne posjednike i kolone. Stari rimski patronat i klijentela ustupili su tako mjesto odnosu najprije gospodarske, a zatim i općenite ovisnosti nižih

340 Suić,

Hijeronim, 259-261; Posavec, Pogled na prošlost rimske Dalmacije, 15. Zadar, 311-312; isti, Hijeronim, 257 i bilj. 215; opširnije u E. Imamović, Osvrt na stočarstvo predantičkog i antičkog doba na području rimske provincije Dalmacije, Zagreb, 1987.,39-40. 342 Suić, Hijeronim, 214-215. 343 Suić, Hijeronim, 236. 341 Suić,

84

slojeva o moćniku. To je i bio jedan od razloga uspostavljanja funkcije defensor plebis u vrijeme Valentinijana I. koja će ubrzo postati defensor civitatis .344 Unatoč tome, moć veleposjednika ostala je neokmjena, pače, i dalje je rasla kad je u domeni fiskalne politike bila uspostavljena kolektivna financijska odgovornost seoskih zajednica, u čemu su glavnu ulogu imali upravo lokalni veleposjednici. Zbog stalnog nedostatka radne snage položaj kolona bio je znatno pogoršan. Još je iz Konstantinova vremena na snazi bila odredba da se odbjegli kolon mora silom vratiti na svoje dotadašnje radno mjesto i prevesti u ropski položaj. Jedini način da se oslobodi bio je da stupi u vojsku. Položaj se robova, u odnosu na prijašnje stanje, ponešto popravio, čemu je donekle pripomoglo i kršćanstvo. Brak između robova sada se priznavao i bračni drugovi više se nisu razdvajali, a ni djeca robova nisu se više odvajala od roditelja. 345 U V. stoljeću prevladavali su robovi rođeni u kući (vernae) , a rađanje je bilo ijedna od glavnih zadaća robinja. Tako su robovi od malih nogu bili obučavani (instructi) za određene poslove (ministeria), a glavna su zanimanja ženske robovske snage bila vestiplicae (za žensko rublje), pediseque, lanipendae (tkalje), vestijicae (krojačice) i sarcinatrices (krpačice ) .346 O omjeru zastupljenosti robovske i slobodne radne snage u gospodarstvu je išta konkretnije kazati zbog nedostatnih izvora, ali je vjerojatno da su robovi prevladavali u kućnoj ekonomiji, a slobodna radna snaga na dislociranim manjim gospodarskim središtima pojedinih zemljoposjeda. Čvrst su indicij za to riječi samog Jeronima koji navodi da je kao dijete često zavirivao u robovske ćelije, a to je mogao činiti samo u blizini kuće. 347 Stočarstvo je, poglavito u brdovitim krajevima, značajno prevladavalo nad ratarstvom, a pored stajskog uzgoja goveda i svinja, postojalo je i sezonsko pokretno stočarstvo s kozama i ovcama, osobito u za to povoljnim kraški m područjima. Prateća je ekonomija takvoj privredi bila temeljena na preradi stočarskih proizvoda poput vune, kože, mesa i sira, što je uz dobru organizaciju iziskivalo i relativno brojnu radnu snagu. Imanja na otocima, obali i u priobalju proizvodila su i mediteranske kulture poput maslina, maslinova ulja, vina, a bila je vrlo razvijena i proizvodnja soli. 348 nemoguće

344

Suić, Hijeronim, 257; isti, Zadar, 312; Margetić, O nastanku, 129-130.

345 Suić,

Hijeronim, 258 i bilj. 220. Hijeronim, 258-259 i bilj. 221. 347 Contra Ruffinum, Migne PL. I, 43; Suić, Hijeronim, 259. 348 O tome opširnije M. Zaninović, Sol u antici naše obale, Od Helena do Hrvata, Zagreb, 1996., 394-401, 396-397. Važnost soli u prehrani stoke bila je u antici dobro poznata. Salarić su bili udruženi u kolegij, a u kasnoj antici nazivaju se mancipes salinarum (Cod. lust., IV 61,11). Vlastitu solanu imala je gotovo svaka ladanjska vila na obali, a, osim za vlastite potrebe, proizvodile su sol često i za tržište. Glavna središta proizvodnje i trgovine solju na istočnojadranskoj obali bile su Salona i Narona. 346 Suić,

85

Sve je to omogućavalo posjedničkoj aristokraciji velike prihode i nakon što bi se odbili troškovi proizvodnje te zahtijevana naturalna i novčana podavanja državi. Iako se kasnoantičko društvo integrira na »oo. sve nižim stupnjevima i užim prostorima«,349 prijašnje se trgovinske i prometne veze sudaljenijim područjima ipak nisu prekinule sve do kraja antike. Dokazi za takvu tvrdnju nalazi su potonulih brodova koji su stradali u ovim vodama s teretom iz drugih dijelova Carstva, te nalazi ostataka amfora i keramike u podmorju pristaništa dalmatinskih vila i antičkih luka. Osim toga, velike količine nalaza sigilate i drugih predmeta umjetničkog obrta iz IV. i V. st., poput velikog broja glinenih lampica sjevernoafričke produkcije, na gotovo svim lokalitetima Dalmacije ukazuju na vrlo intenzivan uvoz, trgovinu i živ pomorski promet. 350 Nedaleko od grada Hvara na poziciji Petrov bok dogodio se u kasnoantičko doba jedan brodolom. Okvirno je datiran u IV.-V. stoljeće, ali je lokalitet još prije tridesetak godina opljačkan i devastiran. Kako su se ostaci potonulog broda našli na strmoj pješčanoj sipini dubokoj 25-45 metara, veći dio tereta kliznuo je prema dubini i pokriven je debelim slojem pijeska, što je onemogućilo daljnju devastaciju lokaliteta. Glavninu tereta činile su sjevernoafričke cilindrične amfore, te dijelom ovaine i globuralne amfore egejskog podrijetla. Pronađen je i velik broj kostiju mladih svinja, što ukazuje na to da je brod prevozio i sušeno ili soljeno svinjsko meso. Dijelovi brodske konstrukcije dobro su očuvani, a analiza je pokazala da su rebra izrađena od smrekova drveta, spojni klinovi od maslinovine, a dio oblice od brjestovine. 351 U uvali Duboka na otoku Hvaru nedaleko od Vrboske dovršeno je godine 1996. zaštitno istraživanje još jednoga kasno antičkog brodoloma, datiranog u IV.-V. stoljeće. Brod je prevozio teret sjevernoafričkih cilindričnih amfora s uljem koji je negdje u egejskom prostoru bio dopunjen manjim brojem ovaInih amfora, a prevožena je i određena količina usoljenoga ili sušenog mesa. Nađeno je i mnoštvo ulomaka sitnoga keramičkog posuđa brodske kuhinje, nešto afričke sigilate, te veća količina životinjskih kostiju. m Tijekom sudskog postupka protiv skupine devastatora dobiveni su podaci o nekim dosad nepoznatim antičkim brodolomima. U lastovskom je akvatoriju kod rta Borova tako utvrđen brodolom iz III. stoljeća pr. Kr., a sigurno je postojanje još najmanje tri za sada nepotvrđena lokaliteta. 353 Još jedan brodolom, na za sada nepoznatom lokalitetu, datiran je u razdoblje III. do V. stoljeća na temelju 349 Goldstein, Bizant, 57. Cambi, Antika, 308-309. M. Jurišić, Hidroarheološka djelatnost Uprave za zaštitu kulturne baštine tijekom godine 1996. i 1997., Obavijesti HAD-a I, XXX/98, Zagreb, 1998., 81-90, 82-83. Na sušeno svinjsko meso ukazuju scapula, hume rus , ulnalradius, pe/vis ,femur, tibia. 352 Jurišić, Djelatnost 96/97., 81-82. 353 Jurišić, Djelatnost 96/97.,86. 354 Jurišić, Djelatnost 96/97., 88-89. Taj je materijal pronađen u kombiju njemačke registracije prilikom pokušaja prelaska granice. 350 351

86

cilindričnih afričkih amfora koje su zaplijenjene krijumčaru, uz veću količinu drugog arheološkog materijala. 354 I uz jugozapadnu stranu otoka Murtera prolazio je jedan od vrlo važnih prometnih plovidbenih pravaca, na što upućuju brodolomi evidentirani uz tu stranu otoka. Prema tvrdnjama ronilaca na potezu od otočića Kukuljari ispred uvale Sv. Nikola na Murteru do poluotoka Prišnjak utvrđeno je dosad više od četrdeset brodoloma koje se datira u razdoblje od IV. stoljeća pr. Kr. pa sve do XVIII. stoljeća. 355 Otočić Frmić u Pašmanskom kanalu imao je u rimsko doba, čini se, vrlo važnu ulogu u plovidbi kao strateška točka i pristanište na kojem su pristajali brodovi iščekujući promjenu dnevnih strujanja kako bi mogli nastaviti put. No, ni taj lokalitet nije sustavno istražen, iako je prema opažanjima B. Ilakovca kulturni facijes nedvojbeno rimski i može se datirati od I. do V. stoljeća. 356 Hidroarheološka istraživanja na zadarskom otočju provedena 2000. godine pokazala su da su neki od otprije evidentiranih podmorskih lokaliteta i brodoloma devastirani do te mjere da više ne mogu dati relevantne podatke, poput primjerice Kumenata i Janica kod Pakoštana,357 dok se lokalitet antičkog brodoloma uz otočić Kamenjak u blizini otoka Ista godinama sustavno pljačka. Neki od zanimljivih i obećavajućih lokaliteta, kao što su Polačine u priobalju Pašmana, dosad uopće nisu bili sustavno istraživani. Brodolom iz rimskog doba ustanovljen je i na sjevernoj strani otoka Molata, no uz dobro očuvane ostatke broda nije nađen nikakav sitniji materijal kojim bi se brodolom mogao vremenski determinirati . Prema podmorskim arheološkim istraživanjima može se potvrditi da je jedna od važnijih pomorskih komunikacija sjevernog Jadrana bio put od Tarsatike preko Fulfinija prema Kvarneru i Kvarneriću, te od Senije prema Kvarneriću. Premda je najintenzivniji promet bio u ranocarsko doba, opaža se značajniji porast i u kasnoj antici, nakon stanovitog opadanja u prijašnjem razdoblju. 358 To ne treba čuditi ako se zna da su kopnene prometnice u Panoniji u V. stoljeću bile pod potpunom kontrolom barbara, pa su zato intenzivno bili korišteni jedino preostali pomorski putovi. Iz razdoblja kasne antike poznata su na sjevernom Jadranu do sada dva brodoloma (kod Povi la i kod rta Saništa) koje se okvirno datira u IlL-IV. stoljeće.

355 Z. Brusić, Nalaz posuda od niskometamorfne stijene na otočiću Frmiću kod Biograda i značenje ovog otočića u režimu plovidbe Pašman ski m kanalom, Diadora 13, 1991.,228-229 i bilj. ll. 356 Brusić, n. dj., 229; S. G!uščević, Hidroarheološke i arheološke aktivnosti na zadarskom otočju, Obavijesti HAD-a 1, XXXIII/OI, Zagreb, 2001., 43-47,45 i bilj.10. 357 Gluščević, Hidroarheološke i arheološke aktivnosti, 44-45. 358 M. Jurišić, Arheološki nalazi u podmorju Krka, Raba, Paga i Hrvatskog primorja, Izdanja HAD-a 13,Zagreb, 1989., 103-110.

87

Na žalost, gotovo svi su veći poznati podmorski lokaliteti na sjevernom Jadranu u nas devastirani do te mjere da više ne mogu pružiti nikakve značajnije nalaze. Manje su dubine do 40 metara izložene negativnom utjecaju sportskoga i turističkog ronjenja. Godinama je pod morsko blago sustavno uništavano jer je domaćem stanovništvu dobro poznata lokacija gotovo svakog brodoloma koji se u prošlosti zbio. Stoga perspektivu daljnjeg arheološkog istraživanja podmorja sjevernog Jadrana treba vidjeti na teže dostupnim dubinama, ispod 40 metara. 359 Međutim, što se zaštite naših podmorskih lokaliteta tiče, mnogo bolja situacija nije ni na području srednjojadranskih otoka s brojnim ostacima brodoloma iz svih povijesnih razdoblja. 360

359 Jurišić,

360

Arheološki nalazi, 105, 106.

J. Mesić, Zaštitna istraživanja i rekognosciranja podmorskih arheoloških

lokaliteta tijekom 1998., Obavijesti HAD-a 2, XXXI/99 , Zagreb, 1999.,72-78.

88

POKRETNI ARHEOLOšKI MATERIJAL Svjetiljke su kao nalazi relativno često zastupljene, što je i razumljivo, jer su bile tipičan inventar masovne produkcije. U svojoj osnovi, forma svjetiljki iz I. st. pr. Kr. zadržala se do IV. st. posl. Kr. 361 Osim nekoliko iznimaka, na našim lokalitetima radi se, u pravilu, o uvozu gotovih proizvoda iz sjeverne Afrike ili općenito s Istoka. Keramičke svjetiljke na gornjem disku imaju prikaz jednostavnog križa ili križa s umetnutim gemama, kao i druge kršćanske simbole, poput kristograma ili ribe, a rjeđe i biblijske prizore. 362 Na žalost, svjetiljke iz naših zbirki uglavnom nisu objavljene. Petom se stoljeću općenito dadu pripisati svjetiljke s geometrijskim ornamentom, te kršćanskom simbolikom, kako ih datira iM. Bernhard ,363 uz činjenicu da je za njihovu kronološku klasifikaciju osnovni element oblik i razvitak kljuna. S velikom sigurnošću V. stoljeću može se pripisati fragment SVjetiljke inv. br. 104 u zbirci Pomorskoga i povijesnog muzeja u Rijeci. Disk je malo izdužen, povezan kanalom s kljunom koji nedostaje. Ručka je ornamentirana kanelurama, dok je na ramenu fino izveden ornament palmeta. U sredini je diska plastično izveden kršćanski simbol sedmokrakog svijećnjaka. Okolnost i mjesto nalaza nisu poznati, ali se pretpostavlja da potječe iz Tarsatike, kao i još četiri slična primjerka nađena prilikom iskopavanja na Korzu 1914. godine. 364 Od sedam svjetiljaka iz zbirke Stomorica s otoka Paga, pet ih pripada tipu afričkih ranokršćanskih svjetiljki koji je nastao u IV. stoljeću, a korišten je i tijekom V. pa i VI. stoljeća, dok se jedan ulomak sa sačuvanom drškom i dijelom diska može okvirno datirati u IV., odnosno V. stoljeće. Sedma svjetiljka pripada tipu koji na našem primorju nije zastupljen u većem broju. Čini se da produkcijom potječe iz lokalnih radionica Siscije i okvirno se datira u sam kraj IV. i u V. stoljeće. 365

361 V. Dautova-Ruševljan, Rimske svjetiljke u zbirci Pomorskog i povijesnog muzeja u Rijeci, Diadora 5,1970.,148. 362 Salona Christiana, 275-277; Cambi, Antika, 308-309. 363 M. Bernhard, Lampky staražytne, Warszawa, 1955., u Dautova-Ruševljan, Rimske svjetiljke, 154 i bilj. 62-64. 364 Ista, n. dj., 152-155. 365 Gluščević, Antička keramika, 78.

89

U ostacima rustične vile na otočiću Majsanu otkrivena je memorija ili svetište sa središnjim grobom oko kojeg se nalazilo groblje. Datirana je u IV.-VI. stoljeće, a po štovanju sv. Maksima i otočić je prozvan Majsan. U ruševinama su pronađena i dva ulomka, te jedna cijela ranokršćanska svjetiljka, a nalazi su datirani u IV.-V. stoljeće. Na jednom je primjerku prikaz Kristova Uzašašća, ulomak druge prikazuje lava, dok je treća pronađena cijela u grobu udubljenom poput komore u nekadašnji hodnik obrambenog zida. Nejasno se na rubu razaznaje šest likova malih životinja, najvjerojatnije zečića u trku, a slične su uljanice s motivom zečića nađene u Africi. Prema ovoj svjetiljci i nastanak groblja datira se u kraj IV. i početak V. stoljeća.3 66 U sklopu ruševina Mogorjela otkrivene su dvije ranokršćanske bazilike, datirane u V. stoljeće, ali njihova gradnja nije bila istovremena, pa se ona starija ponegdje datira i u sam kraj IV. stoljeća. Na lokalitetu je pronađena i jedna cijela ranokršćanska svjetiljka s prikazom sedmokrakog svjećnjaka, te dva ulomka svjetiljki s tragovima Kristova monograma.3 67 lovi primjerci pripadaju u nas raširenom tipu afričkih ranokršćanskih svjetiljki, a njihovu nazočnost u Mogorjelu trebalo bi pripisati blizini Narone, preko koje je dolinama Neretve i Bosne mediteranska roba još dijelom i u prvoj polovici V. stoljeća pristizala u Panoniju. Ove su svjetiljke preko Narone do Mogorjela stigle najvjerojatnije izravno iz nekog od proizvodnih središta u Africi. 368 Svjetiljke istog tipa nađene su i na drugim ranokršćanskim lokalitetima današnje Bosne i Hercegovine. Varošluk kod TUI'beta mjesto je nalaza ranokršćanske bazilike s presvođenim grobnicama koja se datira u IV. ili V. stoljeće, a u grobnici, koja je istovremena ili možda nešto starija od vremena gradnje crkve, pronađena je zlatna ogrlica s privjeskom križa. Nalazi staklene posude i zemljane svjetiljke u ruševinama bazilike datiraju je ipak s većom vjerojatnošću u kraj IV. negoli u V. stoljeće. 369 Nalazi stakla u kasnoantičkoj luci u Resniku, te nalaz peći, neobrađenog stakla i natpisa salonitanskog staklara Pashazija, s vrlo velikom vjerojatnošću ukazuju na proizvodnju staklenih čaša u Saloni. 370 Dio materijala iz luke u Resniku može se sigurno okvirno datirati u V. stoljeće. Fibule, kao predmeti svakodnevne uporabe, čest su nalaz na dalmatinskim lokalitetima. U kasnoj antici korišteno je na dalmatinskom prostoru nekoliko tipova fibula, no u V. st. dva su glavna i najzastupljenija tipa bile fibule s podvijenom nogom ilukovičaste fibule te njihovi prijelazni oblici. starokršćansko

366 C. Fisković, Tri ranokršćanske lucerne s Majsana, Adriatica praehistorica et antiqua, Zagreb, 1970.,689-698,690-697. 367 Paškvalin, Prilog datiranju, 679. 368 Paškvalin, n. dj., 679-680. 369 Paškvalin, n. dj., 673-674. 370 S. Gluščević, Staklo iz kasnontičke luke u Resniku, Petriciolijev zbornik J, PPUD 35, Split, 1995., 163-184.

90

Lukovičasta fibula, kao vodeći tip fibule kasnocarskog doba, razvila se u Podunavlju, a proširila se i preko granica Carstva. Lukovičastim fibulama, koje su inače postale sastavni dio izričito muške nošnje, s vremenom se počeo pridavati značaj industrijskog artikla propisanog od države. Stoga se njihova proizvodnja u Dalmaciji i Panonijama pripisuje pogonima u kojima se proizvodila vojna oprema.371 Zanimljivo je da se i u slučaju fibula, i to onih objavljenih u literaturi, opet ne nailazi ni na jedan slučaj datacije u drugu polovicu V. stoljeća. Ni na izložbi Artes minores Salonae Christianae, organiziranoj u povodu XIII. međunarodnog kongresa starokršćanske arheologije, nije se našao ni jedan takav primjerak. Iako je za izložbu odabran samo materijal iz stare zbirke Arheološkog muzeja u Splitu, ali po kriteriju što boljeg eksponiranja stanja u našim depoima i konteksta iz kojeg su predmeti izdvojeni, taj se uzorak u neku ruku ipak može smatrati reprezen tati vnim. Od dvadeset fibula datiranih u doba prije dolaska Ostrogota u Dalmaciju, od kojih su dvije prstenaste fibule, jedna je datirana u IlL-IV. stoljeće, četiri u IV., šest u IV.-V. stoljeće, samo dvije u V., a četiri u VI. stoljeće. 372 Dvije su prstenaste fibule, zbog nepoznavanja okolnosti nalaza, tek na temelju analogija iz Emone, Petovija i s groblja Sagvar , datirane u IV. stoljeće. 373 S obzirom na činjenicu da se samo u Arheološkom muzeju u Splitu čuva između 150 i 200 primjeraka lukovičastih fibula,374 većinom neobjavljenih, te kako nema razloga sumnjati da su u Saloni kao velikom trgovačkom i proizvodnom središtu, koje je robom široke potrošnje opskrbljivao ne samo salonitansku regiju nego i šire područje, izrađivane fibule, vrlo je vjerojatno da bi se jedan dio tih fibula mogao pripisati upravo razdoblju Marcelinove iNepotove uprave Dalmacijom. No, s obzirom na kronološki slijed tipološkog razvoja fibula te vrlo često nejasnu arheološku situaciju i nepoznate okolnosti nalaza, kao i evidentnu nesklonost datiranju grobnih nalaza u drugu polovicu V. stoljeća, teško je zasad o tom pitanju ponuditi konkretnija rješenja. Tome svakako pridonosi činjenica da je u nas problematika domaćeg fibularnog materijala obrađivana tek usputno i da najveći dio zbirki fibula nije sustavno ni obrađen ni objavljen. Kad je o fibulama riječ, radi se najčešće o prezentacijama u sklopu cjelokupnog materijala s lokaliteta, bilo da se radi o grobnim nalazima, naseljima, rustičnim vilama ili vojnim uporištima. Koliko je meni poznato, jedina sustavna obrada i objava fibularnog materijala jest kataloški pregled antičkih fibula s područja Siska deponiranih u Arheološkome muzeju u Zagrebu. m Promatrajući sadašnju sliku, na temelju datiranog objavljenog mateli-

371 Vinski, Kasnoantički starosjedioci, 9;

Koščević, Antičke fibule, 34-35. Salona Christiana, 216-225. 373 Salona Christiana, 219, 225. 374 Salona Christiana, 217. 375 R. Koščević, Antičke fibule s područja Siska, Zagreb, 1980.

372

91

jala lako bi se mogao steći pogrešan dojam da u Marcelinovo i Nepotovo doba u Dalmaciji fibule gotovo da i nemaju uporabnu funkciju. Fibule u obliku križa, prema tvrdnjama Z. Vinskog, nisu se proizvodile prije 550. godine. 376 To je stajalište u hrvatskoj literaturi općeprihvaćeno. Do 2002. godine evidentirano je ukupno 17 nalaza takvih fibula na prostoru Hrvatske, koje se međusobno razlikuju po materijalu izrade, konturi križa i detaljima ukrasa?77 Svi su primjerci, osim nekoliko iznimaka, u literaturi datirani u VI. i rano VII. stoljeće, no mišljenja sam da ima osnove datirati ih i nešto ranije. Poznato je da križ, koji se kao carski simbol prvi puta javlja u Konstantinovo doba, u javnu uporabu ulazi potkraj IV. te početkom V. stoljeća, a upravo tijekom tog stoljeća prikaz križa postaje vrlo raširen. O tome svjedoči vrlo čest prikaz križa na svjetiljkama, kako glinenim tako i onima brončanima. U kasnoantičko doba križ i kristogram općenito se često susreću na raznim ostacima materijalne kulture i na različitim materijalima. 378 No, postoje i raniji prikazi križa i Kristova monograma na drugim uporabnim predmetima i predmetima sitne umjetnosti, poput nakitnih predmeta, te na opekama, keramičkom i staklenom posuđu, a potkraj IV. stoljeća križ se javlja i na novcu. Na prikaz križa nailazi se, međutim, i među neutralnim simbolima i ne mora se uvijek nužno vezivati uz ranokršćansku simboliku. Od pet staklenih ulomaka dna kvadrati čnih vrčeva s utisnutim reljefnim žigom kristograma, kriptograma i križa, onaj pronađen na lokalitetu Sv. Lovre u Donjem Polju kod Šibenika potječe s kraja II. ili početka III. st., dok drugi, nađen u Bošani kraj Zadra, autor datira na kraj III. ili početak IV. stoljeća. 379 Križ se dakle ne može promatrati kao u potpunosti nov simbol. Križne ili križolike fibule u literaturi se redovito atribuiraju starosjedilač­ kom stanovništvu i smatraju se » ... lokalnim proizvodima barbariziranog kasnoantičkog obilježja«.38o No, tvrdnja da se tip križolike fibule ne pojavljuje u Europi prije 550. godine u grobljima na redove, a da su takve fibule čest nalaz na gotskim

376 Z. Vinski, Krstoliki nakit epohe seobe naroda u Jugoslaviji, VAMZ s. 3, 3, Zagreb, 1968.,107. 377 R. Jurić, Fibu1e oblika križa iz Privlake kod Zadra, Diadora 15, 1993., 103-126, 112; isti, Fibula oblika križa iz Podgrada (Asseria), Diadora 21,2003.,213-227.,218-219 i bilj 25. Tu je vrstu nakita sustavno obradio Vinski, Krstoliki nakit, a potom je i N. Miletić, Ranosrednjovjekovna nekropola II Koritima kod Duvna, GZM, n. s. 33/1978, Sarajevo, 1979., 166-167. objavila primjerke s lokaliteta Korita - Gradina. Godine 1997. otkriven je u već spomenutoj grobnici kod Vojnića još jedan primjerak. Usp., Sanader, Kasnocarska grobnica, 228. 378 N. Cambi, Krist i njegova simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskoga perioda II Dalmaciji, VAHD 70171, Split, 1968/69.,57-106,58; 1. Fadić,Žigovi kriptograma i križa na dnu kvadratičnih staklenih vrčeva, Opvscvla archaeologica 23-24, Zagreb, 1999-2000., 185-194, 185. 379 Fadić, n. dj., 185, 187, 193, T. 1, sl. 1., 194, T. 2, sl. 5. 380 Salona Christiana, 218.

92

nekropolama s jakim romejskim utjecajima,38l u najmanju je ruku kontradiktoma s činjenicom da su Ostrogoti na prostoru Dalmacije u etničkom smislu bili izrazita manjina, i da su s dalmatinskog prostora već nakon početnih operacija u Justinijanovu ostrogotskom ratu 535.-555. izbačeni iz Dalmacije.382 Pojedine ostrogotske enklave vjerojatno su se nakratko održale tek ponegdje u unutrašnjosti, a i to se stanovništvo vrlo brzo asimiliralo. Nestankom gotske vlasti, kako zaključuje Goldstein, gotski je element u Dalmaciji praktično iščeznuo. 383 Budući da se pojava i uporaba križnih fibula na prostoru Dalmacije određuje ranije negoli u langobardskoj ltaliji,384 gdje su datirane u kasno VI. stoljeće, te s obzirom na njihove nalaze u gotskim grobovima u Dalmaciji, mišljenja sam da bi pojavu križnih fibula trebalo svakako datirati i prije 550. godine. S velikom se sigurnošću može pretpostaviti da su križne fibule s područja Dalmacije proizvedene u domaćim radionicama, najvjerojatnije u Saloni, premda u obzir dolaze i Narona i Jader. 385 Kasnoantičkom razdoblju pripadaju i tri staklena balzamarija otkrivena u grobu uz antički vodovod u blizini izvora rijeke Jadro ,386 na već otprije poznatom položaju. Balzamariji su najsličniji onima iz kasnoantičke nekropole Dobrić u Tro giru. 387 Pojasne kopče i okovi, kao važan sastavni dio muške i ženske nošnje, a još dio vojničke opreme, relativno su čest nalaz na kasnoantičkim lokali-

značajniji

381 Vinski, n. dj., 107; Salona Christiana, 218. S datacijom uporabe križnih fibula tek poslije 550. godine ne podudaraju se nalazi križnih fibula iz zatvorene grobnice u Ulpijani kod Gračanice (Vinski, n. dj., 129, 135 T. IV, 9), datirane novcem cara Justinijana kovanim 536. i 538. godine, te nalaz ženskoga groba u Kranju na Lajhu, datiran u razdoblje od 520. do 568. 382 Bizantski vojskovođa Mundo slomio je s lakoćom 535. godine ostrogotski otpor i zauzeo Salonu. Goti su iz Italije poslali veliku vojsku, ali u sukobu u blizini Salone došlo je do neodlučne bitke, nakon koje se rimska vojska povukla u Ilirik. No, u tim borbama nisu sudjelovali ni dalmatinski Goti niti domaće stanovništvo, kako izvješćuje Prokopije, Bell. Got., I, 4-7. Godine 537.138. kralj Vitiges poslao je još jednu vojsku u Dalmaciju, ali nakon ostrogotskog poraza u bici kod Skardone, i ponovnog propalog pokušaja zauzimanja Salone, ostrogotska se vojska zauvijek povukla iz Dalmacije. Goldstein, Bizant, 20 i d. 383 Goldstein, Hrv. r. srednji vijek, 63 i bilj. 34. 384 Salona Christiana, 218. Pomalo je nejasna razmjena ili međusobni utjecaj Ostrogoti-Langobardi, pripišu li se križne fibule gotskim nekropolama s jakim romejskim utjecajima. S obzirom da se Langobardi sele u Italiju 568. godine, a ostrogotske političke vlasti u Italiji nema od 555. godine, te da su Ostrogoti i u Italiji bili izrazita etnička manjina, vrlo brzo asimilirana, kao i to da je eventualni romejski utjecaj na Langobarde morao biti izrazito slab i kratkotrajan, ne vidim drugog načina doli da se nastanak križne fibule tretira kao ukras kasnoantičke tradicije romanskog stanovništva i njegova pojava vremenski odredi u drugu polovicu V. st. 385 Jurić, Fibula oblika križa iz Podgrađa, 221. 386 Gjurašin, Grobovi kod vrela rijeke Jadro - Solin, Obavijesti HAD-a 2, XXVI/94. Zagreb, 1994.,55-57,55-56. 387 1. Donelli, Rekonstrukcija triju kasnoantičkih staklenih balzamarija s lokaliteta »Dobrić« iz Trogira, Diadora 14, 1992.,449-457. Sva su tri balzamarija nađena u jednom grobu s jednim ukopom pokrivenom tegulama.

93

tetirna. Za razdoblje druge polovice IV. i prve polovice V. stoljeća karakteristične su pojasne garniture ukrašene rovašenim geometrijskim i biljnim motivima. S obzirom da se rimska vojska u to vrijeme sastojala gotovo isključivo od Germana, rimski su se obrtnici nastojali prilagoditi njihovu ukusu. Pojasna kopča u doba seobe Germana postaje predmetom mode u rimskome svijetu 388 pa je stoga izrađivana i u radionicama na dalmatinskom tlU. 389 Z. Vinski proširio je naziv mediteranske kopče Fingelinove klasifikacije i na skupinu dvodijeinih kopči s pretežito ovalnom pređicom čije se podrijetlo izvodi iz kopči s ovalnom pređicom i trokutastim ili trapezoidnim okovom, kao i iz većih primjeraka s trokutastim okovom rađenim na proboj. Te je kopče označio kao proizvod provincijalno-kasnorimskog stvaralaštva IV. i V. stoljeća. 39o U drugu polovicu V. stoljeća precizno je datiran samo brončani četverokutni okov kopče s tragovima pozlate nađen 1983. godine u Žrnovnici ?91 Na žalost, najveći dio nalaza nije publiciran u literaturi. Od objavljenog materijala tek vrlo mali dio datira se preciznije u drugu polovicu V. stoljeća, dok se najveći broj vremenski smješta u razdoblje druge polovice IV. i prve polovice V. stoljeća, te u VI. stoljeće i prvu polovicu VII. stoljeća. m Novac je u to kasno doba Carstva na nalazištima u Dalmaciji iznimno rijedak, a novci koje je dao kovati Julije Nepot malobrojni su, te po vrsti i tipovima jednolični. Među zlatnim solidima postoji samo jedan tip, dok su najčešće tremise, i to onoga tipa koji na reversu ima križ okružen lovorovim vijencem. Nepotovi novci većinom su zlatni, dok je srebrni i bakreni novac mnogo rjeđi. Među srebrnim novcem karakterističan je tip s personifikacijom grada, vjerojatno Ravene, dok se na bakrenom novcu uz carev monogram nalazi i stereotipni lik Viktorije u različitim položajima. 393 Od ljeta ili rane jeseni 474. godine pa do Nepotove smrti kovani su u kovnici u Saloni u Nepotovo ime solidi i tremise, dok srebrni i bakreni novac nosi oznake kovnica uRaveni, Mediolanu, Tesaloniki i, vjerojatno, Konstantinopolu. 394 U numizmatičkoj zbirci Arheološkog muzeja u Splitu čuvaju se četiri primjerka Nepotovih tremisa. Primjerak br. 344 nađen je 1920. godine u blizini Vodica, dok je vrijeme i mjesto nalaza ostalih primjeraka nepoznato. 395 Jedan se

388 Opširnije u F. BuškarioI, Nakit ukrašen tehnikom c1oisonne iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAHD 78, Split, 1985.,83-94. 389 Salona Christiana, 227-228. 390 Vinski, Kasnoantički starosjedioci, 41-49; Salona Christiana, 229-230. 391 Buškarioi, n. dj., sl. I, d.; Salona Christiana, 235, sl. 28. 392 Vinski, Kasnoantički starosjedioci u salonitanskoj regiji prema arheološkoj ostavštini predslavenskog supstrata, VAHD 69, Split, 1967.,23-50,24, T. XXX, 1,49-50, T. L, 2-2a, 44-49, T. XLIV, 1-2; Salona Christiana, 230-237. 393 Zmajić, n. dj., 21. 394 Zmajić, n. dj., 21-23; Demo, Nepotov solid, 41-42. 395 Demo, The Mint, 251-252; Šeparović, Antički zlatnici, 32-33.

94

primjerak od 1901. godine nalazi i u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. a jedirm opaska o mjestu nalaza jest da je nađen negdje u Bosni. 396 S prostora Dalmacije potječu i tri primjerka tremisa što ih je nakon Nepotova umorstva u Zenonovo ime dao kovati Ovida u salonitanskoj kovnici. Jedan primjerak kupljen 1893. godine za Zemaljski muzej u Sarajevu, jedan se nalazi u Arheološkome muzeju u Splitu (br. 142), a onaj u Arheološkome muzeju II Zagrebu (br. 284) nabavljen je krajem XIX. stoljeća. Sva tri primjerka potječu s nepoznatih nalazišta negdje s područja kasnoantičke Dalmacije. 397

396 397

Demo, The Mint, 255. Demo, The Mint, 263-264.

95

GRADOVI I NASELJA Gledano od sjeverozapada prema jugoistoku, prvi značajniji grad u Liburniji bila je Tarsatika, ishodište Julijskog limesa. 398 Krajem IV. stoljeća, nakon osnivanja Pretenture Italije, Tarsatika postaje i ratnom lukom. Teritorij tarsatičke municipalne zajednice bio je granično područje provincije Dalmacije. Razgraničenje između tarsatičkog i polskog agera predstavljalo je tako ujedno i granicu između Italije i Dalmacije, upravo kao i granica na sjeveru s emonskim teritorijem, koji je izdvojen iz sastava Gornje Panonije i priključen Italiji. Sa Senijom na jugoistoku graničio je municipaini teritorij Tarsatike negdje oko današnje Crikvenice (ad Turres).399 U V. stoljeću Tarsatika je praktički bila pretvorena u vojni logor. Tu se nalazio i vojni pretorij, a njegov bi ostatak najvjerojatnije mogla biti sačuvana kasnoantička vrata (Arco Romano) s lukom u današnjem središtu grada. 40o U vrijeme najezde Vizigota trebalo bi datirati izgradnju oko dva metra širokih gradskih bedema uklopljenih u sustav zidina Klauzure, iako oko datacije zidina postoje i drukčija mišljenja. 401 Otkriveni dijelovi zidina rimske Tarsatike pokazuju da se radilo o moćnim fortifikacijama. Prvi trag bedema otkriven je 2. veljače 1914. prilikom kopanja temelja za palaču Gradske štedionice na Korzu, poslije zgradu riječke općine. Na tom su mjestu 398 Anon. Rav., IV 37; M. Suić, Libvrnia Tarsaticensis, 710; isti, Hijeronim, 229, 249-250; M. Zaninović, Naselje i teritorij u antici Hrvatskoga primorja, Izdanja HAD-a 13, Zagreb, 1989. 399 Suić, Hijeronim, 244; Medini, Provincia Liburnia, 386-387. 400 M. Suić, Antički grad, 235; isti, Hijeronim, 230; Na taj je spomenik u znanstvenom smislu prvi obratio pozornost na samom početku XVIII. stoljeća riječki intelektualac patricij Claudio de Marburg u dodatku djelu Danubius Pannonico-Mysicus grofa Marsilia iz 1726. godine. Marburg je Vrata, kako se spomenik u njegovo vrijeme nazivao, dovodio u svezu s pobjedom cara Klaudija II. nad Gotima. Usp. opširnije R. Matejčić, Kako čitati grad, Rijeka, 1990. 3 , 13-15. 401 Suić, Hijeronim, 243. Usp. Degrassi, Il Confine nord-orientale del/Italia romana, Bern 1954., 143, koji ih datir~ u drugo desetljeće V. stoljeća, dok se L. Margetić, Prolegomena, 448, opredjeljuje za dataciju oko 379. godine. Prema Margetićevu je mišljenju Tarsatika bila i osvojena, jer tvrdi da je upravo taj grad bio Alarikovo Uporište 403. godine. Najbolje su uščuvani ostaci limesa na brijegu Goljak-Kalvariji te na Katarini, gdje dosežu visinu od oko dva metra.

96

otkopana dva paralelna bedema, vanjski, širine dva metra, i unutarnji, širine 1,80 metara. Među bedemima otkrivena su dva poprečna zida, a taj je prostor bio ispunjen mnoštvom razbijene građevne i kućne keramike, osobito amfora koje se tipološki mogu datirati u razdoblje između prvoga i četvrtog stoljeća, te kasnoantičkih keramičkih svjetiljaka i drugih kamenih ostataka. Prema tome, ostaci ranijeg vremena poslužili su kao materijal za ispunu prostora među bedemima u doba reinfortifikacije Tarsatike. U ispuni je pronađen novac careva Valentinijana, Gracijana i Teodozija, dok je u ostacima žbuke bedema pronađen Valentinijanov i Gracijanov novac. Ti nalazi nedvojbeno datiraju izgradnju bedema u drugu polovicu IV. stoljeća. Rimska je Tarsatika bila orijentirana u smjeru ušća Rječine, gdje je bila smještena i rimska luka. Takvu orijentaciju potvrđuje i nalaz rimskih termi 1967. godine. Građene su u dvije faze. Prvotna je građevina iz vremena flavijevaca srušena da bi nad njom početkom IV. stoljeća bila podignuta nova građevina s hipokaustom i prefurnijem. Terme su bile nedvojbeno građene za vojnu posadu, što se može zaključiti po potpunom nedostatku ukrasa kamene plastike. Taj je termalni kompleks očito gradila vojska, strogo namjenski i bez ikakvih pretenzija za monumentalnošću i raskoši. Terme su zasigurno bile u funkciji sve do propasti carske vlasti. S odlaskom rimske vojske nije više bilo ni korisnika kupališnog kompleksa, kao ni radne snage za opsluživanje, a terme su jednostavno izgubile svoju društvenu i higijensku namjenu. Nad ostacima termi sagrađena je starokršćanska crkva kojoj je bio potreban bazen za krstionicu, a u drugoj polovici XV. stoljeća ondje je sagrađena crkvica Sv. Bernardina.403 Liburnijski limes, kojega je Tarsatika bila polazna točka, kao dio organizirane vojne granice imao je zadaću od Rječine do Prezida zatvoriti prijevoje na mjestima gdje se mogao očekivati pokušaj prodora barbara u Italiju kao središte Carstva ili preko dinarskih obronaka do Jadranskog mora. Vidljivi ostaci riječke trase limesa konzervirani su 1937. godine. Najbolje je sačuvan dio zida na brijegu Katarini, gdje na jednome mjestu visina zida doseže 2,80 metara, a potom varira između 1,5 i dva metra. Na brežuljku Kalvariji zid je vrlo nizak i prelazi ravno preko brijega, a njegov autentičan oblik najbolje je sačuvan na prilaznim stubama gdje je uz cestu presječen tako da mu je vidljiva ispuna. Širok je 1,80 metara, izrađen je od djelomično obrađenog kamenja, a ispunjen sitnijim kamenom, šljunkom i tucanim crijepom ubačenim u žbuku. 404 Na prostoru današnjega Hrvatskog primorja nalazilo se još pet značajnijih naselja: Senia (Senj), Lopsica (Sv. Juraj), Ortop la (Stinica), Vegia, Vegium ili Bigi (Karlobag) i Argyruntum (Starigrad Paklenički). Njihova je važnost bila u tome što su ta mjesta bila ishodišta pravaca koji su vodili u unutrašnjost kroz 402

402

R. Gigante, I rinavimenti romani del Corso, Fiume-Rivista, 1925., 10-14; n. dj., 17-19. Matejčić R., Monolog nad riječkim termama, Dometi l, Rijeka, 1968.,27-31. Matejčić, Kako čitati grad, 24-26.

Matejčić,

403 404

97

prirodnim oblikovanjem probijene prolaze preko planinskog masiva Velebita, te na taj način povezivali unutrašnjost s obalom i otocima pred njom. Mogućnosti za stvaranje kopnene prometnice duž ovoga stotinjak kilometara dugog poteza obale nije bilo, pa je obalni promet bio ograničen isključivo na morski put, a cestovna je prometnica morala prolaziti u unutrašnjosti iza Velebita. Najvažnija luka na dijelu obale od Tarsatike do Jadera bila je Senia. 40S Naselje i luka bili su usmjereni na petnaestak kilometara udaljeni prirodni prolaz u unutrašnjost preko prijevoja Vratnik sjeveroistočno od grada, a tim je putem još u prapovijesti zaleđe povezivano s obalom i sa susjednim otokom Krkom. Na prijevoju Vratnik, dokle se u unutrašnjost pružalo područje municipija, nalazila se postaja (statio) carinskog ureda za Ilirik (publicum portorium Illyrici), gdje su se naplaćivala podavanja (portorium) za robu koja je iz Senije odlazila u unutrašnjost Dalmacije. 406 Odatle je vjerojatno počinjalo područje japodskih civitates Monetium (Brinje) i Avendo (Brlog). Desetak kilometara od Senije, na mjestu današnjeg naselja Sv. Juraj, nalazio se municipij Lopsica. Njezina luka zaštićena od bure bila je prirodno ishodište zaleđa. Na mjestu Lopsike u kasnoj antici Anonim Ravenjanin u VII. stoljeću bilježi između Senije i Ospele ime Puplisca, danas vjerojatno sačuvano u imenu otočića Lisac, koji s juga štiti svetojUljevsku luku. 407 Kako se Lopsica nalazila točno nasuprot zaljevu Baškoj na Krku, bila je ona, kao i danas Sv. Juraj, i u antici za veći dio otoka Krka, pa i Cresa, polazište u unutrašnjost. Najbliža kopnena luka za otok Rab i njegov prijelaz na kopno bila je Ortopla, u kasnoj antici Ospela, kako je bilježi Anonim Ravenjanin. 408 Municipalno područ­ je Ortople također se protezalo u unutrašnjost Velebita, a oko tri kilometra južnije graničilo je s područjem Begija ili Vegija. Antički je municipium Vegium, kao i današnji Karlobag, bio veza otoka Paga s kopnom, a područje se Vegija također širilo dosta duboko u unutrašnjost, obuhvaćajući i priličan dio obale. Na južnom kraju velebitskoga podgorja, oko 45 kilometara udaljen od Vegija, nalazio se municipium Argyruntum, luka za južni dio Japudije. I na otocima nasuprot opisanom dijelu obale bilo je značajnijih središta. Na susjednom otoku Pagu, antička Cissa, nalazila su se dva veća utvrđena naselja, Cissa (Caska) i Navalia (Novalja). U drugoj polovici IV. stoljeća Kisa je stradala, prema nekim mišljenjima u potresu, pa je njezin prosperitet tada prekinut, a novim otočkim središtem postaje Navalia. 409 Ime Navalia, tj. »mjesto gdje se 405 Tab. Peuting., V; Zaninović, Naselje i teritorij, 11. Prilikom sondažnog istraživanja ispred pročelja katedrale otkriveni su ostaci kasnoantičke arhitekture i dio podnog mozaika datirani u V. stoljeće. J. Meder, Podni mozaici u Hrvatskoj od l. do 6. stoljeća, Zagreb, 2003., 78. 406 Zaninović, Naselje i teritorij, 12; Suić, Hijeronim, 249 i bilj. 192. 407 Anan. Rav., IV 22; Zaninović, Naselje i teritorij, 12. 408 Anan. Rav., IV, 22,14; Zaninović, Naselje i teritorij, 13. 409 A. Šonje, Kasnoantički spomenici na otoku Pagu, Peristil 24, Zagreb, 1981.,526; A. Škunca, Pregled antike otoka Paga, Izdanja HAD-a 13, Zagreb, 1989.,23,26. Mnogi autori smatraju da se spomenuti potres dogodio 361. ili 365. godine, no B. Ilakovac,

98

mogu urediti brodovi, brodogradilište«, znakovito je u odnosu ovog naselja spram pomorskom putu kojim se odvijao morski promet Kvarnerom na relaciji Arva Iader upravo preko Navalije, dok se Cissa smjestila u Paškom zaljevu, koji se ne nalazi na tome putu jer izlazi na Podvelebitski kanal. Na brežuljku Košljun, na istočnoj strani Novaljskog polja, nalaze se danas ostaci poligonalne antičke utvrde. 41O U Novalji su sačuvani i ostaci zidova lučke utvrde. Na južnom dijelu otoka, u dragi Stara Povljana nađeni su pored zidova i ostaci grobova. Pretpostavlja se da je možda na položaju neke vile u kasnoj antici, u pobliže neodređeno vrijeme, nastalo naselje. 4ll I na zapadnoj strani otoka u luci Košljun postojala je antička utvrda čiji se ostaci nisu sačuvali. Na Pagu je bilo i više ladanjskih vila, čijih se ostataka može vidjeti u Šankovim stanima, uDabovima, Borovićevima i u luci Tovarnele. Ostataka antičkih zgrada ima i u Kolanu, gdje se nalazio vodotoranj, odakle je prirodnim padom voda tekla do Kise. 412 U kojoj su mjeri spomenuti objekti bili u funkciji u V. stoljeću, ne može se pouzdano reći. Kao i svi sjevernojadranski otoci, i otok Pag arheološki je slabo istražen, iako ima veći broj poznatih lokaliteta. 413 Sporadičnih nalaza koji se mogu pripisati V. stoljeću bilo je na Pagu dosta, ali se uglavnom radi o ulomcima posuda, svjetiljaka i amfora koje je teško točnije datirati. U Novalji je u zbirci Stomorica pohranjen veći dio ovih nalaza. 414 I otok Rab arheološki je gotovo neistražen, iako se radi o većem i značajnijem otoku sjevernog Jadrana. Municipij Arba na Peutingerovoj se karti spominje kao Arva, a Anonim Ravenjanin spominje i grad Colentum. 415 Gradski ager Arve protezao se i na sjeverni dio otoka Paga, a blaga klima, brojni izvori slatke vode, pogodno agrarno-stočarsko tlo, ribolov, proizvodnja soli, kamenolomi i pomorstvo pružali su stanovništvu otoka egzistenciju, premda su sigurnu gospodarsku osnovu najvjerojatnije činili stočarstvo, proizvodnja sira i prerada

Da li je rimska Kisa propala u more zbog potresa, Diadora 13, 1991.,241-250., argumentirano je ustvrdio da se radi o neutemeljenoj predaji. Usp. i 1. Fadić, Novaljski relikvijari, Diadora 15,1993.,157-174.,164 i bilj. 20. 410 Škunca, Pregled, 27. I sa sjeverne strane Novalje nalaze se ostaci antičke utvrde izviđačko-obrambenog karaktera na lokalitetu Košlja gromača. 411 M. Suić, Pag, Zadar, 1953.,20; Škunca, Pregled, 27. 412 Škunca, Pregled, 27. 413 U Novalji je 1974. godine otkrivena ranokršćanska apsida, koju zbog recentnih gradnji nije bilo moguće do kraja istražiti, ali bi se prema promjeru polukruga apside od 13 m radilo o najvećoj ranokršćanskoj apsidi na području rimske Dalmacije. Ostaci ranokršćanskih crkava otkriveni su i u Novalji i u Pagu. Opširnije u Meder, Podni mozaici, 75-76, i ondje nav. lit. 414 S. G!uščević, Antička keramika s otoka Paga, Izdanja HAD-a 13, Zagreb, 1989., 73. Ulomak zdjele raščlanjena profila kojemu nedostaje završetak oboda može se pripisati tipu Hayes 67 i datirati u vrijeme između 360. i 470. godine. U razdoblje od IV. do VI. stoljeća može se datirati i jedan nalaz grla amfore izrađene od ciglastocrvene gline koja vjerojatno pripada kasnoantičkom tipu DresseI 32, n. dj., 76-78,80; usp. i V. DautovaRuševljan, Tipologija kvarnerskih amfora, Diadora 5, 1970., 161-170. 415 Anan. Rav., V 24; B. Nedved, Felix Arba, Izdanja HAD-a 13, Zagreb, 1989.,30.

99

vune uz proizvodnju vunenih tkanina. 416 Ispod srednjovjekovne crkve sv. Ivana Evanđelista otkriveni su ostaci trobrodne ranokršćanske bazilike sv. Ivana datirane u V. stoljeće.417 Ispod današnje rapske katedrale sv. Marije Velike otkriveni su ostaci katedrale s pripadajućim mozaicima datirani od druge polovice V. do druge polovice VI. stoljeća. Na otoku Krku (Curicta) glavna su središta bila Fulfinum i Curicum. U urbanoj jezgri grada Krka u ponešto poremećenom obliku i danas se očuvala antička struktura iz rimskoga doba. Na području današnjeg kompleksa katedrale otkriveni su ostaci starokršćanske trobrodne bazilike izgrađene u V. ili VI. stoljeću na ruševinama rimskih termi.419 Pokazalo se da je današnja krčka katedrala sv. Marije romanička građevina podignuta između XI. i XIII. stoljeća dijelom na temeljima i ziđu monumentalne ranokršćanske trobrodne bazilike s prijelaza V. u VI. stoljeće, tada vjerojatno već ruševne građevine. U Krku su međutim otkrivene još jedne rimske terrne, na prostoru zapadnog sektora antičkog areala grada. Njihova je specifičnost u tome što je najvjerojatnije u IV. stoljeću, nakon rušenja gornje konstrukcije nekog reprezentativnog objekta iz I. stoljeća n. e., temeljni zid novograđenih termi postavljen neposredno na mozaični pod toga ranocarskog objekta, bez ikakva iskopa za izradu temelja. 420 Kada su te kasnoantičke terme prestale funkcionirati, nije moguće zaključiti iz rezultata iskapanja, ali, analogno drugim gradskim termama na kojima je građena ranokršćanska bazilika, treba pretpostaviti da se to dogodilo tijekom V. stoljeća. O kasnoantičkom razdoblju drugoga urbanog središtu otoka Krka, Fulfiniju, smještenog u uvali Sepen podno Omišlja, malo je toga poznato. Tamo se, na lokalitetu Mirine, nalaze ostaci zidina, dijelom očuvanih do visine krova, monumentalne trobrodne bazilike datirane u V. stoljeće. 42l Dio je tog vrijednog lokaliteta, zajedno s rimskom nekropolom i crkvicom sv. Ćirila, na području Janafa, ograđen bodljikavom žicom i već godinama podložan devastaciji. Slabo je arheološki istražen i susjedni otok Cres. Na mjestu današnjeg naselja Beli u rimsko je doba bio grad Caput Insulae. U blizini Belog sačuvan je rimski most i potez rimske ceste koja je ostala u funkciji sve do novijeg vremena. Najveći grad na otoku bio je Apsorus (današnji Osor), mjesto koje je preživjelo 4l8

Nedved, n. dj., 34. Meder, Podni mozaici, 74; Mohorovičić, Starokršćanske sakralne građevine na kvarnerskim otocima, 128. 418 Meder, Podni mozaici, 75; Mohorovičić, Starokršćanske sakralne građevine na kvarnerskim otocima, 128. 419 A. Mohorovičić, Novootkriveni nalazi antičkih terma, oratorija i starokršćanske bazilike u gradu Krku, Rad JAZU 360, Zagreb, 1971., 19-34; isti, Starokršćanske sakralne građevine na kvarnerskim otocima, 127. 420 A. Mohorovičić, Prilog poznavanju antičkog urbanog sloja grada Krka, Izdanja HAD-a 13, Zagreb, 1989.,20. 421 Mohorovičić, Starokršćanske sakralne građevine na kvarnerskim otocima, 126. Veći je dio lokaliteta istražen i uređen u lijep arheološki park. 416 417

100

seobu naroda. Na osorskom groblju otkriveni su ostaci ranokršćanske crkve s baptisterijem i krsnim zdencem iz V. stoljeća, na kojoj će negdje u VI. stoljeću biti sagrađena osorska katedrala. Nad njezinim će ostacima u XVIII. st. biti podignuta današnja grobljanska crkva Sv. Marije. 422 Položaj antičkoga grada Cresa (Crepsa) još uvijek nije sa sigurnošću potvrđen, ali najvjerojatnije se nalazio na današnjem položaju sv. Bartolomeja ili Lovreškog na moru. Arheološki nalazi ukazuju na postojanje tamošnje nekropole s kontinuitetom ukopa do kasne antike. m Aenona kao civitas kasne antike izgubila je značenje što ga je imala u ranijem Carstvu. O kasnoantičkom se razdoblju povijesti Nina zna vrlo malo jer ne postoji značajniji arheološki materijal koji bi nadoknadio posvemašnji nedostatak pisanih izvora. Ostaci bazilike sv. Marije potvrda su da je kršćanstvo u V. stoljeću uhvatilo korijena u gradu, a Nin je imao i svoju glavnu gradsku baziliku na mjestu današnje župne crkve. 424 Jader, koji je vrlo važnom prometnicom bio spojen s unutrašnjošću i nalazio se na povoljnom položaju, u doba Carstva razvio se u važno trgovačko središte.425 U kasnoj antici Jader, kao i sama metropola provincije Salona, gubi ulogu koju je imao prije. Nakon 380. godine potvrđen je na čelu kršćanske zajednice Zadra gradski biskup koji sudjeluje u radu Akvilejskoga koncila 381. godine. 426 U vrijeme provala Vizigota čini se da treba datirati izgradnju bedema koji se protezao paralelno sa starim gradskim zidom, a da se radilo u velikoj žurbi, dokazuje i uporaba žljebova akvedukta kao građevnog materijala. 427 To pak potvrđuje da gradski vodovod više nije bio u uporabi, što bjelodano oslikava tadašnje stanje u nekad cvatućem gradu. Unatoč tome, grad je i u uvjetima kasne antike uspijevao održavati određenu razinu gospodarske snage pa je, kad je kriza izazvana neposrednom barbarskom opasnošću prošla, čak možda došlo i do stanovitoga gospodarskog oporavka. Tome bi u prilog mogla govoriti i opsežna građevna djelatnost tijekom V. stoljeća, kad se u gradu gradi i mozaicima ukrašava biskupski dvor, katedrala sv. Petra i nekoliko bazilika.428 U predjelu Kolovare otkrivena je prostrana kasnoantička nekropola,429 a sondažno

422 Meder, Podni mozaici, 73; Mohorovičić, Starokršćanske sakralne građevine na kvarnerskim otocima, 128-130. 4231. Fadić, Staklene boce iz muzeja u Cresu, Petriciolijev zbornik l, PPUD 35, Split 1995.,185-201. 424 Suić, Zadar, 336. 425 Novak, Prošlost Dalmacije J, 74; Opširno u Suić, Zadar. 426 Suić, Zadar, 328. 427 Suić, Zadar, 314. 428 Meder, Podni mozaici, 85-89. Mozaik s prikazom jelena vjerojatno datira iz druge polovice ili sa samog kraja V. stoljeća, mozaik u apsidi također, jednako kao i sačuvani fragment ispred ulaza u sakristiju koji bi mogao biti i neznatno stariji. 429 B. Nedved, Kolovare, Zadar - kasnoantička nekropola, Arheološki pregled 21, 1980.,134-135.

101

istraživanje podmorja pokazalo je da se na tom prostoru nalazilo rimsko pristanište. 43o Osim na Ugljanu, gdje su u Mulinama otkriveni ostaci martirija, bazilike i mauzoleja, te mnoštvo ulomaka kasnoantičkih sarkofaga, i na drugim srednjodalmatinskim otocima nađeni su ostaci arhitekture, uglavnom crkava, koji potvrđuju da su u kasnoj antici otoci bili dobro naseljeni. Većina tih ostataka datira se potkraj IV. stoljeća, najviše u V., a dijelom i u VI. stoljeće. N a zapadnom dijelu otoka U gIjana u višegodišnjim istraživanjima što ih je vodio M. Suić otkriveni su, uz ostatke ladanjske vile, i ostaci jednog od najvećih arhitektonskih kompleksa otkrivenih na dalmatinskoj obali izvan najužeg teritorija velikih antičkih središta. 431 Na žalost, potpuni rezultati istraživanja nisu nikad u cijelosti publicirani. Mnoštvo ostataka ranokršćanske arhitekture otkriveno je i na otoku Braču, a dio njih se s velikom sigurnošću može pripisati V. stoljeću. 432 Skardona je činjenicu što je postala sjedište biskupa zahvaljivala tome što je u ranome carstvu bila sjedište juridičkoga konventa, te je u očima provincijske administracije stekla poseban ugled kao središte službenoga kulta i, u određenom smislu, središte čitavog područja.433 O životu Skardone tijekom V. stoljeća ne može se reći gotovo ništa. Iako se skardonitanski biskup prvi put spominje na crkvenom saboru održanom u Saloni 530. godine, biskupija u Skardoni utemeljena je najvjerojatnije još tijekom IV. stoljeća, pa su na cijelom prostoru između rijeka Zrmanje i Krke u V. stoljeću postojale samo dvije biskupije, lader i Skardona.434 Biogradsko područje nikada nije sustavno arheološki istraživano. Osobito je dio obalnog pojasa između Sv. Filipa i lakova i Biograda, zvan Primorje, poradi mnogih uvala i plodne zemlje u zaleđu, bio pogodan za izgradnju luka i molova stanovništvu obale i zaleđa. Tijekom rekognosciranja 2002. i 2003. godine na dijelu zvanom Bošana otkriveni su ostaci dvaju antičkih gatova. 435 Pristaništa su vjerojatno imala važnu ulogu za transport robe koja je brodovima dolazila Pašmanskim kanalom i zatim nastavljala put prema unutrašnjosti. Nalazi keramike iz III. i IV. stoljeća potvrđuju živ trgovački promet i tijekom kasne antike, ali

430 Brusić,

Nove spoznaje, 53-55. M. Suić, Arheološka istraživanja u Mulinama na otoku Ugljanu, u Odabrani radovi iz stare povijesti Hrvatske, Zadar, 1996., 659-688; isti, Zadarski otoci u antici, Povremena izdanja Narodnog muzeja u Zadru, Zadar, 1974.,47-64,55,61; isti, Antički grad, 244 i sl. 168; D. Rendić-Miočević, Salona Christiana (III), Osalonitanskim primjerima »Crkve bez krova«, Fiskovićev zbornik I, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 21, Split, 1980.,69-84.,76. 432 J. Belamarić et al., Ranokršćanski spomenici otoka Brača, Split, 1994. 433 Suić, Zadar, 331. 434 Migotti, Ranokršćanska biskupija Scardona, 101. 435 Z. Brusić, F. Đinđić, Rekognosciranje obalnog pojasa između Sv. Filipa i Jakova i Biograda, Obavijesti HAD-a 2, XXXVII04, Zagreb, 2004.,87-94. 431

102

sustavna istraživanja ovih luka dosad nisu provedena. Na lokalitetu Kapelici nalazila se nekad ranokršćanska crkva sv. Hadrijana. 436 Ni područje oko Vodica s Vodičkim poljem, osim gradine Velika Mrdakovica i nekropole u njezinome podnožju, nije istraženo. To je prostor na kojem se nalazila antička Arauzona, čiji položaj još uvijek nije sa sigurnošću određen. Nedaleko od romaničke crkvice sv. Ilije, na lokalitetu Biskupija ostaci antičkih zidova i fragmenti keramike te gomila kamenja upućuju na mogućnost postojanja ostataka ranokršćanske bazilike. 437 U Danilu Gornjem otkriveni su ostaci manje sakralne građevine cemeterijalnoga karaktera koja je u ranokršćansko doba bila podignuta na ostacima termalnoga kompleksa u sklopu antičke vile iz I. ili II. stoljeća. Od još jedne kasnoantičke vile južno od današnje crkve sv. Danijela sačuvani su samo temelji. U blizini je pronađen i veći broj kasnoantičkih grobova.438 Granica između salonitanskoga i skardonitanskoga sudbenog konventa na rijeci Krki predstavljala je i granicu između salonitanske i skardonitanske biskupije. Salona je, zahvaljujući činjenici što je bila glavni grad provincije i crkvena metropolija, arheološki najbolje istražen antički grad u Hrvatskoj, a s obzirom na to da je u blizini grada bila smještena i carska palača, koja je preuzela tradiciju grada nakon njegove propasti, o Saloni se sačuvao i bogatiji pisani izvorni materijal. Zahvaljujući svojoj ulozi, Salona je, unatoč općoj situaciji u državi, u V. stoljeću još uvijek bila cvatući grad s razvijenom obrtničkom proizvodnjom i trgovinom. Ondje je najvjerojatnije bio stacioniran i dio Marcelinove flote,m odande su vodile glavne prometnice u svim smjerovima. Sačuvani natpisi posvjedočuju prisutnost velikog broja Orijentalaca. Grčki je jezik bio vrlo raširen, kao i grčka imena, pa je stanovništvo moralo biti dvojezično. 44o O gustoj naseljenosti salonitanskog agera i u petom stoljeću svjedoče ostaci nekoliko rustič­ nih vila, dvojnih bazilika na lokalitetu Manuš u Splitu (Ad basilieas pictas) s ranokršćanskim grobljem,441 te otkriće rimsko dobne i kasnoantičke nekropole u Krtinama u Kaštel-Sućurcu ,442 nalazi pojedinačnih grobova i lučkih postrojenja. 443 Narona, u doba razvijenog Carstva jedno od najznačajnijih lučkih i trgovačkih središta u Dalmaciji i rimska kolonija, zahvaljivala je svoj procvat izrazito 436 Isti, Rekognosciranje, 89-92. 437 M. Zorić, Arheološka topografija u zaleđu Vodica kod Šibenika, Obavijesti HADa I, XXXII/OO, Zagreb, 2000., 73-77. 438 L Pedišić, Sanacijsko-konzervatorski radovi na kompleksu kasnoantičke vile rustike u Danilu Gornjem, Obavijesti HAD-a 3, XXVI/94, Zagreb, 1994.,50-51,50. 439 Wilkes, n. dj., 420. 440 Salona Christiana, 63, i ondje nav. lit. 441 Usp. Ad basilieas pictas, ur. F. Oreb et al., Split, 1999. 442 Šuta L, Zaštitna istraživanja rimskodobne nekropole u Donjim Krtinama u KaštelSućurcu, Obavijesti HAD-a 3, XXXVIII/2006, Zagreb, 2006., 85-91. 443 S. G1uščević, Staklo iz kasnoantičke luke u Resniku, Petriciolijev zbornik l, PPZUD 35, Split, 1995., 163-184.

103

povoljnom položaju na Neretvi , čijim je tokom prolazio iznimno značajan prometni pravac u unutrašnjost, pa se prosperitet grada temeljio ponajprije na prekomorskom uvozu i transportu robe u unutrašnjost provincije. S općom gospodarskom krizom države i opadanjem materijalnih mogućnosti stanovništva i Naronu je u IV. stoljeću pogodila kriza, koja se očitovala i opadanjem broja natpisa. Ta okolnost, karakteristična za područje cijele Dalmacije, onemogućuje donošenje ikakvih zaključaka o etničkim, društvenim i gospodarskim prilikama u Naroni i njezinu ageru u V. stoljeću. Zbog togaje i za područje Narone moguće donijeti samo uopćene i općepoznate zaključke da je grad, izgubivši svoju nekadašnju ulogu, bio u opadanju, ali da je i u uvjetima kasne antike ipak ostao važno središte. 445 No, kao lučki grad na povoljnom položaju, bio je privlačan za kršćane pa je u V. stoljeću nova vjera u Naroni već bila prevladala. Narona je tako, uz Salonu i Jader, postala jedno od najsnažnijih kršćanskih središta na istočnoj obali Jadrana i ishodišna točka za širenje kršćanstva u unutrašnjost, te u neko vrijeme i biskupija. 446 Naronitanskom ageru pripadao je niz manjih naselja i ladanjskih vila na kojima se se razvile i manje manufakture. No, bili su zastupljeni i drugi obrti. Kako najveći dio tih središta većih i manjih poljoprivrednih imanja nije arheološki istražen, nije ni moguće išta konkretno kazati o njihovoj funkciji u drugoj polovici V. stoljeća. Unaronitanskom ageru nalazila se i utvrđena vila u Mogorjelu, jedan od najvećih građevinskih kompleksa kasne antike u zaleđu istočnojadranske obale, čija se gradnja datira u početak IV. stoljeća. Mišljenja o glavnoj namjeni tog objekta još uvijek nisu jedinstvena, pa neki istraživači u njemu vide utvrdu, dok se pak drugi opredjeljuju za mišljenje da se radilo o utvrđenoj građevini poljoprivrednog karaktera. 447 Objekt je propao tijekom V. stoljeća, a poslije je 444

O Naroni i njezinu ageru opširnije C. Patsch, Povijest i topografija Narone, 1996; N. Cambi, Antička Narona - urbanistička topografija i kulturni profil grada, Izdanja HAD, Split, 1980., 127-148; isti, Arhitektura Narone i njezina teritorija u kasnoj antici, RFFZ 24 (11), Zadar, 1984.-85.,33-59; Bojanovski, Bosna i Hercegovina, 116-128. Razdoblje kasne antike naronitanskog agera slabije je istraženo, a i posljednjih godina prednost su imala istraživanja razdoblja ranijeg Carstva što ih je provodio E. Marin. Bilo je ipak i istraživanja i otkrića iz vremena kasne antike. 445 Bojanovski, Bosna i Hercegovina, 128; Cambi, Arhitektura Narone, 35; M. Zaninović, Područje Neretve kao vojni mostobran rimske antike, Od Helena do Hrvata, Zagreb, 1996.,228, pretpostavlja da razloge opadanju grada, osim u općim prilikama u državi, treba vidjeti dijelom i u mijenjanju riječnog korita Neretve, zasipavanju luke, malaričnosti, a na zaostajanje Narone prilično je utjecao i snažni razvoj Salone. 446 O tome sVjedoče nalazi više od dvanaest ranokršćanskih crkava bazilikaInog tipa unaronitanskom ageru koje nije moguće precizno datirati, a vremenski pripadaju V. i VI. stoljeću. Bojanovski, Bosna i Hercegovina, 128 i bilj. 79; Cambi, Arhitektura Narone, 35. 447 Pregled mišljenja i literature u Bojanovski, Bosna i Hercegovina, 125-126; Cambi, Arhitektura Narone, 53-55. 444

Metković,

104

vjerojatno obnovljen, posluživši u VI. stoljeću kao dio fortifikacijskog sustava za osiguranje plovnog puta Neretvom i važnog raskrižja kopnenih putova. 448 Za obranu nepovoljan položaj Epidaura bio je razlogom što je u kasnoj antici taj grad polako propadao, a stanovništvo ga je postupno napuštalo i odlazilo na sigurnija mjesta. Na gorskim kosama sačuvani su ostaci kasnoantičkih refugija na gradinama Spilan i Gradac, koje su bile nastanjene vjerojatno do afirmiranja kasnoantičke jezgre budućeg Dubrovnika. 449 Kasnoantički ostaci u kojima se može nazrijeti utvrđeni kompleks s crkvom, sačuvani su i na otočićima Mrkanu i Bobari, a ostaci bedema nalaze se i na mjestu današnjih Kupara. 45 () Vijesti o odlasku stanovnika Epidaura sačuvane su u obliku narodne predaje koja je u srednjem vijeku zapisana u djelu cara Konstantina VII. Porfirogeneta 451 te u kronikama Tome Arhiđakona452 i Popa Dukljanina.453 Dalmatinski otoci u doba nesigurnosti, poglavito potkraj IV. i u V. stoljeću, postaju osobito privlačna mjesta za život, zbog veće sigurnosti koju su pružali. Arheološki nalazi potvrđuju da je većina ladanjskih vila i u V. stoljeću nastavila egzistirati, a uz njih se, često i na ostacima vila iz ranijih stoljeća, grade kršćanske sakralne građevine, nerijetko i ranokršćanske bazilike. Takav je primjer kasnoantičkoga kompleksa bazilike i drugih građevina zabilježen u Polačama na Mljetu, dok su na Majsanu i Sutvari u Pelješkom kanalu otkrivene ranokršćanske crkvice, koje su možda bile cenobiji. 454 Arhitektonski ostaci u uvali Veli Porat na Šćedru potvrđuju da je ta uvala imala važnu funkciju zakloništa za lađe u slučaju nevremena, a bila je smještena na važnom plovnom putu uz istočnojadransku obalu. Crkvice, čiji su ostaci nađeni i na manjim, nenastanjenim otocima duž čitavog toga plovnog puta, poput Gospe od Tarca na Kornatima, na Sušku i na Biševu, koristili su i održavali tamošnji redovnici i pustinjaci. 455 Unutrašnjost današnje Bosne i Hercegovine slabije je arheološki istražena, pa i kad je u pitanju kasna antika. Značajnijih naselja bilo je i u unutrašnjosti, osobito uz rudarska središta ili ljekovita vrela, ali za V. stoljeće nema gotovo

448 E. Dyggve, H. Vetters, MogO/jelo. Ein spiitantiker Herrensitz in Dalmatien, Wien, 1966.,44, sl. 21. Cambi, Arhitektura Narone, 54. Prema tim bi mišljenjima objekt stradao za vrijeme provale Zapadnih Gota početkom V. stoljeća, ali to će biti malo vjerojatno. Obnova tog utvrđenja zacijelo pada u doba Justinijanovih sukoba s Ostrogotima u Dalmaciji 449 Goldstein, Bizant, 34. 450 Goldstein, Bizant, 34 i bilj. 159, 162. 451 DAI 29,217-236. 452 Toma Arhiđakon, 37. 453 Letopis popa Dukljanina, ur. F. Šišić, Beograd - Zagreb, 1928., 318 i d. 454 M. Zaninović, Ranokršćanske crkve kao postaje plovnoga puta duž istočne obale Jadrana, VAHD 86, Split, 1994., 125-146, 142-143 i bilj. 41, s opsežnim popisom literature. 455 Isti, Ranokršćanske crkve kao postaje plovnoga puta, 143-145.

105

nikakvih jasnih spoznaja o etničkim, društvenim i gospodarskim prilikama temeljenih na izvornome materijalu. 456 U dolini Neretve značajnija su se naselja razvila u Konjicu, Madeškovcima, Polju, Čelebićima, Lisičićima i Ostrošcu, ali nisu sa sigurnošću poznata njihova antička imena. U Cimu kraj Mostara vjerojatno se nalazio kasnoantički Sarsenterum, dok se na Ilidži kod Sarajeva nalazilo naselje Aquae S .. ..457 Brojne evidentirane i otkrivene, ali najčešće neistražene ranokršćanske crkve, kojih je do danas poznato šezdesetak, pokazuju da je tijekom V. stoljeća kršćanstvo snažno prodrlo i u unutrašnjost Dalmacije, ali još uvijek nije uspjelo osvojiti područja udaljena od većih urbanih središta, naseljena uglavno slabije romaniziranim autohtonim stanovništvom. Značajnije naselje razvilo se i u Višnjici kod Kiseljaka, najvjerojatnijem središtu rudarske i talioničke djelatnosti šireg područja oko Vranice. Ime naselja nije potvrđeno nalazom natpisa, a njegova je sudbina u V. stoljeću nepoznata. Prisutnost kršćana na tom području potvrđuju bazilike u Gradcu na Ilinjači, u Dabravinama, Gradcu u HomoIju, u Brezi, Doboju kod Kaknja i u Gornjoj Višnjici, ali te crkve uglavnom nisu precizno datirane. 458 Prostrani ager imao je grad mun. Bist ... , koji još uvijek nije sa sigurnošću lociran, ali se najvjerojatnije nalazio na mjestu današnjeg Bugojna.459 Okolno je područje bilo rudni bazen bogat zlatom i željezom, a u samom Bugojnu na lokalitetu Grudine u ČipuIjiću utvrđena su četiri kulturna sloja: prethistorijski, rimski, kasnoantički i srednjovjekovni. Da se radilo o prostranom području, svjedoče i akta crkvenog sabora u Saloni u kojima je zapisano da je 5. svibnja 533. Andreas episcopus Bestuensis tražio da se smanji njegova prostrana biskupija. 460 Kršćanstvo je i na tom prostoru prisutno već najkasnije u drugoj polovici V. stoljeća, ali, na temelju izvornog materijala, nije moguće ništa potanje kazati o tom razdoblju. O Domaviji, kao značajnom središtu rimskog rudarstva u istočnoj Dalmaciji u V. stoljeću ne zna se ništa. Moguće je donositi samo pretpostavke o prestanku rudarske djelatnosti i propasti grada, a prema rezultatima istraživanja organizirano iskorištavanje rudnika prestalo je negdje u drugoj polovici IV. stoljeća. No, iskopavanje rude najvjerojatnije ipak nije bilo potpuno prekinuto, već je proizvodnja bila nastavljena za lokalne, a možda i regionalne potrebe. 461

456 Opširnije u V. Paškvalin, Kršćanstvo kasne antike u zaleđu Salone i Narone, Sarajevo, 2003. 457 Bojanovski, Bosna i Hercegovina, 143-146 i bilj. 10, 148. 458 Bojanovski, Bosna i Hercegovina, 153-154, i ondje nav. lit. 459 Potvrđuje to i usporedba podataka s Tabula Peutingeriana i istraživanja E. Pašalića, GZM, n. s. VIII, Sarajevo, 1953.,277-287; Bojanovski, Bosna i Hercegovina, 163-164, mišljenja je da se upravo u Bugojnu nalazila antička Bistue Nova. 460 Farlati, n. dj., 173; Bojanovski, Bosna i Hercegovina, 159-161. 461 Bojanovski, Bosna i Hercegovina, 203; Paškvalin, Kršćanstvo kasne antike, 33.

106

STANOVNIŠTVO I VJERA Prvi tragovi kršćanstva u Dalmaciji mogu se sa sigurnošću datirati u drugu polovicu III. stoljeća. 462 Ta se religija prvi put javlja u Saloni, što je i razumljivo, jer je u pravilu kršćanstvo najprije dolazilo u glavne gradove provincija. Najstarija kršćanska zajednica arheološki je locirana u prvom uređenom okupljalištu u jednoj salonitanskoj privatnoj kući (tzv. oratorij A). Tu je, najvjerojatnije, u vrijeme biskupa Venancija, koji je stigao iz Rima, bila uređena domus ecclesiae .463 Potkraj III. stoljeća salonitanskim biskupom postao je Domnij, podrijetlom možda iz Antiohije, koji je ojačao salonitansku kršćansku zajednicu i obnovio oratorij što ga je bio ustrojio Venancije. 464

462 E. Marin, Starokršćanska Sa/ona, Zagreb, 1988.,22-23; Gabričević, Kršćanstvo u Iliriku do dolaska Slavena, u Antička Salona, ur. N. Cambi, Split, 1991.,327-328; P. Vežić, Zadar na pragu kršćanstva, Diadora 15,1993.,29-54,30,32-33. Opširnije uN. Cambi, XIII. međunarodni kongres za starokršćansku arheologiju, Split-Poreč, 1994. godine i starokršćanska arheologija na području Hrvatske, Diadora 15,1993.,11-26,1517 i ondje nav. lit.; isti, Antika, 208-209; Rano je kršćanstvo, što se kasne antike tiče, u nas najviše proučavana tema. 463 M. Abramić, O povijesti kršćanstva u Saloni, u Antička Sa/ona, 321-326, 322; B. Gabričević, Najstariji kršćanski oratorij u Saloni, u Antička Salona, ur. N. Cambi, Split, 1991.,353-366; B. Migotti, Ranokršćanska topografija na području između Krke i Cetine, Zagreb, 1990.,58; Marin, n. dj., 23-25; N. Cambi, ur. Antička Salona, Split, 1991.,480. Basler, Kršćanska arheologija, Mostar 57, odbacuje Venancija kao prvoga biskupa u Saloni, smatrajući daje Venancije krenuo u svoju misiju prema Duvnu i ondje nastradao, a njegove kosti da su prenesene u baziliku posvećenu Anastazijevu mučeništvu. To mišljenje, ničim argumentirano, trebalo bi odbaciti. Usp. Cambi, XIII. međunarodni kongres, 17, i Vežić, Zadar, 33, 46. Vežić, Zadar, 33, mišljenja je da Venancijevo smaknuće valja pripisati Dioklecijanovim progonima. Venancijevo biskupovanje i martirij vremenski valja odrediti u doba Valerijanove vladavine (253.-260.). Nije poznato je li nakon Venancija u Salonu bio poslan ili posvećen neki njegov nasljednik. O Venancijevu biskupovanju u Saloni dvoji i Ivanišević, n. dj., 225-226 i bilj. 4 i 5. 464 Abramić, n. dj., 322-323; Basler, 53-55; Migotti, Ranokršćanska topografija, 58; Marin, n. dj., 25-26; Cambi, Antička Salona, 474-476; Cambi, XIII. međunarodni kongres, 16-18; Ivanišević, n. dj., 229. Domnij je stradao ll. travnja 304. godine za vrijeme Dioklecijanova velikog progona kršćana. Prema predaji, u tom je progonu stradalo još sedam salonitanskih mučenika, a nedaleko od mjesta njihova martirij a podignuta je na Kapljuču sredinom IV. stoljeća prva cemetrijalna bazilika.

107

Simferije, inicijator gradnje sjeverne bazilike episkopaInoga kompleksa, umro je oko 405. godine. 465 Za biskupovanja njegova nećaka i nasljednika Hezihija papa Zosim uzdigao je godine 414. Salonu na čast metropolije. 466 Povijesno je zajamčen i episkopat bivšeg cara Glicerija, kojega je svrgnuo Julije Nepot i poslao ga u Salonu, a krajem V. stoljeća zasjeo je na biskupsku stolicu Honorije 1., koji je bio u otvorenom sukobu s tadašnjim papom Gelazijem zbog rasprava iniciranih Arijevim učenjem. 467 I nakon Galerijeva edikta Licet esse Christianos 311. godine,468 te dvije godine kasnije i Konstantinova,469 kao i nakon Teodozijeva edikta Cunctos populos 380. godine,470 ne može se zaključiti ništa u prilog mišljenju o nesnošljivom ili agresivnom odnosu kršćana prema poganima u Saloni. Nije ga ni moglo biti jer su u to doba kršćani još uvijek izrazita manjina. 47l Nema ni traga o tome da je ijedan od salonitanskih poganskih hramova naglo prestao biti korišten. 472 Suživot kršćana i pogana bio je ozakonjen, što je onemogućavalo izljeve uzajmne nesnošljivosti. Afirmacija kršćana u gradu bilaje konstantna i postupna, a svoj je prvi značajan vrhunac doživjela početkom V. stoljeća. 473 U to je vrijeme i u susjednome Trogiru zajamčena organizirana kršćanska zajednica. 474

465 Abramić,

n. dj., 323; Marin, n. dj., 37. n. dj., 323; Suić, Hijeronim, 230. 467 Abramić, n. dj., 323. 468 Tekst edikta usp. u Laktancije, O smrtima progonitelja, prev. N. Cambi, 34, i bilj. prevoditelja 197. Edikt je objavljen 30. travnja 311. i javno izvješen u Galerijevoj prijestolnici Nikomediji. 469 Tekst edikta usp. u Laktancije, O smrtima progonite(ja, prev. N. Cambi, 48, i bilj. prevoditelja 275. 470 Cod. Theod., XVI 10; Edikt je proglašen 27. veljače 380. godine. U našoj literaturi trenutak izričite zabrane poganskih kultova vrlo često varira od 380. do 392. godine. Tako Brandt, n. dj., 28, navodi 380. godinu, a Cambi, Antika, 209, kraj IV. stoljeća, a na str. 211 godinu 392. pozivajući se na Demandta, Die Spiitantike, 133 id. Razlog je tome što je vjerska politika Teodozija L, kao gorljivog pristaše pravovjerne nikejske formule, od početka njegove vladavine jasno definirana jer je on bio prvi car koji nije uzeo titulu vrhovnog svećenika. Brojni su njegovi edikti u svezi s vjerskim pitanjima, a prvi je proglašen upravo 27. veljače 380. godine (Cod. Theod., XVI 1,2). Dana 10. siječnja 381. carevim je proglasom naglašena nikejska formula kao državna, a tek 391. zabranio je Teodozije u bilo kakvoj formi posjećivanje poganskih hramova, kućne kultove i štovanje poganskih božanstava. Stoga bi se upravo 391. godina trebala smatrati godinom zabrane starih kultova i proglašenjem kršćanstva jedinom dopuštenom religijom. No, sljedeće je godine Teodozije ponovio proglas poprativši odredbe strogim kaznama (Cod. Theod., XVI 10, 10). Usp. Demandt, n. dj., 128-133. 471 Prema Cambijevu mišljenju, kršćana je tada bilo manje od 10 posto među stanovništvom čitava Rimskog Carstva. Laktancije, prev. N. Cambi, 183, bilj. 266. 472 Marin, n. dj., 29; Goldstein, n. dj., 55; Slično se može zaključiti i za Zadar, barem za razdoblje do Teodozijeva edikta 391. godine. Vežić, Zadar, 36-37. 473 Migotti, Ranokršćanska topografija, 59; Marin, n. dj., 29. 474 Kovačić, Ranokršćanski natpis, 307. 466 Abramić,

108

Odnosi između kršćana i nekršćana uglavnom su bili tolerantni i kršćanska Crkva zasigurno nije željela, ali ni mogla, zauzeti agresivan stav prema poganstvu, koje se i dalje održavalo zahvaljujući ukorijenjenosti i kasnoantičkoj duhovnoj klimi, a ne više državi. Razloge opstanku poganstva u Saloni trebalo bi vidjeti i u tome što je u tetrarhijsko doba grad bio urbanistički dotjeran, te je doživio i snažnu afirmaciju poganstva. Tadašnje urbanističke intervencije bile su rađene u duhu stare državne propagande, pa je tako i na Porta Caesarea postavljena poganska Tyche.475 Još u prvoj polovici V. stoljeća zajamčene su u Saloni uz kršćansku vjersku zajednicu i židovska i rimska, te zajednice koje obavljaju metro ački kult, mitraizam, kao i egipatske kultove. 476 Na nekropolama Hortus Metrodori i Rupotina nije bilo grobova mučenika i ondje se poslije nije razvio kult martira, pa su one duže zadržale svoj poganski karakter. Na temelju kronološke razlike između crkava episkopainog središta građenih u IV. i početkom V. stoljeća i ostalih crkava u gradu dolazimo do zaključka o značajnom porastu broja kršćanskih vjernika u drugoj polovici V. stoljeća, a porast je, osim li samome gradu, zabilježen i u cijeloj salonitanskoj regiji, te općenito u Dalmaciji.477 Proces kristijanizacije poslije Konstantinova edikta ubrzo je nakon same Salone zahvatio i jadransku obalu. Već krajem IV. stoljeća živio je ondje na otocima i priličan broj monaha, što je bila posljedica živih veza s kršćanskim Istokom, poglavito s Egiptom, koji je kolijevka pustinjaštva. Znano je da su odavde hodočastili vjernici u Egipat kako bi u blizini Aleksandrije posjetili čudotvorno svetište sv. Menasa. O tome u Dalmaciji svjedoče nalazi tzv. ampula sv. Menasa, malih plosnatih recipijenata od pečene zemlje sa stiliziranim reljefnim likom sveca u kojima su hodočasnici donosili posvećeno ulje koje bi bili zagrabili iz svijećnjaka nad svečevim grobom,478 a na jednom se sačuvanom natpisu s »južnoga« salonitanskoga groblja spominje Petros monachos, što istodobno ukazuje i na vjerojatno orijentalno podrijetlo tog redovnika. 479

Marin, n. dj., 30. O metroačkoj religiji u Dalmaciji usp. J. Medini, Salonitanski arhigalat, Radovi FFZ-a 20 (9), 1980.-8l., 15-27; Gabričević, Kršćanstvo u Iliriku, 345; Goldstein, n. dj., 56; Suić, Hijeronim, 230. 477 Marin, n. dj., 29, 37 i bilj. 43; Bojanovski, n. dj., 73, 353. Daje do druge polovice V. stoljeća kršćanstvo prodrlo i duboko u unutrašnjost Dalmacije, potvrđuju nalazi šezdesetak ranokršćanskih sakralnih građevina na tlu današnje Bosne i Hercegovine. Iako najveći broj tih crkava nije moguće precizno datirati, a veći broj ih nije ni do kraja istražen, neke od njih svakako bi trebalo pripisati upravo drugoj polovici V. stoljeća. 478 Gabričević, n. dj., 331; Z. Brusić, Starokršćanski sakralni objekti uz plovidbenu rutu istočnom obalom Jadrana, Diadora 15, 1993.,223-236.,230 i bilj. 24; M. Zaninović, Ranokršćanske crkve kao postaje plovnoga puta duž istočnog Jadrana, VARD 86, Split, 1994.,125-146,141-144; Goldstein, n. dj., 56. 479 Migotti, Ranokršćanska topograj!ja, 63 i bilj. 319. 475 476

109

Osim arheološkog materijala i pisani izvori potvrđuju redovničke zajednice na obali, pa tako redovnike u IV. stoljeću spominje sv. Jeronim, u V. stoljeću papa Zosim, a u VI. stoljeću govore o njima akta salonitanskih crkvenih sabora. 48o Najstariji sačuvani podaci o kršćanskoj Crkvi i njezinim klericima u Zadru mogu se datirati u prvu polovicu IV. stoljeća, kad se na crkvenom saboru u Rimu 341. godine kao jedan od sudionika spominje i »zadarski biskup«, dok prvi imenom poznati zadarski biskup Feliks sudjeluje 381. godine u radu koncila u Akvileji, a 390. u Milanu. Prvi kršćanski oratorij u Zadru nastao je uz sam forum. 481 Proces kristijanizacije u Dalmaciji nije se odvijao ravnomjerno. U ruralnim područjima i u unutrašnjosti odvijao se sporije i teže, uglavnom zbog otpora što ga je pružalo stanovništvo odano tradicionalnim, od prapovijesti ukorijenjenim vjerovanjima. Otuda i dolazi naziv pogani za nepokršteno stanovništvo, tj. pagani - stanovnici sela (pagus). Daje proces kristijanizacije u Dalmaciji, kao i u drugim dijelovima Carstva, napredovao polako, te da se poganstvo nije lako predavalo, pokazuje to da su i u Rimu u prvoj polovici V. stoljeća postojale familije koje su se držale tradicionalne religije,482 a nisu bile tajne ~i simpatije cara Anternija prema poganstvu. Njegov najpouzdaniji vojni zapovjednik bio je upravo nekršćanin Mat'celin, a Flavija Mezija Feba Severa, poganskog filozofa, Anternije je proglasio prefektom Rima, konzulom za 470. godinu i patricijem. Sever je kao gradski prefekt čak dao obnoviti i dio Koloseja. 483 I neki drugi Antemijevi potezi sugeriraju da je možda čak namjeravao i rehabilitirati poganstvo u Rimu. U drugoj polovici V. stoljeća provincijom Dalmacijom upravljao je Marcelin, koji je, unatoč tome što je bio nekršćanin, bio osoba duboko uvažavana i na Zapadu i na Istoku. Činjenica da se i u VI. stoljeću u Dalmaciji grade mnogi baptisteriji, koji se čak i dograđuju pri već postojećim crkvama, govori u prilog tome da je pogana do kraja antike u većem broju bilo i na selu i u gradovima. Ti se baptisteriji zbog svojih dimenzija dovode u svezu upravo s pokrštavanjem odraslih osoba, dakle isključivo pogana,484 iako u to vrijeme još nije postojalo jasno definirano načelo o tome u kojoj bi životnoj dobi trebalo primiti sveti sakrament krštenja.

480 Migotti, Ranokršćanska topograf!ia, 63 i bilj. 311. 481 Vežić, Zadar, 34, 36, 38; I. Petricioli, Od ranog

kršćanstva do baroka, Sjaj zadarskih riznica, Zagreb, 1990., 15. 482 Goldstein, n. dj., 69; Nikolanci, n. dj., 14 i bilj. 31; Cambi, n. dj., 478; Gladijatorske borbe, zabranjene u vrijeme cara Teodozija, ponovno su bile dopuštene za vladavine Valentinijana III. 483 U V. st. Kolosej je obnavljan nekoliko puta. Nakon potresa 429. i 443., a zatim i za vrijeme Odoakarove vladavine. Posljednju obnovu dao je izvršiti ostrogotski kralj Teodorik. Rome and The Vatican, Edit Projec, Paris, 1999.,50-51. 484 Opširnije u N. Cambi, Neki problemi starokršćanske arheologije na istočnoj jadranskoj obali, Materijali XII, Zadar, 1976.,239-282; A. Milošević, Porijeklo i datiranje

110

Osim preko jadranskih luka poput Senije, Jadera, Salone i Narone, kršje u unutrašnjost prodiralo i iz Akvileje, te s juga, iz starih i snažnih kršćanskih središta Soluna i Filipa. m No, autohtono je stanovništvo na onim prostorima gdje nije bilo većih urbanih središta, tvrdokorno čuvalo svoja stara vjerovanja. Ako je i prihvaćalo novu vjeru, bilo je to uglavnom formalno, pa je u nju unosilo i pojedine sadržaje iz vlastite vjerske tradicije i dotadašnja shvaćanja. Kamena ploča iz Gale kod Sinja, koja je vjerojatno služila kao dio oltarne pregrade, po sredini ima reljefno oblikovan križ. S obiju njegovih strana izrađeni su koncentrični krugovi iste veličine, u kojima se prepoznaje prapovijesno solarno božanstvo. 486 Iako se tijekom višestoljetne rimske vlasti u Dalmaciji postupno mijenjao etnički sastav njezina stanovništva, veliku je većinu i dalje činilo autohtono stanovništvo. No, u ove je krajeve pristigao i brojan strani element. Prema saču­ vanim antičkim natpisima, najviše je pridošlica (činovnika, trgovaca, rudara i vojnika) stiglo s Istoka, donoseći pritom tradicije svoga zavičaja. 487 Tako su se pojavile različite orijentalne misterijske religije, koje su se zatim postupno, više ili manje prihvaćene, širile među tamošnjim stanovništvom. Najprihvaćenija božanstva bila su Mitra imaloazijska Kibela (Magna Mater).488 Obje su religije zbog soteriološkog karaktera predstavljale glavne konkurente kršćanstvu. Na temelju grčkog natpisa pronađenog u Saloni na kojem se spominje »Lidija Basa djevica manihejka«,489 dopušteno je s velikom vjerojatnošću pretpostaviti daje u Dalmaciju s različitim kultovima prodrlo i manihejstvo. U prilog tome mišljenju govori i pismo što ga je carigradski patrijarh godine 437. uputio biskupima Zapadnog Ilirika, kojim ih upozorava na zablude manihejaca i nestorijanaca. 490 Spomenuto je pismo indicij da se među klerom u Dalmaciji bilo proširilo i učenje carigradskog patrijarha Nestorija, osuđeno 431. godine na Ekumenskom saboru u Efezu. 491 U unutrašnjosti provincije Dalmacije, na tlu današnje Bosne i Hercegovine, kršćanstvo se svakako javlja nešto kasnije negoli na obali, ali povijesnih je pokazatelja na temelju kojih bi se pobliže moglo odrediti vremensko i prostorno ćanstvo

keramičkih

posuda u grobovima ranoga srednjega vijeka u Dalmaciji, Diadora 12, 1990., 327-370,334 upozorava kako »oo. ne samo da se u kasnoj antici ne može govoriti o potpuno pokrštenom, nego čak niti o potpuno romaniziranom stanovništvu, posebno ne u dijelovima provincije udaljenijim od većih urbanih središta«. 485 Gabričević, n. dj., 33; Marin, n. dj., 26; Vežić, Zadar, 33; Goldstein, n. dj., 55. 486 Gabričević, n. dj., 345. 487 Gabričević, n. dj., 331; Goldstein, n. dj., 59 i bilj. 17. O stanovništvu Dalmacije u kasnoj antici opširnije A. M6csy, u G. Alfi:ildy, Bevolkerung und Gesellschaft der romischen Provinz Dalmatia (mit einem Beitrag von A. M6csy), Budapest, 1965.; Nikolanci, Kulturni život u Saloni, 153-154. 488 Gabričević, n. dj., 345; Medini, Salonitanski arhigalat, 310-31 l. 489 Gabričević, n. dj., 345; Nikolanci, Kulturni život u Saloni, 154. 490 Gabričević, n. dj., 345. 491 Gabričević, n. dj., 345-346.

III

širenje nove vjere premalo za konkretnije i pouzdanije zaključke. Vjerodostojan podatak koji upućuje na postojanje crkvene organizacije i u unutrašnjosti provincije jest pismo sv. Jeronima Heliodoru iz godine 398. u kojemu govori o ubijenim biskupima i svećenicima te porušenim crkvama u krajevima Dalmacije zbog provala barbara. 492 Kako barbarske provale u pravilu nisu zahvaćale jadransku obalu i njezino neposredno zaleđe, Jeronimove se riječi mogu odnositi samo na rubne dijelove Dalmacije u unutrašnjosti, najvjerojatnije uz sjevernu i istočnu granicu Dalmacije, danas u unutrašnjosti Bosne i Hercegovine. Prve kršćanske bazilike u Bosni i Hercegovini građene su u većim naseljima možda već i u drugoj polovici IV. stoljeća,493 a najvjerojatnije potkraj IV. stoljeća. Dosad otkrivene ranokršćanske bazilike na tlu Bosne i Hercegovine u literaturi se, međutim, općenito vremenski smještaju uglavnom u V. i VI. stoljeće,494 iako neki autori smatraju da bi bazilike s presvođenim grobnicama valjalo datirati u IV. i V., a ne u V. i Vl. stoljeće.495

492 Šišić, n. dj., 158; Paškvalin, Prilog datiranju, 668. 493

Paškvalin, n. dj., 668.

494 Paškvalin, n. dj., 667; Bojanovski, Bosna i Hercegovina, na nekoliko mj.; Basler, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine 495 Paškvalin, n . dj., 684, 686-687.

112

(Kasnoantičko

Đ.

doba), Sarajevo, 1966.,330.

POKAPANJE Na temelju današnjih spoznaja u kasnoantičkoj je Dalmaciji tijekom V. konstatirati dva prevladavajuća načina inhumacije, prostorno ograničena na primorski pojas i na unutrašnjost. Unutrašnjost, u teže pristupačnijim dijelovima slabije romanizirana, a ponegdje i jedva dotaknuta kristijanizacijom, u dijelovima provincije udaljenijim od većih urbanih središta, čuvala je svoje stare tradicije, u koje je ipak postupno prodiralo i kršćanstvo. To je u pogrebnom obredu rezultiralo i simbiozom različitih utjecaja. No, grobovi datirani u kasno carsko doba svjedoče da se u tom razdoblju ranokršćanski ukop i u Dalmaciji ne razlikuju znatnije od istodobnih nekršćanskih, a oblik i arhitektura groba ovisili su prije o materijalnim mogućnostima pokojnika negoli o njegovim vjerskim opredjeljenjima. Pokojnike se tako najčešće polagalo u kamenjem obložene rake. No, česti su i ukop i u grobne komore u koje se nerijetko polagalo i više od jednog pokojnika, dok se, za razliku od unutrašnjosti provincije, na obali češće koriste sarkofazi. Na obali i otocima, kamo je kao nova religija vrlo rano prodrlo, poglavito u razvijenim gradovima i njihovoj okolici, kršćanstvo je u V. stoljeću već prevladalo. U Saloni se razvio kult martira, s koncentracijom ukopa sarkofaga oko posvećenih mjesta, te oko cemeterijalnih bazilika, premda su neke tamošnje nekropole i dalje zadržale svoj poganski karakter. U primorskom je prostoru, a poglavito u Saloni, tako zamjetna pojava pokapanja u sarkofazima, no na više mjesta nailazi se i na zidane grobnice, te poneki mauzolej. Jasno je da su pokapanje u sarkofazima, zidanu grobnicu ili mauzolej sebi mogli priuštiti samo imućniji pojedinci, pa otvorenim pitanjem ostaje pokapanje onoga brojnijeg dijela stanovništva, poput gradske sirotinje, kolona i robova. Otkriće šest kasnoantičkih grobova na Sustipanu u Splitu, datiranih u IV.-V. stoljeće, potvrdilo je pretpostavku o postojanju tamošnjega kasnoantičkog groblja. 496 Radilo se o tri dječja groba u amforama i tri groba odraslih pokojnika stoljeća moguće

496 T. Marasović - D. Vrsalović, Srednjovjekovna opatija !la Sustipanu u Splitu, VAHD, LXV-LXVII, Split, 1963.-1965., 175; M. Petrinec - T. Separović, Arheološka iskopavanja na Sustipanu u Splitu, Obavijesti HAD-a 3, XXVII94, Zagreb, 1994.,47-49, 47-48.

113

koji su bili omeđeni tegulama s dvoslivnim pokrovom. U grobovima nije bilo nikakvih nalaza. 497 Takav način pokapanja karakterističan je za stanovništvo vrlo skromnoga imovinskog stanja. Između 1953. i 1958. godine, prilikom istraživanja kompleksa rustične vile i ranokršćanske bazilike u Mulinama na otoku Ugljanu, M. Suić je pod gomilom kamenja otkrio i u cijelosti istražio ostatke kasnoantičkog mauzoleja. m U središnjem dijelu edikule nalazilo se postolje za sarkofag, od kojega je otkriveno samo njegovo dno. Bilo je očito kako je sarkofag bio nasilno razbijen i pomaknut s ležišta. Pod mauzoleja bio je ukrašen mozaikom koji se na nekim dijelovima sačuvao. Građevinu je na temelju obilježja arhitekture, načina zidanja i sačuvanih dijelova mozaika Suić datirao u prva desetljeća V. stoljeća. Budući da se stotinjak metara od mauzoleja nalaze ostaci već spomenute vile, velika je vjerojatnost da je i mauzolej na neki način pripadao arhitektonskom kompleksu vile koja je nastala u ranom Carstvu i do izmaka antike bila u funkciji te dograđivana u nekoliko faza. U blizini mauzoleja otkriveni su i istraženi ostaci ranokršćanske memorije s adneksima. U središtu apside nađeno je postolje sarkofaga, a na njemu oveći dio dna sarkofaga s profiliranim donjim rubom. Između sjevemog i zapadnog zida središnje prostorije otkriven je in situ ukopani sarkofag s ostacima muškog kostura. 499 Nedovoljna arheološka istraženo st kasnoantičkih grobova, te često i pogrešna interpretacija pojedinih nalaza, rezultirali su još uvijek nedostatnim spoznajama o osnovnim tipovima grobova, grobnoj arhitekturi, te oblicima i orijentaciji grobova. Uočeno je ipak da se dijelom u V., a navlastito u VI. stoljeću kao posljedica intenzivnijih dodira s barbarima, poglavito Germanima, pri pokapanju učestalije pojavljuju grobni nalazi nakitnih predmeta kao dijelova odjeće pokojnika. Skromno su evidentirani u nekim pojedinačnim ukopima u Dalmaciji, te u grobljima na redove VI. stoljeća u Kašiću kod Zadra, na položaju Glavčurak, i u kasno antičkoj nekropoli na istočnoj padini brda Spas u Kninu. 50o Groblja na redove nalaze se i u Mihaljevićima, Unešiću, te Han-Potoku kod Mostara, a radi se redom o kompleksnim grobljima na kojima pokapanje započinje još u V. stoljeću bez pobliže odredivog početnog termina; uz domaće stanovništvo na njima su u manjem broju bili pokopani i Ostrogoti u doba njihove vladavine Dalmacijom. Na groblju u Rakovčanima indicirana je, prema mišljenju Z. Vinskog, u šest grobova i mogućnost pokopa Alamana. 501

Petrinec - Šeparović, n. dj., 48. M. Suić, Arheološka istraživanja u Mulinama na o. Ugljanu, Opera selecta, Zadar, 1996., 659-688, 659, 667-679. Rezultati istraživanja nisu nikad u cijelosti objavljeni. 499 Suić, n. dj., 663-664. 500 A. Milošević, Porijeklo i datiranje, 334. 501 Vinski, n. dj., 54. 497

498

114

Ukorijenjeno je mišljenje kako u kasnoantičkim grobovima zbog kršćanskih odredbi ne može biti grobnih priloga. so2 Ta je činjenica uvelike i pridonijela neispravnoj interpretaciji pojedinih nalaza. Otkriće nesumnjivo kasnoantičkog groba iz Kijeva iznijelo je na svjetlo dana, pored većeg broja sitnijih ulomaka keramičkih i staklenih posuda, i dugačak bojni nož, te nekoliko brončanih i željeznih aplika pojasne garniture. Položaj noža unutar groba ukazivao je da se nedvojbeno radi o grobnom prilogu. Smatra se da je njihovo podrijetlo germansko, ali ovaj je nalaz dokaz da su se takvi noževi (sax), inače karakteristični za kasnije ranosrednjovjekovno doba, rabili i u kasnoj antici. 503 Zanimljiv je nalaz tri kasnoantička groba u Lučanima kod Sinja koje je prema brojnim grobnim prilozima bilo moguće široko datirati u razdoblje od kraja IV. do kraja VI. stoljeća. Velika grobnica tipa a pozzeto 504 s ulazom na jugozapadnoj strani u gornjem je dijelu izrađena od masivnih kamenih ploča, dok je u donjem zidana od priklesanih kamenih blokova s mnogo tvrde žbuke. U njoj se ukapalo u dvije faze. U prvoj fazi pokapanje je trajalo od IV. do VI. stoljeća. Tom su razdoblju pripisani posmrtni ostaci četrnaest odraslih osoba i dvoje djece, te brojni grobni nalazi, osobito nakita. Pozornost privlače dva noža, te uljanica s prikazom kantarosa na disku, što je kršćanski motiv. Nakon prekida ukapanja u prvoj fazi, u istu je grobnicu ponovno pokopan jedan pokojnik. Uz njegove ostatke pronađeno je također nekoliko predmeta na temelju kojih se ukop može okvirno datirati između polovice VI. i prve trećine VII. stoljeća. Nalaz groba iz Gale kod Sinja sličnih je osobina, no većim je dijelom bio uništen prilikom kopanja septičke jame. Uz uništene ostatke groba bilo je i građevinskoga kamena i žbuke, pa se vjerojatno nalazio uz ostatke nekakve arhitekture. Uz nekoliko nalaza, inventar grobnih priloga sadržavao je i željezni vrh koplja. Iako ga nije moguće precizno datirati, vjerojatno pripada kasnom IV. 505

stoljeću .506

U literaturi se nailazi i na mišljenja o sekundarnoj uporabi grobnica nakon duljeg vremenskog razdoblja. Stječe se dojam da na dalmatinskim lokalitetima to nije tako rijetka pojava. No, dok su arhitektonska izvedba i cilj nastanka takve grobnice neprijeporni jer se ona u pravilu podiže za vjerojatni ukop članove iste obitelji, teško je braniti mišljenje o ukopu pokojnika nakon gotovo dva stoljeća u

502 Usp. S. Gluščević, Grob 830 s nekropole na Relji u Zadru i problem datacije zdjelica Hayes 34 (Lamboglia 6), Diadora 15, 1993.,55-84. Na nekropoli koja je dati ran a od I. do IV. stoljeća grob 830 sadržavao je grobne priloge koji su upućivali na zaključak da se radi o kršćanskom ukopu. Grob je preliminarno datiran u kraj III. st. ili IV. stoljeće. 503 Milošević, Porijeklo i datiranje, 334 i bilj. 13. 504 Grobnice s ulazom namijenjenim za pristup pri sekundarnoj uporabi grobnice morale su imati pristupni rov za koji je E. Dyggve uveo, poslije uglavnom prihvaćen, naziv pozzeto. 505 Milošević, n. dj., 339-347 i bilj. 19. 506 Milošević, n. dj., 347 i bilj. 22, 23.

115

nedvojbeno - u tom slučaju - tuđu grobnicu. U jednoj su takvoj grobnici u Vojniću nedaleko od Garduna nađeni ostaci dvaju pokojnika. so7 M. Sanader datirala je nastanak grobnice i prvi ukop u IV. stoljeće na temelju priložene svjetiljke, koju datira u IV.-V. st., te pojasne kopče koju datira u IV. stoljeće. Drugi je ukop, prema križolikoj fibuli, autorica datirala u VI.-VII. stoljeće. soR Ključni je argument datacije u IV. st., uz grobne priloge, činjenica da je grobnica bila pokrivena s dvije stele koje najvjerojatnije potječu upravo s grobova obližnjega legijskog logora u Tiluriju. Shodno tome, malo je vjerojatno da bi se mogle uporabiti prije no što je logor bio napušten, a posljednje epigrafske potvrde o rimskim vojnicima u Tiluriju datirane su u drugu polovicu III. stoljeća. so9 I tegu le pod kojima je bio pokopan prvi pokojnik prema žigovima IV. legije potječu najvjerojatnije s napuštenih zgrada u Tiluriju. No, pretpostavimo li takav slijed zbivanja, teško je prihvatljiva pretpostavka da bi već neposredno po zamiranju aktivnosti u Tiluriju počelo oskvrnjivanje grobova. Ni zgrade, gotovo je sigurno, nisu odmah izgubile funkciju, jer odlazak vojske nije morao značiti nužno i prestanak ikakva drugog vida života u naselju. Stoga smatram da nastanak i prvu uporabu grobnice na temelju sačuvanog materijala možemo s velikom vjerojatnošću datirati u drugu polovicu IV. ili u prvu polovicu V. stoljeća. Činjenica da se pokojniku podiže grobnica s ulazom namijenjenim za njezinu ponovnu uporabu, svjedoči s velikom sigurnošću da je pokojnik imao obitelj te da se očekivalo da i njezini članovi nakon smrti budu pokopani u istoj grobnici. U tom svjetlu trebalo bi promatrati i sekundarni ukop, koji je moguće datirati tek na osnovi križolike fibule. Prihvati li se pretpostavka o ranijem datiranju križolikih fibula, onda i sekundarni ukop možemo s velikom vjerojatnošću datirati u drugu polovicu V. stoljeća. O vjerskoj pripadnosti pokojnika može se samo pretpostavljati. Iako je drugi ukop gotovo sigurno kršćanski, nema valjanih razloga ni čvrstih argumenata da se i prvom pokojniku odrekne pripadnost kršćanskoj vjeri. Petom ili početku VI. stoljeća pripada grobnica iz Gorice kod Imotskog, tipa a pozzeto s nekoliko dislociranih skeleta i nekoliko grobnih priloga. slO U Vrbi kod Glamoča u ostacima kasnoantičke bazilike također je otkrivena grobnica istoga tipa,sll a analognih primjera o arhitektonskom uklapanju grobnica u kasnoantičke crkve na tlu današnje Bosne ima nekoliko.m 507 M. Sanader, Kasnocarska grobnica iz Vojnića, Opvsvla archaeologica 23-24, Zagreb, 1999-2000., 225-236. 508 Isto, 232-234. 509 Uporaba stela nije rijedak slučaj, a najpoznatiji je primjer kasnoantička grobnica u Dugopolju, u potpunosti izgrađena od stela. N. Cambi, Stele iz kasnoantičke grobnice u Dugopolju, VAHD 86, Split, 1993, 147-181. 510 Milošević, n. dj., 348. 511 Milošević, n. dj., 351. 512 Milošević, n. dj., 348. Usp. i Đ. Basler, Bazilika u 9borcima, NSS, 7, 1960.,5971; I. Bojanovski , Kasnoantičke presvođene grobnice u Citluku i njihova prethodna

116

U novije su vrijeme i na nekoliko lokaliteta u okolici Kiseljaka otkriveni ostaci iz kasnoantičkog vremena. m Na lokalitetu Crkvine kraj Podastinja otkrivena je kasnoantička grobnica s bačvastim svodom u kojoj je pronađen skelet u vrlo dobrom stanju, orijentiran u smjeru sjever-jug. Od priloga su u visini bedara pronađena dva brončana kolutića, te jedna brončana kopča promjera 4 cm, s plosnatim jezičkom. Pretpostavka je da se na okolnom prostoru nalazi još nekoliko istovjetnih grobnica, ali to na terenu nije bilo moguće provjeriti. 514 Nedaleko od ovog nalaza otkriveni su i ostaci kasnoantičkog refugija, a u cijelosti su otkopani ostaci kule od koje se protezao bedem prema sjeverozapadu. m Prema većem broju otkrivenih kamenih ploča i nalazima srednjovjekovnih ukopa, vrlo je velika vjerojatnost da se na tom lokalitetu nalazilo kasnoantičko groblje na kojemu su ukopi nastavljeni i tijekom srednjeg vijeka. Daljnja su istraživanja potrebna kako bi se produbile spoznaje o tom vrlo obećavajućem lokalitetu. Na lokalitetu Begovića guvno u Višnjici također je u sklopu otkrivenoga, ali ne i u cijelosti otkopanoga kasnoantičkog objekta, otkrivena kasnoantička zidana grobnica s bačvastim svodom, koja je tvorila integralni dio objekta. Pretpostavka je da se u ovom slučaju radi o mauzoleju uz koji su se nizali drugi ukopi, kojih je nađeno uz vanjski zapadni zid. Dokaz da se radi o većem kompleksu grobova,jest i otprije poznata zidana grobnica udaljena oko 6 m u smjeru sjeverozapada. Zbog recentnih gradnji nije bilo moguće do kraja istražiti otkriveni objekt. 516 Nalaz rimske nadgrobne stele prilikom kopanja vojničkog rova u rujnu 1994. na lokalitetu Blaškovića šuma kod Brestovskog u blizini Kiseljaka ukazao je na moguće postojanje zidane grobnice, a sukladno tome vrlo vjerojatno i kasnoantičkoga sakralnog objekta. Stela je bila izrađena u II. stoljeću, ali je u kasnoj antici bila sekundarno uporabljena, vrlo vjerojatno kao poklopac rimske zidane grobnice. 517 Na lokalitetu Crkvine u Bugojnu otkriveni su ostaci cemeterijalne bazilike, a uz njezine ostatke pronađeni su i kasnoantički grobovi na svod. Samo u jednom grobu nađena je slabo očuvana kasnoantička željezna fibula bez igle, istog tipa

konzervacija, NSS, 9, 1964., Sarajevo, 103-122; isti, Kasnoantička bazilika u Vrbi na Glamočkom polju, GZM, n. s. 35/36, Sarajevo, 1980/81., 195-209; Paškvalin, Kršćanstvo kasne antike, na nekoliko mjesta. 513 E. Imamović, Rezultati probnih iskopavanja u Podastinju, Višnjici i Gromiljaku kod Kiseljaka, GZM (A), N.S. sv. 47,1992.-1995., Sarajevo, 1996.,61-92. 514 Imamović, n. dj., 68-69. 515 Imamović, n. dj., 69-70. Uz životinjske kosti otkopana su i dva ljudska skeleta, od kojih je prvi nađen u jugoistočnom kutu objekta, orijentiran u smjeru jug-sjever, dok je drugi ležao u sjeverozapadnom kutu, bez glave i bez dijela kičme. 516 Imamović, n. dj., 76. 517 A. Škegro, Rimska stela iz Ruševca kod Brestovskog u središnjoj Bosni, Opvscvla Archaeologica 21, Zagreb, 1997.,235-238.

117

kakav je poznat i s nekropola V. i VI. stoljeća u Mihaljevićima kod Rajlovca i Rakovčanima kod Prijedora, a identični su primjerci nađeni i u MogOljelu. Ovaj je tip fibule dugo bio u uporabi, a bližu dataciju bazilike mogli bi odrediti nalazi novca IV. stoljeća, od kojih prevladava novac Konstantina II., Jovijana i ValentinijanaIl. Ostaci su bazilike ležali na temeljima starije građevine, a u blizini su nađeni i tragovi naselja smještenog uz rimsku cestu.5l8 U V. stoljeću uslijed nejednake prihvaćenosti kršćanstva, raznolikih kulturnih utjecaja i poremećene etničke strukture na tlu kasnoantičke Dalmacije nije, čini se, postojao neki općeprihvaćeni i jedinstveni način pokapanja. Većina groblja datirana je okvirno širim vremenskim razdobljem, dok je pojedinačne grobove teško točnije datirati jer prateći materijal, ako ga ima, ne pruža dovoljno elemenata za preciznu dataciju. Mnoge su grobnice i sekundarno korištene, dok su neke bile provaljene i opljačkane. 519

m Paškvalin, n. dj., 672 i bilj. 44. i 47. 519 O pljačkanju grobova u doba propasti rimske vlasti svjedoči i Teodorikova uredba kojom zabranjuje da se zlatni predmeti stavljaju s pokojnikom u grob, te pod zaštitu države stavlja grobove za koje se naslućuje da u njima ima zlata. Šišić, n. dj., 170; Posavec, n. dj., 8; Arheološki potvrđena situacija pljačke groba locirana je u ostacima ranokršćanske bazilike na Docu u selu Vitini, gdje je na južnoj strani bazilike pronađena dobro očuvana grobnica na svod u kojoj nije bilo grobnih priloga, kosti pokojnika bile su u neredu, a vrata je zatvarala gomila kamenja. Paškvalin, n. dj., 680.

118

NADGROBNA PLASTIKA, ARHITEKTURA, SPOMENICI I NATPISI Najviše je kasnoantičkih sarkofaga na istočnojadranskoj obali otkriveno na grobljima Salone, našega najvećeg i najbolje istraženog ranokršćanskog lokaliteta. No, dok su sarkofazi iz razdoblja prelaska s poganstva na kršćanstvo vremenski relativno lako odredivi, već i po samim svojim stilskim značajkama i reljefnoj simbolici neutralnih motiva,520 u kraj III. i rano IV. stoljeće, a oni s čisto kršćanskim temama u drugu polovicu IV. stoljeća, postupnim gubljenjem zanimanja za figuru i portret i postupnom sve učestalijom pojavom kršćanskih simbola poput Kristovih monograma, križeva, golubica i s1.,521 sarkofazi VI. stoljeća pokazuju tipičan kasnoantički odmak od klasične modelacije k negaciji reljefa. Tijekom V. stoljeća na lokalnim se sarkofazima katkad javlja oblik polukružnog poklopca; za sada takvih sarkofaga, međutim, osim u Raveni i Saloni, u drugim jadranskim područjima nema.522 Na žalost, velik dio sarkofaga, njihovih poklopaca i fragmentarnih dijelova u literaturi nije objavljen. Među onima objavljenima tek se nekoliko njih datira u V. stoljeće. 523 Na središnjem zabatu i akroterijima jednoga poklopca sarkofaga iz Salone nalazimo simboličke prikaze jedinstvenoga sadržajnog i likovnog karaktera na našem području. Jaganjac na brdu iz kojega istječu rajske rijeke prikazan je u središnjem zabatu, dok se po tri jaganjca nalaze u akroterijima. Ti jaganjci predstavljaju apostole čija su imena urezana u akroterijima. Pretpostavlja se da je taj poklopac, datiran u kasno V. ili rano VI. stoljeće, izrađen po uzoru na ravenatske primjerke iz V. stoljeća. U Trogiru su na širem prostoru oko glavnoga gradskog trga bili pronađeni sarkofazi s natpisima iz V. stoljeća, uz veći broj ulomaka ranokršćanske crkvene 524

N. Cambi, Sarkofag Dobroga pastira i njegova grupa, Split, 1994.,52 i d.; Z. BuErgo sit Hyppolytus, DA 21, Zagreb, 1997., 117-128; Cambi, Antika, 256-263. 521 Cambi, Krist i njegova simbolika, 87; isti, Antika, 268. 522 Cambi,Antika, 271 i bilj. 1219. 523 Egger, Forshcungen II, 202. 524 Cambi,Antika, 268-269, sI. 430. 520

ljević,

119

plastike. Od nekoliko pronađenih sarkofaga koji se datiraju u prva desetljeća V. stoljeća pozornost privlači sačuvani prednji dio sarkofaga koji je, vjerojatno u srednjem vijeku, bio sekundarno uporabljen kao poklopac drugog sarkofaga. U njemu je bila pokopana Maksimila, a uz njezino ime navedeno je i ime klesara Projekta. Ukop je prema konzulima datiran u 438. godinu.525 Mnoštvo pokretnog arheološkog materijala i ostataka arhitekture otkrivenih na tlu Dalmacije, koji pripadaju kasnoantičkom vremenu, otvaraju pitanje datacije nalaza. No, kasnoantički je fundus gotovo u pravilu teško precizno datirati, pa su arheolozi, u neprilici da točnije vremenski determiniraju fragmentarne nalaze kojima raspolažu, skloniji određivati širi vremenski raspon.526 Tako je oblikovana ideja kako u drugoj polovici V. stoljeća reprezentativnijih gradnji više gotovo da i nije bilo, što bi značilo da su se u to doba u pravilu radile skromnije adaptacije ili pregradnje, uglavnom profane arhitekture, koja je tijekom stoljeća najvećim dijelom propala. Poznato je da su nakon Konstantinova, a zatim i Teodozijeva edikta, crkve učestalo građene tijekom IV. i prvih desetljeća V. stoljeća, pa su mnogi ostaci, vrlo često nekritički, pripisani upravo tom vremenu. U Justinijanovo je doba bila znatno pojačana graditeljska aktivnost, osobito utvrda koje su imale zadaću čuvati pravce pomorskih putova. 527 Uz njih su vrlo često građene i crkve, pa odatle proizlazi i učestalost datiranja mnogih ostataka kasnoantičkih građevina, poglavito onih slabije sačuvanih ili nedovoljno istraženih, upravo u VI. stoljeće. Ostaje otvorenim pitanje koliko su arheolozi spremni nalaze kojima raspolažu pripisati razdoblju kad su u Dalmaciji vladali Marcelin i njegov nasljednik Julije Nepot. Prema mišljenju A. Uglešića » ... zasad nema nikakvih argumenata da bilo koji crkveni objekt na području provincije Dalmacije pripišemo 4. st., osim eventualno baziliku petorice mučenika na groblju Kapljuč u Saloni. Manji dio crkava (gotovo isključivo u urbanim centrima) nastao je tijekom prve pol. 5. st., dok je najveći dio nastao tek nakon odlaska Istočnih Gota, u justinijanskom vremenu, dakle tijekom prve pol. 6. st«.528 S ovakvim se mišljenjem, međutim, nije moguće složiti u potpunosti, iako bi najveći broj ostataka sakralnih građe­ vina, poglavito na obali i otocima, valjalo neosporno pripisati upravo justinijanskom razdoblju.529

525 Kovačić, Ranokršćanski

natpis, 303. Crkvu u selu Biljanima Donjim kraj Kašića na lokalitetu Begovača, N. Jakšić tako datira u V. ili VI. stoljeće, N. Jakšić, Preživjele ranokršćanske crkve u srednjovjekovnoj ninskoj biskupiji, Diadora 15, 1993., 127-144, 134; A. Uglešić, Još jednom odatiranju ranokršćanskog pluteja iz Posedarja kod Zadra, Diadora 15, 1993., 145-156, 153, Crkvu Marijina Uznesenja također datira širim vremenskim rasponom, u V.-VI. stoljeće, dok plutej iz Posedarja, n. dj., 148, datira još šire, u IV.-VI. stoljeće. 527 Opširno u Goldstein, Bizant, i ondje nav. lit.; Kovačić, Ranokršćanski natpis, 306. 528 Uglešić, Još jednom odatiranju ranokršćanskog pluteja, 149. 529 Opširnije u J. Jeličić-Radonić, GATA, Crkva ]ustin!;anova doba, Split, 1994. 526

120

Unutrašnjost sakralnih građevina često je bila ukrašena zidnim slikama, ali nam je kasno antičko zidno slikarstvo slabo poznato. Freske uranokršćanskim objektima vrlo su rijetko očuvane in situ jer se u pravilu radi o vrlo slabo sačuvanim objektima sa zidovima očuvanim do male visine i dugo izloženim atmosferalijama. Ponekad se tijekom istraživanja nailazi samo na odlomljene dijelove maltera s tragovima fresaka. Zbog toga dobro sačuvane freske u samostanskoj crkvi u Lovrečini istočno od Postira na Braču imaju veliku važnost za proučavanje kasnoantičkog zidnog slikarstva na istočnojdranskoj obali .S30 Problem preciznijega vremenskog determiniranja te oblikovanja jasnije i točnije slike druge polovice V. stoljeća leži ponajprije u nedovoljnoj arheološkoj istraženosti. Ni u Saloni, koja je kao glavno središte kršćanstva naš najbolje istraženi ranokršćanski lokalitet, nisu sve bazilike do kraja istražene, a neke nisu nikad u potpunosti ni bile otkopane. Nedostatna istraženost poglavito se manifestira u činjenici da se zaključci o ranokršćanskom razdoblju vrlo često temelje na rezultatima starijih istraživanja srednjovjekovnog razdoblja, kad se supstratni antički i ranokršćanski sloj na kompleksnim lokalitetima registrirao, ali gotovo u pravilu bez potanje analize, što je rezultiralo ili zanemarivanjem ili pogrešnim tumačenjem nalaza.53I U većem broju slučajeva radilo se i o hipotetskim rekonstrukcijama tIorisa na osnovi samo manjim dijelom otkrivenih temelja. No, gradski areal antičke Salone nije nakon napuštanja grada preslojen kasnijim gradnjama, u čemu i leži njezina velika važnost za proučavanje ranoga kršćanstva. Gradovi i mjesta s kontinuitetom življenja mnogo su problematičniji, s obzirom na pregradnje i adaptacije starijih objekata zbog prilagođavanja novonastalim potrebama, što rezultira time daje često vrlo teško ustanoviti postojanje ranijih faza, čak i kad je njihovo postojanje gotovo sigurno. Kasnoantičke su građevine u pravilu sačuvane samo u temeljima, pa se njihova preciznija datacija velikim dijelom oslanja i na skulpturu i kameni namještaj, a vrlo se često događa da je to i jedino što je pronađeno ili sačuvano. No, skulptura i ukras primjerice Justinijanova vremena ne moraju značiti i da je crkva građena u to doba. Osim naknadnih adaptacija i dodavanja krstionica, na raniju fazu pojedine građevine ukazuje i ukrasni namještaj, poglavito vitki urezani križevi proširenih krajeva koji vremenski prethode reljefnim oblicima.532 No, eventualni nedostatak gradnji u drugoj polovici V. stoljeća ne mora značiti ništa drugo doli da za novom gradnjom ne postoji potreba i da su već postojeće građevine još uvijek u funkciji. Kraj IV. i početak V. stoljeća predstavljaju, kao što je poznato, novu etapu razvoja ranokršćanske civilizacije na tlu Dalmacije. U gradovima se počinju graditi veće i raskošnije bazilike, a kršćanstvo se postupno počinje širiti i izvan gradskih središta. Oblici gradskih bazilika postupno se standardiziraju u omje530 J. Jeličić Radonić, Ranokršćanske freske u Lovrečini na Braču, Prijateljev zbornik l, PPUD 32, Split, 1992., 133-150. 531 B. Migotti, Antičko-srednjovjekovni sakralni kontinuitet na području Dalmacije. Opvscvla archaeologica 16, Zagreb, 1992.,225-249,226 i bilj. 4. 532 Migotti, Ranokršćanska topografija, 67.

121

rima duljine i širine 1:2-2,5 te u omjeru srednjeg broda u odnosu na bočne 1:3.533 Iako izlazi iz promatranog vremenskog okvira, kao najpoznatiju ranokršćansku gradnju u Saloni treba spomenuti dvojnu baziliku što su je potkraj IV. i početkom V. stoljeća izgradili biskupi Simferije i Hezihije.534 Je li u to vrijeme već postojao biskupski dvor u svojim začecima, teško je s pouzdanjem utvrditi, ali to je vrlo vjerojatno. Već u V. stoljeću biskup postaje najmoćnijom osobom u gradu, a u vrijeme izgradnje bazilike biskup je zacijelo već došao u posjed termi između bazilike i sjevernoga gradskog zida. 535 E. Dyggve je unutar zidina Salone identificirao dvadeset i jednu kultnu građevinu, no njegova je istraživanja potrebno podvrgnuti temeljitoj reviziji. Zbog novije izgradnje teško je mnoge njegove rezultate kritički preispitati. Prema dosadašnjim saznanjima u V. stoljeće moglo bi se datirati nekoliko kultnih građevina.

Basilica iuxta portum nalazila se u južnom dijelu grada, u blizini luke. je na mjestu ruševina nekadašnjih termi i pokazuje klasični salonitanski plan s vanjskom apsidom i tri broda, no uz apsidaini dio posjeduje i neke anekse. 536 Basilica orientalis trobrodna je bazilika s apsidom sagrađena u istočnom dijelu grada, također nad ruševinama termi, a može se datirati u drugu polovicu V. ili sam početak VI. stoljeća. Gradnja cemeterijalne bazilike na Manastirinama, prema revizijskim iskopavanjima novijeg datuma, datira se u samu sredinu V. stoljeća. 538 Petom stoljeću nedvojbeno pripada lokalitet Ad basilieas pictas , ostaci dvojnih bazilika skrstionicom , u splitskom predjelu Manuš. Prije gradnje bazilika na tom se mjestu nalazila starija građevina za koju se, nakon posljednjih istraživanja, vjeruje da je bila odeon ili kazalište. 539 U Naroni, našem najznačajnijem ranokršćanskom lokalitetu nakon Salone i Zadra, posvjedočeno je za sada sa sigurnošću pet bazilika, ali su ti objekti vrlo slabo istraženi. 540 Bilo koju od tih bazilika teško je precizno datirati osim one na lokalitetu ispod crkvice sv. Vida, zahvaljujući nedavnom otkriću krstionice Sagrađena

537

N. Cambi, Antika, Zagreb, 2002.,223. Gerber, Forschungen I, 23; Dyggve, Povijest salonitanskog kršćanstva, /zabrani spisi, Split, 1989.,21-123,25 i d.; Cambi, n. dj., 223-224. 535 Cambi, n. dj., 224. 536 E. Dyggve, n. dj., 77, 96; Marin, n. dj., 35. 537 Dyggve, n. dj., 96; Marin, n. dj., 35; E. Marin, Salona Christiana, VAHD 80, Split, 1987.,57-70,61; D. Rendić-Miočević, Salona Christiana. O solinskom baptisterijalnom kompleksu - cathecumeneum ili consignatorium?, Zbornik Narodnog muzeja, VIII, Beograd, 1975,255-264; isti, Salona Christiana (III), O salonitanskim primjerima »Crkve bez krova«, Fiskovićev zbornik I, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 21, Split, 1980., 69-84; isti, Pitanje kronologije razvoja salonitanskih gemina, VAHD 77, 1984., 174-186. Također i u Antička Salona, ur. N. Cambi, 367-377. 538 N. Duval et al., Salona III, Manastirine, Rim, Split, 2000., 400-425; Meder, Podni mozaici, 118-119. 539 Oreb et al., Ad basilicas pictas, 14·15. 540 F. BuškarioI, Prinosi kasnoantičkoj sakralnoj topografiji N arone, Narona, Zagreb, Opuzen, 1999., 131-148,152; Cambi, Arhitektura Narone, 36. 533

534

122

dimenzija 5x5 metara u aneksu bazilike. Krstionica je datiran a u V. stoljeće, a taj je aneks skrstionicom istovremen s gradnjom glavne crkvene građevine. Bazilika, dakle, nedvojbeno potječe iz V. stoljeća. 541 Nalazi skeletnih ukopa prilikom poljskih radova potvrđuju da je okolica crkve, premda se nalazila unutar gradskih zidina, služila kao groblje. 542 Bazilika na lokalitetu Erešove bare bila je zasigurno cemeterijalna bazilika jer se nalazi stotinjak metara izvan gradskih zidina. 543 Petom bi stoljeću možda mogla pripadati bazilika na bivšoj trasi regionalnog vodovoda Prud-Pelješac-Korčula. Njegova je izgradnja započela 1980. godine, no nakon otkrića antičkoga grada Regionalni je zavod za zaštitu spomenika kulture zabranio radove. Zaštitna su iskopavanja otpočela 1985. godine i otkrila kulturni sloj od III. st. pr. Kr. do VI. stoljeća. Polovicom IV. st. sagrađen je slabo temeljen objekt tankih zidova s upisanom apsidom. Nakon katastrofalne poplave (vjerojatno) objekt je, čini se, djelomično obnovljen, nakon čega slijedi paljevinski sloj s materijalom iz polovice V. stoljeća. 544 Nakon toga ponovno je, nešto istočnije, izgrađen objekt s vanjskom oblom apsidom i vanjskim kontraforima naronitanskog tipa. 545 Ta bi se bazilika stoga možda mogla datirati upravo u drugu polovicu V. stoljeća. No, veća količina kamenog namještaja i materijala iz ranijeg i kasnijeg vremena nađena u sjevernom pridodanom prostoru, među kojima su i komadi pletera košarastih kapitela koji se datiraju u polovicu VI. stoljeća, dopušta i kasniju dataciju ove bazilike,546 premda bi se moglo raditi i o eventualnoj kasnijoj pregradnji. S većom sigurnošću i preciznošću moguće je datirati ranokršćanske objekte ili njihove ostatke u Zadru, još jednom velikom središtu ranog kršćanstva na našoj obali. Episkopalni kompleks u Zadru izgrađivan je duže vrijeme tijekom V. stoljeća, a tom se vremenu pripisuje i baptisterij uglom prislonjen uz južni zid katedrale. 547 Episkopalni je kompleks sagrađen nad dijelom staroga rimskog foruma i sklopa građevina na njegovoj sjevernoj strani. U katekumeneju, manjim dijelom prislonjenom uz južni brod bazilike, sačuvan je podni mozaik sa starozavjetnom temom o izvoru života, koji se datira u V. stoljeće, kao i još dvije ranokršćanske crkve u Zadru, bazilika sv. Stjepana (danas sv . Šime) i bazilika sv. Tome. 548 Istom se stoljeću dade pripisati i plutej iz Sv. Stošije s prikazanim

54l E. Marin, Krstionica u Naroni od V. stoljeća do vremena kneza Domagoja?, Narona, Zagreb, Opuzen, 1999.,229-368,364. 542 Buškarioi, Prinosi, 132. 543 Cambi, Arhitektura Narone, 36. 544 Buškarioi, Prinosi, 133-135. 545 Buškarioi, Prinosi, 135; Cambi, Arhitektura Narone, 42, naronitanskim tipom s pravom naziva bazilike koje su u arheološkoj literaturi u nas nazivane »bosanskim« tipom jer su na području Bosne i Hercegovine prvi put otkrivene i jer su tamo najčešće. Međutim, ishodište i uzor za njihovu gradnju u unutrašnjosti Dalmacije moralo je biti središte biskupije, dakle Narona. 546 Buškarioi, Prinosi, 135. 547 Vežić, Zadar, 48; Sjaj zadarskih riznica, 296. 548 Vežić, Starokršćanski sloj, 176; Sjaj zadarskih riznica, 294-297.

123

križem oblika crux gemmata s dvije ptice i dva janjeta ispod križa. Kao simbol križ nije ušao u javnu uporabu prije polovice IV. stoljeća, a u V. se stoljeću proširio kao znak razlikovanja između kršćana i pogana. 549 Katedrala u Zadru prvotno je, prema predaji, bila posvećena sv. Petru, a onda je, nakon povratka biskupa Donata iz Konstantinopola s relikvijama sv. Anastazije, posvećena toj svetici. Na temelju tipološki h osobina arhitekture te ikonografskih i likovnih osobina mozaika u ketekumeneju moguće je izgradnju sklopa katedrale okvirno datirati u IV. i V. stoljeće, dok je sama urbanistička i arhitektonska koncepcija vjerojatno bila zamišljena u IV. stoljeću. 55o Prema građevno-tehničkim osobinama crkva sv. Andrije u Zadru može se datirati u V. ili VI. stoljeće. Građevina je jednobrodna, s polukružnom apsidom, a u unutrašnjosti je otkriven ostatak zida koji je dopirao do razine najstarijeg poda crkve i pod pravim se kutom vezao s drugim zidom preko kojega naliježe južna strana crkve. Sonda otvorena uz vanjsku južnu stranu otkrila je i ostatke zgrada različitih faza gradnje, ali njihova apsolutna kronologija se zbog ograničenosti sonde nije mogla utvrditi. 55l Na prostoru između rijeka Krke i Cetine B. Migotti je naznačila 237 istraženih ili dokumentiranih ranokršćanskih objekata, te položaja koji su kao takvi posvjedočeni arheološkim kontekstom, unatoč tome što na njima nisu ustanovljeni tragovi arhitekture. Popis obuhvaća i kasnije gradnje s ranokršćanski m spolijima koji s velikom sigurnošću ukazuju da se na samom položaju ili u njegovoj blizini nalazila ranokršćanska građevina, kao i one građevine za koje se može pretpostaviti izvorni ranokršćanski ambijent na osnovi povijesnih izvora ili opće arheološko-topografske situacije lokaliteta. m Veći je broj nalaza pokazao da se s velikom vjerojatnošću upravo u V. stoljeće može datirati značajan broj ostataka crkava ili crkvenog namještaja koji ukazuje da sama građevina ili još nije otkrivena ili je preslojena kasnijom gradnjom.m Zaštitna su istraživanja oko crkve sv. Ivana pokazala da je crkva podignuta na zidovima jedne monumentalne ranokršćanske crkve,554 a i dijelovi zidova apside same katedrale pripadaju također jednoj crkvi iz ranokršćanskog razdo-

549 R. Jurić, Fibula oblika križa iz Privlake kod Zadra, Diadora 15, 1993., 103-126, 107-109. 550 P. Vežić, Starokršćanski sloj katedrale u Zadru, Diadora 10, 1988., 165-182, 165, 174-176,180 i nav. lit.; isti, Zadar, 47-49. 551 Petricioli I. - Vučenović S., Crkve Sv. Andrija i Sv. Petar Stari u Zadru, Diadora 5,1970.,183-186. 552 Migotti, Ranokršćanska topografija, 2 i d., 73. 553 Migotti, Ranokršćanska topografUa, 5; J. Jeličić, Tragovi ranokršćanske arhitekture od izvora do ušća rijeke Cetine, Cetinska krajina od prethistorije do dolaska Turaka, Izdanja HAD-a, Split, 1984., 169-180. 554 Kovačić, Ranokršćanski natpis, 307 i bilj. 29.

124

blja. 555 U literaturi osporavani prijepis darovnice Kvirina iz Salone iz godine 503. indicira daje na mjestu srednjovjekovne katedrale prva ranokršćanska crkva bila podignuta u V. stoljeću. 556 Na nedalekom otočiću Ošljaku, gdje su ustanovljeni ostaci rustične vile, nalazi se crkvica posvećena Uznesenju Marijinu. Crkva je izgrađena upravo na ostacima vile, i nakon istraživanja godine 1992. utvrđeno je da se radi okasnoantičkoj građevini, manjem ranokršćanskom oratoriju, nastalom vjerojatno u V. ili VI. stoljeću, kojem je u srednjem vijeku interpoliran sustav pilona i svodova. 557 Na lokalitetu Ivinj u Pirovačkom zaljevu su 1994. godine počela istraživanja oko crkve sv. Martina s kraja XI. stoljeća. Otkriveni su ostaci trobrodne ranokršćanske bazilike građene dijelom na temeljima i zidovima rimske vile. Gradnja bazilike u prvoj fazi datira se u početak V. stoljeća. 558 U drugoj polovici V. stoljeća, u drugoj razvojnoj fazi, crkvi je pridodana krstionica, a bazilika je produžena. Također joj je uz polukružnu klupu dodana upisana apsida, odmaknuta od začeinog zida. To je bazilika sirijskog tipa, u Dalmaciji prilično rijetko zastupljenog. 559 Ranokršćansku građevinu na otočiću Utranu ispred sela Brbinja na Dugom otoku I. Petricioli je datirao »starokršćanskim razdobljem u vrijeme prije dolaska Hrvata«.560 Budući da more izravno dodiruje podnožje zidova, objekt je zacijelo, s obzirom na fenomen poniranja istočnojadranske obale, vrlo star i njegovu je dataciju moguće okvirno smjestiti u V. ili VI. stoljeće. Prilikom građevinskih radova u Zadru 1960. godine otkriveni su ostaci dviju rimskih zgrada. Radilo se o rimskoj profanoj arhitekturi ,561 a prvi je objekt bilo moguće okvirno datirati u III. stoljeće samo na temelju baza peristiinih stupova prema analogijama u Saloni. Druga je rimska zgrada pokazivala dvije građe­ vinske faze. Prva bi, prema Ilakovcu, bila datirana najkasnije u III. stoljeće, dok mlađa građevinska faza pripada kasnoj antici. Zgrada je, naime, bila porušena, pa je ponovno obnovljena, pri čemu je korišten materijal s porušenih monumentalnih rimskih zgrada. Rušenje i sekundarnu uporabu arhitektonskih dijelova drugih građevina Ilakovac je protumačio razaranjima Vizigota,562 što je teško prihvatljivo objašnjenje.

555 Kovačić, Ranokršćanski

natpis, 307 i bilj. 30. Migotti, Ranokršćanska topografija, 8; Kovačić, Ranokršćanski natpis, 308. 557 P. Vežić, Vela Gospa na Ošljaku, Diadora 14, 1992., 319-320. • 558 Opširnije u M. Zorić, Ivinj, Crkva sv. Martina, Rezultati arheološkog istraživanja, Sibenik,1994. 559 M. Zorić, Ivinj, ranokršćanska bazilika s krstionicom, Obavijesti HAD-a 3/99, XXXII1999., Zagreb, 1999., 103-108, 106-107 i bilj. 15. 560 I. Petricioli, Ostaci starokršćanske građevine kod Brbinja, Diadora 2,1960-61., 313. 561 B. Ilakovac, Novi nalaz ostataka rimskih zgrada u Zadru 1960. god., Diadora 2, 1960-1961.,271-274. 562 Ilakovac, n. dj., 298-299. 556

125

Od profane arhitekture s područja Dalmacije pozornost privlače ostaci monumentalne palače u Polačama na otoku Mljetu, o kojoj postoji i sačuvano pisano svjedočanstvo, pa je stoga njezina datacija sigurnija i mnogo preciznija. U kasnoj antici otok Melita bio je carski posjed, a nakon što je Dalmacija došla pod Odoakarovu vlast, mogao ga je, kao takva, Odoakar darovati kome su Pijeriju kao kompenzaciju za dug od 690 solida koje mu je Pijerije bio posudio. Prema sačuvanom prijepisu, isprava o darovanju sačinjena je l3. ožujka 489. godine, a vrijednost otoka procijenjena je na 200 solida. 563 Pijerije je najvjerojatnije tek nakon toga mogao početi s izgradnjom palače, ali ona nikad nije bila dovršena jer je sam Pijerije, koji je bio Odoakarov comes domesticarum, poginuo ll. kolovoza 490. godine u sukobu Odoakarovih snaga sTeodorikovim Ostrogotima na rijeci Addi. 564 U blizini palače nalaze se i ostaci dviju ranokršćanskih bazilika datiranih u V. ili VI. stoljeće, ali čini se da je cijela uvala u Polačama bila jedinstvena arhitektonsko-urbanistička cjelina sastavljena od većeg broja građevina spontanog rasporeda od kojih je najveći dio iz razdoblja kasne antike .565 Novo arhitektonsko snimanje i pregled dostupnih prostora palače uklopljenih u stambene objekte XIX. i XX. stoljeća pokazali su da je E. Dyggve, koji je prvi objavio tlocrt palače prema vlastitim, kako se pokazalo, proizvoljnim rekonstrukcijama, prema načelu simetrije rekonstruirao veliko bočno krilo i na jugoistočnoj strani palače. 566 Arheološka sonda do kamena živca na mjestu pretpostavljenog ugla zidova predviđenoga velikog krila nije pokazala nikakvih tragova zida, dok je arheološko snimanje dostupnih dijelova ukazalo na očuvane zidove malih bočnih krila sačuvane i u razini prvoga kata. Između tih malih krila nalazio se slobodan neizgrađen prostor. U Strožancu kraj Podstrane također se nalaze ostaci jedne kasnoantičke građevine, koja je očito predstavljala središte nekoga većeg imanja. Datirana je u sam kraj V . stoljeća, a sam je lokalitet na kome se nalazi građevina nazvan Polače. Samom kraju V. ili početku VI. stoljeća pripada još jedna palača, otkrivena u Krcatovićima u Ostrovici kod Gata u Poljicima, na položaju nazvanom Miri, koja pokazuje sličnost s Teodorikovom palačom u Galeati kod Forlija. 567 Radi se o kasnoantičkoj ladanjskoj arhitekturi, građevini koja je najvjerojatnije bila središte nekoga većega kompleksa, ostaci kojega su vidljivi u selu. Na osnovi tlorisa i vidljivih sačuvanih ostataka dijelova ziđa, riječ je o zgradi s posebnim značaj­ kama pročelja i unutrašnjosti, s velikom središnjom dvoranom posebne namjene 563 Suić, Antički grad, 239; M. Zaninović, Liberov hram u Polačama na otoku Mljetu, Od Helena do Hrvata, Zagreb, 1996.,345-351,349 i bilj. 14; isti, Avsonivs vir spectabilis, 378,380. 564 Zaninović, Avsonivs vir spectabilis, 378. 565 Opširnije Cambi, Arhitektura Narone, 55-58. 566 J. Stošić et al., Ispravljeni tlocrt kasnoantičke palače na otoku Mljetu, Obav!jeti HAD-a 3, XXXIV/02, Zagreb, 2002., 98-105. O palači usp. Cambi, Arhitektura Narone, 55-58 i ondje nav. lit. 567 Zaninović, Avsonivs vir spectabilis, 383; Opširnije u Ž. Rapanić, Kasnoantička »palača« II Ostrvici kod Gata (Poljica), HAD, Zagreb, 1984., 149-162.

126

postavljenom u simetričnom odnosu prema ostalim prostorijama. Arhitektonskim obilježjima ta gradnja odudara od standardnih oblika izvangradske arhitekture uzduž naše obale, a najbliža se analogija u nas može nazrijeti u palači u Polačama na Mljetu. Iako dijelom vremenski izlaze iz promatranoga povijesnog okvira, ove građe­ vine ipak zaslužuju pozornost, jer ukazuju na to da graditeljska aktivnost ni na samome kraju V. stoljeća ipak nije bila prekinuta, pa i kad se radilo o profanoj arhitekturi. U pogledu bazilika na tlu današnje Bosne i Hercegovine istraživači uglavnom nisu suglasni treba li ih datirati okvirno od IV. do V. stoljeća ili od V. do VI. stoljeća. Kako najveći dio od njih šezdesetak poznatih nije ni u potpunosti ni do kraja istražen, dok ih je određeni broj samo evidentiran, na temelju toga nije moguće donositi konkretne prosudbe. Kako je poznato, kršćanstvo se postupno širilo u unutrašnjost prometnicama iz jakih kršćanskih središta poput Salone, Narone, Siscije i Sirmija. Već počet­ kom IV. stoljeća to su bile jake kršćanske općine, a vjerojatno razdoblje potrebno za prodor i prihvaćanje kršćanstva u gradskim središtima u unutrašnjosti, te ustroj crkvene zajednice i izgradnju bogomolje moralo bi trajati određeno vrijeme, koje međutim nije moguće pobliže determinirati. U svakom slučaju, izgradnju prvih većih crkvenih građevina u unutrašnjosti trebalo bi očekivati bar nekoliko desetljeća nakon prvih takvih gradnji u gradovima na obali. Proces prihvaćanja kršćanstva u unutrašnjosti morao je ipak biti sporiji nego u primorju, pa je malo vjerojatno da bismo u unutrašnjosti mogli očekivati izgradnju prvih bazilika prije druge polovice IV. stoljeća. Postoje mišljenja da su već polovicom III. stoljeća u Bosni i Hercegovini postojala sastajališta prvih kršćana smještena u privatnim stambenim zgradama. Takva se mjesta željelo vidjeti u vili na Paniku kod Bileće, gdje je samom objektu vile dograđena dvorana križnog tlocrta ukrašena mozaikom za koji je Đ. Basler pretpostavio da bi po tajnoj simbolici mogao biti kršćanski. 569 No, radilo se o ishitrenoj interpretaciji budući da su križići na Orfejevoj haljini samo ukras i nikako se ne mogu tumačiti kao kriptokršćanski znakovi. Basler ga datira u 260. godinu, što može biti točno, ali ni u kojem slučaju ne mora značiti da se radi o ranokršćanskom oratorij u već u to vrijeme, budući da je otprilike u to doba u Saloni stradao Venancije, koji je, koliko je poznato, ustrojio prvu crkvenu općinu u Dalmaciji. Ranokršćanski oratorij Basler je prepoznao i u Stocu, datiravši također tamošnju građevinu prema analogijama u drugu polovicu III. stoljeća na temelju izvješća o iskopavanju Ćire Truhelke, iako je i sam konstatirao da se radi o nedovoljno preciznom izvješću. Navedeni su objekti možda i mogli služiti 568

57o

Basler, Bazilika u Oborcima, 60-72; isti, Bazilike na MogorjeIu, 45-62; isti, arheologija, 83-105; Paškvalin, Prilog datiranju, 669-687; Bojanovski, Bosna i Hercegovina, i ondje nav. lit. 569 Basler, Kršćanska arheologija, 24-25, 71. Prema Basleru, to bi bio najstariji do sada poznati kršćanski oratorij u Bosni i Hercegovini, pa i današnjoj Dalmaciji, jer na širem prostoru u drugu polovicu III. stoljeća datira još samo porečki oratorij. 570 Basler, n. dj., 25. 568

Kršćanska

127

kao ranokršćanski oratoriji, ali se to moralo dogoditi mnogo kasnije, tek nakon Konstantinova edikta. Shodno tome, vrlo je vjerojatno da upravo u V. stoljeće treba datirati izgradnju najvećeg broja bosanskohercegovačkih bazilika. Tipične zajedničke značajke bosanskohercegovačkih bazilika su relativno male dimenzije, gotovo kvadratičan tlocrt te niz okolnih prostorija, pa je prostor za vjernike (quadratum populi) prilično malen. Zidovi im često odstupaju od pravoga kuta, građene su većinom neuredno, najčešće od spolija starijih građevina i nekršćanskih nadgrobnih spomenika.57l Petom se stoljeću mogu pripisati bazilike u Mogorjelu, Gradcu u Lepenici, Oborcima kod Donjeg Vakufa, Majdanu, te bazilika u Potocima kod Mostara, dok bi u ovaj krug možda mogle ući i bazilike u Mokrom i u Nerezima kod Tasovčića.572 Kasnoantička bazilika otkrivena u Višnjici na lokalitetu Begovića njive prema rasporedu prostorija potpuno odgovara tlocrtu bazilike Skelani II. u Skelanima na Drini i pripada standardnom tipu tzv. bosanskih bazilika ili, preciznije, naronitanskom tipu bazilike. 573 Čitava je površina crkve bila prekrivena slojem gara, što sugerira da je objekt stradao u požaru, najvjerojatnije u doba avarsko-slavenskih provala. 574 Bazilike s presvođenim grobnicama otkrivene su i u Varvari,575 Varošluku kod Turbeta,576 u Mošunju,577 Oborcima kod Donjeg Vakufa,578 Čitluku 579 i Mujdžićima kod Šipova,58o Mogorjelu,581 Klobuku kod Ljubuškog 582 i drugdje. U istraživačkoj kampanji 2001. do 2004. na kompleksnom lokalitetu LištaniPodvornica u jugozapadnom dijelu Livanjskog polja otkriveni su također temelji 571 A. Škegro, Inscriptiones Latinae et Graecae Bosniae et Hercegovinae, Opvscvla archaeologica 21, Zagreb, 1997.,85-116. 572 Basler, n. dj., 84 i d. 573 Usp. Cambi, Arhitektura Narone, 42-43. 574 Imamović, Rezultati, 80. 575 Paškvalin, n. dj., 671 i sl. 1. 576 Paškvalin, n. dj., 673 i sl. 2, 674, sklon je datirati izgradnju čak u kraj IV. stoljeća; Basler, n. dj., 93, 104 i sl. 48, nije se upuštao u pokušaj datacije. Iako nalazi iz bazilike potječu iz VI. stoljeća, time nije određeno vrijeme njezine izgradnje. 577 Paškvalin, n. dj., 675. 578 Đ. Basler, Bazilika u Oborcima, Naše starine VII, Sarajevo, 1960.,59-72; isti, Kršćanska arheologija, 89-90. U jednom grobu bazilike nađen je kostur mladića uz kojega su nađeni brončana pojasna kopča, srebrni i željezni stilos i željezni nožić, što je datirano u VI. stoljeće. Ukop pokazuje da je bazilika tada već postojala, što gradnju vremenski određuje u ranije vrijeme, svakako prije dolaska Ostrogota; Paškvalin, n. dj., 675, 676 i sl. 3. 579 I. Bojanovski, Kasnoantičke grobnice na svod u Čitluku, Naše starine IX, Sarajevo, 1964., 103-121; Paškvalin, n. dj., 676, 677 i sl. 4. 580 Paškvalin, n. dj., 676, 678 i sl. 5. 581 Đ. Basler, Bazilike na Mogorjelu, Naše starine V, Sarajevo, 1958.,45-62; Paškvalin, n. dj., 679- 680 i sl. 6; Suić, Antički grad, 240; Cambi, Arhitektura Narone, 36. Radi se o dvojnim bazilikama. 582 Paškva1in, n. dj., 680, 682 i sl 7. 128

ostataka

ranokršćanskoga

kompleksa s dvjema bazilikama, krsnim zdencem i grobnicama. 583 Južna je bazilika, okvirno datirana u kraj IV. ili početak V. stoljeća, preslojena velikom starohrvatskom nekropolom koja je velikim dijelom uništila temelje i krsni zdenac, što indicira da ta građevina u ranom srednjem vijeku više nije egzistirala. Sjeverna je bazilika, čini se, bila naronitanskog tipa, što je datira u V. ili, vjerojatnije, u VI. stoljeće. U vrijeme nastanka srednjovjekovne nekropole ona je možda još uvijek mogla biti u funkciji ili su njezini ruševni zidovi još postojali. 584 Nakon uspostave ostrogotske vlasti izgradnja novih crkava nije bila prekinuta, već je značajan broj ranokršćanskih bazilika izgrađen upravo u doba ostrogotske vladavine jer je to vrijeme Dalmaciji donijelo smirenje i stanoviti red, te relativnu sigurnost.s 85 Koliko bazilika treba pripisati Justinijanovu vremenu ostaje upitnim, s obzirom da je graditeljska aktivnost njegova doba bila najživlja upravo na obali i otocima. Indicij za dataciju neke građevine u Justinijanovo doba mogla bi biti i spoznaja da se u to vrijeme kvaliteta zidarskih radova ponovno nalazi u usponu, izmijenjena je tehnika zidanja uvođenjem sustava naizmjenično koso položenih slojeva kamena s pravilno obrađenim, ali grubo pritesanim pravokutnicima različitih dimenzija na licu zida, a donekle se smanjuju i mjere zidova. 586 No, po jedinstvenim standardima i prema propisima koji su tada bili na snazi u Carstvu, po državnom normativu i pod vjerojatnim nadzorom kvalificiranih graditelja izvodile su se jedino državne gradnje. Za sada se u današnjoj Bosni i Hercegovini Justinijanovu dobu sa sigurnošću mogu pripisati samo bazilike u Klobuku, Nerezima i Docima. Epigrafski materijal s dalmatinskog prostora koji se može pripisati drugoj polovici V. stoljeća prava je rijetkost, pa veliko značnje ima natpis u kamenu na kojemu se spominje vir spectabilis Auzonije. Natpis je objavio M. Zaninović, te ga okvirno datirao u kraj V. ili sam početak VI. stoljeća. 587 U samom tekstu natpisa potvrđene su službe iz kasnoantičke rimske državne hijerarhije koje se nalaze navedene i u Notitia dignitatum, te u Justinijanovu kodeksu, što dokazuje da se kasnoantička struktura provincijske državne uprave nije mijenjala ni u vrijeme Odoakarove vladavine Dalmacijom. O tom vremenu i inače nema gotovo nikakvih saznanja zbog nedostatka izvornog materijala. presvođenim

583 M. Marić, Rezultati arheološkog iskopavanja u Lištanima kraj Livna. Lokalitet Podvornice (Bosna i Hercegovina), Obavijesti HAD-a l, XXXVII/05, Zagreb, 2005.,7484.,74. 584 Marić, Rezultati, 82. 585 Basler, n. dj., 83; Posavec, n. dj., 7-8, 10-11. 586 Basler, n. dj., 103. Umjesto klasične rimske stope od 29,57 cm uvodi se kao karakteristična grčka mjera daktilos. 587 Zaninović, Avsonivs vir spectabilis, 382.

129

Nadgrobni natpis nekog svećenika na grčkom jeziku s groblja na Manastirinama spominje Katoličku crkvu, i datiran je u V. ili VI. stoljeće ,588 a na još nekoliko sarkofaga iz V. stoljeća nađenih na Manastirinama spominje se eclesia Salonitana. 589 U arheološkoj zbirci muzeja u Baškoj Vodi pohranjene su dvije nadgrobne ploče od kojih je jedna datiran a u IV.- V. stoljeće, a druga u V. stoljeće,59o ali bez značajnih povijesnih podataka. U IV.-VI. stoljeće datiran je i u stijenu uklesan epigram na plaži u Živogošću koji su dali uklesati Licinijan i njegova supruga Pelagija kao hvalospjev ljepoti i bogatstvu vode kao izvora života. 591 S Makarskog primorja potječe još nekoliko nalaza okvirno datiranih u IV.-VI. stoljeće, a najzanimljiviji je slučajni nalaz terminacijskog cipusa iz Promajne koji je datiran u IV.-V. stoljeće. Pronađen je u naknadnoj uporabi kao dio groba, a prvotno je vjerojatno bio postavljen kao međaš na granici pošumljenog prostora područja Aronije, Pretorije i Mukura. 592 S velikom vjerojatnošću V. stoljeću treba pripisati ostatke višebojnog podnog mozaika, koji je otkriven još 1876. godine u Rijeci prilikom rušenja crkvice sv. Andrije, a pripadao je nekoj ranokršćanskoj građevini. Nalaz je nestručno i~vađen. Fragmentirani mozaik i ostaci sakralne građevine do danas su potpuno propali, a o okolnostima nalaza sačuvani su minimalni podaci. Mali dio mozaičkog poda sačuvan je u zbirci Dijecezanskog muzeja. 593 U natpisnom se polju, navodno, mogao pročitati natpis AGAPE VEDV A PRO SE ET SVOS F e P D CCC. 594 Za sada je to jedini poznati objekt stare Tarsatike koji se sa sigurnošću može smatrati ranokršćanskim. 595

588 Egger, Forschungen in Salona II, Wien, 1926., 100; Kovačić, Ranokršćanski natpis, 304. 589 Egger, Forschungen II, 202. 590 Dva stoljeća arheologije na Makarskom primorju, Makarska, 1998., 112-113. Natpisno polje ploče datirane u V. stoljeće zbog oštećenja je nečitko. 591 CIL III 8471; D. Rendić-Miočević, Carmina epigrajica, Split, 1987.,235-239. 592 Dva stoljeća arheologije, 114. 593 Matejčić, Kako čitati grad, 7. Mozaik pripada akvilejskom tipu višebojnih podnih mozaika, a datira se u V.-VI. stoljeće. 594 A. Degrassi, Le incrizioni di Tarsatica, 196-197, u Neven Novak, Starokršćanska Tarsatica, Diadora 15, 1993., 175-204, 194. Predložena restitucija natpisa glasi: Agape vedua pro se et suos j(e)c(it) p(e)d(es) CCC, ali očito je da skraćenice nisu ispravno protumačene jer je malo vjerojatno da bi se broj CCC odnosio na veličinu građevine. 595 N. Novak, n. dj., 194, 198-199,201.

130

III. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

o općim prilikama u Dalmaciji između 450. i 480. godine nema sačuvanih pisanih povijesnih izvora, pa je cjelovitiju sliku stanja u Marcelinovu iNepotovu uporištu moguće rekonstruirati jedino na temelju poznavanja općih gospodarskih i društvenih kretanja u kasnome Rimskom Carstvu, te ju pokušati potkrijepiti ili korigirati arheološkim materijalom s područja rimske Dalmacije. Kako je iz razdoblja koje je prethodilo vremenu Marcelinova i Nepotova djelovanja sačuvano više podataka, kao što je slučaj i s razdobljem ostrogotske vlasti u Dalmaciji, koje je uslijedilo desetak godina nakon Nepotove smrti, moguće je usporedbom stanja na temelju poznatih činjenica doći do prilično vjerodostojnih podataka o općim trendovima u tome međurazdoblju. Iako se dugo smatralo kako su prolasci barbarskih grupacija u vrijeme velike seobe naroda imali katastrofične posljedice, novija su istraživanja uvelike revidirala takvo viđenje, a osobito u pogledu Dalmacije, za koju nema nikakvih indicija ni arheoloških tragova koji bi upućivali na barbarske provale većih razmjera. Dalmacija je, dakle, bila pošteđena razornih barbarskih provala, pa su i iz tog razloga opće gospodarske prilike, unatoč permanentnoj krizi, u ovoj provinciji bile znatno povoljnije negoli u drugim rimskim provincijama u Europi. Osim toga, i Istočno je Carstvo upravo toj pošteđenosti od barbarskih navala velikim dijelom moglo zahvaliti svoj opstanak. Mišljenje o teškim posljedicama gospodarske i društvene krize koja bi rezultirala gotovo posvemašnjim zamiranjem proizvodnje i trgovine, te autarkijom, teško se više može održati s obzirom na arheološki materijal koji potvrđuje da je i u V. stoljeću u Dalmaciju pristizalo vino, ulje, te soljeno ili sušeno meso iz drugih dijelova Sredozemlja, poglavito iz Afrike i iz Grčke. Trgovinsku razmjenu potvrđuju i brojni nalazi ostataka keramičke produkcije, osobito sjevernoafričke keramike, a teško je povjerovati da i iz Dalmacije nisu izvoženi domaći proizvodi u susjednu Italiju. Trgovinske veze s Afrikom i Grčkom, posvjedočene izvozom robe u Dalmaciju, podrazumijevaju nužno i određenu trgovinsku razmjenu u suprotnom smjeru. Ona, dakako, nije mogla imati razmjere iz »zlatnog doba« Carstva, a morala se također prilagoditi i novim, promijenjenim, uvjetima, ali bi se svakako predalekosežnim trebalo smatrati zaključak kako je u Marcelinovo i Nepotovo doba trgovina bila gotovo potpuno zamrla. Promet ljudi i robe potvrđen je posredno i nazočnošću velikog broja Orijentalaca u Saloni. Oni su sa svojim 133

zavičajem zasigurno nastavili održavati veze različitog karaktera, od rodbinskih do poslovnih. Tako je u uvjetima općeg nazadovanja i naturalne privrede područje Dalmacije u V. stoljeću ipak proživljavalo relativan prosperitet. O stanju obrtničke i umjetničke produkcije druge polovice V. stoljeća u Dalmaciji moguće je donositi prosudbe samo na temelju rezultata arheoloških istraživanja, pri čemu je opet ograničavajući čimbenik vrlo slabo stanje istraženosti lokaliteta koje je moguće pripisati kasnoantičkom razdoblju. Da su obrti u primorskim gradovima Dalmacije opstali gotovo do samoga kraja rimske vlasti, danas više nije potrebno posebno dokazivati, a arheološki materijal potvrđuje da je i u V. stoljeću u gradovima na obali bio izrađivan nakit. Salona je tada u jadranskom prostoru bila glavno središte umijeća izrade mozaika, koja će vrhunac na istočnojadranskoj obali doseći u VI. stoljeću. Mozaicima su obvezatno bile ukrašavane upravo crkvene građevine, pa i to ukazuje da je druga polovica V. stoljeća doba kad je za izradom mozaika postojala široka potreba, što pak jasno svjedoči o nesmanjenoj građevnoj aktivnosti. U Marcelinovo i Nepotovo doba u Dalmaciji je bila stacionirana i ratna flota. Iako nije poznato njezino glavno uporište, ne bi trebalo dvojiti o tome da je jedan njezin dio bio usidren upravo u Saloni, no pojedini su se njezini dijelovi zacijelo nalazili na sidrištu i u drugim lukama duž obale, Tarsatiki i poglavito u Zadru. Ratna je flota, kao i trgovačko brodovlje, predstavljala stalnog naručioca poslova i stalan izvor zarade, zbog konstantne potrebe za brodskom opremom i popravcima samih brodova. Poznato je da su gineceji u Saloni, kao i onaj u Dioklecijanovoj palači ili uz nju, proizvodili užad i platno za jedra, a postojala je i stalna potreba za tesarima, lučkim radnicima i drugim zanimanjima vezanim uz more i pomorstvo. Gradovi na obali, a osobito Salona kao najveći i najmnogoljudniji grad Dalmacije, pretstavljali su i glavno tržište za proizvode uz ruralne unutrašnjosti. Iako je rudarska proizvodnja u drugoj polovici V. stoljeća gotovo u potpunosti prekinuta, neka su nalazišta zlata i dalje bila u funkciji. Nakon što je Nepot protjeran iz Italije, djelovala je u Saloni i kovnica novca, čiji je rad bio prekinut tek neposredno prije ili ubrzo nakon Odoakarova osvajanja Dalmacije. Gradovi su bili tržište i za proizvode s ladanjskih vila, koje su na obali i otocima opstale kao središta veleposjeda i u kasnoj antici, prilagodivši se novim tržišnim uvjetima. Uz mnoge od vila bile su izgrađene i crkve, a gotovo je svaka vila na obali imala i vlastito pristanište, neke i solanu. O poljoprivrednoj proizvodnji i životu izvan gradova, pogotovo za unutrašnjost provincije, ne može se na osnovi izvora kazati ništa pouzdano, ali na temelju poznavanja općih kretanja u kasnoj antici, te izvora iz nešto ranijeg vremena može se zaključiti da je kolonatski odnos prevladavao na dislociranim manjim gospodarskim središtima pojedinih zemljoposjeda dok su robovi prevladavali u kućnoj ekonomiji. Sigurno je da je u brdovitim krajevima stočarstvo značajno prevladavalo nad ratarstvom. Prateća je ekonomija takvoj privredi bila temeljena na preradi stočarskih proizvoda. Imanja na otocima, obali i u priobalju proiz-

134

vodila su mediteranske kulture poput maslina, maslinova ulja, vinove loze i vina, a na obali je bila vrlo razvijena i proizvodnja soli. S krizom i nesigurnošću, te degradacijom institucije municipaliteta opadala je i važnost i nekadašnja uloga gradova. Gotovo su svi važniji gradovi Dalmacije, kako u unutrašnjosti, tako i na obali, u najvećoj mjeri izgubili ono značenje koje su imali tijekom razvijenog Carstva, dok se nekima, poput Tarsatike, uloga i izmijenila. Jedino je Salona, kao glavni grad provincije i sjedište namjesnika, te crkvena metropolija, sačuvala svoju važnost. U vrijeme Julija Nepota Salona je za kratko vrijeme postala i prijestolnicom Zapadnoga Rimskog Carstva. U obrambenom pogledu ipak se očituje autarkija, zamjetna u izgradnji refugija, što je pokazatelj nepouzdanosti i slabosti obrane što ju je trebala osiguravati vlast. Slaba arheološka istraženost kasno anti čkog razdoblja, pogotovo u unutrašnjosti, onemogućuje donošenje preciznijih zaključaka o gradovima i njihovom stanovništvu u drugoj polovici V. stoljeća. Ne postoji ni dovoljan broj pokazatelja na temelju kojih bi bilo moguće išta konkretnije ili preciznije zaključiti o stanovništvu Dalmacije u drugoj polovici V. stoljeća. Etnička je slika provincije bila narušena zbog migracija stanovništva prouzročenih barbarskim provalama, a u Dalmaciji je bilo i barbarskih plaćenika raznolike etničke pripadnosti, vrlo često s obiteljima. Nešto je više sačuvanih elemenata koji bi mogli svjedočiti o etničkom i vjerskom sastavu stanovništva u Saloni, koja, međutim, ne može poslužiti kao vjerodostojan pokazatelj za cijelu Dalmaciju, budući da se radilo o glavnom i najvećem gradu provincije, te o najvećoj luci na istočnoj jadranskoj obali. U drugoj polovici V. stoljeća porast broja kršćanskih vjernika opaža se u cijeloj Dalmaciji, ponajprije u velikim gradovima na obali. Pisani izvori potvrđuju i pustinjačke zajednice na obali i otocima. U unutrašnjosti se proces kristijanizacije odvijao sporije i teže. S različitom orijentalnim kultovima u Dalmaciju je prodrlo i manihejstvo, a proširilo se i nestorijanstvo. No, najprihvaćenija od kršćanskih shizmi bila je arijanstvo. Za unutrašnjost Dalmacije povijesnih je pokazatelja na temelju kojih bi se pobliže moglo odrediti vremensko i prostorno širenje nove vjere premalo za konkretnije i pouzdanije zaključke. Do sada otkrivene ranokršćanske bazilike u literaturi se općenito datiraju dijelom u drugu polovicu IV. st., uglavnom u prvu polovicu V. i VI. stoljeće. Izgradnju prvih većih crkvenih građevina u unutrašnjosti trebalo bi, međutim, očekivati najmanje nekoliko desetljeća nakon prvih takvih gradnji u gradovima na obali. Proces prihvaćanja kršćanstva u unutrašnjosti morao je biti sporiji nego u primorju, pa je malo vjerojatno da bismo u unutrašnjosti mogli očekivati izgradnju prvih bazilika prije druge polovice, a možda i samog kraja IV. stoljeća. Sumirajući postignuća cjelovitih istraživanja, rekognosciranja i preliminarna priopćenja do sada objavljena u literaturi, moguće je u kasnoj antici konstatirati dvije faze značajne graditeljske djelatnosti na tlu Dalmacije. Prva bi faza obuhvaćala IV. stoljeće i prva dva desetljeća V. stoljeća, a uslijedila je nakon proglašenja kršćanstva ravnopravnom, a potom i jedinom dopuštenom religijom

135

u Carstvu. Nakon te faze slijedilo je međurazdoblje koje bi, prateći dataciju koju određuje arheološka literatura, obuhvaćalo upravo drugu polovicu V. stoljeća. Druga graditeljska faza poklapa se vremenski s razdobljem Justinijanove obnove istočnorimskog vrhovništva nad Dalmacijom, kad su na njezinu tlu, a osobito na obali i otocima u velikom broju bile građene crkve i utvrde, koje su imale zadaću osiguravati pomorske komunikacije duž istočnojadranske obale. Posljednjih su godina, s porastom zanimanja za kasnu antiku, arheološka istraživanja iznijela na svjetlo dana velik broj ostataka ranokršćanskih građevina, što je otvorilo pitanje njihove datacije, kao i pitanje reinterpretiranja dosadašnjih rezultata. Naime, vrlo je mali broj lokaliteta sustavno i do kraja istražen, pa postupno sve čvršćim postaje mišljenje kako bi upravo u drugu polovicu V. stoljeća trebalo vremenski smjestiti značajan broj ostataka građevina, koje se inače u litaraturi zbog nedostatnih elemenata do sada okvirno datiralo širim vremenskim razdobljem. Zaključci o kasnoj antici u nas vrlo se često temelje na rezultatima starijih istraživanja srednjovjekovnog razdoblja. S obzirom da prilikom građevinskih radova, arheoloških istraživanja i rekognosciranja na svjetlo dana gotovo svakodnevno izlaze ostaci novotkrivenih kasnoantičkih građevina, dijelova njihova ukrasa ili pripadajućega kamenog namještaja, jasno je da je nužna reinterpretacija dosadašnjih spoznaja o općim prilikama u Dalmaciji V. stoljeća. Kasnoantičke su građevine najčešće sačuvane samo u temeljima, pa se njihovo datiranje često oslanja i na skulpturu i kameni namještaj, a ponekad je to i jedino što je pronađeno ili sačuvano. U više slučajeva radi se i o isključivo hipotetskim rekonstrukcijama t10risa na osnovi samo djelomično otkrivenih temelja, poglavito u gradovima i naseljima s kontinuitetom življenja. Na takvim mjestima vrlo je teško razlučiti ranije faze gradnje, čak i kad je gotovo sigurno njihovo postojanje, te pratiti naknadne adaptacije. Od velikog broja otkrivenih građevina sakralne namjene na tlu kasnoantičke Dalmacije u literaturi, osim nekoliko salonitanskih crkava, je V. stoljeću sa sigurnošću pripisana jedino izgradnja episkopainoga kompleksa u Zadru, koji je izgrađivan duže vrijeme tijekom V. stoljeća, pa postoji mogućnost da je građen ili ukrašavan dijelom i u vrijeme Marcelinove, a možda i Nepotove uprave Dalmacijom. Najpreciznije datirana građevina u Dalmaciji druge polovice V. stoljeća jest kasno antička palača u Polačama na otoku Mljetu, čija je datacija potvrđena Odoakarovom darovnicom kome su Pijeriju. Pokretni arheološki materijal s područja kasnoantičke Dalmacije koji bi se sa sigurnošću mogao pripisati drugoj polovici V. stoljeća vrlo je rijedak. U ovu kategoriju ponajprije pripada novac Julija Nepota i ostalih zapadnorimskih careva, ali nalazi kasnoantičkog rimskog novca i inače su ekstremno rijetki. Slučajni su nalazi Nepotova novca s nepoznatih lokaliteta pa je njihova vrijednost, budući da nisu nađeni in situ, u arheološkom smislu relativno mala. Nalazi keramike, fibula, pojasnih kopči i nakita uglavnom su fragmentarni i tipološki raznorodni. Na epigrafski materijal veće vrijednosti za navedeno vremensko razdoblje u literaturi se praktički gotovo ne nailazi. Glavni razlog 136

nemogućnosti

preciznije datacije građevina V. stoljeća, koje se u odnosu na prethodno stoljeće inače nije odlikovalo karakterističnim obilježjima u građe­ vinskoj tehnici, upravo je pomanjkanje epigrafskog materijala koji bi donosio neposrednih svjedočanstava o vremenu, uvjetima pa čak možda i razlozima gradnje. Iako je nedostatak natpisa ponajprije uvjetovan slabljenjem gospodarske moći stanovništva, dio je natpisa, kojih je zacijelo u određenom broju moralo biti, tijekom kasnijih razdoblja propao. Upravo su kasnoantički kameni spomenici, poput sarkofaga, i građevine u srednjem vijeku poslužili kao izvor građevnog materijala za tadašnje gradnje. U vrijeme turskih ratova Mlečani su, kao i Osmanlije, koristili isti taj kamen za izgradnju utvrda, a narod je s ruševina također odnosio materijal za gradnju kuća i ograđivanje zemljišta, dok su posebice kipovi i portretna plastika rađeni od domaćeg vapnenca služili stanovništvu za proizvodnju vapna. Groblja na redove, karakteristična za kasnoantičko razdoblje i rani srednji vijek, često se nalaze na poljoprivrednom zemljištu, pa su velikim dijelom uništena. Grobnice s presvođenim grobovima u unutrašnjosti se češće javljaju arhitektonski uklopljene u crkvene objekte, ali primjeri samostojećih grobnica pokazuju da se ne radi o pravilu. U Saloni, gdje se razvio kult martira, opaža se grupiranje grobova oko cemeterijalnih bazilika. Stanje istraženosti takvo je da još uvijek nije moguće donošenje preciznih zaključaka glede grobne arhitekture, osnovnim tipovima i oblicima grobova, te njihovoj orijentaciji u drugoj polovici V. stoljeća jer među arheolozima ne postoji suglasnost o dataciji pojedinih nalaza. Općenito bismo mogli zaključiti kako se druga polovica V. stoljeća u literaturi, prema dosadašnjem stanju istraženosti, ne može jasnije razlučiti kao horizont u odnosu na prethodno razdoblje. To je doba kad se nastavljaju procesi započeti krizom Rimskog Carstva, doba rastakanja strukture antičkog društva, te daljnjeg postupnog i konstantnog širenja kršćanstva. U istraživanju toga razdoblja posljednjih je godina učinjen značajan pomak, ali, zbog naprijed navedenih razloga, arheolozi još uvijek ne mogu sa sigurnošću pripisati upravo ovom vremenu arheološke nalaze za koje se pretpostavlja da bi ipak mogli pripadati V. stoljeću. Daljnja će arheološka istraživanja morati preuzeti zadaću rasvjetljavanja ovog, još uvijek slabo poznatog, razdoblja povijesti kasnoantičke Dalmacije, a nova će otkrića nedvojbeno omogućiti i revalorizaciju dosadašnjih saznanja o vremenu Marcelinove i Nepotove uprave Dalmacijom. Njihova se vladavina već i na temelju sadašnjih spoznaja ipak može sagledati kao uspješna jer su u tadašnjim složenim okolnostima obojica uspijevali održati stabilnost i sigurnost povjerene im provincije, a uz to su smogli snage i da se uključe u zbivanja na širem političkom planu. Temelj je njihove sigurnosti, uz osobne kvalitete koje su iskazivali, velikim dijelom počivao i u raznolikosti, bogatstvu i zemljopisnom položaju Dalmacije, na čijem će tlu umorstvom Julija Nepota 480. godine ugasnuti zapadnorimska carska vlast. No, Nepotovo umorstvo i propast zapadnorimske carske vlasti nisu u Dalmaciji značili prekid

137

kontinuiteta ni privrede niti načina života antičkog društva. Antička je tradicija kulture, obrta, pomorstva i privrede preživjela u dalmatinskim gradovima i na otocima, nastavljajući svoj razvoj i u sljedećem razdoblju u skladu s vlastitim mogućnostima i tadašnjim općim društvenim, gospodarskim i političkim prilikama. Prilagođavajući se uvjetima preživjela je do srednjeg vijeka ugradivši se kao antičko naslijeđe u temelje oblikovanja hrvatskog naroda upravo na dalmatinskom tlu.

138

Appendix I

CAREVI, UZURPATORI I VOJNI ZAPOVJEDNICI NA ZAPADU OD 450. DO 480. GODINE Flavije Aecije (rođ. 390. - + 21. rujna 454.) Valentinijan III. (car 425. - + 16. ožujka 455.) Petronije Maksim (car 17. ožujka 455. - + 22. svibnja 455.) Marcelin (magister militum Dalmatiae od 451? - + kolovoz 468.) Eparhije Avit (car 9. ili 10. srpnja 455. - + 17. ili 18. listopada 456.) Nepocijan (magister militum praesentalis ? - + 464.) Julije Valerijan Majorijan (car 1. ožujka 457. - + 7. kolovoza 461.) Libije Sever (car 461. - + 465.) Anternije (car 12. travnja 467. - + 11. srpnja 472.) Anicije Olibrije (car travanj/svibanj 472. (ll. srpnja) - + 22. listopada ili 2. studenoga 472.) Ricimer (magister militum ? - + 9.,18. ili 19. kolovoza 472.) (patricij od travnja? 467.) Gundobad (magister militum ? - ?) (patricij od kolovoza 472. - ?) Glicerije (car u Italiji 3. ili 5. ožujka 473. - 24. lipnja 474.) (salonitanski biskup 24. lipnja 474. - ?) Julije Nepot (magister militum Dalmatiae prije 1. lipnja 473. - 19. ili 24. lipnja 474.) (car u Italiji 19. ili 24. lipnja 474. - 28. kolovoza 475.) (car u Dalmaciji 28. kolovoza 475. - + 25. travnja, 9. svibnja ili 22. lipnja 480.) Orest (patricij? kolovoz 475. - + 28. kolovoza 476.) Romul Augustul (car 31. listopada 475. - 4. rujna 476.) Flavije Odoakar (kralj u Italiji 23. kolovoza 476. - + 15. ožujka 493.) Ovida (uzurpator u Dalmaciji? 480. - + 9. prosinca? 482.?) Vijator (uzurpator u Dalmaciji? 480. - ?)

139

Appendix II

IZVORI I NJIHOV PRIJEVOD U ovaj su prilog uvršteni izabrani kasnoantički izvorni tekstovi na latinskom i grčkom jeziku s njihovim prijevodom na hrvatski. Razloga za taj dodatak ima nekoliko. Na prvome mjestu to je činjenica da su, ma koliko to neobično zvučalo, ti tekstovi u nas i danas teško dostupni jer se mogu naći tek u nekoliko hrvatskih knjižnica. Većina ih je sustavno obrađena i objavljena još u XIX. stoljeću, u Mommsenovo doba. Dok se većina kasnoantičkih latinskih tekstova ipak može pronaći na internetu, s onima na grčkom jeziku stanje je mnogo teže. Valja naglasiti da je jedan dio od ovdje navedenih tekstova objavljen u nas u knjizi Salona Christiana, Split, 1994., kojom sam se također poslužio, uz opasku da se u tom izdanju, osobito u tekstovima na grčkom jeziku, potkralo dosta pogrešaka, a osim toga, grčki su tekstovi nekvalitetno otisnuti, što uvelike otežava njihovu čitljivost. Zato sam odlučio ovdje skupiti i podastrijeti na jednome mjestu važnije kasnoantičke izvore iz druge polovice V. stoljeća uz njihov prijevod na hrvatski jezik, ponajprije zbog olakšavanja budućeg proučavanja kasnoantičke povijesti. Htio sam, osim toga, omogućiti i manje upućenom, a zainteresiranom čitatelju, da stekne cjelovitiji uvid u opisana zbivanja i kroz riječ starih autora. Dvije glavne kronološke odrednice mog izbora su bitka s Hunima na Katalaunskim poljima 451. godine kao početna i Ovidina pogibija u Dalmaciji 481. ili 482. godine kao završna. Tih trideset godina vremensko je razdoblje djelovanja Aecija, Marcelina, Majorijana, Nepocijana i Julija Nepota, osoba kojima se ovaj rad bavi. Izvan spomenutog okvira uvršteno je i nekoliko tekstova koje sam smatrao važnima: tri zakona iz Teodozijeva zakonika i opis Aecija iz pera Grgura Turskog. Zbivanja su nizana kronološki, po godinama, a jednako tako postupio sam i s autorima pa je svaki događaj prikazan iz pera autora od starijega prema mlađemu. Tekstove su najvećim dijelom preveli, ili mi prilikom prevođenja pomogli, Bruna Kuntić­ Makvić, Iva Bidjin, Koraljka Crnković, Davida Bronzović, Zlatko Šešelj i Tonči Maleš, na čemu se ovdje najsrdačnije zahvaljujem, a posebice kolegama Tončiju Malešu i Zlatku Šešelju. One kraće i jednostavnije odvažio sam se prevesti sam, pomažući se i prijevodima na engleskom jeziku. Izbor tekstova je, naravno, subjektivan, a izabrao sam one koji, po mome mišljenju, najbolje oslikavaju stanje u zapadnom dijelu Carstva tijekom druge polovice V. stoljeća. Također sam uvrstio i sve tekstove koji izrijekom spominju Marcelina, Nepocijana i Julija Nepota.

140

Godina 408.

Codex Theodosianus, XI, 17,4. Impp. honorius et theodosius aa. herculio praefecto praetorio. constructioni muro rum et comparationi transvectionique specierum universi sine uZlo privilegio coartentur ad necessitates illyricianas: nam in his dumtaxat titulis nullum sub quodam cessare privilegii velamento ce ns emu s , sed sub hac condicione, cum tempus exegerit, huiusmodi collationi subcumbant, ut non tantum requiratur idoneus, verum universi pro portione suae possessionis iugationisque ad haec munia coartentur et a summis sarcina ad infimos usque decurrat. dat. iii id. april. constantinopoli basso et philippo conss. Teodozijev kodeks, XI, 17,4. Carevi Honorije i Teodozije Uzvišeni, Herkuliju, pretorijanskom prefektu. Neka se svi bez ikakve iznimke pridruže izgradnji zidina i pripravi te prijevozu stvari za potrebe stanovnika Ilirika: naime, smatramo da bar u ovom slučaju nitko ne dangubi pod kakvom krinkom iznimke: već neka se, kada dođe vrijeme, skupe tako da se ne traži samo onaj prikladan za posao, nego da se pridruže svi tome poslu već prema udjelu svoga posjeda i zemljišta, i neka se teret rasporedi od najviših do najnižih. Dano četvrtog dana prije aprilskih ida (11. travnja) u Konstantinopolu, za konzula Basa i Filipa. B.K.M.

Codex Theodosianus, X, 10,25. Idem aa. ad theodorum praefectum praetorio. cum per illyrici partes barbaricus speraretur incursus, numerosa incolarum manus sedes quaesivit externas, in cuius ingenuitatem adsidua petitorum solet libido grassari eique illicite iugum servitutis imponere. igitur praescriptum tua sublimitas recognoscat, ut illyricianos omnes, quos patria complectitur vel alia quaelibet terra susceperit, petere non liceat. dat. IIII id. decemb. ravennae basso et philippo conss. Teodozijev kodeks, X, 10,25. Isti Uzvišeni Teodoru, pretorijanskom prefektu. Budući da se diljem Ilirika očekuje barbarska provala, brojna je gomila stanovnika potražila sjedišta izvan provincije, na čije slobodno porijeklo običava dići ruku česta pohlepa napadača i nametati joj nedopušteno jaram ropstva. Stoga neka Tvoja Uzvišenost dade na znanje propis da nije dopušteno porobljavati stanovnike Ilirika, koje još zadržava domovina ili koje je prihvatila koja druga zemlja. Dano četvrtog dana prije decembarskih ida (10. prosinca) u Raveni za konzula Basa i Filipa.

B.K.M.

141

Godina 412.

Codex Theodosianus, XV, 1, 49. Idem aa. herc ulio praefecto praetorio illyrici. constructioni murorum et comparationi transvectionique specierum universi sine uZlo privilegio coartentur, ita ut in his dumtaxat titu lis universi pro portione suae possessionis et iugationis ad haec munia coartentur, quo ita demum, a summ is ad infimos usque sarcina decurrente, ferendi oneris non leve solacium, sed in comm un e omnibus profuturum communi labore cure tur . quod in partibus dumtaxat illyricianis nostram clementiam statuisse tua sublimitas recognoscat. dat. v id. april. constantinopoli dd. nn. honorio viiii et theodosio v aa. conss. Teodozijev kodeks, XV, 1,49. Isti Uzvišeni Herkuliju, prefektu Ilirika. Izgradnji-zidina te pripravi prijevoza stvari neka se pridruže svi bez ikakve iznimke, tako da bar u ovom slučaju svi budu uključeni u taj posao prema udjelu svoga posjeda i zemljišta, da se tako, raspoređujući teret od najviših do najnižih, zajedničkim naporom obavi ne baš lak trud u podnošenju tereta, no koji će koristiti svima zajedno. Tvoja Uzvišenost neka dade na znanje bar u iliričkim stranama da je to odlučila naša Mudrost. Dano petoga dana prije aprilskih ida (9. travnja) u Konstantinopolu, za 9. konzulata gospodina našeg Honorija i 5. konzulata gospodina našeg Teodozija, Uzvišenih. B.K.M.

Godine 423.-451.

Greg. Tur., Historia, 11,8. Dum haec ita gererentur, legati ad tyrannum reversi sunt, mandata atrocia reportantes. Quibus permotus Iohannis Aetium, id temporis curam palatii, cum ing enti auri pondere ad Chunus transmittit, notus sibi obsidatus sui tempore et familiar i amicicia divinctos, cum mandatis huiusmodi: cum primum partes adversae Italiam ingressaeforent, ipse a tergo adoriretur, se adfronte venturum. Et quia de hoc viro consequenter plura memoranda sunt, genus moresque ordire placet. Gaudentius pater, Scyciae provintiae primoris loci, a domesticatu exorsus militiam, usque ad magisterii equitum culmen profectus. Mater Itala, nobilis ac locuplex faemina. Aetius filius a puero praetorianus, tribus annis Alarici obsessus, dehinc Chunorum; post haec Carpilionis gener, ex comite domesticorum et Iohannis cura palatii. Medii corporis, virilis habitudinis, decenter formatus, quo neque infirmitudini esset neque oneri, animo alacer, membris vegitus, eques prumptissimus, sagittarum iactu peritus, contu inpiger, bellis aptissimus, pacis artibus celebris , nuZlius avaritiae, minimae cupiditatis, bonis animi praeditus, ne inpulsoribus quidem pravis ab instituto suo devians, iniuriarum patientissimus, laboris adpetens, inpavidus periculorum,famis, sitis, vigiliarum tolerantissimus. Cui ab ineunte aetate praedictum liquet, quantae 142

potentiae fatis distinaretur, temporibus suis locisque celebrandus. Haec supradictus historiograffus de Aetio narrat. Grgur iz Toursa, Povijest, 11,8. Dok se to tako događalo, vratili su se izaslanici poslani k tiraninu, noseći strašne vijesti. Potaknut njima I van je Aecija, u to doba upravitelja carske palače, s golemom količinom zlata poslao k Hunima, znajući da im je svojedobno bio talac i daje s njima povezan obiteljskim prijateljstvom, s ovakvim zapovijedima: čim neprijatelji napadnu krajeve nasuprot Italije, neka on navali s leđa, a sam će Ivan doći sučelice. I budući da o ovome mužu treba kasnije još mnogo govoriti, valja odrediti njegov rod i značaj. Otac Gaudencije, velika ugleda u skitskoj provinciji, vojnu je službu započeo u carskoj gardi i uspeo se do zapovjednika konjaništva. Majka mu je bila Italka, plemenita i bogata žena. Sin Aecije od djetinjstva je bio pretorijanac, tri godine talac Alariku, a zatim Hunima. Nakon toga bio je Karpilionov zet, a onda je od zapovjednika carske garde postao Ivanov upravitelj palače. Srednjeg rasta, muževna držanja, skladno građen, ni slabašan ni krupan, okretna duha, krepkih udova, vrlo spretan konjanik, iskusan strijelac, vješt s kopljem, vičan ratu, slavan po vještini u miru, nimalo pohlepan, vrlo umjeren, obdaren duhovnim dobrima, ni na nagovor pokvarenih nije odustajao od svoje odluke; postojano je trpio nepravdu, bio je iznimno radišan, neustrašiv u opasnostima, odlično je podnosio glad, žeđu i nespavanje. Njemu je od djetinjstva bilo jasno proroštvo koliko mu je moći predodredila sudbina i koliko će se proslaviti u svoje vrijeme i na svome mjestu. Ovo gorespomenuti povjesničar pripovijeda o Aeciju. T.M.

Godina 451.

Hydat., Chron., 26, 150, s. a. 452. Gens Hunnorum pace rupta depraedatur provincias Galliarum: plurimae civitates effractae, in campis Catalaunicis , haud long e de civitate quam effregerant, Mertis, Aetio duci et regi Theodori, quibus erat in pace societas, aperto marte confligens, divino caesa superatur auxilio: bellum nox intempesta diremit. Rex illic Theodores prostratus occubuit: CCC ferme millia hominum in eo certamine cecidisse memorantur. Hidacije, Kronika, 26,150, pod godinom 452. Narod Hunaje, prekinuvši mir, pustošio galske pokrajine. Mnogi su gradovi srušeni. Na Katalaunskim poljima, nedaleko od grada Mertida, koji su razorili, u otvorenoj su se bici sukobili s vojvodom Aecijem i kraljem Teodorom, koji su u miru bili saveznici. Huni su posječeni, nadvladani Božjom pomoći. Bitku je prekinula mrkla noć. Tamo je kralj Teodor pao mrtav. Spominje se daje u toj bici poginulo tristo tisuća ljudi. T.M. 143

Prosperi Tironis Epitoma chronicon, 481-482,1364. 1364 Attila post necem Jratris auctus opibus interempti multa vicinarum sibi gentium milia cog it in bellum, quod Gothis tantum se inJerre tamquam custos Romanae amicitiae denuntiabat. Sed cum transito Rheno saevissimos eius impetus multae Gallicanae urbes experirentur, cito et nostris et Gothis placuit, ut Jurori superborum hostium consociatis exercitibus repugnaretur, tantaque patricii Aetii providentia Juit, ut rap tim congregatis undique bellatoribus viris adversae multitudini non inpar occurreret. in quo conflictu quamvis neutris cedentibus inaestimabiles strages commorientium Jactae sint, Chunos tamen eo constat victos Juisse, quod amissa proeliandi Jiducia qui superJuerant ad propria reverterunt. Izvaci iz kronike Prospera Tirona, 481-482, 1364. 1364 Atila je poslije ubojstva brata ojačan snagama ubijenoga mnoge tisuće iz sebi susjednih naroda natjerao u rat, za koji je objavio da ga započinje s Gotima samo kao čuvar prijateljstva s Rimom. Ali, pošto je prešao Rajnu, kad su mnogi galikanski gradovi pretrpjeli njegove najžešće napade, brzo su i naši i Goti odlučili da se, udruživši vojske, odupru divljanju oholih neprijatelja. Tolika je bila providnost patricija Aecija, da se ravnopravno suprotstavio neprijateljskom mnoštvu premda su mu ratnici bili odasvud nasumce skupljeni. Iako su u toj bici, jer nitko nije htio popustiti, poginule nebrojene gomile, ipak je sigurno da su u njoj pobijeđeni Runi jer su se, izgubivši borbenu odvažnost, preživjeli vratili na svoje (područje). T.M. Additamenta ad Prosp. Havn. (in textu) , 301-302, s.a. 451. Marciano Aug. et Adelfio Attila ... multa ... milia cogit in bellum, quod Gothis tantum se injerre ... denuntiabat. sed ... et nostris et Gothis placuit, ut Jurori superborum hostium consociatis exercitibus repugnaretur. Thorismotus tunc regnum Gothorum regebat. tantaque patricii Aetii providentiafuit, ut tam Gothos, ut diximus, quam etiam Francos in auxilium, qui tunc vicina Rheno optinebant, de industria vocaret. non enim tunc reges gens Francorum habebat, sed ducibus contenti erant. sicque raptim congregatis undique bellatoribus viris adversae multitudini nostrae partis non impar ocurreret pugnatumque est in quinto miliario de Trecas loco nuncupato Maurica in eo Campania. in quo conflictu Chunos constat eo victos Juisse, quod ... ad propria reverterunt. mortuusque est in eo proelio Theodor rex Gothorum, in cuius locum Thorismotus Jilius eius maior natu sufficitur. sicque astu Aetii actum, ut, dum Francos hortatur ad propria remeare, ne vacuam virorum robore sedem Attila occuparet Thorismotumque hortatur, ut sumpti honoris gloriam in sedibus regni remeans firmaret, ne a fratribus praeventus dignitate careret, solus cum suorum robore militum rema ne ns cuncta praeda et hostium spoliis proprium ditat exercitum.

144

Haunijski Dodaci Prosperu (u tekstu), 301-302, pod godinom 451. August Marcijan i Adelfije Atila ... je mnoge ... tisuće natjerao u rat. Za koji je objavio ... da ga započinje samo s Gotima. Ali ... i naši i Goti su odlučili da se divljanju oholih neprijatelja odupru udruženim vojskama. Tada je Gotima vladao kralj Torizmot. Tolika je bila providnost patricija Aecija da je i Gote, kako smo rekli, i Franke, koji su tada držali krajeve blizu Rajne, pozvao u pomoć. Pleme Franaka, naime, tada još nije imalo kraljeve nego samo vođe. I tako, iako su ratnici bili nasumce skupljeni odasvud, ravnopravno se suprotstavio mnoštvu neprijateljskom našoj strani. Borilo se kod petog miljokaza od Treka na mjestu nazvanom Maursko polje u Kampaniji ... Izvjesno je da su u tom sukobu pobijeđeni Huni jer ... su se vratili na svoje. U toj je bici poginuo kralj Gota Teodor, na čije je mjesto postavljen njegov stariji sin Torizmot. Tako se dogodilo zbog Aecijeva lukavstva, dok je hrabrio Franke da se vrate, da ne bi Atila zauzeo nebranjeno mjesto, i dok je poticao Torizmota da vraćajući se učvrsti slavu preuzete časti u sjedištu kraljevstva da ne bi preteknut od braće ostao bez položaja, daje sam (Aecije, op. prev.) sa svojim odabranim vojnicima ostao i obogatio svoju vojsku svim plijenom zarobljenim od neprijatelja. T.M. Chronica Gallica A. DX!., 615. Aetius patricius cum Theoderico rege Gothorum contra Attilam regem Hugnorum Tricassis pugnat loco Mauriacas, ubi Theodericus a quo occisus incertum est et Laudaricus cognatus Attilae: cadavera vero innumera. Galska kronika godine 511., 615. Patricij Aecije s kraljem Gota Teoderikom borio se protiv Atile, kralja Huna, kod Trika na mjestu Maurijak, gdje su ubijeni Teoderik, na zna se od koga, i Laudarik, Atilin rođak: tjelesa je bilo bezbroj. T.M. Greg. Turon., Historia, II, 7. Aetius et Theudor Gothorum rex ac Thorismodus,filius eius, cum exercitibus suis ad civitatem adcurrunt adversumque hostem eieciunt repelluntque. Jtaque liberatam obtentu beati antestites civitatem, Attilanem jugant. Qui Mauriacum campum adiens, se praecingit ad bellum. Quod hi audientes, se contra eum viriliter praeparant. His diebus Romam sonus adiit, Aetium in maxim o discrimine inter jalangas hostium laborare . Quo auditu uxor eius anxia atque maesta, assiduae basilicas sanctorum apostolorum adibat atque, ut virum suum de hac via reciperet sospitem, praecabatur. Grgur iz Toursa, Povijest, II, 7. Aecije i kralj Gota Teudor i Torizmod, njegov sin, sa svojim su vojskama pritekli u pomoć gradu te odbili i potjerali suprotstavljenog neprijatelja. Tako su 145

blaženi prvaci, oslobodivši grad od zauzeća, protjerali Atilu. On se, dolazeći na Mauričko polje, spremio na rat. Kad su to oni čuli, muževno su se pripremili protiv njega. Tih dana je do Rima dopro glas da se Aecije u najvećoj opasnosti muči među neprijateljskim falangama. Čuvši to, njegova žena, zdvojna i tužna, neprestano je obilazila bazilike svetih apostola i molila da svoga muža primi zdrava s toga puta. T.M. lord., Get., XXXVI, 191-193. XXXVI 191 A parte vero Romanorum tanta patricii Aetii providentia fuit, cui tunc innitebatur res publica Hesperiae plagae, ut undique bellatoribus congregatis adversusferocem et injinitam multitudinem non impar occurreret. Hi enim adfuerunt auxiliares: Franci, Sarmatae, Armoriciani, Liticiani, Burgundiones, Saxones, Ripari, Olibriones, quondam milites Romani, tunc vero iam in numero auxiliarium exquisiti, aliaeque nonnulli Celticae vel Germanie nationes. 192 Convenitur itaque in campos Catalaunicos, qui et Mauriaci nominantur, centum leuvas, ut Galli vocant, in longum tenentes et septuaginta in latum. Leuva autem Gallica una mille et quingentorum passuum quantitate metitur. Fit ergo area innumerabilium populorum pars illa terrarum. Conseruntur ades utraeque fortissimae; nihil subreptionibus agitur, sed aperto Marte certatur. 193 Quae potest digna causa tantorum motibus invenire? Aut quod odium in se cunctos animavit armari? Probatum est humanum genus regibus vivere , quando unius mentis insano impetu strages sit facta populorum et arbitrio superbi regis momenta defecit quod tot saeculis natura progenuit. Jordan, Gotska povijest, XXXVI, 191-193. XXXVI 191 Na strani Rimljana bilaje takva dalekovidnost patricija Aecija, na kojega se tada oslanjala država na Zapadu, da je s odasvud skupljenim ratnicima pohitao protiv divljega i bezbrojnog mnoštva. Kao pomoćne savezničke čete bili su ondje Franci, Sarmati, Armoričani, Litičani, Burgundi, Sasi, Rip arij ci , Olibrioni, nekoć rimski vojnici, a tad istaknuti među pomoćnim četama, pa neki drugi keltski i germanski narodi. 192 Sastali su se tako na Katalaunskim poljima, koja nazivaju i Maurijačkima i koja sežu, kako kažu Gali, sto milja u dužinu i sedamdeset u širinu. Galska milja mjeri oko tisuću i petsto koraka. Dakle taj komad zemlje postao je borilištern bezbrojnim narodima. Susrele su se vojske i jedna i druga vrlo hrabre; ništa se nije događalo potajno, već su se borili u otvorenom sukobu. 193 Kakav bi se valjan razlog mogao naći pokretu tolikog mnoštva? Ili kakvo je neprijateljstvo obuzelo sve zajedno da su se naoružali za borbu? Za ljudski rod potvrđeno je da živi za kraljeve i zbog bolesnog napada u glavi jednoga može se dogoditi sukob naroda te po volji oholog vladara lako u trenu propadne ono što je toliko stoljeća stvarala priroda.

V.P.

146

Isidor, Historia de regibus gothorum, wandalorum et suevorum, 25. 25. Exstincto igitur Litorio, pace de inde Theuderedus cum Romanis inita, denuo adversus Hunnos, Galliarum provincias saeva populatione vastantes, atque urbes plurimas evertentes, in camp is Catalaunicis, auxiliante Aetio, duce Romano, aperto Marte conflixit, ibique praeliando victor occubuit. Gothi autem, dimicante Thurismundo, Theuderedi regis filio, adea fortiter congressi sunt, ut inter primum praelium et postremum trecenta fere millia hominum in eo certamine prostrarentur. Izidor, Povijest kraljeva Gota, Vandala i Sveba, 25. 25. Nakon što je Litorije umro, a zatim započet mir s Rimljanima, opet se Teudered uz pomoć Aecija, rimskog vojskovođe, sukobio na Katalaunskim poljima u otvorenom ratu s Hunima koji su plijenili galske provincije divljačkim pustošenjem i razarali mnoge gradove i ondje je, kao pobjednik, poginuo boreći se. Goti su pak pod vodstvom Turizmunda, sina kralja Teudereda, toliko jako pritisnuti da ih je, između prvog i posljednjeg napada, u toj bici palo gotovo 300 tisuća.

T.M.

Godina 454.

Hydat., Chron., 27,160, s. a. 454. Aetius dux et patricius fraudulenter singularis accitus intra palatium manu ipsius Valentiniani imperatoris occiditur. Et cum ipso per spatarium ejus aliqui singulariter intromissi jugulantur honorati. Hidacije, Kronika, 27, 160, pod godinom 454. Aecije, vojskovođa i patricij, na prijevaru je pozvan nasamo u palaču i ubijen od ruke samoga cara Valentinijana. A s njim su pojedinačno pušteni unutra i neki odličnici te su poklani od njegova mačonoše. T.M.

Additamenta ad Prosp. Havn. (in textu) , 303, s. a. 454. Aetio et Studio Aetius imperatoris manu et circumstantium gladiis intra palatii penetralia crudeliter interfectus est Romae XI k. Dct. Haunijski Dodaci Prosperu (u tekstu), 303, pod godinom 454. Aecije i Studije U Rimu je Aecije u unutrašnjosti palače okrutno ubijen carevom rukom i mačevima onih koji su uokolo stajali jedanaestog dana prije oktobarskih kalenda (21. listopada). V.P. 147

Cassiod., Chron., 157, 1259, 1260, s. a. 454. 1259 454 Aetius et Studius 1260 His conss. Aetius patricius in Palatio manu Valentiniani imp. extinctus est, Boetius vero praefectus praetorio amicus eius circumstantium gladiis interemptus. Kasiodor, Kronika, 157, 1259, 1260, pod godinom 454. 1259 454 Aecije i Studije 1260 Za tih konzula pogubljen je u palači od ruke cara Valentinijana patricij Aecije, a pretorijanskog prefekta Boecija, njegova prijatelja, mačevima su sasjekli oni koji su stajali uokolo. T.M. Greg. Turon., Historia, II, 8. Adultus autem Valentinianus imperator, metuens, ne se per tyrannidem Aetius oppraemeret, eum nul/is causis extantibus interimit. [pse postmodum augustus dum in campo Martio pro tribunali resedens concionaretur ad populum, Occila, buccellarius Aeti, ex adverso veniens, eum gladio perfodit. Talis utrisque extitit finis. Grgur iz Toursa, Povijest, II, 8. Kad je car Valentinijan odrastao, ubio je Aecija bez ikakva razloga bojeći se da ga on ne bi tiranidom oborio. Dok se poslije sam august na Marsovu polju, sjedeći na sudačkoj stolici, obraćao narodu, Ocila, Aecijev kušač, došavši sa suprotne strane, probo ga je mačem. Takav je bio kraj njih dvojice. T.M. Marcell. Com., Chron., s. a. 454. VII. Aetii et Studii. 2 Aetius magna Occidentalis rei publicae salus et regi Attilae ierror a Valentiniano imperatore cum Boethio amico in palatio trucidatur, atque cum ipso Hesperium cecidit regnum nec hactenus valuit relevari. Marcelin Komes, Kronika, pod godinom 454. Sedma indikcija, Aecije i Studije 2. Car Valentinijan dao je u palači smaknuti Aecija, silan spas zapadne države, strah i trepet kralja Atile, zajedno s prijateljem Boetijem: s njime je palo i Zapadno Kraljevstvo i sve se dosad nije moglo iznova pridići. B.K.M.

148

Procop., Bell. Vand. III., VI, 7. = [L 6.] ijv M 'rl~ EV L1aAf.1ari{X Map1(t;AAWVO~ rwv 'AEriq.> yvwpif1wv, aVl]p 801\l.f1o~, b~ bCEt8t} 'AErw~ ErEAEVrl1<JE rpo7rq.> rep EiPl1f1EVq.>, j3aOtAEi: E[KElV OVKE'rl 1}~iov, aAAa VEwrEpi<Ja~ rE Kal, rov~ (UAOV~ a7ravra~ anO<JT17<Ja~ avror; E[XE ro L1aAf1aria~ Kparo~, OV8EVO~ oi E~ XEi:pa~ livar TOAf11} <JavTOr;. Prokopije, Vandalski rat. III., VI, 7. = [1. 6.] Bijaše pak u Dalmaciji neki Markelijan, jedan od Aetijevih prijatelja, dostojan čovjek. Kad je Aetije skončao na opisani način, nije više smatrao vrijednim pokoravati se caru, nego se pobunio, otuđio sve ostale i samostalno držao vlast nad Dalmacijom, a da se nitko nije usudio sukobiti se s njime. B.K.M.

Suda, Lexicon III 325,23 s. v. MapKcAMvo~ MapKEAAi:vo~, avryp EnzElKry~ Kal, YEvvai:o~, E8vva<JrEVE f.lf:V L1aAf1ara~, EV 'HnEipq.> Karq.>Kl1f1EV())V 'IAAVPlWV, E7rEnai8c:vro 8E rryv. 'Pwf1a{8a naz8c:iav Kal, f1aVnKij~ Ef17rEtpOraro~ EYEYOVEt Kal, raAAa q)lAOAoywraro~· 6~ iAEviJipav EKEKrl1ro rryv apX1}V, ovrE 'Pwf1aiwv j3a<JlAEi{X 80VAEVWV ovrE aAAq.> 8vva<JrEvovrl rwv hJvwv ov8c:vi, aAA' ijv avrovof1o~, f1Era 8zKaro<Jvvl1~ E~l1yovf1EVO~ rwv vnl1Kowv. 7rapijv bE aVrep Kal, .; ini rij (JcpErip9 inryYEro cpvAaKfj, XPT/j1arwv avroi".; nOlT/(Jaj1Evo,; bzavOj1i]v iK rillv bTJj1o(Jiwv {Pywv, roi".; ij1nopoz.; xaAKov anOboj1EvO';' ov yap Xpv(Jiov iv roi".; j3a<JlAlKoi".; raj1Eiol'; {rvXEv ov· onEp rov.; 'Pwj1aiov.; npo.; <Jra<Jlv 8zavE(JrT/(JEv, acpT/pT/j1EVOV'; rov rij.; nOAEw,; KO(Jj10V. llEplcpavill.; bE Kai

o Mawvpi"vo.; Kai o 'PEKij1EP inavi(Jravro,

rov iK

rillv r6riJwv anEAAaYj1ivOl bEOV';, w(JrE avrov, nfj j1EV ra.; ij1CPVAiov.; rapaXa.;, nfj 8E rov.; rillv BavbryAwv nOAEj10v,; vcpopaiJivra, vnE~EM}Ei"v rij.; 'Pwj1TJ';, Kai {XE(JiJm rij.; ini raAariav Obov. 'EmiJij1EVOl 8E avrcjj Kara

rl]V ObOV, Mawvpi"vo,; rE Kai 'PEKij1EP, El.; rij1Evo,; cpvyc:i"v KarryvaYJ(a(Jav, anayopEvovra rfj apXfj, Kai ri]v j3a(JiAEwv anObO(Jaj1EVOV (JroA1]V. 'EviJa 153

al nEpi rov MalO vp ivov ov npDrEpOV rijs; nOAlOpKias; anECJ"C"1]CJaV, npiv ii AlJ1rP JrlECJ'/JEi,S; rov j3iov anEAlIrE, oKrw Eni rijS; j3aCJ1AEias; 8zayc:vOJ1EvQ)V J11]vwv, aloE ({Jam on anEJrvim. Kai, rovro J1EV 'Aj3inp rov j3iov rEAOS; Kai, rijs; j3amAEias; tyEvEro. Ivan iz Antiohije, Povijest, fr. 202. Kad je Avit bio car Rima nastala je u isto vrijeme opća glad, narod je okrivio A vita i prisilio ga da otpusti iz grada Rimljana svoje saveznike koje je doveo sa sobom iz Galije. On je također iz grada otposlao Gote koje je doveo kao svoju vlastitu gardu, nakon što im je podijelio novac dobiven iz javnih gradnji čiju je brončanu opremu prodao trgovcima jer nije bilo zlata u carskoj riznici. To uklanjanje ukrasa iz njihova grada pokrenulo je Rimljane na pobunu. Majurin i Rekimer otvoreno su se pobunili (protiv Avita, op. prev.) jer se više nisu bojali Gota, a Avit je, bojeći se unutrašnjih nemira i neprijateljstva Vandala, napustio Rim cestom za Galiju. Napavši ga na cesti, Majurin i Rekimer prisilili su ga da pobjegne u sveti prostor, odrekne se službe i skine svoju vladarsku odjeću. Majurin i njegovo društvo nisu se okanili opsade dok Avit nije umro od gladi. On je držao carsku čast osam mjeseci. Neki kažu da je bio zadavljen. Takav je bio kraj Avitova života i vladavine.

V.P.

Godina 456. Sidonius Apollinaris , Epistulae, I, ll. Sidonius Montio suo salutem. 2. sed ne quid ultra tu de sodali simile credas, quid fuerit illud, quod me sinistrae rumor ac fumus opinionis afflavit, longius paulo sed ab origine exponam. temporibus Augusti Maioriani venit in medium charta comitatum, sed care ns indice, versuum plena satiricorum mordacium, sane qui satis invectivaliter abusi nominum nuditate carpebant plurimum vitia, plus homines. inter haec fremere Arelatenses, quo loci res agebatur, et quaerere, quem poetarum publici furoris merito pondus urgeret, his maxime auctoribus, quos notis certis auctor incertus exacerbaverat. 6. cumque de capessendo diademate coniuratio Marcelliana coqueretur, nobilium iuventuti signiferum ses e in factione praebuerat, homo adhuc novus in senectute, donec aliquando propter experimenta felicis audaciae natalium eius obscuritati dedit hiantis interregni rimafulgorem. nam vacante aula turbataque republica solus inventus est, qui ad Gallias administrandas fascibus prius quam codicillis ausus accingi mensibus multis tribunal inlustrium potestatum spectabilis praefectus escenderet, anno peracto militiae extremae terminum circa vix honoratus, numerariorum more seu potius advocatorum, quorum cum finiuntur actiones, tunc incipiunt dignitates.

154

Sidonije Apolinar, Pisma, I, 11. Sidonije pozravlja svojega Moncija! 2. Ali, da ne bi ti štogod sličnoga mislio o prijatelju, malo ću poduže, ali od početka, izložiti što je bilo ono zbog čega me zapahnula zlobna glasina i dim zla mišljenja. U vrijeme cara Majorijana izišao je na vidjelo popis narodnih skupština, ali bez potpisa, pun pogrdnih i zajedljivih stihova, i to takvih da su doista napadački zlorabeći izloženost imena veoma grdi li poroke, ajoš više ljude. Uto su se uzbunili Arelaćani, gdje se to zbivalo, i istraživali koga da od pjesnika s pravom progoni teret javnoga gnjeva. A najviše su to zagovarali oni koje je javnim zapisima rasrdio tajni pisac. 6. Te kad se kuhala marcelijanska urota da bi se prigrabila kruna, učinio je sebe stjegonošom u stranci plemićke mladeži, čovjek dotad nov u starosti, dok nije napuklina zijevajućeg međuvlašća jednom razjasnila tajnovitost njegova rođendana zbog pokušaja sretne drzovitosti. Naime, kad je ispražnjena aula i uznemirena država, našao se samo jedan koji se, da bi upravljao Galijom, usudio opasati više fascima nego carskim pismima i mnogo se mjeseci kao ugledan prefekt uspinjao na stolicu časnih službi. Kad je prošla godina dana, počašćen je tek pri kraju posljednje vojne službe, po običaju numerarija ili još bolje odvjetnika kojima kad prestane aktivna služba, tada počinju počasti. T.M.

Priscos, Historia Byzantina, fr. 24. 'O bE YA[3lroe; 6 nov fCJ7rEpiwv 'Pwj.1aiov [3acnAEve; EnpE(J[3EvEra KaL aVroe; napa. rov nt;tplXOV, rillv mUm aVrov vnOj.1lJ.1V'tJ(JKWV (JnOVbillv, ae; Ei j.11) VVAćarElv lAozra, KaL a1)rov napaOKEvćwa(Jvm, nAi]vEl rE oiKEicp ni(Jvvov KaL rfi rillv (JVj.1j.1ćt.XWV Enll(QvpiC;X. YEnEj.1nE bE KaL rov narpil(lov 'PEKij.1EP Ee; r1)v Ll Kc}..iav (Jvv (Jrparijj. Prisk, Bizantska povijest, fr. 24. Da je Avit, car zapadnih Rimljana, također uputio poslanstvo Gezeriku, podsjećajući ga na stari sporazum i govoreći da ako ne izabere da ustraje na dogovoru, on će također početi s pripremama, oslanjajući se na domaće snage i potporu svojih saveznika. I poslao je na Siciliju patricija Rekimera s vojskom. V.P.

Godina 456-457.

Priscos, Historia Byzantina, fr. 24. 'O bE MapKWVOe; lupa npoe; avrov 8ztnEj.1nE ypćt.j.1j.1ara KaL rov npca[3EV(JOj.1EVOV BAi]bav· ijv bE rije; roi] nt;EpiXov aipt(JEWe; Eniol(Qnoe;' < ...> "Oe; inElb1) nap' avrov ćt.cpiKEro KaL E'yvw rfi avroi] j.11) vnaKovovra 155

rcpwj3Eia, all'l'}a8c:mipwv A6ywv ijrcrEro, 16povq <JraAevrwv XP6vovq, raq yvvaiKaq ov npOrEpov c5taq>ijKE npiv i1 ri]v npE(J[3vri;pav rwv BaAEvnvwvov iJvyarepwv (Evc5oKia c5E: fjv 6vopa avrn) 'OvopiXcp rep i;avrov nmc5i KarEvEyVT/(JE. TOrE yap Kai ri]v Evc5o~iav ri]v GEoc5o(Jiov iJvyarepa anenEpnE (Jilv JIAaKlc5i9- rn i; rep 9- avrijq 7Jvyarpi, i]v Eycyap1}KEl 'OAv[3plOq. Tov C5E raq 'IraAiaq Kai L1KEAiav c5novv 6 TEt;eplxoq OVK ane(JrT/, aAAa pii).,Aov avraq' E~En6piJE1, PEra rov Mai"oplavov [3oVAT/iJEiq [3amAEVElV rwv EV rn i;(Jnepcp 'Popaiwv 'OAv[3plOV c51a ri]v E~ E11:lyapiaq (JvyyevEWv. Prisk, Bizantska povijest, fr. 29. Da Gezerik više nije poštivao mir sklopljen s Majorijanom i da je poslao mnoštvo Vandala i Mauruzijaca da opustoše Italiju i Siciliju, pošto se Markelin već prije povukao s otoka jer ga je Rekimer smjerao nadjačati vojskom i mitom pridobiti Skite koji su ga (Marcelina, op. prev.) pratili (a bijaše ih većina među ljudstvom) da ga napuste i da prijeđu k njemu (Ricimeru, op. prev.). To je Markelina prisililo da se vrati sa Sicilije čuvajući se klopke (jer se nije mogao nadmetati s Rekimerovim bogatstvom). Dakle poslano je poslanstvo Gezeriku, prvo od Rekimera, da kaže kako on ne bi trebao ne obazirati se uopće na sporazum, a drugo od vladara Rimljana na Istoku da ga nagovori da se povuče sa Sicilije i iz Italije i da pošalje natrag kraljevske žene. Gezerik, premda su mu bila poslana mnoga poslanstva u različito vrijeme, nije otpustio žene dok nije zaručio stariju Valentinijanovu kćer (zvala se Eudokija) za svojega sina Honorika. Tada je poslao natrag Eudoksiju, kćer Teodozijevu (II., op. prev.), s Placidijom, njezinom drugom kćeri, kojom je Olibrije bio oženjen. Gezerik nije odustao od pustošenja Italije i Sicilije, već ih je pljačkao i više, zahtijevajući da, poslije Majorijana, Olibrije bude car zapadnih Rimljana zbog svojih rodbinskih veza s njime.

B. K. M., V. P.

159

Fasti Vindobonenses priores, 305, 587-589, s. a. 461. 587 Severino et Dagalaifa. 588 his cons. depositus est Maiorianus imp. a patricio Ricimere Dertona IIII non. Aug. et occisus est ad fluvium Ira VII idus Aug. 589 et levatus est imp. do. n. Severus XIII kal. Decembr. Raniji Kalendar iz Vindobone, 305, 587-589, pod godinom 461. 587 Severin i Dagalaif. 588 Za tih je konzula od patricija Ricimera svrgnut car Majorijan kod Dertone četiri dana prije augustovskih nona (5. kolovoza) i ubijen je kod rijeke Ire sedmoga dana prije augustovskih ida (8. kolovoza) 589 te je za cara postavljen naš gospodin Sever trinaestoga dana prije decembarskih kalendi (18. studenoga). V.P.

Ioh. Antioh., Historia, fr. 203. AEQN "On Mawvpivor;, o rwv 'Emu:piwv {3amAEvr;, oo. T