Čarobnica

KIKA

KIKA Posvećeno KL Kingu Kennethu J. Alfordu i Johnu Philipu Sousi

Sadržaj: Prolog: Najljepša Među Ljepoticama...........................11 1. Zastava hira...........................................................15 2. Ludi Major.............................................................19 3. Vrištac...................................................................25 4. Mali div .................................................................28 5. Princ na bijelom konju..........................................34 6. Grad šatora............................................................38 7. Raj harmonije.............................................45 8. Zrakoplovac..........................................................55 9. Slobodni profesionalac .........................................64 10. Glazbena radionica ...............................................69 11. Purpurni karneval .................................................73 12. Isprošena nevjesta...............................................79 13. Gostoprimstvo ......................................................89 14. Gingeroso.............................................................97 15. Začarana mačka ..................................................100 16. Klub okoplovaca.................................................108 17. Početak shvaćanja...............................................120 18. Besana noć..........................................................126 19. Vječna mladost ...................................................138 20. Put se nastavlja....................................................146 21. Ruke preko mora...............................................152

KIKA

22. Idolovo oko.........................................................164 23. Oluja i tišina........................................................171 24. Spilja ...................................................................180 25. Inglesina..............................................................190 26. Put slave..............................................................199 27. Rafal ognja ..........................................................206

KIKA 28. Triana..................................................................214 29. Preko pijeska ......................................................219 30. Dolazi grmljavina ................................................222 31. Toplinska munja .................................................229 32. Iščezla vojska ......................................................239 33. Smutljivac ...........................................................243 34. Otkrivenje...........................................................251 35. Bijeg ....................................................................253 36. Samo dalje...........................................................265 37. Zapadni kraj ........................................................271 38. Bravura................................................................286 39. Stražarnica ..........................................................302 40. Gorda baština......................................................310 41. Ulaze gladijatori ..................................................324 42. Boj vjetrova.........................................................332 43. Tanka crvena crta ...............................................334 44. Munje i gromovi..................................................340 45. Slava i bogatstvo .................................................343 EPILOG: Semper fidelis ...............................................350

KIKA

Prolog: Najljepša Među Ljepoticama Tri se milijuna godina Gea okretala u samotnoj veličanstvenosti. Neki od njenih stanovnika znali su i za širi prostor izvan njezina velikoga kotača. Mnogo prije stvaranja anđela pod nebodernim su svodovima žica letjela pticolika stvorenja, zurila kroz njihove katedralne prozore, i upoznala Boga. Nigdje u tami nisu vidjela nikoga njoj ni slična. I to je bio naravan poredak stvari: Bog je bio svijet, i svijet je bio kotač, i kotač je bio Gea.

*** Gea nije bila ljubomoran Bog. Nitko je nije morao slaviti, a nikome to nikad nije ni padalo na pamet. Ona nije tražila žrtve, ni hramove, ni kor koji bi joj pjevao hvale. Gea se baškarila u opojnim energijama u blizini Saturna. Diljem je galaksije imala mnoge raspršene sestre. I one su bile božanstva, ali je njihova međusobna udaljenost podupirala Geinu teologiju. Njen razgovor s njima, voden brzinom svjetlosti, stoljećima je širio auditorij. Njena su se djeca okretala oko Urana. Za svoje su stanovnike i njena djeca bila bogovi, ali to jedva da je i bilo važno. Gea je bila Vrhovni Titan, Najljepša Medu Ljepoticama. Gea za svoje žitelje nije bila tek nekakva daleka predodžba. Nju je bilo moguće vidjeti. S njom se moglo razgovarati. I da bi se do nje došlo, bilo je dostatno uspeti se 600 kilometara. Bio je to strahovit put, no udaljenost je ipak bila zamisliva. Nebo je postalo dohvatljivo svima dovoljno drskima da se na nj uspnu. Prosječno je imala jednoga gosta u tisuću godina.

KIKA Moliti se Gei bio je trud zaludan. Ona nije imala vremena slušati sva ta bića u sebi, a ne bi to činila sve da je i mogla. Ona je bila spremna razgovarati samo s junacima. Ona je bila Bog od krvi i mesa, bog kojemu su kosti bile kopno, bog s golemim srcima i kavernoznim arterijama koji je svoj narod hranio vlastitim mlijekom. To mlijeko nije bilo slatko, ali ga je uvijek bilo dovoljno.

*** Kad su na Zemlji izgrađene piramide, Gea je postala svjesna promjena što se u njoj zbivaju. Središte njene svijesti bilo je smješteno u glavčini. Pa ipak, u stilu zemaljskih dinosaura, mozak joj je bio delokaliziran kako bi prozaičnije njene funkcije dobile lokalnu autonomiju. Taj je raspored spašavao Geu od zatrpavanja detaljima. I to je vrlo dugo funkcioniralo vrlo dobro. Duž njezina moćnog ruba bilo je raspoređeno dvanaest satelitskih mozgova, i svaki je od njih odgovarao za svoje specifično područje. Svi su priznavali Geino size-renstvo; pravo govoreći, njene bi mozgove na samom početku teško bilo nazvati nečim odvojenim od nje same. Njen je dušmanin bilo vrijeme. Ona je smrt poznavala prisno, znala je svaki njen proces i svaku njenu lukavštinu. Ali je se nije bojala. Postojalo je i vrijeme u kojem ona nije postojala, i znala je da će takvo vrijeme i opet nastupiti. Vječnost je, i to vrlo uredno, bila podijeljana na tri jednaka dijela. Ona je znala da su Titani podložni senilnosti — slušala je kako tri njene sestre degeneriraju sve do bunovnih fantazija, da bi potom zauvijek utihnule. Ali nije mogla znati kako će je njeno ostarjelo tijelo početi izigravati. Nijedan čovjek, kojeg bi najednom počele daviti vlastite ruke, ne bi se iznenadio kao što se iznenadila Gea u trenutku kad su se njeni provincijski mozgovi počeli protiviti njezinoj volji. Tri milijuna godina nadmoći slabo je naučilo Geu umijeću kompromisa. Možda je, da je bila spremna poslušati pritužbe svojih satelitskih mozgova, s njima mogla nastaviti živjeti u miru. S

KIKA druge pak strane, dvije su regije bile umobolne, a treća tako mračno zloćudna, da bi bilo bolje da je i ta poludjela. Stotinu je godina veliki Gein kotač vibrirao prenapet ratovima. Epske bitke zamalo su je razorile i dovele su do silnih pogibija njenih naroda, bespomoćnih poput Hindusa pred bogovima vedskoga mita. Krivinom Geina kotača nisu koračale nikakve titanske pojave pa bacale gromove i brda. Bogovi u tom boju bile su same zemlje. Kad se tlo rastvorilo a iz žbica provalila vatra, razuma je nestalo. Civilizacije stare stotinu tisuća godina bile su zbrisane, nestale bez traga, a druge su se srozale do divljaštva. Geine regije, njih dvanaest na broju, bile su odviše i tvrdoglave i nepouzdane da bi se mogle ujediniti protiv nje. Njen je najvjerniji saveznik bila zemlja Hiperion; a najnepomirljivi neprijatelj Ocean. Bili su to susjedni teritoriji. Prije nego se rat pretvorio u naoružano primirje, oba su već bila strahovito poharana.

*** Pa ipak, ni pobuna ni rat kao da nisu bili dostatno prokletstvo za ostarjelo božanstvo; s druge je strane dolazila još gora pokora. Dok bi trepnuo okom, eter su preplavili zapanjujući šumovi. Isprva je mislila da je to samo novi simptom progresivne staračke šašavosti. Sve te nemoguće glasove iz svemira, koji su se zvali Lowell Thomas, Fed Allen i Cisco Kid, zacijelo je sama izmislila. Ali je uskoro spojila konce. I postala strastveni slušatelj. Da je do Zemlje vozila pošta, slala bi svoje mar-kice na sve nagradne igre. Voljela je Fibber McGee i bila vjerni fan Amosa i Andvja. . Televizija ju je lupila istom snagom kojom je koncem dvadesetih godina publiku ošamutio govorni film. Baš kao što je bilo i u mladim danima radija, kod televizije su programi bili mahom američkog podrijetla, i baš su joj se ti najviše i dopadali. Pratila je zgode i nezgode Lucy i Rickyja, i znala sve odgovore u Pitanju za 64.000 dolara, no onda se zgranula otkrivši da se radi o namještaljci. Gledala je baš sve, činila dakle nešto za što je dvojila da čine čak i producenti mnogih emisija.

KIKA Bilo je filmova i bilo je vijesti. U elektronskoj eksploziji osamdesetih i devedesetih godina, bilo je toga još i mnogo više, jer su bile prenošene čitave knjižnice. Ali u to doba njeno izučavanje ljudske kulture nije više bilo tek akademsko. Dok je pratila podvig Neila Armstronga, shvatila je da je to potvrda nečeg što je već odavno slutila. Ljudi su se primicali sve bliže i bliže. Počela se spremati da ih dočeka. Perspektive baš nisu bile sjajne. Bili su ratoborna vrsta, i raspolagali oružjem kojim bi je mogli ispariti. Nije se baš moglo očekivati da će oni tek tako prihvatiti nazočnost tisuću i tristo kilometara širokog, božanskog živog kotača u "svom" Sunčevom sustavu. Sjetila se emisije Orsona Wellesa na Noć vještica 1938. Sjetila se filmova Otok Zemlja i Moja žena svemirsko čudovište. Ali su se svi njeni planovi sveli na ništa kad je Ocean, koji je stalno žedno vrebao na zgodu da na svaki mogući način sabotira Geu, uništio BDSP Ringmaster, prvi do nje pristigli brod. Ljudi, međutim, nisu ispunili njena najgora očekivanja. Drugi brod, iako je bio naoružan i spreman da je uništi, zadržao je mač u koricama dovoljno dugo da se raščisti situacija. Pritom su Gei pomogli preživeli članovi prve ekspedicije. Osnovano je veleposlanstvo, i svi su pristojno prestali opažati brod što se postavio na sigurnoj udaljenosti, da se više nikad ne makne iz njezine blizine. Ali to je nije brinulo. Nije ga namjeravala nikad izazvati da ispusti svoj smrtonosni teret, a Oceanovoj su zloći ipak bile postavljene granice. Znanstvenici su došli da je prouče. Poslije su došli i turisti da rade što već rade turisti. Ona je primala svakoga spremnog da potpiše izjavu kojom svu odgovornost preuzima na sebe. Nakon nekog vremena priznala ju je švicarska vlada i dopustila joj da u Genevi otvori konzulat. Za njenim su primjerom uskoro pošle i druge zemlje, tako da je do 2050. postala članicom Ujedinjenih naroda s punim pravom glasa. Radovala se misli da će jesen svog života provesti u izučavanju beskonačnih komplikacija ljudske vrste. Ali je znala da se, teži li istinskoj sigurnosti, mora pobrinuti da ljudskom soju zbog nečeg

KIKA postane potrebnom. Mora postati nezamjenjiva, no istodobno svima posve jasno staviti do znanja da je nijedna država ne može proglasiti svojom stečevinom. Uskoro je otkrila kako se to može postići. Počet će praviti čuda.

1 Zastava hira Titanida je galopirala pred maglom kao da bježi s poludjelog vrtuljka. Klasični centaur — napola čovjek, napola konj — i obojen u mondri-janovsku šaru bijelih crta te crvenih, plavih i žutih kvadrata: to je, eto, Titanida. Bila je karirano šarenilo iz noćne more od obrva do kopita, i sad je bježala da spasi živu glavu. Zagrmjela je cestom na obalnom nasipu, ispruživši ruku kao ona srebrna dama na Rolls-Royceu, a iz širokih su joj nosnica izlijetali ispusi pare. Za petama joj je bila rulja; jahala je sićušne gradske mopede i vitlala šakama i toljagama. Iznad njih je doklizila policijska matica i počela izvikivati zapovijedi koje se, međutim, nisu uspijevale probiti kroz nukanje njezinih sirena. Chris'fer Minor povukao se još dublje u nadsvodeni tunel kamo se bio zavukao čim je začuo zvuk policijskih sirena. Stegao je jaknu čvršće oko vrata i požalio što nije odabrao drugo sklonište. Bilo je sigurno da će Titanida udariti prema tvrđavi, jer je to bilo jedino pribježište na vidiku. Nikamo drugo i nije mogla poći, jedino na most, zaštićen visokom ogradom, i prema Zaljevu. Ipak je udarila prema Zaljevu. Preletjela je ispucali asfalt parkirališta i preskočila ovješeni lanac ograde na rubu morskoga nasipa. Skok je bio olimpijskog kalibra. Bila je lijepa, tako u zraku, i odjedrila je dovoljno daleko da preskoči i stijenje i najveći dio plitkog, zapijenjenog mora. Pljusak je bio strahovit. Potom su joj izronili glava i ramena, pa još dio tijela, sve dok se nije učinilo da to u vodi što seže do pojasa stoji ljudsko biće. Ali se ljudi time nisu zadovoljili. Počeli su otkidati komade asfalta i bacati ih na vanzemaljca. Chris'fer se upitao što im je to

KIKA Titanida skrivila. U toj rulji nije bilo ničeg od onog divljeg slavlja rulje koja linčuje vanzemaljce. Njih je ljutilo nešto posve određeno. Policajac u lebdećoj marici uključio je sunčani top, oružje čija je primjena bila ograničena na oružane nemire. Odjeća se zadimila, kosa zapucketala i zakovrčala se. Dok bi dlanom o dlan parkiralište se ispraznilo, i doskorašnja rulja sad je pištala i psovala u hladnoj vodi Zaljeva. Chris'fer je začuo bruj žbirokoptera. Teško bi se moglo kazati da je to bio prvi nered koji se odigrao pred njegovim očima. Uzrok ga je, dakako, zanimao, ali je znao da je motanje oko poprišta pouzdana metoda osiguravanja jednotjednog boravka u zatvoru. Okrenuo se i kroz kratak hodnik pošao u neobičnu zgradu od gole opeke. Unutra je bilo betonsko dvorište trapeznog tlocrta. Bilo je okruženo trokatnom galerijom. Vanjski je zid bio u pravilnim razmacima probijen pola metra širokim četvrtastim rupama. O samoj se zgradi mnogo više od toga i nije moglo kazati; bila je to napuštena ljuska, ali održavana u čistoći. Tu i tamo drveni su stalci nosili znakove sa staromodnim zlatnim slovima, pokazujući put do raznih dijelova zgrade, te sitnim slogom pričajući o povijesti i pojedinostima. Skoro u samom središtu unutarašnjeg dvorišta stajao je mesingani jarbol za zastavu. Na njezinu se vrhu, na oštrom vjetru što se probijao kroz Golden Gate, vijorio stijeg. U središtu je crnoga polja stajao zlatni kotač sa šest žbica. Bilo je nemoguće podići pogled na zastavu a da oko ne odvuče impozantan prizor golemoga raspona mosta što je, ničim poduprt, visio u prostoru. Tvrđava Fort Point bila je izgrađena u devetnaestom stoljeću kao zaštita ulaza u Zaljev. Sad u njoj više nije bilo nijednoga topa. A bio bi strahopoštovanja dostojan branič protiv neprijatelja koji bi došao s mora, samo što nikad nije došao baš nijedan. Fort Point nikad nije u bojnoj jarosti ispalio ni metka. Upitao se jesu li njegovi graditelji ikad pomislili da će njihovo djelo poživjeti dvije stotine pedeset godina, u strukturnom

KIKA smislu nepromijenjeno od dana kad je položena posljednja opeka. Slutio je da možda i jesu, no ipak bi ostali bez riječi kad bi stajali tu gdje on sada stoji, i gledali u narančasti metal mosta što se tako drsko izvijao iznad behemota od opeke. Ali taj most se, međutim, nije držao ni upola tako junački. Nakon što ga je '45 srušio potres, moralo je proći punih petnaest godina da između neoštećenih stupova napnu novu autocestu. Chris'fer je duboko udahnuo i zabio ruke u džepove. Pokušavao je nekako odgoditi ono zbog čega je došao, užasnut mišlju da bi ga mogli odbiti. Ali se to nije dalo izbjeći. Pred njim je bio znak koji ga je upućivao u pravom smjeru. Na njemu je stajalo:

GEINO VELEPOSLANSTVO Slijedite strelicu_ AMBASADOR JE PRISUTAN Riječ "prisutan" bila je ispisana na nečistom komadiću kartona nataknutom na čavao. Pošao je za nacrtanim kažiprstom, prošao kroz vrata i ušao u hodnik. S lijeva i s desna vrata su vodila u prostorije od gole opeke. U Gei-noj ambasadi nije bilo ničega osim metalnog pisaćeg stola i nekoliko bala sijena poslaganih uza zid. Chris'fer je ušao i ugledao Titanidu izduženu iza stola. Na ljudskom je torzu nosila operetnu uniformu, okićenu mjedenim pucetima i rojtama. Konjski je dio bio nalik na palomino, meksičku svijetlu, bijelo ispjeganu pasminu, a u sličnom su uzorku bile i šake i podlaktice što su joj virile iz rukava jakne. Očito je spavala, jer je hrkala kao motorna pila. Zagrlila je zlatnu vojničku kapu s dugom bijelom perjanicom, a glavu je zabacila i pogledu izložila grlo pokriveno smedkastom šarom palomina. U vojničkoj se kapi nalazila nagnuta i prazna boca rakije, a druga joj je bila kraj lijeve stražnje noge. "Je li netko tamo?" Glas je dopro iza vrata označenih s Njezina Pre-uzvišenost, Cimbala (Hipomiksolidijski Trio) Kantata. "Tirarsi, daj ih uvedi, može?" Zatim je netko strahovito kihnuo, iza čega se začulo frktanje.

KIKA Chris'fer je prišao vratima, bojažljivo ih otvorio i turio glavu. Ugledao je još jednu Titanidu posjelu za pisaćim stolom. "Vi... ovaj... čini se da je otplovila." Titanida je ponovno otfrknula. "Ona je on," rekla je veleposlanica Kantata. "Nimalo neobično. Tako je odletjela s kotača da više ni ne zna kako se okreće." Fraza "odletjeti s kotača" ubrzano je istiskivala izričaj "pasti s kola" u funkciji eufemizma za problem alkoholizma. Titanidi što su došli na Zemlju bile su ispičuture na glasu. I tu riječ nije bila samo o alkoholu — s kojim su se upoznali još prije odlaska s Gee — nego i o meksičkoj agavi magvi. Njen su fermentirani i destilirani nektar Titanidi toliko štovali da je Meksiko postao jednom od sasvim malobrojnih zemaljskih država koje su na Geu nešto izvozile. "Dajte uđite," rekla je veleposlanica. "Sjednite tamo. Vraćam se za minutu, ali da prije vidim što je s Cigom." "Ako mislite na izvjesnu Titanidu, koja izgleda nekako karirano, ona je maločas skočila u Zaljev." Veleposlanica se sledila, stražnji joj se dio digao skoro okomito, a dlanove je položila na stol. Zadnjica joj se polako spustila. "U čitavoj Zapadnoj Americi postoji samo jedan 'karirani' Titanid, i taj je muško, i zove se Cigo." Priškiljila je na Chris'fera. "Je li riječ o rekreacijskom skoku, ili su iza toga stajali neki jači razlozi?" "Rekao bih da je najednom osjetio jaku potrebito svrati u MoVski okrug. Za petama mu je bilo pedesetak ljudi." Titanida je napravila grimasu. "Sigurno se opet motao po barovima. Omirisao komadić ljudske guzice, pa mu nikad dosta. No dobro, izvolite sjesti, pokušat ću to nekako srediti s policijom." Dohvatila je staromodni slijepi telefon i rekla mu da je spoji s Gradskom vijećnicom. Chris'fer je privukao stolu jedini stolac u sobi i sjeo. Dok je razgovarala, on se osvrtao po prostoriji. Prostorija je bila velika, kakva je i morala biti da bi se u nju mogao udobno smjestiti Titanid. U njoj je bilo mnogo ukrasnih

KIKA antikviteta i umjetnina iz devetnaestog stoljeća, ali jako malo namještaja. U jednom je kutu za pod bila vijcima pričvršćena crpka s dugom drškom, a gola žarulja što je visjela iz središta stropa bila je zaklonjena tiffani-sjenilom od mliječnoga stakla. Kraj jedinog je prozora stajala slobodno stojeća kaljeva peć. Po zidovima su bile slike i plakati: Picasso, Warhol, J&G Milton, kao i mali crni natpis na kojem je narančastim slovima pisalo: "Jednog ću se dana morati malo SREDITI!" Iza stola su visjele dvije fotografije i portret. Na njima su bili Johan Sebastian Bach, John Philip Sousa i Gea viđena iz svemira. Na stolu je bio srebrni kablić s limunima. Pola je poda bilo prekrito tankim slojem sijena. U kutu je bilo naslagano nekoliko bala. Veleposlanica Kantata spustila je slušalicu i dohvatila otvorenu bocu tekile i kablić, ubacila limun u usta, zdrobila ga zubima pa ispila pola boce. Napravila je grimasu. "Imate možda malo soli?" Chris'fer je odmahnuo glavom. "Šteta. Jeste za piće? A za limun? Čini mi se da je tu bio nekakav nož..." Počela je prekapati po ladicama, a onda prestala kad se on uljudno zahvalio. "Meni je izgledao kao žensko," rekao je Chris'fer. "Ha? A, mislite na Cigu. Da, znam već što vas tu buni - zacijelo su vas smele dojke; mi ih svi imamo — ali je on muško. Jer se to određuje prema prednjim organima. Među prednjim nogama. A Cigu je pomalo teško procijeniti iz daljine, zbog te njegove kariranosti. Ja sam, za vašu informaciju, žensko, i možete me zvati Cimbala, i kako se vi zovete i čime vam mogu pomoći?" Chris'fer se malo uspravio. "Ja se zovem Chris'fer Minor, i tražim vizu. Želio bih vidjeti Geu." Zapisala mu je ime na blok formulara što joj je ležao na stolu. Potom je podigla pogled i odgurnula blok. "Vizu možete kupiti na svim većim aerodromima," odgovorila je. "Zbog toga niste ni trebali dolaziti. Samo ponesete novac i ubacite ga u automat."

KIKA "Ne," odgovorio je on, glasom pomalo nesigurnim. "Želio bih vidjeti Geu osobno. Moram se s njom naći. To mi je posljednja šansa."

2 Ludi Major "A, znači, vi hoćete čuda," rekla je Titanida s besprijekornim irskim izgovorom. "Hoćete se uspeti visoko i zamoliti Geu da vam ispuni vašu veliku želju. Želite da svoje dragocjeno vrijeme troši na nešto što je vama važno." "Pa moglo bi se reći." Chris'fer je zastao i napućio donju usnu. "Zapravo da, baš tako." "Dajte da ja pokušam pogoditi. Zdravstvene tegobe. Nadalje, smrtonosne zdravstvene tegobe." "Zdravstvene, da. Fatalne, ne. Vidite, to je..." "Dajte, mir, čekajte čas." Podigla je ruke i prema njemu okrenula dlanove. Samo će ga se otarasiti, shvatio je Chris. "Dajte da popunimo formular, pa ćemo onda nastaviti. Je li Chris'fer s apostrofom?" Liznula je vršak olovke pa ispunila rubriku datuma na vrhu stranice. Sljedećih su deset minuta potrošili na informacije kakve traže sve državne kancelarije na svijetu: univerzalni stomatološki broj, ime bračnoga druga, starost, spol... ("WA3874-456-11093, neoženjen, dvadeset devet, hetero muški...") Već sa šest godina svaki to čovjek zna i usred noći. 'Razlog za prijem kod Gee'," pročitala je Titanida. Chris'fer je spojio vrške prstiju i djelimice se zaklonio dlanovima. "Ja sam u stanju... To je... prilično teško opisati. To je nešto sa žlijezdama ili živcima; ne znaju baš sigurno. Dosad je zabilježeno samo sto slučajeva, i poznato je samo pod imenom Sindrom 2096 crtica 15. Dakle, što se zbiva, ja gubim vezu sa stvarnošću. Pokatkad je to užasan strah. Drugi put otplovim u iluzorne svjetove, i onda sam spreman na sve. Pokatkad se toga ne sjećam. I haluciniram, i govorim stranim jezicima, i Rhineov mi

KIKA se potencijal naglo mijenja. Pritom me, vjerovali ili ne, najednom silno počinje služiti sreća. Jedan doktor misli da su me dosad spašavale zapravo samo te dodatne psihičke sposobnosti. Jer još nikog nisam ubio niti poletio skokom s nebodera." Titanida je frknula. "Sigurni ste da hoćete da vas izliječe? Mnogima bi od nas dobro došlo malo više sreće." "Nije to ništa smiješno, bar ne meni. To se ne da suzbiti nikakvim lijekom; mogu mi samo, kad to počne, dati sredstvo za umirenje. Godinama su na meni iskušavali sve moguće i nemoguće psihološke dijagnoze, i uspjeli dokazati samo to da je problem medicinske naravi. U mojoj prošlosti nema nikakve traume koja bi to uzrokovala, a nema ni sadašnjih problema. Jako bih volio da je to od toga. I tako nisu uspjeli srediti ništa psihološki. U Gei leži moja zadnja nada. Ako me ona odbije, ostatak ću svojih dana provesti u bolnici." I ne misleći što čini, spleo je ruke na bradi u čvrst čvor. Sad ih je otpustio. Veleposlanica ga je pogledala svojim golemim, bezdanim očima, a onda se vratila formularu. Chris'fer ju je gledao kako piše. U rubriku "Razlog izdavanja vize" upisala je "bolest". A onda se namrštila, prekriži-latu riječ i napisala "lud". Osjetio je kako su mu uši planule. Već se spremao pobuniti, ali mu je ona već postavila novo pitanje. "Koju boju najviše volite?" "Plavu. Ne, zelenu... ma piše li i to zaista unutra?" Ona je malo zakrenula formular, dala mu da ga pogleda i, da, zaista je i to bilo unutra. "Ostajete pri zelenoj?" On je, smeten, samo polako zakimao glavom. "S koliko ste godina izgubili nevinost?" "S četrnaest." "Kako se zvao on ili ona, i koje su mu/joj boje bile oči?" "Lvshia. Plavo-zelene." "Jeste li poslije više ikad s njim ili njom imali odnose?" "Ne." "Tko je, prema vašem mišljenju, najveći živi ili mrtvi glazbenik?" Chris'fer se sad već počeo ljutiti. U dubini je duše mislio da je

KIKA Rea Paskorain zacijelo najbolja; imao je sve njene vrpce. "John Philip Sousa." Ona se široko nasmiješila i ne podigavši pogled, i on to nije mogao razumjeti. Očekivao je molbu da bude ozbiljan i prestane s ulizivanjem, no ona kao da je prihvatila štos. Duboko je uzdahnuo i pripremio se za ostatak pitanja. Ona su imala sve manje i manje veze s njegovim namjeravanim putovanjem. Baš kad bi počeo nazirati nekakav red, središte bi se zanimanja promijenilo. Neka su se pitanja ticala moralnih situacija; druga su bila čisto nasumično ludilo. Trudio se da bude ozbiljan, ne znajući koliko će to ispitivanje utjecati na njegove izglede da ga prime. Počeo se znojiti, unatoč tome što je u prostoriji bilo hladno. Naprosto se nije moglo pogoditi koji je odgovor na pitanje pravi, i tako mu nije preostalo drugo nego da bude iskren. Čuo je da su Titanidi prilično vješti u razotkrivanju ljudskih laži. Na koncu mu je ipak dozlogrdilo. "Dvoje je djece vezano za tračnicu, a dolazi brzi vlak. Imate vremena osloboditi samo jedno od njih. Oba su vam djeteta posve nepoznata, oba jednako stara. Jedno je dječak, drugo djevojčica. Koje ćete spasiti?'" "Djevojčicu. Ne, dječaka. Ne, spasio bih jedno i onda se vratio... prokletstvo! Neću vam više odgovarati na ta vaša glupa pitanja sve dok..." Najednom je stao. Veleposlanica je bacila olovku preko čitave sobe i sad je sjedila držeći se za glavu. Najednom ga je uhvatio strah tako nagao i tako jak, da je pomislio da opet počinje napad. Titanida je ustala, otišla do kaljeve peći, otvorila vratašca i izabrala nekoliko cjepanica. Bila mu je okrenuta leđima. Koža joj je bila iste boje i teksture kao u ljudi bijelaca, od kopita do glave. Jedine su joj dlake bile na glavi i u veličanstvenom repu. Dok bi sjedila za stolom nije bilo teško zaboraviti na to da ona nije ljudsko biće. Ali kad bi ustala, njeno bi vanzemaljstvo došlo do punog izražaja, i to baš zato što je polovica njezina tijela bila tako neupadljiva.

KIKA "Ne morate mi više odgovarati na pitanja," rekla je ona. "Hvala Gei, ovaj put ona uopće nisu važna." Kad je izgovorila Geino ime, zazvučalo je nekako gorko. Dok je stavljala drva u peć, rep joj je poskočio i ostao tako odmaknut, da ne smeta. I onda je učinila što i svaki konj na svakoj paradi — obično baš ispred počasne tribine — i podjednako bez ikakva stida. Učinila je to očito bez ijedne svjesne misli. Chris'fer je skrenuo pogled, smućen onim što je vidio. Titanidi su takva čudna smjesa običnog i bizarnog. A kad se okrenula, dohvatila je lopatu naslonjenu na zid, skupila balegu i slamu na koju je pala, pa sve bacila u kantu kraj zida. Kad je sjela, pogledala ga je kao da je sve to na nekakav uvrnuti način zabavlja. "Sad znate zašto me ne zovu na prijeme. Ako o tome stalno ne mislim, baš svake vražje sekunde..." Pustila ga je da zamisli posljedice. "Što vam je značilo ono 'ovaj put ona uopće nisu važna'?" Smiješka je nestalo. "Značilo je da to nije u mojoj moći. Teško je povjerovati, koliko toga ubija vas ljude, i iz godine u godinu stalno na sve nove načine. Znate li koliko ljudi od mene traži da vidi Geu? Preko dvije tisuće godišnje, eto koliko. Devedeset ih je posto na samrti. Pišu mi, nazivaju me, dolaze. Preklinju me djeca, muževi, žene. A znate li koliko ih godišnje mogu poslati Gei? Deset." Dohvatila je bocu tekile i pošteno potegla. Rastreseno je dohvatila dva limuna i pojela ih jednim zalogajem. Bila je okrenuta kaljevoj peći, ali joj je pogled bio usmjeren negdje u beskonačnost. "Samo deset?" Okrenula je glavu i pogledala ga s prezirom. "Mali. Ti si mustra. Zbilja si mustra. Nisi imao pojma." "Ja..." "Poštedi me. Sad se rasplači nad sobom. Sad misliš da to nije pošteno. Momak moj, kad bih ti počela pričati... ali nije važno. Ljudi godinama uče kako da me prijeđu, mene i još tri

KIKA ambasadora. Da postanu jedan od tih, ukupno, četrdeset." Lupila je šakom po snopu formulara. "Postoje knjige palac debele koje analiziraju taj formular i upućuju ljude što da odgovore. Kompjuterske studije o tome što su odgovorili dobitnici." Dohvatila je snop i bacila ga, i ovaj se rasuo u kratkovjeku snježnu mećavu što se slijegala po čitavoj sobi. Kako vas probrati? Pokušala sam prići na sve moguće načine, ali nema dobrog odgovora. Pokušavala sam misliti kao ljudsko biće, odlučivati onako kako bi to učinio čovjek, a oni uvijek počinju s deset-dvadeset formulara, i zato sam napisala formulare, sve u nadi da ću tako doći do odgovora, ali nisam, i oni nisu ništa bolji od kristalne kugle ili kocke, vrag da ju nosi. Pa, ja zapravo imam i kristalnu kuglu. I kockala sam se u ljudske živote. A ipak je devetstodevedeset mojih godišnjih odluka i dalje krivo. A dala sam sve od sebe, kunem se da jesam, pokušala sam posao obaviti kako treba. I želim se samo vratiti na kotač." Uzdahnula je tako duboko da su joj zadrhtale nosnice. "Nešto je valjda u tom kotaču. Svaki sat prolaziš kroz ciklus. To ni ne opažaš, zapravo, ali ako toga nema, odmah to osjetiš. Ovdje izgubiš osjećaj za središte stvari. Sat tvoje duše više ne napreduje. Sve se razlijeće; sve postaje tako daleko." Nakon što je šutjela čitavu minutu, Chris'fer je pročistio grlo. "Ja o tome nisam znao ništa." Ona je ponovno frknula. "Čudi me što ste, ako tako mislite, došli ovamo i prihvatili taj posao. I... čudi me da govorite kao da ste ogorčeni na Geu. Mislio sam da je ona, ovaj, Titanidima nešto kao Bog." Ona ga je pogledala bezizražajnim pogledom i progovorila bez podizanja glasa. "Ona to i jest, gospodine Minor. Došla sam ovamo zato što je ona Bog i zašto što mi je rekla da dođem. Ako se s njom sretnete, bit će vam bolje da to ne smetnete s uma. Učinite što vam veli. Što se pak tiče ogorčenosti, doista sam zbog toga ogorčena. Gea ne traži da je se voli. Ona traži samo poslušnost, pa nju i dobiva u vraškim količinama.

KIKA Onima koji je ne žele slušati događaju se baš velike gadosti. Ne govorim o posmrtnom paklu; govorim o demonu koji te živog pojede. Ja je ne volim, ali prema njoj osjećam strahovito strahopoštovanje. A i vama će, čini mi se, biti bolje da na to pripazite. U vama postoji jedna fatalistička crta. Došli ste ovamo nespremni, ne znajući čak ni ono što ste mogli doznati iz enciklopedijske natuknice u Britannici. To kod Gee ne pali." Chris'fer je polako počeo shvaćati što mu to ona govori, ali još nije mogao sasvim povjerovati. "Da, vi idete. Možda vas je poslužila sreća. Ja o toj sreći ne znam ništa. Ali sam od Gee dobila direktivu. Hoće da joj pošaljem nekoliko ludih. A vi ste ovog tjedna prvi koji ste zadovoljili. Čak je i meni draže što šaljem vas. Već sam se bila počela duševno pripremati da ću morati odbiti nekog velikog čovjekoljupca u korist kakvog slinavog ubojice. U usporedbi s tim, vi ste odlični. Pođite sa mnom." U vanjskom dijelu ureda bila je ona Titanida, nesigurna na nogama no ipak malo živahnija, i s njom tri ljudska stvora. Jedan od njih, mlada žena crvenih očiju, krenula je prema veleposlanici. Pokušala je reći nešto o nekakvom djetetu. Cimbala (Hipomiksolidijski Trio) Kantata zaobišla ju je gipkim plesnim korakom i požurila u hodnik. Chris'fer je vidio kako je žena potražila utjehu u naručju muškarca skamenjena lica. Hitro je skrenuo pogled. Nije mogao podnijeti optužbu u njezinim očima; kako je samo doznala da je on izabran? Dostigao je Titanidu u tunelu i morao potrčati da ne zaostane za njezinim korakom. Zaobišli su tvrđavu sa sjeverne strane, one prema Zaljevu. "Maknite taj apostrof," rekla je. "Molim?" "U imenu. Promijenite ga u Chris. Ne podnosim taj apostrof." "Ja..." "Nemojte da vam moram reći da Gei nikad ne bih poslala nekog s tako glupim imenom, Chris'fer!" "U redu, neću. Hoću reći, hoću. Promijeniti ime."

KIKA Otključala je vrata na ogradi što je priječila pristup mostu. Otvorila ih je, pa su ušli. "Promijenite prezime u Major. Možda vas to prodrma, pa se izvučete iz tog fatalizma." "Hoću." "Učinite to službeno, i pošaljite mi dokumente." Stigli su do dna golemog betonskog postolja mosta. Nedavno su na nj pričvrstili metalne ljestve. Gubile su se u daljini, no ipak se činio da sežu sve do kolnika, onako bez zaštitnih obruča. "Vaša je putovnica na vrhu južnog tornja. Ta putovnica je mala gean-ska zastavica, kao ona pred veleposlanstvom. Uspnite se ljestvama, pa se onda uspnite kablom, uzmite je i vratite se. Čekam vas tu." Chris'fer je pogledao u ljestve, pa u tlo. Otro je o hlače oznojene ruke. "Smijem li pitati zašto? Hoću reći, učinit ću to ako moram, ali što to znači? To je kao nekakva igra." "I jest igra, Chris. Čista lutrija; u njoj nema logike. Ako se ne možeš popeti tim klimavim ljestvama, onda nisi vrijedan da te šaljemo Gei. No daj, mali, idemo." Titanida se smiješila, a on je pomislio da bi nju, unatoč svem zaklinjanju o simpatijama prema ljudima, silno zabavljalo da ga vidi kako pada. Stavio je nogu na prvu prečku, ispružio ruku, i osjetio kako ga je uhvatila za rame. "Kad stigneš do Gee," rekla je Titanida, "ne očekuj previše. Od sada pa nadalje u vlasti si strahovite i hirovite sile."

3 Vrištac Vrzino su Kolo osnovali koncem dvadesetog stoljeća, iako ne pod tim imenom. Jer je tad to društvo bilo više političko negoli vjersko. Većina uspomena na prve dane tvrde da se članovi osnivači, prema onom što su radili, spočetka uopće nisu odnosili

KIKA ozbiljno. Malo ih je vjerovalo i u Veliku majku i u magiju. Coprarije su, zapravo, bile tek vezivo koje je zajednicu držalo na okupu. Kako je vrijeme odmicalo i diletantima postajalo sve dosadnije, i kako su umjereni i mlako oduševljeni polako otpadali, preostala se jezgra prema svojim ritualima počela odnositi sve ozbiljnije. Počelo se šuškati i o ljudskim žrtvama. Pričalo se da žene na brdu utapaju mušku novorodenčad. Time privučena pozornost poslužila je samo tome da tu družinu još više zbije pred neprijateljskim vanjskim svijetom. Selili su se više puta, i na koncu završili u dalekom kutku Australije. I tu bi Vrzino Kolo zacijelo i propalo, jer su se svi bili zakleli da se neće razmnožavati sve dok partenogeneza ne postane stvarnost. No onda je došao Vrištac i sve promijenio. Vrištac je bio asteroid — bili su to milijuni tona metalnoga željeza, nikla i leda, kroz koje su poput žila u izbrazdanom mramoru tekli slojevi onečišćenja — asteroid koji se, jednog lijepog svibanjskoga jutra, pojavio kao pršteći svijetli trag na južnome nebu. Led je ispario, ali su zato željezo, nikal i nečistoće tresnule u pustinju na granici zemljišta u vlasništvu Vrzinoga Kola. Jedno je od onečišćenja bilo zlato. Drugo je bilo uran. Bila je prava sreća što je Vrištac udario na sam rub, jer je detonacija, čak i na tolikoj udaljenosti, pobila pedeset posto vjernika. Vijesti o njegovu sastavu brzo su se proširile. I tako se Vrzino Kolo, iz samo još jedne vjere Bogu iza nogu, preko noći pretvorilo u sljedbu dovoljno bogatu da stane uz bok katolicima, mormonima i scientolozima. Ali im je on pribavio i neželjeni publicitet. Australijski bi se udaljeni zapećak mogao učiniti neprikladnim da u čovjeku izazove čežnju za utočištem dalekim od civilizacije, ali se pustinja pokazala odveć dostupnom. Vrzino je Kolo poželjelo otkriti novo značenje riječi "udaljeno". Sve se to zbivalo 2030-ih godina, a slučaj je htio da se pojavi i idealno mjesto za njihov odlazak.

KIKA

*** Kad se dva tijela okreću oko zajedničkog težišta, kao što je to slučaj u sustavu Zemlja-Mjesec, stvara se pet točaka gravitacijske stabilnosti. Dvije su na stazi manjega tijela, ali odmaknute od njega za šezdeset stupnjeva. Jedna je između dva tijela; zatim je tu još jedna, s druge strane manjega tijela. Te se točke nazivaju Lagrangeovim točkama, a oznake su im od LI do L5. U točkama L4 i L5 već su bile kolonije, i stalno su se gradile nove. L2 se doimala najprikladnijom. U toj je točki Zemlja posve zakrita Mjesecom. I tu su izgradili svoje Vrzino Kolo. Bio je to valjak dug sedam i s polumjerom od dva kilometra. Umjetnu je težu stvaralo njegovor okretanje; noć zatvaranje prozora. Pa ipak, dani izolacije završili su se gotovo prije nego što su i počeli. Vrzino je Kolo bilo jedna od prvih nedržavnih zajednica koja se u velikom stilu preselila u svemir, ali nije bila i posljednja. Uskoro su tehnologije svemirske kolonizacije bile usavršene, pojeftinjene, standardizirane. Građevinske su kompanije počele izbacivati svemirske kolonije onako kako je Henry Ford izbacivao svoj Model T. Veličina im je bila od samo gigantske pa sve do upravo levijatanske. Susjedstvo je počeo izgledati kao pravo satelitsko predgrađe, a sami su susjedi bili zaista čudni. Sad si je u Lagrangeovim točkama dom mogla priuštiti svaka marginalna hrpica luđaka, svaka banda separatista, i svako društvo bukača. L2 je medu pilotima dobio ime Sargaška točka, i oni su ga pažljivo izbjegavali, oni pak koji su morali kroza nju zvali su je fliperom i pritom se nisu smiješili. Nekima od tih zajednica nije bilo do briga s održavanjem kompleksne mašinerije. One su očekivale da će, u nečemu što je zapravo bila samo velika šuplja limenka za kavu, živjeti u čistoj pastoralnoj žabokrečini. Graditelji su im najčešće drage volje udovoljavali, računajući da bi ionako sva skupa oprema, kad bi se ugradila, služila samo zloporabi. Svakih nekoliko godina neka bi

KIKA se od tih kolonija raspala i razma-zala svoje stanovnike čitavim nebom. Mnogo bi češće nešto zapelo na ekologiji, pa bi ljudi izginuli ili od gladi ili od gušenja. I uvijek bi se našao netko spreman da preuzme zaostalu ljusku, sterilizira je besplatnim vakuumom i za bagatelu se preseli. Na Zemlji, što se tiče otuđenih i nezadovoljnih, nikad nije vladao manjak. Ujedinjeni narodi bili su i presretni da ih se mogu riješiti, i zato nisu postavljali previše pitanja. Bilo je to doba špekulanata — preko noći stečenih imetaka i mutnih poslova. Pravili su se poslovi kakvi bi šokirali i floridskog građevnog poduzetnika. U Sargaškoj su se točki inkubirale kulture koje su bile više karcinomi negoli zajednice. Najrepresivniji režimi što ih je ljudski rod ikad upoznao oblikovali su se i umirali u Lagrangeovim točkama. Ali Vrzino Kolo nije bilo jedan od njih. Iako su u L2 bili tek pedesetak godina, ipak im je to davalo pravo da se nazivaju utemeljiteljima. Baš kao i prvi doseljenici posvuda, i ovi su se zgražali zbog kakvoće ljudi što su se doseljavali oko njih. Njihovi vlastiti prvi dani već su bili zaboravljeni. Starost, bogatstvo i neumoljivi okoliš najprije su ih omekšali, a potom očvrsli u vitalnu zajednicu obdarenu, u zapanjujućoj mjeri, osobnom slobodom. Liberalizam je bio njegova zalaznica. Početne fundamentaliste zamijenile su reformističke skupine. Ritual je još jednom bio zguran u pozadinu, a žene su se okrenule onom u čemu većina njih ne bi mogla prepoznati izvornu etiku grupe: riječ je bila o lezbijskom separatizmu. Samo što izraz "lezbijstvo" nije više bio baš sasvim točan. Na Zemlji je, kod mnogih žena, lezbijstvo predstavljalo reakciju na nepravdu što su je trpjele od muškoga spola. U svemiru, i izolaciji, on je postao prirodni poredak, neupitan temelj svekolike stvarnosti. Muškarci su bili tek maglovito zapamćena apstrakcija, ljudožderi za plašiti djecu - i to, povrh toga, još i posve nezanimljivi ljudožderi. Partenogeneza je i dalje bila san. Da bi zanijele, žene su morale uvoziti sjeme. Eugenika je bila jednostavna samo u jednom smislu: muški su se zameci mogli detektirati već u ranoj fazi i

KIKA usmrtiti u maternici. Ali je sa spermom, kao i sva svim drugim, lozinka bila upotreba na vlastitu odgovornost.

4 Mali div Robin se lagano, na prstima, spuštala zavijenim hodnikom. Mala gravitacija koja je vladala u glavčini zakrivala je umor, ali ga je ona osjećala u leđima i plećima. Ali čak i da je bila na otežalom dnu, ne bi ga pokazala, baš kao ni breme depresije što bi ga uvijek donijela sa svoje stražarske smjene. Nosila je bijeli, vodom hlađeni vakuumski kombinezon prastaroga godišta, a cipele je i rukavice zabila u kacigu što ju je nosila pod mišicom. Skafander je bio ispucan i iskrpljen, a metalni su mu dijelovi dobili patinu. S pojasa za opremu visjeli su automatski Colt .45 u koricama ručne izrade i fetiš od rezbarena drveta urešen perjem i ptičjim čaporkom. Tako bosa, s dugim noktima na rukama i nogama, pa još obojenim tamnocrveno, kose plave i raščupane, usana purpurno našminkanih, s praporcima ovješenim o probušena uha i nosnice, mogla je biti i barbar krenuo u pljačku najviših tehnoloških dostignuća. No izgled često vara. Desnica joj se počela tresti. Zastala je i pogledala ruku ne promijenivši pritom izraz lica, ali se zato smaragdno Oko, utetovirano posred čela, najednom ovlažilo znojem. Mržnja je zakipjela kao stara prijateljica. Ta ruka nije bila njena, nije to mogla biti, jer bi to onda značilo da je i ta slabost njena, a ne nešto došlo izvana. Priškiljila je oči. "Daj prestani," prošaptala je, "jer ću te odsjeći." Mislila je to ozbiljno do posljednjeg slova, i onda je, da to samoj sebi i dokaže, zabila nokat palca u krpicu ožiljka na mjestu izgubljenog malog prsta. Najteže je tada, i to ju je iznenadilo, bilo kaotično uzbacakalom rukom staviti nož na pravo mjesto. Boljelo je, ali je napad prestao u čudnoj agoniji. Ruka se prestala tresti. Pokatkad bi dostajala i sama prijetnja.

KIKA O njoj se pričalo da si je sama odgrizla prst. Nikad to nije pokušala zanijekati ni jednom riječju. Postojala je jedna vrlina, zvana labra, koja je kod vještica bila na visokoj cijeni. Ona je bila vrlo srodna onome što nazivamo čašću, i povezana s žilavošću i stoicizmom, s istočnjačkim shvaćanjima dužnosti. Ona je od čovjeka tražila da za ideju i umre, i to sa stilom, ili da pod svaku cijenu poravna dugove, kako prema pojedincima tako i prema društvu. A da bi čovjek pošto-poto držao stražu usred napada padavice, morao je zaista imati mnogo labre. A da samome sebi odreže prst da bi taj napad suzbio, morao je te labre imati još i više. Vještice su govorile da Robin ima dovoljno labre da ispuni maternice deset običnih žena. Pa ipak, držati stražu u stanju u kojem bi mogla ugroziti zajednicu, zapravo uopće nije bila labra. Robin je to znala, a znale su to i promi-šljenije članice Vrzinoga Kola, one koje se nisu dale smesti njenom mladenačkom legendom. Držala je stražu zato što joj nitko iz vijeća nije mogao pogledati u zažarene oči i uskratiti joj tu želju. Treće Oko, be-strasno i sveznajuće, samo je davalo dodatnu težinu njezinoj tvrdnji da ona može suzbiti napade golom snagom volje. Dvanaest je vještica steklo pravo da nosi treće Oko. Sve su bile dvaput starije od nje. Ali se nitko ne bi usudio stati na put Devetoprstoj Robin. Oko je bilo značka nepogrešivosti. Postojale su, dakako, granice nepogrešivosti, i svi su to prešutno shvaćali, ali je ipak bilo korisno. Neke od vještica koje su ga nosile podupirale su njime apsurdne tvrdnje, uz njegovu su pomoć uzimale sve što bi im se prohtjelo naprosto tako što bi ustvrdile da im to pripada. I time samo stvarale ogorčenje. Robin je o sitnicama uvijek govorila apsolutnu istinu, a Oko štedjela za Veliku laž. I tako stvarala poštovanje, nešto što joj je bilo potrebnije no ikome. Imala je samo devetnaest godina, i svakog joj je časa mogla na usta izbiti pjena, a tijelo joj se srušiti na tlo. A u takvim ranjivim trenucima ljudima je potrebno uvažavanje. Robin za tih napada nikad nije gubila svijest, nikad nije imala muke da se sjeti što se dogodilo. Naprosto bi izgubila vlast nad

KIKA svim voljom upravljanim mišićima, i to bi potrajalo od dvadeset minuta do tri dana. Ti su napadi bili posve nepredvidljivi, osim u jednom: što bi bila veće lokalna teža, to bi i oni bili učestaliji. Posljedica je toga bila da je većinu vremena provodila u blizini glavčine, ne izlažući se više punoj gravitaciji dna Vrzinoga Kola. To ju je sputalo u djelovanju, učinilo je izgnanicom s domom uvijek na dohvat ruke. Krajevi valjka zvanog Vrzino Kolo bili su niz koncentričnih kružnih terasa. Ljudska su staništa bila na otežalim donjim krugovima, gdje su se ljudi osjećali udobnije. Dno je Vrzinoga Kola bio rezerviran za ratarstvo, stočarstvo i parkove. Na olakšanim gornjim krugovima bili su smješteni strojevi. Robin se nikad nije spuštala ispod nivoa g/3. Bolest od koje je trpjela nije bila izlječiva epilepsija. Liječnice na Vrzinom Kolu nisu ničim zaostajale za svojim zemaljskim kolegama, ali je Robinin neorološki presjek za njih bio novost. O njemu se nešto moglo naći samo u najnovijim medicinskim časopisima. Zemljani su to nazivali visokogravitacijskim kompleksom. Riječ je bila o genetskom poremećaju, nedavno nastaloj mutaciji, koja je dovodila do cikličkog abnormaliteta živčanih ovojnica, otežalog sastavom krvi pri gravitaciji. U bestežinskom je stanju promijenjena kemija krvi suzbijala napade. Mehanizam je bolesti bio nejasan, a medikamenti za njezino liječenje nezadovoljavajući. Robinina bi je djeca ili dobila ili prenosila. Razlog za takvu prognozu bio je poznat. Robin je bila rezultat psine nekog bezimenog laboratorijskog tehničara. Mnogo je godina, a da to one nisu znale, naručenu ljudsku spermu slao čovjek koji nije volio lezbijke. Iako bi svaku pošiljku pažljivo provjerili, da slučajno ne sadrži kakvu bolest ili neku od mnogih uobičajenih genetskih pogrešaka, ipak je bilo nemoguće otfiltrirati sindrom za čije postojanje liječnice iz Vrzinoga Kola nisu ni znale. Posljedica su toga bile Robin i još nekoliko njih. Sve osim nje bile su već mrtve. Ali to nije bila jedina psina; intervencija je imala i još jednu posljedicu, za koju nitko nije znao. Žene su dobivale sjeme od

KIKA niskih muškaraca, djece niskih roditelja. Kako izvan sebe nisu imale mjerila, nisu shvatile da su sklone niskom rastu. Robin je gurnula mimokretna vrata i ušla u prostoriju s tuševima, pa u hodu skinula skafander. Na drvenoj klupi između dva reda ormarića sjedila je žena i sušila kosu. Na drugom je kraju prostorije nepomično stajala druga, dok ju je po rukama, skupljenima u pregršt ispod brade, škropila voda. Robin je stavila skafander u svoj ormarić pa iz ladice na dnu izvadila Nasua. Nasu je bio njen demon, njen duh zaštitnik: 110-centimetarska anakonda. Zmija joj se omotala oko ruke i zapalucala jezikom; dopadala joj se vlažna toplina kupaonice. "I meni," rekla je Robin. Otišla je pod tuš, ne obazirući se na ženu koja je iskosa pogledala na njenu tetovažu. Dvije naslikane zmije u Vrzinom su Kolu bile prilično uobičajene, jer je tu tetoviranje bilo općenito prihvaćeno. Crtež na trbuhu, međutim, bio je nešto zaista jedinstveno. Čim je okrenula pipe i otrpjela ledeni udarac vode, nešto je glasno zveknulo kroz cijevi i tuševi su stali. Žena do nje je zastenjala. Robin je skočila do glave tuša i uhvatila je samrtnički grčevito, i zavrnula je kao pileći vrat. A onda se srušila i zavrištala. Njena družbenica pod tušem u tome joj se pridružila, pa na koncu i treća žena. Robin se trudila iz petnih žila, nastojeći, kao što je to uvijek činila u svemu, vrištati glasnije od svih. Uskoro su već kašljale i hihotale, a onda je Robin je shvatila da netko izvikuje njeno ime. "No, što je bilo?" Žena koju je jedvica i poznavala - vjerojatno se zvala Zynda — izvila se oko ruba vrata. "Čun ti je upravo donio pismo." Ona na to samo objesila čeljust, i na trenutak se bijelo zagledala. Na Vrzinom je Kolu pošta bila rijetkost, jer svi njegovi stanovnici, uzeti zajedno, nisu poznavali više od sto stranaca. Većinu su pošte činili paketi naručeni preko kataloga, a od toga je najveći dio dolazio s Lune. Ovo je moglo biti samo jedno. Poletjela je prema vratima.

KIKA

** * Nervoza, a ne boljetica, bila je uzrok zbog kojeg su joj se ruke počele tresti kad je dohvatila krhku bijelu kuvertu. Pečat udaren na marku s klokanom glasio je "Sydney", a pismo je bilo adresirano na "Devetoprstu Robin, Vrzino Kolo, Lagrange dva". Povratna je adresa bilo otisnuta, i glasila je "Geansko veleposlanstvo, Stara opera, Sydney, Novi Južni Wales, Australija, AS109-348, Indo-Pacifik". Od njezina je pisma proteklo više od godine dana. Uspjela ga je nekako otvoriti i razmotati, i pročitala: Štovana Robin, oprostite što ste morali toliko čekati na odgovor. Vaše su me prilike duboko dirnule, iako to možda ne bih smjela reći, jer ste u svom pismu jasno izrekli da ne tražite samilost. I to je dobro, jer Gea ozdravljenje nikad ne daje badava. Ona me izvijestila da bi željela vidjeti predstavnike zemaljskih vjera. Spomenula je i društvo vještica u orbiti. Meni se to činilo prilično neostvarljivim, a onda je vaše pismo, to omogućilo, baš kao da se u sve upleo božanski naum. Možda je u to umiješalo prste vaše božanstvo; a kad dobro promislim, jasno mije da moje jest. Krenite najbržom vezom. Molim, pišite mi, i javite kako je sve ispalo. Srdačno Didjeridu (Hipoeolski Duet) Fuga Veleposlanik

*** "Billea veli da je Nasu pojeo njenog demona." "Ali, mama, to još nije bio njen demon. Nego samo mače. I nije ga Nasu pojeo. Samo ga je stisnuo. Bilo je preveliko da bi ga pojelo." Robin je bila u žurbi. Platnena joj je torba, napol napunjena, ležala na ležaju, i sad je prekapala ladice ormara, i bacala neželjene stvari i lijevo i desno, a one koje je željela ponijeti nabacivala na hrpu kraj majke.

KIKA "No bez obzira kako glasila priča, mače je mrtvo. Billea traži odštetu." "Reći ću da je mače bilo moje." "Dijete." Robin je prepoznala taj ton. Njime joj se mogla obraćati još samo Constance. "Oprosti, nisam tako mislila," povukla se Robin. "Hoćeš se ti za to pobrinuti? Daj joj što hoće od mojih stvari." "Hej, daj da vidim. Što to nosiš sa sobom?" "Ovo?" Robin se okrenula i stavila bluzu preko sebe. "To je samo polubluza, dijete. Vrati je." "Pa mislim, naravno da je polubluza. Kao što je polu i skoro sve drugo što imam. Zar si zaboravila na svoj dar za svetkovinu krvi?" Ispružila je lijevu ruku, oko koje se, od maloga prsta pa sve do ramena, ovijala istetovirana zmija. "Ta ne misliš valjda da ću otići Gei a s tim se ne pokazati?" "Ali od toga su ti, dijete, grudi gole. Dođi amo. Voljela bih ti reći ponešto o ponečemu." "Ali, mama, strašni mi se..." "Sjedni." Potapšala je po krevetu. Robin je prišla vukući noge, ali je ipak sjela. Constance je pričekala dok se nije uvjerila da je Robin pažljivo sluša. Onda ju je zagrlila. Constance je bila krupna crna žena. Robin je bila sitna, čak i za Vrzino Kolo. Bosa je imala 145 centimetara, a tjelesna joj je masa bila 35 kila. Nije se baš nimalo uvrgla u majku. Lice je i kosu dobila po bezimenom ocu. "Robin," otpočela je Constance, "nikad prije nije bilo potrebe da ti o tome pričam, ali sad moram. Ti odlaziš u svijet jako različit od našeg. U njemu postoje i stvorovi koje zovu 'muškarcima'. Oni su... sasvim različiti od nas. Oni medu nogama imaju..." "Mama, pa ja to već znam." Robin se promeškoljila i pokušala otresti majčinu ruku. Constance joj je stegla rame. Radoznalo se zagledala u kćer. "Jesi li sigurna?" "Vidjela sam na slici. I nije mi jasno kako to ikako mogu staviti unutra, ako to žena neće."

KIKA Constance je kimnula glavom. "Počesto sam se to i sama pitala." Na trenutak je skrenula pogled i nervozno se nakašljala. "Ali nije važno. Čitava je istina u tome da život vani počiva na željama tih muškaraca. Oni razmišljaju samo o tome kako da u tebe stave taj svoj penis. To im nabrekne dok ne postane dugo od šake do lakta, i dvaput deblje. Kresnu te po glavi i odvuku u kakav mračni budžak... ili, valjda, u prostoriju u kojoj nema nikoga, ili to." Namrštila se i zabrzala. Nikad nijednom od njih ne smiješ okrenuti leda, jer će te silovati. To može imati trajne posljedice. Nikad nemoj zaboraviti da nisi kod kuće, nego vani, u pimpačnom svijetu. U njemu su svi pimpačni, muškarci i žene podjednako." "Neću tu zaboraviti, mama." "Obećaj mi da ćeš, kad si vani, uvijek pokrivati grudi i nositi gaćice." "Pa ovaj, mislim da bih gaćice nosila i tako, kad sam medu strancima." Robin se namrštila. Njena predodžba o strancima nije baš bila jako uobičajena. Iako sve stanovnice Vrzina Kola nije znala poimence, sve su joj one po definiciji bile sestre. Očekivala je da će na Gei sresti muškarce, ali ne i pimpaćne žene. Kakva čudna misao. "Obećaj mi." "Obećavam ti, mama." Zapanjila ju je snaga majčina zagrljaja. Poljubile su se, i onda je Constance žurno izišla iz sobe. Robin se na trenutak zagledala u prazna vrata. A onda se okrenula i dokraja se spakirala.

5 Princ na bijelom konju Chris je poslušao savjet titanidske veleposlanice pa se, prije nego se ukrcao na brod za Geu, potrudio o njoj nešto i pročitati. On i nije bio glup, ali za planiranje baš nije bio neki lumen. Napadi ludila upropastili su mu toliko planova da mu je planiranje izišlo iz navike.

KIKA Otkrio je da Gea na popisu turistički zanimljivih mjesta u Sunčevom sustavu baš i ne stoji jako visoko. Za to je bilo mnogo razloga, od dehu-manizirajućih carinskih procedura pa sve do nedostatka prvoklasnog turističkog smještaja. Otkrio je zanimljiv statistički podatak: dnevno je na Geu prosječno pristizalo 150 ljudi. A nešto je manje od toga s nje i odlazilo. Neki iz tog manjka bili su ljudi koji su odlučili ostati. Emigriranje je bilo neformalno, i Gea je imala nekoliko tisuća stalnih žitelja ljudske rase. Ali su neki od njih i poginuli. Gea je privlačila mlade i pustolovne. Pristizali su na nju muškarci i žene kojima je dodijala uvijek ista Zemlja. Počesto bi dolazili nakon obilaska ljudskih habitata diljem Sunčeva sustava, gdje bi nalazili manje-više to isto, samo pod hermetiziranim kupolama. Gea je nudila zemaljsko podneblje. To je značilo slobodu od stege, kakva bi ih čekala na neprijaznijim planetima, i životni prostor koji Zemlja više nije mogla dati. Doznao je mnogo o Titanidima općenito, kao i Geinoj djeci oko Urana — koja su primala samo akreditirane znanstvene promatrače i o Gei, Ludom Titanu govorili s omalovažavanjem. Proučavao je Geinu fizičku strukturu i karte njezine unutrašnjosti. Ona je bila šuplji kotač sa šest šupljih žbica, koji se okretao oko središnje glavčine. Čak i za one koji su odrasli zajedno sa svemirskim kolonijama u Lagrangeovim točkama, njezini su razmjeri nadilazili sve granice mašte. Polumjer joj je bio 650 kilometara, a opseg 4000. Životni prostor na rubu bio je oblika cijevi široke 25 kilometara i visoke 200. Između svih šest žbica bila su ravna, nagnuta zrcala koja su reflektirala sunčevo svjetlo kroz prozore na krovu oboda, tako da su ti dijelovi oboda stalno imali dan, dok su dijelovi ispod žbica bili u stalnom mraku. Gea je posvuda bila naseljiva; život su sadržavale čak i žbice, život koji se držao za stranice 400 kilometara visokih valjaka. Karte Gee bile su nespretne, jer su u smjeru istok-zapad bile šesnaest puta duže negoli u smjeru sjever-jug. Da bi se karta mogla valjano proučiti, trebalo joj je krajeve spojiti u petlju, postaviti je na rub i sjesti u njenu sredinu.

KIKA Bilo mu je drago što je na to potrošio toliko vremena. Gea je iz svemira bila skoro nevidljiva. Iako se, kad su brod zahvatili Geini pristanišni izdanci, s ostalima tiskao oko prozorćića, ipak je vidio malo. Površina joj je, s izuzetkom zrcala, bila čista crnina, zato da bi što bolje upila sve svjetlo što je dopiralo do nje.

*** Napravio je domaću zadaću, i zato se nije nadao nikakvim iznenađenjima. Dočekalo ga je ipak jedno, a to je bilo katastrofalno. Baš kao što je i očekivao, njegovu su grupu priključili drugim turistima što su stigli taj dan, da s njima otpočne četrdeset osam sati dugu karantenu i dekontaminaciju. Ta je procedura bila jedan od razloga zbog kojih Gea nije privlačila bogate i mondene. Rutinski je postupak bio nekakav križanac između bolnice, Ellis Islanda i Auschwitza. Uniformirani ljudi, službenici karantene, rekli bi svima da se skinu i predaju sve osobne stvari. U što se brojao i Chrisov lijek. Svi njegovi razlozi bili su dočekani krutim odbijanjem. Nikakve se iznimke nisu pravile ni pod kojim uvjetom, i ako ne želi predati pilule, slobodan je smjesta se vratiti na Zemlju. Dekontaminacija je bila posve ozbiljna i provodila se s dehuman-izirajućom djelotvornošću. Gola tijela, muška i ženska zajedno, stavljali bi na pokretne trake koje bi ih nosile od jedne do druge postaje, l'u bi ih prali i ozračivali. Trebalo je uzeti purgative i diuretike, otrpjeti klistire. Nakon kraćeg čekanja, čitav se postupak ponovio. Službenici nisu pravili nikakve ustupke privatnosti. Pregledi su se obavljali u golemim bijelim prostorijama proviđenim s desecima stolova i pretrpanim golim tjelesima ljudi koji su se polako vukli. Svi su spavali u zajedničkoj spavaonici i sa čeličnih poslužavnika jeli hranu bez okusa i mirisa. Chris se oduvijek gol osjećao neugodno, čak i uz same muškarce. Zato što je imao što skrivati. Iako mu se to sasvim sigurno nije vidjelo na tijelu, ipak je patio od iracionalnoga straha da bi,

KIKA ukloni li oklop odjeće, mogao razotkriti svoju različitost. Držao se podalje od situacija u kojima je javna golotinja bila nešto uobičajeno. Posljedica je toga bila da je postao zaista upadljiv; u moru crne i smeđe i preplanule kože, samo je njegova bila bijela kao mlijeko. Napad je došao već početkom prvoga dana. To nije imalo nikakve veze s tvarima u tabletama, jer su mu one sasvim sigurno još djelovale. Ali je zato ostao bez placebo efekta. Iako njegova bolest nije bila psihološka, dosad se razvila u nešto daleko kompleksnije. Počela ga je mučiti tjeskoba zbog tog psihokemijskog problema, a okidač je bio to što napadi tjeskobe mogu pokrenuti one mnogo ozbiljnije. Kad su mu se dlanovi i šija počeli znojiti, shvatio je da dolazi. Uskoro je počeo opažati iskrivljenje slike i oštru osjetljivost na zvuk. Svake je sekunde morao samoga sebe uvjeravati da je sve to još stvarno, da nije na rubu srčanog napada, da mu se ljudi ne smiju, da ne umire od tumora mozga. Stopala su bila nešto daleko, blijedo i hladno. Sve je to bila samo šarada, i on je u njoj trebao igrati svoju ulogu, i pretvarati se da je normalan iako su svi znali da nije. Bilo je zaista smiješno. Pretvarao se da se smije. A onda se pretvarao da plače, a u potaji se smijao, i pritom sve vrijeme znao da bi mogao prestati plakati čim to zaželi, i to je trajalo sve do trenutka kad ga je netko dotakao za rame Chris ga lupio u nos. Nakon toga se odmah počeo osjećati bolje. Nasmijao se čovjeku koji je s mukom pokušavao ustati. Bili su u kupaonici s tuševima - tu su provodili većinu vremena, pomislio je, i na trenutak osjetio zlovolju. Ali je ta mrzovolja brzo prošla. Onaj na podu je nešto vikao, ali je Chrisa za to bolio prsluk. Mnogo ga je više zanimalo nadignuće koje ga je bilo obuzelo. Pomislio je kako je to nešto baš lijepo i pomislio kako bi se s tim složile sve te gole žene. Čuo je kako mu je nešto iza leda pljesnulo, a kad se okrenuo, opazio je kako je onaj kojeg je udario ponovno pao. Ta

KIKA je blesava budala zamahnuta na nj šakom i onda se okliznula na lokvicu. Najednom ga je obuzela želja da nešto pojebe. Nije zapravo bilo važno što. Ta se želja teško mogla nazvati opsesijom. S te ga se namjere moglo lako skrenuti, ali mu se sve to činilo jako zabavnim. "Ima netko da bi se jebo?" povikao je. Mnogi su se ljudi pod tuševima okrenuli i pogledali ga. On je raširio ruke, da sa svima podijeli radost zbog tog lijepog što mu se dogodilo. Nekolicina se nasmijala. Većina je skrenula pogled. Ali to ga nije smelo. Pogled mu je zapeo za krupnu plavušu. Istog se časa u nju zaljubio, od duge mokre kose na leđima pa sve do lijepe mišićave obline bedara. Prišao joj je i na bok joj pritisnuo ljubavnu ponudu. Ona je spustila pogled, pa ga brzo podigla, nacerila mu se u lice i pljusnula ga sapun-javom rukom. Stavio joj je dlan na lice i bacio je na pod. Ona je pala uz tresak bedara i oštar škljocaj zubi i od svega se toliko prepala da se nije ni pokušala skloniti od u nju usmjerena udarca nogom, ali je noga ipak nije dohvatila, zato što je neki muškarac dohvatio Chrisa za mišicu i okrenuo ga, nakon čega su se obojica okliznula i pala usred golemog meteža. U tom času, sa svih su već strana dolazili ljudi da obrane plavu ženu. Postalo je vrlo spetljano. Chrisa je za to bilo baš briga. Praktički već od početka tuče bio joj je na samom rubu, i stoga se pridružio većini koja se žurno od nje trudila udaljiti. A njihov se bijeg pretvorio u sudar sa zidom s tuševima koji su brizgali vodu po hektarima kože, od kojih je dobrani dio bio ženski. Chris ih je počeo nasumce grliti, i nije prošlo dugo, i već mu je odgovorio smiješak. Žena je bila sitna i crnokosa, što je bilo sjajno, jer mu je već bila puna kapa krupnih plavuša, i jer je hihotala kad ju je prebacio preko ramena i odnio u veliku, praznu baraku i bacio je na gornji ležaj. Uskoro se sav blažen predao bludnim nasladama. A što je bilo zaista nepravedno, upravo užasna nepravda, jer je osjećao da bi tako mogao čitav dan, samo da u tom času nije

KIKA naišla ona fašistica čuvarica i rekla im neka dodu u sobu za ispitivanje zbog nekakvog prokletog ispiranja debeloga crijeva ili sličnog idiotizma, i nije htjela ni čuti kad joj je Chris počeo objašnjavati da su mu već dovde došle sve te cijevi koje mu guraju u guzicu. To mu je zaista išlo na jetra, i zato je ustao i nagazio — žena je baš smiješno zakrkljala kad joj je stao na prsa — i zamahnuo nogom prema uniformi, koja je već bila otkoračila i izvadila oružje i pažljivo nanišanila i opalila u nj. Probudio se u lokvi bljovotine prošaranoj krvlju. I što je još novo? upitao se, ali to zapravo i nije želio doznati. Na licu mu je bila brada od tri dana, zapečena osušenom krvlju. Nije se baš mnogo čega sjećao, i bio je svjestan da je to jedino zbog čega bi morao biti sretan. Željeli su čuti hoće li biti dobar, i on im je obećao da hoće. Žena koja je u nj bila pucala pomogla mu je da se očisti. Očito joj je bilo jako stalo da ga najiscrpnije informira o njegovu boravku u zatvoru i onome što je dovelo do toga, ali je on isključio mozak. Dali su mu osobne stvari i odveli do nekakvog dizala. Kad su se za njim zatvorila vrata, otkrio je da kapsula slobodno pluta u nekakvoj žutoj tekućini što se giba kroz mamutsku cijev. Kad je, međutim, registrirao te činjenice, prestao je o njima razmišljati. Put je potrajao skoro jedan sat, i za to vrijeme nije mislio ni o čemu. Izronio je pod zakrivljenim nebom Gee, pred kojim su nijemile i same misli, stao na užasavajuće zakrivljeno tlo, osvrnuo se, i nije se ni užas-nuo niti je zanijemio. Jer je već stigao do granice otupjelosti. Nad njim je upravo prolazio dirižabl meke konstrukcije. Bijelo se u nj zapiljio i pomislio na golubove. Čekao je.

6 Grad šatora Nasu je bio u groznom raspoloženju. Robin je na podlaktici imala dva svježa biljega, svjedoke temperamenta njezina

KIKA demona. Anakonde na kupanje i bockanje baš ne reagiraju najbolje; zmija je bila užasnuta i zbunjena događajima protekla dva dana, a svoje je duševno stanje izražavala skakanjem na najbliži cilj, a taj je bila Robin. Za svo vrijeme što su ga provele zajedno, Nasu je samo triput ugrizao svoju gospodaricu. Ni Robin to nije podnosila ništa lakše. Za ponešto od onoga na što su je upozoravali otkrilo se da su tlapnje. Ali je vrućina bila užasna. Temperatura je bila trideset pet stupnjeva. S tom ju je zapanjujućom činjenicom upoznao vodič koji ih je dočekao na površini; da to provjeri, potražila je termometar i u nj se s nevjericom zagledala. Takvo upravljanje okolišem bilo je sasvim naopako, no ljudi su na to samo slijegali ramenima. Tužili se zbog toga jesu, no nitko nije iskazao nimalo odlučnosti da u vezi toga nešto i poduzme. Osjetila je žestoku potrebu da sa sebe ždere odjeću. Opirala se tome koliko je mogla, ali je njena majka u toliko toga pogriješila da je zaključila da bez opasnosti i u tome može biti neposlušna. Mnogi su ljudi na prašnjavim ulicama Titangrada bili goli; zašto ne bi i ona? Ipak je napravila kompromis, pa pokrila stegna, što je trebao biti signal da će se oprijeti svakom pokušaju silovanja. Iako ga se zapravo više i nije bojala. Prvi penis koji je vidjela, a dogodilo se to u masovnoj tuškabini karantene, natjerao ju je u smijeh i pribavio joj kiseli pogled ponosnoga vlasnika. Ali su i svi ostali bili podjednako komični. Nije mogla ni zamisliti da bi ijedan mogao nabreknuti toliko da joj naudi, ali se ipak suzdržala od konačnoga suda sve dok ne vidi muškarca kako njime siluje. Prve noći, međutim, nije bilo nijednoga silovanja, iako je dugo ostala budna kako bi mogla odbiti sve napadače. Druge su noći u kutu barake silovala dvojica. Svi ležajevi oko parova bili su prazni, i zato je Robin sjela na jedan od njih i sve promatrala. Oni su se posprdni visuljci napuhali iznad njenih očekivanja, ali ipak ne baš jako. A žene, po svemu sudeći, nije baš boljelo.

KIKA Nijednu nisu onesvijestili udarcem u glavu, i nijedna nije ležala potrbuške. Jedna je čak bila na muškarcu. Jedna je od njih rekla Robin neka se gubi, no ona je ipak uspjela vidjeti dovoljno. Ako bi je netko uspio nokautirati, doživljaj bi bio odvratan, no ipak ne baš jako opasan. Mnogo bi se više širila pri redovitom pregledu grlića. Promatrala je žene po svršetku silovanja, tražeći na njima znakove srama. No činilo se da ih nema. Znači da je bar to bilo istina: pimpačne su žene već bile navikle usput trpjeti poniženje. Kako je to s robovima redovito i bilo, makar i samo izvana. Upitala se kakav bunt tinja iznutra. Dok je sve to promatrala, nijedna nije vodila ljubav. Robin je pretpostavila da to moraju skrivati od muškaraca.

*** Titangrad je svoje postojanje počeo pod golemim drvetom, ali se, po okončanju Titanidsko-andelskoga rata, prije mnogo godina, počeo širiti na istok. Većina Titanida još je živjela pod drvetom ili u njegovim granama. Neki su se preselili u šatore od šarene svile poredane duž šašave magistrale koja je, od svega na Gei, bila najbliža onome što se zove turistička atrakcija. Bila je pretrpana salonima i saloonima, hipodromima i vašarskom robom, veletržnicama, šampionatima u lokanju, slatkišima, biljarima, burleskama i lakrdijama. Gazilo se po titanidskoj balegi pomiješanoj s piljevinom, a prašnjavi je zrak bio prepun zgusnutih mirisa karamela, parfema, glumačke šminke, marihuane i znoja. Čitav je grad bio raspoređen s uobičajenim titanidskim prezirom prema formalnim ulicama i prema podjeli na urbanističke zone. Preko puta Intergalaktičke iskonske baptističke crkve stajao je kasino, a kraj nje egzobiološki kurvinjak — i sve su tri zgrade bile krhke i nesigurne. Milozvučni glasovi s probe titanidskoga zbora miješali su se sa štropotom nileta i strastvenim glasanjem što je dopiralo kroz tanke stijenke šatora. Kad bi se digla oluja, čitav bi taj zbunjujući miš-maš bio

KIKA pometen za nekoliko sekundi, da bi se nekoliko sati potom pojavio u noVoj konfiguraciji. Dizalo za glavčinu vozilo je svaki hektorev — što je, kako je doznala, bilo pet vrzinih ili dva zemaljska dana — i tako je Robin morala zatući trideset šest sati vremena. Titangrad se doimao vrlo poučno, iako baš nije znala čemu služi. Vrzinske predodžbe o zabavnom nisu je baš pripravile da na takav karneval gleda kao na nešto baš jako veselo. Vještičje ideje o dobrom provodu inklinirale su atletskim nadmetanjima, gozbama i slavljima, iako su im drage bile i psine kao i natjecanja n laganju. Majka joj je dala nekoliko stotina UN maraka. Robin je stajala na balkonu od dasaka svoje hotelske sobe na drvetu, pogledala svu onu vrevu i prašinu i jarke boje pod sobom, i osjetila kako joj u grudima raste uzbuđenje. Ako joj dolje ne uspije napraviti vraga, okrenut će treće Oko naopako.

*** Kockanje je bilo čista propast. Malo je dobila, malo izgubila, pa onda još malo, a nikako se nije mogla natjerati da pripazi. Novac je luda pimpačna igra, i ona se nije pretvarala da ga razumije. Mati joj je rekla da je on sredstvo za bilježenje poena u velikoj igri za dominaciju u falusnoj kulturi. Više od toga Robin nije ni trebala znati. Odlučila je svijet promatrati otvorenih očiju, iako mnogo toga baš i nije obećavalo nekakvu veliku zabavu. Isprva je išla za ljudima koji su se, po svemu sudeći, najbolje zabavljali, i radila što i oni. Za pola je marke dobila pravo da na čovjeka, koji se izvijao i skakutao ispred drvene mete, baci tri noža. Držao se odlično. Nije ga mogla pogoditi, baš kao ni nitko drugi, bar dok je ona gledala. Pošla je za nekim pijanim parom u Čudesni zoo profesora Pottera!, gdje su u kavezima bile izložene bizarnosti iz Geinog životinjskog svijeta. One su je zaista zadivile, i nikako nije mogla shvatiti zašto je par odlazio nakon samo letimičnog pogleda, u

KIKA potrazi za "akcijom", kako je to bio izrekao muškarac. Pa dobro, onda, potražit će akciju. U jednom je šatoru gledala kako neki muškarac na sceni siluje ženu, i otkrila da je to vrlo dosadno. To je već bila vidjela, pa stoga čak ni izvijanja nisu u njoj uspjela pobuditi daljnje zanimanje. Onda su tu točku ponovila dva Titanida, i to je bilo zaista vrijedno gledanja, iako u semantičnom smislu prilično problematično. Pomislila je da to jedan Titanid siluje drugog, ali ga je onda silovatelj izvukao, i sad je u nj prodro silovani. Mislim, kako je to moguće, u logičnom smislu? Ako oba spola mogu silovati, je li to onda i dalje silovanje? Taj se problem, naravno, odnosio samo na Titanide. Jer je svaki od njih otraga imao muški i ženski organ, a sprijeda jedan ili drugi. Voditelj je tu točku predstavio kao "poučnu" i objasnio kako se Titanidi nimalo ne libe javnog stražnjeg snošaja, no da zato prednji čuvaju za privatne trenutke. Od njega je Robin, osim toga, naučila i novu riječ: jebati. Stražnji je penis Titanida u Robin izazvao paniku. On je obično bio spremljen u futrolu i skriven stražnjim nogama, no kad bi se razotkrio, pretvarao bi se u zaista strahovitu spravu. Izgledao je točno kao i ljudski, samo što je bio velik kao Robinina ruka i dvaput deblji. Upitala se da joj se mati nije slučajno zabunila, pa tu strahotu pripisala muškarcima ljudske rase. Bilo je tu i drugih obrazovnih i znanstvenih točaka. Mnoge su od njih prikazivale nasilje. To je nije iznenadilo, jer od tog pimpačnog društva ništa bolje nije ni očekivala, a nasilje ni njoj samoj nije bilo strano. U jednom je malom šatoru neka žena demonstrirala moć joge time što si je u oči zabijala igle, bola se sabljom u trbuh sve dok joj ne bi izišla na leda, da bi na koncu vješto samoj sebi skalpelom i pilom amputirala lijevu ruku. Robin je bila sigurna da je žena ili robot ili hologram, ali je iluzija bila odveć dobra da bi kroz nju mogla prodrijeti. Na sljedećoj je predstavi žena opet bila cijela kao ispod čekića. Kupila je kartu za ekskluzivno titanidsku postavu Romea i Julije, pa na njoj prasnula u takav smijeh da je morala otići. Mnogo bi

KIKA primjereniji naslov bio Montagueovi i Capuleti odlaze u konjicu. A bilo je i posve očito da je netko mrdao po tekstu. Robin nije mislila da bi se bard protivio da u tragediji igraju Titanidi, ali bi ga zacijelo smetalo što su pimpačni revizionisti Romea pretvorili u muškarca. Privučena glazbom, zabasala je u šator srednje veličine i, hvala nebesima, sjela na jednu od mnogobrojnih dugačkih klupa. Pred njom je, pod ravnanjem muškarca u crnom sakou, pjevao red Titanida. Izgledalo je kao samo još jedna predstava, jedino što nije bilo karto-drapca. No bilo što mu drago, bilo je ugodno malo odmoriti noge. Netko ju je potapšao po ramenu. Okrenula se i ugledala još jednog muškarca u crnom. Iza njega je stajao Titanid s naočalama čeličnog okvira. "Oprostite, no biste li ovo stavili na sebe?" Pružio joj je bijelu bluzu. Na licu mu je bio prijateljski smiješak, baš kao i Titanidu. "A zašto?" upitala je Robin. "Takav je tu običaj," odgovorio je čovjek tonom kao da se ispričava. "Mi vjerujemo da je neprilično razotkrivati tijelo." Robin je opazila da i Titanid nosi košulju: sad je po prvi put vidjela nekoga od njih da je pokrio prsa. Slegnula je ramenima i obukla je, spremna zadovoljiti njihova uvrnuta vjerovanja, ako je to uvjet da može ostati sjediti i slušati lijepu glazbu. "A što je uopće ovo?" Muškarac je sjeo do nje i nasmiješio joj se širokim, iskrivljenim smiješkom. "Dobro ste to upitali," odgovorio je on i uzdahnuo. "Pokatkad se na tome kuša i vjera najodanijih. Ovdje smo zato da prenesemo Riječ i na druge planete. Titanidi imaju dušu baš kao i ljudi. Ovdje smo već dvanaest godina. Mise su dobro posjećene; obavili smo nekoliko vjenčanja, nekoliko krštenja." Napravio je grimasu i pogledao prema onoj hrpici pred sobom. "Ali mislim, kad se sve zbroji i oduzme, naša pastva dolazi ovamo samo radi pjevanja u zboru."

KIKA "Nije istina, brate," rekao je Titanid engleskim jezikom. '"Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga, i u jednoga gospodina Isusa Krista...'" "Kršćani!" ciknula je Robin. Skočila je na noge, s dva napravila obrambeni znak pa, držeći drugom Nasua, stala uzmicati, dok joj je srce divlje lupalo. Potrčala je i nije se zaustavila sve dok se crkva nije izgubila u prašini. Bila je u crkvi! Bio je to njeno najveće plašilo, jedina babaroga iz djetinjstva u koju nikad nije posumnjala. Kršćani su bili i korijen i stablo pimpačne strukture moći. Kad im jednom dopadnu šaka, onda oni u vesele pogane ubrizgaju droge i podvrgnu ih užasanim tjelesnim i duševnim mukama. I tu nema izlaza, nema nade. Njihovi užasni obredi uskoro čovjeku toliko iskrive svijest, da izgubi svaku nadu u iskupljenje; a onda obraćenika još i zaraze bezimenom bolešću od koje trune maternica. Bila bi prisiljena do kraja svojih dana u mukama donositi djecu na svijet.

*** Geanska je kuhinja bila zanimljiva. Robin je pronašla lokal koji je mirisao obećavajuće i naručila nešto pod imenom Bigmac. Bile su to uglavnom masnoće umotane u ugljikohidrate. Bilo je predivno. Pojela ga je do zadnjeg zalogaja, uz divan raspusni osjećaj. Dok je prstima brisala senf, shvatila je da je promatra žena za susjednim stolom. Uzvratila joj je pogled, pa se nasmiješila. "Divim se slikariji na vama," rekla je žena, pa ustala i uklizila do nje. Tijelo joj je bilo namirisano i na sebi je nosila promišljeno ležernu zbirku tankih brazdi koje su joj eto, čisto slučajno, prekrivale najveći dio dojki i čitave prepone. Po licu joj je moglo biti četrdesetak godina, no onda je Robin shvatila da su te bore i sjene kozmetičke, da ih je stavila da bi izgledala starija. "To nije slikarija," rekla je Robin.

KIKA "To je..." Na ženinom čelu su se pojavile prave bore. "Što to onda jest? Neki novi proces? Fascinirana sam." "Proces je zapravo jako star. Tetoviranje. Pomoću igle utjeruješ tintu u kožu." "Čini se bolno." Robin je slegnula ramenima. Bolno je doista i bilo, ali od pričanja o bolu nikakve labre. Dok se to zbiva, čovjek vrišti i plače, i nikad to više ne spominje. "Usput, ja sam Trini. A kako se to skida?" "Ja sam Robin, ujedinio nas sveti tok. To se ne skida. Tetovaža je zauvijek. Mislim, može se malo popraviti, ali uzorak ostaje." "Kako... hoću reći, nije li to prilično nefleksibilno? Ja volim, baš kao i svi drugi, napraviti na koži nešto za tri-četiri dana, ali mi onda dosadi." Robin je ponovno slegnula ramenima, jer joj je dosadila. Mislila je da joj je ta žena pristupila s ljubavnim nakanama, no činilo se da nije tako. "U to se, naravno, ne ulazi navrat-nanos." Istegla je vrat da vidi jelovnik na zidu, i upitala se ima li u njoj još mjesta za nešto što se zove kiseli kupus. "Čini se da ne oštećuje ten," rekla je Trini i lagano prešla prstima preko jedne petlje zmije što se sklupčala na Robininim dojkama. Ruka joj se spustila i počinula je Robininu stegnu. Robin je pogledala ruku, i osjetila zlovolju što ne uspijeva dešifrirati signale te pimpačne žene. A kad ju je pogledala u lice, ni od toga nije bilo pomoći. Trini je, čini se, temeljito izučila umijeće ležernosti. Pa dobro, pomislila je, pokušati se uvijek isplati. Ispružila je ruku i prebacila je preko ramena te krupnije žene. Poljubila ju je u usta. A kad se odmaknula, Trini se smiješila.

*** "Dakle, čime se ti baviš?" Robin se nagnula da s Trini skine kaputić, pa se ponovno naslonila na lakte. Ležale su jedna do

KIKA druge, i okrenute jedna prema drugoj. Trinin je raščupani bus kose osvjetljavao za leđima joj otvoren prozor njezine sobe. "Ja sam prostitutka." "Što je to?" Trini se okrenula na bok i presavila od smijeha. Robin je neko vrijeme hihotala s njom, ali je njen smijeh zamro mnogo prije Trinina. "Pa gdje ti, kvragu, živiš? Ne trebaš mi govoriti, znam, zatvorena, kao u kokošinjcu u onoj velikoj limenki na nebu. Zaista ne znaš?" "Da znam ne bih pitala." Robin je ponovno osjetila zlovolju, jer joj nije bilo drago što je ispala neznalica. Njen pogled, u potrazi za mjestom na koje bi sletio, na koncu se smirio na Trininu bedru. Rastreseno ga je pomilovala. Trini je brijala noge, zbog njoj nedokučiva razloga, a dlake ostavljala samo na rukama. Robin se brijala gdje god je bila tetovirana, što znači lijevu ruku i desnu nogu, dio stidnog područja i široki krug oko lijevog uha. "Oprosti. To se zove najstariji zanat na svijetu. Ja za novac pribavljam spolna zadovoljstva." "Ti prodaješ tijelo?" Trini se nasmijala. "Zašto tako govoriš? Ja prodajem uslugu. Ja sam kvalificirani radnik s fakultetskom diplomom." Robin se uspravila. "Sad znam. Ti si kurva." "Ne više. Nego slobodna profesionalka." Robin je priznala da nije shvatila. Čula je već za koncept ljubav za novac, ali se još jako mučila da to nekako integrira s još maglovitim ekonomskim pojmovima. Tu bi negdje u slici morao biti i nekakav gonič robova, koji tijela žena u svom vlasništvu prodaje muškarcima s manjim bogatstvom. "Mislim da smo se suočili s jednom semantičkom teškoćom. Rekla si 'kurva' i 'prostitutka' kao da je to isto. Pretpostavljam da su nekad bile. Možeš raditi posredstvom agencije ili na ulici, i onda si kurva. A možeš i sama voditi posao, i onda si kurtizana. Na Zemlji, razumije se. Ovdje, međutim, ne postoje zakoni, i tako je svaka žena sama za sebe."

KIKA Robin je pokušala u svemu tome dokučiti nekakav smisao, ali joj se nije posrećilo. To što je Trini mogla zadržati svoju zaradu, nije se slagalo s onim što je znala o pimpačnom društvu. To bi onda predmnijevalo da je njeno tijelo njezino vlasništvo, a ono to, naravno, u muškim očima nije bilo. Bila je sigurna da u onom što je Trini rekla postoji logična kontradikcija, ali je bila preumorna da tog časa o tome razmišlja. Pa ipak je nešto bilo prilično jasno. "I koliko sam ti onda dužna?" Trini je razrogačila oči. "Ti misliš... o, ne, Robin. Ovo činim za svoj račun. Moj posao je spavanje s muškarcima, od toga živim. A sa ženama spavam zato što to volim. Ja sam lezbijka." Trini se po prvi put držala pomalo defetistički. "Mislim da znam što misliš. Zašto bi se žena, koja ne voli muškarce, s njima seksala? Treba samo malo..." "Ne, nisam to uopće mislila. To što si sad rekla, zapravo je skoro jedino što ima ikakva smisla. Ja to savršeno razumijem, i shvaćam da se stidiš svog pimpačnog ropstva. Ali što je to lezbijka?"

7 Raj harmonije Chris je unajmio Titanida da ga odvede do nečega što se zvalo Vjetrište, odakle se, kako su mu rekli, može dizalom krenuti do glavčine. Titanid je bio plavo-bijeli dugokosi šarac ženskoga spola. Zvala se Kastanjeta (Lidijski Duet s Povisilicom) Bluz, ali je Chrisovo raspoloženje bilo više na snizilice. Titanida je pomalo natucala engleski i pokušavala ga navesti na razgovor, no Chris je odgovarao samo brundanjem, tako da je putovanje morala prikratiti svirkom u mjedeni rog, što je činila u punom galopu. Putovanje mu je počelo biti zanimljivije tek kad je Titangrad ostao za njima. Vozili su se glatko kao na lebdjelici. Prošli su kroz smeđe brežuljke i neko vrijeme jahali kraj brzoga pritoka rijeke Ofion. A onda se zemljište počelo dizati prema impozantnoj pojavi Vjetrišta.

KIKA Gea je bila kružni viseći most. Glavčina joj je služila kao sidro centripetalne sile. Iz nje se, kroz žbice, zrakasto širilo devedeset šest kablova koji su glavčinu povezivali s podzemnim koštanim pločama oboda. Kablovi su imali pet kilometara u promjeru, a bili su sastavljeni od stotina usukanih strukova. U njima su bile cijevi za provođenje fluida za grijanje i hlađenje, kao i arterije za transport hranjivih tvari. Neki su se od kablova sastajali sa zemljom pod pravim kutom, ali je većina izranjala iz pregolemih ždrijela žbica i koso se neko vrijeme spuštala kroz zonu sumraka, da bi se potom usidrila u dnevnom području. Vjetrište je bilo Hiperionov kraj skošenoga kabla. Taj je pak izgledao kao dugačka ruka što seže u tamu i prstima steže šaku krša. Negdje u čitavom tom labirintu hrptova i isprevrtanih kamenih gromada pjevali su žestoki vjetrovi; bio je to onaj zrak što su ga crpke tjerale prema glavčini, gdje se prelijevao i propadao kroz žbice. Bio je to Gein milenijski klimatizacijski uređaj, sredstvo kojim je ona priječila stvaranje gradijenta tlaka i u zračnom stupcu visokom 600 kilometara održavala podnošljiv parcijalni tlak kisika. A Vjetrište je bilo i anđeosko stubište u nebo. Kastanjeta i Chris nisu, međutim, krenuli prema njemu; dizalo je bilo s druge strane. Kastanjeti je trebao skoro čitav sat — ili, prisjetio se Chris, jedan rev — da obiđe kabel. Druga je strana izazivala jezu. Nebrojene tone kabla ležale su u zraku nad njima, kao da je netko napravio neboder paralelan s tlom. Tlo je pod kablom bilo neuobičajeno golo. Možda je to bilo zbog nedostatka sunca; Gea je bila poznata po svojoj bujnosti, jer je u njoj postojao život prilagođen svih krajnostima okoliša, pa tako i vječnoj tami. Pa ipak je nešto bilja bilo samo u neposrednoj blizini zadnje postaje dizala. Bila je to tamna, meka kapsula, četiri metra duga i tri visoka, s rastegnutim otvorom na jednome kraju. Drugi je kraj bio pritisnut na sfink-ter, jedan od onih uobičajenih na Gei. Ti su otvori vodili do cirku-lacijskog sustava kojim su se oni odvažniji mogli poslužiti za prijevoz. Kapsule su bile tjelešca u kojima je

KIKA postojao i sustav za održavanje života, jer je dvostruko funkcionalna organizacija bila Gein zaštitni znak. Životinja kojoj je za život potreban kisik u toj bi kapsuli mogla živjeti sve dok ne umre od gladi. Chris se popeo i smjestio u nekakav predmet nalik na kauč slobodnog oblika. Iz zidova su izrastale niti, prikladne da posluže kao sigurnosni pojas. Chris je s tim u skladu i postupio. Bila je to njegova treća vožnja u vozilu koje su rođeni Geanci nazivali karambol. Znao je da će, kad se kapsula počne drmati kroz vrtložne struje oko granališta, vožnja postati jako gruba. Unutrašnjost je bila luminiscentna. Kad se za njim hermetički zatvorio otvor, Chris je požalio što nije ponio knjigu. Pred njim su bila tri sata vožnje, a jedini mu je suputnik bio uznemireni želudac i svijest da ga na kraju pruge čeka razgovor s Bogom. Začulo se usrkavanje čija je struja povukla kapsulu u zaštitni labirint ventila u kablu. Kapsula je glavinjala od preklijetke do klijetke sve dok nije, u neočekivanoj provali snage, šiknula prema raju.

*** Plesač je bio osvijetljen ovješenim reflektorom, lebdeći je ulazio i izlazio iz žutoga stošca svjetlosti što se prosipala kroz miran zrak. Bila je to luda što je stepovala u fraku i cilindru, gamašama i uškrobljenoj košulji. Kao i kod svih vrhunskih plesača, činilo se da mu to ne iziskuje nikakav napor. Potplati su njegovih crnih cipela i metalni vršak njegova štapa lupkali složeni tapa-tap koji je odjekivao u nevidljivoj pećini glavčine. Svoju je točku izvodio pedeset metara udaljen od vratiju običnog, svakodnevnog lifta, iz kojeg je Chris izašao nakon zadnje dionice puta. Oglasilo se zvonce; Chris se okrenuo i vidio kako se vrata zatvaraju. Taj je plesač u njemu izazvao nekakav nemir. Bilo mu je kao da je ušao u kino-dvoramu usred nekakvog opskurnog filma. Plaesač je morao nešto značiti; umjetnik je njime zacijelo htio nešto reći. Ali on je samo plesao, dalek od svakoga smisla, sam

KIKA sebi dovoljan. Lice mu je skrivala sjena što ju je bacao obod njegova šešira; vidjela se samo blijeda, usiljena brada. Moglo bi se dogoditi, pomislio je Chris, da sad skine šešir i pokaže golu lubanju: lice smrti. Ili bi mogao prestati plesati i elegantnom rukom u rukavici pokazati Chrisu put. Ali on nije dao takav znak, i naprosto se nije htio pretvoriti u simbol ničega. Samo je nastavio plesati. Svoj je potez povukao tek kad mu je Chris prišao. Reflektor je žmir-nuo i ugasio se, a drugi se upalio dvadeset metara dalje. Plesačeva je silhueta zakloparala kroz mrak, a onda se ponovno utjelovila na udaljenijem svjetlu. Tada se upalilo i treće svjetlo, pa četvrto, u nizu sve manjih svjetala. Plesač je skakao od jednog do drugog, pa zastajao da napravi improviziranu ritmičku frazu, i tek onda zatoptao prema sljedećem. A onda su svjetla zamrla. Prestalo je i kuckanje po mramoru. Mrak u glavčini nije bio potpun. Visoko iznad Chrisa lebdjela je jedincata, bezdimenzionalna crta crvenoga svjetla, oštra kao laser. Chris je stajao između visokih sjena: Geine zbirke katedrala. Šiljci i zvonici, kontrafore i kameni garguji, sivili su se na pozadini bezdane crnine. Imaju li one i unutrašnjost? O tom njegove knjige nisu govorile baš ništa. Znao je samo da Gea skuplja arhitekturu i da se specijalizirala za kultne građevine. Step, čiji se pravilni zvuk čuo u daljini uskoro se razlučio u ženu ljudske vrste u bijelom kombinezonu, sličnom onom što ga je nosilo osoblje karantene. Došla je iza ugla zdepastoga kamenoga hrama, i zastala da čitav prostor prijeđe džepnom svjetiljkom. Bljesak ga je zaslijepio, pa ga prešao, ali se potom vratio, prikovao ga kao odbjegloga kriminalca, i na koncu pustio. "Ovamo, molim," zamolila ga je. Chris je pošao za njom, osjećajući se nespretno pri niskoj gravitaciji. Provela ga je krivudavom stazom između spomenika. Cipele su joj bile od bijele kože, usiljenih potpetica koje su autoritativno tuckale. Ona je to činila s lakoćom, dok je Chris poskakivao kao loptica-skočica. Okretanje glavčine stvaralo je samo jednu četrdesetinu gea; težio je tek nekoliko kilograma.

KIKA Pitao se što je zapravo ona. Nikad mu, dok je bio u karanteni, nije palo na um da posumnja u ljudskost namještenika. Ali ovdje gore, sve je bilo nekako drukčije. Znao je da Gea može, a počesto i hoće, po želji napraviti živoga stvora. Mogla je stvarati nove vrste, poput Titanida, koji su kao rasa imali jedva dvije stotine godina, i obdariti ih slobodnom voljom i blagoslovom svog zaborava. A mogla je stvoriti i individue za jednu upotrebu, slobodne i nekontrolirane. Ali je ona stvarala i ono što se nazivalo Geinim oruđem. Riječ je o stvorovima koji su bili samo produženje njezine osobe. Njima se poslužila da bi izgradila replike katedrala u naravnoj veličini, da bi komunicirala sa sitnim oblicima života — da bi obavila sve što nije mogla postići kroz normalnu ekologiju postojanja. On bi uskoro mogao sresti koje od tih oruđa, koje će sebe nazvati Geom. Gea je zapravo bila posvuda oko njega, pa ipak bi bilo malo koristi od govorenja zidovima. Chris je ponovno pogledao visoku ženu s vijornom crnom kosom. Je li ona oruđe ili stvarni ljudski stvor? "Otkud si ti?" upitao je. "Tennessee."

*** Zgrade nisu bile pravljene ni po kakvom planu. Neke su se laktile jedna o drugu, u nekakvom nebeskom getu; druge su bile široko razmaknute. Njihov hiroviti razmještaj mogao je stvoriti i trg i prolaz. Protisnuli su se između replike Chartresa i bezimene pagode, prešli golem trg popločan mramorom, i krenuli prema Karnaku. Autor knjige koju je Chris bio pročitao priznao je svoju neodumicu glede razloga zbog kojeg je Gea sve to izgradila. I zašto ih je, nakon što je to učinila, ostavila u mraku, skoro nevidljive? Od toga se čovjek osjećao kao buha izgubljena na musavom dnu kutije s dječjim igračkama. Te su građevine mogle biti i vrijednosnice u bilijunaškom kompletu za Monopoly. "Ovo mi je najdraže," rekla je žena neočekivano.

KIKA "Koje?" "Ovo," rekla je i pokazala baterijskim snopom. "National Monument." Izgledao mu je poznato, ali nakon tolikih i za tako kratko vrijeme, jedna mu je hrpa kamenja izgledala kao i sve druga. "Ali kakva je svrha svega toga? Pa jedva se vide." "O, Gei ne treba vidljivo svjetlo," objasnila mu je. "Moj je šukun-djed radio na ovom. Vidjela sam to, u Washingtonu." "Ali onaj ne izgleda tako." "Ne, jer je u groznom stanju. Misle ga srušiti." "Zato ste došli ovamo? Da proučavate veliku arhitekturu u izvornom obliku?" Žena se nasmiješila. "Ne, nego da je gradim. Gdje se na Zemlji može napraviti tako nešto? Na njima su radili stotine godina. Čak i ovdje to zna potrajati dvadeset do trideset, i to bez sindikata i građevinske regulative i briga o troškovima. Na Zemlji sam gradila i veće objekte, no ako za šest mjeseci ne bi bili gotovi, potražili bi drugog. A kad bi bilo gotovo, izgledalo bi kao govno palo s neba. A sad radim na Zimbabveanskom mormonskom tabernaklu." "Da, ali za koju korist? Što on znači?" Ona ga je pogledala očima punim samilosti. "Ako ste mogli postaviti takvo pitanje, onda i tako ne biste razumjeli odgovor."

*** Bili su u zoni prigušenoga svjetla. Bilo je nemoguće otkriti njegov izvor, ali ga je po prvi put bilo dovoljno da se može vidjeti i strop glavčine, oštrije zakrivljen od stropa na obodu, no ipak 20 kilometara daleko. Bio je ispleten kao košara, samo što su pruće bili tisuću metara debeli strukovi kabla. Na bližem je zidu bilo pričvršćeno bijelo platno, veliko poput glavnoga jedra kibernetičkog škunera. Na nj se projicirao film. Ne samo što je bio dvodimenzionalan, nego nije imao ni boje ni zvuka. Za

KIKA glazbenu se pratnju pobrinuo mehanički klavir kraj projekcijske kabine. Između kabine i ekrana bilo je čitavo jutro perzijskoga saga. Po di-vanima i jastucima baškarilo se pedeset-šezdeset muškaraca i žena u ležernoj, šarenoj odjeći. Neki su gledali film; drugi su pričali, smijali se, pili. Jedno je od njih bila Gea. Nije nimalo sličila onoj s fotografija. Ono oruđe koje je Gea željela predstaviti kao "sebe" rijetko je bilo fotografirano. I na njima je mjerilo bilo neodređeno. Jedno je bilo pročitati da je Gea sitna ženica, a posve drugo stati joj sučelice. Kad bi boravila na klupi u parku, nitko je ne bi ni zamijetio. Chris je već vidio na tisuće takvih kako lutaju gradskim smetlištima: male, debeljuškaste skupljačice prnja. Njeno lice s debelim podvoljkom imalo je teksturu krumpira. Oči su joj bile crne i meke, i stisnute između teških obrva i pregiba sala. Njena kovrčasta košta, protkana sjedinama, bila je ravno podrezana u visini ramena. Chris je bio potražio sliku Charlesa Laughtona da vidi je li ta tako često izricana usporedba bila istinita. Bila je. Gea se sarkastično nacerila. "Poznata mi je ta reakcija, sinko. Nisam baš tako spektakularna kao onaj vražji gorući grm, istina? A s druge pak strane, što misliš da je Jehovi bilo na umu kad je to učinio? Htio je da praznovjerni židovski čoban napuni gaće, eto što je htio. Na mjestu voljno, momče. Dovući jastuk i pričaj mi o tome."

*** S Geom se dalo začuđujuće lijepo razgovarati. A o njezinu se neortodoksnom izboru lika Božjega moglo reći ovo: on je odgovarao, na način koji je bilo nemoguće pobliže odrediti, slici Gee kao Majčice Zemlje. U njenoj se blizini čovjek mogao opustiti. Sve ono dugo zadržavano sad se moglo iznijeti na svjetlo dana i ogoljeti u povjerenju što je raslo sa svakom izgovorenom riječju. Ona je imala ono nešto što bi trebali imati svi dobri psihijatri i roditelji. Jer se slušala i, povrh toga, stvarala i

KIKA dojam da razumije. To uho nije moralo nužno biti i sklono, a niti nekritično u svojoj ljubavi. Chris nije osjećao da joj je nekakav posebni miljenik, pa čak ni da joj je u životu jako važan. Ali su nju zanimali i on i jadi koje joj je izlagao. Pitao je je li sve to samo subjektivno, da možda u tu zapuštenu ženu ne projicira sve svoje nade. Pa ipak, kad je progovorio, zaplakao je nimalo ne držeći do sebe, ne osjećajući pritom nikakve potrebe da se opravdava. Rijetko bi je kad i pogledao. Umjesto toga oči su mu lutale, pogled mu je slijetao na lice, na pehar, sag, a da pritom nije ništa ni vidio. Izrekao je sve što je kanio reći. Nije bilo nikakvih pouzdanih izvještaja o onom što bi potom moglo uslijediti. Ljudi koji su se vratili s terapije bili su neobično magloviti kad bi riječ pošla o razgovorima s Geom, baš kao i o vremenu — prosječno dugom šest mjeseci — što bi je nakon razgovora proveli u njoj. Ni o tome ne bi željeli govoriti, pa ma čime da ih mamili. Gea je neko vrijeme gledala u ekran, pa srknula iz čaše s visokom drškom. "Odlično," rekla je. "To je mnogo više od onog što sam doznala od Cimbale. Temeljito sam te ispitala, shvatila sam u kakvom si stanju, i mogu ti jamčiti da je izliječenje moguće. I to, naravno, ne samo za tebe, nego i za..." "Oprostite, ali kako ste me to ispitali..." "Ne upadaj mi u riječ. Vratimo se pogodbi. Jer je ovdje o pogodbi doista i riječ, iako ti se vjerojatno neće dopasti. Cimbala ti je, dolje u ambasadi, postavila jedno pitanje, i ti na nj nisi odgovorio. Pa se pitam, jesi li u međuvremenu o njemu razmislio i došao do odgovora." Chris se u mislima vratio u prošlost, i najednom se sjetio problema dvoje zavezane djece pred zahuktalom lokomotivom. "To baš i nije jako važno," dopustila je Gea, "ali je zanimljivo. I tu ja vidim dva moguća odgovora. Jedan za bogove, drugi za ljude. Jesi li razmišljao o tome?" "Jesam, jednom."

KIKA "I do čega si došao?" Chris je uzdahnuo i odlučio se za iskrenost. "Čini mi se vjerojatnim da... ako bih pokušao spasiti jedno, vjerojatno bih poginuo pokušavajući osloboditi i drugo. Ne znam koje bih oslobodio prvo. Ali ako bih pokušao osloboditi jedno, morao bih pokušati osloboditi i drugo." "I poginuti." Gea je kimnula glavom. "To je ljudski odgovor. I vi to ljudi činite stalno — dolazite na rub ponora da odvučete nekog od svojih i onda se pod vama taj rub odlomi. Deset spasilaca poginulo u potrazi na nestalim planinarom. Užasna aritmetika. Ali, naravno, ne i univerzalna. Mnogi bi ljudi ostali po strani i gledali kako vlak ubija oboje." Pogledala ga je priškiljenim očima. "A što bi ti učinio?" "Ne znam. Ne mogu iskreno i po duši reći da bih se žrtvovao." "A Božji je odgovor jednostavan. On bi pustio da oboje pogine. Drugim riječima, pojedinačni život i nije važan. Iako bez moga znanja ne pogiba ni vrabac, ja ipak ne činim ništa da tu pogibiju spriječim. U naravi je života da sve što živi mre. Ne očekujem da će ti se to dopasti, da ćeš to shvatiti, ili se s tim složiti. Samo ti objašnjavam svoje stanovište. Jasno?" "Valjda. Ali nisam baš siguran." Gea je to odbacila zamahom ruke. "Nije mi važno da ti to odobriš, nego samo da shvatiš kako funkcionira moj univerzum." "To shvaćam." "Odlično. Ali ja ipak nisam tako neosobna. Malo je bogova koji to jesu. Kad bi postojao život iza smrti — kojega, usput rečeno, nema, ni u tvojoj ni u mojoj teogoniji — vjerojatno bih bila sklona nagraditi momka koji je skočio na tračnice i poginuo u pokušaju da spasi tu djecu. I tog bih jadnog kopilana uzdigla u raj, kad bi ga bilo. Na nesreću," — napravila je široku gestu, poprativši se kiselim izrazom lica - "nitko nikad neće raju prići bliže nego ti sada, tu gdje jesi. Ne tvrdim da je to bogzna što; to je mjesto kao i svako drugo. Hrana je sasvim u redu. Ali ako me netko zadivi nekim svojim djelom, ja ga nagrađujem u ovom životu. Da li me pratiš?" "Pa mislim, ja samo slušam."

KIKA Ona se nasmijala, ispružila ruku i pljesnula ga po koljenu. "To mi se sviđa. A sad, ja ništa ne dajem besplatno. A istodobno ništa ni ne prodajem. Ozdravljenja dijelim na temelju zasluga. Cimbala veli da se ti nisi mogao sjetiti ničega čime bi zaslužio ozdravljenje. Razmisli još jednom." "Nisam baš siguran da znam što hoćete." "Pa mislim, kad je riječ o djelima na Zemlji, ona moraju biti potvrđena iz nezavisnih izvora. Pronalazak kakve sprave za spašavanje, ili utemeljenje kakve vrijedne nove filozofije. Ili žrtvovanje sebe za druge. Jesi li gledao Divan život Franka Capre? Nisi? Prava sramota da tako zanemarujete klasike za volju modne ludosti ili masovnog ukusa. Protagonist te priče čini djela po kojima bi bio podoban, ali ta djela nisu dokumentirana u novinama, a teško da bi mi mogao dopremiti pun autobus svjedoka koji bi ih mogli potvrditi, i tako taj momak zaista ne bi imao sreće. Što je šteta, ali ja drukčije ne mogu raditi. Jesi li što smislio?" Chris je odmahnuo glavom. "Jesi li od razgovora s Cimbalom išta učinio?" "Ne. Ništa. Pretpostavljam da mi je sva energija bila usmjerena samo na moje jade. Možda bih se zbog toga morao ispričati." "Nema potrebe, nema potrebe. A sad na našu pogodbu. Stvar je u tome da ja pogodbe sklapam samo s junacima. Možeš, ako te je volja, misliti i da se prema običnim smrtnicima odnosim snobovski, no negdje moram povući crtu. Kao kriterij bi moglo poslužiti bogatstvo, a tad bih pred tebe postavila mnogo težu zadaću nego sada. Jer je teže obogatiti se nego ovjenčati junačkom slavom. Prije ja s tobom ne bih ni razgovarala. Jer bi mi prvo morao dokazati da si junak. A u te je dane kušnja bila jednostavna. Dizalo je bilo zatvoreno za sva slobodna bića. Tko me je želio vidjeti, morao se uspeti žbicom, svih 600 kilometara. Onaj tko bi u tom uspio, bio bi junak po definiciji. Mnogi nisu uspjeli, i ti su sad mrtvi junaci.

KIKA Otkad sam, međutim, postala iscjeliteljem ljudskoga roda, malo sam revidirala svoj stav. Ljudi kojima je potrebna terapija počesto su tjelesno preslabi da ustanu iz kreveta. Oni očito ne mogu ubijati zmajeve, ali postoje i drugi načini za dokazivanje valjanosti, i tako su sad i oni dobili svoju šansu. Nazovi to mrvicom fair-plava bačenom ljudskom rodu. Ali molim, da se razumijemo, ja u svemu tome ne jamčim nikakvu poštenu igru. Moraš prihvatiti rizik." "I to sam shvatio." "Dakle, tu smo. Ukoliko nemaš nikakvih pitanja, put pod noge. Vrati se kad ponovno postaneš dostojan moje pozornosti." Ali se još nije okrenula od njega. "Ali što želiš da učinim?" Ona se uspravila i počela kuckati vršcima prstiju. Bile su to zdepaste kobasičice obložene nakitom, prstenovima zakopanima u salo. "Prvo. Ništa. Vrati se kući i na sve zaboravi. Drugo. Ono najedno-stavnije. Otiđi do oboda, i vrati se pješice. Izgledi su ti za uspjeh otprilike jedan prema trideset. Treće." Ali je zaboravila na brojanje i zamahom ruke obuhvatile sve ljude što su sjedili na kaučima oko nje. "Pridruži se zabavi. Budi zabavan, i čuvat ću te u vječnome zdravlju. Svi su ovi ljudi došli baš kao i ti. I odlučili igrati na sigurno. Filmova ima koliko voliš, a kao što rekoh, hrana je dobra. Ali je stopa samoubojstava vrlo visoka." Chris se osvrnuo, i po prvi se put pažljivo zagledao. Mogao je već i zamisliti što će vidjeti. Nekoliko ljudi nije više uopće izgledalo živo. Sjedili su i zurili u golemi ekran, tupe pojave iz kojih se cijedila čamotinja kao siva Kirilijanova mijazma. "Četvrto. Siđi dođe i učini nešto. Vrati mi se kao junak, i ja ću te ne samo izliječiti, nego i zemaljskim liječnicima dati odgovore koji će im omogućiti da izliječe sedamdeset tri čovjeka koji pate od iste boljetice. I da sad sve lijepo zbrojimo. Dalje sve ovisi samo o tebi. Hoćeš li skočiti na tračnice, ili ćeš ostati čekati da to učini netko drugi? Ti se ljudi nadaju da će naići netko hrabriji, netko tko pati od onoga

KIKA što i njih muči. Postojao je, zapravo, jedan koji je imao to isto što i ti. I sad je tu, to je onaj s gladnim očima. Ako sideš, živ ili mrtav, ti bi mu mogao donijeti spas. A možeš mu se i pridružiti i pričekati da stigne pravi ble-savac." Chris ga je pogledao i to ga je potreslo. "S gladnim očima" je bio baš pravi opis. U jednom užasnom trenutku Chris je vidio sebe kako staje uz njega. "Ali što bi ti htjela da ja učinim?" zaječao je Chris. "Zar mi to baš ničim ne bi mogla ni natuknuti?" Osjetio je kako Gea za nj naglo gubi zanimanje. Pogled bi joj svako malo odlutao prema titravim slikama na ekranu. Ali mu se ipak okrenula još jednom, i to zadnji put. "Pod nama je milijun četvornih kilometara zemljišta. A njegov je zemljopis za tebe posve nezamisliv. Na njemu je dijamant velik kao Kitz i postavljen na vrh staklenoga brda. Donesi mi ga. Tu, nemilosrdno potlačena, žive razna plemena, kao robovi kosmatih stvorenja očiju crvenih i vrućih kao usijano ugljevlje. Oslobodi ih. Dolje je i sto pedeset /.majeva, i ni dva nisu jednaka, što žive razbacani duž čitavog mog opsega. Ubij jednoga od njih. Tisuću je tu nepravdi koje treba ispraviti, prepreka koje treba svladati, bespomoćnih koje treba spasiti. Preporučila bih ti da kreneš u šetnju oko čitave moje unutrašnjosti. I jamčim ti, dok se vratiš na polazište, da će tvoj kov biti iskušan nebrojeno puta. I sad se moraš odlučiti. Ovaj čovjek tu i još njih sedamdeset dvojica na Zemlji čekaju na tebe. Privezani za tračnice kao sam vrag. Do tebe je hoćeš li ih spasiti, a krenuti moraš od spoznaje da pritom možda nećeš spasiti sebe. No ako i pogineš, bit će to ipak za nešto. I onda, da čujemo? Naruči piće ili mi se miči s očiju."

8 Zrakoplovac

KIKA Mladoj vještici nije ni palo na pamet da stepuje. Nije Robin badava posljednjih dvanaest godina provela izgnana u gorelake regije Vrzinoga Kola. Ali je u emotivnom smislu itekako stepovala. Netko ju je trebao dopratiti natrag do dizala, ali ga je ona brzo prestigla. Poput kakvog mrava medu slomovima, tako se i ona provlačila između spomenika. Baš su smiješni. Jesu li je trebali zadiviti? Ako je besmisleno razbacivanje impresivno, onda je ona upravo smlavljena. Katedrale. Plesači stepa. Nešto podbulo i skaredno što se prodaje kao Velika majka, okružena mlitavim čankolizima. I kao kruna svemu? Junaci. Pljunula je prema Notre Dame. Zašto da poželi donijeti spas dvadesetšestorici neznanaca? Jedan je od njih nedvojbeno i njen otac. Gea je to posebno istakla, a odgovor je bio bijelo gledanje. Očinstvo je za Robin bio pojam stran koliko i komparativna vrijednost dionica. Ništa nije besplatno, rekla je Gea. Što ona ima s tom dvadesetšestori-com koji se uzdaju u nju, i nadaju se da će poći potražiti gnusnu, opasnu smrt? Čitavo se njeno biće bunilo protiv te misli. Da se ikad koja od patnica našla na Vrzinom Kolu, okrenula bi nebo i zemlju da je spasi. Ali stranca? Od početka je to bilo presipanje iz šupljeg u prazno. I nema nikakve potrebe da sad svoju pogrešku još i potvrđuje. Da ostane u tom jadnom čoporu bijednih dupelizaca naprosto nije dolazilo u obzir, baš kao ni da igra neke Geine igre. Vratit će se gdje pripada, živjeti svoj život u skladu s promišlju Velike majke. Pronašla je dizalo i pritisla pozivnu dugmad kraj njega. Oglasilo se zvonce i ona je ušla. Loše smišljeno, shvatila je, dok je pogledom tražila nekakav rukohvat. Mogla je pritisnuta dva dugmeta - jedan s natpisom "Raj" i drugi "DOLJE!" Udarila je u drugo i digla ruke da dočeka strop ako se spusti prebrzo. U tom položaju, i uz takvo očekivanje, osjećaj da joj se noge dižu s poda nije izazvao nikakvu paniku. Uslijedio je

KIKA prazan trenutak, a onda je shvatila da joj se strop ne primiče. Zapravo se polako udaljavao. Spustila je pogled. Ugledala je svoje cipele. Šest stotina kilometara ispod njih ugledala je Noks, ili Ponoćno more. Vrijeme se usporilo, počelo puzati. Osjetila je kako je u prljećem naletu čitavu, do vršaka prstiju, ispunja adrenalin. Slike su se zavrt-ložile: kratke, pa ipak oštre od detalja. Miris je zraka bio dobar. Kad je ispružila ruke i noge, koje su sad postale tako čudno daleke, u udovima joj je bila nekakva sirova snaga. A onda se sve počelo raspadati, dok su strah i očaj kretali da je smlave. Kad je zavrištala, baš joj je kroz nivo poda prolazio struk. Nastavila je tonuti, usrdno vrišteći i psujući. Zidovi su ostajali tik izvan dohvata prstiju i onda se izgubili visoko nad njom. Dizalo se udaljavalo kao sve manja kutija svjetla.

*** Robin svoje kalkulacije nije počela u nadi da bi je odgovor mogao vratiti medu žive. Vidjela je svoju smrt mnogo kilometara niže. Ali je željela znati koliko sekundi. Minuta? Ili su možda pred njom još sati života? To što je odrasla na Vrzinom Kolu bilo joj je od velike pomoći. Bilo joj je poznato centripetalno gibanje, takav je problem mogla riješiti mnogo lakše nego da je imala posla s gravitacijom. Robin se još nikad nije našla u iole jačem gravitacijskom polju. Krenula je od poznate veličine, a to je jedna četrdesetina gea kakva je vladala u glavčini. Kad se ispod nje otvorio pod dizala, počela je padati brzinom od četvrtine metra u sekundi. Ali tim tempom neće i nastaviti ubrzavati. Pokretno tijelo u rotirajućem predmetu ne pada duž radijalne crte, nego se prividno giba u smjeru suprotnom od rotacije. Ona bi se ustvari, za vanjskog promatrača, gibala po ravnoj crti, dok bi se kotač okretao ispod nje. Njeno ubrzanje prema dolje spočetka bi bilo malo. Tek kad bi nakupila popriličnu bočnu brzinu, brzina bi njezina propadanja počela istinski rasti, i ona bi je doživjela kao vjetar što dolazi iz smjera suprotnog okretanju.

KIKA Hitro se osvrnula. Vjetar je već bio jak. Razabirala je već i krošnje drveća što je raslo iz okomitog zida. Bila je to mnogokatna Geina vodoravna šuma. Da se Gea okretala u suprotnom smjeru, Robin bi tresnula već za nekoliko sekundi ili minuta. Ali kako je pad počeo kraj druge stijenke, pred njom je još bilo vremena. Mogla je obaviti nekoliko pojednostavljenih proračuna. Kočilo ju je što još nije točno znala kolika je na Gei gustoća zraka. Čitala je da je visoka, na obodu nešto oko dvije atmosfere. Ali po kojoj stopi opada kad se čovjek približava glavčini? Nigdje ne postaje prerijetkom za disanje, i tako bi mogla procijeniti da je riječ o otprilike jednoj atmosferi. Čudno je to reći, ali ju je to zadubljivanje u matematiku smirivalo. Nije je smetalo što je stalno morala polaziti iz početka, iako ju je smućivala jalovost tog nastojanja. Ali je nastavljala iz čiste žudnje da dozna kad će je smrt nadvladati. Bilo je jako važno umrijeti na pravi način. Uhvatila se za remen torbice s Nasuom i krenula od početka. Došla je do odgovora koji joj se nije dopao, pokušala ponovno, pa zatim i po treći put kad se odgovori nisu poklopili. Kad je izvukla srednjak, zaključila je da je od sudara dijeli još pedeset devet minuta. Usput je dobila još i brzinu sudara. Tri stotine kilometara na sat. Padala je leđima okrenuta vjetru. S obzirom na to da se gibala i prema obodu i u susret zidu, to je značilo da joj je tijelo postavljeno pod nekim malim kutom. Glavčina joj nije bila točno pod nogama. Zid što se od nje udaljavao nije bio posve okomit. Osvrnula se oko sebe. Bio je to prizor od kojeg je zastajao dah. Kakva šteta što u tome ne može uživati. Čitavo Vrzino Kolo, da ga je bilo hitnuti iz Robinina polazišta, bilo bi samo limenka bačena kroz dimnjak. Žbica nad Reom bila je šuplja cijev, raširena na donjem kraju i posve obrasla drvećem kraj kojeg bi patuljasto izgledali i najveći mamutovci. Drveće je bilo ukorijenjeno u stijenke i raslo je prema unutrašnjosti. Nije

KIKA više čak ni najveće razlučivala kao pojedinačna stabla; unutrašnje su stijenke bile bezlično more tamnozelenog, posvuda oko nje. Unutrašnjost je bila osvijetljena dvostrukim okomitim nizom brodskih prozorčića, ako je moguće takvih izrazom opisati otvore barem kilometarskog raspona. Izvila je vrat i zagledala se uz vjetar. Noks se već doimao bližim. Ali bilo je tu i još nešto, nešto što je lebdjelo na vrhu vidnoga polja. Bili su to vertikalni Reini kablovi. Bili su usidreni za otoke Ponoćnoga mora i potom skakali ravno uvis, konvergirajući sve do spojišta pri dnu žbice, gdje su se uplitali u monumentalnu pletenicu. To je morala vidjeti. Počela se izvijati u zraku i uspjela se stabilizirati sa zubima prema oluji, pa onda otvorila oči. Pred njom su bili kablovi, i svake su sekunde postajali sve bliži. "O, Velika majko, budi mi u pomoć." Izmrmljala je prvu smrtnu ba-jalicu, nemoćna da skine pogled s tame što joj je srljala u susret. Činilo se da kabel rotira kao dječji vrtuljak, što je bila posljedica brzog prolaska kraj usukanih strukova. Prošla je čitava minuta dok nije prošla kraj kabla. Kad mu se najviše približila, pripila je desnicu uz tijelo. Obuzeo ju je jak osjećaj da bi ga, da ispruži ruku, mogla dotaći, iako je znala da je zacijelo mnogo dalji. A kad ga je prošla, još se jednom izvila u zraku da bi mogla promatrati sve veće udaljavanje kabla.

** * Jedan sat baš i nije zvučalo kao neko jako dugo vrijeme. Čovjek sasvim sigurno kroz čitavo to razdoblje može ostati obuzet apsolutnim užasom. Zato se, kad ga je prestala osjećati, upitala je li s njom baš sve u redu. Prije nego što je primicanje kablova ponovno podjarilo strah, bila je uspjela steći nekakav mir. Sad je osjetila kako joj se on polako ponovno zavlači u kosti i objeručke ga prihvatila. Sa spoznajom da je stigla smrt, i da će ona biti brza

KIKA i bezbolna, i da se ništa ne može postići ni preznojavanjem, ni hvatanjem zraka, ni preklinjanjem sudbine, zna doći i blagi mir.

** * To ne može trajati vječno. Ali zašto ne bi potrajalo bar još dvadeset minuta duže? Sad je počela skakutati između fatalizma i straha. Spoznaja da više ništa ne može učiniti nije joj bila dovoljna. Željela je živjeti, a neće, i nije bilo riječi kojima bi se dala izraziti tolika tuga. Njena religija nije bila od onih koje vjeruju u uslišane molitve. U Vrzinom Kolu nije se molilo uopće, bar ne u tom smislu. One nikad nisu molile ništa. Bilo je ponečeg što se moglo zahtijevati, pozicija koje su se mogle steći u zagrobnom životu, ali kad bi se čovjek našao na mukama, mogao se pouzdati samo u vlastite snage. Velika se majka nije uplitala ni u čiju sudbinu, i Robin nikad nije ni palo na um da je za to zamoli. Pa ipak je poželjela da postoji nešto što bi joj moglo priteći u pomoć, nekakva sila u svoj toj pustoši. A onda se upitala je li baš to bila Geina želja. Može li je ona čuti, tako već duboko propalu, tek nekoliko minuta udaljenu od uništenja? Nakon prvog užasnog šoka, Robin više nije jako čudilo što joj je Gea priredila takvu strahotu. Čak se jako dobro uklapala u sve one ludosti što ih je napričala. Ali se sad upitala zašto, i od svih je razloga uspjela smisliti samo to da ju je htjela strahom natjerati da Geu prizna za Gospodina. Doista, Gea bi tu mogla učiniti ponešto. Robin je otvorila usta, ali iz njih nije izišlo ništa. Pokušala je ponovno i vrisnula. Uz pomoć nekakve dobrodošle duševne alkemije, njen se strah preobrazio u srdžbu toliko žestoku da je zatresla njome jače od vjetra. "Nikada!" povikala je. "Nikad, nikad, nikad! Ti smrdljivi karcinomu! Ti gnusobo! Ti mrska, odvratna nakazo! Potražit ću te u grobu i rasporiti te i zagušiti vlastitim posranim crijevima! Napunit ću te žeravicom; odgrist ću ti jezik; nabit ću te na željezni ražanj i peći te čitavu vječnost! Prokletstvo na tvoju

KIKA glavu! A sad me poslušaj, Velika majko, poslušaj me dobro i upamti! Zaričem se svojom sjenom da ću onoj, što se zove Gea, pribaviti vječne muke!" "Dobro ti ide." "Nisam još ni počela!Ja ću ti..." Pogledala je prema nogama. Metar ispod njih bilo je nasmiješeno lice. Mnogo više od toga, pri tom kutu, nije mogla ni vidjeti, nego samo ramena, začudno veliku kvrgu prsa i krila skupljena na leđima.

*** "Ti sve to primaš prilično mirno." "A zašto ne?" upitala je Robin. "Mislila sam da sam shvatila, i još nisam sigurna da sam pogriješila. Ti mi se kuneš, svim moćima koje smatraš svetima, da te nije poslala Gea?" "Kunem se Eskadronom. Gea je znala da te ne baca u sigurnu smrt, ali ona u ovom nema svoje prste. Učinio sam to slobodno, na svoju ruku." "Mislim da ću za pet minuta udariti u zid." "Pogrešno. Dno se žbice širi, kao zvono, zaboravljaš? To je sasvim dovoljno da prođeš i pod kutom od šezdeset stupnjeva padneš na Istočni Hiperion." "Ako me time pokušavaš razveseliti..." Ali je to ipak malo djelovalo. Sad se pokazalo da je njena prva procjena od šezdeser osam minuta bila ispravna. Ali je zato njena procjena krajnje brzine bila preniska; jer bi inače padala duže. Pitala se čime bi joj to anđeo mogao pomoći. "Istina je da te ja ne mogu nositi", rekao je. "Zapravo me baš čudiš. Kod ljudi sam nailazio na najrazličitije reakcije. Većinom mi govore što bih morao učiniti, ako su još uopće sposobni misliti." "Ali ja jesam. A sad, možemo li nastaviti? I vrijeme je tu zacijelo nekakav faktor."

KIKA "Ne, baš nije. Hoću reći, ne još. Ja bih ti mogao pomoći tek kad se približimo tlu, a mogu ti pomoći tako što ću te usporiti. A do tada leži i uživaj. Ali mislim da ti to i ne trebam govoriti." Robin nije znala što da mu odgovori. Bila je na samom rubu histerije, a obrana protiv nje časimice je slabila. A otkrila je da s njom na samo jedan način može izaći na kraj: tako da se pretvara da je mirna. Ako je čovjek u tom pretvaranju toliko vješt da može obmanuti druge, možda uspije obmanuti i samoga sebe. Sad je on padao ispred nje. Dok ga je tako gledala, na um joj je palo dvoje: on je, od svih ljudi koje je dosad srela, spadao medu ono petoro od nje niže rastom; a nije imala razloga pretpostaviti da je mužjak. Upitala se zašto je to zaključila. On nije imao vanjskih spolnih organa; medu nogama je imao samo krpicu opalescentnog zelenog perja. Zacijelo zbog njegove vitke koščatosti. Za svog je kratkog boravka na Gei stamenost počela povezivati s muškim spolom. A ovaj kao da je bio sazdan od kostiju i tetiva, pokriven jednakom količinom gole smeđe kože i šarenoga perja. "Jesi li ti dijete?" upitala je. "Ne. A ti?" Široko se nasmiješio. "Napokon si se počela ponašati u skladu s mojim očekivanjima. Tvoje je sljedeće pitanje: Jesi li muško ili žensko? Ja sam nastrojen ekstremno mužjački, i ponosim se tom nevoljom. Velim nevoljom zato što muški anđeli žive upola kraće od ženskih, jer su manji i imaju manji dolet. Ali ima to i svojih dobrih strana. Jesi li se ikad s nekim tucala u zraku?" "Ja se, zapravo, u tom tvom smislu, uopće nikad ni nisam tucala." "A bi li htjela pokušati? Imamo petnaestak minuta vremena, i ja ti jamčim nezaboravan doživljaj. Što veliš na to?" "Ne. I ne mogu ni zamisliti zašto ti je do toga." "Ja sam malo devijantan," rekao je veselo. "Palim se na salo. Nikad mi dosta. Samo se tu motam i čekam da mi s neba padne ženska. Ja njima uslugu, one meni uslugu. Svi sretni i zadovoljni."

KIKA "To je, znači, tvoja tarifa?" "Ne. Nije tarifa. Jer ću te spasiti i tako. Ne volim gledati razmljecka-ne ljude. Što ti veliš? Pa baš i ne tražim previše. Sve su jedva čekale da mi vrate milo za drago." "Jane." "Ti si malo čudna, znaš? Nikad još nisam vidio ljudskoga stvora s takvim šarama. Jesi se s njima i rodila? Ti si nekakva druga ljudska vrsta? Nikako mi nije jasno zašto se sa mnom nećeš tucati. Čas posla. Minuta i gotovo. Zar puno tražim?" "Puno pitaš." "Htio sam samo... hej! Vrijeme nam je da se okrenemo, ili ćeš lupiti... pazi!" Robin se panično okrenula, zamišljajući već da joj je tlo pod nosom. Nalet joj je vjetra na krivi način zahvatio rame, i ona se počela prevrtati. "Samo se opet omlitavi," posavjetovao ju je anđeo. "Pa ćeš se ispraviti. Tako je već bolje. A sad vidi možeš li se okrenuti. Drži ruke na bokovima, pa ih povij otraga." Robin je učinila kako joj je rečeno, pa napravila lastavicu. Sad su već prolazili kroz zonu sumraka, i već su se bili toliko probližili tlu da su vidjeli kako pod njima promiče. Anđeo joj je prišao za leđa i obujmio je rukama. Bile su tvrde i jake kao konopi, jedna joj je prešla preko dojki, druga preko stegana. Osjetila je na vratu hladan pritisak njegova obraza, a onda i toplinu usana na usnoj školjci. "Kako si meka, tako ugodno pojastučena..." "Tako ti Velike majke, ako me kaniš silovati, učini to smjesta, i prokletstvo na glavu tvoju, ti lažljivi paune! Nemamo čitav dan." Robin se tresla, jer su se strah od pada i početak mučnine udružili u napadu na njenu vlast nad sobom. "Što je u torbi?" upitao je kratko. "Moj demon." "U redu, nemoj mi odgovoriti! Ali ga čvrsto drži. Idemo." Sad, dok je oprezno počinjao širiti velika krila, ruke su mu bile kao škripac. Potegla ju je velika sila, i slobodni pad pretvorila u

KIKA osjećaj da visi strmoglavce. Nije više bilo moguće držati noge opružene iza sebe. Kad ih je pustila da padnu, nestabilni se par kratko zanjihao oko hvatišta sile anđelovih krila, smještenog negdje ispod lopatica. Kad se anđeo oprezno nagnuo na krilo, nakrivilo se i tlo. Njemu je cilj bio odvesti je do Ofiona, rijeke koja je tekla ispod kabla što je Vjetrište povezivao s glavčinom. Rijeka je u tom kraju bila duboka, široka, i tekla prema sjeveroistoku. Da bi u tome uspio, morao je najprije neko vrijeme letjeti na jug, pa na sjever, kako bi se počeo spuštati usporedo s rijekom. A potom će Robinin pad morati produžiti smanjivanjem kuta propadanja. U suprotnom bi ona lupila mnogo prije vode. Preletjeli su skupinu kratera. Robin nije pitala što su oni. To nije moglo biti od ljudi; devedeset metara u sekundi ne bi im dalo dovoljnu kinetičku energiju. Ali je moglo biti od drugih, težih objekata ispuštenih s istog polazišta kao i ona. Anđeo se sad raskrilio do punog raspona. Tlo je pod njima bilo brežuljkasto i pošumljeno, ali se zato pred njima mogla vidjeti i ravna dionica rijeke. Nije se baš činilo da će je doseći, a pri ovom slijetanju neće biti dodavanja gasa i drugog pokušaja. Anđeo je jedva mogao ponijeti malo više od svoje tjelesne težine. "Mislim da ću ti uspjeti, u trenutku sudara, smanjiti brzinu na sedamdeset do osamdeset kilometara," viknuo joj je u uho. "Pokušat ću, kad se primaknemo rijeci, zakočiti kratkim zamasima. Sletjet ćeš pod kutom." "Ja ne znam plivati." "Ne znam ni ja. Dalje se snalazi kako znaš."

*** Bio je to zbunjujući doživljaj. Sila njegovih ruku naglo je porasla, i ona je duboko udahnula, dok joj je srce tuklo poput malja. Ponovno su klizili planirajući, naizgled i dalje visoko nad mrkim vodama. Još ju je jednom cimnuo; mahinalno je ispružila ruke, ali su još letjeli. Treći je trzaj bio najžešći od svih. Nekoliko dugih sekundi Robin nije mogla udahnuti zrak.

KIKA A sad se već počela primicati obalna crta, protežući se nadesno. Pred njima je rijeka zavijala desno. Pomislila je da je udarila leđima, no pritom se toliko ošamutila da nije bila sigurna. Sljedeće čega se jasno sjećala bilo je kako kroz glibo-vitu vodu grabi prema svjetlu. Plivanje je bilo jako naporno. Zaista je čudno za što je sve čovjek sposoban kad mu voda dode do grla.

*** Kad se iskobeljala, anđeo je već stajao na obali. To mu baš nije išlo, jer mu noge nisu bile za to stvorene. Izgledale su kao pandže; dugih prstiju kao u kostura, građene za hvatanje debelih grana. Robin je pro-plazila metar-dva suhoga terena, pa se prevalila na bok. "No, daj mi to," rekao je anđeo, pa joj istrgnuo torbu iz ruke. "Valjda i ja zaslužujem nešto za svoj trud; to valjda nećeš osporiti." Otvorio je torbu, zinuo, brzo je zatvorio, bacio i ustuknuo. "Lijepo sam ti rekla," prohripala je. Anđeo je bio ljut i nestrpljiv. "No dobro, što onda imaš?" "Imam nešto malo novaca. Uzmi sve." "Ja ni ne znam što bih s njim. Potrošiti bih ga mogao samo u titanid-skoj ludnici." Robin je sjela i prstima maknula mokru kosu s lica. "Dobro govoriš engleski," rekla je. "Ma što ti znaš? Tim se jezikom dadu reći i lijepe stvari, samo ako se želi." "Oprosti. Ako sam te povrijedila, bilo je to zbilja nehotice. More me tolike brige." "Više ne." "Ja to znam cijeniti. Spasio si mi život, i na tome sam ti zahvalna." "No dobro, dobro. Engleski sam naučio od bake, i to slučajno. Od nje sam naučio i da ništa nije badava. Što još imaš, osim novaca?"

KIKA Imala je prsten, dar svoje majke. Ponudila ga je anđelu. Uzeo ga je u ruku i kiselo ga pregledao. "To uzimam. Što još?" "To je sve što imam. I odjeću što je na meni." "Uzet ću i to." "Ali sve moje stvari..." "Su u hotelu. On se nalazi tamo. Dan je topao. Uživaj u maloj šetnji." Robin je skinula cipele i iz njih izlila vodu. Sa suknjom je bilo lako, ali su joj se gaćice pripile za ljepljivu kožu. On ih je uzeo, pa se zagledao u nju. "Kad bi samo znala kako volim debele žene." "Od ove ništa. I kako to misliš, debele? Ja nisam debela." Pod njegovim je pogledom oćutjela nelagodu, što je bio posve nov osjećaj. Robin se prema svom tijelu nije odnosila ništa stidljivije od mačke. "U tebi je dvadeset posto masnoća, možda i više. Sva si njima obložena. Sva si od njih podbula." Uzdahnuo je. "A to su najprokletije privlačne šare što sam ih ikad vidio." Zastao je, pa se polako nacerio. "Ali sam te bar vidio. Sretno prizemljenje." Dobacio joj je odjeću i poskočio u zrak. Od siline zamaha Robin se zaljuljala na petama, a vjetar je uzvitlao zagušljivi oblak prašine i lišća. Na jedan trenutak veličanstveni je raspon njegovih krila izbrisao nebo; a onda se već dizao, nestajući, silhueta čovjeka-šibice u gunguli perja. Robin je ponovno sjela i prepustila se teškom napadu drhtavice. Pogledala je na putnu torbicu što se Ijutito izvijala dok se temeljito uznemirena anakonda pokušavala dočepati slobode. Nasu će morati pričekati. Neće umrijeti od gladi, pa sve da napad potraje danima. Robin se uspjela okrenuti, zbog straha da bi od gledanja u sunce mogla oslijepiti, i uskoro izgubila vlast nad svojim tijelom. Beskonačni je Hiperionov dan nastavio svoj hod, dok se ona izvijala pod jantarnim suncem, bespomoćna, i čekala da se anđeo vrati i siluje je.

KIKA

9 Slobodni profesionalac Gaby Plauget je stajala na kamenitoj litici i čekala da zamre šum goleme dijastole. Normalni bi aglajski usisni dio ciklusa bučao kao Nijagarin slap. Danas je zvuk bilo sličniji grgljanju zračnih mjehura što se dižu iz grla zaronjene boce. Ulazni zalistak bio je začepljen deblom titanovca i zato skoro posve pod vodom. Mjesto se zvalo Tri gracije. To mu je ime bila nadjenula sama Gaby, još prije mnogo godina. U to doba, onih nekoliko Teranaca što su živjeli na Gei, još su nadijevali imena iz ljudskoga govora, i pritom su se obično držali drevnog običaja crpljenja inspiracije iz grčke mitologije. Gaby je jako dobro znala i drugo značenje te riječi, jer je pročitala da su Gracije pomagale Afroditi pri toaleti. Pomislila je kako je kružna rijeka Ofion Gein toalet, a ona sama vodoinstalater. Sve na kraju dospijeva u rijeku. A kad se rijeka začepi, Gaby je odštopava. "Dajte mi oslonac i gumu za odštopavanje veliku kao Pittsburgh Dome," rekla je jednom zgodom nekom zainteresiranom promatraču, "pa ću odvodniti svijet." Kako joj takvo oruđe nije stajalo na raspolaganju, morala se zadovoljiti metodama manje izravnim no podjednako divovskim. Njeno Se motrilište smjestilo na pola visine sjeverne litice Zapadnoga kanjona Ree. Prije je taj kanjon posjedovao i nešto zaista upadljivo i neobično: rijeka Ofion nije iz njega istjecala i razlijevala se po zapadnim ravnicama, nego je tekla u suprotnom smjeru. A to je bilo moguće zahvaljujući Aglaji. I sada, kad se oštetio silni riječni ulazni ventil, s geografskim hirom na kraj je morao izaći čisti zdravi razum. Voda, koja nije imala kamo, pretvorila je Ofion u bistre modro jezero koje je ispunilo kanjon i vratilo se na ravnice Hiperiona. I tako je, mnoge kilometre u daljinu, daleko se uspinjući uzvijenim geinim obzorjem, spokojni vodeni pokrov prekrivao sve osim baš krošnji najvišeg drveća.

KIKA Aglaja je ležala kao tri kilometra dugačak purpurni grozd, uvaljen u suženo grlo kanjona, nižim krajem sežući u jezero, a drugim se uzdižući do 700 metara visoke zaravni. Ona i njezine sestre, Talija i Eufrosina, bile su jednostanični organizmi s mozgom ne većim od dječje šake. Tri milijuna godina one su neobazrivo opkoračivale Ofion, i dizale mu vode preko vrha Zapadne Ree. Hranile su se svime što je plivalo na rijeci i stalno im dolazilo u golema ždrijela, a ta su bila dovoljno velika da progutaju sve na Gei osim baš stabala titanovca, koja, jer su bila dio živoga Geina tkiva, i nisu bila namijenjena otkidanju. No bilo je to sumračno doba. Baš sve je bilo moguće, pa se obično i događalo. I baš je to, razmišljala je Gaby, bio razlog zbog kojeg je biću Geine veličine bio potreban pomoćnik malen kao Gaby. Usisna je faza bila gotova. Aglaja je nabrekla do maksimalne veličine. Sad će proći još nekoliko minuta, a onda će se ventil početi zatvarati, baš kao da Aglaja zadržava dah u očekivanju svoje redovite satne erupcije. Na zlatni se sumrak spustila tišina, i mnoge su se oči, ispunjene očekivanjem, okrenule prema Gaby. Gaby se spustila na koljena i pogledala preko ruba. Činilo se da je pripremala sve što treba. Ali odlučiti kada to učiniti bilo je teško. S jedne strane, zalistak u fazi stiskanja držat će to drvo-klin mnogo čvršće nego ikad za sistoličke faze. A s druge, voda što ju je Aglaja bila progutala sad će provaliti van, stvarajući golemu silu koja bi mogla iščupati prepreku. Ta se operacija nije mogla izvesti nježnim dodirom; Gaby je namjeravala trznuti drvo što je jače moguće i nadati se najboljem. Ekipa je čekala na njen znak. Gaby je ustala, podigla crvenu zastavicu nad glavu, i onda je naglo spustila. Titanidski su se rogovi oglasili sa sjevernih i južnih litica kanjona. Gaby se okrenula i vješto uspentrala desetmetarskom liticom što je stajala iza nje. Skočila je na leda Citari, glavi družine Titanida. Citara je gurnuo mjedeni rog u tobolac i udario galopom niz vijugavu stazu što je vodila prema radio-postaji. Gaby je jahala stojeći, bosih nogu na hrptu i držeći mu se za

KIKA ramena. Spašavalo ju je to što su Titanidi običavali trčati tako da bi ljudski torzo povili prema naprijed a ruke zabacili straga, kao djeca kad se igraju mlaznog aviona. Ako bi se okliznula, mogla se za njih uhvatiti, ali je već prošlo mnogo godina otkako joj je to zadnji put i stvarno ustrebalo. Na postaju su stigli baš kad se sistolični val počeo povlačiti. Voda je bila deset metara ispod njih a blokirani ulazni ventil pola kilometra uzvodno u kanjonu; pa ipak, kad je bujica u novom jezeru počela stvarati uskipjelu grbu a razina vode stala rasti, Titanidi su se nervozno promeškoljili. Buka je ponovno počela jačati, no ovaj put kao da je u nju bilo nasni-mljeno i nešto novo. Na Aglajskom platou, kod Donjih magli, gdje je izlazni ventil obično brizgao struju vode stotine metara uvis, sad je izlazio samo plin. Suhi je ventil proizvodio zvuk koji je Gaby izgledao kao ispuštanje vjetrova u basu. "Gea," promrmljala je. "Bog koji prdi." "Što si to rekla?" zapjevao je Citara. "Ništa. Mondoro, imaš li vezu s bombom?" Titanid zadužena za etersko uvjeravanje podigla je pogled i kimnu-la glavom. "Da joj velim, moj vodo, da prhne?" zapjevala je Mondoro. "Ne još. I nemoj me tako zvati. Šefe je sasvim dovoljno." Gaby je pogledala preko vode, na mjesto gdje su nicala tri kabla. Pošla je po njima pogledom, u potrazi za iščešljanošću koja prethodi lomu, a onda pogledala svoju improviziranu flotu što joj je lebdjela nad glavom. I nakon toliko godina pogled ju je na nju ispunjavao strahopoštovanjem. Bila su to tri najveća dirižabla koja je uspjela sazvati za nekoliko dana. Zvali su se Drednot, Bombasto i Divljačar. Svi su bili duži od tisuću metara, i svi su joj bili stari prijatelji. A prijateljstvo ih je ovamo i dovelo, njoj u pomoć. Veći su dirižabli rijetko kad letjeli zajedno, jer im je bilo draže, na svojim dirigiranim turnejama, uživati pratnju eskadrona od sedam ili osam srazmjerno sitnih cepelina. Ali sad su bili upregnuti u trojku kakva se na Gei rijetko viđala. Njihove prozračne, paučinaste repne površine — svaka velika

KIKA kao nogometno igralište — mlatile su zrak slonovskom veličajnošću. Njihova ovalna tijela od modroga sedefa gurala su se i trla jedno o drugo i cvilje-la kao grozd karnevalskih balona. Mondoro je podigla palac. "Pali," rekla je Gaby. Mondoro se nadvila nad mahunu veliku kao dinja krastača, ugnije-ždenu u spletu vinjaga i grana složenom medu njenim prednjim nogama. Progovorila joj je tihim glasom, a Gaby se okrenula prema Aglaji, puna očekivanja. Nekon nekoliko trenutaka Mondoro se nakašljala kao da se ispričava, i Gaby se namrštila. "Ljuti se na nas što smo je toliko ostavili u tami," zapjevala je Mondoro. Gaby je zazviždala nešto bez ikakve melodije, zatoptala nogom pa poželjela da ima standardni odašiljač. "Onda joj zapjevaj o svjetlu," zapjevala je Gaby. "Ti si uvjeravač; ti bi morala znati kako se s njima postupa." "Možda himnu vatre..." rekla je Titanida zamišljeno. "Ma baš me briga što ćeš pjevati," dreknula je Gaby engleski. "Samo tu glupaču natjeraj da grune." Okrenula se od nje, uskipjela od bijesa. Bomba je bila zavezana za deblo titanovca. Tu su je bili montirali, i to uz popriličnu pogibelj, anđeli koji su uletjeli u crpku za dijastoličkog dijela ciklusa, kad je nad vodama što su srljale unutra još bilo zraka. Gaby je bilo žao što nije imala torbicu s eksplozivom iz vojnih viškova, pa da je dade anđelima. Umjesto toga im je morala poslalati nekakvo čudo skrpljeno od voća i povrća. Sam je naboj zapravo bio pušlek osjetljivih nitrogomolja. Detonator je bila biljka koja baca iskre, a jedna druga, s magnezijskom srčikom, bila je združena s mozgom napravljenim od lista s integriranim krugom: struganjem biljne tvari ogolio bi se silicijski čip sa svim svojim mikroskopskim krugovima. Čip je bio programiran da sluša radio-sjemenku, najhirovitiju biljku na Gei. Te sjemenke su bile radijski primopredajnici koji bi poruke slali samo kad bi se

KIKA postigla lijepa rezonancija, no čak bi i tada funkcionirali samo ako bi melodija onoga što bi čuli bila vrijedna ponavljanja. Titanidi su bili majstori pjesme. Čitav je njihov jezik bio pjesma; glazba im je bila važna koliko i hrana. I utom svom sustavu nisu vidjeli ništa neobično. Gaby, koja je slabo pjevala i nikada nijednu sjemenku nije zainteresirala za svoj poj, mrzila ih je iz dna duše. Bilo bi joj drago da ima šibicu i nekoliko kilometara nepromočivog, brzog štapi-na. Iznad nje su dirižabli napinjali konope, ali to nije moglo potrajati. Jer nisu imali kondicije. Gledano po kilogramu težine, oni su bili najslabija stvorenja na Gei. Oko odašiljača su se skupila četiri Titanida, pa zapjevala komplicirani kontrapunkt. Nakon svakih nekoliko taktova ubacili bi petnotnu sekvencu na koju je vrebao detonatorov mozak. U jednom trenutku sjemenka se umilostivila i zapjevala. Začula se prigušena eksplozija od koje se zatresla čitava Aglaja, a onda se s vrha ulaznog ventila digla mrljica crnoga dima. Napeti su se konopi olabavili. Gaby je stala na prste, obuzeta strahom da je eksplozija samo prekinula čelične konope. Iz otvora je prokuljalo iverje veliko kao vita jela. A onda je iza sebe začula klicanje Titanida, jer se pojavio trupac tita-novca, i zavaljao se kao harpunirani kit.

*** "Pazi, kad ga budete zabijali, da od usisa bude udaljen najmanje pet do deset kilometara," otpjevala je Gaby Klavikordu, Titanidu izabranom da obavi čišćenje. "Malo će potrajat dok sva ta voda otječe, ali ako trupac sad dovučete do obale, već će za nekoliko reva biti visoko iznad vode." "Sigurno, šefe," zapjevao je Klavikord. Gaby je stajala i gledala kako se njena ekipa prtlja s opremom posuđenom iz Titangrada, dok se Citara pošao pobrinuti za Gabynu osobnu prtljagu. S većinom je tih Titanida već bila radila na drugim poslovima. Oni su znali što rade. Bilo je posve

KIKA moguće da im ona uopće I ne treba, ali je dvojila bi li se oni uopće toga usudili prihvatiti bez božanske zapovijedi. Jer oni, ako ništa drugo, nisu održavali vezu s dirižablima, kako je to činila Gaby. Gaby, međutim, nitko nije ništa bio naredio. Čitav je taj posao obavila po ugovoru i unaprijed ga naplatila. U svijetu gdje je svako biće imalo svoje propisano mjesto, ona je svoje odredila sama. Začula je topot kopita i okrenula se. To se Citara vraćao s njenim stvarima. Njih i nije bilo puno; sve stvari koje je Gaby toliko trebala ili voljela da bi ih stalno nosila sa sobom, dale su se strpati u mali planinarski telećak. A od svih je stvari ipak najviše voljela svoju slobodu i svoje prijatelje. Citara (Lidijski Trio s Povisilicom) Fanfara spadao je medu najbolje od potonjih. On i Gaby putovali su zajedno već deset godina. "Šefe, zvoni ti telefon." Svi su Titanidi naćulili uši, pa je utihnuo čak i Citara, koji se na to već bio i navikao. Pružio je Gaby radio-sjemenku istovjetnu svima ostalima. Jedina je razlika bila što je ova imala vezu s Geom. Gaby je uzela sjeme i povukla se iz grupe. Dok je stajala tako u malenom šumarku, neko je vrijeme tiho govorila. Titanidi baš nisu izgarali od želje da čuju što im to Gea želi reći — jer su vijesti o Božjim naumima rijetko kada dobre — ali im svejedno nije moglo promaći da je, nakon što je razgovor očito bio gotov, Gaby još neko vrijeme ostala šutke stajati. "Jesi da odemo do Glazbene radionice?" upitala je Gaby Citaru. "Naravno. Je li nešto hitno?" "Zapravo ne. Ali Rocky nije viđena već skoro čitav kilorev. Njen car i gospodar hoće da je potražimo i javimo joj da će skoro Karneval." Citara se namrštio. "Je li Gea rekla da bi moglo biti problema?" Gaby je uzdahnula. "Aha. Morali bismo Rocky pokušati rastrijezniti."

KIKA

10 Glazbena radionica Titanidi su bili jako loše prilagođeni. Od svih bića na Gei, jedino su oni bili strahovito loše projektirani za svoj habitat. Dirižabli su bili upravo onakvi kakvi su i trebali biti za život kakav vode i gdje ga vode. Sve je na njima bilo funkcionalno koliko i njihov strah od vatre. Anđeli su bili stvoreni toliko na samoj granici nemogućeg, da Gei nije ostalo nimalo prostora za njenu uobičajenu razigranost. Morala ih je projektirati unutar toleranca od nekoliko grama, i sve podrediti njihovom osam-metarskom rasponu krila i mišićima nužnim za njihovo pokretanje. Titanid je očito bio nizinska životinja. Zašto je onda bilo nužno osposobiti ga za veranje po drveću? Donji su dijelovi njihova tijela bili konjski — samo što su umjesto kopita imali papke — i u slaboj Geinoj gravitaciji mogli su sasvim dobro živjeti i s nogama tanjim no u jednog rasnog trkaćeg konja. Gea im je, međutim, umjesto toga dala noge percherona i gležanj clvdesdalea. Njihova leda, greben i sapi nadimali su se od mišića. No onda se pokazalo da su baš Titanidi, jedini od svih Geinih stvorenja, sposobni podnijeti zemaljsku težu. I tako su postali Geini ambasadori kod ljudskoga roda. Kad se u obzir uzme da je rasa Titanida mlađa od dva stoljeća, onda postaje očito da njihova snaga nije bila slučajna. Gea je mislila unaprijed. A ljude što su živjeli na Gei s Titanidima je čekala još jedna neočekivana blagodat. Korak Titanida nije imao u sebi ništa skakutavo, kao korak zemaljskih konja. Oni su pri slaboj teži klizili kao oblaci, a tijela su im se održavala na stalnoj visini samo laganim doticajima kopita. Jahanje je na njima bilo zapravo tako glatko da je Gaby bez muke zaspala. Naslonila se na Citarina leda, pa objesila noge s jedne i druge strane. Dok je ona tako spavala, Citara se uspinjao vijugavom stazom što )e vodila u Asterijsko gorje.

KIKA Citara je bio lijepo storenje bezdlake pasmine, boje mliječne čokolade. Imao je gustu grivu narančaste boje koja mu nije rasla samo iz skalpa, nego i čitavom dužinom vrata, pa se spuštala i na velik dio ljudskih leđa, gdje ju je nosio zapletenu u duge pletenice, baš kao i dlake na repu. Kao i kod svih pripadnika njegove vrste, njegovo ljudsko lice i torzo sličili su ženskom. Bio je ćosav i imao krupne, široko razmaknute oči s velikim trepavicama. Dojke su mu bile velike i stožaste. Između prednjih je nogu, međutim, imao penis, koji se mnogim Terancima doimao i odveć ljudskim. Imao je on i još jedan, mnogo veći medu stražnjim nogama, a ispod ljupkog narančastog repa bila mu se smjestila vagina, no kod Titanida se spol određivao po prednjem organu. Citara je bio mužjak.

*** Staza što ju je slijedio kroza šumu bila je zakrčena puzavicama i novoizniklim biljem, ali se povremeno opažalo da je nekoć bila dovoljno široka da njome mogu proći zaprežna kola. Na pojedinim čistinama vidjele su se i izlomljene krpice asfalta. Bio je to dio Okogejske ceste, izgrađene pred više od šezdeset godina. U njenoj je izgradnji i Gaby imala svoje prste. Za Citaru je cesta tu bila oduvijek: beskorisna, rijetko korištena, u polakom osipanju. Stigli su na Aglajsku zaravan, na Donje magle. Uskoro su, međutim, iz njih izišli i sad su kaskali duž Aglajskog jezera, dok se u daljini vidjela Talija; žedno je usisavala vodu. Citara se uspeo do Srednjih magli, do Eufrozine i Gornjih magli. Ofion je još jednom postao rijeka, nakratko, prije nego što je ušao u sustav dvostruke crpke koji ga je dizao do Ponoćnoga mora. Malo prije nego što su stigli do posljednjih crpki, Citara je skrenuo na sjever i pošao za brdskim potočićem. Pregazio ga je kroz zabijeljenu vodu i počeo se uspinjati. Sad je već bio u Rei, i to već poprilično vremena, ali granice na Gei nisu bile ocrtane baš jako jasno. Putovanje je počelo negdje na sredini zone sumraka, između Hiperiona i Ree, u onom maglenom području između stalnog slabog sunca s jedne i vječne mjesečine s druge

KIKA strane. Potom je nastavio u noć, koju je dosegao negdje na sredini padina Asterije. U Reinoj noći nije bilo teškoća s vidljivošću; noćni je vid Titanida bio dobar, a pri tolikoj blizini granice još je bilo mnogo svjetla što se odražavalo od ravnica Hiperiona koje su se iza njih izvijale uvis. Citara se uspinjao strmom planinskom kosom, uzanim no jasno označenim puteljkom. Slijedeći niz alpinskih serpentina, prešao je dva prijevoja i krenuo kroz duboke doline s druge strane. Reina brda bila su gola i kamenita, s usponima od prosječno sedamdeset stupnjeva. Visokog je drveća nestalo, ali je tlo bilo tapecirano lišajevima debelim i mekim poput tkanine na bilijarskom stolu. Po njima su bile rasute točkice širokolisnoga grmlja s korijenjem što se uvlačilo u kamen živac, s dubokim žiljem što se znalo spuštati i po pola kilometra u pokušaju da dosegne hranjivo tijelo Gee - bile su to prave kosti brda. Uskoro su ugledali signalno svjetlo Glazbene radionice kako se uzdiže između dva vrhunca. Nakon što su obišli okuku, pred njima se otvorio prizor jedinstven čak i za Geu kojoj je hobi bilo stvaranje neobičnosti. Između dva vrhunca — oba su bila usiljena oštro kao Matterhorn — bilo je razapeto usko sedlo pokriveno zemljom. Gore je bilo ravno, a s obje su ga strane okruživale okomite litice. Plato se zvao Machu Picchu, prema sličnome mjesta u Andama gdje su Inke izgradile kameni grad u oblacima. Iz povodnja svjetlosti što se slio kroz daleki krov Hiperiona neobjašnjivo je dolutala jedincata sunčeva zraka. Oštro je skrenula u noć i čitav plato promočila zlatnom bojom maslaca. Činilo se kao da je sunce u najcrnjim zamislivim oblacima, u kasnom olujnom popodnevu, pronašlo sitnu rupicu. Na Machu Picchuu je bila samo jedna građevina. Glazbena je radionica bila drvena dvokatnica, obijeljena vapnom i s krovom od zelene šindre. Iz daljine je izgledala kao igračka. "Tu smo, šefice," zapjevao je Titanid. Gaby se uspravila, protrljala oči, i pogledala preko Ciroccine doline.

KIKA '"Pogledaj na djela moja, silni, i postidi se'," promrmljala je. "Divlje moje ždrijebe, toj bi curi trebalo pregledati glavu. Netko bi joj to trebao reći." "To si učinila ti, kad si zadnji put bila tamo," upozorio ju je Citara. "Da, jesam, pa da." Gaby se prenula. Uspomena je još boljela. "Samo vozi dalje, može?" Potom su se oboje spustili stazom do uskog izdanka zemlje što je vodio do Machu Picchua. Malo prije platoa nad dubokim je ponorom bio napet viseći most od užadi i drveta. Taj se most dao srušiti s nekoliko udaraca sjekirom, nakon čega bi Ciroccino uporište ostalo posve izolirano, dostupno još jedino iz zraka. Na drugoj je strani mosta sjedio mladić u alpinističkim cipelama i odijelu kaki boje. Po njegovu je turobnom izrazu lica Gaby zaključila da je on još jedan izbeskonačne procesije prosaca što su se probijali, iz godine u godinu, da osvoje srce usamljene i tajanstvene Geine Čarob-itice. A kad bi ovamo stigli, otkrivali bi da je sve prije nego usamljena - u pratnji je uvijek imala tri do četiri ljubavnika — i da ju je varljivo lako osvojiti. Dospjeti joj u krevet nije bilo nimalo teško ako čovjeka ne smeta gužva. Iz svega toga otići netaknut bilo je nešto posve drugo. Cirocco bi ljudima ispijala duše, i ako bi im duše bile tako plitke da bi se dale ispiti, gubila bi za njima potrebu. Na sve je njih potrošila sedamdeset godina. Već bi je i to učinilo fascinantnom, ali ju je devedeset pet godina spolne aktivnosti učinilo nadnaravno vještom, što im je nudilo doživljaj daleko iznad svega što su iskusili. Zaljubljivali su se u nju na buljuke, a onda bi ih, kad bi zbog toga postali neugodni, nježno odbacivala. Gaby ih je zvala Izgubljenim dječacima. Dok je prelazila most Gaby je sumnjičavo pogledala ovoga. Znali bi oni pokatkad i skočiti. Ali je onda zaključila da će se vjerojatno izvući. Kad mu je, naime, dramatičnom gestom pokazala na stazu što je vodila natrag u Titangrad i do ostataka njegova ranijeg života, on joj se nekako uspio nasmiješiti.

KIKA Kad su se približili širokoj prednjoj verandi, Gaby je skočila Citari s leda. Iako se pri gradnji visokih vrata na kući mislilo na Titanide, nijedan od njih ne bi ušao bez Čarobničina osobnog poziva. Gaby je sve četiri stepenice pred vratima prevalila jednim lakim skokom, i šaka joj se našla na mesinganoj kvaki još prije nego je na verandi opazila ruku ovješenu preko ruba kreveta-ljuljačke. Između bočnih je rebara ugledala je bosu nogu. Sve je drugo bilo prekriveno nečistim titanid-skim konjskim gunjem što je jako podsjećao na pončo. Kad je povukla gunj, pod njim je ugledala lice Cirocco Jones, svojedobnoga kapetana Ringmastera, broda za duboku svemirsku plovidbu, a sad Geine Čarobnice, stragamajke Titanida, zapovjednice anđeoskog zrakoplovnog puka, admirala dirižabljanske flote, fabulozne Sirene s Titana. Ležala je otvorenih usta i odrvenjela. Sad se pokušavala naspavati nakon trodnevne lumpačine. Gabyno lice nije moglo zatomiti zgadenost. Zakolebala se na samom rubu odluke da naprosto ode što dalje od toga; ali joj se onda izraz lica postupno smekšao. Ponekad bi joj se, kad bi Cirocco bila u takvom stanju, vraćao duh onih davnih osjećaja. Maknula je usnuloj ženi raščupanu kosu s čela i bila nagrađena glasnim hrkanjem. Čarobnici su ruke neodređeno zatreperile u potrazi za dekom, i onda se okrenula. Gaby je došla iza kreveta-ljuljačke i uhvatila ga za dno. Podigla ga je, lanci su zaškripali, i trenutak se potom ona, koja je svojedobno bila njoj nadređeni časnik, izvalila iz ležaljke i uz tresak pala na verandu.

11 Purpurni karneval Hiperion su mnogi smatrali najljepšom od svih dvanaest Geinih regija. No, ako baš želimo čuti cijelu istinu, malo ih je proputovalo dovoljno da bi mogli napraviti informiranu usporedbu.

KIKA Pa ipak, Hiperion je bio lijep kraj: blag, plodan i okupan vječnim pastoralnim popodnevom. U njemu nije bilo krševitoga gorja, ali je zato teklo obilje rijeka. (Ime Hiperion se uvijek izgovaralo u muškom rodu, iako nijedna od Geinih regija nije bila ni muška ni ženska. Imena su dobila po Titanima, prvoj djeci Urana i Gee.) Tu je bio i Ofion, širok, spor i muljevit najvećim dijelom svoga toka. U njega je utjecalo devet glavnih pritoka, imenovanih prema Muzama. Prema sjeveru i jugu tlo se dizalo postupno, baš kao i u svim Geinim regijama, da bi se tu prekinulo tri kilometra visokim liticama. Na vrhu litica bili su srazmjerno uski izboji znani pod imenom visoravni. Tu su se mogle naći životinje i biljke nepromijenjene još od Geinih mladih dana. Odatle pa nadalje zemljište se nastavljalo dizati sve dok više nije bilo sposobno nositi kamenu ljušturu. Tu bi postalo vidljivo Geino golo tijelo, koje se i dalje uzdizalo, da bi se na koncu postavilo okomito i izvilo se iznad tla, posve ga zatvarajući prozračnih prozorom kroz koji je dopiralo sunčevo svjetlo. Zrak na toj visini nije bilo hladan, ali zidovi jesu. Tu se skupljala vodena para i smrzavala u debelu prugu leda. On se pak stalno odla-mao, pa treskao o padine gorja na visoravni, otapao se, sjurivao se u uskim kaskadama, skakao s uznositih litica, da bi potom mnogo smirenije nastavio put, pretvoren u Rijeke Muza. Na koncu bi se, kao i sve ostalo, pridružio sjediniteljskom toku Ofiona. Zapadne i središnje zemlje Hiperiona bile su odjevene u gustu šumu. Na tom dijelu svoje dužine Ofion je bio više jezero nego rijeka, pa se iz sidrišta centralnog okomitog kabla na sjeveroistok pružao prsten močvara. Većinom svoje površine, međutim, Hiperion je bio prerija: područje blago valovitih brežuljaka sa širokim nebom i jantarnim valovima žita. To je bilo poznato pod imenom Ravnice Titanida. Žito je podivljalo, a podivljali su i Titanidi. Oni su .zemljom vladali, a da je nisu svladali; gradili su malo i zadovoljavali se uzgojem raznovrsnih životinja što su rovale zemlju da bi se nasisale Geina mlijeka. Oni nisu imali ozbiljnih takmaca s kojima bi se otimali o zemlju, a nisu ih ni napadali nikakvi prirodni

KIKA neprijatelji. Popis stanovništva nikad nije pravljem, ali bi 100.000 vjerojatno bila dobra procjena njihovoga broja. Da ih je bilo 200.000, zemlja bi bila ozbiljno prenapučena. Pola bi milijuna žitelja dovelo do gladi. Gea je Titanide oblikovala na sliku i priliku ljudskih bića. Voljeli su svoju djecu, koju nisu trebali učiti ni da hodaju ni da govore, pa im je tako, računajući po glavi, trebalo mnogo manje skrbi nego čovjekovoj. Mali se Titanid osamostaljivao za dvije zemaljske godine, a spolno dozrijevao za tri. Čim bi jedno dijete odlepršalo iz gnijezda, roditelje bi obično odmah obuzimala žarka želja da rode još jedno. Svi su Titanidi mogli imati djecu. Svi su je Titanidi i željeli imati, obično što je više moguće. Smrtnost je dojenčadi bila niska; bolesti nepoznate. Životni je vijek bio dug. To je moglo postati jednadžbom katastrofe. Pa ipak je populacija Titanida bila stabilna sedamdeset godina, a razlog je tome bio Purpurni karneval.

*** Hiperionove rijeke — Ofion i Muze — dijelile su zemlju na osam područja poznatih pod imenom "ključevi". Bile su to labave administrativne jedinice analogne ljudskim okruzima. Ključevi baš nisu značili bogzna što. Svi su se mogli slobodno seliti iz jednoga u drugi. Titanidi, međutim, nisu bili baš neki veliki putnici, i bili su skloni življenju u zavičajnom kraju. Najvažnija je podjela u titanidskoj vrsti bila po akordima, nečem sličnom ljudskim rasama. Baš kao i kod ljudi, njihove su se granice mogle prelaziti bez zlih posljedica. Suprotno nego kod ljudi, medu njima nije bilo rasnih napetosti. Postojala su devedeset četiri utvrđena akorda. Svi su oni živjeli rame uz rame, rasprostrti kroz svih osam ključeva Hiperiona. Najveći je hiperionski ključ bio ograđen rijekama Talijom i Melpomenom te južnim lukom Ofiona. To je bio E-Ključ, i u njemu su bili i Titangrad i Vjetrište. Južno od njega bio je D-Mol Ključ; a na zapadu C-s Povisilicom i F-Mol s Povisilicom.

KIKA Dvadeset kilometara sjeverno od Titangrada u E-Ključu, između močvare i široke, ravne ravnice okružene niskim gorjem, stoji usamljena stijena. Nju zovu Amparito Roca. Visoka je 700 metara i otprilike isto toliko široka, strmih stranica na koje se, međutim, ipak moguće uspeti, a koja je ovdje bila bačena s nepoznate daljine za Oceanske bune prije mnogo megareva. Kraterima izbrazdano područje kojim je ona dominirala, stvoreno je njenim poskakivanjem prije nego što se smirila, a ime mu je Grandioso. Jednom u svakih deset kiloreva — ili 420 zemaljskih dana, razdoblju često zvanom geanskom godinom — Titanidi iz svih hiperionskih ključeva krenuli bi prema Amparito Roči u bučnim, šarenim karavanama, noseći sa sobom dovoljno provijanta za svetkovinu koja će potrajati dva hektoreva. U Titangradu bi se zatvarala središnja ulica, Titanidi bi dizali šatore i ostavljali zemaljske turiste da se snalaze kako znaju. Na taj su izlet kretali svi Titanidi, ali su od ljudi na veliku svetkovinu mogli doći samo domorodci i hodočasnici. Bio je to najveći događaj u životu Titanida, i bio je nekakva kombinacija Božića i Mardi Grasa i Cinco de Maya i Teta, svega toga združenog u jednu jedinacatu čudovišnu predstavu, kad bi se činilo da su se svi ljudi svijeta skupili zajedno da tjedan dana samo piju i pjevaju. Bilo je to vrijeme velike sreće i gorkih razočaranja. Snovi začeti prije deset kiloreva i pothranjivani u međuvremenu, na Purpurnom su karnevalu mogli donijet plod. No mnogo bi se češće rasplinuti. Mnoštvo koje bi prvog dana karnevala ispunilo Grandioso uskoro bi okopnilo na tek nekolicinu, a mnoštvo koje bi odlazilo posljednjega dana bilo bi mnogo suzdržanije od onoga što je došlo uz pjesmu i smijeh. Pa ipak ne bi bilo očaja. Ili gubiš ili dobivaš; sve ovisi o tome kako se Gea okrene. Nagrada koja se mogla steći u amfiteatru Grandiosa bilo je pravo rađanja djece.

*** Purpurni je karneval započeo izvedbom koračnice Limene glazbe Ekstra-kvaliteta iz E-Ključa s tri stotine svirača. Ovaj put je to

KIKA bilo "Na paradi" Johna Philipa Souse. Robin, koja je visjela na pedeset metara visokom izdanku na litici crveno-smede Amparito Roče, ni po čemu nije mogla znati što će doživjeti. Poslušala je uvodne note, solo-trubu zamjetne jasnoće, no onda se morala grčevito uhvatiti za stijenu jer se oglasio čitav ansambl, u fortissimu, s tri silazne note koje su prestale skoro prije nego što su i počele, no koje su ipak posjedovale i snagu i jasnoću koja se graničila s čudom. Zrak je još titrao, zapanjen što je udomio takav zvuk, dok je trublja ponavljala svoju prijašnju bahatu misao, samo zato da bi je još jednom progutao masovni nalet puhača, koji su ovaj put navalili svom žestinom. Limena glazba Ekstra-kvaliteta nikad nije ni čula za uniforme. Kao što nije čula ni za dirigenta. Prvo bi im bilo mrsko, a za drugim nije bilo potrebe. Kad je riječ o orkestralnoj glazbi, glazbi napisanoj za kruto takt. Sve je drugo bilo eksplicitno na papiru, pa je to trebalo samo izvesti točno kako je i napisano, i bilo bi savršeno prvi put i savršeno svaki put poslije toga. Titanidima nikad nisu bile potrebne probe. Oni su svoje instrumente sami projektirali i sami pravili, i znali su svirati na svaki rog, violinu, bubanj ili klavijaturu s kojima bi se susreli, i to nakon svega nekoliko minuta upoznavanja, i rijetko su im dva instrumenta bila jednaka. Njihova je svirka duboko dirnula Robin. To je za orkestar bilo strahovito postignuće, makar za nj nikad neće doznati. Robin nikad nije voljela koračnice, jer ih je povezivala s pimpačnim militarističkim produciranjem, sa soldateskom i agresijom. A Titanidi su je prislili da to prvi put čuje kao euforiju, kao čistu, drsku vitalnost. Protrljala je naježurenu kožu na rukama i povila se prema svirci, loveći svaku notu. Bila je to parada kakvu je mogla razumjeti. U melodiji je bilo nekakvo obećanje, vibrantno uzbuđenje predivnoga okusa. Osjetila ga je čak i prije nego je sustigla oblak prašine kojim je bila obilježena kolona Titanida na putu za karneval, osjetila ga čak i unatoč svoj uzdrmanosti padom, susretom s anđelom, i

KIKA dugom bespomoćnošću na obali Ofiona. Kad je dostigla kolonu što je išla na zabavu, bila je dočekana bez ikakve rezerve. Nekako su svi shvatili da je ona hodočasnik, iako sama Robin nije bila ni izdaleka sigurna da za taj status ima kvalifikacija. Pa ipak su je Titanidi upravo preplavili darovima: jelom, pićem, pjesmom i cvijećem. Ponijeli su je na leđima, gdje se morala boriti za mjesto s bisa-gama i vrećama s hranom, a povezli su je i na kolima, koja su škripala i zibala se pod preteškim teretima. Upitala se što to, za ime Velike majke, nose u tako pretovarenim kolima, koja su znala imati i po dvanaest točkova, i koja su vukle zaprege od dva do dvadeset Titanida. A sad, dok joj je pogled pucao na čitav amfiteatar Grandiosa, povjerovala je da je shvatila. Dobar je dio tereta zacijelo bio svečani nakit. Onako goli golcati, Titanidi su počesto bili kričavi kao neonski kaleidoskop, ali njima nikad nije bilo dosta. Čak i u gradu, i u povodu nikakve posebne zgode, na njima bi prosječno bio bar kilogram grivni, perlica, narukvica i praporaca. Ako im je koža bila gola, onda bi je oslikavali; ako im je bila obrasla dlakom, onda bi je bojali, sukali u pletenice, izbjeljivali. Bušili su si duge uši, nosnice, bradavice, stidne usne i prepucije, i u njih stavljali sve što je blistalo i zveckalo. U svojim su dijamantno tvrdim papcima — bistrim i crvenim poput rubina — bušili rupe i u njih uglavljivali dragulje kontrastne boje. Rijetko se kad i mogao vidjeti Titanid bez svježega cvijeta upletena u kosu ili zataknuta za uho. No sve je to očito bilo samo zagrijavanje. Na Purpurni karneval Titanidi bi svu suzdržljivost bacili u vjetar i pošteno se nakinđurili. Glazba se digla do ritmičnog klimaksa bubnjeva i onda je već nije bilo, iako je nastavila odzvanjati u stijeni. Njoj se učinilo da se nečem tako živom, kao što je bio taj zvuk, ne bi smjelo dopustiti da umre, a tako je i bilo. Orkestar je zasvirao "Grb nacije" od E.E. Bagleyja. Od tada pa nadalje u svirci nije bilo nijedne stanke. Ali za tog kratkog prekida Robin je opazila da joj se netko kani pridružiti. To predstojeće uplitanje ispunilo ju je zlovoljom —

KIKA kud se ta žena u iznošenim kožnim cipelama, u zelenoj haljini i košulji stvorila baš sada kad se spremila na ozbiljno slušanje glazbe. Pomislila je kako bi bilo pametno otići. Ali je žena odabrala baš taj trenutak da podigne pogled i nasmiješi se. Njena gesta kao da je govorila: "Je li slobodno?" Robin je kimnula. Žena je nedvojbeno bila jako agilna. Skakućući se uspela liticom na čije je svladavanje Robin utrošila deset minuta, i pritom se jedva i poslužila rukama. "Bok," rekla je kad je sjela kraj Robin i pustila noge da se zibaju preko ruba kamenog izdanka. "Nadam se na ne smetam." "Sve u redu." Robin je i dalje gledala orkestar. "Oni zapravo i ne stupaju," rekla je žena. "Glazba ih odveć uzbuđuje da bi održali korak. Da ih Sousa vidi, taj bi zavrištao." "Tko to?" Žena se nasmijala. "Nemojte da vas čuje tko od Titanida. John Philip Sousa je na njihovoj top-listi, na istome mjestu sa seksom i dobrim vinom. I vrag me odnio ako nisu i mene natjerali da ga zavolim, kad ga tako izvode." Robin ne bi prepoznala pravilno stupanje sve da ga je i bilo, no i za to joj je pucao prsluk. To cupkanje i poskakivanje Titanida njoj je bilo posve dobro. Sousa je zacijelo autor te koračnice, no i to je nevažno. Žena je rekla da ju je svirka ganula i protiv volje, a isto se dogodilo i s Robin. Okrenula je glavu i pomno promotrila pridošlicu. Žena nije bila mnogo viša od Robin, i to je djelovalo osvježavajuće. Otkako je stigla na Geu giganata joj je bilo i preko glave. Njeno lice, gledano iz profila, bilo je opušteno, i u njemu je bila neka nedužna crta koju je smjesta demantiralo čvrsto držanje tijela. Naizgled je bila tek nekoliko godina starija od Robin, ali joj se njoj to zbog nečeg nije činilo uvjerljivo. Svijetlosmeda boja njezine nenaborane kože doimala se kao preplanulost. Dok je sjedila, micala je samo oči, kojima ništa nije promicalo. Doimala se opušteno kao da u tijelu nema nijedne kosti, no bio je to privid.

KIKA Dala je Robin razuman rok da je cijelu osmotri, i tada joj, jednim laganim pokretom glave, pozornost skrenula posve drugim tokom. Oči su joj se nasmiješile još prije usta, ali kad su se smiješku pridružile i usne, otkrile su pravilne bijele zube. Ispružila je ruku, i Robin ju je prihvatila. "Ja sam Gaby Plauget," rekla je. "Ujedinio nas sveti tok..." Robin je razrogačila oči. "Nemoj mi samo reći da me se na Vrzinom Kolu još sjećaju. Ma je li moguće?" Smiješak joj se još više raširio, pa je vještici stisla ruku. "Ti si zacijelo Devetoprsta Robin. Tražim te već čitav dan."

12 Isprošena nevjesta Chris je iz svog stanja izišao usred plesa. Funkcionirajući na nekom automatskom nivou, tijelo mu se nastavilo gibati još nekoliko sekundi prije nego ga je uspio zaustaviti, i to udarivši leđima u krupnu plavu Titanidu. Chrisu je na licu bio široki smiješak. A onda ga se otarasio. Netko ga je uhvatio za lakat i izvukao iz reda plesača, okrenuo ga, i tako se našao licem u lice s još jednom Titanidom. "Rekoh, sad moramo ići, ili ćemo zakasniti na moje predstavljanje," rekla je, pa postavila krupnu šaku u čudan položaj. Kad on nije učinio ništa, ona je protjerala ruku kroz dugu ružičastu kosu i uzdahnula. "No daj, Chris, diži sidro! Idemo!" Nešto ga je natjeralo da digne bosu nogu i stavi je Titanidi na dlan. Nazovimo to i fantomskim refleksom, no njegovo se tijelo prisjetilo naučenog pokreta koji je svijest već bila zaboravila. I postupio je ispravno. Ona ga je podigla; dohvatio ju je za rame i našao joj se na leđima. Koža joj je bila bezdlaka, pretežno žuta ali izmrljana sitnim smeđim točkicama kao sazrela banana. Pod golim je nogama osjećao baš pravu temperaturu i teksturu: ljudsku kožu napetu na drukčiji kostur.

KIKA Ona se zasukala u struku, pa se okrenula dovoljno unatrag da ga jednom rukom obujmi oko ramena. Njene krupne, bademaste oči svjetlucale su od uzbuđenja. Na njegovo zaprepaštenje, žestoko ga je poljubila u usta. Bila je tako velika da mu se učinilo kao da mu je opet šest godina. "Za sreću, zlato. Imao i partnere i modalitet. I sad nam treba još samo malo sreće, a ti si moj talisman." Ispustila je krik i zakopala zemlju stražnjim nogama, pa skokom jurnula u puni galop, na što ju je Chris obgrlio oko struka i čvrsto se uhvatio. Na takva zbivanja nije bio baš posve nenavikao. Bilo je i drugih zgoda kad bi se usred koraka budio iz amnezije, i tako je već povjerovao da je spreman na skoro sve. Ali na ovo ipak nije bio. Čitav je svijet bio ispunjen jarkim suncem, prašinom, Titanidima, šatorima i glazbom. Napose glazbom. Prolazili su kroz prave valove glazbe, i susretali se s nečim što su zacijelo bili svi oblici koje su ljudi ikad izmislili i još nemjerljivo veći broj onih koje su poznavali samo Titanidi. Trebalo je to biti akustičko ludilo, ali nije bilo. Svaka je grupa jasno shvaćala što radi njoj susjedna. S improviziranim hokus-pokusom nadsviravali su jedni druge, ponavljali teme, i vraćali im da bih ih razradili: promijenili im metar, ublažili ritam. Chris i Titanida prolazili su kroz čitave obitelji glazbe — regtime je bio odmah do cakewalka, shouldering do swinga i jedanaest varijeteta progresivnoga jazza, uz male rukavce neljudskih bizarnosti u pianissimu ili na fanfarama. Ponešto je od toga Chrisu bilo posve nedostupno. Najbolje što je mogao pomisliti bilo je: Da, to bi moglo biti zanimljivo kad bi to bila glazba. Ali Titanidima su svi zvukovi bili glazba. Ona kakvu su voljeli ljudi za njih je bila samo kutak scene, ništa više od podskupa u čitavoj obitelji glazbi. Nešto od onoga što je Chris čuo svodilo se na održavane note, po tri do četiri u grozdu, pri čemu bi svaki bio udaljen nekoliko ciklusa od tonike. Titanidima je pritom stvoreni takt i tonove nastale zbrajanjem i

KIKA oduzimanjem, uspijevalo pretvoriti u glazbu po sebi i glazbu u sebi. Gibanje kroz lomljavu Purpurnog karnevala bilo je putovanje kroz utrobu zvučnog miksera s 50.000 kanala i živom elektronikom. Negdje je Majstor Titanid pritiskao po golemoj ploči sa sklopkama, pojačavajući ovdje, prigušujući ondje, i podizao jednu melodijsku liniju samo zato da bi je nakon nekoliko sekundi utrnuo. Nešto su pjevali prema njegovoj suputnici. (Bi li bilo prilično nazvati je njegovim jahaćim grlom? Njegovim konjem?) Ona bi obično odmahnula rukom i odgovorila kratkom pjesmicom. A onda im je doviknuo jedan Titanid, i to na engleskom. "A što ti je ovaj, Valiho?" "Djetelina s četiri lista, bar se nadam," odviknula joj je Valiha. "Moja srećka za majčinstvo." Bilo je lijepo znati joj ime. Činilo se da ga ona poznaje, i to, zapravo, upravo neugodno dobro, i da od njega očekuje da i on poznaje nju. I tako se on, i to ne po prvi put, upitao što ga još sve čeka.

*** Odredište im je bio krater erodiranih zidova, s dijametrom od pola kilometra. Pokušao se sjetiti imena, koje mu je bilo na vršku jezika, pa iskopao Grandioso. Besmisleno, ali je zvučalo ispravno, kao što mu se pokatkad događalo poslije napada. I stijena što je stajala na rubu kratera imala je ime, ali mu ono nije dolazilo. Sa stijenki Grandiosa mogao se osvrnuti i vidjeti tabor Titanida, suludu halabuku ugađanja tisuću orkestara, vrtloženje boja za kojim se, daleko niz vjetar, vukla perjanica prašine. Unutrašnjost amfiteatra bila je drugi svijet. U njemu je bilo mnogo Titanida, no kod njih nije bilo ničeg od one anarhističke raspojasanosti onih vani. Grandioso je bio prekriven sagom kratke zelene trave i obilježen mrežom bijelih crta. Titanidi su se skupili u hrpice, i u jednom kvadratiću nikad ih nije bilo više od četiri, kao da su žetoni u nekakvoj igri. U nekim su kvadratima bile prpošne ali očito privremene konstrukcije, kao primjerice

KIKA platforme sa cvijećem. Drugi su bili skoro goli. Valiha je ušla u taj labirint, zašla u tri kvadrata i prešla preko sedam. Pridružila se još dvojici Titanida što su već bili u kvadratu, u kojem je, osim njih, bilo i nešto nalik vijencima božikovine, kao i zbirka obluta-ka, sve položeno u uzorak koji Chrisu nije značio baš ništa. Ona ga je predstavila drugima, i to kao Majora Srećonošu. Što joj je on to bio ispričao? Druga su dva Titanida bili ženka koja se zvala Činela (Lidijski Trio) Preludij i mužjak s nevjerojatnim imenom Hičiriki (Frigijski Kvartet) Madrigal. Doznao je da je Valiha član Madrigalova akorda. Oni su se isticali žutom kožom i kosom nalik na američki sladoled. Njeno je srednje, zagrađeno ime bilo Eolski Solo. Shvatio je da ta srednja imena Titanida označavaju porijeklo. Izvan toga, malo mu je bilo jasno. "I sve to..?" Chris se ponadao da će nedovršena rečenica prikriti činjenicu da ne zna ono za što se misli da zna. Pokazao je na bijele crte, na kamenje i cvijeće. "Što si ono rekla, u kojem će to biti modalitetu?" "Miksolidijski trio s dvostrukom snizilicom," rekla je, očito dovoljno nervozna da joj se klepetalo o bilo čemu, unatoč tome što je o toj temi već raspravila. "To je tamo na ploči. Shvaćaš da to zapravo i nije to — Miksolidijski trio s dvostrukom snizilicom je u glazbenom smislu besmislen; to je naprosto niz engleskih riječi kojima se služimo umjesto onih pravih koje vi ne možete otpjevati. O, mislim da to nisam rekla, ali taj modalitet znači da je Činela sprijedamajka a Hičiriki sprijedaotac. A ukoliko bi nas snimali, onda bi Činela bila stragaotac." "A ti stragamajka," rekao je Chris, osjećajući se na sigurnom. "Točno tako. Oni proizvedu jaje, a onda ga Činela ugradi u mene." "Jaje." "Eto tu." Posegnula je u tobolac - kako je zgodno imati ugrađeni džep, pomislio je Chris — i dobacila mu nešto veliko kao loptica za golf. Zamalo ju to ispustio, i Valiha se nasmijala.

KIKA "Ono nema ljuske," rekla je. "No zar ga nikad prije nisi vidio?" Čelo joj se lagano nabralo. Chris o tome nije imao ni pojma. Ovo je bilo prilično tvrdo, i očito puno. Bila je to savršena sfera, blijedo zlato sa smeđim zavijucima, kao da je netko na njemu ostavio otiske prstiju. U svojim je prozračnim dubinama imalo mliječna područja. Netko je na njemu otisnuo niz tita-nidskih slova. Chris joj je vratio jaje pa pogledao natpis što ga je maločas spomenula. Ležao je na tlu; bila je to desetcentimetarska metalna pločica u koju su bili urezani simboli i crte: "Ž znači žensko," rekao je netko iza njega. Okrenuo se i ugledao dvije žene u razgovoru. Obadvije su bile niske i prilično zgodne. Manjoj je na čelu bilo naslikano zeleno, zapiljeno Oko. Na rukama i nogama bilo je još djelimice vidljivih crteža. Doimala se mlado. A onoj drugoj, tamnoputijoj, pripadao je glas što ga je maločas čuo. Nije joj mogao odrediti starost, iako se nije činilo da je odmakla daleko od srednjih tridesetih. "M, naravno, znači muško. Ona zvjezdica desno je napol oplođeno jaje što ga je snijela sprijedamajka, a strelica što iz donjeg reda ide prema gore, pokazuje prvu oplodnju. To je Miksolidijski trio s dvostrukom snizilicom, što znači da je sprijedamajka ujedno i stragaotac. Miksolidijski su ansambli oni u kojima sudjeluju dvije ženke, s izuzetkom Eol-skih dueta, kod kojih je čitav ansambl ženski. Svi su eolski modaliteti posve ženski. Lidijski modaliteti imaju jednu ženku i jednog, dva ili tri mužjaka, dok frigijski modalitet, od kojeg postoji samo kvartet, ima tri ženke i jednog mužjaka, koji je sprijedaotac." Chris se odmaknuo kako bi sitnija žena mogla kleknuti i pogledati natpis na pločici. On je želio doznati kako se on uklapa u tu sliku i ponadao se da to može otkriti prisluškivanjem. Bila je to taktika kojom se u prošlosti obilato služio, poslije svakog gubitka pamćenja, taktika zajednička svim ljudima s duševnim problemima, koji skoro svi osjećaju istu potrebu: da ne otkriju punu težinu svojega stanja. Žena se uspravila i uzdahnula.

KIKA "Mislim da mi tu još nešto nije jasno," rekla je blago iskrivljenim izgovorom, no koji Chris nije uspijevao baš nigdje smjestiti. Pokazala je na Chrisa kao da je on kip. "Kako se on u to uklapa?" Ona se starija nasmijala.

"Baš nikako, u Miksolidijski trio. Postoje dva modaliteta u kojima sudjeluju i ljudi — dorski i jonski — ali danas ih tu nema. Rijetko ćeš i ih kad i vidjeti. Ako on ičemu služi, onda je to samo u dekorativne svrhe. On je fetiš plodnosti. Amulet za sreću. Titanidi su na karnevalu jako praznovjerni." Dok je govorila, gledala je u nj; sad se njen pogled po prvi put susreo s njegovim, u potrazi za nečim, no kako to, čini se, nije pronašao, prelomio se u smiješak. Pružila mu je ruku. "Iako, zapravo više ne mislim da si to," rekla je. "Ja sam Gaby I'lauget. Nadam se da te nisam uvrijedila." Chrisa je iznenadila snaga njezina stiska. "Ja sam..." "Chris Major." Ponovno se nasmijala. Bio je to nedužan smijeh, i bilo ga je nemoguće krivo shvatiti. "Nisam to smjela učiniti. Vjerojatno si već shvatio da o tebi ponešto znam. Ali se još nismo upoznali." "Sve mi se čini... ma, nije važno." Chris je pomislio kako mu je to ime već odnekud poznato, ali kad je ona rekla da se ne poznaju, ostavio se te teme. Ako se bude previše trudio da dozove sva maglovita prisje-eanja zakopana u sjećanju, nikad neće ništa obaviti. Gaby je kimnula glavom. "Poslije ću ti ispričati još o tome. Vidimo se, tu sam." Zamigoljila je prstima jedne mke, i dalje nasmiješena, i vratila se onoj drugoj ženi. "Taj gornji niz simbola prikazuje jednog Titanida," objasnila je. "Stražnje su noge lijevo, glava desno. Taj gornji red predstavlja ženku: vagina straga, penis u sredini, još jedna vagina

KIKA između prednjih nogu. Drugi je red također ženka, a treći mužjak. Je li ti sad jasnije? Najgornji je niz sprijedamajka i stragaotac, srednji je red stragamajka, najdonji red..." "Što ti to ona priča?" Chris se okrenuo, i vidio Valihau kako ga nervozno gleda. "Ma čekaj, što sam ja napričao tebi?" "Da imaš puno sreće, i da... hoćeš reći da to nije istina?" Razrogačila je oči i stavila ruku na usta. "Mene povremeno zna služiti sreća," rekao je. "Ali to baš nije jako pouzdano. Ne sjećam se ni kako smo se upoznali, ni o čemu smo pričali, ni što smo zajedno radili. Čist sam od svakog... mislim, zadnje čega je sjećam jest razgovor s Geom u velikoj prostoriji u glavčini. Oprosti. Da nisam nešto obećao?" Ali se Valiha već bila vratila svojim partnerima. Primakli su glave i zapjevali milozvučnu tužaljku. Zaključio je da sad o tome raspravljaju. I Izdahnuo je i pogledom potražio Gaby i njenu družicu, no one su već odmakle daleko niz red, u hodu prema velikom bijelom šatoru što je stajao na rubu sudilišta.

*** Valiha ga je bila zamolila da se, kad počne smotra, nade u blizini. Htjela je doznati donosi li on, kad nije lud, nesreću, i on joj je odgovorio da u to ne vjeruje. Bilo je jasno da su se tri Titanida uznemirila i da ne znaju što da učine. Pomislio je kako bi možda najbolje bilo stopiti se s mnoštvom, i ne opterećivati ih crnim oblakom kobi što ga je, po svemu sudeći, nosio sa sobom. S tom je namjerom i krenuo niz polje, bez žurbe, i dao se u izučavanje rasporeda Titanida. Sad se u svemu već počela nazirati nekakva logika. U svakom je kvadratu bio ansambl kojemu je svrha nesumnjivo bila reprodukcija. U tu su svrhu stvarali prijedloge prema vlastitim tajanstvenim pravilima. Složili bi se u grupe od po dvoje, troje i četvero, i pritom je svaka prikazivala jedan od dvadeset devet mogućih modaliteta prokreacije, i svaka je već snijela poluoplodeno jaje: to je bio prvi stupanj titanid-skog spolnog menueta.

KIKA Chris se upitao, dok je tako polako šetao između grupa, koliko će se tih prijedloga ikada ostvariti, i tko će donijeti odluku. Nije baš trebalo imati jako puno pameti da bi se shvatilo da je Gea konačan svijet. Pretpostavio je da bi Gea, industrijaliziravši se, mogla osigurati život mnogo većem broju razumnih stvorenja nego danas, ali bi i ta granica bila brzo dosegnuta. Iz toga je slijedilo da će samo malom broju ekipa oko njega biti dopušteno da se razmnože. Pokušao je procijeniti koliko bi ih moglo biti, pa pomislio kako je konzervativan, ali je kasnije doznao da je premašio metu za čitav faktor pet. Takva konkurencija dovodi do stresa, a stres vodi u iracionalnost. Da su Titanidi bili ljudi, na Karnevalu bi palo puno krvi, ali se Titanidi nisu nikad tukli medu sobom. Pobijeđeni bi se povlačili da između četiri zida isplaču svoju tugu. Nakon tugovanja upadali bi u fazu opijanja i divljega plesa i velikih priča o sljedećem pokušaju. Ali prije toga bi se hvatali svega, pa bi dodijeljene im kvadrate ukrašavali talismanima, amuletima i amajlijama, privremeno se odajući žestokom praznovjerju, baš poput ljudi koji se klade na konje ili primitivce svjesne svog statusa sitnih bića koja se moraju iz petnih žila truditi da privuku božju pozornost. Izlošci što bi ih stvarali za potporu svojim prijedlozima, sezali su od baroka do do minimalizma. Chris je vidio kako je jedna dvočlana grupa sazidala klimavu pagodu i napirlitala je lomljenim staklom, cvijećem, praznim konzervama i lijepim keramičkim loncima. Drugi je kvadrat bio prekriven sagom bijeloga perja poškropljena krvlju. Neki su izvodili scenske slike ili kratke skečeve; drugi su, stojeći na stražnjim nogama, žonglirali noževe. Bio je tu i jedan do krajnosti jednostavan izložak, i Chris ga je doživio kao nešto neodoljivo: na izlizan sivi kamen bilo je postavljeno jaje, ukrašeno grančicom i s dva cvjetića. Bio je tu čak i jedan kvadrat sa samo jednim članom. Chris je u prvi čas pomislio da ostatak ansambla još nije stigao, no kad je

KIKA pogledao pločicu ispred prijedloga, njegova je zbunjenost samo porasla: Sudeći po Gabvnom objašnjenju, svaki je red na pločici označavao jednoga Titanida. Osim toga, ta pločica kao da je htjela re'ći da ta ženka svom djetetu kani postati sprijedaocem, sprijedamajkom, stragaocem i stragamajkom. Promotrio ju je. Bilo je to ljupko stvorenje, prekriveno sniježnim krznom; sjedila je uz jedno jedino bistro zeleno jaje što je počivalo na travi između njenih čvornatih prednjih kopita. Nije se mogao svladati. "Oprostite, molim vas. Mislim da baš nisam sasvim razumio kako..." Ona mu se nasmiješila, no izraz je njezina lica pokazivao nerazumijevanje. Otpjevala mu je nekoliko nota, izražajno zadigla ramena i odmahnula glavom. Otišao je od nje, i dalje se pitajući što je zapravo naumila.

*** Namjeravao se iskrasti, no kad je Čarobnica izišla iz svog šatora i otpočela smotru, on je još bio tu. I to blizu. Odlučio je malo pogledati. Ona je bila krupna žena i tu činjenicu nije ni pokušavala prikriti, i držala se uspravno, zabačenih ramena i izbačene brade. Koža joj je bila svijetlosmeđa, kosa u boji nježnog mahagonija, nehajno otpuhnuta s obje strane razdjeljka što je išao po sredini. Čelo joj je bilo za nijansu odveć prominentno, nos predug i čeljust preširoka a da bi u filmovima mogla igrati glamurozne uloge, ali joj je u pokretima bilo snage, u čitavoj njoj nešto što je transcendiralo konvencionalnu ljepotu. Hodala je na jastučićima bosih stopala, korakom svojstvenim gravitaciji za tri četvrtine nižoj od normalne, korakom pri kojem su se pri svakom stupaju koljena tek malo izvijala, a većinu posla obavljali bokovi. Bilo je u tome nešto i mačje i vrlo seksi, makar i nenamjerno; bio je to naprosto najjednostavniji način hodanja po Gei. Slijedio ju je neko vrijeme dok je šetala gore-dolje uz niz molitelja. U pratnji joj je bio par titanidskih mužjaka iz klana

KIKA Kantata: svjetloputi i bezdlaki, osim po glavi, u repu, na podlakticama i donjem dijelu nogu, a pokrupni čak i za Titanide. Jedan je nosio podlogu za pisanje; drugi

pak zlatnu kutiju. Očito su bili identični blizanci. Oko ruku i nogu nosili su samo zlatne grivne. Čarobnica se doimala manje kraljevski. Jedina joj je odjeća bio izblijedjeli gunj boje opeke, u kojem je izbušila rupu i kroza nju provukla glavu; on ju je pokrivao sve do koljena. Ruke bi joj se često gubile u naborima, no kad bi ih izvadila, Chris je opažao da ispod gunja nema ništa. Čarobnica se nije obazirala na bijele crte na tiu, nego se selila iz kvadrata u kvadrat kako joj se svidjelo. Njena titanidska pratnja i mali broj drugih promatrača držala se, međutim, staza medu kvadratima, pa je tako postupio i Chris. Jedan se od Kantata brinuo da pogleda svaku ekipu, i na svom podlošku križao kvadrate, pa kad je Čarobnica jednom zgodom bila krivo skrenula, on ju je dozvao da se vrati. Mnoge je od Titanida poznavala. Počesto bi zastajala da s njima zapjeva, da jedne izljubi, druge izgrli. Nakon što bi pročitala pločicu ispred svake ekipe, najprije bi ih, bez ikakava izraza na licu, prešla pogledom od pete do glave, a onda prošla između njih. Pokatkad bi zastala, očito zadubljena u misli, i tad bi se posavjetovala s pomoćnikom, promrmljala mu nešto i nastavila. U nekim je kvadratima postavljala pitanja jednom ili nekolicini kandidata. Tako je prošla kroz sve skupljene Titanide, pa zatim ponovno krenula. Chrisu je to postalo dosadno. Odlučio je Valihi i njezinu ansamblu reći sretno i zbogom.

*#* "Pa gdje si ti?" psiknula je Valiha. "Od mene vam baš nikakve koristi," odgovorio je Chris. Opazio je da na vrhu prazne boce tekile kod Valihinih nogu balansira

KIKA krasno titanidsko jaje. Pokazao je na nj. "Koristan sam kao i to smeće." "Molim te, Chris, učini to meni za ljubav. Obećao si da hoćeš." Njen ga je pogled preklinjao, i on je pomislio: Da, obećao sam joj tako nešto. Skrenuo je pogled s njenih očiju, vratio ga, i kimnuo. "Od tebe se traži samo da stojiš na rubu crte. Za vrijeme smotre ne smiješ u kvadrat... Pssst! Svi tiho, dolazi!" Chris se okrenuo i ugledao je Čarobnicu, kako se iza njega kreće duž crte. Procjenjivala je red nasuprot Valihinu, i pritom koračala prilično brzo, pa prošla tek nekoliko metara od Chrisa. Nakon što je napravila još nekoliko koraka, zastala je, lagano nagnula glavu, a onda se okrenula i pogledala ga spuštenih obrva. Osjećao se neugodno, ali nije mogao skrenuti pogled. Na koncu joj se izvio kut usana. "I tako si opet medu nama," rekla je. "Sreli smo se, nakratko, prije otprilike jednog dekareva. Ja sam Cirocco. Možeš me zvati Rocky." Nije mu pružila ruku, ali ga je nastavila promjeravati. U kratkim hlačama, u kojim se bio probudio, osjećao se polugol. Čarobnica je bacila pogled na Valihu, pa je pogledala još jednom, i na koncu je zafiksirala pogledom koji se Chrisa tako uznemirio. A onda je prešla do potencijalnog Miksolidijskog Tria s Dvostrukom Snizilicom. "Ti si Valiha," rekla je Cirocco. Titanida je u odgovor napravila čudan kniks. "Dobro sam ti poznavala stragamajku." Obišla je Valihau i protrla joj ruku o glatke pjegave sapi. Kimnula je Hičirikiju i Čineli, pognula se i stisnula Valihi desnu kičicu nad kopitom, i nastavila je gladiti. Ponovno ju je obišla sprijeda, podigla je ruku i pomilovala je po obrazu. Kleknula je i o objema joj rukama protrljala prednju nogu, a onda okrenula glavu i obratila se Chrisu. "Upao si u dobro društvo," rekla je. "Valiha je Eolski Solo. Mislim da je jedina kod koje sam ikad dopustila taj jedinstveni spoj Madrigala i Sambe. Za dvije-tri stotine kiloreva njeni bi potomci mogli stvoriti vlastiti akord. Ali ono što ona tu predlaže ipak je, zapravo, dobro promišljeno. To je već konsolidacija, za razliku

KIKA od prilično smionog Lokrilidijskog Dueta što ga je predložila za prošlog Karnevala. Ali njoj je samo... o, recimo pet zemaljskih godina, a mladi bi sve htjeli sami, nije li tako, Valiha?" Kad je Čarobnica ustala, Titanidine žute obraze obojila je kap ružičaste boje. Skrenula je pogled i porumenila još dublje kad se Cirocco nasmijala i potapšala je po sapima. "Očekivala sam da ćeš ovaj put pjevati Eolski Solo," rekla je Cirocco glasom kao da je zadirkuje. Dobacila je pogled Chrisu, koji se zbog tog razgovora počeo osjećati neugodno. Sve je to za njegov ukus i previše sličilo izložbi konja. Sad je još samo čekao da Cirocco Titanidi zavrne usnu i pogleda joj zube. '"Pjevati Eolski solo' je titanidski eufemizam za umišljenost," objasnila je Cirocco. "Titanidska se ženka može sasvim uspješno sama klonirati jer, posluživši se prednjim i stražnjim samoosjemenjivanjem, može svom potomstvu biti četverostruki roditelj. Ali ja im ne dopuštam da tu krampusariju čine baš prečesto." Stavila je ruke na bokove, pa onda ponovno podigla ruku i pročešljala Titanidina prsa. "Jesu li te grudi, dijete moje, spremne za veliku odgovornost?" "Jesu, kapetane." "Tvoji su sprijedaroditelji, Valiha, dobro izabrani. Tvoja bi se straga-niajka ponosila." Okrenula se i dohvatila jaje s njegova staklenog pijedestala. Kad je Čarobnica podigla sferu prema svjetlu i prinijela je usnama, najednom je sve utihnulo. Poljubila ga je, otvorila usta i oprezno ga stavila na jezik. Kad ga je izvadila, ono je već počelo mijenjati boju, da bi za nekoliko sekundi postalo bistro kao staklo. Sad se još micala samo Valiha, i to tako što je raširila stražnje noge, podigla rep i povila torzo. Ružičasta joj je kosa pala na lice, i sad je čekala. Chrisu se vratio trenutak sjećanja: kako je prisustvovao uvodnom snošaju dva Titanida — nečemu što su za Karnevalom radili počesto i s velikim veseljem. Ovo je bio položaj ženke, spremne da je zajaše Titanid koji je preuzeo ulogu mužjaka. Čarobnica je obišla Valihu i prišla joj straga, i Titanida je zadrhtala od očekivanja.

KIKA Chris je skrenuo pogled i prenuo se. Ruka joj je ušla sve do lakta. A kad ju je izvukla, u njoj više nije bilo jajeta.

*** "Gadljivo?" Čarobnica je ručnikom brisala čitavu ruku, i onda ga dobacila pomoćniku koji ga je spremno dočekao. "Rančeri to rade neprestano." "Da, ali ovo su... mislim, ljudi. Čini mi se nekako nedostojanstveno. Možda to nisam trebao reći." Cirocco je slegnula ramenima. "Ma pričaj što hoćeš. Tako to oni shvaćaju. Oni misle da su naši ženidbeni običaji prilično dosadni, a možda su u pravu." Priškiljeno ga je pogledala. "Reci mi, jeste li se ti i Valiha pikulali?" "Ma o čemu ti t?." No dok je izgovarao, najednom ga je obuzeo nelagodan osjećaj da to možda ipak zna. "Nije važno. Ali mi se čini da ste se bar sprijateljili." "I meni se čini. Ali se zapravo ne sjećam." Pogledao je preko njezina ramena, i ugledao tri Titanida kako trkom prelaze preko ruba kratera, jureći ususret konzumaciji svoje kombinacije ansambla. "Sigurno ti nije lako. Sad vidim zašto si došao ovamo. Pa mislim, i tako si trebao doći na proslavu. Da je manje uzbuđena, ona bi te pove-zla." Zapjevala je jednoj od Titanida, i ova je ispružila ruku na već poznat način. "Ovo je Harfa iz akorda Kantata. Engleski ne zna ni beknuti, ali će te na zabavu odnijeti i s nje te nakon nekoliko revova i vratiti. I to trijeznog, nadam se. Vidimo se tamo u šatoru. Morali bismo o nečem razgovarati."

13 Gostoprimstvo U Čarobničinu karnevalskom šatoru bilo je svježe i polumračno. Krov mu je bio težak i neproziran dok su stijenke bile od bijele

KIKA svile, s prorezima koji su propuštali vjetar. Iznad glava polako se gibalo razapeto platno i lelujao ovješenim koprenama i maramama što se resile motku sljemenjače. Gaby, Robin, Citara i Chris sjedili su na golemim jastucima i čekali Čarobnicu. Titanidi bi u doba Karnevala Čarobničin stan uređivali najraskošnije. Na tlo bi polagali sloj za slojem rukom vezenih sagova, a nad svima bi dominirao jedan s prikazom kotača sa šest žbica. Uz dva su zida bili naslagani jastuci. Uz treći je bilo izloženo Sniježno prijestolje. Bilo je napravljeno od prozirnih polivinilskih vreća od dvadeset kila, napunjenih alpskim moždanim prahom, najboljim kokainom u svemiru i Geinim glavnim izvoznim artiklom. Titanidi bi prijestolje za svaki Karneval pravili ponovno, slaganjem vreća s kristaliničnim prahom, onako kako se pred poplavom slažu vreće pijeska. Unutra su bila i dva niska stola krcata najboljim specijalitetima titanidske kuhinje, koji su se ili pušili od vrućine ili ležali položeni u hladnoćom orošenim srebrnim zdjelama s lomljenim ledom. Titanidi su stalno dolazili i odlazili, pa odnosili odstajala jela i nadomještali ih sve novim poslasticama. "Daj kušaj bar malo," ponudila ga je Gaby. Chris je trznuo glavom i nasmiješio se. Hiperion je to priređivao pridošlicama. Svjetlo se nikad nije mijenjalo, i ljudi bi, i ne znajući, ostajali budni po četrdeset i pedeset sati. Pitala se koliko je siroto dijete od početka Karnevala uopće uspjelo odspavati. Prisjetila se svojih prvih dana na Gei, kad su ona i Cirocco hodale sve dok se nisu doslovce srušile. Davno je to bilo. I sjeća se kako se tada osjećala jako starom. A sad se pitala je li ikad bila mlada. Jednom je davno boravila na obali Mississippija kraj New Orleansa. Ondje je bila jedna stara kuća s prašnjavim tavanom, gdje bi se skrivala svake noći, pokušavajući pobjeći od majčina jaukanja. Tu je bio i mansardni prozročić koji se dao podići da bi ušao zrak. Kad bi se prozor otvorio, sirene remorkera gotovo bi prigušile zvukove što bi dopirali odozdo, i vidjele bi se zvijezde. Kasnije, kad joj se mati našla u grobu a otac u zatvoru, tetka i tetak odveli su je u Californiju. Na Stjenjaku je prvi put ugledala

KIKA Mliječnu stazu. Astronomija ju je posve obuzela. Pročitala je sve knjige do kojih je mogla doći, autostopom se odvezla do zvjezdarnice na Mount Wilsonu i, californijskom školskom sustavu usprkos, uspjela svladati matematiku. Nije sebi dopustila da je dirnu ni ljudi ni njihovi postupci. Kad se tetka odselila, povela je sa sobom svoje četvero djece, ali ne i Gaby. Tetak je nije želio, i tako je otišla sa socijalnim radnicama a da se nije ni osvrnula. U četrnaestoj je bez krzmanja pošla u krevet s dečkom zato što je imao teleskop. Kad ga je prodao, nikad se više nisu vidjeli. Seks joj je bio dosadan. Izrasla je u tihu, lijepu mladu ženu. Ljepota je bila jad, baš kao smog i bijeda. Ali je bilo načina da se sa sve troje nekako izađe na kraj. Otkrila je kako se treba namrštiti na dečke pa da je ne gnjave. U brdima nije bilo smoga, pa je naučila planinariti s teleskopom na leđima. Cal Tech je primao i studente bez prebite pare, pa čak i ženske, pod uvjetom da su najbolji od najboljih. A isto je bilo i sa Sorbonnom, Mount Palomarom, Zelenčukskajom i Copernicusom. Gaby nije voljela putovati. A ipak je otišla na Mjesec, zato što se odatle tako dobro vidi. Kad se upoznala s naumom da se teleskopi postave i na Saturn, shvatila je da i ona mora biti jedna od onih koji će se njima služiti. Ali je na Saturnu bila Gea, i uslijedila je katastrofa. Šest je mjeseci posada Ringmastera naizmjence padala u san i potpunu sen-zornu deprivaciju u crnom trbuhu Oceana, Geina preuzetnog pobunjenog božanstva. Za Gaby je to bilo dvadeset godina. Koje je proživjela do zadnje sekunde. Imala je obilje vremena da razmotri čitav svoj život i otkrije koliko je manjkav. Imala je vremana da otkrije kako nikad nije imala nijednoga prijatelja, da nikad nikoga nije voljela i da nitko nikad nije volio nju. A to nije bilo nevažno. To je bilo prije dvadeset sedam godina. Od tada nikad nije vidjela nijednu zvijezdu i nikad osjetila da joj nešto nedostaje. Što će joj one kad ima prijatelje? "Što je bilo?" upitala je Robin.

KIKA "Oprosti. Samo skačem po udarnim rupama svojih misli. Nama se starima to zna događati." Robin joj je uputila ljutit pogled i Gaby se široko nasmiješila. Sviđala joj se Robin. Rijetko je kad naišla na nekoga s toliko tvrdoglavog ponosa i s toliko oštrih rubova. A za Gaby je bila veći stranac od Titanida, jer je znala tako malo o onom što su svi zvali "ljudskom" kulturom, jer je svog neznanja bila svjesna, i jer je žarka želja da o tome nešto nauči, bila pomiješana sa slijepim šovinizmom. Bio je to osjetljiv posao, razgovarati s Robin. Teško je družiti se s njom onome tko još nije stekao njeno povjerenje. Gaby je voljela i Chrisa, no dok je prema Robin osjećala poriv da je zaštiti od nje same, Chrisa je željela zaštititi od poludjelog vanjskog svijeta. Svijet za nj nije mogao imati nekog velikog smisla, pa ipak se i dalje junački borio, unatoč tome što mu je slika svijeta bila iskrivljena zlim duhovima, koji su njime dominirali čitavog njegovog života, duhovima koji su govorili njegovim glasom, gledali njegovim očima a pokatkad i mlatarali njegovim rukama. On sebi više nije mogao priuštiti emotivni angažman, jer bi to brzo iznevjerio koji od njegovih alter ega. Tko da mu išta vjeruje nakon što je jednom izdao manje ili veće ljubavne tajne? Chris je uhvatio Gabyn pogled i nesigurno se nasmiješio. Ravna mu je smeđa kosa stalno padala na lijevo oko i tjerala ga da zabacuje glavu. Bio je visok, imao je nekih sto osamdeset pet do sto devedeset, bio je srednje grade i četvrtastoga lica koje bi izgledalo okrutno da mu oko očiju nisu bili vidljivi dokazi bolova. Onaj prvi dojam grubosti stvarali su blago spljošten nos i teške obrve. A i tijelo bi mu se moglo doimati snažnim, no ipak je stvaralo dojam potištenosti, dok je sjedio tako u oskudnim kratkim hlačicama i s blijedom, blijedom kožom, tako da je u njemu bilo teško vidjeti nekakvu prijetnju. Ruke i noge bile su mu snažne, a i pleća krepka, jedino što je oko struka imao previše sala. Nije bio odveć dlakav, što je Gaby bilo po ukusu.

KIKA Sve u svemu, Gaby je mogla shvatiti zašto ga je Valiha nalazila privlačnim. I pitala se je li to već shvatio i Chris. * >fi *

Cirocco je uletjela u šator, u pratnji identičnog para Titanida. Osvrnula se oko sebe, obrisala lice mokrim ručnikom i krenula prema kutu šatora. "Gdje je Valiha?" upitala je. "I zar tu nije trebao biti i Titanid za Robin?" Kliznula je iz ponča i sklonila se iza paravana koji joj je sezao do ramena. Iz tuša iznad nje briznula je voda. Okrenula se prema njoj licem i zatresla glavu. "Oprostite mi, ljudi, samo na trenutak. Ovdje je takva pasja vrućina." "Valiha je još sa svojom ekipom," potrudio se objasniti Chris. "Nisi mi rekla da je dovedem sa sobom." "Ti samo tako, iz neba pa u rebra," pobunila se Gaby. "Zašto ne kreneš od početka?" "Oprosti," odgovorila je Rocky. "Imaš pravo. Robin, mi se još nismo ni upoznali. S tobom se, Chris, jesam, ali se ti toga ne sjećaš. Stvar je u tome da je Gea rekla Gaby da ste vas dvoje na putu ovamo..." "Naputu ovamo?" skviknula je Robin. "Ona me bacila kao smeće!" "Znam, znam," odgovorila je Cirocco utješljivim glasom. "Vjeruj mi da se nad tim zgražam. Prosvjedovala sam protiv toga kako sam god znala i umjela, ali od toga nikakve koristi. Ali ne zaboravi, ja radim za nju, ne ona za mene." Pogledala je Gaby bez ikakva izraza na licu, na trenutak joj se zagledala u oči, pa se nastavila sapunati. "No bilo kako bilo, znali smo da ste krenuli i da ćete vjerojatno uspjeti. Zvuči neobično, no tako je to s većinom hodočasnika. Pri Velikom padu umrijeti se može praktički samo od panike. Neki ljudi..." "Čovjek se može i utopiti," ubacila je Robin mračno. "I što da velim?" upitala je Cirocco. "To je očito opasno, a i odvratno. Moram li se još ispričavati za nešto s čim nemam baš nikakve veze?" Pogledala je Robin, koja na ovo nije odgovorila ništa, ali je napokon ipak odmahnula glavom.

KIKA "Kao što sam počela, neki se ljudi potuku s anđelima koji im žele pomoći, pa anđelima ne preostaje drugo no da uzvrate. Njena je namjera, ono što stoji iza toga — mislim, tako je to ona meni objasnila, nemojte misliti da ja to branim — bila naučiti vas kako da sigurno reagirate u krizi. Ako se uspaničite, nikad iz vas junaka. Ili bar tako ona misli." Chris se doimao sve zbunjenije. "Ako bi sve to meni moralo nešto značiti, onda sam, bojim se, propustio ono najvažnije." "Veliki pad," objasnila je Gaby. "Možda je i bolje da se ne sjećaš. Gea hodočasnike, poslije razgovora, baca kroz lažno dizalo. I onda oni padaju sve do oboda." "Još se nisi sjetio ničega?" upitala je Cirocco. Isključila je vodu, a jedan joj je od Titanida dodao ručnik. "Ničega. Od časa kad sam, onda davno, od nje otišao, sve je prazno." "Što bi bilo shvatljivo, čak i da nisi u takvom stanju," rekla je Cirocco. "Ali sam razgovarala s anđelom." Pogledala je Robin. "Sa starim Debelim Fredom." Gaby se nasmijala. "Zar on još leti?" Vidjela je kako ju je Robin prostrijelila pogledom i pokušala otjerati smiješak s lica, ali bez uspjeha. "Da, još je tu, i trči za svakim ljudskim repom. Pričao mi je kako je naišao na dvije ljudske divlje mačke. Jedna je na koncu ipak pristala na suradnju, pa ju je meko spustio u Ofion. A drugi je bio sto gradi lud. Tom nije mogao ni prići, ali je pošao za njim, računajući da bi čovjek, kad se približi tlu, možda mogao doći k sebi. Zamisli njegovu prepast, kad je tip pogodio kao usred mete, dirižabl ravno u leda." "Tko je to bio?" upitala je Gaby. "Dirižabl, mislim." "Drednot, kaže Fred." Gaby je to očito jako iznenadilo. "To je zacijelo bilo nakon što su mi on i još dvojica pomogli odštopati Aglaju."

KIKA "Očito." Cirocco se prestala brisati i pažljivo se zagledala u Chrisa, no on je hitro skrenuo pogled. Izišla je ispod tuša i ušla u bijeli ogrtač za kupanje koji joj je držao jedan od Titanida. Ogrnula se njime i sjela, ukrstivši noge, na pod ispred tri ljudska stvora i Titanida. Iza nje je kleknula sluškinja i počela joj četkati mokru kosu. "Čudim se tolikoj sreći," rekla je. "Gea mi je, naravno, pričala o tvom stanju, i spomenula sreću. Ali iskreno govoreći, ja baš ne vjerujem da je netko može imati toliko. To se protivi svemu što ja znam. Ali je, naravno, većina onoga što znam zastarjela već sedamdeset godina." "Ali to se smatra poprilično dokazanim," rekao je Chris. "Prema onom što sam čuo, ljudi većinom ne misle da će išta od psi-moći ikad biti od ikakve važnosti. Imaju te svoje jednadžbe koje opisuju što se zbiva, ali ja se ne pretvaram da ih razumijem. Teorija čestica slobodne volje, slojevi realnosti... Pročitao sam o tome jedan članak." "Ovdje baš i nemamo puno novina." Cirocco se zagledala u dlanove i namrštila. "To mi se ne dopada. I nikad mi se nije ni dopadalo." "Ni Einstein nije volio kvantnu mehaniku," istaknula je Gaby. "Imaš pravo," uzdahnula je Cirocco. "Ali se uvijek iznenadim kako na kraju ispadne. U moje su doba bili sigurni da će već za nekoliko godina razbiti genetski kod. Tako ćemo zbrisati sve tjelesne bolesti i genetske defekte. A nitko nije ni pomišljao da ćemo ikad morati rješavati psihološke probleme. A dogodilo se upravo suprotno. Neke su stvari bile prokleto teže nego što je itko mogao i zamisliti, a u nekim je područjima došlo do proboja o kojima nitko nije ni sanjao. Tko je to mogao i zamisliti? No dobro, razgovarali smo o sreći." "Ja ne znam što to jest," upleo se Chris, "no na trenutke kao da me sreća služi bolje no inače." "Ne volim ni razmišljati o tome što to onda predmnijeva ako te je zaista sreća dovela Drednotu na leda," rekla je Cirocco. "Sve ovisi o tome kako daleko čovjeka odvede zaključivanje, no moglo bi se

KIKA i kazati da se onaj titanovac iščupao i zaglavio u aglajskoj crpki samo zato da bi Gaby u to područje pozvala Drednota, pa da mu ti sletiš na leda. Ne želim povjerovati da je svemir tako determiniran!" Garby je prezrivo otpuhnula. "Ja isto, ali ja ipak vjerujem u sreću. No daj, Rocky. Što imaš protiv toga da lutkar povuče nekoliko konaca? Zar već dosad nisi shvatila kako to ide?" Cirocco je prostrijelila Gaby ubitačnim pogledom, no oči su joj na trenutak bile kao da je ugledala duha. "No dobro, dobro," rekla je Gaby utješljivo i ispružila ruke. "Oprosti. Nećemo se sad oko toga, može?" Cirocco se brzo opustila i kimnula skoro neopazice. Na trenutak se zamislila, pa podigla pogled. "Baš sam nepristojna," rekla je. "Frulice, pitaj ljude hoće li što popiti. I daj te tacne amo, da poslužimo." Gaby se obradovala stanci. Od svega joj je na svijetu bilo najmanje do toga da se svađa s Cirocco. Ustala je i pomogla Frulici oko hrane, upoznala Citaru s Robin i Chrisom, a Cirocco s Robin. Svi su uljudno prokomentirali jelo i pilo, a onda počeli izmijenjivati sitne pošalice i komplimente. U jednom ih je trenutku sve nasmijala pričom o svom prvom susretu s titanidskom juhom kojoj su glavni sastojak živi crvi marinirani u rasolu. Za petnaestak minuta, s malo nečeg alkoholnog u želucu, svi su postali nekako opušteniji. "Kao što rekoh," napokon je nastavila Cirocco, "čuli smo da dolaziš ovamo. Ja ne znam kakvi su tvoji planovi, ali računam, ako kaniš otići, da bi to trebalo učiniti sada. Što ti veliš, Chris?" "Ne znam. Ja zapravo nisam ni imao kada stvarati planove. Čini mi se da je prošlo tek nekoliko sati od časa kad mi je Gea rekla što mi je činili." "I to te je, pretpostavljam, sasvim smelo." Chris se nasmiješio. "To bi bio prilično točan opis. Mislim da ću ostati, ali nemam pojma što ću tu raditi."

KIKA "U tome i jest kušnja," rekla je Cirocco. "Nikad nećeš ni znati sve dok se s tim ne suočiš. Ti možeš samo tragati. Zato te i zovemo hodočasnikom. A što je s tobom, Robin?" Robin je spustila pogled na ruke i časak nije rekla ništa, a onda je čvrsto pogledala Cirocco u oči. "Ne znam da li ti smijem reći kakvi su moji planovi. Ne znam mogu li ti vjerovati." "Ovo je bilo prilično direktno," rekla je Cirocco i napol se nasmiješila. "Ona taj spor mora riješiti s Geom," objasnila je Gaby. "Neko mi vrijeme nije vjerovala. I možda mi ni sad još ne vjeruje." "Ja ću je ubiti," rekla je Robin hladno i smrtonosno. "Htjela me je ubiti, i zaklinjem se da ću je srediti. I vi me nećete u tome spriječiti." Cirocco se nasmijala. "Spriječiti te? Ne mislim da bi tu za mnom i bilo nekakve potrebe. Jesi li sa sobom ponijela nekoliko atomskih bombi?" Bacila je pogled na .45, ovješen o Robininu boku. "Je li nabijen?" "A čemu služi nenabijeni pištolj?" upitala je Robin, iskreno zbunjena pitanjem. "Imaš pravo. Ali molim, u vezi jednog možeš biti mirna. Ja nisam Gein tjelohranitelj. Ona za to i bez mene ima dovoljno i očiju i ušiju. Ne bi joj čak ni rekla da joj radiš o glavi. Što se to mene tiče?" Robin je o tome malo razmislila. "U redu. Kanim ostati. I vrlo se brzo počinjem uspinjati žbicom, a kad stignem, ja ću je ubiti." Cirocco je pogledala Gaby, a oči kao da si pitale: Gdje si je samo našla? Gaby je slegnula ramenima i nasmiješila se. "Pa mislim... ovaj... no dobro. Čini mi se da tome i nemam što dodati." "Zašto ne nastaviš, Rocky? Možda je to zanima." "Ne vjerujem," rekla je Robin i ustala. "Nemam pojma što mi želiš predložiti, ali ako to ima ikakve veze s izlaskom i 'ojunačenjem'" — pogledala je kao da se sprema pljunuti, ali nije

KIKA uspjela naći mjesto nepokriveno sagom — "na mene ne računaj. Ja takvu igru neću igrati. Moram poravnati račune, i mislim to urediti i otići odavde, ako još budem živa." "Znači da ćeš se uspeti žbicom." "Tako je." Cirocco se ponovno okrenula Gaby, i Gaby je shvatila pogled. To je bila tvoja ideja, govorio je on. Tu je ti preuzimaš, ako ti se s njom bakće. "Čuj me, Robin," rekla je Gaby. "Tvoj je cilj, naravno, da stigneš u glavčinu, ali s obzirom na to da si besplatnu vožnju već iskoristila, lift za tebe više ne radi. Da gore stigneš živa, šanse su si otprilike jedan naprama trideset. Zapravo manje, jer ćeš krenuti sasvim sama. Cirocco i ja smo to uspjele, ali smo imale vrašku sreću." "Sve mi je to poznato," otpočela je Robin, pa je Gaby požurila. "Evo što ja velim, ono što ti mi predlažemo moglo bi te dopremiti gore i brže i sigurnije. Ne tražim od tebe da prihvatiš Geinu igru: i ja sam do srži protiv toga. Mislim da je to... dobro, nije važno. Ali razmisli o ovom. Ona od tebe ne traži ni da nekom učiniš zlo niti nešto nečasno. Ona ti je predložila da kreneš oko oboda. A to je baš ono što i mi kanimo učiniti." "Moram obaviti neke stvari," rekla je Cirocco. "Tako je. Slučaj je htio da idemo u istom smjeru, i Gea nam je javila da ste ti i Chris na putu ovamo. Robin i ja smo to već radile, s drugim hodočasnicima, i obje zajedno i svaka posebno. Trudimo se da ne zapadnu u nevolju prije nego što se sami ne počnu snalaziti. I eto što ti ja velim: Ako želiš, možeš s nama. Pritom možeš naučiti ponešto što će ti pomoći pri usponu, ako se ne predomisliš. Ne velim da neće biti opasno. Čim izideš iz Hiperiona, sve na Gei postaje opasno. Kvragu, čak je i na Hiperionu toliko toga što te može ubiti. Ali u tome i jest ljepota svega. Moglo bi se dogoditi da usput učiniš i nešto što Gea smatra junačkim djelom. I to neće biti ništa čega bi se trebala stidjela, dajem ti riječ. Toliko joj priznajem — Gea zna odabrati

KIKA junake. I sve to, shvaćaš, samo ako se ukaže prilika. Ne smiješ na to gledati kao na igranje njene igre, ili kao da tražiš nešto posebno. Naprosto podi s nama. A kad se vratiš, imaš besplatnu vožnju do gore. A kako ćeš je iskoristiti, to već nisu moja posla." Zavalila se u naslonjač. Robin joj je bila draga, no vrag je odnio ako može učiniti još išta da je zaštiti. Gaby se, na neki način, osjećala kao Debeli Fred, onaj anđeo; ima ljudi koji bi za pomoć kakvu nude ona i Rocky dali i ruku i nogu, a ona to mora tom tvrdoglavom štenetu upravo uvaljivati. Robin je sjela. Umilostivila se utoliko što se malo posramila. "Oprostite," rekla je. "Zahvalna sam vam na vašoj ponudi, i rado ću poći s vama. To što si mi rekla zvuči logično." Gaby se upitala je li i Robin vidjela istu onu sliku koja se pojavila u njenoj mašti: dvije do tri stotine kilometara uspinjanja kroz unutrašnjost žbice, dovoljno da te najednom uhvati uzetost. Nitko tko je ikad izveo Veliki pad nije baš izgarao od želje da ga ponovi. "Chris?" "Ja? Naravno. Pa nisam lud da odbijem." "To volim čuti," rekla je Cirocco. "Realistična procjena." Ustala je, skinula kućni haljetak i obukla izblijedjeli pončo. "Osjećajte se kao kod kuće. Jelo i pilo — kuća časti. Još osamdeset reva, i Karneval je gotov, dakle, provodite se. Sve vas za sto reva čekam u Začaranoj mački."

14 Gingeroso "Hej, ljubavnice, ako ti uskoro ne izađeš van, ja ulazim unutra." Chris je gledao vodu kako mu otječe s tijela i pljuska oko bosih nogu. U ruci mu je bio sapun. Podigao je pogled i mlazovi su mu briznuli po čitavom licu. Neobično je bilo onesvijestiti se dvaput zaredom. "Daj mi ostavi malo vode, može?" Bio je to ženski glas, glas stranca. Ma gdje je on to bio, što je zadnje čega se jasno sjeća..? Zavrnuo je vodu i izišao iz sićušne tuš-kabine. Zidovi i pod bili su

KIKA od golih dasaka. Kroz otvoreni je prozor vidio do trideset metara ispod sebe. Bio je na drvetu, vjerojatno u Hotelu Titanovac. Oprezno je povirio iza kvake. U maloj je sobi bilo nešto laganog namještaja i popriličan krevet, a u krevetu gola žena, također poprilična. Bila je opružena na leđima u pozi koja bi vabila, da žena nije bila opuštena kao da nema nijedne kosti u tijelu. Je li to prije ili poslije? upitao se, ali je njegovo tijelo već znalo odgovor. Bilo je to poslije. "O, napokon," rekla je ona kad je Chris izišao, pa podigla glavu. "Htjela sam crči od vrućine." Ustala je i stala pred prozor spavaonice, pa podigla s ramena masu crne kose i učvrstila je ukosnicom. Chris je pomislio kako je lijepa i osjetio žaljenje što je zaboravio kakva je bila. Za mnogo od onoga što je zaboravio, bilo je i bolje da zaboravi, no ona je očito bila iznimka. Imala je duge noge i savršen ten. Dojke su joj bile možda za nijansu prevelike, ali bi mu bilo drago doći u priliku da to i eksperimentalno provjeri. Ona ga je kratko pogledala. "O, ne, nećeš. Ne više, ne sada, bratac. Zar ti nije bilo dosta?" Požurila je pod tuš. Nikako da nade kratke hlače. Dok je tako virkao okolo, ugledao je nekoliko neobičnih sprava i mnogo teglica s kremama i uljima. Namrštio se, još se malo osvrnuo, i onda je ugledao prikačenu na zid. Bila je već požutjela i poderana, ali to je bilo to: dozvola za bavljenje prostitucijom, izdana prije pet godina u okrugu Jefferson, Texas. "Što sad nije u redu?" upitala je kad je izišla ispod tuša, dok si je brisala vrat i ramena. "Zbilja si prevrtljiv, priznaješ?" "Da, znam. Što sam dužan?" "O tome smo već razgovarali, ne sjećaš se?" "Ne, ne sjećam se, i možda će biti bolje da ti velim da se ne sjećam baš ničega sve od... Zapravo i ne znam kako dugo. Od prije no što smo se sreli. I tako to jest, i ne da mi se o tome, ali se ne mogu sjetiti čak ni kako se zoveš, ne mogu pronaći svoju

KIKA odjeću, i hoćeš li mi samo reći koliko ti dodavola dugujem, da se mogu pokupiti i da te više ne gnjavim?" Ona je sjela do njega na postelju, ne dotičući ga, pa ga uhvatila za ruku. "Kao recimo ovako, ha?" rekla je ona tiho. "Pričao si mi o tome, ali si mi ispričao i mnogo štošta drugo, tako da ne znam u što da vjerujem." "Taj je dio bio istinit. Sve ostalo je vjerojatno laž. Ako sam ti rekao da negdje imam hrpu novaca, to je bila laž. Kad sam stigao imao sam ponešto, ali su mi nakon posljednjeg smračenja ostale samo kratke hlače." Omotala je ručnik oko pasa, prišla drvenoj komodi, pa s nje dohvatila nešto. "Hlače si bacio čim si me pokupio," rekla je. "Odlučio si se za povratak prirodi." Nasmiješila se, nimalo zavodljivo, i nešto mu dobacila. Bio je to sitan zlatnik. S jedne su strane bile utisnute riječi "BJANKO MJENICA" i nekoliko titanidskih simbola. S druge je strane bio potpis: "C. Jones". Sad mu se nešto počelo vraćati, pa je zatvorio oči da to uhvati i sjeti se. "Rekao si da imaš pravo uzeti sve u Titangradu. 'To vrijedi kao i novac' Tako nešto nikad nisam ni vidjela, no ti si trošio kao pijani milijunaš, i svi su to primali." "Ja sam te prevario," rekao je, i znao je da je to istina. "To moraju primati samo Titanidi. To mi je trebalo poslužiti... trebalo poslužiti... da se opremim za put na koji polazim." Naglo je ustao, najednom obuzet panikom. "Kupio sam mnogo stvari, sad se sjećam. Trebao sam... hoću reći, gdje su..." "Polako, polako. Za sve sam se pobrinula. Odnijela sam to do La Gate, kako si mi i rekao. Na sigurnom je." Polako je sjeo. "La Gata..:" "Tamo bi se trebao sastati s prijateljima," pomogla mu je ona. Pogledala je na žiroskopski geanski sat na komodi. "Za petnaest minuta."

KIKA "Tako je! Moram biti..." Krenuo je prema vratima, pa stao, obuzet osjećajem da je nešto zaboravio. "Bi mi mogla posuditi kakav ručnik?" Ona mu je bez riječi pružila onaj u koji se sama bila umotala. "Ja... ovaj, oprosti što ti nemam što za dati. Ne znam kakvu sam ti foru prodao, ali me čudi da nisi tražila..." "Unaprijed? Pa nisam se ja jučer rodila. Znala sam u što se upuštam." Pošla je do prozora i stavila ruke na dasku, pa se zagledala u grad pod njima. "Ovdje sam već odavna. Zemlja mi nikad nije bila po ukusu. A ljudi mi se ovdje dopadaju. Ja ih, mislim, bar zamišljam kao ljude. Valjda se i sama pretvaram u domorodca." Pogledala je kao da od njega očekuje da će se nasmijati. Kad on to nije učinio, kut joj se usta zavio nagore. "Kvragu, a ni Titanidi mi nisu nezanimljivi. Kad čovjek ovdje ostane dovoljno dugo, počne se špekulati s njima." Prišla mu je i poljubila ga u obraz. "Ne mogu vjerovati da smo sve to radili, a da se ne možeš sjetiti baš ničega. To vrijeđa moj profesionalni ponos." Chris je na trenutak pomislio da će zaplakati, a nije nikako mogao shvatiti što to nije u redu. "S tobom će na put poći i jedna djevojka," rekla je prostitutka. "Robin?" "Ona. Reci joj da sam je pozdravila i da se čuva. I sreća te pratila. A i njoj je poželi u moje ime. Hoćeš li mi to učiniti?" "Ako mi opet kažeš kako se zoveš." "Trini. Reci joj neka pripazi na onu Plaugeticu. Ona je opasna. Kad se vrati, ovdje je uvijek dobrodošla." "Reći ću joj."

15 Začarana mačka Titangrad je bio zaklonjen masivnim stablom nastalim udruživanjem mnogo manjeg drveća u jedan kolonijski organizam. Iako se Titanidi nikad nisu bavali urbanističkim planiranjem, njihove su sklonosti naselju ipak nametnule

KIKA nekakvu strukturu. Voljeli su živjeti ne više od 500 metara daleko od svjetla, i zato su njihove nastambe tvorile prsten pri vanjskoj periferiji drveta. Neke su kuće bile razumno postavljene na tlo. Druge su opet stajale na orijaškim granama što su se širile vodoravno i bile poduprte sporednim deblima velikim kao sekvoje. Kroz rezidencijalni prsten, no pretežno prema unutra, bile su raštrkane radionice, kovačnice i rafinerije. Više prema van, prema suncu i pokatkad na otvorenom, bili su bazari, dućani i tržnice. Po čitavom su gradu bile javne zgrade i službe: vatrogasci, knjižnice, skladišta i cisterne. Javna se vodoopskrba oslanjala na vrela i skupljenu kišnicu, ali je izvorska voda bila mliječna i gorka. Robin je u zadnje doba mnogo vremena provodila u vanjskom prstenu, kupujući provijant za put medaljonom koji joj je Cirocco bila dala. Otkrila je da su titanidski zanatlije uljudni i susredjivi. Oni su je beziznimno upućivali na najkvalitetniju robu čak i kad bi moglo poslužiti i nešto manje rafinirano. Tako je postala vlasnicom bakrene čuturice u profinjenoj filigranskoj ljusci kakva bi priličila i stolu na carskoj gozbi. Drška je njezina noža bila oblikovana točno po ruci. I resio ga je rubin nalik na veliko stakleno oko. A vreću za spavanja iskrojili su joj iz tako raskošno izvezena materijala da joj je bilo mrsko njime i dotaći tlo. Frulica, Titanid kojeg je upoznala u Ciroccinu šatoru, bio joj je vodič, i pjevao prijevode trgovcima koji nisu govorili engleski. "Nemoj o tome brinuti," bio joj je rekao. "Vidjet ćeš da ni nitko drugi ne plaća. Mi se ne služimo novcem." "I kakav je onda vaš sistem?" "Gaby to zove neobaveznim komunizmom. I veli da to kod ljudi ne funkcionira. Oni su odveć pohlepni i egotistični. Na ovom ne zamjeri, tako ona kaže." "Sve u redu. Jamačno je u pravu." "Ja to ne znam. Istina jest da su nama nepoznati problemi vezani uz dominaciju, onakvi s kakvima se susreću ljudi. Mi nemamo

KIKA voda i međusobno ne ratujemo. Naša privreda funkcionira kroz akorde i radne bonove. Svi rade, kako u svom zanatu tako i na zajedničkim radovima. I svatko skuplja ugled — ili bi se to možda moglo nazvati bogatstvom ili kreditom — svojim postignućima, a isto tako i starenjem ili potrebama. Nitko nije bez najnužnijeg; većina uživa bar kakav-takav luksuz." "Ja to ne bih nazvala bogatstvom," upozorila je Robin. "Ni mi se u Vrzinom Kolu ne služimo novcem." "O? Pa kakav je onda vaš sistem?" Robin je o tome promislila najhladnije što je mogla, prisjetila se određivanja na javne poslove, poduprtog dugom listom kazni, sve do smrtne. "Nazovimo to obaveznim komunizmom. S mnogo trampe sa strane."

*** La Gata Encantada bila je smjestila kraj debla velikog stabla. Robin je tu već jednom bila, ali je u Titangradu vladala vječna tama, a plana grada nije ni postojao. Zato što nije bilo ni ulica. Da bi čovjek išta našao, trebao mu je fenjer i mnogo sreće. Središte je grada1 za Robin bila četvrt zabave. Ta bi se definicija mogla prihvatiti, iako je tu, baš kao i posvuda drugdje u Titangradu, bilo i trgovina pa čak i kuća razbacanih između plesnih dvorana, kazališta i kafića. Postojalo je i područje između vanjskoga prstena i debla u kojem je bilo malo građevina. Bio je to najturobniji dio Titangrada, prepušten samo sitnim vrtnim parcelama što su bujale u toploj, vlažnoj tami. Većina je grada bila osvijetljena velikim papirnatim lampionima; ovdje ih je bilo malo. To je od svega što je vidjela bilo najbliže onom što bi se dalo nazvati parkom. Majka ju je upozorila na parkove. U njima se skrivaju muškarci, pa iskaču iz grmlja i siluju. Istina jest, tako daleko u Titangrad zalaze tek malobrojni, ali ih zato baš ništa ne priječi da dođu. Mislila je da je već prerasla strah od silovanja, no to je bilo jače od nje. Bilo je i mjesta gdje je jedino korisno svjetlo bilo ono što ga je bacao njen fenjer.

KIKA Začuo se piskav zvuk i natjerao je da skoči. Zastala je i otkrila da su njegov izvor redovi niskih, novoizniklih biljaka iz kojih su izbijale sitne kapi. Nikome odraslom u Vrzinom Kolu, gdje su soptavi nizovi orošivača presijecali zakrivljeni poljoprivredni pod, nije mogla promaknuti svrha te magle. Nasmiješila se i duboko udahnula. Miris vlažne zemlje vratio ju je u djetinjstvo, u jednostavnije dane provedene u igri na poljima zrelih jagoda. Kafić je bila niska drvena zgrada s uobičajenim širokim vratima. Vani je visio cimer: dva kruga, pri čemu je gornji i manji na vrhu imao dvije točke, kose oči i zubati smiješak. Zašto mačka? upitala je Robin. I zašto španjolski? Kad bi Titanidi učili ljudski jezik, bio bi to beziznimno engleski, no ovdje je bio baš španjolski, napisan nad vrata, "La Gata Encantada", čak i bez uobičajenih titanidskih runa. Oni su čudan soj, zaključila je Robin. Tako su slični ljudima, i na toliko načina. Mnogi su njihovi zanati isti kao i ljudski. A i predmete što su ih izrađivali većinom su pravili i ljudi. Umjetnost im je bila slična ljudskoj, pri čemu je razlika bila jedino u transcendentalnoj muzici. Njihov čudni sistem izvođenja bilo je jedino što je bilo tako izričito samo njima svojstveno. Ali ni to ne sasvim, shvatila je najednom, kad je ušla u La Gatu, pokraj korita što je bilo dio inventara u svakoj javnoj zgradi Titanida. Pod je bio od pijeska i posut slojem slame. Sve u svemu, Titanidi su problem kombiniranja urbanizacije i nesuzdržavanja rješavali bolje od, recimo, New York Cityja u doba konjskih dvokolica. Gradom su vrvjeli sitni stvorovi slični pasancu, koji su se hranili isključivo posvudašnjim hrpama narančastih loptica. U privatnim kućama problem bi se rješavao čim bi iskrsnuo, pomoću lopata i kanti za smeće. Ali gdje bi se skupilo mnogo Titanida, to više ne bi bilo moguće. Pustili bi tada nek svu profinjenost voda nosi i naprosto o tome prestajali brinuti. Zbog toga su i postojala korita s vodom, da pred polazak kući operu noge. S izuzetkom nabrojenog, La Gata Encantada je izgledala baš kao i svaka ljudska gostionica, samo što su prolazi između stolova

KIKA bili širi. Bio je tu čak i dugačak drveni šank skupa s mjedenom šipkom. Lokal je bio pun Titanida koji su se visili nad njom, ali se ona već prestala plašiti zdrobljenih prstiju. Mnogo bi se gore provela u ljudskome mnoštvu. "Hej, ti ljudska curo!" Podigla je pogled i vidjela kako joj pipničar maše. Dobacio joj je jastuk. "Tvoji su prijatelji otraga. Jesi za korjeno-vac?" "Da, molim. Hvala." Već je za prvog posjeta naučila da je korjeno-vac tamno, pjenušavo alkoholno piće koje se pravi od korijenja. Okus mu je bio kao i u običnog piva, samo jači. Njoj se dopadao. Društvo se već bilo skupilo oko velikog okruglog stola u kutu, na drugom kraju prostorije; tu su bili Cirocco, Gaby, Chris, Citara, Valiha, Frulica i četvrti, njoj nepoznati Titanid. Robinino je piće stiglo prije nje, u monstruoznoj krigli od pet litara. Sjela je na svoj jastuk, i tako joj se stol našao u visini prsa. "Ima li na Gei mačaka?" upitala je. Gaby je pogledala Cirocco, pa su obje slegnule ramenima. "Nikad nisam vidjela nijednu," rekla je Gaby. "A krčma se zove prema koračnici. Titanidi su ludi za koračnicama. I Johna Philipa Sousu smatraju najvećim skladateljem svih vremena." "Ne baš sasvim tako," usprotivio se Citara. "On je rame uz rame s Johannom Sebastianom Bachom." Popio je gutljaj, pa opazio da ga Robin i Chris gledaju. Zato je nastavio, da razjasni. "Obojica su, bez podilaženja publici, i bazični i primitivni. Bach svojom geometrijom ponavljanja zvukovnih figura, svojom aritmetikom nadahnute monotonije; Sousa svojim bezazlenim bljeskom i bravurom. Oni se približavaju glazbi onako kako se slažu opeke za zigurat: Soussa u mjedi i Bach u drvu. I svi to ljudi rade do neke mjere. Vaša zapisana glazba čak i izgleda kao zid od opeke." "Mi na to nikad nismo ni pomišljali," pridodala je Valiha svoje mišljenje. "To da bi se neka pjesma proslavila i potom konzervirala tako da bi se drugi puta izvela točno na isti način bila je posve nova misao. Glazba je Bacha i Souse vrlo lijepa, bez

KIKA suvišnih komplikacija, kad se stavi na papir. Njihova je glazba nadljudska." Cirocco je glupo blenula najprije na jednog, pa na drugog Titanida, a onda prebacila pogled na Robin i Chrisa. Morala se pomučiti dok je uspjela usmjeriti pogled. "I sad znate koliko ste i znali," rekla je. "A nikad nisam voljela Sousu, osobno. A Bach mi se sviđa ili ne sviđa." Namignula je, pa pogledala jedno pa drugo, kao da čeka da joj se usprotive. Kad se to nije dogodilo, potegla je iz krigle jedan dugi gutljaj. Od njega joj se mnogo prolilo po bradi. Gaby joj je stavila ruku na rame. "Vrlo će ti brzo, kapetane, pregraditi put do šanka," rekla je prpošno. "Tko veli da sam ja pijana?" zaurlala je Cirocco. Čaša joj se prevrnu-la, a stol preplavio smeđe-zlatni pjenušavi val. Čitava je prostorija na trenutak utihnula, a onda ponovno postala bučna, kao da u su se svi Titanidi potrudili ne opaziti incident. Netko je prišao s krpom da obriše pivo i pred nju postavi novu čašu. "Rocky, to nitko nije rekao," rekla je Gaby tiho. Cirocco je, međutim, na sve već bila zaboravila. "Robin, još se, vjerujem, nisi upoznala s Oboom. Oboa (Miksolidijski Trio s Povisilicom) Bolero, ovo je Devetoprsta Robin iz Vrzina Kola. Robin, ovo je Oboa. Ona je iz finoga akorda i grijat će te kad zapušu hladni vjetrovi." Titanida je ustala i uz pomoć prednjih nogu izvela duboki naklon. "Ujedinio nas sveti tok," promrmljala je Robin, poklonivši se iz pojasa, pa pomno promotrila svoju, očito, buduću putnu družicu. Oboa je imala raskošan sag od kose dubok sedam do osam centimetara. Gola se koža vidjela samo na dlanovima, malim dijelovima oko bradavica i dijelovima lica, a tu je bila bogato maslinastozelena. Iste joj je boje bilo i krzno, ali je izgledalo nekako mramorno, zbog smeđih zavijutaka sličnih šarama na otisku prsta. Dlake na glavi i u repu bile su joj bijele kao snijeg. Izgledala je kao golema, kočoperna preparirana

KIKA životinja s krupnim smeđim staklenim dugmetima umjesto očiju. "S Frulicom si se već upoznala?" nastavila je Cirocco. "Stari Frulo je... ovaj, recimo unuk prvog prokletog Titanida s kojim smo se upoznale. Njena stragamajka bila je od one prve Frulice miksojon..." Zastala je, jer je imala teškoće s izgovaranjem te riječi. "Mikso-jo-ni-nij-ski. Miksojonijski. Bila je miksojoniski porod one prve Frulice. A onda se parila sa svojim sprijedaocem. To s ljudskog motrilišta baš ne zvuči jako privlačno, ali vas uvjeravam da je to kod Titanida velika eugenika. Frulica je lidijski duet." Štucnula je i pogledala ih dostojanstveno. "Baš kao i svi mi." "Kako to misliš?" upitao je Chris. "Svi su ljudi lidijski dueti," rekla je Cirocco. Izvadila je olovku i počela crtati po stolu. "Vidi amo," rekla je. "Ovo je Lidijski duet. Gornji je red ženka, donji mužjak. Zvjezdica je poluoplođeno jaje. Gornja strelica pokazuje kamo to jaje ide, a donja strelica pokazuje tko koga ševi, primarno i sekundarno. Lidijski duet: sprijedamajka i stragamajka su ženke; sprijedao-tac i stragaotac su mužjaci. Baš kao i kod ljudi. Razlika je samo u tome što to Titanidi moraju obaviti dvaput." Nacerila se Chrisu. "I dvaput uživati, istina?" "Rocky, ne bi li bilo bolje..." "To je ujedno i jedini modalitet pri kojem se Titanidi spajaju isto kao i ljudi," rekla je Cirocco i udarila šakom u stol. "Od dvadeset devet mogućnosti, ovo je jedina. Postoje i dueti sa samim ženkama, i to tri. Eolski dueti. U svim je lidijskim duetima i mužjak, ali on pritom može ali i ne mora biti stragamajka." Namrštila se i počela brojati na prste. "Zapravo češće da nego ne. Četiri od sedam. U hipolidijskim, ženka sama sebe oplođuje frontalno, a u lokrilidijskim to sebi čini retrogradno. Retrogradno." "Rocky..."

KIKA

"Zar zaista ima odnos sama sa sobom?" upitao je Chris. Gaby mu je uputila zgađeni pogled, ali je to jedva i bilo važno, jer ga Cirocco očito nije ni bila čula. Kimala je preko stola, zapiljena u shemu što ju je bila nacrtala. "Ne onako kako ti misliš," uplela je Oboa. "To je fizički nemoguće. To se radi manualno. Sjeme se skupi pa se implantira. Sjeme iz stražnjeg penisa može oploditi prednju vaginu, ali samo kad je riječ o istom pojedincu, ali ne i između..." "Ljudi, ljudi, dajte me malo poštedite, molim vas. Jel može?" Gaby je pogledala sad jednog, sad drugog, i na koncu ustalila pogled na Cirocco. Napravila je grimasu i ustala. "Dame i gospodo i Titanidi, nadala sam se da ćemo na put krenuti malo organiziraniji. Mislim da bi nam Rocky imala još toga za reći, ali kvragu. To može i pričekati." "Ne može čekati," promrmljala je Cirocco. "Točno. No svejedno, prvi je dio puta čista igrarija. Samo ćemo otplutati niz rijeku i što nas briga za čitav svijet. Sav se posao praktički svodi na to da sve potrpamo u čamce i otisnemo se. Što onda velite, da ustanemo i krenemo?" "Krenimo, krenimo!" oglasila se Cirocco kao jeka. "Zdravica! Na put! Neka nas dovede do pustolovine i sigurno vrati kuću." Ustala je i podigla čašu. Robin se morala poslužiti objema rukama da podigne svoju, pa ju je gurnula prema ostalima uz silno kucanje stakla i prelijevanje piva. Duboko je potegla i začula tresak. Čarobnica je pala na pod.

*** Cirocco se, međutim, ipak nije onesvijestila. Robin se nije mogla odlučiti je li to dobro ili ne. "Čekajte čas," rekla je i potapšala rukama zrak. "Znate već kako je to s pivom. Moram se ići napudrati. Odmah se vraćam, dobro?" Poletjela je prema prednjem kraju prostorije.

KIKA Začuo se krik. Dok se Robin pitala tko je to bio, Gaby se već bila prešla stol i našla se s druge strane, i nekako se uspijevala ramenima probiti kroz stisku Titanida. "On je tu, on je tu! To je on!" Sad je prepoznala Ciroccin glas i poželjela doznati što ju je to tako gadno prestašilo. Robin su mučile dvojbe o Čarobničinu karakteru, ali je nikad nije ocijenila kao kukavicu. Na jednom kraju šanka, u blizini vrata, stvorilo se mnoštvo. Nije bilo nikakve nade da bi netko visok kako ona mogao išta vidjeti preko visokih konjskih sapi, i zato je skočila na sam šank i tako je mogla prići skoro samom središtu meteža. Ugledala je Cirocco i njoj nasuprot njoj nepoznatog Titanida. Gaby je stajala malo podalje. U jednoj je ruci držala nož dok je drugom davala znakove čovjeku koji se pred njom šćućurio na podu. U treperavu svjetlu petrolejki pokazali su joj se zubi, sjajni i sablasni. "Ustaj, ustaj," siknula je. "Isti si kao i sva ta druga govna na podu, ti nakazo. Već je vrijeme da te netko počisti, i za to ću se ja pobrinuti." "Ali ja nisam ništa učinio," zaječao je čovjek. "Kunem se, samo pitaj Rocky. Ništa nisam kanio učiniti, bio sam zbilja dobar. Pa Gaby, ti me znaš." "Znam te, Gene, i predobro. Imala sam dvije prilike da te ubijem, i bila sam tako glupa da ih obje propustim. Ustani i suoči se s tim; mogao bi učiniti bar to. Ustaj, ili ću te zaklati kao svinju, ono što i jesi." "Ne, ne, nemoj me ubiti." Presavio se, s rukama na preponama, i zajecao. Predstavljao bi potresan prizor čak i da je stajao uspravno. Njegovo lice i ruke — zapravo sva vidljiva koža — bili su iskrižani starim brazgotinama. Noge su mu bile bose i prljave, a odjeća mu je bila sva u prnjama. Na lijevom mu je oku bila crna, gusarska zakrpa, a bio je prikraćen i za lijep dio jednoga uha. "Ustaj!" zapovjedila je Gaby.

KIKA Robin se iznenadila kad je začula Ciroccin glas, i to gotovo trijezan. "Pusti ga, Gaby," rekla je tiho. "Nije on ništa skrivio. Kvragu, čim me je ugledao, pokušao je pobjeći. Samo sam se jako iznenadila što ga opet vidim." Gaby se malo uspravila. Oči su joj izgubile nešto od svoje vatre. "Hoćeš li time reći da nećeš da ga ubijem?" upitala je glasom bez intonacije. "Za pet ran Božjih, Gaby," zamumljala je Cirocco. Sad je već bila hladna, ali nekako bezvoljna. "Ne možeš ga naprosto narezati kao pršut." "Aha. To znam. Jer to sam već čula." Kleknula je do njega na jedno koljeno, pa mu nožem ploštimice okrenula glavu. "Kojim ti dobrom ovdje, Gene? Što ti je sad na umu?" On je zacmoljio i neko vrijeme samo nerazgovjetno mucao. "Samo na jedno piće, to je sve. Čovjeku se osuši grlo, kad je takva sparina." "Tu nisu tvoji prijatelji. Zacijelo postoji neki razlog zbog kojeg si došao u Titangrad. I ne bi se ti, kao prvo, upuštao u rizik da se sretneš sa mnom, ukoliko za to ne bi imao jako debelog razloga." "To je istina, to je istina, Geby, ja te se bojim, to je istina. Da, gospodine, stari je Gene toliko pametan da ti ne staje na put." Razmislio je o tome jedan trenutak i nije se baš činilo da su mu se dopale implikacije, 1 zato je naglo promijenio kurs. "Samo sam na to zaboravio, to je sve. Kvragu, Gaby, nisam znao da ćeš biti tu, to je sve." Robin je jasno vidjela da je riječ o čovjeku toli sviklom laganju, da možda ni sam ne zna istinu. A također je vrlo očito bilo i to da ga Gaby zaista užasava. Bio je skoro dvaput veći od nje, pa ipak nije ni na trenutak pomislio da bi mogao prihvatiti borbu. Gaby je ustala i pokazala nožem. "Ustaj. Gene? Nemoj da ti moram dvaput govoriti." "Nećeš mi ništa?" "Ako te još jednom vidim, hoću ti svašta, i to gadno. Jesmo li se razumjeli? Velim ti da te neću ubiti. Ali ako te još jednom vidim,

KIKA igdje i ikada, učinit ću ti gadne stvari. Od sada pa nadalje tvoja će briga biti da nam se putovi nikad ne sretnu." "Hoću, hoću. Obećavam." "Kad se ponovno sretnemo, Gene," rekla je i pokazala nožem, "ostat ćeš i bez drugoga." Njen pokret nije bio usmjeren prema zdravom oku, nego znatno niže.

16 Klub okoplovaca Čak ni potpora snažne Fruličine ruke nije mogla spriječiti da se Cirocco, dok su se ukrcavali Titanidi, dvaput ne sruši. Stalno je obznanjivala da će to obaviti na vlastiti pogon. Oprema što ju je Chris bio kupio čekala je, u skladu s obećanjem, u šupi iza La Gate, zajedno sa stvarima svih ostalih. Titanidi su imali bisage koje su nabacivali na leda i kopčali na trbuhu. Valiha je, izvijajući se, namjestila svoje, da bi na koncu s obje strane svoje konjske donje polovice dobila po prostranu kožnu i platnenu torbu. Takav je raspored ostavio mjesta Chrisu da uzjaše. On je skočio gore i otvorio torbe, u kojima su već bile stvari što ih je ponijela Valiha. Potom mu je dodala njegovu prtljagu, sve jednu po jednu stvar, i rekla da uravnoteži sadržaj. Kad je s tim bio gotov, torbe nisu bile ni napol pune. Ona mu je rekla da tako i treba biti, jer kad jednom sidu s rijeke i krenu cestom, dodatni će prostor ispuniti provijantom koji je već na čamcima. Dok se Chris pakirao, gledao je kako Gaby i Frulica pokušavaju umiriti Cirocco i posaditi je na Titanida. Prizor je bio jadan te izazivao nemalu zabrinutost. Opazio je da Robin, koja je klečala na Oboi nekoliko metara podalje, također promatra spektakl. Već se bilo smračilo skoro kao u rogu, i jedino je svjetlo dolazilo od uljanica što su ih držali Titanidi, ali je ipak vidio kako se namrštila. "Ovim putovanjem nisi više tako oduševljena?" upitao ju je.

KIKA Ona je iznenađeno podigla pogled. Još nikad nisu razgovarali — ili bar ne u onim trenucima kojih se sjećao— pa se pitao što ona o njemu misli. Nju je smatrao posve nedvojbeno čudnom. Doznao je da je ono što je smatrao slikarijom na koži zapravo tetovaža. Zmije s raznobojnim ljuskama ovijale su repove oko njezina desnog nožnog palca i lijevoga mezimca na ruci, a tijela su im se ovijala oko ruke i noge da bi potom kliznula pod odjeću. Upitao se kako izgledaju glave i imali li na njoj još koja umjetnina. Ponovno se okrenula pakiranju. "Kad nešto potpišem, poslije se ne otpišem," rekla je. Kosa joj je padala u oči; zabacila je glavu i tako otkrila još jednu tjelesnu bizarnost. Najveći joj je dio lijeve strane glave bio obrijan, tako da se pokazivao komplicirani peterokutni crtež sa središtem u lijevom uhu. Od toga se stvarao dojam kao da joj staslno klizi vlasulja. Ponovno je pogledala Cirocco, pa Chrisa s nečim što je mogao biti i prijateljski smiješak. Zbog tetovaža je to bilo teško odrediti. "Ipak mi je jasno što misliš," dopustila je. "Ako ih to baš tako veseli, mogu je zvati i Čarobnicom, no ja ipak znam na prvi pogled prepoznati pijanca."

** * Chris i Valiha bili su zadnji od osam stvorova što su izronila iz tame pod titangradskim stablom. Chris je na trenutak zažmirkao na svjetlu, pa se nasmiješio. Lijepo je bilo osjetiti da su krenuli. I pritom je jedva i bilo važno u susret čemu. Druga su tri tima predstavljala lijep prizor kad su se uspela na vrh prvoga brida i krenula niza suncem ispečenu zemljanu cestu između polja visokog žutog žita. Gaby je bila na čelu, odjevena u svoje robin-hudovsko zeleno-sivo ruho, i jahala na čokoladno smedem Citari, s narančastom vatrom od kose. Iza njih je bio Frulica s Cirocco opru-ženom na leđima. Vidjele su joj se samo noge što su virile iz prljavo-crvenog ponča. Promatrana u sumračnom svjetlu, Frulicina se kosa doimala crnom; sad je iskrila poput roja sitnih prizama, dok je tako vijorila za njim. U

KIKA sunčevu su se sjaju krasno doimale čak i Oboine smeđe i maslinaste vilovite kovrče, a maslačak sijede kose bio je upravo blistav. Robin je jahala opruženih leda i nogu podignutih na bisage, odjevena u ležerno skrojene hlače i lagani pulover. Chris se raskomotio se na Valihinim širokim leđima. Duboko je udahnuo i povjerovao da je uspio uhvatiti ono nešto paučinasto u zraku što često prethodi ljetnim olujama. Sa zapada se s Oceana valjalo nevrijeme. Bili su to oblaci: masni, mokri jastučići vate, izduženi u smjeru sjever-jug. Pokatkad bi dolazili u nizu, kao kobasice, a oni viši, tanji, kao da su se stalno razmatali, ostavljajući sa sobom u pokretu tanku plahtu bjeline. To je imalo nekakve veze s Goriolisovim efektom, pa ma što da to bilo. Bio je to prekrasan dan da se nekamo krene.

*#* Chris nije vjerovao da bi mogao spavati na leđima Titanida, ali se pokazalo da može. Probudila ga je Valiha. Citara je koračao duž dugačkog mola ispružena u Ofion. Valiha je pošla za njim, i uskoro su po daskama zakloparala kopita. Za molo su bila vezana četiri velika kanua. Bili su to drveni okviri kojima je preko rebara bio napet nekakav srebrenasti materijal. Od toga su izgledali kao aluminijski čamci koji su na teranskih jezerima i vodotokovima bili standardni već skoro dva stoljeća. Dna su im bila ojačana daskama. U središtu je svakog bio humak opreme pokriven crvenim platnom i učvršćen konopcima. Gaz im je bio plitak, ali kad je Citara stupila jednome na krmu, ovaj je upadljivo utonuo. Chris je fascinirano gledao Titanida kako se gipko kreće po uskoj palubi, kako skida bisage i sabija ih na pramac. Titanide nikad nije zamišljao kao pomorsku rasu, no Citara je stvarao dojam kao da se na čamcu dobro snalazi. "Sad ćeš morati sjahati," rekla je Valiha. Glava joj je bilo okrenuta; pri pogledu na to Chris bi uvijek dobivao psihosomatske bolove u vratu. Htio joj je malo pomoći oko remenja, ali je uskoro otkrio da joj se samo plete pod noge. Prema onom kako ih je bacala, teške su torbe mogle biti i jastučnice punjene perjem.

KIKA "Čamci mogu nositi dva Titanida i nešto prtljage, ili svo četvero ljudi," govorila je Gaby. "Ili bismo mogli sačuvati ljudsko-titanidske timove, jedan po čamcu. Što vam se više sviđa?" Robin je stajala na rubu mola i namršteno gledala u čamce. Okrenula se u struku, i dalje namrštena, pa slegnula ramenima. Onda je zabila ruke u džepove i namrgodila se na vodu, strahovito se zbog nečeg one-raspoloživši. "Ne znam," rekao je Chris. "Mislim da bi mi bilo draže..." Opazio je da ga Valiha gleda. A onda se brzo okrenula. "Mislim da bih ostao s Valihom." "Meni je sve svejedno," rekla je Gaby, "pod uvjetom da bar netko u čamcu zna nešto o plovidbi. Ti znaš?" "Ponešto. Ali nisam baš stručnjak." "Nije ni važno. Valiha će ti pokazati kako se to radi. Robin?" "Ja o tome nemam pojma. Voljela bih naučiti kako..." "Onda ideš s Oboom. Poslije ćemo se moći i malo mijenjati, malo se bplje međusobno upoznati. Chris, hoćeš mi pripomoći oko Rocky?" "Ja bih nešto predložila," rekla je Robin. "Cirocco je kao daska. Zašto je ne ostavimo? Pola je njezine prtljage cuga, vidjela sam vlastitim očima. Ona je pijandura, i s njom će biti samo..." Dalje nije ni stigla, jer ju je Gaby prikovala za molo prije nego je Chris i shvatio što se zbiva. Gabyne su ruke bile na Robininu vratu zabacujući joj glavu. Polako, obuzeta laganom drhtavicom, Gaby je popustila pritisak i odmaknula se u sjedeći položaj. Robin se nakašljala ali se nije ni pomakla. "Da se nisi usudila o njoj tako govoriti," prošaptala je Gaby. "Ti ni ne znaš što govoriš." Nitko se nije ni pomaknuo. Chris je pomaknuo noge i začuo glasnu škripu dasaka. Gaby je ustala na noge. Kad se okrenula, ramena su joj bila ovješena, i doimala se staro i umorno. Robin je ustala, s ledenim

KIKA se dostojanstvom isprašila, pa pročistila grlo. Položila je ruku na dršku svog automatskog pištolja. "Stani," rekla je. "Stoj tu gdje jesi." Gaby nije stala. Samo se okrenula, no ničim nije pokazala da je ta situacija imalo zanima. "Ja te neću ubiti," rekla je Robin. "To što si mi učinila treba nekako naplatiti, ali si ti pimpačna i vjerojatno i ne znaš za bolje. Ali me sad čuj, da ne možeš reći da te nisam upozorila. Tvoje te neznanje neće spasiti. Ako me još jednom samo pipneš, jedna će od nas dvije to platiti glavom." Gaby je bacila pogled na oružje na Robininu boku, sumorno kim-nula glavom i ponovno se okrenula. Chris joj je pomogao da natovare Cirocco na prednji dio jednog od kanua. Čitava mu je ta situacija bila posve nejasna, ali je znao kad treba držati jezik za zubima. Gledao je kako Gaby ulazi u čamac i navlači deku na Čarobničino omlitavljelo tijelo. Položila joj je glavu na jastuk, i uspjela stvoriti dojam mirnoga sna, no onda se Cirocco promeškoljila, zagundala i sa sebe odbacila pokrivač. Gaby se ispentrala iz čamca. "Bolje da podeš naprijed," rekla je Valiha kad joj se pridružio u kanuu koji će odsad biti njihov. Ušao je i sjeo, pronašao veslo i za probu ga umočio. Dobro mu je ležalo u ruci. Baš kao i sve druge titanidske rukotvorine, i ova je bila prekrasno izrađena, i u polirano su drvo bili ugravirani sitni životinjski likovi. Kad se Valiha ukrcala, osjetio je kako je čamac poskočio. "Otkuda vam samo toliko vremena da sve tako uresite?" upitao ju je i pokazao na veslo. "Ako nešto nije vrijedno da se uljepša," odgovorila je Valiha, "onda nije vrijedno ni da se izrađuje. Ali mi ne pravimo toliko stvari kao ljudi. Mi ne pravimo ništa što se baca. Mi stvari radimo sve jednu po jednu i nikad ne počinjemo drugu dok nismo posve gotovi s prvom. Titanidi nisu nikad izmislili montažnu traku." Chris se okrenuo. "Je li doista riječ samo o tome? O različitom načinu gledanja na stvari?"

KIKA Ona se široko nasmiješila. "Nije to čitava priča. Ima to veze i s nespavanjem. Vi ljudi trećinu svog života protraćite na nesvjesticu. Mi ne spavamo." "To je zacijelo vrlo neobično." Znao je da oni ne spavaju, ali još nikad nije ozbiljno promislio o tome što to predmnijeva. "Meni nije. Ali ja slutim da mi vrijeme doživljavamo drukčije nego vi. Naše vrijeme nije izlomljeno. Mi ga, naravno, mjerimo, ali kao stalni tok a ne kao slijed dana." "Aha... no kakve to veze ima s obrtom?" "Mi imamo više vremena. Mi ne spavamo, ali je otprilike četvrtina našeg vremena ispunjena odmorom. Mi sjedimo i pjevamo i rukama radimo. Sve odjednom."

*** Putnici po Ofionu čestu su spominjali osjećaj bezvremenosti što ih ta rijeka u njima izaziva. Ofion je na Gei bio i početak i kraj svega, krug vode koji sve povezuje zajedno. I kao takav, stvarao je dojam stare rijeke, jer je i sama Gea stvarala osjećaj starosti. Ofion je bio star, ali starost je ipak relativna. Drevan koliko i sama Gea, Ofion je ipak, prema velikim zemaljskim rijekama, bio dojenče. Ne smije se također zaboraviti ni to da je većina ljudi tu rijeku viđala samo u Hiperionu, gdje se Ofion razlijevao bezbrižno i nemarno. Ali drugdje na svojih 4000 kilometara kružnoga toga, Ofion je bio žustar kao Colorado. Chris se već bio pripremio za brzo putovanje. Baš onako kako se i radi u kanuu: baci ga u brzu struju i pojasi bijele vode. "Bilo bi ti bolje da se opustiš," javio mu se glas iza leda. "Brzo ćeš se umoriti pa zaspati. A ljudi su, kad spavaju, tako dosadni. Ovaj mi je dio rijeke dobro znan. Odavde pa do Aglaje nema se što vidjeti. Ofion je ovdje milostiv." Spustio je veslo na dno kanua i okrenuo se. Valiha je sjedila spokojno, malo desno od ceradom pokrivene palete s provijantom. Veslo u njezinoj ruci bilo je dvaput veće od njegova. Valiha se doimala posve opušteno, onako podvivši sve

KIKA četiri noge, i Chrisu se to učinilo čudno jer nije očekivao da bi biće tako slično konju moglo ugodno sjediti u takvom položaju. "Vi me, narode, iznenađujete," rekao je. "Kad sam prvi put vidio Titanida kako se penje na drvo, pomislio sam da mi se pričinja. A sad se otkriva da ste i pomorci." "Vi, narode, iznenađujete mene," odvratila mu je Valiha istom mjerom. "Kako uspijevate održati ravnotežu čisti je misterij. Kad potrčite, počnete kao da ćete pasti na nos, i onda pokušavate nogama dostići ostatak tijela. Vi stalno živite na rubu propasti." Chris se nasmijao. "Znaš da imaš pravo. To je istina, bar kad je riječ o meni." Gledao ju je kako vesla, i neko vrijeme nije bilo drugog zvuka osim tihog grglje-tanja njezina vesla. "Mislim da bih ti morao pomoći. Da veslamo naizmjence?" "Može. Ja ću veslati tri četvrtine reva, a ti onda možeš onu preostalu četvrtinu." "To bi se teško moglo nazvati pravednim." "Ja znam što radim. Nije to nikakav posao." "Ali nas voziš prilično brzo." Valiha mu je namignula, i onda svojski zapela. Kanu je skoro poletio, skačući po valovima kao bačena kamena pliska. Napravila je tako nekoliko desetaka zaveslaja, pa se vratila opuštenom ritmu. "Mogla bih tako čitav jedan rev," rekla je. "Bilo bi ti bolje suočiti se s činjenicom da sam mnogo jača od tebe, čak i kad daš sve od sebe. A u ovom času ti nemaš ni kondicije. Polako ćeš se priviknuti, dobro?" "Pa valjda. Ali ipak mislim da bih i ja morao nešto raditi." "Slažem se. Samo se ti zavali, i prepusti mi konjski dio posla." Što je on i učinio, ali bi mu ipak bilo draže da se poslužila drugim izrazom. To je pogodilo točno u srce nečeg što ga je već dugo mučilo. "Osjećam se nekako neugodno," rekao je. "Sve se to svodi zapravo na to da se mi — to jest, mi ljudi, vama Titanidima služimo kao... ovaj, kao teglećom marvom."

KIKA "Mi možemo ponijeti mnogo više od vas." "No dobro, to znam. Ali ja nemam čak ni telećak. I... ovaj, pokatkad mi se čini da te zlorabim kad..." "Neugodno ti je što me jašiš, to je to?" Široko mu se nasmiješila i zakrenula oči. "Sad ćeš mi predložiti da pokatkad ideš pješice, da se ja malo odmorim?" "Pa, tako nešto." "Chris, na svijetu nema ništa dosadnije od hodanja s čovjekom." "Čak ni gledanje kako spava?" "Sad si me prešao. Da, to je dosadnije." "Čini se da nas i inače smatrate zamornima." "Ne, ne uopće, jer ste beskrajno fascinantni. Nikad ne znaš što ćete učiniti, ili zbog kakvog motiva. Da imamo sveučilišta, najposjećeniji bi bili kolegiji na Katedri za antropologiju. Ali ja sam mlada i nestrpljiva, kao što je Čarobnica već bila rekla. Ako baš hoćeš, možeš ti i hodati, a ja ću se potruditi usporiti. Ali ne znam koliko će se to dopasti drugima." "Pusti to," rekao je Chris. "Samo ti ne želim biti na teret. Doslovce." "Pa i nisi," pokušala ga je ona uvjeriti. "Kad me uzjašeš, srce mi se digne i noge polete kao vjetar." Gledala mu je u oči čudnog izraza lica. On ga nije znao pročitati, ali je on u njemu ipak probudio želju da promijeni temu. "Zašto si ti, Valiha, uopće tu? Zašto si u tom čamcu, na tom putovanju?" "Misliš li samo na mene ili i na ostale Titanide?" Potom je nastavila i ne sačekavši odgovor. "Citara je tu zato što on ide kamo god i Gaby. Isto vrijedi i za Frulicu. Što se pak tiče Oboe, pretpostavljam da je to zato što Čarobnica onima koji oplove veliku rijeku počesto daruje dijete." "Zaista?" Nasmijao se. "Pitam se hoće li ga, kad se vratim, podariti i meni?" Očekivao je da će se Valiha nasmijati, ali joj se na licu ponovno pojavio onaj izraz. "Ali mi nisi rekla zašto si ti pošla. Ti si... ovaj, trudna?"

KIKA "Da. Chris, zaista mi je žao što sam pobjegla i ostavila te. Mogla sam..." "Pusti sad to. Već si mi se ispričala, a da sam to gledao, samo bih se nervirao. No ne bi li se morala paziti?" "Do toga je još daleko. Ovdje sam zato što je velika čast ići s Čaro-bnicom. A i zato što si ti moj prijatelj." Ponovno joj se na licu pojavio onaj izraz.

*** "Mogu li se pridružiti?" Chris se prenuo i podigao pogled. Nije spavao, ali nije bio ni sasvim budan. Koljena su mu se ukočila od stalnog sjedenja u istom položaju. "Naravno. Penji se." Gabyn se čamac primakao Chrisovom i Valihinom. Gaby je prešla iz jednoga u drugi i sjela pred Chrisa. Nakrivila je glavu i pogledala ga sumnjičavo. "S tobom sve u redu?" "Ako misliš jesam li u ovom času lud, onda si ti za to najbolji sudac." "Oprosti, nisam mislila..." "Ne, mislim to ozbiljno." Makar i malo povrijeđeno, priznao je samome sebi. Morao bi se prema tome prestati odnositi defetistički, ili v će izgubiti svo samopoštovanje. "Ja nikad ne znam kad imam, kako bi to rekli doktori, epizodu. Meni moje ponašanje u tom trenutku izgleda posve razumno." Pogledala ga je sućutno. "To je sigurno strašno. Hoću reći, kad..." Pogledala je u nebo i kratko i tanko zazviždukala. "Gaby, zaveži svoju dugu jezičinu," rekla je. Ponovno ga je pogledala. "Nisam te došla gnjaviti, bez obzira kako to tebi izgledalo. No da se vratimo na početak!" "Haj! Baš mi je drago što si svratila." "Morali bismo se češće viđati!" Parirala mu je Gaby. "Željela bih ti nešto reći, pa moram žuriti." Činilo se da joj je neugodno, jer nakon što je to izjavila, nekoliko minuta nije progovorila ni riječi. Pomno je razgledavala svoje ruke, noge i unutrašnjost čamca. Gledala je u sve, samo ne u Chrisa.

KIKA "Htjela bih ti se ispričati zbog onog na molu," rekla je napokon. "Ispričati? Meni? Ne čini mi se baš da to duguješ meni." "Ti, očito, nisi onaj kojemu to dugujem najviše. Ali s njom ne mogu razgovarati dok se ne ohladi. A onda ću joj dopuzati pred noge, ili kako god hoće, samo da to izbrišem. Zato što ona, znaš, ima pravo. I nije učinila ništa čime bi ono zaslužila." "I meni se čini." Gaby je napravila grimasu, ali mu je ipak uspjela pogledati u oči. "Istina. I, u širem smislu, nije to zaslužio niti itko od nas. U tome smo sad svi zajedno, i ti imaš pravo od mene očekivati bolje ponašanje. I htjela bih da shvatiš da će tako ubuduće i biti." "Isprika primljena. Smatraj da je sve zaboravljeno." Ispružio je ruku i rukovao se. Kad ona nije pokazala namjeru da ode, pomislio je kako bi sad možda bio čas da se malo udubi u problem. Ali tu temu nije bilo lako načeti. "Ja sam se pitao..." Ona je zadigla obrve, kao da joj je laknulo. "Mislim, da ne okolišam, što možemo očekivati od Cirocco? Robin nije jedina koju dosad još nije impresionirala." Gaby je kimnula glavom i protjerala obje ruke kroz kratku kosu. "Zapravo sam i ja htjela o tome porazgovarati. Htjela bih da shvatiš da si od nje vidio samo jednu stranu. A ima ih još. Još, zapravo, jako puno." On nije rekao ništa. "Istina. I što sad možeš očekivati? Iskreno govoreći, za sljedećih nekoliko dana ne baš mnogo. Robin je rekla istinu kad je kazala da je Rockyna prtljaga većinom alkohol. Maločas sam joj pola toga prolila. Trebala su mi tri dana da je sredim za Karneval, no čim je to bilo gotovo, ponovno je odletjela s kotača. Kad se probudi, opet će htjeti piti, i ja ću joj dati, ali samo malo, jer je polagano odvikavanje lakše od naglog reza. Nakon toga ću ostaviti još malo pića, za slučaj krize, u Citarinim bisagama." Povila se prema njemu i pogledala ga gorljivo. "Znam da će u to biti teško povjerovati, ali već za nekoliko dana, kad bude gotova s odvikavanjem i daleko od uspomena na Karneval, s njom će sve biti u redu. Vidio si je u najgorem

KIKA izdanju. A u najboljem ona ima više petlje od svih nas zajedno. I više pristojnosti, i razumijevanja i... nema potrebe da ti o tome pričam. To ćeš ili sam uvidjeti ili ćeš zauvijek ostati u uvjerenju da je ona pijandura." "Spreman sam prema tom pitanju ostati otvoren," pristao je Chris. Pomno mu je izučavala lice na onaj svoj intenzivni način. Osjećao je kako po njemu svrdla svakim gramom svoje silne energije, kao da se čitavo njeno biće napelo da dozna što je u njemu, i to mu se nije dopalo. Činilo mu se kao da ona vidi i ono što mu je i samom nevidljivo. "Vjerujem da hoćeš," rekla je napokon. Spustio se još jedan trenutak tišine. Chris je bio siguran da bi mu imala još toga za reći, i zato ju je odlučio još jednom potaknuti. "To s Karnevalom nije mi jasno," rekao je. "Rekla si 'kad bude daleko od uspomena na Karneval'. Zašto je to nužno?" Nalaktila se na koljena i splela prste. "Što si vidio na Karnevalu?" Nije pričekala na odgovor. "Mnogo pjesme i plesa i gošćenja, mnogo lijepih boja, cvijeća, dobrih jela. Turistima bi se dopao, ali ih Titanidi ne puštaju na nj. Razlog je tome što je riječ o vrlo ozbiljnom poslu." "To mi je poznato. I shvatio sam zbog čega se on održava." "To ti samo misliš. Ti mu shvaćaš primarnu svrhu, to dopuštam. On je djelotvorno sredstvo za kontroliranje pučanstva, dakle za nešto što nitko nikad nije volio, ni čovjek ni Titanid, kad bi se usmjerilo na nj osobno. Ali je ta svrha sasvim prihvatljiva za ostalo ljudsko smeće." Zadigla je obrve i on je kimnuo glavom. "Što misliš o Čarobničinoj ulozi na Karnevalu?" Malo je razmislio. "Činilo se' da to shvaća ozbiljno. Ne znam kakvim se standardima rukovodila, no činilo se da je temeljito proučila sve prijedloge." Gabby je kimnula. "I doista jest. Ona o razmnožavanju Titanida zna više od njih samih. Jer je starija od svih njih. Sad će biti već sedamdeset pet godina kako dolazi na Karneval. Spočetka ih je voljela." Slegnula

KIKA je ramenima. "A i kako ne bi? Ona je tu na Gei jako velika riba, što ti i Robin, čini se, još niste shvatili. I tu na Karnevalu bilda ego. Svakom je to potrebno. Možda je u tome pokazala malo previše revnosti, ali nije na meni da sudim." Ponovno je skrenula pogled s njega, i on je pomislio, i to, kako će se pokazati, ispravno, da bi ona o tome znala itekako suditi. Shvatio je da je Gaby jedan od onih ljudi koji ne mogu nekome gledati u lice i lagati mu. Zbog toga mu je samo bila draža; on je bio isti. "Nakon nekog vremena, međutim, to se na njoj počelo osjećati. Na Karnevalu je mnogo očaja. Ti ga nisi vidio zato što Titanidi tuguju između svoja četiri zida. Ne velim da se, ako nisu bili izabrani, odmah idu ubiti. Nikad nisam ni čula da bi to itko od njih učinio. Pa ipak je ona bila uzrokom mnogih jada. Nastavila je to raditi i dugo nakon što je iz toga nestala sva radost, shvaćaš, zbog nekakvog osjećaja dužnosti, ali je pred otprilike dvadeset godina zaključila da je učinila sve što se od nekog moglo očekivati. Došao je trenutak da posao prepusti nekom drugom. Otišla je do Gee i zamolila je da je oslobodi te dužnosti. I Gea je to odbila učiniti." Pažljivo se u nj zagledala, čekajući da shvati. Što on nije učinio, ne još i ne potpuno. Gaby se zavalila u pramac čamca i splela ruke na zatiljku. Zagledala se u oblake. "Rocky je svoj posao preuzela uz izvjesne ograde," rekla je Gaby. "Bila sam s njom, pa znam. Ušla je u nj, ili je bar tako vjerovala, otvorenih očiju. Nije vjerovala da će Gea posve održati riječ; bila je spremna i na pokoji džoker u špilu. Pri tome je, međutim, najsmješnije to što se Gea zaista držala svog dijela pogodbe. Bilo je nekoliko dobrih godina. Pokatkad je za dlaku izbjegla propast, bilo je nekoliko baš grdnih nevolja, ali sve u svemu, bile su to najljepše godine njezina života. A i mog. Nikad nećeš ni nju ni mene čuti da se žalimo, čak ni kad postane opasno, zato što smo, u trenutku kad smo odlučile ne vratiti se na Zemlju, jako dobro znale u što ulazimo. Gea nam nije obećala glatku vožnju. Rekla nam je da bismo mogle poživjeti do jako zrelih ljeta, samo ako ostanemo na nogama. I sve je bilo točno kako je obećala.

KIKA Mi puno ne razmišljamo o starenju, zato što zapravo i ne starimo." Nasmijala se, i u tom je smijehu bila slutnja nekakvog omalovažavanja vlastite osobe. "Mi smo kao nekakve junakinje stripa u nastavcima. 'Nastavak u sljedećem broju...' i evo nas, nepromijenjenih, ornih na novu pustolovinu. Ja sam izgradila cestu oko Gee. Cirocco je odnio King Kong pa je morala od njega pobjeći. Mi... kvragu, daj me, molim te, isključi. Ušao si u starački dom, i sad slušaš priče." "Ma sve u redu," rekao je Chris kojem je sve to postalo zabavno. I on je već pomislio na analogiju sa stripom. Životi su tih dviju žena bili toliko daleko od njemu poznate stvarnosti da su mu izgledale nekako nestvarne. Pa ipak je ona bila tu, stara čitavo stoljeće i stvarna kao prst u oku. "I tako je Rocky napokon naišla na nj. Na džokera, i bila je to vraška podvala. Ali tome smo se trebale i nadati. Gea ne prikriva činjenicu da ona nikad ništa ne daje zabadava. Mi smo vjerovale da izvršavamo svoj dio pogodbe, ali je ona željela sve više. Eto kako nam je podvalila. Vidio si kako je na Karnevalu u usta stavljala titanidsko jaje?" Chris je kimnuo glavom, i ona je nastavila. "I jaje je izgubilo boju. I postalo bistro kao staklo. Stvar je u tome što se nijedno titanidsko jaje ne može potpuno oploditi dok se ne dogodi ta promjena." "Hoćeš reći, dok ga netko ne stavi u usta?" "Skoro si shvatio. Taj posao ne mogu obaviti usta Titanida. Usta moraju biti ljudska. I, zapravo, pripadati posve određenom ljudskom biću." Chris je već otvorio usta da nešto kaže, pa zastao, i zavalio se. "Samo ona?" "Samo i jedino čudesna Geina Čarobnica." Nije želio nastavak. Sad mu je sve već bilo jasno, ali je ona htjela biti sigurna da je sagledao sve implikacije. "Ukoliko se i dokle se Gea ne predomisli," nastavila je ona nezaustavljivo, "Rocky je jedina i potpuno odgovorna za opstanak rase Titanida. Kad je to shvatila, preskočila je Karneval. Ne bi mogla

KIKA izdržati još jedan, tako je rekla. Previše je to za samo jedna pleća. Što ako ona umre? Gea joj na ovo nije htjela odgovoriti. U slučaju da Rocky ode, ili prestane dolaziti na Karneval, ili čak da samo umre, Gea bi bila posve sposobna pustiti da ta rasa iščezne. I tako je ona počela ponovno dolaziti na Karnevale. A što joj je drugo i preostalo?" Chris je pomislio na titanidsku veleposlanicu u San Franciscu. Cimbal, tako se zvala. Kad mu je bila objasnila svoj položaj, Chrisu je pozlilo. Sad mu je bilo još i gore. "Ja ne shvaćam kako..." "Sve je to bilo napravljeno jako lukavo. Kad je Rocky preuzela posao, upravo je bila uvjerila Geu da prekine rat između Titanida i anđela. Taj animozitet između te dvije rase bio je, vjerujem, ugrađen u njihov mozak, u njihove gene. Morala ih je sve dozvati i na njima obaviti fizičke promjene. U to smo doba Rocky i ja bile podvrgnute velikom transferu znanja iz Geina uma. Kad je to bilo gotovo, obadvije smo znale pjevati titanidskim jezikom a i mnogim drugima, a doznale smo i vraški puno o unutrašnjosti Gee. A Rockyne su slinovnice bile promijenjene tako, da su sad izlučivale tvar koja je izmijenjenim Titanidima bila nužna za razmnožavanje. I nije se odmah propila. Kad je bila mlada, malo je njuškala kokain, ali to nije činila već godinama. I sad se neko vrijeme vratila tome. Ali je piće djelovalo bolje, i zato se na koncu prihvatila njega. Kad se primiče doba Karnevala, ona čini sve što može da pobjegne od pića. Ali ne može." Gaby je ustala i dala znak Citari, čiji je čamac plovio usporedo s Chrisovim, ali deset metara daleko. Citara je zakosio prema njima. "O svemu tome zapravo i nema smisla razgovarati," rekla je Gaby žustro. "Na ovakvom putovanju zapravo i nije važno zašto netko pije, nego hoće li od njega biti ikakve koristi, i za njega i za ostale, ako postane zaista gadno. A ja velim da će biti, jer joj inače ne bih ni predložila da krene s nama."

KIKA "Drago mi je što si mi to rekla," kazao je Chris. "I oprosti." Ona se nahero nasmiješila. "Nemaš se za što ispričavati. Ti imaš svoje probleme, i mi imamo probleme. Dobile smo to što smo tražile, i ja i Rocky. A ako nismo ni shvatile što tražimo, za to smo si same krive."

17 Početak shvaćanja Kiša koju je Gaby očekivala, stigla je napokon kad su na rijeci bili već pet sati. Razmotala je ogrtače od gumiranoga platna i jedan pružila Citari. Ostali su činili isto, osim Cirocco, koji je spavala na prednjem dijelu Fruličina kanua. Gaby je već htjela reći Citari da priđe čamcem, kako bi Čarobnicu zaštitila od kiše, no onda se predomislila. Kad god bi Rocky bila u takvom stanju, u Gaby bi se budio poriv da je tetoši. Ne smije zaboraviti što je rekla Chrisu. Cirocco se mora brinuti sama o sebi. Najednom je Čarobnica podigla glavu i zagledala se u kišu, kao da nikad nije vidjela ništa tako neobjašnjivo kao što je ta voda što pada s neba. Već se počela i uspravljati, no onda se povila preko razme i povratila u mrku vodu. Bilo je to puno truda za malo ploda. Kad je s tim bila gotova, otpuzala je u sredinu kanua, odbacila crvenu ceradu i počela prekapati po zalihama. Potraga je postajala sve grozničavija. Frulica na krmi nije rekao ništa, ali je nastavio ravnomjerno veslati. Napokon je Čarobnica sjela na pete i dlanom protrljala čelo. Najednom je podigla pogled. "GaaaaBIHI!" zaderala se. Ugledala je Gaby, dvadeset metara daleko, pa prekoračila razmu i stupila nad vodu. Na trenutak se učinilo da će po njoj zaista i prohodati. Privid je, međutim, bilo samo posljedica niske gravitacije, jer je već kod sljedećeg koraka utonula preko koljena, a prije no što je stigla napraviti i treći, nad njenim pomalo začuđenim licem sklopili su se valovi.

KIKA

*** "Može ona biti i Čarobnica," zasmijuljio se Chris, "ali ipak nije Isus." "Tko je Isus?" Robin je na trenutak poslušala objašnjenje, dovoljno dugo da shvati da to nije ništa što bi je moglo zanimati. Isus je lik iz kršćanskoga mita, te očito i osnivač čitave sekte. On je mrtav već preko dvije tisuće godina, što joj se od čitave priče najviše dopalo. Prema svemu se tome odnosila oprezno sve dok se nije našla u prilici da upita Chrisa vjeruje li on u išta od toga, i kad joj je on rekao ne, za nju je ta tema bila zaključena. Njih su dvoje sjedili na kladi poprilično daleko od ostatka društva, skupljenog oko Cirocco, koja je drhtala umotana u deku kraj zahuktale vatre. Na željeznom je lancu visio veliki lonac za kavu i polako crnio u plamenu. Robin se osjećala kiselo. Počela se pitati što ona, za ime Velike majke, uopće radi na tom smušenom putovanju pod vodstvom Čarobni-ce koja si ne bi znala ni pošteno vezati cipele. I Gaby. O njoj bolje da i ne govori. Četiri Titanida... zapravo su joj oni bili baš dragi. Oboa se iskazala kao vrstan propovjedač. Robin je prvi dio puta provela slušajući je, te povremeno u njenu priču uplićući i pokoju svoju nit, da iskuša koliko je lakovjerna. Oboa bi se u Vrzinom Kolu dobro snašla; nije se baš dala lako nasaditi. A onda je tu bio i Chris. Upoznavanje je s njim odgodila, jer se osjećala neugodno pri pomisli da bi se morala službeno upoznati s muškarcem. Pa ipak je već shvatila da mnogo od onoga što je naučila o muškarcima nije bilo istina. Bilo joj je jasno da su priče o muškarcima izrasle kroz prepričavanja. Nije mogla ni zamisliti da bi se na muške ikad mogla toliko naviknuti da bi joj u njihovu društvu postalo ugodno, no ako im je već suđeno da to putovanje obave zajedno, potrudit će se da ga bolje razumije. Ipak, pokazalo se da će to biti jako teško izvesti, i ona je zbog toga samu sebe korila. Jer krivica nije bila na njemu. On se doimao prilično otvoreno. Samo što sebe nije mogla natjerati da

KIKA s njim razgovara. Bilo je mnogo lakše razgovarati s Titanidima. Oni joj se nisu činili tako strani i daleki. I tako, umjesto da priča, Robin se zagledala u vodu što je kapala s ruba šatorskoga krila razapetog između dva stabla. Od vjetra nije bilo ni daška. Kiša je padala okomito, žestoka i uporna, ali je taj grubi zaklon bio dovoljan da ostane suha. Vatra je bila za kavu i Čarobnicu; bilo je prilično vruće, iako ne na neugodan način. "Hiperion u oblačan dan postaje mnogo mračniji od Californije," rekao je Chris. "Zaista? Nisam opazila." On joj se nasmiješio, ali ne s visine. Činilo se da je i njemu do razgovora. "Svjetlo je ovdje varljivo," rekao je. "Čini se jarko, ali to je samo zato što ti se zjenice rašire, jer se oko akomodira. Na Saturn pada otprilike sto puta manje svjetla nego na Zemlju. Ali kad se nešto ispriječi svjetlu, onda se to opaža." "Sve je to za mene jako novo. Mi u Vrzinom Kolu drukčije rješavamo stvari. Pokatkad prozore tjednima držimo otvorene da nam usjevi bolje napreduju." "Ma, zezaš se? Daj pričaj o tome." I tako mu je ona pričala o životu na Vrzinom Kolu i otkrila još jedno svojstvo zajedničko i muškarcima i ženama: mnogo je lakše pričati nekome tko te pozorno sluša. Robin je znala da to ona ne čini, i zbog toga se nije stidjela, ali je uvažavala svakoga tko je, poput Chrisa, uspijevao stvoriti dojam da je sva njegova pozornost sabrana na nju, kao da zaista upija svaku njenu riječ. Isprva je to uvažavanje njega, koliko god da bilo nevoljko, u njoj budilo nervozu. Ta on je mužjak, proklet bio. Ona više nije očekivala da će je napadati dvaput dnevno, ali je ipak dezorijentirajuće djelovala spoznaja da bi on, da nije tih čekinja na bradi i širokih ramena, izgledao kao sestra, a tako se i ponašao. Bilo joj je jasno da on mnogo štošta o Vrzinom Kolu nalazi neobičnim, iako to nije htio i jasno izreći. To ju je spočetka

KIKA nerviralo — kako netko iz pimpačnoga društva može smatrati da je njen svijet uvrnut? — ali, kad je pokušala biti pravedna, morala je priznati da svi običaji zacijelo izgledaju neobično onima koji na njih nisu navikli. "A ove tvoje... tetovaže? To imaju svi na Vrzinom Kolu?" "Tako je. Neki toga imaju više od mene, neki manje. Svi imaju pen-tazam." Zabacila je glavu da pokaže crtež oko uha. "Obično se pravi oko majčinoga znaka, ali se meni maternica pokvarila i..." On se mrštio od nerazumijevanja. "Oko — kako ga je ono Gaby nazvala? — oko pupka." Nasmijala se. "Kakvo nezgrapno, smiješno ime! Mi to zovemo prvim prozorom duše, jer on označava najsvetiju vezu, vezu između majke i kćeri. Prozori glave su prozori duše. Mene su optužili zbog he-terodoksije zato što sam pentazam postavila da mi čuva um a ne dušu, ali sam se pred sudom uspješno obranila zbog svog svoje maternice. Prozori duše vode do maternice, tu i tu." Stavila je ruke na trbuh i prepone, no onda ih je brzo i povukla jer se prisjetila razlike između sebe i muškarca. "Bojim se da nisam razumio ono o maternici." "Ja ne mogu imati djecu. Jer bi ona imala isto što i ja, ili bar tako vele liječnici." "Žao mi je." Robin se namrštila. "Nikako ne shvaćam taj običaj da se ljudi ispričavaju za ono što nisu učinili. Ti nikad nisi radio u Banci sjemena Semenico u Atlanti, Ga?" "To je u Georgiji," rekao je on i nasmiješio se. "Ga znači Georgija. Ne, nisam tamo radio." "Jednoga dana možda sretnem onoga koji jest. Taj će umrijeti vrlo neobičnom smrću." "Ja se zapravo i nisam ispričavao," rekao je Chris. "To nije bilo to. Mi često kažemo Žao mi je' da pokažemo sućut." "Mi ne želimo sućut." "Onda povlačim ponudu." Njegov je smiješak bio zarazan. Uskoro se i ona morala nasmiješiti zajedno s njim. "Sam Bog zna da toga i sam dobivam i previše. Obično mi to bude kroz jedno uho unutra, kroz drugo van, ukoliko nisam loše raspoložen."

KIKA Robin se upitala kako je on to mogao izreći tako bezbrižno. Pimpačni.su ljudi bili tako drukčiji. Neki su od njih jedva i shvaćali što je to humor. Drugi su znali biti vrlo osjetljivi. Kad je stigla, otrpjela je poniženja koja nikad ne bi otrpjela od svojih, i to zato što je pretpostavljala da ne znaju za bolje. Spočetka je predmnijevala da nitko od njih nema'samopoštovanja, ali je ipak mislila da ga Chris ima bar ponešto — iako ne baš puno — no ako je on spreman bez prosvjeda prihvatiti sućut, to znači da on ne uvida da to uvijek zadire u čovjekov osjećaj samodostatnosti. "Mene su optužili da sam jako gadna narav," priznala je Robin. "Hoću reći, to su mi rekle moje sestre. Ali u određenim zgodama mi možemo prihvatiti sućut bez gubitka časti, pod uvjetom da nije iskazala u pokroviteljskom tonu." "Onda imaš moju sućut," rekao je on. "Kakvu jedan patnik može iskazati drugome." "Prihvaćeno." "I što ti znači to 'pimpačni'?" "Ona dolazi od naše riječi za tvoj... ali bolje da promijenimo temu." "Dobro, dobro. A zašto bi htjela ubiti onoga u Georgiji?" I tako je krenula u objašnjavanje onoga što su joj učiniti i tumačenje zašto su joj to učinili, što je sve opet dovelo do objašnjavanja pimpačne strukture moći i kako ona funkcionira. A onda joj je svanulo da sve to tumači čovjeku koji bi trebao biti pripadnikom te iste strukture moći. Čudno, ali zbog toga se osjećala nelagodno. Napričala je popriličnih strahota iako joj on osobno, na koncu konca, nije učinio baš ništa. No je li to važno? U to više ni sama nije bila sigurna. "Ako ništa drugo, bar mislim da sad znam što znači riječ 'pimpačni'," rekao je Chris. "Nisam te mislila ni za što optuživati," odgovorila je Robin. "Sigurna sam da ti to, zbog svog odgoja, vidiš drugim očima, i tako..." "Ne budi u to tako sigurna," odgovorio je on. "Ja ne priznajem, molim da se to shvati, postojanje nikakve velike"zavjere. No sve

KIKA ako ona i postoji, nitko me nije zvao na njene sastanke. I ja mislim da... da to tvoje Vrzino Kolo polazi od zastarjele slike svijeta. Ako sam te dobro shvatio, s tim se bar djelimice i sama slažeš." On je neobavezno slegnula ramenima. Imao je pravo, djelimice. U trenutku kad je tvoje društvo presjeklo veze s ostatkom ljudskoga roda, možda je sve i bilo tako crno kako ti veliš. Ja tu nisam bio, a vjerujem, da jesam, bio bih pripadnik klase tlačitelja i vjerovao da sve mora biti baš tako. Ali su mi rekli da se do danas situacija bitno popravila. Neću reći da je savršena. Nikad ništa nije savršeno. Ali većina je meni poznatih žena sretna. I ne misle da su pred njima još mnoge bitke." "Bit će ti pametnije da ne ideš dalje," upozorila ga je Robin. "Većina je žena uvijek bila sretna sa svijetom onakvim kakav jest, ili su bar tako govorile. To seže sve do vremena prije trenutka kad je pimpaćno društvo dopustilo ženama da glasaju. Sama činjenica da mi u Vrzinom Kolu vjerujemo u ponešto za što sam ja sad shvatila da je pretjerano ili pogrešno, nikako ne dovodi do zaključka da smo lude i u svemu drugom. Mi znamo da je većina uvijek spremna pustiti da sve ostane po starom, sve dok im se ne pokaže nešto bolje. Ropkinja možda i nije zadovoljna svojim usudom, ali većina ne čini ništa da ga popravi. Većina uopće i ne vjeruje da se on može popraviti." Chris je raširio ruke i slegnuo ramenima. "Tu si me zaskočila. I ja možda ne vidim tlačenje samo zato što uživam njegove blagodati. A što ti misliš? Kako to tebi izgleda, kao svojevrsnom posjetitelju s drugoga planeta?" "Iskreno govoreći, mnogo je bolje nego što sam se nadala. Bar na površini. Odbacila sam već mnoge predrasude." "Utoliko bolje po tebe!" uskliknuo je Chris. "Većina bi ljudi prije umrla nego odbacila predrasudu. Kad mi je Gaby rekla odakle dolaziš, zadnje čemu sam se nadao bila je intelektualna otvorenost. Ali što... ovaj, pimpačne žene misle?" Robin je obuzela čudna mješavina osjećaja. Od svega ju je najviše nerviralo to što joj je godilo njegovo mišljenje da je intelektualno

KIKA otvorena. I to usprkos načinu na koji je to bilo izrečeno, a koji bi se na Vrzinom Kolu smatrao uvredom. Zatvoreno, izolirano društvo, kakvo mu je Gaby bila opisala, grčevito bi se držalo svojih shvaćanja. Vrzino Kolo nije bilo takvo, ali bi to njemu bilo teško objasniti. Robin je bila odgojena da prihvaća svemir onakvim kakav jest, kakvim ga je sama vidjela, a ne da u nju unosi Finagleov faktor kako bi ga prilagodila formuli ili čak i doktrini. Bilo je lako odbaciti uvjerenje da muškarci imaju metar duge penise, i da se u životu ne bave ničim drugim do silovanjem žena i njihovom kupoprodajom. (Ovo potonje još nije bilo demantirano, no ako toga i ima, riječ je o prikrivenom dijelu društvenog poslovanja koje još nije uspjela opaziti.) Sad je pred njom bio uznemirujući pojam: muškarac-kao-osoba. Ljudsko biće koje nije posve prepušteno na milost i nemilost svom testosteronu, biće koje se ne svodi samo na penis-agresora, nego biće s kojim je moguće i razgovarati, koje može čak i shvatiti tude mišljenje. Kad je krenula za tom mišlju do njezina logičnoga kraja, to ju je dovelo do skoro nezamislive mogućnosti: muškarac-kao-sestra. Shvatila je da već predugo šuti. "Pimpačne žene? Uh, to još zapravo ne znam. Upoznala sam ženu koja prodaje svoje tijelo, iako veli da to nije pravi način gledanja na to. Ja ne razumijem novac, i tako zapravo ne mogu reći je li u pravu. Gaby i Cirocco su u tom pogledu posve beskorisne. Oni s ljudskim društvom — onakvim kakvog ga ti poznaješ — imaju još manje veze nego ja. Moram priznati da o tvojoj kulturi ne znam dovoljno da shvatim ulogu žene u njoj." On je ponovno zakimao glavom. "Što ti je u torbi?" upitao je. "Moj demon." "Mogu li ga vidjeti?" "To vjerojatno ne bi bilo..." No on je već otvorio torbu. No dobro, to što sada slijedi neka bude na njegovu glavu. Nasuov je ugriz bolan ali ne i opasan. "Zmija!" kriknuo je Chris. To kao da ga je razveselilo; pružio je ruku u torbu. "Pi... ne, anakonda. Jedna od najljepših što sam ih ikada vidio. Kako se ona... on zove?"

KIKA "Nasu." Bilo joj je žao što nije ništa rekla, pa je poželjela da Nasu krene i ugrize ga, pa da je s tim gotovo. Potom bi se Robin ispričala jer je podvala bila zbilja prljava. Otkud da on zna da Nasu ne dopušta nikome osim njoj da ga dira? Ali je on to učinio na ispravan način, pokazao dolično uvažavanje, i vrag neka je odnese ako mu se Nasu nije omotao oko ruke. "Ti se razumiješ u zmije." "Imao sam ih nekoliko. Godinu sam dana radio u zoološkom vrtu, dok sam još mogao naći posao. Ja i zmije krasno smo se slagali." Kad je proteklo pet minuta, a Nasu još nije ujela Chrisa, Robin je morala priznati da joj je rekao istinu. No ipak ju je to nerviralo više od ičega, taj pogled na njega kako sjedi s njenim demonom omotanim oko pleća. I što sad da učini? Glavna je uloga demona bila da je upozorava na neprijatelja. Dio je nje znao da u tome nema više smisla nego u tvrdnji da je njeno treće Oko nepogrešivo. To je samo tradicija, ništa više. Ta ne živi u kamenom dobu. Ali jedan dio nje, i to mnogo dublji, gledao je Chrisa i zmiju i nije znao što da učini.

18 Besana noć Gaby se bila nadala da će, prije nego se utabore, prevaliti čitav put do Aglaje, ali je sad uvidjela da je to nerealno. Cirocco nije bila u formi i nije mogla dalje. Ali zapravo i nisu bili tako loši. Stalno ih je veslanje Titanida dovelo do zadnje sjeverne okuke, nakon čega je Ofion ponovno krenuo svojim općim, istočnim smjerom. Sprud posut naplavljenim drvom zabio se poput lakta u riječni tok i tako stvorio pitomu plažu za pristajanje kanua. Na vrhu niske litice bile su hrpice drveća, i tu su Titanidi podigli logor. Chris i Robin

KIKA trudili su se da im pomognu, ali su im se uglavnom samo pleli pod noge. Gaby je ocijenila da će kiša potrajati još nekoliko dekareva. Mogla je nazvati Geu i utvrditi to zasigurno, pa čak i — ako ima valjan razlog — zatražiti od nje da to prekine. Vrijeme je, međutim, na Gei bilo prilično standardizirano. Mnogo je puta vidjela kako iza toplinskog vala od dva hektareva slijedi tridesetsatna kiša, i činilo se da je to opet to. Oblaci su bili niski i neprekinuti. Prema jugu je mogla tek nazrijeti Vjetrište, Hiperionov kraj kosog nosivog kabla znanog pod imenom Ciroccine stube. Kabel se gubio u sloju oblaka, u maglovitoj, sve dubljoj tmini, prije nego će se izdići iznad njih negdje prema sjeveru. Iza oblaka se slutio nekakav sjaj, na mjestima gdje je kabel visio nad njima i odražavao svjetlo u vlastitu golemu sjenu. Ciroccine stube. Iskrivljeno se nasmiješila, ali bez gorčine. Kao da su svi već zaboravili da su prvi uspon izvele dvije žene. Ali to je nije mučilo. Znala je da, izuzme li se velika cesta, u tom ludom svijetu nije ostavila ni približno toliko tragova kao Cirocco. Uspela se na vrh strme obale i počela se zabavljati gledajući kako se Chris i Robin trude da budu korisni. Titanidi su bili odveć uljudni da bi otklonili većinu njihovih ponuda da pomognu, pa su tako poslovi, koji bi se obavili za pet minuta, bili gotovi za petnaest. I pritom su, naravno, postupali ispravno. Chris nije pričao o svojoj prošlosti, ali je bilo očito da je gradsko dijete, i da se čitavo njegovo terensko iskustvo svodi na nekoliko izleta u Zemljinu pripitomljenu divljinu. Robin je došla iz hipergrada, bez obzira što je pod u Vrzinom Kolu bio prekriven slikovitim kulturama i stokom. Ona možda u čitavom životu nije vidjela ništa ni divlje ni neplanirano. Kad je, međutim, došlo vrijeme za kuhanje, Titanidi su odlučno lupili sa sve četiri noge i mladim ljudskim bićima rekli iš. Titanidi su kuhali skoro isto tako dobro kao što su i pjevali. Prvi su dan puta prekopali torbe pa povadili stvari najsklonije kvarenju, probrane komadiće što su ih ponijeli sa sobom i koje je

KIKA trebalo pojesti što prije. Složili su vatru i ogradili je oblucima, razmotali bakreno sude i obavili sve one čarolije kojima su Titanidi svježe meso i ribu pretvarali u čuda improvizacije. Nije prošlo dugo, i plodovi su se njihova truda oćutjeli u zraku. Gaby še zavalila i počela uživati u čekanju, osjećajući se sretno kako već dugo nije. Misli su joj se vratile na mnogo jednostavniji obrok što ga je prije mnogo godina jela s Cirocco, kad su njih dvije, izgrebane i izubijane i ne baš sigurne da će doživjeti sutrašnji dan, postale onako bliske kakve će od tada zauvijek ostati. Sad su te uspomene bile slatko-gorke, ali je ipak proživjela dovoljno dugo da bi shvatila da se čovjek, ako želi preživjeti, mora hvatati onih lijepih stvari u životu. Mogla je i razmišljati o svemu što je ispalo krivo od toga do današnjega dana, ili se brinuli zbog Cirocco, koja je baš u tom času povraćala u svom šatoru i kovala planove kako da se domogne pića skrivenog u Citarinim bisa-gama. Ona je, međutim, umjesto svega toga odlučila njušiti dobro jelo i osluškivati umirujuće glasanje kiše pomiješano s pjesmom Titanida, i osjećati kako je rashlađuje dugo očekivani vjetar što je zapuhao s istoka. Imala je sto i tri godine kad je krenula na taj put koji je, kao i sve druge svoje putove, mogla i ne dovršiti. Na Gei nije bilo polica životnoga osiguranja ni za koga, pa tako ni za Čarobnicu. A najmanje pak za Gaby, tu slobodno-profesionalnu pošast koju je Gea trpjela samo zato što je bila pouzdanija od Cirocco. Ta je misao nije uznemirila. Preživjet će i bit će joj lijepo. Postojalo je i doba kad se njene sadašnje godine nisu mogle ni zamisliti, ali sad je shvaćala da su stogodišnjaci pod kožom uvijek mladi; naprosto joj se posrećilo da podjednako mlado i izgleda i osjeća se. Za nju osobno, sad joj je bilo šesnaest godina, bila je u gorju San Bernardino, imala je teleskop i vatru — i jedno i drugo napravljeno vlastitim rukama — i čekala je da nebo potamni i pojave se zvijezde. I što da čovjek više traži od života? Znala je da više ne napreduje. To više nije ni očekivala. Otkrila je da visoke godine donose i visoko iskustvo, znanje, sposobnost sagledavanja; one donose toliko toga što se, činilo se, može

KIKA gomilati dovijeka, ali je plato mudrosti već bio dosegnut. Kad bi razmišljala o svom drugom stoljeću, nije očekivala da će se u njemu znatnije promijeniti. To ju je bilo pomalo zabrinulo negdje oko osamdesetog rođendana, ali je više nije kinjilo. Bile su joj dovoljne i brige današnjega dana. A ovaj je dan, primičući se svom kraju, za nju imao samo jednu brigu. Gledala je kako se Robin muva oko vatre i duboko uzdahnula.

** * Večera je bila u skladu s uobičajeno visokim standardima Titanida, s izuzetkom jedne doslovce kisele note. U titanidskoj se kuhinji povremeno upotrebljavao jak začin dobiven iz drobljenih i obrađenih sjemenki plavoga ploda velikog kao lubenica. U titanidskoj je pjesmi on imao vrlo elegantno ime, no ljudi su ga uglavnom zvali hiperlimun. Bio je bijel i zrnat. I nekoliko je zrna bilo dovoljno za svaki recept. Kad je večera već bila skoro spremna za serviranje, Citara se najednom okrenuo i ispljunuo na tlo čitav zalogaj povrća. Na trenutak su mu se usne napućile kao da hoće nešto reći, pa su ga ostali Titanidi upitno pogledali. Ispružio je žlicu, i Valiha je u nju umočila jezik. I napravila grimasu. Nije trebalo dugo da se otkrije da je u kožnoj vrećici na kojoj je pisalo sol, zapravio bio koncentrat hiperlimuna. Torbu je donijela Oboa. Zaključak do kojeg se došlo nakon mnogo skandaloznog raspravljanja između sva četiri Titanida svodio se na to da je prodavač — izliječeni tekilaholičar Kitara — zbog nečeg odlučio napraviti vic na njihov račun. No to nikoga od Titanida nije zabavljalo. Gaby je pomislila kako sve to i nije bogzna što, unatoč tome što su morali baciti lonac povrća. Valjane su soli imali u izobilju. Provjera ostalog provijanta nije otkrila nijednu drugu zamjenu. Ali je za Titanide upropaštavanje dobre hrane bilo grijeh. Nitko nije mogao shvatiti zašto je to Kitara učinio. "Ali je sasvim sigurno da ću ga priupitati kad se vratimo," mračno se zakleo Citara.

KIKA "Rado bih ti pritom pravila društvo," rekla je Valiha. "Čemu tolika galama?" željela je doznati Gaby. "To je sasvim bezazlena psina. Pokatkad mi svi izgledate nekako odveć ozbiljno. Drago mi je da ste sposobni na takve stvari." "Ne protivimo se mi vicu," rekao je Oboa. "Ja ih volim kao i svi drugi. Ali je ovaj bio... prilično neukusan."

** * Iako ju je proces starenja mimoišao, kod Gaby se s godinama ipak nešto mijenjalo. Trebalo joj je sve manje sna. Dva sata na svakih dvadeset bilo je općenito dostatno. Počesto bi znala, bez zlih posljedica, ostati budna po šezdeset, pa i sedamdeset reva. Titanidi su govorili da im iz dana u dan postaje sve sličnija, i da će se uskoro posve osloboditi te odvratne navike. No bez obzira na razlog, Gaby je bila odlučila da bi u ovom taborištu mogla i ne spavati. Otišla je da bude malo sama sa sobom, neko vrijeme šetala uz rijeku, a kad se vratila, tabor je bilo tih, i čulo se samo tiho pjevušenje Titanida u fazi odmora. Rasprostrti su se oko vatre, četiri nevjerojatno gipke, komične prilike iz noćne more. Ruke su im se bavile nevažnim poslovima a misli su im lutale. Valiha je ležala na boku, oslonjena o lakat. Oboa je bila na leđima, a ljudski joj je torzo sad bio u liniji s ostatkom tijela, i noge skupljene u zraku, kao u šteneta kad čeka da ga počešu po trbuhu. Od svega što su Titanidi radili, Gaby je ovo bilo najsmješnije. Između drveća bila su podignuta četiri šatora, dobrano udaljena od vatre. Prošla je kraj svog praznog zakloništa. U drugom je nemirnim snom spavala Cirocco. U sebi je imala dva žestoka pića i čitav ocean kave. Gaby je shvaćala da tolikom prevrtanju i trzanju nije kriva kava. Zastala je pred Chrisovim šatorom i shvatila da bi, kad bi virnula unutra, to bilo čisto njuškanje. S njim nije imala nikakva posla. I zato je produžila do sljedećeg u nizu. Pričekala je vani nekoliko trenutaka dok nije čula kako se unutra netko miče. "Imaš minutu za razgovor?" "Tko je to? Gaby?

KIKA "Aha." "Tako sam i mislila. Ulazi." Robin je sjedila na vreći za spavanje, koja je počivala na debelom jastuku mahovine što ga je tu prostrla Oboa. Gaby je upalila svjetiljku što je visjela s motke sljemenjače i opazila kako Robinine oči svjetlucaju budno, ali bez neke posebne zlobe. Bila je u odjeći u kojoj je provela čitav dan. "Smetam?" Robin je odmahnula glavom. "Ne mogu zaspati," priznala je. "Ovo mi je prvi put u životu da spavam bez kreveta." "Oboa će ti rado donijeti još mahovine." "To nije to. Ali vjerujem da ću se naviknuti." "Možda bi ti pomoglo kad bi obukla nešto komotnije." Robin je podigla brižljivo izvezenu spavaćicu što ju je Oboa bila za nju pripremila. "Nije to moj stil," rekla je. "Kako čovjek može spavati u ovome? To bi trebalo biti u izložbenoj vitrini." Gaby se zasmijuljila, pa čučnula na jedno koljeno i zagrickala nokat. Kad je podigla oči, Robin ju je gledala. Bilo bi mi pametnije da izađem s istinom na sunce, pomislila je. Njoj je sasvim jasno da nisi došla vidjeti trebaju li joj čisti ručnici. "Mislim da bih ti se prije svega trebala ispričati," rekla je. "I evo, ispričavam se. Žalim zbog onog što sam učinila, za to nema opravdanja, i oprosti." "Tvoju ispriku prihvaćam," odgovorila je Robin. "Ali upozorenje ostaje." "To je u redu. I to mi je jasno." Gaby je birala riječi kako je najbolje znala i umijela. Bilo je tu potrebno i nešto više od gole isprike, ali je morala biti sigurna da neće djelovati patronizirajuće. "To što sam učinila nevaljalo je i u mojoj i u tvojoj kulturi," rekla je. "Isprika se odnosila na prekršaj mojih moralnih regula. Ali ti si mi pričala o nečemu što vi vještice imate, o nakakvom sustavu obaveza, ali mi je riječ pobjegla iz glave."

KIKA "Labra," rekla je Robin. "Tako je. Ne pretvaram se da to uopće razumijem. Ali sam ipak sigurna da sam je prekršila, makar i ne znajući. I sad tražim tvoju pomoć. Postoji li ikakav način da stvari medu nama ponovno dodu na svoje mjesto? Postoji li išta što mogu učiniti, pa da bude kao da nikad nije bilo?" Robin se mrštila. "Ne vjerujem da bi baš htjela..." "Ali bih. I to jako. Postoji li išta?" "Da-a. Ali..." "Što?" Robin je izbacila ruke u vis. "Vrlo slično onom što se, pretpostavljam, radi u svakoj primitivnoj kulturi. Dvoboj. Samo nas dvije." "Kako ozbiljan dvoboj?" upitala je Gaby. "Na život i smrt?" "Mi ipak nismo tako primitivne. Njegov je cilj pomirenje, ne ubojstvo. Da sam smatrala da te treba ubiti, učinila bih baš to, sve u nadi da će me, kad me izvedu pred sud, poduprijeti moje sestre. Borit ćemo se golim rukama." Gaby je razmislila o tome. "Što ako ja pobijedim?" Robin se srdito uzdahnula. "Ti to ne razumiješ. Pobjednik nije važan, ne u tom smislu. Mi nećemo pokušati dokazati koja je od nas bolja žena. Borba će samo dokazati koja je brža i jača, a to nema baš nikakve veze s čašću. Ali ako pristanemo na borbu pod uvjetom da jedna drugu ne ubijemo, to znači da svaka od nas onu drugu priznaje kao vrijednog, i stoga časnog protivnika." Zastala je, i na trenutak se doimala zaista zločesto. "Ali to neka te ne brine. Nećeš pobijediti." Gaby joj je odgovorila jednakim smiješkom i još jednom otkrila koliko joj je drago to čudno dijete. I poželjela je, više no ikad, u trenutku kad počnu nevolje, imati je čvrsto na svojoj strani. "I kako ćemo onda? Jesam li dostojna da se sa mnom boriš?"

KIKA Vještici je trebalo vremena da joj odgovori. Otkako joj je Robin predložila dvoboj, Gaby je mnogo stvari palo na um. Pitala se o koliko toga u tom času razmišlja i Robin. Smije li je pustiti da pobijedi? To bi moglo biti opasno, ako Robin nasluti da se njena protivnica ne bori svim srcem. A ako Robin izgubi, hoće li zaista zakopati ratnu sjekiru? Gaby joj je morala vjerovati na riječ. Ipak je tu malu vješticu razumjela dovoljno da shvati da joj njeno shvaćanje časti ne bi dopustilo da predloži dvoboj ako se ne misli ponašati kako je rekla. Što znači da će borba biti ozbiljna i vjerojatno bolna. "Ako tako želiš," odgovorila je Robin.

*** Robin se počela svlačiti, pa je i Gaby učinila isto. Bile su pola kilometra od rijeke, dovoljno daleko da se logorska vatra pretvori u slabašno svjetlo u kiši što se slijevala. Bojno je polje bilo plitko udubljenje u valovitom zemljištu. Trave je bilo malo, ali je blato bilo dovoljno čvrsto: žegom ispečeno tlo počelo se natapati vlagom tek nakon šest sati neprekidne kiše. Pa ipak, podloga neće biti dobra. Mjestimice je bilo i lokvica i blata. Postavile su se sučelice, i Gaby je odmjerila svoju protivnicu. Bile su skoro posve razvnopravni protivnici. Gaby je imala prednost od nekoliko centimetara visine i nekoliko kila mase. "Postoji li i nekakva forma koju moramo poštovati? Nekakav ritual?" "Da, ali su vrlo složeni, a tebi i tako ne bi značili ništa, i zašto da ih onda naprosto ne pustimo kvragu? Mumbo-jumbo i alagazam, ja se naklonim tebi i ti se nakloniš meni, pa ćemo smatrati da je ritualu udovoljeno, dobro?" "Pravila?" "Kako? O, mislim da bi trebala postojati, zar ne? Ali ja zapravo ne znam koliko ti znaš o borbi." "Znam kako se ubija golim rukama," rekla je Gaby.

KIKA "Recimo da nećemo učiniti ništa što bi na onom drugom ostavilo trajne posljedice. Ona koja izgubi, već sutra mora biti na nogama. Izvan toga, sve je dopušteno." "Dobro. Ali prije nego što počnemo, da te pitam nešto o toj tetovaži na trbuhu. Čemu to služi?" Pokazala je prema sredini Robinina tijela. Mogla je to proći i bolje — Robin je mogla gledati u sebe a ne u Gabvnu ispruženu ruku — ali ju je Gaby ipak iznenadila kad se ritnula nogom kojom je pažljivo iskopala blato. Robin je izbjegla udarac, ali ju je gruda blata lupila u obraz i zatvorila joj jedno oko. Gaby je očekivala odskok i bila ga spremna iskoristiti, ali su Robinini refleksi bili malo brži, pa je uspjela nogom udariti Gaby u bok. To je ovu usporilo taman dovoljno da Robin može povući svoj iznenadni potez. Okrenula se i potrčala. Gaby je potrčala za njom, ali bila je to taktika na koju nije bila navikla. Očekivala je neki trik, i zato nije trčala koliko bi mogla. Posljedica je toga bila da je Robin uskoro stekla ugodnu prednost. Stala je kad je udaljenost medu njima narasla na deset metara, i kad se okrenula, oko joj je ponovno bilo otvoreno. Gaby je mislila da neće vidjeti kao prije, ali je kiša dokinula skoro sve prednosti. To je na Gaby ostavilo vrlo povoljan dojam. Kad je krenula prema mladoj ženi, učinila je to krajnje oprezno. Bilo je to kao da počinju ispočetka. Gaby se osjećala hendikepirano jer se rijetko kada borila na takav način. Svoj je trening prošla još jako davno, i makar još nije bila zarđala, teško joj je bilo prisjetiti se što se sve radilo na vježbama. U posljednjih osamdeset godina sve tuče u kojima je sudjelovale bile su sasvim ozbiljne, što je značilo da su uvijek mogle dovesti do smrtnog ishoda. A ovakva tuča uopće nije sličila vježbi. Robin je, s druge strane, zacijelo stalno vježbala. To joj je upravo pisalo na čelu. Nije postojao nikakav razlog zbog kojeg bi ta tuča trebala potrajati više od nekoliko minuta, čak i ako budu ublažavale udarce. Ali Gaby zbog nečeg nije vjerovala da će se to tako

KIKA završiti. Kad je krenula na nju, odlučila je riskirati pa nije udarila ni rukama ni nogama, nego je protivnici ostavila prolaz koji će, vjerovala je, uspjeti obraniti ako ga mlada žena odluči iskoristiti. Ali to ona nije učinila, i tako su se uhvatile u rvački zahvat. I bez riječi sklopile sporazum. Gaby će ga poštovati. Formalizirajući nadmetanje još više nego što su to propisivala dogovorena pravila, Robin je zapravo rekla kako ne želi da ijedna od njih strada. Što je značilo da je Gaby častan protivnik koji ne zaslužuje da mu se učini zlo. Sve je to potrajalo poprilično. Gaby je shvatila da se, prihvaćajući takav način borbe, odrekla svih mogućih prednosti. Ali joj to nije bilo važno. Očekivala je da će izgubiti, ali je to nije priječilo da u borbu uloži svu snagu. Robin mora shvatiti da se borila.

*** "Mir!" viknula je Gaby. "Bijela zastava, lula mira i tome slično!" Robin se popustila stisak, i nož se bola polako povukao iz Gabyna ramena. Podigla je lice iz blata i oprezno se prevrnula. Sad se prvi put ponadala da bi se jednoga dana ponovno mogla služiti tom rukom. Podigla je glavu i ugledala Robin kako sjedi s glavom medu koljenima, i dahće kao lokomotiva. "Dvije od tri runde?" predložila je Gaby. Robin je prasnula u smijeh. Učinila je to glasno i bez imalo samou-važavanja. "Da sam i na trenutak pomislila da si to tako mislila," uspjela je napokon izgovoriti, "vezala bih te i stavila u kavez. Ali bi ti vjerojatno progrizla lance." "Ali mi je u nekoliko navrata malo falilo da te pobjedim, istina?" "Nikad nećeš shvatiti koliko malo." Gaby se upitala kako je moguće da se osjeća tako dobro, s obzirom na činjenicu da ju je boljelo čitavo tijelo. Pretpostavljala je da je to zacijelo maratonska euforija, potpuno opuštanje, kad čovjek u tijelu ne osjeća više nijednu kost, a koja slijedi nakon napora koji traže čitavog čovjeka. I, na koncu konca, nije

KIKA ozlijeđena. Bit će masnica, i rame će joj neko vrijeme biti slabo, ali je patila najviše zbog iscrpljenosti, a ne zbog udaraca. Robin je polako ustala. Ispružila je ruku. "Idemo do rijeke. Moraš se oprati." Gaby je prihvatila njenu ruku i uspjela ustati. Robin je u hodu malo šepala, a ni Gaby se nije osjećala odveć stabilno, i tako su prvih bolnih stotinu metara prošle oslonjene jedna na drugu. "Ali zbilja sam te htjela upitati za tu tetovažu," rekla je Gaby kad su prišle rijeci. Robin je otrla ruke o trbuh, ali ni za kakvu korist. "Sad se ne vidi. Previše blata. Kako ti to izgleda?" Gaby je htjela reći nešto uljudno i neobavezujuće, ali je promislila pa se predomislila. "Izgleda mi kao nešto najodvratnije što sam vidjela u životu." "Baš tako. Ona je izvor mnogo labre." "Daj mi to objasni. Sve se vještice tako unakažuju?" "Ja sam jedina. Tu leži labra." Oprezno su ušle u rijeku i sjele. Kiša je usporila, pretvorila se u finu izmaglicu, a na sjeveru se u oblacima pojavio otvor kroz koji se probilo nešto svjetla. Gaby više nije vidjela tetovažu ali nije mogla o njoj prestati misliti. Bila je groteskna, gotovo zastrašujuća. Izvedena kao anatomski crtež, prikazivala je izrezane slojeve tkiva savinute s kirurškom preciznošću da bi se ogoljeli organi ispod njega. Jajnici su bili kao trulo voće, po njima su puzali crvi. Jajovodi su bili mnogo puta vezani u čvor. Ali je od svega najgora bila sama maternica. Bila je natečena, nadimala se iz "razreza", a iz iskrzane joj je rane tekla krv. Bilo je jasno da je rana bila stvorena iznutra, kao da je nešto razdiralo tijelo u pokušaju da izađe. Od kreature zaklonjene u maternici nije se vidjelo ništa osim para crvenih, sotonskih očiju.

*** Ponovno je zapljuštalo, kad su se krenule obući. Kad se Robin spo-takla i pala, Gaby se nije nimalo uplašila; do je bilo užasno, a Gaby je još mučio uganuti gležanj. Ali kad je Robin pala i po

KIKA četvrti put, postalo je očito da tu nešto nije u redu. Posrtala je, drhćući, a mišići su joj se na čeljusti spleli od odlučnosti. "Daj mi da ti pomognem," rekla je Gaby kad to više nije mogla gledati. "Ne, hvala, mogu ja i sama." Trenutak potom je pala i nije ustala. Udovi su joj se tresli u sporom ritmu, ne žestoko. Oči joj se nisu micale. Gaby ju je jednom rukom podvila pod ramena, a drugom pod leda. "Nnnn... uunnnnuh. Nnnnuh." "Molim? Daj se urazumi, draga moja. Ne mogu te ostaviti tu, na kiši." "Ddddaa... ahhh. Da.... ahhhh. Pu...u... ussssti. Puuuu... uuuu....sti-me-me-me-tuuh." Bio je to vraški problem. Gaby ju je spustila i nadvila se nad nju, pa se počešala po glavi. Pogledala je prema nedalekoj logorskoj vatri, pa onda vratila pogled na Robin. Bile su na vrhu niskog brežuljka; rast vode neće je ugroziti. A neće se ni utopiti od kiše. U ovom dijelu Hiperiona nije bilo grabežljivaca koji bi joj mogli zadati jada, iako bi neke manje životinje možda mogle pokušati malo gricnuti. Problem će se kasnije ponoviti, u drugim okolnostima. Mora se doći do nekakve nagodbe, jer Gaby je drugi put neće ostaviti. Ali sad se okrenula i pohitala prema logoru.

#** Kad se Gaby vratila sama, Oboa je uplašeno ustala. Gaby je znala da ih je Titanida vidjela kako zajedno odlaze; posve je vjerojatno znala i što im je na pameti, zašto odlaze u kišu. Gaby ju je umirila prije nego što je stigla zaključiti išta brzopleto. "S njom je sve u redu. Ili bar ja tako mislim. Dobila je napad, a ne želi da joj pomognem. Možemo je pokupiti kad bude vrijeme da krenemo. Kamo ćeš?" "Idem je, naravno, donijeti u šator." "Ne vjerujem da će ti na tome biti zahvalna."

KIKA Oboa ju je pogledala Ijutito kao Što ju još nikad nije pogledao nijedan Titanid. "Vi ljudi i vaše glupe igre," prezrivo je otpuhnula. "Ali ja ne moram igrati ni po tvojim ni po njenim pravilima."

*** Robin je kroz zid kiše vidjela kako se nad njom uzdiže Oboa. O, kvragu, Gaby joj je poslala konjicu; to je bilo očito. "Došla sam po svojoj volji," rekla je Titanida kad ju je izvukla iz mulja. "Ja ne znam koje ti to ljudsko načelo pokušavaš obraniti tom ludošću, ali znam da ono ničim neće biti povrijeđeno, jer te odavde ne odnose ljudske ruke." Daj me spusti, ti ižđikljali drveni konjiću, htjela je reći Robin, ali je čula kako joj se preko mlitave čeljusti samo slinavo prelijeva sramotno kriještanje i grgljanje. "Ja ću se o tebi pobrinuti," rekla je Oboa blago. Kad ju je Oboa položila na vreću za spvanje, Robin je već bila mirna. Prestani se otimati, pokori se, pričekaj da prođe, i na koncu pobijedi. Sad si bespomoćna, ali im stigneš vratiti. Oboa se vratila s vjedricom tople vode. Okupala je Robin, obrisala se, podigla je kao pokvarenu robotsku krpenu lutku, pa je stavila u izvezeni rafinman spavaćice. Po tome kako ju je Oboa digla jednom rukom i uvukla je u vreću za spavanje, Robin je mogla biti lakša od lista papira. Oboa joj je zavrnula vreću oko vrata. I zapjevala. Robin je osjetila nekakvu toplinu u grlu. To ju je užasnulo. Da je netko dira, kupa, odijeva... bila je to užasna uvreda njezinu dostojanstvu. Morala bi skupiti više gnjeva od onog što ga je stvarno osjećala. Trebala bi smisliti razorni verbalni napad koji će sručiti na to stvorenje čim joj se vrati njeno tijelo. Ali je umjesto toga osjećala samo kako je guši gruda jednog davno zaboravljenog osjećaja. Plakanje je bilo nezamislivo. Ako mu se jednom prepusti, nikad se više neće osloboditi samosažaljenja. Toga se bojala više no

KIKA ičega, bojala tako užasno da ga je rijetko mogla čak i imenovati. Bilo je u njenom životu i ružnih trenutaka kad bi, sasvim sama, gorko plakala. Ali to nikad nije mogla kad bi uz nju bio još netko. A ipak je u nekom smislu bila sama. Ta to je rekla i sama Oboa. Ljudska pravila, regule Vrzinoga Kola, ovdje ne vrijede. A išlo je to i dalje; Vrzino Kolo nije od nje tražilo da nikad ne plače. Bila je to disciplina koju si je sama nametnula. Začula je jecanje i shvatila da dolazi iz njezinih usta. Iz kutova očiju procurile su suze. Gruda u grlu nije se dala progutati, što znači da je morala iz nje. Robin se predala suzama, i tako plačući zaspala u Oboinu naručju.

#** Chris se u tom prokletom polusvjetlu naslonio na vreću za spavanje i zadrhtao. Već je satima osjećao kako napad samo što nije došao, ali ipak nikako da krene. Ili je možda ipak već počeo? Baš kao što je bio rekao Gaby, on nije mogao suditi je li riječ o epizodi. Ali to baš nije bila najčišća istina. Ako bi dobio napad, on to ne bi ni znao, i njegovu bi se umu činilo posve razložnim da radi kao stroj s iščašenim zupčanicima i iskrivljenim osovinama, ali onda ne bi bio tu, i ne bi se znojio. Govorio je samome sebi da je to zbog svjetla i kiše što udara u krov šatora. Svjetlo je bilo posve krivo. S obzirom na to kako je dopiralo kroz stijenke šatora, moralo je biti rano jutro i vrijeme za ustajanje, ali i predvečerje i još prerano za spavanje. To se neće pretvoriti u pristojnu noć. S obzirom na kišu, zapanjivalo ga je što toliko toga čuje. Čula se tiha pjesma Titanida, pucketanje i praskanje vatre. Netko je prišao njegovu šatoru, zastao ispred njega, bacio sjenu na njegovu stijenku, pa otišao. Poslije je čuo glasove kako razgovaraju i onda su ljudi otišli. Mnogo kasnije netko se vratio. A sad je prilazio netko drugi. Takvu sjenu nije mogla bacati ni sama Čarobnica. "Kuc, kuc." "Uđi, Valiha."

KIKA Ona je sa sobom ponijela ručnik, i kad je u šator gurnula glavu i torzo, tim si je ručnikom obrisala prednja kopita prije nego je stupila na platneni pod. Potom je isto učinila i sa stražnjim nogama, pri tome se izvijala i naginjala dok je tako dizala nogu po nogu, i izgledala kao pas kad se češe za uhom, a da se ipak nije doimala nimalo nezgrapno. Nosila je ljubičastu kišnu kabanicu koja je već i sama bila skoro čitav šator. U trenutku kad ju je bila skinula i objesila na klin pored vrata, u Chrisu se već bila pobudila velika radoznalost: Što ju je dovelo? "Nemaš ništa protiv da upalim fenjer?" "Nemoj se skanjivati." Šator je bio po mjeri Titanida, što je značilo da je ona u središtu mogla stajati uspravno i da je imala taman dovoljno mjesta da se okrene. Svjetiljka je bacala njene fantastične sjene dok ju je vješala na motku sljemenjače i potom sjela prekriživši noge. "Ne mogu dugo ostati," rekla je. "Zapravo sam možda pogriješila što sam uopće došla. No sad, što je tu je, tu sam." Ako joj je namjera bila da ga posve zbuni, nije to mogla obaviti na bolji način. Ruke su joj se nervozno igrale s rubom džepića, što je Chrisu bilo neugodno gledati. Zakačila bi ga palcima pa istegla kao gumeni pas na kupaćim gaćicama. "Strašno me je pogodilo kad sam shvatila da ti... da se ne sjećaš stotinu reva što smo ih proveli zajedrio nakon što sam te pronašla kako lutaš pod Ciroccinim stubama, poslije Velikoga pada." "Koliko je to stotinu reva?" "Malo više od četiri dana, prema vašem računanju vremena. Jedan je rev šezdeset i jedna minuta." "To je prilično. Je li nam bar bilo lijepo?" Ona ga je pogledala, pa se vratila prtljanju. "Meni jest. A i ti si rekao da je i tebi. Ali me je mučila misao da bi ti mogao steći dojam da se ja tobom služim iskučivo kao amuletom za sreću, kao što sam ti rekla čim si došao k sebi." Chris je slegnuo ramenima.

KIKA "To me ne bi mučilo sve da i jesi. A ako sam ti donio sreću, to mi je samo jako drago." "Nije riječ o tome." Ugrizla se za donju usnu, i Chris se iznenadio kad je ugledao suzu, koju je brzo otrla. "Na meni je Geina kletva," jeknula je, "ne mogu to izreći na pravi način. I ne znam čak ni što ti želim reći, osim hvala. Unatoč tome što se ti ničega ne sjećaš." Stavila je rukuu džep, izvadila stisnuui šaku, pa mu nešto utisnula u ruku. "To je za tebe," rekla je, ustala i otišla prije nego je on i shvatio sto se zbilo. Otvorio je šaku i ugledao titanidsko jaje. Dominantna mu je boja bila žuta, kao i sama Valiha, ali su u njemu bili i crni virovi. Na tvrdoj mu je površini nešto i pisalo, i to sićušnim, vitičastim engleskim pismenima: Valiha (Eolski Solo) Madrigal: Major Srećonoša 26. gigarev; 97,618.685- rev (ljeta Gospodnjega 2100.) "Gea ne govori zašto se vrti."

19 Vječna mladost "Ako se bojiš da bi te mogla natjeravati zbog očinstva," rekla je Cirocco, "onda to možeš slobodno zaboraviti. Titanidi to ne čine tako." "Ja nisam mislio... Možda sam se loše izrazio." Chris je bio u Ciroccinom kanuu. Sjedio je u sredini dok se Čarobnica baškarila na krmi. Glava joj je bila na jastuku. Pod očima su joj bile natečene plave kesice, a boja joj je lica bila nezdrava. Pa ipak, bilo je to veliko poboljšanje u odnosu na stanje od prije nekoliko sati. Chris je bio odabrao putovanje s Cirocco da bi je ispitao o titanidsko-Ijuds-kim spolnim odnosima, ali joj je onda ugledao lice i odlučio to ostaviti za kasnije. I nije samo on promijenio čamac. Gaby se sad vozila s Oboom i Robin, dok su Valiha i Citara vodili flotilu u čamcima što su plovili daleko naprijed.

KIKA Prošli su ispod Ciroccinih stuba, i to je bio doživljaj kojeg bi se Chris rado odrekao. Masivni kabel što mu je visio nad glavom vratio ga je na Golden Gate i onaj vjetroviti dan kad ga je Cimbal uputila stazom koja će ga dovesti na Geu. Ciroccine su stube izgledale kao kabel visećega mosta. Umjesto tornja, međutim, zijala su stožasta zvala Reine žbice, grlo što se sužavalo u beskonačnost, povlačeći za sobom nevidljivi kabel. Kabel je bio eksponencijalna krivulja, materijalizirana geometrijska apstrakcija. Ni tucet Golden Gatea stavljenih jedan do drugoga ne bi moglo premostiti njegovu užasnu pregolemost. Sad im je do sutoka Ofiona i rijeke Melpomene preostalo još samo nekoliko minuta. Voda se već gibala malo brže, zapjenjena od želje da se sukobi s gorjem Asterija, tamnom masom vidljivom na istoku. Chris je skrenuo pogled s rijeke i pokušao još jednom. "Kao prvo, ja znam da je ona već trudna. Pretpostavljam da to dijete nije upitno. Nije li tako?" "Ti još razmišljaš u kategorijama mame i tate," odgovorila je Cirocco. "Ti si ovdje potencijalni sprijedaotac, a Valiha je potencijalna spri-jedamati. To bi se jaje moglo implantirati u... o, recimo Frulicu, naprim-jer, i onda bi on bio stragamati; potom bi ga moglo oploditi bilo koje od preostalo troje, pa i sama Valiha." "Ne dok se ne bismo bolje upoznali," rekao je Frulica s kraja čamca. "Meni to nije smiješno," rekao je Chris. "Oprosti. Ali problem nipošto nije u djetetu. Kao prvo, ja to ne bih odobrila. Kao drugo, nijedan Titanid ne bi predložio dijete a da o tome ne bi mnogo bolje promislio. I kao treće, ti imaš jaje." "Pa u čemu onda jest problem? Je li taj dar po nečemu jako značajan? Što mi to ona želi reći?" Cirocco baš nije stvarala dojam kao da bi na to pitanje rado odgovorila, nego je samo uzdahnula i smilovala se. "To ne mora značiti baš ništa. O, to znači da si joj ti drag, to sigurno. Kao prvo, da nije bilo tako, ne bi s tobom spavala, ali kad ti je dala jaje, to znači da se to nije promijenilo. Titanidi su sentimentalni, shvaćaš? Udi u koju god hoćeš titanidsku kuću,

KIKA pa ćeš vidjeti policu s tim. Ne upotrijebi se, niti se misli upotrijebiti, ni jedno od tisuću. Ta su jaja uobičajena kao... kao kondomi na ljubavnim puteljcima." Frulica je glasno i podrugljivo zahripao. "To je bila zaista prizemna usporedba?" Cirocco se uspjela nasmiješiti. "Što je to kondom?" "Prije tvog rođenja, ha? Zaštitno sredstvo za jednokratnu upotrebu. Ali svejedno, analogija je na mjestu. Kad god ženka ima prednji snošaj, nakon dva hektoreva ispadne joj jedno ovakvo. A dva hekoreva su dvije stotine reva, to velim za slučaj da tamo odakle ti dolaziš djecu još ne uče metričkom sustavu. Znaš, to je da ti pamet stane, da jedan Titanid zna što je kondom - iako ga nikad nije ni vidio! - a čovjek ne zna. Pa čemu vas onda uče? Da je povijest počela godine 2096?" "Sad već vjerujem da je postojala i nekakva 2095." Cirocco je protrljala čelo i slabašno se nasmiješila. "Oprosti. Opet sam otišla u digresiju. Tvoja naobrazba ili njen nedostatak nisu moja briga. Vratimo se Titanidima... Oni većinu tih jaja bacaju. Ako ne odmah, onda u prvom proljetnom velikom spremanju. Mnoge čuvaju zbog njihove sentimentalne vrijednosti, dugo nakon što im je istekao rok. A ona, usput rečeno, traju otprilike pet godina. Pritom ne smiješ smetnuti s uma dvostruku narav titanidskoga seksa. Stražnji snošaj ima dvije svrhe, pri čemu je jedna mnogo uobičajenija od druge. Jedna je od njih čista rekreacija: hedonizam. Oni to rade javno. Druga je svrha prokreacija, kad im se to dopusti, što se ne zbiva ni izdaleka tako često kao što bi to oni željeli. Prednji se snošaj drukčiji. U nj se vrlo rijetko upuštaju samo zato da stvore jaje. On je skoro uvijek izraz prisnog prijateljstva ili ljubavi. Ali ne baš ljubavi kakvu je poznajemo ti i ja, zato što se Titanidi ne vežu u parove. Ali se ipak vole. To je jedna od činjenica koju znam zasigurno, a moj je popis takvih činjenica kratak. Titanidi će se stragaseksati i s nekim s kim se ni u snu ne bi sprijedaseksali. Prednji je snošaj svet.

KIKA E sad, prema tome se odnose malo manje kruto kad je riječ o snošaju s ljudima, koji to ne mogu činiti otraga. Liberalniji elementi titanid-skoga društva smatraju moralno opravdanim stupiti u prednji seks s ljudima iz čiste zabave. To i dalje treba činiti između četiri zida, ali pritom nije nužno da netko čovjeka voli ili da mu je bliski prijatelj. Frulica?" "To je istina," rekao je Titanid. "Zašto ne bi ti sad malo preuzeo?" predložila mu je Cirocco. "Mene već boli glava." Kad se Chris okrenuo, Frulica je na trenutak prestao veslati i raširio ruke. "Tome se nema što puno dodati. Cirocco je sve objasnila." "Ti, znači, veliš da je jaje samo uspomena. A Valiha je bila povrijeđena samo zato što sam zaboravio što se dogodilo. Ona se u mene nije zaljubila." "O, ne, to nisam rekla ni slučajno. Valiha je staromodna djevojka koja još nikad nije imala odnos s ljudskim bićem. Ona je u tebe bezumno zaljubljena."

*** Kad bi na Gei nastupilo olujno vrijeme, noć bi ukrala dio zemlje i izvan onoga što bi joj inače pripadalo. Kad je družina prošla ušće Melpomene, ušla je u područje koje se u normalnim prilikama klasificiralo kao zona sumraka. Sad je tu bila noć. Ali noć na Gei nikad nije mogla postati potpuna. Pri jasnom vremenu, čak je i središte Ree bilo svijetlo kao zemaljska noć pri punoj mjesečini. Pod oblacima bi se ta tama zgusnula, ali nikad ne bi postala neprobojna. Zemljište u pribrežju gorja Asterija osvjetljavao je meki sjaj iznad sloja oblaka. U niše na krmama kanua postavili su fenjere. I nastavili putovanje. Na obali se počelo pojavljivati visoko drveće. Spočetka je bilo razbacano, ali se ubrzo skupilo u gustu šumu. Drveće je bilo jako slično borovima; imalo je ravna debla i usko lišće. Pod njim je raslo malo grmlja. Chris je ugledao stado šesteronogih stvorenja što su se kretala raskošnim skokovima, kao klokani. Cirocco mu

KIKA je rekla da je to područje ostatak one prašume što je iznikla u Gei dok je još bila Titan mlad, te da jednostavne biljke i životinje kakve sad vide i dalje žive na visoravnima. Kad su počeli ulaziti u uski kanjon, Chris je postao žrtva optičke varke. Učinilo mu se da plove uzvodno. Brda što su ih okruživala uspinjala su se prema istoku. Drveće je raslo samo nekoliko stupnjeva izbačeno iz vertikale, pa su im krošnje bile deset do dvadest metara istočno od korijena. Nakon što bi to prvi put vidjelo, oko bi zaključilo da je sve zapravo okomito i da rijeka prkosi gravitaciji. Bila je to jedna od Geinih šala. Baš kad su Titanidi nasukali čamce pred samim početkom strme sutjeske, počela je kiša. U zraku je bila velika buka. Chrisu se učinilo kao da u obalu udara golemi slap, ili kao da u nju stalno tuku valovi. "Aglaja," rekla je Gaby kad se pridružila Chrisu i Valihi u izvlačenju kanua na obalu. "Vjerojatno je nećeš ni vidjeti ukoliko se ne razbiju oblaci." "Kakva Aglaja?" Dok su Titanidi razlagali kanue, Gaby mu je opisala rad trija riječnih crpki. Titanidi su svoj posao obavljali brzo. Srebrenastu su kožu skinuli s drvenog okvira, smotali je u male zamotke i nabili u bisage. Chris se upitao što će učiniti s rebrima, kobilicama i pajolima. Odgovor je očito glasio da će ih ostaviti tu gdje jesu. "Kad nam kanui opet zatrebaju, napravit ćemo nove," objasnila je Valiha. "A to se neće dogoditi sve dok ne prijeđemo Ponoćno more i zademo u Krio." "A kako ćemo onda prijeći mora? Uhvatiti se s Čarobnicom za ruke pa polako pješice?" Valiha se nije udostojala odgovoriti. Ljudi su uzjašili, i zatim su svi krenuli u sve dublju tminu.

*** "Tu sam cestu ja izgradila, davno, davno," rekla je Gaby. "Zaista? A za koju svrhu? I zašto je nitko ne održava?"

KIKA Sad su bili na onom dijelu Okogejske ceste kojom je Gaby putovala kad je išla u Glazbenu radionicu. Titanidi su se smjenjivali u krčenju puta kroz isprepletene puzavice. "Oboa s mačetom je jedan od razloga. Tu sve raste jako brzo, tako da bi za njeno održavanje trebalo puno posla, a do toga nije bilo nikome. Nema baš puno ljudi koji su ikad obavili kružno putovanje. Čitav je taj projekt, prije svega, bio sasvim lud. Nikome osim Gei nije bilo do njega, ali kako su njene želje ovdje poprilično važne, ja sam je izgradila." "Pomoću čega?" "Uz pomoć Titanida, najvećim dijelom. Kad bih trebala napraviti most, dirižablima bih prebacila nekoliko stotina radnika. A kad je trebalo poravnavati i stavljati podlogu i polagati asfalt, onda..." "Asfalt? Zezaš se." "Ne, kad bude bolje svjetlo, još ćeš vidjeti ostatke. Gea je specificirala: jedna traka asfaltirana, dovoljno široka za dvometarsku osovinu, usponi manji od deset posto. Izgradili smo pedeset sedam visećih mostova i dvjesto dvadeset dva na stupovima. Većina njih još stoji, no ja bih dobro promislila prije nego bih se njima poslužila. Odlučivat ćemo kako koji dođe." Gaby je tu cestu već bila spomenula. Chris je zaključio da bi ona o tome htjela pričati, tko zna iz kojeg razloga, ali da bi je na to trebalo malo potaknuti. Na što je on bio spreman. "Nećeš mi valjda reći da si sav taj asfalt... dopremila dirižablima? Rekla si da oni vatri neće ni blizu, a osim toga, meni se čini da je tu asfalta moralo biti vraški puno." "I bilo je. Ne, Gea je smućkala ponešto — podosta toga, zapravo — što nam je uvelike olakšalo posao. Iako to baš uvijek i nisu bile jako ljupke stvari. Tako smo imali kreaturu veliku kao Tiranosaurus rex koja je jela drveće. Imali smo ih pedesetak. Oni bi pročistili put kroz šumu i za sobom ostavili velike hrpe drvene pulpe. Mislim da su mogli probaviti samo tisućiti dio onoga što bi pojeli, i zato bi to drveće jeli kao sam vrag. A bilo je tu i još nešto — i kunem se da je to istina — veliko kao vagon podzemne

KIKA željeznice, i to nešto je žderalo pulpu i sralo asfalt. Ne bi mi vjerovala koliko je to smrdjelo. Nije to bio pošteni, čisti asfalt — koji ni sam, kad smo već kod toga, nije baš miomirisan nego... nego je to govno bilo prepuno est era i ketona i znaj ga čega sve ne. Zamisli kita koji trune već tri tjedna. To ti može poslužiti kao početak usporedbe. No na svu sreću nitko tim stvorenjima nije morao ni prići. Pilane — tako smo, naime, zvali žderače šume - nisu bile baš jako bistre, ali su bile pitome i mogle su se naučiti da jedu samo drveće koje smo posuti izvjesnim mirisom. Mi bismo išli naprijed i označavali put, a pilane bi išle za nama. Potom bismo se vratili iza njih i nabacali svu onu drvenu pulpu ondje gdje smo željeli da prolazi cesta E, onda bismo doveli finerije — one asfaltare, razumiješ. Zvali smo ih rafinerijama. Naveli bismo ih na trag od pulpe, i onda bi one počele raditi svoje. Mi bismo ostali desetak kilometara u privjetrini. Nije baš bilo vjerojatno da bi mogle skrenuti, jer su jele samo drvenu pulpu. I to ne svaku, nego samo onu koja je prošla kroz želudac pilana. Imale su mozak crva. Dva do tri tjedna potom, kad bi se sve to malo detoksificiralo, vratila bih se s ekipom od četrdeset-pedeset Titanida koji bi vukli velike valjke i nabili tu masu. Presto. Autocesta. Naravno, glupe kakve su bile, rafinerije bi se koji put znale i malo zabuniti, kao, recimo, kad negdje ne bismo uklonili sve ostatke pulpe. Tad bi stale kao ukopane i počinjale cviljeti kao štene od dvjesto tona. Onda bismo izvlačili slamke da vidimo tko će ići i srediti tu gnjavažu. To se dogodilo nekoliko puta i, vjeruj mi, ni za živu glavu ne bih ponovno. No onda smo i to riješili." "Kako?" "Pronašli smo Titanidu koja je u Andelskom ratu dobila mačem po licu," rekla je Gaby samozadovoljno. "Presjeklo joj je živce, tako da je izgubila njuh. Tako bi ona otišla na poprište i stvora uzicom vratila na pravi put. Kad je sve bilo gotovo, zamolila sam Rocky da joj na sljedećem Karnevalu daruje stragamajčinstvo, tako sam joj bila zahvalna. Cesta, naravno, nije asfaltirana čitavom dužinom. Jer to bi bilo preglupo i za Geu. Nema nikakva smisla asfaltom posipati

KIKA pustinjski pijesak ili led. A jedna je trećina Gee ili pustinja ili smrznuto tlo. Tu smo probijali put kako smo najbolje znali i za sobom ostavljali niz usputnih postaja. Ako te ikad zadesi nevolja pa naideš na kolibu kojoj na vratima piše 'Građevinsko društvo Plauget', da znaš tko ju je tu posadio." "Ali kako onda preko leda idete kolima?" upitao je Chris. "Kako? Pa tako kako se to uvijek radi s ledom. Iako baš nema mnogo ljudi koji su ikad na kolima krenuli u obilazak Gee. Prebacuješ se na saonice. U Teu ulaziš preko smrznutog Ofiona; a to je i tako skoro jedini put kroz brda. Ocean je jedno veliko smrznuto more, krasno i ravno, i tu nema problema, ako je to moguće reći za išta u Oceanu. U pustinjama pak, traži si put kako znaš i umiješ. Napravili smo nekoliko oaza." Chris je na Gabynu licu ugledao čudan izraz. Pomalo sjetan, ali uglavnom radostan. Shvatio je da se s ljubavlju prisjeća davnih dana i zato mu je bilo mrsko postaviti sljedeće pitanje. Ali je vjerovao da je baš ono bilo glavni razlog čitave te njene priče. "A zašto si je izgradila?" "Ha?" "Čemu ona služi? Ta sama si rekla da za tom cestom nije bilo nikakve potrebe. Nitko je ne održava i nitko njome ne putuje. Zašto si je uopće izgradila?" Gaby se uspravila iz svog uobičajenog položaja, jer je sjedila okrenuta prema krmi i oslonjena Citari na leda. Chris se na taj položaj nije mogao nikako priviknuti; volio je gledati kamo ide. Problem je bio u tome, što je Gaby još davno bila otkrila, da su Titanidi previsoki i preširoki u torzu da bi se mimo njih išta vidjelo. "Učinila sam to zato što mi je Gea rekla da to učinim. Ili me, bolje rečeno, angažirala za taj posao. To sam ti već rekla." "Da. A rekla si i da ti je taj posao bio neugodan." "Pa ne baš sve," istaknula je ona. "Mostovi su bili pravi izazov. To sam voljela. Ja nisam cestograditelj — ja nisam čak ni inžinjer, iako baš nije bilo teško shvatiti svu tu matematiku — i zato sam se spočetka poslužila nekim ljudima iz veleposlanstva. Prvih sam

KIKA pet stotina kilometara učila od njih. Poslije sam izvodila vlastita rješenja." Na trenutak je zašutjela, pa ga pogledala. "Ali imaš pravo. Nisam to učinila zato što sam to željela. Učinila sam to zato jer sam bila plaćena, baš kao i za sve drugo što sam radila za Geu. Ovaj bih posao rado bila odbila, ali se pokazalo da je plaća bila i predobra." "A to je?" "Vječna mladost." Široko se nasmiješila. "Ili nešto jako slično tome. Rocky je to dobila besplatno, jer je Čarobnica. Nedugo nakon što sam stigla ovamo otkrila sam da se ta ponuda ne proteže i na mene. I zato sam s Geom sklopila sporazum. Ja besmrtnost dobivam na rate. Znaš kako je to kad si slobodni profesionalac, onda nemaš socijalno kao plaćeni službenik. Ako Gea ostane bez posla za kojoj sam joj potrebna, onda sam propala. Vjerojatno bih se smežurala preko noći." "Ne misliš to valjda ozbiljno." "Ne. Ali očekujem da ću početi starjeti. Možda to bude i ubrzano. Ali sam dobila taj — hej, gdje je Rocky?" Chris se osvrnuo, i onda shvatio da je Frulica otišla naprijed krčiti put. Spustila se magla, i vidljivost je postala još slabija. Robin i Oboa još su se jedva nazirali, a Frulicu je posve progutala magla. Citara je poletio naprijed, a Valiha je ubrzala korak da se poravna s Oboom. Oba su tima ubrzo sustigla Gaby, koja je upravo bila usred zažarenog razgovora s Frulicom. "Rekla je da se vraća da ti nešto kaže, i..." "Frulica, jesi li siguran?" "Što ti to... o. Zapravo nisam. Rekla je da će sad malo jahati s tobom. Možda je stradala. Možda je pala i..." "Je vraga." Gaby je napravila grimasu i otrla čelo. "Ti ostani tu, malo se vrati, i pokušaj je naći. Ostali nastavljamo. Mogla bih se zakleti da znam gdje je ona."

***

KIKA Machu Pichu se ustobočio visoko iznad sloja pamučastih oblaka. Bilo je posve moguće da čovjek, stojeći na prednjoj verandi Radionice melodija, pod nevjerojatnim nebeskim reflektorom sagleda čitavo golemo more magle što se protezalo između palisada litica visoravni na sjeveru i jugu. Izlijevala se ona iz nevidljivog ždrijela žbice nad Oceanom i valjala preko Hiperiona. Na pojedinim su se mjestima uzlazne struje usukale u paperjaste, šuplje cijevi, dok su se tako kretale u više, i stoga sporije, predjele atmosfere. Te su cijevi bile ciklon-ski poremećaji dovedeni na rub napregnutosti i pojačavani sve dok se nisu pretvorili u preokrenuta tornada. Njih su zvali maglenim valjcima. Pokatkad bi divlje oluje dolazile i s Oceana, a njih su zvali parnim valjcima. Chris je stajao i gledao oblake dok su ostali krenuli u potragu za Cirocco. Najednom je začuo lomljavu stakla i pad teškoga predmeta na pod. Netko je nešto viknuo. Uslijedila je lupa nogu po stepenicama, popraćena čudnim zvukom udaraca titanidskih papaka po sagu. Nakon nekog vremena tresnula su vrata i zvukova je nestalo. Nastavio je gledati maglu. Iz kuće je izišla Gaby. Na lice je pritiskala mokar ručnik. "Mislim, sva je zgoda da ćemo tu ostati još jedan dan, dok stane na noge." Stala je kraj Chrisa, vraćajući dah. "Nešto nije u redu?" "Sa mnom je sve dobro," slagao je Chris. "Bilo je prilično prefrigano, to što je napravila," rekla je Gaby. "Pomoću skrivenog je radio-sjemena nazvala Titangrad. Nitko baš ne zna zasigurno što je rekla, no čini se da je to bilo nešto u smislu da je u nevolji, jer je javila prijatelju da doleti dirižablom i pričeka je kraj ceste. I ta je magla njeno maslo. Rekla je Gei da je zakamuflira. Klisnula je i sastala se s Titanidom koji ju je dopremio ovamo. I tamo je provela tri sata, što je dovoljno da se čovjek pošteno nalije. I tako ćemo morati... Hej, siguran si da ti je dobro?" Ali on nije imao vremena za njena pitanje. Magla je srljala poput čudovišnog vala. A u podrumu su se krile gnusne zvijeri. Već ih je i čuo. Naslijepo je ispružio ruku i uhvatio pocrnjelu ruku

KIKA blijedoga kadavera koji je zajaukao, a iz usta su mu ispuzali crvi i počeli se pružati prema njemu... Zavrištao je.

20 Put se nastavlja Kad joj se Gaby pridružila na verandi, Robin je podigla pogled. Sjedila je na stepenicama i čitala požutjeli rukopis što ga je našla u Ciroccinoj radnoj sobi. Bio je to fascinantan rad, opis interakcije između flore i faune i... Jedina riječ kojima su se dali opisati bila je "neodlučni organizmi", i svi su oni živjeli u krugu od kilometra oko Radionice melodija. To nije bila stručna knjiga, ali je zato bila pisana ekonomičnim stilom koji je Robin nalazila čudesno čidjivim. Rukopis je ležao na radnom stolu kraj police s tucetom knjiga kojima je kao autor bila navedena C. Jones. "Kako su bolesnici?" upitala je Robin. Gaby je izgledala izmučeno. Robin je dvojila da je ona, otkako su se bili utaborili kraj rijeke, sklopila i oko... Kad je to bilo? Prije dva dekareva? Ili tri? A možda nije spavala ni tada. "Pogriješila si glagolski oblik," rekla je Gaby i sjela kraj nje. "Kako je bolesnik? Ti. Koja si već bolesna od tih bolesnika." Robin je slegnula ramenima. "Nikud mi se ne žuri. Proširujem vidike. Nisam znala da je Čarobnica tako dobar stilist." Gaby je potjerala zamišljenu muhu pred nosom i kiselo je pogledala. "Bilo bi mi drago da je prestaneš zvati Čarobnicom. To onda pred nju postavlja prevelike zahtjeve. Ona je samo čovjek, kao ti i ja." "Znam... Možda si u pravu. Prestat ću s tim." "Pa ovaj, nisam te htjela poklopiti." Pogledala je preko tratine. "Bolesnici se oporavljaju u skladu s očekivanjima. Chris je prestao vrištati, ali još leži sklupčan u kutu. Valiha ga ne može natjerati da nešto pojede. Rocky je zaključana u svojoj spavaonici. A sva je cuga, koliko mi je poznato, otišla preko

KIKA ograde. No, jasno, a alkoholičarom čovjek nikad nije siguran. Možda ju je negdje još sakrila." Stavila je lice u dlanove kao da se na trenutak želi odmoriti. Robin je vidjela kako su joj se usta iskrivila i začula potresan zvuk. Gaby je plakala. "Dala sam da je zaključaju u njenoj sobi," uspjela je izgovoriti između hrapavih jecaja. "Ne mogu vjerovati. Ne mogu povjerovati da je dotle došlo. Čim me ugleda, počinje kleti. Izbljuje čitavu utrobu i onda se znoji i trese, a ja tu ne mogu ništa. Ničim joj ne mogu pomoći." Robin je bila na mukama. Nije imala pojma što da učini. Sjediti tako kraj žene prema kojoj osjećaš poštovanje i gledati kako je ubija plač, bila je nezamisliva situacija. Nije znala što bi s rukama. Vrtjela je listove rukopisa u krilu i prestala kad je shvatila da ih dere. I onda se, uz šok, sjetila kako je plakala pred Oboom. Ali to je, naravno, bilo nešto drugo. Tako joj je bio rekla sama Oboa, i ona je brzo shvatila da je to posve na mjestu. Ali Titanida nije samo sjedila. Nećkajući se, Robin je prebacila ruku Gaby preko ramena. Gaby je reagirala, i to očito bez ikakva stida, i zakopala lice Robin u rame. "Sve će biti u redu," rekla je Robin. "A tako sam je voljela," zaječala je Gaby. "I još je volim.jjKakav vic. Nakon sedamdeset pet godina, ja je još volim." ■> i

*** Gaby je Čarobnici podigla glavu s jastuka i prinijela joj čašu usnama. "Popij to. Bit će ti bolje." "Što je to?" "Čista, svježa voda. Najbolja stvar na svijetu." Ciroccine su usne, na vlažnom, sivom licu, bile blijede. Gaby je osjećala vlažnost zapedjane kose dok joj je tako držala glavu. Na zatiljku je imala kvrgu, što ju je bila zaradila kad je opalila glavom o mesinganu šipku uzglavlja. Otpila je gutljaj, a onda počela glasno srkati.

KIKA "Hej, hej, ne toliko odjednom. Već odavno nisi u sebe ništa stavila." "Ali, Gaby, tako sam žedna," zacviljela je Cirocco. "Čuj me, lutko, neću više na tebe vikati. I oprosti što jesam." Počela se umiljavati. "Ali me poslušaj, ljubavi, za jedno bih piće učinila sve što hoćeš. Samo jedno, u ime starih dana..." Gaby je stavila dlanove Cirocco na obraze i pritisnula ih da su se usne napućile tako da bi u drugoj prilici bile komične. Cirocco je ustuknula, a oči su joj bile crvene i uplašene. Bila je mnogo teža od Gaby, no kao da nije ni pomišljala na tuču. Iz nje je izdušila sva volja za borbu. "Ne," rekla je Gaby. "Ni danas ni sutra. Nisam znala hoću li izdržati i ustrajati u tome, i zato sam uništila sve piće u kući, zato se više ne trudi ni pitati, u redu?" Cirocco su se iz kutova očiju prelile suze, ali je Gaby skoro pozlilo kad je, zagledavši se pozornije, u njima ugledala slutnju lukavstva. Znači da postoji tajno skrovište, da je nešto sklonila za slučaj krize. Ali to skrovište bar nije bilo u sobi. Vrata moraju ostati zaključana. "U redu. Već mi je bolje. Uskoro sam na nogama, i s pićem je gotovo. Vidjet ćeš." "Aha." Gaby je skrenula pogled, a onda se prisilila da ga vrati. "Nisam ovamo došla po obećanja. Bar ne takva. Htjela sam čuti jesi li još s nama. Sa mnom." "S... o, ti misliš... na ono o čemu smo govorile." Hitro se osvrnula po sobi, kao da želi iznenaditi skrivene slušače. Stresla se i pokazala želju da se uspravi. Gaby joj je pomogla. Cirocco se čvrsto umotala u pokrivače. U ognjištu je pucketalo i hukalo, zagrijavajući sobu na trideset pet sparnih stupnjeva, ali se Cirocco nije mogla zagrijati. "Pa... razmišljala sam o tome," odgovorila je Cirocco, ali je Gaby bila sigurna da laže. Razmišljala je samo o tome kako da se napije. Ali nije važno. Njeni će sad strahovi progovoriti otvoreno, necenzurirani nikakvom himbom.

KIKA "Razmišljala sam da bismo možda... da bismo možda o tome trebale još malo razmisliti. Hoću reći, nemojmo u to ulijetati kao muha bez glave. To je veliki korak. Ja ću... naravno, ja ostajem uz tebe, ali ne bismo smjele... zaista ne bismo smjele s tim ići do kraja, znaš? Ne bismo zapravo trebali razgovarati s Reom i Kriom i..." "Dvadeset godina baš i nije neko ulijetanje," upozorila je Gaby. "Mislim, da, naravno, ali, kao što rekoh..." Prekinula se usred rečenice, očito ni sama ne znajući što da veli. "Kad bih samo dobila... mh-mh, neću to reći. Neću pitati. Bit ću dobra curica, dobro?" Nasmiješila se slabašno, udvornički. "Ti se, znači, povlačiš?" Cirocco se namrštila. "To nisam rekla. Ili možda jesam? No daj, Gaby, ti znaš da je to opasno. To si i sama rekla. Trebale bismo malo pričekati, a ne ulijetati, i vrlo brzo... mislm, očito je to..." Još je jednom izgubila nit. "Dobro," rekla je Gaby i ustala. "Ne znam imamo li još vremena, ali sam i mislila da ćeš mi to reći. A ja baš nisam siguran da će nam Gene dati vremena. Mislim da mu je nešto na pameti. Iako ne znam što. Ali s tim treba početi sad, a ne poslije. To je samo izviđanje terena, Rocky, pokušaj to gledati na takav način." "Ja ne znam mogu li... mislim, mogu li to učiniti a da ne pobudim sumnju." "Naravno da možeš." "Ne, ne, to bi bilo odveć nepromišljeno. Razmislila sam o svemu. Pričekaj, onda ću ti pomoći." "Ne." Pričekala je da je Cirocco shvati, i vidjela kako joj slabašni smiješak polako nestaje s lica. "Možda je već prekasno. Ako ti nećeš, onda ću sama. I mislim da je onoj dvojici hodočasnika bolje reći da će im možda biti bolje bez nas dvije." Cirocco je na ovo htjela nešto odgovoriti, ali se to Gaby nije slušalo. Izišla je iz sobe što je brže mogla.

***

KIKA Pri projektiranju i izgradnji Glazbene radionice mislilo se i na Titanide. Stropovi su bili visoki, a vrata široka. Nekoliko je sagova bilo postavljeno samo ispod naslonjača za ljudsku veličinu, što je Titanidima bilo podsjetnik da se drže podalje. Parket je većinom bio posut pilje-vinom i slamom. Veliki stol u knjižnici imao je ljudsku i titanidsku stranu, uz polovicu su bile stolice, a uz polovicu pod pokriven slamom. Imala je visoke prozore okrenute prema istoku, prema Ponoćnom moru, a i kameno ognjište, koje je sad bilo hladno. Gaby je čitavo društvo sazvala ovdje, zato što je otuda pucao lijep vidik. Dok bude govorila to što ima reći, moći će gledati na zemlju koju još trebaju prijeći i tako vjerojatno donijeti informiraniju odluku. "Mislim da se to ne može reći na lijep način. A to mi je dvostruko teško zbog ponečega što sam već rekla ponekom od vas. Ali u ovom trenutku ja povlačim sva svoja obećanja o Cirocco. Ona je u mnogo gorem stanju nego što sam mislila. Ja još ne znam hoće li poći sa mnom, no bez obzira na to, sad je čas da ponovno razmotrite odluke što ste ih svi vi donijeli na temelju krivih informacija. Rekla sam vam da će se Rocky uspjeti otrgnuti od toga i da će biti korisna i... i da će biti od pomoći, a ne na teret. Ja iza toga više ne mogu stajati." Preletjela je preko šest lica. Izuzme li se Oboa, znala je što će reći svaki od Titanida. Što se pak tiče Chrisa i Robin, tu više nije bila tako sigurna. Chris je imao i svojih problema, vjerojatno privremene naravi, a što će Robin učiniti, o tome se nikad ne bi ni usudila nagađati. "Sve se svodi na ovo. Ja nastavljam put oko oboda. Možda mi se u tome pridruži i Rocky. Vi ste ostali svi dobrodošli ako odlučite poći. Ako Rocky pode, mogla bi svakog od nas ostaviti na cjedilu na vrlo nezgodan način. Pritom ne mislim samo na to da ćemo se morati s njom baktati ako se opet nekako dokopa pića. To je najmanji problem. Bez obzira ljutio se ti, Chris, ili ti, Robin, ipak ću reći da biste nas i vas dvoje mogli dovesti u sličnu situaciju, i da ćete to vjerojatno i učiniti. Cirocco, na neki način, nad time

KIKA nema ništa veću vlast od vas dvoje. To sam spremna prihvatiti. Ne mogu vam reći zašto, ali jesam, i to za svo troje. Kad budete nesposobni, ja ću se za vas brinuti, a to će učiniti i svi Titanidi." "Mi u toj vašoj nesposobnosti ne vidimo ništa ozbiljnije od ljudske sklonosti spavanju," nevoljko joj je u riječ upao Frulica. "Nama je to isto. Kad spavate, mi moramo na vas paziti." "On je posve u pravu," rekla je Gaby. "Pa ipak, mene kod Rocky brine nešto drugo, a to je da bi nas mogla ostaviti na cjedilu zato što su joj popustili živci. Vjerovala sam da to nikad neću morati izreći, no sad je to tu. Nisam više sigurna da će dobrobit zajednice postaviti nad svoje osobne potrebe. Sad mi se čini da je nikad nisam pravo upoznala. Ali u njoj moram vidjeti nepouzdanu osobu. No, kao što rekoh, ja ipak idem. Ali moram znati kakvi su vaši planovi. Frulica?" "Ja ostajem s Cirocco. Ako ide ona, idem i ja." Gabyje kimnula glavom. Zadigla je obrve i pogledala Citaru, koji se jedva i potrudio kimnuti. Znala je da će poći s njom. "Valiha?" "Voljela bih nastaviti," odgovorila je ona. "Ali samo ako ide i Chris." "Dobro. Oboa?" "Ja moram prijeći čitav krug," rekla je ona. "Nikad još nisam bila stragamajka, a ovako imam najviše izgleda." "Odlično. Drago mi je što si s nama. A što je s tobom, Chris?" Činilo se da je Chrisu bilo preteško i podići pogled sa stola. Od posljednjeg se napada oporavio još prije nekoliko sati, ali je, kao što je to i inače događalo kod napada bez gubitka pamćenja, bio emotivno iscrpljen i pun samopouzdanja jednako kao izmlaćeno pseto. "Mislim da umanjuješ teškoće," promrmljao je. "Teškoće, mislim, sa mnom. Otkud mi pravo da od Cirocco očekujem više nego od sebe?" Valiha ga je pokušala uhvatiti za ruku, no on ju je trgnuo. "Idem, ako me hoćete."

KIKA "Mi znamo u što se upuštamo," rekla je Gaby. "Ovdje si dobrodošao. Robin?" Uslijedila je duga stanka. Dok se Robin premišljala, Gaby se duboko zabrinula. Vještica je imala alternativu da se uspne kroz žbicu. Robin bi bila spremna krenuti na taj put, unatoč tome što je znala da će poginuti. "Ja idem," rekla je naposljetku. "To je sigurno? Zar se ne bi mogla časno povući?" "Da, s obzirom da si mi to ponudila, mogla bih. Ali ipak idem." Gaby je nije kanila dalje ispitivati. "Ostaju još, dakle, kao upitni samo Rocky i Frulica. No dobro. Skupite stvari. Čekam vas na verandi za jedan rev."

** * Polazak je bio sumoran. Oblaci koji su se dva hektoreva razbijali na litici Machu Picchu, sad su već slali izvidnice koje su se valjale iznad Glazbene radionice. Nebeski je reflektor bio izbrisan. Velika je bijela kuća stajala nijema u mrklini, kao da je iz nje istekao sav život. Unutra je Gaby pred olujom zatvarala. Bisage na Titanidima bile su prepakirane i nadopunjene. Malo je još toga ostalo za učiniti, pa ipak je Gaby letjela po kući poput čovjeka koji kreće na ljetovanje pun straha da će nešto zaboraviti. I Chris i Robin su znali da se nada da će se napokon pojaviti i Cirocco, no nijedno od njih dvoje nije očekivalo da će to Čarobnica doista i učiniti. Između šiljaka dvostrukog vrhunca Ciroccina brdskog pribježišta bljesnula je munja. Titanidi nisu reagirali, ali su se Chris i Robin nervozno motali. Chris je ugazio u Valihin dlan i posadio joj se na leda. Robin je uzjašila Obou. Svi su čekali. Gaby je izišla i skočila na Citaru. Okrenula se prema kući, taman na vrijeme da vidi okretanje kvake. Iz kuće je izišla Cirocco, visoka, u crvenom gunju i bosa. Bila je posivjela u licu i slaba. Oprezno je sišla niza stube i pošla do Citare i Gaby. Digla je ruke iznad glave.

KIKA "Ne nosim ništa. Uvjeri se i sama." "Rocky, ja te neću pretraživati." "Oh." Ali to kao da joj i nije bilo važno. Pustila je ruke da padnu, pa se naslonila Citari na sapi. "Imala si pravo, znaš. Ipak će biti bolje da pođem s vama." "Dobro." U Gabynu se glasu osjetilo olakšanje, ali jako malo oduševljenja.

*#* Kad su prešli most od konopa, opet je zakišilo. S druge je strane Robin začula nekakav bruj. U okruženju tolikih brda, bilo mu je teško otkriti izvor. Polako se pojačao, pa zamro. I Gaby i Citara zabrinuto su pretraživali oblake. "Što je to bilo?" Gaby se stresla. "Ne pitaj."

21 Ruke preko mora "Dobro je bar to što su te depresije prolazne," rekla je Chris. "I ja bih rekla." Valiha je okrenula glavu i zagledala se u Chrisa. "Nikad još nisam vidjela nikog tako povučenog. Zacijelo te jako iscrpilo." Chris se s tim šutke složio. Još ga nije bilo sasvim prošlo, ali se trudio da pravi vedro lice. Nek odspava još jednu noć, i možda ponovno osjeti da život ipak još ima nekakva smisla. Nakon onog skretanja do Glazbne radionice nisu se više vraćali na Ofion. Iako je Okogejska cesta slijedila riječnu obalu kroz čitavu gornju Dolinu Muza, zbog odrona na nekoliko mjesta postala je neprolaznom. Zbog toga su krenuli stazom kroz Asteriju. Nazvati je kozjom stazom bilo bi isto kao i napeti konopac proglasiti autocestom s osam traka. Na pojedinim mjestima ljudi bi morali sjahati i držati se za konope što su ih napinjali Titanidi, a koji su se opet oslanjali na uporišta toli

KIKA oskudna da se činilo da ih za stijene lijepi nekakva privlačnost. U tome, kao i u toliko toga drugog, Titanidi su bili mnogo bolji od Chrisa. To ga je počelo kinjiti. Tješilo ga je samo što Cirocco i Robin nisu bile ništa bolje, iako se za Gaby činilo da je nastala križanjem koze i muhe. Bilo je tu i procijepa koje je trebalo prijeći. Veće bi prešli tako što bi lasom zakačili stijenu na drugoj strani, pa onda pošli viseći na rukama. To je napokon bilo nešto u čemu je Chris bio bolji od svih ostalih. Titanidi su za to bili sposobni, ali jedva jedvice. Nije ih mogao ni gledati kako se zibaju na rukama. Svaki jaz uži od deset metara nije, međutim, zasluživao most od užeta. Titanidi bi ga naprosto preskočili. Prvi mu je takav skok oduzeo deset godina života. Nakon toga je počeo zatvarati oči. Ali su se napokon spustili i niz zadnju kosinu. Pod njima je bila uska pruga šume, još uža pruga plaže od crnoga pijeska, i Noks, ili Ponoćno more. Ono se ljeskalo u srebrenom svjetlu. U vodi su plovili strujom nošeni oblaci luminiscencije, hladno plavi ispod svijetlijih refleksija na površini. Bilo je tu i tvrđih, kompaktnijih izvora svjetla; neki su bili toplo žuti a drugi tamni i zeleni. "Ti oblaci svjetla zapravo su kolonije ovolicnih riba." Chris je podigao pogled i otkrio da Frulica korača kraj Valihe. Cirocco je razmaknula dva prsta za nekoliko centimetara. "One su više kao nekakvi kukci, ali dišu vodu. I to su prave kolonije, s kolektivnom inteligencijom, kao mravi i pčele. Ali nemaju kraljicu. Koliko sam čula, čini se da održavaju i slobodne izbore. Sa svim preliminarnim izborima i kampanjama i propagandom u obliku feromona što ih u doba izbora ispuštaju u vodu. Pobjedniku daju da izraste metar u dužinu, a na dužnosti ostaje sedam kiloreva. Funkcija mu je uglavnom moralna. On ispušta neke tvari koje usrećuju čitavu koloniju. Ako voda zbog nečeg strada, roj prestaje jesti i nestaje. Na kraju ga mandata pojedu. Najpametniji politički sustav na svijetu." Chris se oštro zagledao u nju, ali nije mogao naslutiti ništa što bi ga navelo na misao da ga vuče za nos. A nije je mislio pitati. Vrlo ga je iznenadilo što je uopće bila raspoložena za priču, i bio je

KIKA spreman saslušati sve što bi joj se prohtjelo kazati. Nakon što su otišli iz Glazbene radionice, ona je sve vrijeme bila šutljiva i iscrpljena. Iako se nagledao dokaza o njenim ljudskim slabostima, prema njoj je osjećao nemalo strahopoštovanje. "Noks je jedno od najjalovijih mjesta na čitavoj Gei," nastavila je Cirocco. "Malo je stvorenja koja u njemu mogu živjeti. Voda je odveć čista. A u njemu su ponori duboki i po deset kilometara. Iz njih se crpi voda i odvodi do peraja koje djeluju kao izmjenjivači topline, gdje se zakuha i prodestilira. Kad se vrati, kristalno je bistra. Kad bi tu bilo svjetla, bilo bi prekrasno; vidjelo bi se do dubine od nekoliko stotina metara." "Prekrasno je i ovako," izrazio je Chris svoje mišljenje. "Možda si u pravu. Da, mislim da ga je lijepo gledati. Ali se baš ne veselim što ćemo ga prijeći. Ružne uspomene." Uzdahnula je, pa pokazala preko vode. "Onaj kabel u sredini prikačen je za otok zvan Minerva. Vjerujem da bismo ga trebali nazvati otokom, iako je kabel priča za sebe. Zapravo i ne postoji prava obala. Na njemu ćemo se kratko zadržati." "A što su ona druga svjetla? One točkice." "Podmornice."

*** Pošto su stigli na plažu, Titanidi su se rasteretili bisaga pa izvadili sjajne čelične klinove, za koje se pokazalo da su glave sjekira. S noževima su otišli u šumu pa uskoro izdjeljali držaljice i stali obarati drveće na tucete. Chris se bio ponudio da im pomogne i, kao i obično, bio pristojno odbijen, pa je sad sve to promatrao sa sigurne udaljenosti. Drveće je bilo neobično. Visina mu je bila petnaest metara, bilo je ravno i debelo pedeset centimetara. Nije imalo granja, ali je na vrhu imalo orijaško, paučinasto palmino lišće. Chrisa su ta stabla podsjećala na strelice za pikado kad vire iz mete. "Drveće ti izgleda neobično?" Gaby mu se pridružila u gledanju. "Kako se zove?"

KIKA "Sad si me prešao. Čula sam za nekoliko naziva. Nijedno nije službeno prihvaćeno. Ja sam ih zvala telegrafskim stupovima, ali je to previše staromodno. U šumi su ga graditelji koliba zvali kolibarcem. Na obali ga zovu splavnjakom. No zvali ga ovako ili onako, to je to drvo. Možda ga je najbolje zvati 'balvanovcem'." Chris se nasmijao. "Svako je drvo, kad se obori, balvanovac." "Ali ne postoji nijedno drvo tako dobro za tu svrhu. Ono je primjer kooperativne strane Geine osobe. Ona pokatkad zna stvari olakšati i suviše. Vidi ovo." Otišla je do krijeste oborenoga stabla, izvadila nož i spretno je odsjekla. Chris je opazio šupljinu ispod kore. Gaby je u nju gurnula nož i zasjekla prema gore. Glatka se kora nabrala i počela pucati. Proderala se tako čitavom dužinom debla, savila se u se i ogoljela vlažni trupac žutoga drveta kakav se ne bi bolje obradio ni tokarilicom. "Zadivljen sam." "I to još nije sve. Valiha, možeš mi to načas posuditi?" Valiha joj je dala sjekiru. Chris je kleknuo, dok je ona pregledavala savršeno gladak kraj koji se otkrio kad je zgulila koru. Na njemu je bila čitava mreža crta. Gaby je zamahnula sjekirom prema jednoj od njih. Začuo se trupi tunk. "Nisam u tome baš vješta kao oni," promrmljala je Gaby. Oslobodila je oštricu i zamahnula još jednom. Uz suhi zvek trupac se razdijelio u tucet glatkih dasaka. Stala je nogom na hrpu, zabacila sjekiru na rame i široko se nasmiješila, pa napela mišicu kao model drvosječe u naravnoj veličini. "Zaista sam zadivljen." "Nije to ništa. Osim toga, to nije kraj svih čudesnih čuda. Kora se može izrezati u remenje jako kao čelična traka. Njom možeš balvane povezati u splav. Još nekoliko revova iz batrljaka će se cijediti epok-sidna smola. Samo otprilike jedno od dvadeset stabala rasipa se u daske. Od običnih trupaca pravimo dno splavi, a od dasaka palubu. Tako da slučajni udarac ne pretvori

KIKA čitavo plovilu u svežanj drvene grade. Za otprilike četiri do pet reva splav će biti spremna za porinuće. Kraj predavanja." "Ne baš," rekao je Chris. "Spomenula si da je to drvo primjer kooperativne strane Geine osobe. Je li to drveće nešto novo? Hoću reći..." "Kao što su novi Titanidi? Ne, ne vjerujem. Mnogo je vjerojatnije da je jako staro. Starije od Gee. Ono spada u one vrste što su ih projektirali oni isti koji su izgradili Geine pretke pred mnogo milijardi godina. Čini se da su voljeli praktične stvari. Tako na jednoj strani imaš biljke koje plode tranzistorima i tome slično, a s druge neke osnovne stvari, poput ovog drveća i smješljivaca — hiperstoke s koje možeš ubirati meso a da je pritom ne ubiješ. Ili su projektanti računali na razdoblja propasti civilizacije, ili im se nisu milile bučne tvornice."

*** Chris je šetao plažom sam sa svojim mislima, i pun nekakve nejasne strepnje. Znao je da bi morao biti sretan što je s Cirocco i Gaby, i što uči toliko toga što bi mu moglo biti itekako korisno ako krene vlastitim putem. No umjesto toga, porazila ga je vlastita beskorisnost u poretku stvari. Činilo se da je sve dobrano pod kontrolom. On nije znao kuhati, nije znao praviti splav, veslati kanu — ne bi mogao, da su morali pješačiti, čak ni održavati korak. Od njega se očekivalo da pode u potragu za pustolovinom, da potraži način da postane junakom. Umjesto toga, naprosto su ga pozvali da se s njima provoza. Nije više istinski vjerovao da bi mogli naići na išta sa čime Gaby i Titanidi ne bi znali izaći na kraj. Pijesak je na plaži bio vrlo sitan. I blistao je, čak i u mraku Ree. Šetnja uz drveće bila je zamorna, i zato se premjestio na rub vode, gdje se vlažni pijesak pretvorio u glatku površinu. Noks je, s obzirom na veličinu vodene mase, bio neobično miran. Niski su se valovi valjali i stvarali krijeste kao na usporenom filmu. Zvuk što su ga proizvodili bio je prije psikanje negoli huka. Pjena mu je liznula noge, i zatim se rastopila i upila u pijesak.

KIKA Otišao se prošetati s namjerom da se okupa. Nakon dva dana vera-nja po stijenama i jahanja po blatnjavim stazama sav je nekako ohrapa-vio. Kad je još jedva mogao čuti zvukove titanidskoga rada, procijenio je da je dovoljno odmakao. Spotakao se o nešto što je na pozadini crnoga pijeska bilo skoro nevidljivo. Bila je to hrpa odjeće. "Jesi donio sapun?" Priškiljio je prema izvoru glasa i u vodi ugledao tamni krug. Robin se uspravila iz čučećeg položaja, i sad je stajala u vodi do pojasa. Od nje su se širili koncentrični srebrni krugovi. "Slučajno baš jesam," rekao je Chris pa iz džepa iskopao meku lopticu. "Čar... Cirocco veli da je voda hladna." "Nije tako strašno. Daj mi ga donesi, može?" Ponovno je sjela u vodu, tako da joj se sad vidjela samo glava. Chris se svukao i oprezno ušao u vodu. Bilo je ledeno, ali prošao je on i gore. Obala se polako spuštala. Pod nogama nije bilo nikakvih ljigavih stvorenja, pa čak ni školjaka. Bio je to gladak, jednoličan pijesak, prikladan za punjenje pješčanih satova. Posljednjih je nekoliko metara preplivao, pa stao kraj nje i predao lopticu sapuna. Ona je njime počela trljati gornji dio tijela. "Nemoj ga pustiti," upozorio ju je on. "Jer ga više nikad nećemo naći." "Pazit ću. A gdje si to naučio?" "Što to? Misliš plivati? Naučio sam to dok sam još bio tako mali da se i ne sjećam. I to znaju svi koje znam. A ti ne znaš?" "Nitko koga znam ne zna. Hoćeš li me naučiti?" "Naravno, kad budemo imali vremena." "Hvala. Hoćeš li mi nasapunati leda?" Pružila mu je lopticu. Ta ga je molba iznenadila, ali je spremno pristao. Pritom se služio rukama možda i malo više nego što je bilo potrebno, no kad se ona nije pobunila, počeo joj je gnječiti ramena. Ispod hladne su kože bili čvrsti mišići. Onda je ona to isto učinila njemu, pri čemu je morala posegnuti visoko da mu dohvati ramena. Dosjetio se da ju još nije ni počeo shvaćati i poželio da

KIKA nije tako. Sa svakom bi se drugom ženom osjećao ležerno. Lijepo bi je poljubio, pa njoj prepustio da odluči što dalje. I prihvatio njen odgovor, pa bio on da ili ne. Ali se uz Robin nije usudio ni postaviti pitanje. Ali zašto ne? upitao se Chris. Zašto bi baš sve moralo biti po njenom? U svijetu iz kojeg je on došao, bilo je sasvim u redu iznijeti ponudu, pod uvjetom, dakako, da je čovjek spreman prihvatiti odbijanje. Nije imao pojma kako to rade na Vrzinom Kolu; znao je samo da tamo do takve situacije nikad ne dolazi između muškarca i žene. Možda je i ona, u socijalnom smislu, zbunjena koliko i on. I tako, kad mu je ona prestala trljati leda, on se okrenuo, nježno joj položio ruku na obraz i poljubio je u usta. Kad se odmaknuo, ona je ostala sva zbunjena. "A zbog čega to?" "Zato što si mi draga. Vi se na Vrzinom Kolu ne ljubite?" "Naravno da se ljubimo." Slegnula je ramenima. "Kako čudno. Nisam to ni shvaćala, ali ti imaš drukčiji miris. Ne baš odbojan, ali drukčiji." Okrenula se od njega i nespretno zaronila prema obali. Mahala je rukama kao vjetrenjača i mlatarala nogama ne mičući se s mjesta, pa je tako na kraju ustala i ispljunula vodu. Chris se spustio sve dok ga voda nije zapljuskala po obrazu. Nikad još nijedna nije odbila na takav način. Znao da je ona i ne zna da mu je dala košaricu, ali ga je to ipak ispuhalo. "Kad sam stigla, pala sam u rijeku," rekla je dok je, pljuskajući kroz plićak, koračala prema plaži. "I radila sam nešto što me je dovelo do obale, zato što sam znala da moram. Ali sad to više ne mogu složiti." "Vjerojatno nisi morala daleko, ili ti je pomogla struja." "A možeš li mi pokazati?" "Možda kasnije." Na obali joj je ponovno dobacio sapun. Stajala je s nogama u vodi i prala donji dio tijela. On ju je promatrao, i poželio da je više svjeda, kako bi napokon mogao bolje pogledati tu njenu

KIKA tetovažu. I onda je najednom zaključio kako bi mu bilo pametnije sjesti. "Što je bilo?" "Ništa." "Vidjela sam što se dogodilo." Namrštila se. "Nemoj mi reći da si pomislio da bi mogao..." "To zovu galantnim refleksom, dobro?" Chrisu je bilo i nezgodno i neugodno. "Refleksom. Nisam te mislio ni napasti ni ništa. Izgledaš jako, jako dobro dok tako stojiš, i... što ja tu mogu?" "Hoćeš reći, od samog gledanja..." Pokrila se dlanom i podlakticom. Od toga je Chrisu izgledala ljepšom no ikada. "Ja nisam shvaćala da je moja mati mislila na to, a možda sam pomislila da je to opet zabluda." "A zašto nisi shvatila? Čini se da si mislila da smo tako različiti. A ja sam baš kao i ti. Zar se ti ne uzbuđuješ gledajući nekog seksualno poželjnog?" "Da, naravno, ali mi nikad nije ni palo na pamet da bi muškarac..." "Nemoj sad iz toga praviti takvu razliku. Mnogo nam je toga zajedničko, pa sviđalo se to tebi ili ne. Oboje doživljavamo erekciju, oboje doživljavamo orgazam..." "Držat ću to na pameti," odgovorila je ona, dobacila mu sapun, skupila odjeću i požurila niz plažu. Chris je zabrinuo da time nije već u pupoljku ubio moguće prijateljstvo. Jer mu je ona doista bila draga, skoro protiv njegove volje. Ili skoro usprkos tome kakva je bila. Želio je da budu prijatelji. Malo potom upitao se je li zaista otišla zato što se naljutila. Kad je ponovno prešao čitav razgovor, shvatio je da bi se, sudeći po trenutku trenutku kad je otišla, tome moglo naći i drugo objašnjenje. Nije baš vjerovao da bi Robin osjećala odveć ugodnom ideju da joj je on sličan. Ili, obratno, da je ona slična njemu.

***

KIKA Dovršena splav ne bi na nautičkoj izložbi sigurno dobila nikakvu nagradu, ali ju je čudom činila već i sama njena veličina, napose s obzirom na vrijeme utrošeno na njezinu izgradnju. Kliznula je niz navoz na kojem je bila izgrađena i uz silan pljesak lupila u vodu. Chris se pridružio Titanidima u klicanju. A vikala je i Robin. Oboje su pomogli u završnim fazama. Titanidi su im pokazali kako se radi s ljepilom i prepustili im izradu palube od dasaka, dok su se sami zabavili postavljenjem ograde. Na njoj je bilo obilato prostora za svo osmero. Na krmi je bila mala kabina, dovoljno velika da u njoj odjednom mogu spavati svi ljudi, a mogla se napeti i cerada da Titanide zaštiti od kiše. Jarbol u sredini plovila nosio je jedro od plastične folije, i bio izveden s minimumom konopaca. Kormilarili su pomoću duge rude. Odmah ispred jarbola bio je krug od kamenja u kojem je trebala gorjeti vatra za kuhanje. Gaby, Chris i Robin su se skupili kod mostića, dok su Titanidi tovarili bisage, provijant što su ga skupili kraj plaže, i hrpe loživoga drva. Cirocco se već bila ukrcala i postavila se na pramcu, zapiljena u ništa. "Hoće da joj nadjenem nekakvo ime," rekla je Gaby obraćajući se Robin. "Zbog nečeg sam stekla reputaciju u izmišljanju imena. Ukazala sam im na to da ćemo na splavi biti najviše osam dana, ali oni misle da svaki brod mora imati ime." "Što mi se čini sasvim na mjestu," rekla je Robin. "Misliš? Onda joj ga daj ti." Robin je na trenutak razmislila, pa rekla: "Constance, Ako vam se sviđa da brod dobije ime po..." "To je dobro. Mnogo bolje od imena prvoga broda kojim sam ovdje plovila."

*** Constance je nekoliko kilometara bilo moguće tjerati dugim motkama. Što je bila sretna okolnost, jer je s kišom stao i vjetar. Tog su se posla prihvatili svi osim Cirocco. Chris je uživao u napornom poslu. Znao je da za gibanje plovila nije zaslužan ni

KIKA približno kao Titanidi, ali je bilo lijepo osjećati da i sam nešto pridonosi. Davao je sve od sebe sve dok motke nisu prestale doticati dno. Tad su postavili četiri vesla, pa se izmjenjivali kao galioti. Bilo je teže nego se odgurivati motkama. Nakon dva sata za veslom, Robin je doživjela žestoki napad pa su je morali skloniti u kabinu. Za jednoga predaha, Chris je ušao u kabinu i otkrio da je Cirocco otišla sa svog mjesta, vjerojatno zato da se naspava. Protegao se na leđima i osjetio prosvjedovanje mišića. Noćno nebo nad Reom nije nikad vidio ni u snu. U Hiperionu, u jasan dan, nebo je bilo jednolično žuto zamućenje, neodredivo visoko. Samo kad bi se krenulo okom za vertikalnim kablom sve do mjesta gdje je — stanjen u puku nit probijao Hiperionski prozor, moglo se doista odrediti gdje je to čvrsto nebo. Pa čak je i tu trebalo stalno držati na umu da kabel ima promjer od pet kilometara, te da nije nikakva tanka šipka u kakvu su ga pretvarali perspektiva i strašljiva predrasuda oka. Na Rei je bilo drukčije. Kao prvo, Chris je Reinom okomitom kablu bio bliže nego što je ikad prišao Hiperionovu velikom stupu. Ta crna sjena što je iskakala iz mora, brzo se sužavala i nastavljala rasti i rasti sve dok se nije posve izgubila. Njoj su s obje strane stajale sjeverna i južna okomica, što je bilo neprikladno ime, jer su se obadvije kosile prema središtu, iako ni izbliza toliko kao one iza njih, na zapadu. Kablovi su se gubili zbog tame ali i zato, što je važnije, što se nad njima u Rei nije izvijao prozor. Rea je živjela u sjeni golemog ždrijela, koje je nalikovalo grlu trube, a zvao se Reina žbica. Da mu i oblik i veličinu nije znao po slikama, Chris mu nikad ne bi otkrio pravu geometriju. On je vidio samo tamni, široki oval visoko negdje nad sobom. U stvarnosti je bio uzdignut preko 300 kilometara nad morem. Rubom tog ždrijela bio je postavljen zalistak koji se mogao zatvarati kao šarenica oka, i tako prostor iznad sebe izolirati od oboda. Sad je bio širom otvoren, pa je Chris mogao pogledom prodrijeti visoko u mračan, ljevkasti

KIKA cilindar kojemu je drugi kraj bio još 300 kilometara dalje, gdje je, na ulazu u glavčinu, bio još jedan zalistak. Toliko se daleko nije vidjelo zbog silne mase mračnoga zraka. Ali ono što je vidio izgledalo je kao cijev topa iz kojeg se ispaljuju planetoidi. Bio je uperen ravno u nj, ali je prijetnja bila tako prenapuhana da je nije mogao shvatiti ozbiljno. Znao je da se između donjega zalistka i visine Hiperionova prozora — a riječ je o vertikalnoj udaljenosti od otprilike stotinu kilometara — širi poput usta roga sve dok se ne pretvori u srazmjerno tanak luk krova što se proteže iznad dnevnih područja s obje strane Ree. Koliko god se, međutim, naprezao, ipak nije mogao zamijetiti to širenje, iako se ono s Hiperiona dalo jasno razabrati. Zaključio je da je riječ o još jednoj varci perspektive. Negdje gore u žbici bila su svjetla. Pretpostavljao je da su to prozori o kojima je negdje čitao. S njegova su se motrilišta ona smanjivala i sužavala kao signalna svjetla sletne staze gledana iz aviona. Postupno je postao svjestan mnogo bližeg svjetla, što mu je, dok je tako počivao na palubi, bilo lijevo i gore. Uspravio se i okrenuo i opazio da je površina Noksa osvijetljena odozdo bisernoplavom luminiscen čijom. U prvi je čas pomislio da je riječ o roju morskih kukaca o kojima mu je pričala Cirocco. "To je podmornica," rekao je glas njemu zdesna. Prenuo se; Cirocco mu se bila nečujno pridružila. "Prije nekoliko sam sati poslala glasnike, u nadi da ću privući koju. Čini se, međutim, da ona ima previše i svojega posla a da bi nas mogla uzeti u tegalj." Pokazala je na nebo na zapadu, i Chris je opazio veliku krpu dublje tame na pozadini noći. Nitko mu nije trebao reći da je to dirižabl, i to veliki. "Nema baš puno ljudi koji su ovo vidjeti," rekla je Cirocco tiho. "U Hiperionu nema podmornica jer nema ni mora. Dirižabli idu baš svuda, no podmorice ostaju gdje su se rodile. Ofionom ne bi mogle proći."

KIKA Od dirižabla se začuo niz prodornih zvižduka, iza čega je za krmom Constance začulo cvrčanje i šištanje. Chris je shvatio da to dirižabl moli da se ugasi vatra, i da su mu Titanidi udovoljili želji. Na ramenu je osjetio Ciroccinu ruku. Pokazala je preko vode. "Tamo," rekla je. Chris je pogledao, svjestan njezine ruke na ramenu, i ugledao krakove kako se izvijaju i polako mlate po vodi. Iz te se mase izdigla vitka stapka. "To joj je periskopsko oko. Nešto što bi bilo više podmornica od ovoga nikad nećeš ni vidjeti. Vidiš ono nešto dugo i nabreklo u vodi? To joj je tijelo. Nikad ne izranja više od toga." "Ali što to ona radi?" "Pari se. Samo tiho, nemoj ih uznemiriti. Sve ću ti reći." Priča je bila vrlo jasna, iako ne i trivijalna. Dirižabli i podmornice bili su mužjaci i ženke iste vrste. Oboje se razvijalo iz bespolne djece nastale njihovim sjedinjavanjem, djece zmijolike i skoro bez mozga sve do trenutka kad bi takmičenje srezalo njihov roj na malen broj preživjelih dvadesetmetraša. Tad bi im izrastao mozak i počeo crpiti nekakav rasni izvor znanja koji Čarobnici nikad nisu objasnili ni Gea ni dirižabli--podmornice. To nije imalo nikakve veze s odgojem, jer sve od trenutka kad bi se izlegli, ni njihovi očevi ni majke nisu više s njima imali nikakva posla. Ali bi oni, na nekakav nepoznat način, postajali pametni i na koncu donosili svjesnu odluku hoće li biti mužjaci ili ženke, dirižabli ili podmornice. Svaka je od tih odluka predmnijevala opasnosti. U vodi su živjeli mnogi grabežljiva koji su jeli mlade podmornice. U zraku takve opasnosti nije bilo, ali mladi dirižabl nije mogao sam proizvoditi svoj vodik. Sudbina bi mu bila da, nakon metamorfoze, ostane ležati na vodi kao ispuhana mješina, u nadi da će neki zreli dirižabl, da tako kažemo, u njega udahnuti život. Nijedan odrasli dirižabl nije mogao u svojoj eskadri održavati više od šest do sedam malih. Ako ne bi bilo slobodnih mjesta, što se tu može. Odluka o diferenciranju bila je neopoziva.

KIKA Dirižabli i podmornice imali su malo veze. Možda se nikad ne bi ni približavali na onoj vodenoj razdjelnoj površini njihovih svjetova da nije bilo dvoga. Postojala je jedna vrsta morskih trava koja je rasla samo u dubokoj vodi; bez nje dirižablima nije bilo života. A titanovci — goleme bodljike samog Geina tijela, koji su izrastali i preko šest kilometara u visinu, i to samo na visoravnima — pri vrhu su izbacivali lišće kljućno za prehranu podmornica. Prijateljsko je parenje bilo u interesu oba spola. Iz krakova što su se zibali pod središnjim zadebljanjem na velikoj krivulji dirižablova tijela najednom se nešto otkačilo i pljusnulo u vodu. Podmorničini krakovi sve su to skupili i sklonili s vida. A onda se začuo duboki uzdah: dirižabl je ispustio vodik i utonuo prema ispruženim rukama svoje ljubavnice. Mimo toga mnogo se što i nije dalo vidjeti. Krakovi su se isprepleli i golema su se tijela dotakla na površini mora, i onda naprosto ostala tako. Tek kad se splav zaljuljala od valova, Chris je shvatio koliku je aktivnost sakrila udaljenost. "Mnogo se tu štošta zbiva," potvrdila je Cirocco. "Ali, usput rečeno, postoji način da se približimo zbivanjima. Baš sam se jednom vozila u dirižablu kad mu je najednom došlo. Neka ti velim... ali pustimo sad to. Bilo je to burno putovanje." Cirocco je otišla isto onako tiho kako je i došla. Chris je nastavio promatrati. Nije prošlo dugo dok je na palubi začuo kopita: Valiha je došla iza kabine da mu se pridruži. On je sjedio na rubu spavi, a noge su mu se zibale preko razme i jedva doticale vodu. Valiha je sjela isto tako, i u jednom je trenutku konjski dio njezina tijela pojela sjena. Pretvorila se u jako krupnu ženu s mršavim, vretenastim nogama, pa đavoljim papkom probrčkala po vodi. Ta ga je slika smela, pa je skrenuo pogled. "Lijepo, za ne?" upitala ga je, i to engleskim toli pjevnim da je u prvi čas pomislio da je to otpjevala na titanidskom. "Zanimljivo." A uistinu ga je to počelo zamarati. Već se bio spremao ustati, kad ga je ona uhvatila za ruku, prinijela je ustima i poljubila.

KIKA "Oh." "Hmmmmm?" Ona ga je pogledala, no on nije znao smisliti ništa čime bi joj odgovorio. Što očito i nije bilo važno. Ona ga je poljubila u obraz, u vrat, u usta. Duboko je udahnuo čim je za to postao sposoban. "Čekaj. Valiha, daj čekaj." Što je ona i učinila, i pogledala ga svojim velikim, neprijetvornim očima. "Ne vjerujem da sam za to spreman. Hoću reći... Ne znam što da ti velim. Samo mislim da ne znam što bih s tim. Ne sada." Ona mu je nastavila pretraživati oči. Upitao se traži li ona u njima znakove ludila, pa zaključio da to iz njega govore njegovi strahovi. Ali je on napokon utisnuo ruku medu njene, kimnuo i oslobodio se. Ona je ustala. "Kad budeš, reci. Dobro?" rekla je i žurno se udaljila. To mu je pokvarilo raspoloženje. Iako se trudio iznaći razloge zbog kojih ju je odbio, nijedan ga nije zadovoljio. Jedan je od njih bio i što je Valiha bila podsjetnik na nešto što je učinio u obuzetom stanju. U tim bi razdobljima bio mnogo hrabriji, ukoliko ne bi bio mnogo plašljiviji. Sad mu se činilo da je to očito bilo vrijeme velike hrabrosti jer, koliko god da se napinjao, sad nije nikako mogao doći do zadovoljavajućeg odgovora na pitanje: Što Titanid i čovjek zapravo rade? I na još jedno: Koliku bi premiju životnog osiguranja čovjek morao uplatiti prije nego se upusti u tako nešto? Valiha je bila golema. I to ga je na smrt plašilo.

*** Prošlo je možda petnaest minuta do trenutka kad je Gaby došla iza kabine i pridružila mu se na pramcu. On je samo želio biti sam sa svojim mislima, no njegovo se skrovište pretvaralo u paradnu stazu. Gaby se naslonila na ogradu, zviznula, pa ga munula u rebra. "Što te muči, stari?" On je slegnuo ramenima.

KIKA "Osjećam nešto sablasno možda već osam sati. Osjećaš nešto u zraku?" "Kao, recimo?" "Ne znam. Svi su zaljubljeni. Tu se nebo zaljubilo u more. A na obali sam se ja prema Robin ponio baš blesavo." Gaby je zviznula. "Siroti mali." "Da. A prije nekoliko minuta Valiha je htjela nastaviti gdje je moj ludi alter ego prestao; špekulati se, kako to oni vele za seks." Uzdahnuo je. "To je sigurno nešto u zraku." "Pa mislim, znaš kako se veli. Od toga se svijet okreće. Od ljubavi, mislim. A Gea se okreće toliko brže od Zemlje." On ju je sumnjičavo pogledao. "Da ti nije štogod na..." Ona je podigla ruke i odmahnula glavom. "Ne ja, prijatelju, ja te neću gnjaviti. Što se mene tiče, meni to dode kad na vrbi grozde rodi, a i tada se obično palim na cure. A ne volim ni nabrzake. Ja volim da moje veze traju. Svih njih sedamnaest." Napravila je grimasu. "Vjerujem da ti na to gledaš drukčije," odvažio se Chris. "S obzirom na tvoje godine." "Tako ti misliš? Nije istina. To uvijek boli. Voljela bih da to potraje, a to se nikad ne dogodi. Ali tome sam sama kriva. Na koncu ih uvijek počnem mjeriti prema Cirocco, i onda me nikad ne zadovolje." Nervozno se nakašljala. "Ali me sad poslušaj. Nisam mislila u to ulaziti. Došla sam ovamo da zabijem nos u tvoje poslove. Da ti velim da se Valihe ne moraš bojati. Ne u emotivnom smislu, ako te to muči. Ona neće biti ni ljubomorna, ni posesivna, niti će očekivati da to dugo potraje. Titanidi ni ne znaju što je to ekskluzivnost." "To ti je ona rekla da mi to veliš?" "Pobjesnila bi kad bi doznala. Titanidi sami rješavaju svoje poslove i ne žele da im se itko plete. A sad se u sve to ubacuje sveznajuća Gaby. Ali ću ti reći još nešto, pa se povlačim. Ako su tvoje skrupule moralne — zbog sodomije, možda? — pamet u glavu, prijatelju. Zar nisi čuo? Čak i Katolička crkva veli da je to

KIKA sasvim u redu. Svi su pape suglasni: Titanidi imaju dušu, čak i ako su pogani." "Što ako je moja odbojnost tjelesna?" Gaby se veselo nasmijala i potapšala ga po obrazu. "O, mali, onda te čeka krasno iznenađenje."

22 Idolovo oko Podmornica nije baš bila raspoložena da svoje postkoitalno blaženstvo remeti tegljenjem splavi do Minerve. Cirocco je stajala na pramcu i pokušavala je umilostiviti gugutanjem u kojem su se manje ugodni zvukovi astme miješali s grčevitim kašljem, ali je svjetlo velikog bati-zoota, dok se spuštao u dubinu, postajalo sve slabije. Za dirižabl, koji im je mogao nakratko pomoći, ispostavilo se da ima nekakva posla na zapadu. Dirižabli su uvijek bili spremni da nekog besplatno povezu, ali samo ako bi išao u dirižablovu smjeru. Ali to i nije bilo važno. Za nekoliko sati sa zapada se digao vjetar. I tako su se uskoro našli u podnožju Reina okomitog kabla. Kad su se primakli, Robin ga je pomno promotrila. Cirocco nije nimalo pretjerala. Minerva i nije bila pravi otok, nego prije greben. Nju su kroz eone stvorili luparoidi, pseudopriljepci, polukoralji i ostali Geini ekvivalenti sjedilačkih mekušaca i Ijuskara. Nevolja je bila u tome što je vodostaj bio nizak — on je, zapravo, postupno opadao kroz milijune godina kako su se kablovi rastezali a Gea se, stareći, polako širila. Tome se pribrajala i sezonska oseka, u kojoj su se poklopila dva ciklusa: sedamnaestdnevni kratki i tridesetgodišnji dugi. Oni su stigli baš nekako na samo dno doline duge fluktuacije, zbog čega se obala glavne masa "otoka" rušila s 50 metara nadmorske visine. Debljina se te ploče od mjesta do mjesta mijenjala. Ponegdje bi virila i po više od stotinu metara; na drugom bi se mjestu masa školjaka i pijeska odlomila što zbog valova, što zbog vlastite težine, i kabel se uzidao okomito. Ali je bio obrastao školjkama

KIKA dokle god joj je sezao pogled. Dva kilometra iznad nje bili su leševi organizama koji su živjeli za zemaljske pliocenske epohe. Pitala se kako misle pristati s Constance ako se najbliže mjesto na koje se moglo stati nalazi na visini od pedeset metara. Odgovor je postao očit kad je splav zaplovila na južnu stranu kabla. Tu se, na samoj vodenoj liniji, prekinuo jedan od stotina strukova. Visoko gore, gornji se kraj zafrkao i odmaknuo od kabla. Graditelji koralja donji su kraj pretvorili u dražicu koja je oblikovala krug kopna visok samo pet metara. Constance se uskoro vezala, i Robin je pošla za Gaby i Citarom kroz iskrzani procijep, pa zagazila po metar širokim školjkama koje su još udomljivale žive stvorove. I tako su stigli na ravni, odsječeni kraj kablovoga struka, s dijametrom od 200 metara. Bila je to čudna obala, kojoj je u pozadini stajao beskonačni okomiti zid kabla. Tu je iz naslaga pijeska i bistrog, mirnog jezerca u središtu raslo skeletno drveće. Čitavo je područje bilo posuto razbacanim, kao kost bijelim, naplavljenim drvom. "Tu ostajemo dan-dva," rekla je Oboa dok je prolazila kraj Robin natovarena golemim bremenom šatorskoga platna. "Bolje ti je?" "Sasvim dobro, hvala." Nasmiješila se Titanidi, ali je zapravo bila još sva klimava od posljednjeg napada padavice. Oboa se za nju valjano brinula. Da je ona nije obuzdavala, Robin bi zacijelo sama sebi napravila zlo. Kad je kraj nje prolazila Gaby, Robin ju je u prolazu uhvatila za mišicu i s njom uhvatila korak. "Zašto čekamo?" "Ovo su slavni Reini vrtovi," rekla je Gaby i široko zamahnula rukama. Ali se dosjetka učinila usiljenom. "Ne, stvarno, Rocky tu ima nekakvog posla. Bolje računajmo na dva dana. Možda tri. Već smo ti dodijali?" "Ne. Samo pitam. Ne smijem?" "Možda bi ti bilo bolje da si manje radoznala. Ona ima nekakvog posla, a ja ti ne mogu reći kakvog. I to za tvoje dobro, pa vjerovala ti ili ne." Gaby se žurno udaljila i vratila splavi. Robin je sjedila na kladi i gledala Titanide i Chrisa kako podižu logor. Prije mjesec dana prisilila bi se da ustane i pomogne. To bi

KIKA joj nalagala čast, jer sjediti tako značilo je priznavati slabost. Ali, kvragu, zaista je bila slaba. Za to što je to sad sebi mogla reći, mogla je zahvaliti Oboi. Dok ju je držao onaj nedavni napad, Titanida joj je sve vrijeme pjevala, i to kako na engleskom, tako i na titanidskom. Ona nije dopustila Robin da okrene leda vlastitoj bespomoćnosti, natjerala je da potraži put njezina svladavanja i nečim drugim, a ne golim prkošenjem. Kad je Robin ponovno počela stjecati vlast nad sobom, otkrila je da zbog onoga što je rekla Titanida ne osjeća nikakvo ogorčenje. Doznala je da je Oboa iscjeliteljica. Što znači i liječnik i psihijatar i savjetnik i tješitelj, a moguće i još ponetko. Robin je stekla dojam da bi Oboa s njom rado stupila u snošaj i u privatnom, frontalnom modalitetu, ako bi joj time mogla iole pomoći. No što god da Oboa radila, time je kod Robin stvarala mir duše kakav nije osjetila... ne sjeća se, nikada. Povjerovala je kako je iz majčine utrobe ispala spremna na sukob s čitavim svijetom. Nasu se počeo otimati da izađe. Robin je otvorila torbu i pustila ga da izmigolji na pijesak, sigurna da neće daleko. Prekopala je džepove i izvadila tvrdi bombon umotan u list, razmotala ga i počela cuclati. Pijesak je za Nasuov ukus bio prehladan, pa se zato omotao gospodarici oko gležnja. Cirocco je stajala sama kraj zida, nepomična, zagledana u visoku pukotinu u njemu. Robin je pošla za njenim pogledom i shvatila da je to prostor između dva kablova struka. Tri su od njih stršala iz otoka koji je svojedobno i sam bio vanjski struk, i tako zatonu davala polukružni oblik. Slična je pukotina postojala i između središnjega struka i onog lijevo. Ispod površine mora, strukovi su se granali u širinu. Prisjetila se slike stožastoga brda i njegove šume strukova na Hiperionu. Ovdje pak procijepi između strukova nisu bili širi od deset metara, a i ti su bili zapunjeni luparima. Vidjela je kako se Gaby vraća sa splavi s uljanicom u ruci. Požurila je do Cirocco i pružila joj je. Nešto su pričale, ali je stalni šum mora brisao riječi prije nego što bi stigle do Robin.

KIKA Cirocco nije pričala puno; Gaby je zapalo da vodi glavninu razgovora, i pritom je živahno gestikulirala. Nije baš izgledala jako sretno. Cirocco je stalno vrtjela glavom. Naposljetku je Gaby popustila. Ostala je na trenutak okrenuta prema Cirocco. A onda su se zagrlile, i Gaby se propela na prste da poljubi staru prijateljicu. Cirocco ju je još jednom zagrlila, pa ušla u procijep među kablovima. Svjetlo se njezina fenjera vidjelo još malo, pa nestalo. Gaby je otišla do ruba kružne dražice, što dalje od svih ostalih. Sjela je i naslonila glavu na ruke. Više od dva sata nije se ni pomakla.

*** Vrijeme bez Cirocco prolazilo je u opuštanju i igrama. Titanidi o tome nisu puno razmišljali, a nije ni Chris. Gaby je stalno bila nervozna. Robin je iz sata u sat postajalo sve dosadnije. Prihvatila se rezbarenja, čemu su je naučili Titanidi, ali nije za to imala strpljenja. Htjela je zamoliti Chrisa da je nauči plivati ali joj se činilo da se pred njim više ne bi smjela obnažiti. Gaby je taj problem riješila prijedlogom da odjene kupaći kostim. I tako su ga brzo improvizirale. Sama zamisao kupaćeg kostima za Robin je bila neočekivana kao što bi to, recimo, bila ideja da se pod tušem nose cipele, ali je on ipak poslužio svrsi. Prošla je tri lekcije na središnjoj vodenoj površini koju je neprikladno nazvala plimnim bazenom. (Na Gei nije bilo ni plima ni oseka, iza kojih bi zaostajale izolirane lokve.) Chrisa je zauzvrat učila borilačkim vještinama, o čemu on nije znao skoro ništa. Taj je nauk trebalo privremeno obustaviti kad je pritom i sama nešto naučila, to jest da su mošnje zapanjujuće osjetljive na udarac, i da pritom svom vlasniku pribavljaju mnogo bolova. Iscrpila je svu zalihu isprika i bilo joj je zaista žao, ali otkud je mogla znati? Ta su dva, u svakom smislu komatozna dana, oživjela samo dva incidenta. Do prvog je došlo ubrzo nakon Ciroccina odlaska, kad se Gaby poželjela malo prošetati. Povela ih je uskom stazom što je vodila od logorišta do visoke kamene police što je opasivala

KIKA kabel. Potom su svi sedmoro sljedeći sat proveli u pažljivom hodu po nepravilnom tlu što se spuštalo prema pedesetmetarskoj okomici što se rušila u more. Već su bili skoro napola obišli kabel kad su stigli do mjesta na kojem se kamena polica odlomila. Malo prije toga medu dvjema stukovima kabla ugledali su nišu. U njoj je stajao zdepasti kameni pilaster, a na njemu zlatan kip vanzemaljske kreature. On je Robin podsjetio na Kraljicu Žaba iz dječje priče. Riječ je očito bila o vodenom stvoru; iako je imao šest nogu, sve su završavale širokim plovkama. Čučao je taj stvor, i gledao u pučinu, onako grbav i širok. Na njemu ništa nije raslo, iako je bio prekriven sasušenom morskom travom. Jedincato mu je oko bilo šuplja duplja. "Ovo je tu već najmanje deset tisuća godina," rekla je Gaby. "Nekad je u duplji bilo i oko. Bio je to dijamant velik otprilike kao moja glava. Vidjela sam ga jednom, i činilo se kao da gori." Šutnula je pijesak, i Robin se prenula kad je iz njega skočio stvor velik kao krupan pas i šmugnuo na šest nogu s plovcima. Bio je žut i jako ružan. Na kostima mu je bilo malo mesa. Nije izgledao baš kao onaj kip, no sličnost je bila dovoljna da se vidi da su iz iste obitelji. Okrenuo se jednom, otvorio usta s nekoliko dsuća dugih žutih zubi, zasiktao, i nastavio bježati vukući za sobom noge. "Ti su stvorovi bili tako gadni da bi i avetnjaka već na prvi pogled strefila kap. I tako brzi da ih ne bi ni vidio, a već bi ti crijeva bila na cesti. Skrivali su se u pijesku kao ovaj što smo ga vidjeli. I čim bi iskočio prvi, najednom bi nagrnuli sa svih strana. Vidjela sam jednoga koji je iz puške dobio sedam smrtonosnih pogodaka, no ipak je još bio dovoljno živ da ubije čovjeka koji je u nj pucao." "I što je bilo s njima?" upitao je Chris. Gaby je dohvatila veliku školjku i bacila je tako da se rasula na liku. Istog se časa iz pijeska pojavio tucet glava, širom raširenih usta. Robin je posegnula za oružjem, ali ono nije bilo nužno. Stvorenja su se kofuzno osvrnula, pa onda ponovno umigoljila u skrovišta.

KIKA "Ovdje su ostavljena da čuvaju idolovo oko," rekla je Gaby. "Rase koja ga je stvorila već odavno nema. Samo Gea zna ponešto o njima. Ali možete biti sigurni da to zapravo nikad i nije bio idol, jer nitko nikad nije ni štovao ništa osim Gee. Valjda je to bio nekakav spomenik. No bilo kako bilo, prošlo je već najmanje tisuću godina otkako je itko za nj pokazao ikakvo zanimanje ili ga posjetio. I tako sve do prije pedeset godina. Bilo je to u doba kad su počeli dolaziti hodočasnici, i onda je Gea stvorila ova bića kao čistu perverziju originala. U njih je ugradila samo jedan nagon, a taj je bio da pod svaku cijenu čuvaju to oko. I oni su obavili vraški posao. Oko nije bilo izvađeno sve do pred petnaestak godina. Osobno sam poznavala petoricu koja su poginula tu gdje mi sada stojimo, a sigurno ih je bilo još i mnogo više. Ali kad dijamanta više nije bilo, čuvari su ostali bez posla. Gea ih nije programirala da umiru, i tako su jeli i starili. Ali im je sada sav posao čekanje na smrt." "Znači da je sve to bilo postavljeno samo kao izazov?" upitala je Robin. "Dijamant čak nije ni bio tu kad je Gea počela izazivati ljude da... da izađu i dokažu se..." Nije uspjela dovršiti misao. To joj je svom silinom vratilo ljutnju. "Tako je. Ali nešto ti Gea ipak nije rekla, a to je da je ona prilično podla kad je riječ o ovakvim mjestima. Sigurna sam da te je nakljukala čitavim cirkusom sa stotinu i jednim zmajem i draguljima velikim kao dirižablova balega. A činjenica je da ovamo već pedeset godina jure hodočasnici, svi u želji da naprave nekakvu glupost. Mnogo ih je izginulo u pokušaju, ali je priča s ljudima ovakva: ako stalno pritječu u dovoljnom broju, na koncu će postići što žele. Zmajevi su se najgore proveli. Nije ih baš mnogo ostalo, a ljudi je na buljuke. Gea može izmisliti novoga zmaja kad god joj se spuhne, ali je ipak zaostala. Ostarila je i ne može više držati korak. Sve se kvari i ne da se popraviti, pokatkad dugo, pokatkad nikada. Sumnjam da je od zmajeva ostalo i deset komada, a od neopljačkanih spomenika jedva i dva tuceta."

KIKA "Očito se pojavila nestašica junačkih podviga," rekla je Valiha, i nije shvatila zašto se Robin nasmijala tako gromko. Kad su se vraćali, Chris je bio potišten. Robin je znala da su njega mučile vizije djela dostojnih priče, makar ih i ne bio svjestan. On je, napokon, bio muškarac i uhvaćen u mišolovku pimpačnih igara s olovnim vojnicima. A Robin je pucao prsluk što više nema zmajeva. Drugi je incident, međutim, bio zanimljiviji. Do njega je došlo nakon drugog razdoblja sna. Gaby, koja prvom zgodom nije spavala, sad se probudila i izišla iz šatora pa u pijesku otkrila goleme tragove. Zatulila je Titanidima da dođu, i ovi su sa splavi dojurili u punom galopu. A kad su oni stigli, probudili su se i Chris i Robin. "A gdje ste, kvragu, vi bili?" poželjela je znati Gaby, i pokazala na metar dugi otisak stopala. "Bili smo dolje na Constance, i radili," rekao je Frulica. "Oboa je otkrila da su joj krmu oštetili valovi i..." "Ali što je ovo? Zar vi niste morali..?" "Daj čekaj malo," rekao je Frulica zagrijano. "Sama si mi rekla da se tu ničeg ne trebamo bojati. Ničega s kopna i ničeg s..." "Dobro, dobro, oprosti. Nemojmo se svađati." Robin se nije nimalo iznenadila što se Gaby tako brzo povukla. Titanidi su se tako rijetko ljutili, da je njihov bijes djelovao rastrežnjavajuće. "Daj da to pogledamo malo izbliže." Što su i učinili, pa su jedan otisak pregledali potanko, a onda pošli za čitavim nizom njih da vide odakle je stvor došao i kamo je otišao. Zaključak ih je ustrašio. Tragovi su se pojavili na rubu dražice, da bi potom krenuli ravno prema logoru, opisali krug oko Gabyna šatora, i zatim ponovno nestali na rubu vode. "Što misliš, što je to?" upitala je Valiha Gaby, koja je upravo klečala na koljenu i razgledavala otisak u svjedu fenjera. "To bih i sama vraški voljela znati. Izgleda mi kao ptičja pandža. Tolike ptice žive u Febi, ali te ne znaju ni plivati ni letjeti, i što bi onda tu radile? Možda je Gea opet smislila nešto novo. Neka me vrag nosi ako ne izgleda kao divovsko pile."

KIKA "Ne bih se s njim baš voljela sastati," rekla je Robin. "Ni ja." Gaby se uspravila, i dalje namrštena. "Neka ovo nitko ne dira. To bi Rocky, kad se vrati, trebala pogledati. Možda njoj bude jasno što je to."

*** Cirocco se vratila poslije osam reva. Bila je gladna i umorna, pa ipak nekako sigurnija nego na polasku. Robin je opazila da joj se sad lakše nasmiješiti. Što god da se ondje dogodilo, prošlo je bolje nego se nadala. Robin je poželjela nešto kazati, ali bi uspjela smisliti samo pitanja poput "Kako ide?" i "Kako si?" Gaby ju je upozorila da ih i ne postavi. Ova joj je pustila na volju. "Možda si ti, Gaby, imala pravo," rekla je Cirocco dok su išle prema logoru. "Ja sasvim sigurno nisam htjela..." "Poslije, Rocky. Morala bi prije nešto pogledati." Odveli su je do misterioznog otiska. Nije više bio onako jasan, ali se još ipak razabirao. Kleknula je pri svjetlosti fenjera i onda su joj se, sve jedna po jedna, u čelo urezale duboke bore. Kao da ju je vrijeđala čitava zamisao te kreature. "Sad si me zaskočila," rekla je napokon. "Tako nešto nisam nikad ni vidjela, a koliko sam puta obišla taj prokleti kotač." Zapjevala je nešto na titanidskom. Robin je pogledala Obou, i ova se namrštila. "Slobodno prevedeno, to glasi: 'Gea se, kao i sva božanstva, voli zezati.' Što je, naravno, dobro poznato." "Divovsko pile?" upitala je Cirocco s nevjericom. Robin više nije mogla izdržati. "Oprostite, ali nije mi dobro," rekla je i požurila u mrak. Kad je stigla do ruba vode, ispuzala je niz kosinu sličnu onoj kraj koje su vezali splav. Kad je bila sigurna da im se maknula s očiju, prasnula je u smijeh. Pokušala je to učiniti što je tiše moguće, ali se smijala dok je nije proštrecalo u rebrima, dok joj se niz obraze nisu zavaljale suze. Činilo joj se da se jače ne bi ni mogla smijati; a onda je čula Gabyn povik.

KIKA "Hej, Rocky, dodi ovamo! Našli smo pero!" Robin se nasmijala još jače. Kad se napokon uspjela svladati, pretražila je pukotinu između dvije kružne izrasline koralja, pa izvukla dvije sprave sklepane od štapića, komadića naplavljenog drveta i školjaka. Na njima su bili i konopi što su se vezivali za noge i oslonci za stopala. "Gaby i Cirocco," rekla je. "Dva velika stručnjaka za život na Gei." Poljubila je jednu od sprava, pa je bacila daleko u more. "Radije požuri. Gaby već dolazi da vidi kako ti je." Podigla je pogled i ugledala Obou. Mahnula joj je preostalom štulom pa i nju poslala za prvom. "Hvala na upozorenju." "Nema na čemu," rekla je Oboa. "Mislim da Valiha nešto sumnja, ali ona neće ni zucnuti." Široko se nasmiješila. "Ovo mi se putovanje počinje dopadati. Ali više nema zezanja sa solju, dogovoreno?"

23 Oluja i tišina Nošena oštrim vjetrom sa zapada, Constance se valjala sve dalje od otoka Minerve. Za Gaby je to bila dobra vijest. Kad bi pogledala u nebo, vidjela bi da se donji zalistak zatvorio. Gorko ju je iskustvo naučilo da to znači da žbica iznad nje prolazi kroz svoju redovitu zimu. Drveće i sve ostalo prekrit će se slojem leda. Nakon što počne kopnjenje, na zalistak će se sliti sva ta voda i poštovanja vrijedna tonaža odlomljenoga granja. A kad se zalistak otvori, Gea više neće biti zdravo boravište. Za pedeset reva Noks će se dići za dva metra, a možda i više. Nitko nije pitao Cirocco gdje je bila. Gaby je slutila da bi se iznenadili kad bi čuli odgovor — svi, pa i Titanidi. Cirocco je bila primljena u audijenciju kod Ree, satelitskog mozga koji je dominirao zemljom stotine kilometara u svim smjerovima. Nad njom nije stajao nitko doli sama Gea. A osim toga je i bila sasvim luda.

KIKA Jedini je put do regionalnih mozgova vodio kroz središnje okomite kablove. Svi su oni živjeli dolje, na dnu petkilometarskih spiralnih stuba. To nisu znali čak ni Titanidi. Znanje o dvanaestoro polubogova bilo je ograničeno; Gea, kad je stvorila Titanide — skupa s kulturom i genetskim pamćenjem — nije vidjela zašto bi oni morali razbijati glavu o regionalnim mozgovima. Oni su bili Geini dodatci i ništa više, kvaziinte-ligentni servomehanizmi koji su se brinuli da, u njihovim ograničenim domenama, sve glatko funkcionira. Kad bi Titanidi počeli u njima gledati makar i samo Gei podređene bogove, tim bi se manje mogli diviti njoj. I tako Titanidi poslušno nisu o velikim kvrgama neuralne materije razmišljali ništa više od najneupućenijeg turista. Hiperion je za njih bio lokalitet, ne osoba. Stvarnost je, međutim, bila posve drukčija, i to još davno prije rođenja Titanida. Možda su ti mozgovi za Geine mladosti i bili posve podložni svojoj gospodarici. Bar je ona tvrdila tako. Ali je danas svo dvanaestoro sve više išlo svojim putem. Da bi nametnula svoju volju, Gea se morala umiljavati i prijetiti. Kod regionala poput Hiperiona bilo je dovoljno naprosto izložiti zahtjev. Hiperion je bio Gein najbliži saveznik na obodu. Pa ipak je već i sama činjenica da mora zahtijevati jasno pokazivala dokle je već i to došlo. Gea je sačuvala još sasvim malo izravne vlasti nad obodom. Gaby je upoznala nekoliko regionala; desetak se puta bila spustila da se vidi s Hiperionom. Otkrila je da je dosadan, goli automat. Naslutila je da su zlikovci, kao i obično, mnogo zanimljiviji od finih ljudi. Hiperion je uspio riječ "Gea" upotrijebiti po dva puta u svakoj rečenici. Gaby i Cirocco su ga vidjele baš pred Karneval. Pri pogledu na Hiperionov središnji kabel Gaby bi se uvijek počela osjećati čudno. Bila ga je posjetila, zajedno s Cirocco i ostalim članovima Ringmaste-rove posade, već za prvih tjedana što ih je provela na Gei. Nisu tada ni znali da su prišli ulazu na svega nekoliko stotina metara. Da su ga i našli, prištedjeli bi si užasan put.

KIKA S Reom je bila druga priča. Gaby nije nikad uspjela posjetiti nijednog od Geinih neprijatelja. Cirocco ih je upoznala sve osim Oceana. A to je mogla zato što je bila Čarobnica i što je imala Geino sprovodno pismo. Gaby se ta zaštita nije ni na koji način mogla zajamčiti. Ubojstvo Cirocco sručilo bi punu mjeru Geina grijeha na ubojičinu zemlju. Ubojstvo Gaby vjerojatno bi ozlovoljilo Geu, ali ništa više od toga. Bilo bi, međutim, ipak pogrešno Reu nazvati Geinom dušmankom. Iako se ona u Oceanskoj pobuni bila povezala s Oceanom, bila je odveć nepredvidljiva da bi se ijedna strana u nju mogla pouzdati. Cirocco se već jednom bila spustila do nje i jedva izvukla živu glavu. Rea je bila vražje polazište, i Gaby je to znala, ali se ništa ne bi dobilo da su je preskočili pa se poslije vratili. Zato što im je cilj bio posjetiti jedanaest od dvanaest regionalnih mozgova. I pritom se toplo nadati da to Gea još ne zna. Bilo je to riskantno, ali je Gaby znala da se to može učiniti bez buđenja sumnje. Nije očekivala potpunu sigurnost; to bi bilo budalasto. Iako Geine oči i uši nisu bile kakvima su ih ljudi zamišljali, ipak je na obodu imala dovoljno veza da bi na kraju ipak čula za većinu događaja. Naprosto su se nadali da će ih čuvati njihova drskost. S nekim će regionalima biti lako. Kad bi Čarobnica, primjerice, prošla kroz Krio, a ne svratila u posjet, to bi se moglo smatrati ružnim ponašanjem. Ako bi Gea poželjela doznati zašto je Čarobnica posjetila njezina neprijatelja, kao recimo Japeta, Cirocco joj je mogla odgovoriti da se naprosto informira o stanju stvari na obodu: i to je dio njezina posla. Upitana zašto nije obavijestila Geu o tom veselom putovanju, mogla bi posve istinito ustvrditi da Gea od nje nije nikad tražila da je izvještava o svakoj sitnici. Ali posjet Rei bilo bi teško objasniti. Sirota, konfuzna, kaotična Rea mogla bi, kad bi se Gea s njom sukobila oči u oči, postati najopasniji regional. Putovanje kroz njezine zemlje nije bilo opasno. Ona je toliko vremena trošila da samoanalize da je rijetko kad i opažala što se iznad nje zbiva. Zbog tog je razloga

KIKA zemlja Rea polako odlazila kvragu. Ali se nije moglo predvidjeti što će učiniti ako joj se netko spusti na razgovor. Gaby je pokušala uvjeriti Cirocco da Reu posve preskoči, i pritom joj opasnost nije bila jedini razlog. Bilo bi teško objasniti zašto se Čarobnica upustila u tako opasan izlet. Zbog onog misterioznog stvorenja koje ih je posjetilo, Gaby je proživjela nekoliko gadnih trenutaka. U prvi je čas pomislila da bi ona mogla biti jedno od Geinih oruđa, poput onog skarednog stvorenjca što je u glavčini pozdravljalo nove hodočasnike. Sad je u to sumnjala. Mnogo je vjerojatnije to bila jedna od Geinih zabava. Ona je sve više vremena provodila smišljajući sve nove biološke pošalice kojima je zasipala obod. Kao, recimo, zuj-bombe. E, to je bila gadost. Kad je upitala Cirocco kako je prošla audijencija, Čarobnica je bila prilično sigurna da je sve prošlo dobro. "Podilazila sam joj egu kako sam znala i umjela. Željela sam joj u glavu ugraditi misao da je ona toliko iznad Gee da se, sljedeći put kad Gea nazove, ne treba ni udostojiti odgovoriti. A ako ne bude odgovarala, onda joj ne može ni reći da sam bila ovdje." "Nadam se da joj nisi to i rekla, naime da ne kaže." "Imaj u mene malo povjerenja, može? Vjerujem da je razumijem koliko je to uopće moguće. Ne, sve sam ostavila otvorenim i prikazala rutinskim koliko gdje je god to moguće, s obzirom na činjenicu da sam, kad sam posljednji put bila kod nje, otišla s opekotinama drugog stupnja na pola tijela. Usput, mogla bi kraj njezina imena staviti veliki crni X, ako već nisi." "Zafrkavaš? Nisam je čak ni stavila na popis." Cirocco je na trenutak zatvorila oči. Protrljala je čelo. "Sljedeći je Krio, i tu je još jedan X. Gaby, nisam baš sigurna da ovo vodi ikamo." "Ja to nikad nisam ni tvrdila. Ali moramo bar pokušati."

*** Vjetar je puhao duž dugačkog niza otočića kojim je bio istočkan središnji Noks, pa onda zamro. Gotovo su čitav dan čekali da se

KIKA vrati. Kad se to nije dogodilo, Gaby je zapovjedila svima, uključujući i Cirocco, da prionu uz vesla. Zalistak se počeo otvarati nakon što su veslali već dvadeset reva. Suprotno očekivanjima, iz rupe što se brzo širila nad njima, nije se prosula nikakva bujica. Zalisak je bio kao spužva. Upio je plodove velikog kopnjenja, i kad se počeo širiti, iz sebe je polako istiskivao vodu. Ona je procurila u milijardi potočića i razbila se u kapljice. Potom je proces postao kompleksan, jer su se studena voda i ledeni zrak,u svom neumoljivom silaznom gibanju, sudarili s toplim zračnim masama ispod sebe. Zato što su se nalazili istočno od zaliska - makar i samo malo -najgori dio nastale oluje i kišne bujice ispočetka ih je zaobilazio, jer se gibao baš kao i Robin za Velikog pada: prema zapadu, prema Hiperionu. Bilo je nemoguće znati kad će vjetar postati opasan. Sudbina smeća kojim je bila zasuta gornja površina zaliska mogla se odrediti jednostavnom fizikalnom jednadžbom. Kad pljusne u more, zaista će pljusnuti. U tom će "smeću" biti i čitava stabla veća od mamu-tovca. Gaby je znala da tu neće biti opasnosti, zato što će atmosfersko trenje na nj djelovati srazmjerno slabo, tako da će padati uglavnom prema zapadu. Zato su se zgrbili nad veslima, čak i kad se digao očekivani vjetar, i stali gledati kako se spušta oluja. Spuštala se satima, susrela se s morem, pa se počela slijevati poput kakve izokrenute gljive oblaka. Pojavili su se valovi i zalutali zapuši što su šibali kroz žilavo platno jedra. Gaby je vidjela kako se primiče kiša, čula kako jednolično psikanje postaje sve glasnije. I kad ih je lupila, bilo je kao da su se sudarili s vodenim zidom. Bilo je to ono što je njen otac, nekoć davno, zvao "žabljim daviteljem". Vjetar nije bio tako gadan kako se bojala, ali je znala da može postati i mnogo gori. Od kopna ih je još dijelio čitav kilometar. Oni koji nisu veslali počeli su pipkati motkama u potrazi za dnom. Kad su ga pronašli, Titanidi su prepustili vesla ljudima i počeli se motkama odgurivati prema obali. Nasukavanje će biti prilično škakljiv posao s obzirom na sad već dvometarske valove,

KIKA ali bar nije bilo ni grebena ni stijenja zbog kojih bi morali razbijati glavu. Uskoro je Frulica s konopom skočio u vodu, otplivao do obale i počeo potezati. Gaby je već počela misliti da će to na koncu ipak biti samo rutinska stvar, kad se najednom nad krmom prelomio val i pomeo Robin u vodu. Chris je bio najbliži; skočio je u more i brzo došao do nje. Gaby mu je pošla pomoći da je vrati na palubu, ali je on zaključio da bi u tom trenutku bilo mnogo lakše odvući Robin ravno na plažu. Pojahao je valove do plićaka, pomogao joj da ustane, našto ih je oboje oborio veliki, uzdignuti plažni val. Gaby ih na trenutak nije mogla naći; a onda se pojavio Chris s Robin na rukama pa je odnio izvan dohvata uspjenje-la mora. Postavio ju je na noge, no ona je smjesta pala na koljena i divlje se zakašljala, mašući mu pritom da joj ne prilazi. Titanidi su izvukli Constance na plažu i proveli pet minuta u plesu kroz sve srditije valove, dok su sa splavi skidali sve stvari. Jedro im je, kad su ga pokušali skinuti, istrgnuo vjetar. Inače je sve drugo bilo spašeno.

** * "Dobro, uz malo sreće ipak smo se izvukli," rekla je Cirocco kad su pronašli taborište na visokom terenu i s dovoljno drveća da razbije vjetar. "Jesmo li, osim jedra, izgubili još nešto?" "Otvorila mi se jedna strana bisaga," rekla je Valiha. "Voda je oštetila neke stvari, a Chrisov šator sad počiva medu ribama." Napravila je tako tužno lice da se Chris nije mogao ne nasmijati. "Može doći pod moj," rekla je Robin. Gaby to nije očekivala. Promotrila je Robin, no ona nije dizala pogled s vruće kave u rukama. Sjedila je uz vatricu što su je bili naložili Titanidi, s dekom prebačenom preko pleća, a izgledala je kao štakor-davljenik. "Pretpostavljam, stvorovi, da ćete ovaj put poželjeti ostati u šatorima," predložila je Cirocco Titanidima, pa ih prešla pogledom.

KIKA "Ako nas vi, stvorovi, primate," odgovorio je Citara. "Iako slutim da ćete biti prilično dosadno društvo." Gaby je zijevnula. "A ja slutim da si u pravu. A što ti veliš, mali? Da se uvučemo u krpe i budemo dosadni?"

** * Zato što je Cirocco odbila da ima ikakve veze s ekspedicijom, njenim je vodom postala Gaby. Nakon što se odrekla kapetanske časti, Cirocco nikad više nije baš jako čeznula za prihvaćanjem takve vrste odgovornosti, iako je tu dužnost, kad bi joj je nametnuli, i dalje valjano obavljala. Sad o tome nije htjela ni čuti; Gaby je imala komandu, i to je kraj priče. Gaby je prihvatila, i nije ju čak ni smetalo kad bi Titanidi, nakon što bi im Gaby rekla što im je činiti, i nehotice pogledavali prema Cirocco. Ona je bila Čarobnica, no oni će činiti sve što im Gaby bude govorila sve dok je jasno da se Cirocco tome ne protivi. A Cirocco se popravljala. Jutra su i dalje bila najgora. Kako je ona spavala više od ikoga, nju je čekalo i više jutara s kojima se morala bakta-ti. Kad bi se probudila, izgledala bi kao smrt. Ruke su joj se tresle, a oči su joj letjele, u potrazi za spasonosnim lijekom koji nisu nalazile. San joj se nije popravio. Gaby ju je slušala kako plače do duboko u noć. Pa ipak, bilo je to nešto s čim je na kraj morala izaći sama. A Gaby je u tom trenutku brinulo samo jednostavno pitanje puta. Bili su pristali na sjevernoj okuci Dugog zaljeva. Kad bi Gaby plovila po Noksu, uvijek bi pristajala u Zaljevu Zmija, uskom prstu što je vodio do Ofionova izljeva. To je dvoje bilo razdijeljeno kamenitim istamom. Od rijeke ih je dijelilo samo pet kilometara kopna. Uz plažu bi to bilo najmanje dvadeset pet. To joj područje nije bilo baš dobro poznato, i nije se mogla sjetiti proteže li se plaža skroz uokolo. Iako je vjerovala da između kamenitih litica na sjeveru postoji prijevoj, ni u to nije bila posve sigurna. A onda je tu bila i oluja. Ako bi išli plažom, vjetar bi mogao postati jako gadan. Ako bi išli poprijeko, trebali bi

KIKA svladavati blato i klizave staze, a i gibati se kroz dublju tamu šume. Pričekala je nekoliko sati da vidi hoće li oluja jenjati, posavjetovala se s Cirocco — koja o tome nije znala ništa više od nje — pa zapovjedila da se raspe tabori i naredila Citari da udari preko kopna. Nikad nije doznala je li to bilo najbolje rješenje, ali je otkrila da nije bilo loše. Na nekoliko su mjesta morali jako paziti gdje gaze. Pa ipak zemlja nije bila krševita kako je izgledala. I onda su stigli na južnu plažu Zaljeva Zmija. To baš i nije bila nekakva plaža — zaljev je imao strme stranice kao norveški fjord — ali je odatle znala put. Okogejska cesta tu se ponovno spajala s Ofionom, nakon što se probila kroz Sjevernu Reu i spustila kroz vrludave prijevoje Nemezina gorja na zapadu. Tko zna zbog čega, no Gabvno je djelo na tom tridesetkilo-metarskom potezu bilo u boljem stanju no igdje drugdje na Gei. Asfalt je bio većinom ispucao i nadigao se, djelimice ga je čak i odnijela voda, ali bi povremeno po 50, pa i po 100 metara znali koračati po površini koja se malo promijenila od doba kad su je izvaljale Gabvne radne ekipe. U tom je području temelj ceste bio posebno čvrst i stabilan. Gaby je tu imala puno miniranja samo da bi si probila put. Pa ipak je vjerovala da su je redovite kiše već odavno zbrisale s lica zemlje. No bilo kako bilo, sad je bila tu, vrludajući pokraj sedam golemim riječnih crpki poredanih uz ždrijelo. Gaby je te crpke nazvala Doktorica, Vesela, Šmrka, Čangrizalica, Spavalica, Nafiksana i Stidljivka, i zbog toga se više nije ispričavala. Nije joj bilo druge, jer je sva grčka imena već bila potrošila. Od svih imena, Šmrka i Čangrizalica bila su najprikladnija. Crpke su stvarale strahovitu halabuku. Mnogo bi se toga dalo reći i u korist Nafiksane kao generičkog imena. Oluja je počela malaksati baš kad su se približili vrhu sustava. Bila je to najviše točka Ofiona. Od razine Noksa - najvišeg od deset glavnih Geinih mora — Sedam je patuljaka dizalo vodu za još 4000 metara. To se mjesto zvalo Rein prijevoj. Odatle je

KIKA pucao pogled na alpinski zid gorja Nemeza: bili su to iskrzani zubi osvijetljeni otraga plodnim zelenilom i modrilom Krija, a sjeverna su se jezera i južne ravnice krivili rastući iza gorja. Na prijevoju je još neumorno padala kiša, ali je vrijeme prema istoku bilo bistro. Gaby je odlučila da treba napraviti kanue i da se družina treba otisnuti na rijeku i stići do suhoga da, pa tek onda podignuti tabor. Chris je još jednom razveselio Gaby. Sav se bio pretvorio u oko dok su Titanidi birali prikladni kanuovac i, s nekoliko dobro usmjerenih zasjeka, ubirali plod savršeno zakrivljenih rebara i pajola. Začuđeno je vrtio glavom čudeći se kako se slažu u kostur na koji još treba samo napeti kožu — sačuvanu od one početne flotile iz Hiperiona. Za malo manje od jednoga reva već su bili spremni za polazak. Dok su se tovarili kanui, otkrila je da promatra Chrisa. To ju je i samu iznenadilo, ali je bila činjenica da ga je nalazila neodoljivim u mnogo smislova. Njegova gotovo djetinja radoznalost i spremnost da sluša dok su mu ona i Cirocco ukazivale na Geina čudesa, u njoj su pobuđivale i sjetu i zavist. I ona je nekoć bila takva. On je stajao u oštrom kontrastu s Robin, koja bi obično slušala taman koliko je potrebno da ustanovi kako to što je izrečeno za nju nema nikakve važnosti. Pretpostavljala je da ju je takvom učinio težak život, ali život ni Chrisu nije bilo lak. To se pokazivalo u napadima tihog, zlovoljnog raspoloženja. Bio je prilično bojažljiv, ali ne toliko da bi se stopio s pozadinom. Kad bi bio siguran da ga neko zaista sluša, znao bi i lijepo govoriti. A osim toga — bolje joj je da to prizna — prema njemu je osjećala i tjelesnu privlačnost. Bilo je to zaista začudno; svoju je posljednju vezu s muškarcem ostvarila prije više od dvadeset godina. Ali kad bi se on nasmiješio, odmah bi se osjetila bolje. A kad bi za taj smiješak razlog bila ona, osjetila bi se strahovito. Lice mu je imalo nekakvu iskrivljenu ljepotu; imao je dobra ramena i mišiće i čarobno dupe. Onaj mali smotak masti oko struka već se polako otapao; nekoliko bi ga tjedana napora pretvorilo u mršavog muškarca uskih bokova, baš onakvog kakve

KIKA voli. Već je i sada osjećala potrebu da mu protjera prste kroz kosu i gurne mu ruku u gaće da vidi kakav mu je. Ali ne na ovom putovanju. Ne dok Valiha još uzdiše za njim, dok Cirocco obuzdavaju još samo posljedice megamamurluka, i dok — što je Gaby počela naslućivati — čak i Robin pokazuje znake spremnosti da napravi eksperiment s područja interkulturalnog istraživanja. A on je imao dovoljno problema i bez Gaby Plauget i njezina pokušaja da ga uklopi u katastrofu što ju je učinila iz svog ljubavnog života. A ona je znala i da je najveći potencijalni problem baš onaj kojeg je on najmanje svjestan. A taj se problem zvao Cirocco. Chris još nije bio spreman na nju, i Gaby je namjeravala učiniti sve što je u njezinom moći da ga od nje zaštiti.

*** Dionica Ofiona u koju su sada ušli bila je sasvim druga priča od one kojom su plovili u Hiperionu. Bilo je potrebno obaviti neke promjene. Kod svladavanje onih najgorih brzaka Gaby je tražila da i sprijeda i straga budu iskusni kanuisti. Tom su zahtjevu udovoljavali svi Titanidi, baš kao i Gaby i Cirocco. Chris je još bio malo sirov, ali je mogao proći. Robin je bila apsolutni novajlija, a osim toga i neplivač. Gaby ju je postavila između dva Titanida, u drugi je čamac stavila još dvojicu, dok je u treći rasporedila Chrisa, Cirocco i sebe, a četvrti su vukli za sobom. Na mirnim bi mjestima puštala Robin da preuzme vodstvo i onda bi joj se pridružila i pokazivala kako se upravlja plovilom. Baš kao i u svemu drugom čega bi se prihvatila, Robin je i na ovo sabrala svu pažnju, pa se brzo osjetio napredak. Bilo je to prekrasno putovanja. Chris je bio oduševljen, no kad su stigli na kraj brzaka, Robin je upravo kuhala od ushićenja. Jednom je zgodom čak predložila da se vrate i sve ponove, i u tom se trenutku učinilo da su joj tri godine. Bolno je čeznula za tim da sjedi sama i na pramcu. Gaby je to dobro razumjela; malo je toga Gaby bilo draže od izazovne vožnje kroz zabijeljenu

KIKA vodu. Kad bi putovala s Citarom, izazivala bi rijeku, prihvaćala rizik. Sada, iako se krasno zabavljala, ipak je naučila nešto što je Cirocco otkrila već odavno. Kad je čovjek vođa, više nije kako je bilo. Odgovornost za druge čini čovjeka konzervativnim i pomalo čangrizavim. Morala je biti čvrsta prema Robin kad se ova počela nećkati da stavi prsluk za spašavanje. Prije nego što su podigli logor, uspjeli su doseći zonu sumraka zapadno od Krija. Svi su bili ugodno iscrpljeni. Lagano su večerali i obilno doručkovali, da bi potom krenuli prema postupno sve svjetlijim predjelima. Ako išta može pojačati radosti plovidbe po rijeci, onda je to svakako trenutak poput onog kad su iz Reine kiše ušli u Kriovo sunce. Pjesmu su poveli Titanidi, započevši je s tradicionalnom gean-skom poputnicom: "Čudesni čarobnjak iz Oza." Gaby se nije ni iznenadila ni postidjela kad su joj se na kraju pjesme oči nalile suzama.

*** Ofion je izletio u puno sunce nešto sjevernije od zapadnog nagnutog kabla, parnjaka Ciroccinih stuba, no koji je vodio u drugom smjeru. Rijeka je potom skretala na jug i nastavljala tim smjerom više od stotinu kilometara. Brzaca je sad bilo manje, iako je rijeka i dalje bila živa. Sad su i sami usporili, jedva i veslajući u mirnim vodama; samo su se odmarali i puštali riječnoj struji da ih nosi. Još je bilo rano kad je Gaby rekla da se stane jer su stigli do mjesta na kojem se jednom već bila utaborila. Smatrala je to najljepšim mjestom u Nemezinu gorju i rekla svima da će ovdje ostati osam reva, dok se ne naspavaju, pa da onda nastavljaju. To se činilo prihvatljivim, napose Titanidima, koji su namjeravali napraviti prvi pošteni obrok u zadnjih nekoliko dana. Kad je Chris predložio da pokušaju uloviti nešto što bi Titanidi skuhali, Gaby mu je pokazala koju trsku treba posjeći da bi se dobili pecački štapovi. Zanimanje je pokazala i Robin, i tako ju je Gaby naučila kako da na udicu stavi mamac i napne uzicu, i kako da vrti jednostavne drvene kolute koje su Titanidi bili ponijeli sa

KIKA sobom. Otišli su u plićak, bosim nogama stali na glatko kamenje, i počeli bacati udicu. "Što se ovdje lovi?" upitao je Chris. "A što bi kod kuće izvadio iz ovakve rijeke?" "Vjerojatno pastrvu." "Onda neka bude pastrva. Mislim da bi nam trebalo desetak komada." "Ma je li to ozbiljno? To je zaista pastrva?" "Da, i to ne Geina imitacija. Jednom davno Gea je pomislila kako ti trebalo privući turiste. Sad je prema njima uglavnom ravnodušna. Ali je ipak snabdjela mnoge rijeke i potoke, i to dobro. Znaju izrasti jako velike. Poput ove." Štap se sasvio u polukrug. Za nekoliko trenutaka već je u mrežu stavila ribu veću od ijedne što ju je Chris ikad vidio, nekmoli pak ulovio. Kad je prva zagrizla, Robin je ostala bez udice, no zato je potom izvukla jednu otprilike isto tako veliku. Već su za pola sata ispunili kvotu, ali se Chris borio s nečim što bi prije mogao biti kit negoli pastrva. Pa ipak, kad je bljesnula u zraku, imala je poznate i boje i šaru, i isti borbeni duh. Igrao se s njom dvadeset minuta, i onda je napokon uspio uhvatiti i tako uloviti ribu veću čak i od ijedne koju je Gaby ikad vidjela. Pogledao ju je s neprikrivenom radošću, a onda je podigao i pogledao u nebo. "Što veliš, Gea?" viknuo je. "Je li dosta velika?"

24 Spilja Jednom ju je zgodom Chris uspio i stvarno ugledati. Bila je to tek sitna mrljica daleko na sjeveru i visoko u zraku, ali je to zacijelo bio izvor onog neprekidnog urlika što ga je već dvaput bio čuo. Gledao ju je kako nestaje preko brda, ali ju je čuo još skoro čitavu minutu. "Valiha," rekao je, "skrećem ulijevo." "Slijedim te za petama."

KIKA Chris je zavio prema Gaby i Citari. Uvukao je veslo i uhvatio se za razmu drugoga kanua, pa bez napora skočio iz jednoga u drugi. Gaby se namrštila. "Ne misliš da bi već bilo vrijeme da nam kažeš što je to? Rekla si da ćeš nam reći kad to budemo trebali znati." "Jesam li?" Namrštila se još jače, ali je na koncu popustila. "Zaista nisam htjela ništa zatajiti. Riječ je samo o tome da o njima ne volim pričati. Ja..." Podigla je pogled i vidjela da im se pridružila i Robin. "Dobro. Mi ih zovemo zuj-bombama. To je nešto novo. Jako novo. Prvi sam ih put vidjela prije šest do sedam godina. Gea je zacijelo na njima morala dugo raditi, jer je vraški nevjerojatno da to čudo uopće živi. To su najgnusniji stvorovi što sam ih ikad vidjela. Oni su zapravo živi avioni pogonjeni nabojno-mlaznim motorom. Ili možda, bolje rečeno, pulsirajućim mlaznim motorom. Taj kojeg sam vidjela odmrčao je svoje i bio ispečen kao svinjsko ušence. Nekoliko godina nakon što se pojavio prvi, naručila sam sa Zemlje infracrveno navođeni projektil pa ga oborila. Bio je dug trideset metara i nedvojbeno živi organizam, iako je u tijelu imao puno metala. Ne znam otkud mu to; u njemu je očito na djelu nekakva čudesna kemija, napose u doba trudnoće. Ali mislim, zaista sam se pitala kako on to leti. Imao je krila, ali sam vidjela da njima ne maše. On leti kao avion, ali umjesto elerona ima zakretna krila. Ima i dvije noge koje uvlači dok leti. Dvojim da bi na njima baš daleko stigao. A ima i dva mjehura za gorivo, vjerojatno kerozin. A možda i etanol ili nekakva smjesa. Odmah sam se upitala i otkud mu toliko hrane da može stvarati dovoljno goriva za toliki let. Hoću reći, na zemlji je očito bio nespretan ko sam vrag. A povrh toga, ako tu prokletinju goni nabojno-mlazni motor, ona se ne bi usudila sletjeti nigdje osim na vrh litice ili vrlo visokog drveta. Taj stroj radi samo kad se giba kroza zrak. I zbog toga mu je potreban nekakav dodatni izvor potiska ili dugi uzlet, jer samo tako može postići brzinu pri

KIKA kojoj se pali. Ja o tome nisam znala ništa; i zato sam morala pogledati. I zaključila da oni ne proizvode svoje gorivo. Hrana što je jedu uključuje se u manje-više normalan životinjski metabolizam, a gorivo onda zacijelo dobivaju iz nekog vanjskog izvora. Ili nekoliko njih. Najvjerojatnije od još neke nove kreature, a ta po svoj prilici živi na visoravni. Ali još nisam otkrila gdje." "Jesu li opasne?" upitala je Robin. "Jako. A najljepše što se o njima može reći jest da ih nema puno. Isprva sam mislila da im je živa muka prišuljati se nekome, ali se pokazalo da nije tako. One krstare brzinom od oko pet stotina kilometara na sat. Čak i s uključenim motorom, za vratom su ti prije nego si i shvatio što se zbiva. Ali one pri toj brzini mogu i ugasiti motore i letjeti tik uz površinu pa, nakon što ulove plijen, ponovno ih upaliti prije nego im brzina padne ispod neke kritične vrijednosti. Ako je vidiš, smjesta potraži nekakvu rupu. Nikad se ne vraćaju ukoliko do nije ravno kao ustajalo pivo. Iza stijene si siguran, a svoje izglede možeš popraviti i ako se prostreš po zemlji. One imaju usiljene nosove na koje te nabiju, i onda te odnesu da te negdje na miru pojedu." "Baš predivno." "Ta zar nije?" "A čime se hrane?" "Svime što mogu podići." "Da, ali što je to? Nešto veliko kao čovjek moglo bi ih usporiti ispod kritične brzine." "Ne, hvala na pitanju, s ljudima one lako izlaze na kraj. Ali je zamjed-ba ipak na mjestu: najdraži im je plijen u rasponu od četrdeset do šezdeset kilograma." "Hej, baš ti hvala," frknula je Robin. "Pa to sam ja." "I ja, malena. Ali pomisli kako se lijepo mora osjećati ovaj krup-njak." Nasmiješila se Chrisu, koji se zbog te činjenica ipak nije osjećao nimalo lijepo. "Zapravo će napasti ljudskog mužjaka čim im se ukaže prilika, i dosad je još nikad nisu propustile. Dosad su ubile sedmoro ljudi. Nasrću one i na Titanide, ali to im

KIKA je više u kategoriji lijepih snova. Znam za desetak slučajeva kad su ugrabile i Titanide, ali sam čula i da su se u tom pokušaju dvije zuj-bombe strašile i izgorjele. Ali ja se zbog njih ne bi odviše brinula. Kad čujem da mi koji od njih prelazi preko glave, sva se zgrčim, jer ih mrzim neizmjerno. Mrzila sam ih i prije nego mi je jedan od njih odnio prijatelja. Ako im ikad otkrijem benzinsku stanicu, što će biti veseloga vatrometa. To su užasne, odvratne zvijeri. Ne napadaju dirižable, ali im je ćef oblijetati ih i oblijetati dok siroti stvorovi ne polude od bijesa, za što imaju i valjanog razloga. Jednog su već slučajno upalili ispušnim plinovima, i o tome se medu njima još zviždi. Statistički gledano, ima tu mnogo toga mnogo opasnijeg. Te bombe su nepredvidljive kao i morski psi. Ako te ćope, nema te, ali su izgledi da se to dogodi mali."

*** Chrisu se Krio dopao. Možda je to pomalo bilo i zbog toga što je u nj došao iz Reine noći, ali je on ipak po nečem bio ljepši od Hiperiona. Na Kriju je na zapadu Nemezino gorje stvaralo zavjesu, tako da se odbojno smrznuto more Oceana nije više vidjelo. Nakon što je Ofion nastavio svoj istočni tijek daleko na jug Krija, potekao je žustro kroz djeda svih prašuma. Gaby je rekla Chrisu da prašuma zapravo i nije tako gusta kao dijelovi šume na zapadu Hiperiona, ali njemu je i to bilo dovoljno. Drveće nalik na zemaljsko kostriješilo se čudnim šiljcima, perima, kristalima, niskama bisera, prozirnim ovojnicama, kuglicama i čipkanim koprenama. U svom žestokom otimanju za svjetlom i prostorom nadvijalo se daleko nad vodu. Iako je rijeka bila široka, na pojedinim se mjestima susretalo nad njom. Utaborili su se u prašumi, i svi su ostali na oprezu. U njoj su živjeli stvorovi koji i mogu i hoće napasti i ljude i Titanide. Robin je prepao neki stvor velik kao bik što je došao njuškati oko njezina šatora, pa ga je i ustrijelila, da bi onda doznala da je posve bezopasan. Odrezali su od njega komad za doručak. Pet

KIKA minuta nakon što su truplo bacili u rijeku, u njoj je sve vrvjelo od jegulja što su mu otkidale mrtvo meso. Lešinari, rekla je Cirocco, i ustvrdila da vode nisu opasne. Chris se ipak tog dana radije nije okupao. Tad se Robin prvi put poslužila svojim oružjem. Cirocco ju je zamolila da ga pogleda, pa izrazila iznenađenje da tako sitna ženica može baratati automatskim pištoljem kalibra 11,14 mm..Robin je objasnila da se umjesto klasičnim, služi raketnim zrnima, koji najveći dio brzine dobivaju tek po izlasku iz cijevi. To je bilo napose korisno pri Geinoj niskoj gravitaciji, gdje bi odskok Colta .45 prevalio čak i teškog čovjeka. Standardne je okvire sa sedam naboja napunila s dvjema vrstama streljiva: olovnim i eksplozivnim zrnima, koja su se palila na udarac. Od posljednjih palisada Nemezina gorja pa do kraja prašume bilo je 120 kilometara. Od rijeke više nisu imali puno koristi, ali su, pri-onuvši uz vesla, već nakon jedne smjene izbili u ravnicu i utaborili se nekoliko kilometara iza ruba šume. Dok je Chris spavao, posjetilo ih je poslanstvo krijanskih Titanida, koje je preko mjere razveselila vijest da je medu putnicima i Čarobnica, pa počelo moljakati da im napravi Karneval. Chris je poslije doznao da su za nj imali i valjanog razloga; dok su veći hiperionski akordi svoj Karneval dobivali svakih deset kiloreva, akordi su u drugim regijama morali čekati da Čarobnica do njih slučajno doluta. A u Kriju su već bili prošli svi razumni rokovi. Kad se Chris probudio, Krijanci su već bili prihvatili gostoprimstvo za stolom Hiperionaca. Chris im se pridružio, pa mu je razlika između Titanida s Krija i Hiperiona smjesta postala očitom. Dok se anatomija Valihe temeljila na građi pasmine percheron, Krijanci su bili sličniji shetlandskim ponijima. S najvišima je od njih bio rame uz rame. Pa ipak, i oni su, baš kao i njihovi rođaci s Hiperiona, stvarali pravu gungulu boja. Jedan je imao krzno koje bi sasvim solidno moglo proći kao škotski tartan.

KIKA Nitko od njih nije govorio engleski — jer se potreba za tom vještinom u Kriju sretala rijetko — ali ga je Valiha upoznala sa svima i prevela nekoliko uljudnih pozdrava. Njemu se odmah dopala jedna bjeloputa ženka, a po njezinom je plašljivom smiješkanju zaključio da je to zanimanje uzajamno. Zvala se Siilihi (Lokrihipolidijski Duet) Himna. Da je imala dvije noge manje, strašno bi ga privukla. Gaby je ušla u Ciroccin šator da je upozna sa zahtjevom. Začuo se glasan jauk, i Siilihi je skrenula pogled od Chrisa, kao da joj je neugodno. Ostali su se krijanski Titanidi nemirno promeškoljili. Chris se najednom naljutio na Čarobnicu. Kakvo poniženje, da tako krasan svijet mora dolaziti prosjačiti kod te bijedne pijandure! Poželio je da sam može obaviti Čarobničinu dužnost. Ako je itko ikad zaslužio da dobije krasnu bebu, onda je to bila Siilihi. Pa se upitao, bi li i mogao zatražiti od Gee, kad se ponovno nađe pred njom, da ga pretvori u Čarobnjaka, pa da može pomoći tom svijetu. Bio je siguran da bi tu dužnost mogao obnašati i bolje i odgovornije od Cirocco. Ta mu se zamisao, zapravo, učinila tako dobrom da ju je poželio smjesta početi ostvarivati. A kako je prvi korak bio prednja oplodnja, zgrabio je Siilihi i opazio kako je razrogačila oči.

*#* Vratio se k svijesti opružen na Valihinim leđima. Boljela ga je čeljust. Pokušao se uspraviti, i otkrio da je to nemoguće. Tijelo mu je bilo vezano, a i ruke na prsima. "Već mi je bolje," objavio je nebu. Valiha se okrenula i pogledala ga. "Veli da mu je bolje," viknula je. U kadenci kopita došlo je do promjene. Uskoro su mu s jedne i druge strane jahale Robin i Gaby. "Kad bih samo znala jeftin način da to i provjerim," rekla je Gaby. "Kad smo te posljednji put razvezali, napao si Robin. Stvarno si bio gnjavator."

KIKA "Sjećam se toga," rekao je Chris neodređenim tonom. "A ne bi taj svoj glupi jezik stavila malo za zube?" zarežala je Robin na Gaby. Gaby ju je iznenađeno pogledala, pa kimnula glavom. "Ako misliš da ti to možeš srediti, onda hoću." "Onda se miči odatle. Ja preuzimam odgovornost." Gaby je odja-hala, a Robin rekla Valihi da zastane dok ne prereze konopce kojima je bio vezan Chris. Chris se uspravio, pa protrljao zapešća i progibao čeljust. Bio je to kratak napad, i ne baš jako dubok. Pa ipak, imao je vremena izvrijeđati krijansko poslanstvo, pred Titanidima zamahnuti na Cirocco i, nakon što ih je uvjerio da mu je sad već malo bolje, počeo se truditi oko Robin u ljubavničkom smislu. Za svoj je trud od Cirocco dobio šljivu pod oko, a od Robin nogom u jaja i razbijenu usnu. Njegova čudesna sreća očito nije funkcionirala u sukobu s vješticama i čarob-nicama. Promeškoljio se na Valihinim leđima, i to ga je zaboljele "Čuj me," rekao je. "Mogu ti samo reći da mi je žao, pa ma koliko da to malo značilo. I hvala ti što me nisi ubila." "Za tim nije bilo potrebe, a voljela bih i da sam... učinila manje. Ali već ti je bolje; bio si me prepao. A sad bar znam kako izgleda silovanje." On se prenuo. A mislio je da bi se s tom ženom mogao sprijateljiti. Osjetio je kako se na nj spušta crna depresija. "Jesam li rekao nešto što ne treba?" Pogledao ju je i upitao se da se možda ne šali, ali je njoj na licu bila samo zabrinutost. "Možda... možda i počinjem shvaćati," rekla je. "Moraš mi vjerovati kad ti velim da nikad nisam ni pomislila da bi se neki muškarac mogao stidjeti optužbe za silovanje. A vidim da se ti stidiš, iako se ne bi trebao. Ja te ne smatram odgovornim. Mislila sam samo da mi je sad jasno zašto se moje sestre toga toliko plaše. Užasno je to i ovako, kad se skoro dogodilo. Užasno čak i kad znam da me ne bi jako povrijedio. Ako od ovoga što pričam sve postaje još gore, samo reci, pa ću ušutjeti."

KIKA "Ne, samo ti pričaj," odgovorio je on. "Prošli sam te put prevario. Kako znaš da te ne varam i sada?" "Prevario si Gaby," rekla je Robin. "Ja te ne bih bila razvezala. I ne znam kako sam to znala. Ali sam znala." "Kako si znala da ti neću učiniti ništa nažao, osim..." otkrio je da mu je teško nastaviti, ali se prisilio "...osim onoga, to jest, što bih ti učinio samim silovanjem. Kako si znala da te ne bih premlatio, ili osakatio, ili ubio?" "Bila sam u krivu?" "Ne. Ne, ja stvaram užasne stvari, ali nikad još nisam došao u ubilačko stanje. Pokatkad se i potučem, ali samo da si maknem s očiju nekoga tko me gnjavi. Nakon što ih srušim, na njih posve i zaboravim. A napadao sam žene. Jednu sam čak i silovao. Ali to je bio samo — ili su mi bar tako rekli — normalni spolni nagon s kratkim spojem u društvenoj svijesti. Ni kad sam bio u najgorem stanju, nikad me nisu spopadali ubilački bijesovi niti sam ikad uživao u tome da nekom činim zlo, velim, čak ni kad sam bio najgori. Ali time ne velim da u želji da sve bude po mome, nekog neću i povrijediti, i to gadno." "I mislila sam da je nešto tako." Ali je trebao reći još nešto, i to ono najteže od svega. "Ali sam nešto razmišljao," rekao je, "ako bismo oboje istodobno dobili napad... znaš, u prilično neobičnim okolnostima, kad ne bi bilo nikoga da tebe zaštiti ili mene obuzda... da bih onda mogao... ne namjerno, ali kako se ne bih mogao svladati..." Nije mogao dovršiti, pa ma koliko da se trudio. "Razmišljala sam i o tome," rekla je ona ležerno. "Čim mi je postalo jasno u čemu je tvoj problem, pojavila se i ta mogućnost. Odlučila sam riskirati, jer da nisam, ne bih sad ni bila ovdje. Kao što si rekao, vjerojatnost je vrlo daleka." Kratko ga je stisnula za ruku. "Željela bih samo da shvatiš da te ja ne smatram odgovornim. Ne tebe. Ja to znam razlikovati." Chris se dugo zagledao u nju i osjetio kako mu sa srca polako pada veliki kamen. Odvažio se na smiješak, i ona mu je odgovorila na isti način.

KIKA

** Njihovo je odredište još jednom bio središnji okomiti kabel. U Kriju se on nalazio trideset pet kilometara sjeverno od Ofiona. Na opće iznenađenje, nakon što su stigli, Cirocco ih je sve pozvala da joj se pridruže. Oni bi i tako prije ili kasnije opazili da se ekspedicija uvijek zaustavlja u sredini regije, a nije bilo potrebe da se posjet Kriju skriva od ikoga. Titanidi nisu htjeli poći. Od same su se pomisli počeli osjećati vidljivo nelagodno. Kad je Cirocco povela tri čovjeka u šumu titanskih stupova gdje su odvijeni strukovi kabla izbijali iz zemlje, Titanidi su ostali na suncu. Na mjestu gdje je zacijelo bilo središte kabla, pojavio se ulaz u stubište. Bila je to prozirna zgrada, izdaleka nalik na katedralu ali ni blizu tako impozantna kao oni spomenici u glavčini. Stepenice su se spuštale u spirali određenoj nevidljivim središnjim strukom središnjega kabla. Koridor je bio dovoljno širok da bi njime, rame uz rame, moglo stupati dvadeset ljudi i visok pedeset metara. Fenjeri im nisu trebali jer je strop bio posut letećim stvorenjima što su se žarila rumenonarančastim svjetlom. Kad je Cirocco rekla da se stepenice spuštaju pet kilometara, Chris je pomislio da to ona zacijelo ne misli ozbiljno. Ali se pokazalo da je to doslovna istina. Čak i pri četvrtini normalne gravitacije nitko se ne može spustiti niza tolike stepenice a da se usput i ne odmori. Ali su na koncu i one došle kraju. Bio je u boljoj formi nego što je mislio. Ako zanemarimo bolove u bedrima, Chris se osjećao krasno. I onda su ušli u spilju koja je bila manja nego što je očekivao. To je, napokon, bio Krio, i makar je on bio samo podređeni bog, Chris se ipak prisjetio bizarne veličanstvenosti Geina stana. Krio je bio podzemni bog, troglodit koji nikad nije vidio svjetlost dana, pa nikad ni neće. Domena mu je zaudarala na kiselkaste kemikalije i izmet milijardi stvorenja, bubnjala kucajima

KIKA podzemnih srdaca. On je bio radni bog, strojar iz Geine egzekutive, bog koji je radio u kolo-masti po kojoj se sve kretalo. Stajali su na ravnoj površini što je obrubljivala kristalnu strukturu u obliku satnoga stakla što je sezala od poda do stropa. Spilja je imala promjer od dvije stotine metara, i prolaze što su se otvarali na istok i zapad. Glavna je atrakcija očito bilo ono u sredini. Chrisa je to podsjetilo na opremu teške industrije, iako nije znao zašto. Zamišljao je da se u nečem takvom tale metali ili transformira elektricitet. Pitao se živi li u tome Krio. Zar je moguće da je sam mozak tako malen? Ili je to možda bio samo vršni izdanak mnogo veće građevine; ležao je u sredini kružnoga opkopa širokog dvadeset metara i tko zna koliko dubokog. "Da slučajno ne bi zaplivao," upozorila ga je Gaby. "To je klorovodična kiselina poprilično visoke koncentracije. Svi su stvorovi programirani da ne dolaze ovamo — jesi vidio kako to funkcionira kod Titanida — ali je kiselina posljednja obrana." "To je znači Krio, to tu?" "On osobno. Ali vas nećemo upoznavati. Ti i Robin ostanite otraga kraj zida i ne pravite nagle pokrete. Krio poznaje Čarobnicu, i sa mnom će razgovarati zato što me treba. Sad tiho, slušajte i učite." Gledala ih je kako sjedaju, pridružujući joj se na rubu opkopa. "Govorit ćemo engleski," otpočela je Cirocco. "Baš lijepo, Čarobnice. Poslao sam po tebe još pred devet tisuća tristo četrdeset šest reva. Taj nedostatak djelotvornosti počinje ometati ispravno funkcioniranje sustava. Već sam razmišljao o tome da uputim žalbu Bogu nad bogovima, ali sam to privremeno odložio." Cirocco je posegnula u nabore svoje crvene deke i bacila nešto na oblik u jezeru kiseline. Kad je to lupilo u Krija, bljesnulo je zeleno svje-do, i preko njegove su se površine grozničavao pognale crvene točke. "Povlačim sve što sam rekao," kazao je Krio. "Imaš li još kakvu pritužbu?"

KIKA "Nikakvu. Nemam nikakvu pritužbu." "I pripazi da nemaš." "Sve će biti kako ti kažeš." Chrisa je to i nehotice zadivilo. Taj je kratki razgovor bio brz, i s Kriove strane lišen emocija. Cirocco nije podigla glas. Pa ipak se stvorio dojam kao da je strogi roditelj ukorio dijete. "Govoriš o Bogu nad bogovima," rekla je Cirocco. "Tko je to?" "Govorim kao ponizni sluga Gee, jednog i jedinog Boga. A onu sam frazu upotrijebio u... u prenesenom smislu," dovršio je Krio, i to prilično šepavo, bar po Chrisovu mišljenju. "Pa ipak si se imenicom 'bog' poslužio u množini. Što me nemalo iznenadilo, jer sam mislila da ti takva konstrukcija ni ne može ući u glavu." "I nehotice se mogu čuti hereze." "Govoriš li ti o uvezenoj herezi ili mjesnoj sorti? Jesi li razgovarao s Oceanom?" "Kao što i sama znaš, Ocean je govorio meni. Nije u mojoj moći da prekinem slušanje. U pokušaju, međutim, da se na to oglušim, polučio sam potpuni uspjeh. Što se pak tiče uvezenih, ljudskih pogleda, svjestan sam mnogih varijanata mita, ali one na mene nisu ostavile baš nikakav dojam." Cirocco je još jednom posegnula pod deku. Ovaj je put zastala, i dok je to činila, na Kriovoj su se površini pojavile nove crvene točke i uzrujano se usplesale. Čarobnica to kao da nije ni opazila. Neko se vrijeme zamišljeno zagledala u pod - i onda na otvoreno ponovno iznijela otvorenu šaku. Razgovor je skrenuo na teme koje Chrisu nisu značile baš ništa, a odnosile su se na svakodnevna zbivanja u Kriju. Kroz svo se to vrijeme Krio držao kao da nije baš sasvim podložan, pa ipak nije ostavljao nikakva mjesta sumnji da jako dobro zna tko je tu gazda. Glas mu nije bio jak. U njemu je bilo nešto zujavo, ali što nije ni najmanje plašilo. Cirocco je ležerno izdavala zapovijedi, kao da je u tom razgovoru njoj po prirodnom pravu zajamčena uloga kraljice koja razgovara s uvaženim pučaninom, no ipak samo pučaninom. Slušala bi ga što govori, no onda bi ga svojom

KIKA odlukom prekinula usred rečenice. Krio se nikad nije ni pokušao s njom sporiti ili objasniti još nešto. Pričali su više od sat vremena o politici; a onda je razgovor skrenuo na prozaičnije teme, i Cirocco je pozvala Gaby da se pridruži. Većina je toga i dalje bila besmislena, ali su u jednom trenutku počeli razgovor o kvaru akceleratora čestica koji je bio dio Krija, i ukopan duboko ispod površine. A što će Kriju takva sprava, za Chrisa je bila potpuna zagonetka. Sad kad je bio sklopljen predugovor, Gaby je pristala pozabaviti se tim pitanjem za manje od deset kiloreva, pod uvjetom da joj to Gea pristojno plati. Spomenula je da bi mogla razgovarati s rasom na Febi, vještom podzemnim poslovima. Chrisu je bilo jasno da je Robin postalo dosadno već nakon prvih deset minuta. On je izdržao malo više, ali je uskoro i sam počeo zijevati. Ne bi se baš moglo reći da mu se čitav taj izlet učinio propalim — bilo je zanimljivo vidjeti kako izgledaju regionalni mozgovi i poučno vidjeti Cirocco i pri nečem drugom, a ne samo pri piću — ali stubište je doista bilo jako dugačko. Užasavao se uspona na vrh.

*** Audijencija je završila bez ceremonije. Cirocco se naprosto okrenula, dala znak Robin i Chrisu, pa se sve četvero ponovno našlo na stubama. Prošlo je pet minuta prije nego što im je blaga zakrivljenost hodnika sklonila spilju s vida. Cirocco se kratko osvrnula, a onda su joj se ovjesila ramena. Sjela je i uhvatila se za glavu, a onda je zabacila i duboko uzdahnula. Gaby je sjela iza nje i počela joj masirati ramena. "Bila si zaista sjajna," rekla je. "Hvala. Gaby, kako bi mi sad dobro došlo jedno piće." Rekla je to bez ikakvog naglašavanja. Gaby je trenutak oklijevala, a onda posegnula u svoj telećak pa izvadila bočicu. Natočila je u poklopac i pružila ga Cirocco, koja ga je hitro iskapila. Vratila ga je i nije zatražila još jedan, iako je Chrisu bilo jasno da bi joj ga Gaby spremno dala.

KIKA Gaby je Chrisu i Robin uputila zlovoljan pogled. "Mogli biste reći nešto lijepo," predložila im je. "Možda i bih, kad bih znala o čem ste to razgovarale," rekla je Robin. "Sve me to jako dojmilo," javio se Chris, "ali sam mislio da su sve to rutinski razgovori." Gaby je uzdahnula. "Oprosti. Vjerujem da su i bili, kad smo već kod toga. Samo što se ja na to nikad neću priviknuti. Čak i sa srazmjerno duševno zdravim mozgovima kao što je to Krio, čovjek nikad ne zna kako će to biti iz posjeta u posjet. Mogao bi nas, znaš, klepnuti kao muhe. I ne veseli ga baš nimalo što mora primati naredbe od bića iz drugoga svijeta. Na uzdi ga drži još samo strah od Gee. Ili ljubav prema njoj. Iskreno govoreći, pri ovakovom odnosu, između ta dva osjećaja zapravo i nema mnogo razlike." Chris se namrštio. "Misliš li reći da je dolje bilo opasno?" "Što je to uopće opasnost?" Gaby ga je pogledala i nasmijala se. "Deset minuta prije našeg dolaska, komora je bila preplavljena kiselinom. I sad je vjerojatno opet puna. Ne bi bilo baš nimalo teško namjestiti nesreću. Možda bi čak uspio u to uvjeriti i Geu." "On to nikad ne bi učinio," rekla je Cirocco odlučno. "Znam ja njega." "Možda i ne bi. Ali je Ocean razgovarao s njim. To znaš. Proživjela sam jedan vrlo gadan trenutak kad je počeo sa svojom 'pritužbom'. A i iz Kriovih je to usta bilo kao da milijarder citira Karla Marxa." "Za to sam se ja pobrinula," rekla je Cirocco zadovoljno. "Daj me protrljaj malo niže, može? Tu, tu, dobro je." Chris je najednom osjetio želju da sjedne. Upitao se što on tu uopće radi. Bilo je očito da on zna jako malo o onome što se zapravo dogodilo i što se još zbiva. Te su se žene bavile stvarima koje su mu se počesto činile nekako nestvarne, ali je taj kristalni mozak bio solidno stvaran kao opeka. Negdje daleko postojao je još jedan, njemu posve sličan mozak, ali zloćudan, sklon ratu i

KIKA ubijanju. A iznad svih njih bilo je božanstvo koje je skupljalo katedrale kao žetone u pokeru megalomana. Bila je to odbojna misao. Nije mogao ne zamijetiti da smrtnici, kad se upletu u poslove bogova, u toj igri u pravilu ostaju bez gaća.

25 Inglesina "Što ti misliš, Rocky?" Cirocco je bila utonula u automatski ritam skoro beskonačnog uspinjanja. Iznenađeno je podigla pogled. "O Kriju? Zaboravi. Možda bismo ga mogli uključiti u kakvu ad hoc grupu. Znaš, kasnije. Ali zasad, zaboravi." "Ti ne misliš da je to bio dobar znak?" nastavila je Gaby uporno. "Činjenica da je govorio kako će se Gei požaliti na tebe? Što ti iz toga izvodiš?" Cirocco je prezrivno otpuhnula. "Skoro pa ništa." "Ne misliš da bi mogla raspiriti tu iskru?" "Daj, Gaby, nemoj se oduševljavati. Ne znam kako bi led uopće mogao biti tanji, ali ako nastaviš ovako zagrijavati stvari..." "Oprosti. Znaš i sama što ja o tome mislim." "Sasvim sigurno znam. Ali bih ti bila zahvalna kad bi s to dvoje djece bila malo manje susretljiva. Kad im pričaš o Kriju, o njegovoj vjernosti ili nevjernosti, ne činiš im time nikakvu uslugu. Ako to čuju krive uši, ako tko od njih napravi kakvu bezazlenu opasku, to bi moglo pokrenuti neke misli za koje bi bilo najbolje da ih nitko ne misli. Sad mi je žao što sam ih povela sa sobom." "Imaš pravo," rekla je Gaby. "Pripazit ću." Cirocco je uzdahnula i dotakla Gaby rame. "Samo nastavi kako si počela. Budi turistički vodič. Pokazuj im čudesa. Pričaj im zgodne pričice, pazi da se dobro zabavljaju, i ne

KIKA zaboravi da su tu zato da nauče ono što će ih izbaviti iz nevolje, a ne da nam se upliću u poslove." "Ne misliš da bi ipak mogla biti malo otvorenija? Mnogo je toga čemu bi ih ti mogla naučiti." Cirocco se zamislila. "Mogla bih im reći riječ-dvije o piću." "Nemoj biti takva prema sebi." "Ne znam, Gaby. Mislila sam da sam se popravila. Ali sad je tu Inglesina." Gaby se trznula. Uhvatila je Cirocco za ruku i čvrsto je stisnula.

*** Odmah iza reda okomitih kablova uslijedio je niz Ofionovih širokih petlji. Tlo je bilo ravno i skoro vodoravno, pa se rijeka usporila, upravo zapuzala. Robin je to vrijeme iskoristila da se izvješti u veslanju. Veslala je po čitav dan, a Oboa ju je upućivala u finese upravljanja čamcem. Zadala bi Robin zadaću da sama okrene plovilo, te da ga u najkraćem mogućem roku proveze kroz uske krugove ili osmice. Potom bi obadvije prionule za vesla da dostignu ostale. Ramena su joj ojačala, a na rukama su joj najprije izbili mjehuri, a potom i žuljevi. Na koncu bi dana uvijek bila iscrpljena, ali bi to svakog jutra bivala sve manje. Nije im se nikamo žurilo. Na obali su se pojavljivale hrpice Titanida koje bi pjevom dozivale Čarobnucu. Gaby ili Cirocco bi im doviknule jednu riječ, i onda bi se svi razbježali ushićeno i u galopu. Ta je riječ bila "Inglesina". Robin je doznala da se tako zove veliki otok na Ofionu. Baš kao i Grandioso, ime je dobio po jednom od titanidskih omiljenih koračnica, i na njemu se trebao održati krijanski Purpurni karneval. Karneval se trebao održati 120 reva poslije prvog susreta s Krijancima. To je mjesnim Titanidima trebalo dati vremena da se skupe. Utaborivali su se rano i ustajali kasno. Robin se počela osjećati udobnije u vreći za spavanje, i manje osluškivati tisuću Geinih zvukova. Počela je čak i uživati u žuborenju rijeke dok bi

KIKA se opuštala i čekala da je svlada san. To se baš nije jako razlikovalo od predenja ventilacijskih sustava što ih je slušala čitavog života. S hranom više nije bilo nevolja, a nisu ih ni posjećivali nepoznati stvorovi. Ali na jednom logorištu, kad je Robin postalo posebno dosadno, povela je Chrisa u lov na šljuke. Ona je cijenila, i to posve ispravno, da on neće dovoditi u pitanje njenu tvrdnju da bi Titanidi rado za večeru vidjeli par šljuka, niti pomisliti da je metoda njihova hvatanja i najmanje čudna. Na koncu konca, što na Gei nije čudno? Odvela ga je na pristojnu udaljenost od logora i pokazala mu kako da drži vreću, upozorila ga da je čvrsto zatvori kad ti sitni stvorovi u nju ulete, pa pošla preko niskoga brežuljka da ih potjera iz grmlja ravno njemu u nestrpljive ruke. Potom se vratila u logor i stala čekati da se on vrati. Zbog toga je pomalo osjećala grižnju. Njega je bilo tako Iako namagarčiti da je je to igri oduzimalo pola užitka. I upitala se, i to ne po prvi put, je li etički opravdano priređivati psine svojim drugovima na jednom putu za koji su svi stalno govorili da je opasan. Nevolja je bila u tome što dosad baš i nije izgledao jako opasan, tako da ona — bolje joj je priznati — naprosto nije mogla odoljeti. Nije se vratio puna dva sata. Već ga se spremala potražiti kad se on pojavio sam i utučen. Svi su sjedili oko vatre i baš dovršavali još jednu prekrasnu večeru. Kad je sjeo i pružio ruku prema loncu, Gaby i Cirocco su iznenađeno podigle poglede. "Mislila sam da si u svom šatoru," rekla je Cirocco. "I ja," rekla je Gaby pa se zamišljeno zagledala u Robin. "Ali kad malo bolje promislim, Robin to zapravo i nije rekla. Samo me je navela da tako pomislim." "Oprosti," rekla je Robin, i to je bilo upućeno Chrisu. On je slegnuo ramenima, pa se uspio nasmiješiti. "Lijepo si me nasadila. Ali sam se baš sjetio nečeg što si mi rekla. Kako vještice visoko cijene lažitorbe." Bilo joj je drago što nije bio ogorčen. Bio je, neizbježno, ojađen, ali su se očito ljudi sa

KIKA Zemlje, baš kao i vještice, osjećali obaveznima da se ne ljute na prijateljske podvale. Ili je to bar u Chrisovu slučaju bila istina. Priča je na sunce izišla pomalo jer se Robin nije mogla časno njome hvalisati, a ni Chris baš nije izgarao od želje da prizna svoju lakovjernost. Kad su se priče počele razmotavati, Oboa je uhvatila Robinin pogled i napravila znak upozorenja. Titanida je napeto promatrala Cirocco. Najednom je dala znak i Robin je preskočila kamen na kojem je sjedila i udarila u trk. "Divovski pilići!" zaurlala je Cirocco. "Divovski pilići? Dat ću ja tebi divovske piliće. Mjesec dana nećeš moći sjediti!" Cirocco je imala duži korak; Robin brže pokrete. Nikad se, međutim, nije ustanovilo bi li je Čarobnica mogla dostići, jer se potjeri pridružilo čitavo društvo i Robin je uskoro bila stjerana u kut, gdje ju je uhvatio histeričan smijeh. Žestoko se otimala, ali su je bez po muke bacili u rijeku.

*** Sutradan su pokupili stopista. Bilo je to prvo ljudsko biće što su ga vidjeli nakon što su krenuli iz Hiperiona. Taj sitni goli muškarac lepršave crne brade stajao je na obali i pozdavljao ih, a onda zaplivao i, uz Ciroccino dopuštenje, popeo se u njen kanu. Chris je prišao svojim kanuom da ga pogleda. Sudeći po ovješenosti blijede, od kiše i sunca naborane kože, mogao je imati šezdeset i koju. Govorio je engleski, ali gutajući slogove i u slengu, začinjenom titanidskom pjevnošću. Pozvao ih je na ručak u naselje u kojem je živio i Cirocco je to prihvatila u ime čitavog društva. Mjesto se zvalo Brazelton i sastojalo se od nekoliko kupola posađenih usred uzoranih polja. Dok su pristajali, Chris je opazio golog muškarca za plugom koji je vukla zaprega Titanida. Brazeltonaca je bilo, sve u svemu, dvadesetak na broju. Svi su po vjeri bili nudisti. I svi su nosili bradu, kako muškarci, tako i žene. Na Zemlji su ženske facijalne dlake bile modna ludost koja se tijekom dvadeset prvog stoljeća nekoliko puta pojavljivala i nestala. Sad je to bilo rijetkost, ali je pogled na bradatu ženu

KIKA podsjetio Chrisa na vlastito djetinjstvo, kad mu je majka nosila urednu kozju bradicu. On ju je baš volio. Gaby o tom naselju nije znala baš puno, ali im je rekla da to društvo živi u incestu. Čovjeka kojeg su pokupili zvali su Gramps, i to mu nije bio nadimak. Drugi su imali imena u stilu Mati2 i Sin3. Postojala je i Šukundbaba, ali ne i muškarac njezine generacije. Kako bi se rađala djeca, svi bi se selili u drugo ime. Robin je pomislila kako je takavstil života vrlo čudan, i Chris ju je čuo kako to veli Gaby. "Slažem se potpuno," rekla je Gaby. "Ali oni nisu ništa udareniji od ostalih prognaničkih družina razbacanih diljem Gee. A i ti ćeš se sjetiti da je i tvoje Vrzino Kolo, kad je nastalo, zacijelo izgledalo jako čudno. Kvragu, izgleda ono tako i danas, pitaj koga hoćeš. Tvoja je majka otišla u Sargašku točku; u to su doba ovamo dolazile družine marginalaca, ako su samo bile dovoljno malene da dobiju Geino dopuštenje." Ti običaji nisu bili jedina bizarnost te grupe. Bilo je tu i nekoliko zaista neobičnih individua. Chris je ugledao prve mješance između Titanida i ljudi. Jedna je žena, inače neupadljiva, imala duge uši Titanida i goli rep što joj se sezao do koljena. Bila su tu i dva Titanida ljudskih nogu i stopala, a ne s kopitima. U trenutku kad ih je ugledao, Chris se već bio toliko navikao na titanidske noge da su mu ti mješanci izgledali kao nakaze. Porazgovarao je o tome s Cirocco, ali genetiku nije poznavao dovoljno da bi razumio što Čarobnica govori. Ipak je slutio da ona o njoj možda i ne zna toliko koliko tvrdi. Činjenica je, međutim, bila da Gea ljudima nikad nije dopustila da proučavaju titianidske gene, te da nikad nijedan od tih hibrida nije otišao s Gee. Kako su se dvije tako različite životinje mogle plodno pariti, ostalo je obavijeno velom misterije.

*** Inglesina je bila niski otok osam kilometara dug i tri širok, negdje pri istočnom kraju Krija, kraj Febe, Sumračnoga mora. Negdje u središtu stajao je savršen prsten drveća, brižljivo

KIKA održavan, s dijametrom od dva kilometra. Sve izvan toga kruga bilo je prekriveno šatorima slavljenika. Na otok se dolazilo preko šest drvenih mostova, sad prekrivenih vrpcama i plamencima. S južne i sjeverne strane bile su lučice u kojima su bile vezane široke titanidske barže. Kraj njih su bile plaže, i na njih su pristajala manja plovila. Rijeka je oživjela, toliko ih je bilo. Krijanski su Titanidi na vodi provodili mnogo više vremena od svojih rođaka u Hiperionu. Rijekom ih je dolazilo bar onoliko koliko ih se slijevalo nasipima, nakon dugih putovanja kopnom. Ovdje će ostati tradicionalna dva hektoreva — devet zemaljskih dana. Valiha je šator za Chrisa podigla iza uzdušastog bijelog kičeraja, postavljenog sa strane za Čarobnicu, a šatori za Robin i Gaby napeli su se kraj njegovog. On se pak pošao prošetati da malo unaprijed nasluti kakvo će biti slavlje. Krijanci su bili gostoljubili bar koliko i Hiperionci, ali se Chris nije mogao opustiti i uživati. Stalno ga je morio strah da bi mogao naletjeti na Siilihi. Nije se mogao otresti osjećaja da je priča o njegovom napadu na nju zakružila u javnosti, da svi za nju znaju i drže se rezervirano iz straha da bi se incident mogao ponoviti. Nitko nije ni rekao ni učinio ništa što bi ga navelo na takvu misao; baš svi su se ponašali savršeno prijateljski. Riječ je, dakle, zacijelo bila o njegovom, a ne nečijem drugo strahu, no ta mu spoznaja nije pomogla. Bio je rezerviran i nije to mogao promijeniti. Robin je i dalje s njim provodila mnoge noći, iako je njen propali šator dobio zamjenu. On baš nije siguran zašto to ona radi. Njeno mu je društvo bilo drago, no pokatkad bi bilo teško. Zbog onog svog otkrića na plaži na Noksu, sad je pazila da se pred njim ne obnaži. Za njega je to bila živa muka, jer je njegov trud da ostane čedan dok su tako dijelili šator samo ukazivao na njenu nedostižnost. Već ju je nekoliko puta htio zamoliti da ode. No onda bi pomislio da ona time možda pokazuje da ga se ne boji i time ga prihvaća kao prijatelja. Bila je to gesta koju nije

KIKA želio potisnuti, i zato se vrtio i prevrtao dok je ona spavala kao beba. Pete je noći bilo gore nego ikada. Koliko god da se trudio, nikako nije mogao zaspati. Stavio je ruke iza glave i zapiljio se u blijedo svjetlo što je dopiralo kroz strop šatora i mislio crne misli. Sutra će joj dati nogu, ovako ili onako. Sve ima svoje granice. "Nešto nije u redu?" On ju je pogledao, iznenađen što je budna. "Ne mogu spavati." "Što te muči?" On je nemoćno podigao ruke, potražio riječi, pa pomislio, zašto biti delikatan? "Malo mi se priševilo. Kad čovjek već dugo nije, a čitav ga dan okružuju privlačne ženske... to se onda skupi, to je sve." "I mene muči to isto," rekla je ona. Već je bio otvorio usta da predloži rješenje, no onda je još jednom promislio, pa usta opet zatvorio. Kakva šteta, bilo bi to krasno simetrično rješenje. Ruka ruku mije... "Rekao si da smo jako slični," rekla je ona. "Mislila sam da te to muči." Kad je on samo nešto progundao, ona je rastvorila vreću za spavanje i sjela. Ispružila je ruku i stavila mu prst na usta. "Hoćeš li mi pokazati kako?" On ju je pogledao, ne usuđujući se povjerovati, no pritom je osjetio žudnju kakvu nije osjetio ni u pubertetu. "Zašto? Misliš da sam privlačan, ili si samo radoznala?" "Radoznala sam," priznala je ona. "A za ono drugo još ne znam. Ima tu nečeg. Cirocco mi je rekla da ono, za što su mi rekli da je silovanje, zna zapravo biti jako slično ljubovanju. I veli da u tome čak i žena može naći zadovoljstvo. Ja sam skeptična." Zadigla je obrvu. Prije nekoliko tjedana Chris tu gestu ne bi ni prepoznao iza kompliciranog utetovira-nog crteža zna licu, ali sad kao da je s njom već nekako uhvatio korak. Zbacio je vreću za spavanje i zagrlio je. Nju kao da je iznenadilo što nije naprosto ušao u nju i prihvatio se posla. Kad je shvatila da će to obaviti onako kako to rade žene medu sobom, više se nije nećkala. Dapače, radila mu je i ono za

KIKA što bi Trini zacijelo naplatila dodatnu tarifu. I pritom nije pokazala baš nimalo stida. Rekla mu je kad što želi i kako to želi, i govoreći kao da pretpostavlja da on to još nikad nije radio. U neku je ruku imala i pravo. Iako je u životu obradio svoj pošteni dio žena, nikad još nije naišao ni na jednu koja je tako jasno sagledavala svoje potrebe i tako ih bez sustezanja iskazivala. Učila je brzo. Spočetka je bila puna pitanja i opažanja, htjela je baš sve znati, kako se on osjeća kad mu radi ovo ili ono, i bila je iznenađena i okusom i opipom novotarija. Nijedno joj od tih iznenađenja nije bilo neugodno, tako da se u njoj, do trenutka kad se on osjetio spremnim za pokret, već bilo razvilo očito oduševljenje za taj projekt. Skepticizam se vratio tek kad je ušao u nju. Priznala je da to nije nimalo bolno, da je osjećaj čak i ugodan, ali je poantirano zamijetila da joj se taj položaj čini neprirodnim, jer se ne skrbi i za njene potrebe. On ju je pokušao uvjeriti da će sve ispasti baš kako treba, i onda panično ustanovio da baš i neće, jer se već bio odveć približio vrhuncu, a nije se više mogao zaustaviti. Još se samo stigao ponadati da će Robin biti spremna pričekati dok ne bude spreman i za drugi pokušaj, kad ga je netko zgrabio za rame i grubo ga od nje otrgnuo. "Ti idiote, miči se od nje!" Bila je to Cirocco. Mimo toga Chris ništa nije ni stigao razumjeti zato što se odjednom zbivalo isuviše toga. Zavaljao se po zemlji i sklupčao u fetalni položaj, pa se počeo grčiti u divljoj ejakulaciji. U toj grozničavoj zbrci nije više znao da li da mu bude neugodno, da bude srdit ili povrijeđen. No u trenutku je sve već bilo gotovo, Chris je ustao s tla i zamahnuo na Cirocco. Savršenim ju je kružnim udarcem pogodio ravno u bradu. U prvom je trenu, po-srnuvši unatrag, bila iznenađena skoro kao i on. Pa ipak je taj trijumf potrajao samo sekundu. Kad se Cirocco presavila kao marioneta kojoj su prerezali konce, kroz šaku ga je počelo bolno štrecati, a onda se najednom ni od kuda pojavila Gaby pa poletjela prema njemu kao da je pala s neba. Prvo čega se poslije toga sjeća jest kako mu Gaby kleči na prsima i sprema mu se protjerati prste kroz lice.

KIKA Umjesto toga je na trenutak zastala, a onda joj se u očima ugasila vatra. Lupila je šakom u zemlju, svalila se s njega, pa ga potapšala po obrazu. "Kosti nikad ne udaraj šakom," posavjetovala ga je. "Za to postoje batine i kamenje." Pomogla mu je da ustane, i tad je ugledao Robin. Još je ležala na leđima i doimala se posve smućeno. Frulica je uljegao u šator i preuzeo na sebe brigu za Cirocco, koja je pažljivo razgibavala čeljust. Gnjev je u Chrisu očito i dalje rastao, ali kako su između njega i Cirocco položaj zauzeli Gaby i dva Titanida, svoj je bijes morao izraziti verbalno. "Na to nemaš prava," bjesnio je. "Do sto đavola, da mi je samo znati na temelju čega si uopće uzimaš to pravo. Ali si ga uzimaš. Izlazi van ili ću ja izići." "Daj šuti," rekla je Cirocco mirno, pa mahnula Frulici da izađe i sjela. "Postoji mala vjerojatnost da sam učinila nešto strašno. Ako je to istina, neću se ni pomaknuti dok mi oboje šakama ne pogasite u glavi sve fenjere. Ali me prvo saslušaj. Robin, kakvom ste se kontracepcijom poslužili?" "Ma o čemu ti to?" "Odlično. A ti, Chris?" Chris je osjetio posve jasnu studen, ali ju je otjerao slijeganjem ramena. Nije moguće da je u pravu. "Uzimam pilule, ali to ne..." "Znam da si mi to rekao. A kad si..." "... ali ona ne može imati djece!Tako mi je sama rekla, a ako ti..." "Stani. Daj me saslušaj." Podigla je ruku i zadržala je tako sve dok se nije uvjerila da je svi slušaju. "Ja mislim da si je ti krivo razumio. Ona je rekla 'ne mogu', i ti si pomislio da je za to nesposobna. A ona je pritom mislila da ne smije ostati u drugom stanju zato što bi dijete naslijedilo njezinu bolest. A zašto se sterizilirati kad je oplodnja tako komplicirana?" Pogledala je Robin, koja je Ijutito tresla glavom. "Ali mi smo samo malo ljubovali!" Cirocco joj je prišla, uhvatila je za ramena i dobro je protresla.

KIKA "A što misliš, do sto đavola, kako djeca uopće nastaju? Svuda osim u Vrzinom Kolu to se radi upravo..." "Ali ja njemu vjerujem, kako ti to nije jasno?" odviknula joj je Robin. "Mi smo samo ljubovali, a ne pravili djecu. On nikad ne bi..." Sklupčala se i po prvi put nesigurno pogledala Chrisa. On je morao skrenuti pogled. Dok joj je Cirocco objašnjavala pravo stanje stvari, iz Robinina je lica polako istjecala boja. Chris ju još nikad nije vidio da se nečeg uplašila, ali je sad bilo jasno da ju je uhvatio strah od onog što se moglo dogoditi — i za to je imala valjanog razloga. Čitav je taj bizarni nesporazum potekao iz toga što Robin nije shvatila da muški orgazam predmnijeva izbacivanje sjemena, i da muškarac time ne vlada, kao i zbog dojma što ga je Chris stekao, da je Robin sterilna. To ona nije bila, a i on je bio plodan, što je utvrđeno i time što je s Valihom stvorio jaje. A činjenica je bila i to da je za one epizode u karanteni izgubio pilule, a da nove nije uspio nabaviti. Robin se našla na rubu suza. Uhvatila se za glavu, i počela se tresti, sve govoreći: "Nisam to znala, nisam to znala, zaista to nisam znala." Chris nije znao kakve će to dugotrajne posljedice ostaviti na njega i Robin, ali mu je jedno ipak bilo bistro. "Dužan sam ti se ispričati," rekao je Cirocco. Ona mu se široko nasmiješila. "Ne, nisi. I ja bih se tebi morala ispričati." Protrljala je bradu. "Zapravo sam sama kriva što ti se nisam brže maknula s puta. Bojim se da postajem sve sporija." "Možda ja postajem sve brži." "I to je moguće." Kao po dogovoru, svi su se ostali na ovo vratili svojim šatorima, pa Robin i Chrisa ostavili same. Trenutak je nespretno ostao visjeti u zraku i Chris je osjetio strah. Ako je Cirocco shvatila o čemu je riječ, zašto nije i on? Možda je odveć žudio za snošajem. A čini se da od tih osjećaja nije bila imuna ni Robin. Bilo mu je jasno da sad ona razmišlja o njihovim ranijim razgovorima i

KIKA vjerojatno ih ponovno procjenjuje. Nakratko se okrenula od njega da skupi misli, i onda mu vrlo pažljivo rekla da joj je žao. U nekoliko je riječi iskazala da njega ne krivi ništa više od sebe. Bio je to naprosto nesporazum, na svu sreću raščišćen na vrijeme. Rekla mu je da da ga se sada ne boji ništa više nego prije. Ali se te noći ipak vratila u svoj šator.

*** Cirocco se posljednji dan Karnevala vratila teturajući i glasno pjevajući. Gaby ju je strpala u krevet i ujutro je utovarila u kanu i još je jednom pokrila dekom. Odgurnuli su se i uskoro za sobom ostavili sve tiše veselje otoka Inglesina. Ofion je ponovno bio tih, s neporemećenim mirom, dok je družina, vrlo potištena, jednolično veslala prema Sumračnome moru.

26 Put slave Vodenu površinu koja se nalazila pola u Kriju a pola u Febi, obično bi na kartama označavali kao Febu ili Febsko more, ali je nitko nikad nije zvao tim imenom. Putovalo se Febom i jedrilo Sumračnim morem. Bilo je to prikladno ime. Zapadni je kraj mora bio u Kriju, i stoga u danu, ali se zato samo more protezalo kroz zonu sumraka i dalje sve do u Febinu noć. Kad bi se gledale s udaljenosti dovoljno velike da ih zakrivljenost Geine površine zavrne uvis, vode Sumraka, koje bi na početku imale boje u nijansama tamnomodre i zelene, polako bi blije-djele u narančastu i bakrenastu, te na koncu postajale crne. Negdje otprilike u njegovu središtu ležao je veliki otok poznat pod imenom Unome, stalno u sumraku, i na njemu su bila dva jezera: Tarn Gandria i Tarn Concordia. Na tom je otoku, i nigdje drugdje, živjela rasa kuk-colikih stvorenja, a ljudi i Titanidi zvali su ih Željeznim gospodarima. Prema ono malo priče, Robin je shvatila da su to krajne neugodne kreature, i to počevši od njihova smrada pa

KIKA tako sve do skoro svakog aspekta njihove kulture i morala. Bilo joj je utoliko draže što Čarobnica na ovom putovanju s njima neće imati nikakva posla. A bilo je to i zato što su se odlučili za konzervativniju rutu. Sjeverna je obala Sumračnoga mora bila tek malo duža od zračne linije preko njega, tako da je imalo itekakvoga smisla držati se blizine sigurne luke, napose zbog toga što je Sumrak bio poznat po svojim nenadanim, divljim olujama. Plovidba je po Sumraku prošla bez događaja, ali se Robin držala podalje od ostalih. Onaj događaj s Chrisom snažno ju je uzdrmao. Nije ga krivila, ali bi je ipak, kad bi ga pokatkad ulovila da je gleda, obuzimao nekakav čudan osjećaj. Njena je filozofija bila da iz zla u životu izvlači pouku, a iz svog je eksperimenta s heteroseksualnom ljubavi naučila da joj je na Gei najčešće najgori neprijatelj baš vlastito neznanje. Što nije bila nikakva nova spoznaja. Čitavog je života bila sklona isključivanju svega što nije imalo izravnih posljedica za njen opstanak. Pa ipak, zato što je tako postupala, počesto bi joj promicalo mnogo od onoga što bi opažali strpljiviji i manje probirljivi ljudi, oni kpji su sve slušali i gledali, bez obzira koliko se nešto doimalo trivijalnim. A bilo je već i vrijeme da odbaci uvjerenje da je Čarobnica samo alkoholom natopljeni zombi, dostojna poštovanja samo na temelju svog naslova i priča o davnim junačkim djelima. Bila je to zapravo sitnica, no takva koja je na Robin ipak ostavila jak dojam kad je stigla o njoj razmisliti. Cirocco ih nije mogla čuti sve dok Chris nije zaječao, što znači da je već bio na rubu propasti. Cirocco je razmislila brzo, pa složila i takve detalje kao što su izgubljeni kontraceptivi i Robinina genetska mana, i tako izvela zaključak o njihovom obostranom neznanju i vjerojatnoj Robininoj plodnosti, a kad je došla do odgovora, smjesta s njim u skladu i postupila, ne brinući baš nimalo o posljedicama. Nije važno to što je ono što je ona učinila u društvenom smislu bilo nezamislivo; bila je u pravu, i to je znala, pa je u skladu s tim i postupila.

KIKA Upitala se je li Chrisov udarac zaista iznenadio Cirocco ili ga je ona namjerno pustila da je udari. Bilo je očito da njemu nikako ne godi što je najgori borac u društvu sastavljenom od tri žene i jednoga muškarca. Ali to što ju je udario u trenutku takvog poniženja, ipak mu je pomoglo da sačuva malo samopoštovanja. To je nešto što nikad neće doznati. Ali je zato doznala nešto drugo: da više nikad neće podcjenjivati Cirocco. Ofion je iz Sumraka izvirao isto onako kao što je izvirao i iz Noksa: more se postupno sužavalo da bi u jednom trenutku postalo rijeka. No tada ih je, umjesto pet crpki, dočekala voda brža od ijedne. Zastali su u posljednjem tihom bazenu, i onda su se četiri čamca primakla jedan drugome da rasprave o tome što i kako dalje. Taj su dio rijeke poznavale samo Cirocco i Gaby. Titanidi su samo slušali, i polako veslali unatrag da ih ne odnese struja. Potom su se ubacili u struju sve jedan po jedan; Cirocco i Frulica su bile na čelu, a Citara je držala kraj. Kad je na nju došao red, Robin se ushitila brzinom i šumom. Klekla je na pramac i energično zaveslala sve dok joj Oboa nije posavjetovala da štedi snagu i prepusti rijeci glavninu posla. Osjećala je plodove Titanidininih jakih, proračunatih zaveslaja, i trudila se koliko je mogla da joj pomaže, a ne odmaže. Trebalo je pronaći ritam, stupiti u rezonanciju s rijekom. Dvaput je vrškom vesla odbila potopljeno stijenje, a jedanput od Oboe bila nagrađena poklikom bodrenja. Još se bila široko smiješila, kad su najednom zavili za okuku i našli se pred stotinu metara kaosa koji se, činilo se, rušio skoro okomito. Nije bilo vremena za razmišljanje. Robin je izgovorila molitvu prije nego što je i shvatila što radi, i onda se žestoko prihvatila posla. Kanu se protresao. Preko razme se prelila voda i poškropila joj lice; sad se borila da nos kanua održi nizvodno. Pomislila je da čuje Oboine povike, ali je silna huka rijeke bila preglasna za razgovor. Pod njom se prolomilo drvo, i najednom se našla u rijeci, grčevito se držeći za razmu.

KIKA Kad je podigla glavu nad vodu i otvorila oči, opazila je da je u rijeci i Oboa, no da stoji u vodi uronjena do pasa. Uspjela je nekako odvući Robin i kanu do relativno mirnoga mjesta, pa se uspentrala na stjenovitu platformu i podigla krmu kanua. "Jesi li dobro?" doviknula je, i Robin je uspjela kimnuti glavom. Kad je podigla pogled, ugledala je Gaby i Citaru. Nakon pregleda i savjetovanja obavljenog povicima, zaključili su da kanu može nastaviti put niz brzake; bila je to prava sreća, jer su preostala dva bila opasno pretovarena, noseći po dva Titanida i po dvoje ljudi. Robin se trebala povesti s Gaby, dok je Obou dopala dužnost da oštećeni čamac oprezno spusti niz rijeku. Robin nije ni pokušala pro-turiječiti, nego se s osjećajem poraza popela u Gabyn čamac.

*** "Ja to ne znam popraviti," rekla im je Oboa nakon što je pregledala slomljena rebra kanua. "Morat ćemo spasiti kožu i pričekati na sljedeći šumarak kanuovca." "Robin se može povesti sa mnom i Valihom," ponudio se Chris. Robin je oklijevala samo trenutak, a onda mu kimnula glavom. Bili su se izvukli na široku muljevitu ravninu na sutoku Oflona i rijeke Arges, u blizini Febina središta. Kraj je bio mračan, tek bi tu i tamo neko vretenasto drvo zasjalo srebrom, prozračno na mjesečini. Feb je zapravo bio mrvicu sjajniji od Ree. Razlog je tome bio što je Sumračno more, kojega je dio bio osvijetljen suncem, to svjetlo odražavalo bolje od terena što se izvijao s obje strane Noksa. Taj se, međutim, slabašni dobitak gubio u jezivosti same zemlje. Rea je bila samo krševita; središte je Febe bila močvara. Robin je to mrzila. Stajala je u mulju što joj je sezao preko gležanja i gledala preko zemlje koja je bila raj za jegulje i žabe, ali ništa više od toga. Već se bilo teško prisjetiti sveg onog ushita na zabijeljenoj vodi. Bila je sva promočena, i nije bilo nikakva izgleda da bi se u skoroj budućnosti mogla osušiti. Pritom joj nije nimalo utjehe donosila misao da se nesreća, da ona nije bila na

KIKA pramcu, vjerojatno ne bi ni dogodila. Još se jednom upitala što ona tu uopće radi. I u tom nedopadanju nije bila jedina. Nasu se nemirno promeškoljio u torbi što ju je nosila obješenu preko ruke. Taj put za zmiju nije bio nimalo lak. Znala je da je svog demona trebala ostaviti u Vrzinom Kolu - što je i kanila učiniti, ali se u zadnji čas nije mogla prisiliti. Kad je otpustila uzicu, Nasu je izbacio glavu i jezikom okušao zrak. Otkrivši da je vani hladno i vlažno bar koliko i u vreći, te kako nigdje na vidiku nije bilo suhoga mjesta na kojem bi se mogao sklupčati, ubrzo se vratio u svoj zaklon. Oboa i Citara su imale pune ruke posla oko razlaganja oštećenoga kanua i prenošenja njegova tereta u preostala tri. Robin je ugledala i ostale, ponešto udaljene, kako stoje na nečem što bi se na Febu moglo proglasiti uzdignutim tlom, što je značilo da su im noge bile nekoliko centimetara nad vodom. Cirocco je sjedila na kamenu okrenuta feb-skom kablu, koji se uzdizao nad njima, no drugi su gledali na sjever. Robin nije uspjela naći ništa vrijedno gledanja, ali je ipak zagazila kroz blato da im se pridruži. "Što je tu tako zanimljivo?" upitala je. "Još ne znam," rekao je. "Čekam da mi to Frulica otkrije." Frulica je nemirno zatoptao nogama. "Možda bi bilo bolje da o tome i ne pričam," rekao je. "Nisi trebao ni ovoliko," suglasila se Valiha i propalila ga pogledom. Ali je Frulica tvrdoglavo nastavio. "Pa dobro, tu ste zato da pronađete nešto čime ćete Gei dokazati svoje junaštvo. Pa sam mislio da bih vam mogao ukazati na priliku. Pa sad hoš'-neš'." / "Onda neću," odgovorila je Robin. Pogledala je Chrisa. "Nisi to valjda mislio ozbiljno?" "Zapravo i ne znam," priznao je Chris. "Krenuo sam zato što je Gaby rekla da je to bolje nego sjediti i čekati da prilika dođe sama, i u tome je bilo logike. Ja još zapravo nikad nisam odlučio hoću li odbaciti Geina pravila. Ja sam tu, a to znači da ih nisam

KIKA posve odbacio. Ali priznajem da nisam puno razmišljao o tome da krenem na svoju ruku." "Nisi ni trebao," rekla je Valiha. "Pa ipak, morao bih čuti što se to tamo zbiva." Robin je otfrknula, no ipak morala priznati da to i nju zanima. "To brdo," rekao je Frulica. Robin je ugledala stožastu crnu mrljoti-nu. "Ono je skoro kod sjevernih palisada," nastavio je. "To je, prema svim pričama, vrlo gadno područje, gdje malo što živi. Ja tu osobno nikad nisam bio. Ali svi znaju da je to Kongov dom." "A što je to Kong?" upitao je Chris. "Divovski majmun," odgovorila je Gaby, koja im se u tom trenutku pridružila. "Što drugo? Put pod noge, narode. Kanui su spremni." "Čekaj čas," rekao je Chris. "Volio bih čuti malo više o tome." "Što se tu ima čuti? On tamo gore sjedi..." Pogledala ga je sumnjičavo. "Čekaj, ne misliš valjda na... dobro. Dodi ovamo, Chris, pa ću ti ispričati o Kongu." Odvukla ga je nekoliko metara dalje i kratko pogledala Cirocco. Robin je krenula za njim, ali ne i Titanidi. Kad je Gaby progovorila, glas joj je bio tih. "Rocky ne voli slušati o Kongu," rekla je i napravila grimasu. "I tko da joj zamjeri. Kong je unikat, star je otprilike sto godina, i jedini od svoje vrste. On spada u istu klasu sa zmajevima o kojima ti je pričala Gea; svaki je drukčiji, bez mogućnosti za razmnožavanje. Kad ih Gea stvori, oni samo izlete iz zemlje, požive koliko su programirani da žive, što je obično jako dugo, pa umru. Kong se temelji na nekom filmu što ga je Gea gledala, baš kao i orijaški pustinjski crv u Mnemozini. Ima tu još nekoliko takvih stvorova. Razumije se da su oni postali cilj hodočasnika. Teško mi je i misliti koliko je taj Kong pobio ljudi. Ma pucao u nj iz topa malo manjeg od stabla, ili bacao na nj dinamita da bi ubio i vraga i sotonu, ne možeš ga ubiti. Vjeruj mi, mnogi su to već pokušali." "To ipak mora biti moguće." Gaby je slegnula ramenima.

KIKA "Pa mislim, sve je moguće samo ako se dovoljno dugo trudiš. Ali ja baš ne vjerujem da si ti pogodan da ga makneš. Za sebe znam da to ne bih ni pokušala. No daj, Chris. Ima i jednostavnijih načina da se čovjek ubije." "Zašto ga se Cirocco plaši?" upitala je Robin. "Ili možda ono 'plaši'" i nije prava riječ." "Ne, to je najpravija pravcata riječ," odgovorila je Gaby skoro šaptom. "Kong jede sve što se miče. Čarobnica je jedina iznimka. Gea je u nj ugradila tropizam. On je njuši na stotinu kilometara, i njezin je miris jedino što ga može izvući iz njegovih brda. Ne vjerujem da bi se to baš moglo nazvati ljubavlju, ali je u svakom slučaju riječ o snažnoj kompulziji. On će je slijediti sve do ruba zone sumraka. Štogod da inače mislila o Gei, jedno joj ipak moram priznati: ona obično uvijek ostavi nekakav izlaz, pa je tako u Konga ugradila odbojnost prema svjetlu, baš kao što i pustinjski crv mrzi hladnoću na obje strane Mnemozine. On neće za njom poći ni u Tetis ni u Krio. Ali, da vjetar puše s juga, mi sad ne bismo bili u Febi. Rocky, kad god može, prolazi uz južnu palisadu — ako uopće dode u posjet Febi — jer bi Kong, da je nanjuši, dojurio trčećim korakom. Ako je uhvati, nosi je u svoje brdo. Jednom ju je i bio uhvatio, prije pedesetak godina. Prošlo je šest mjeseci dok mu je pobjegla." "I što joj je radio?" upitala je Robin. "O tome nije htjela pričati." Gaby je zadigla obrve i oboje ih pogledala, pa se okrenula i otišla. Robin se ponovno pogledala brdo i opazila da u nj zuri i Chris. "Ti nisi..." "Što ti je to ona napričala?" Robin se prepala od Čarobničine blizine, i upitala se kako im je uspjela prići tako nečujno. "Ništa," odgovorila je. "No daj, dočula sam ponešto prije nego što vas je lukavo odmaknula. Ali joj niste baš sve povjerovali?" Robin je sve ponovno prevrnula u glavi i shvatila, pomalo ojađeno, da jest.

KIKA "No dobro," priznala je Cirocco, "nije baš sve laž. Kong je doista tu, i visok je dvadeset metara, i zaista me uhvatio i držao zarobljenu, i ja o tome ne volim puno pričati jer je bilo zaista krajnje neugodno. On se pogani u vlastito gnijezdo. I sad je to nabijeno govno u njegovoj špilji duboko već najmanje devedeset metara. On voli povremeno vaditi svoje zarobljenike i razgledavati ih, no što se tiče seksualnih aluzija, izbijte si to iz glave. On nije čak ni opremljen; on je srednji rod. On osim toga ima strahovit njuh, ali sve te priče kako njuši samo mene čisto je prdoklačenje. Njega privlače sve ljudske ženke. A miris koji ga navodi potječe od menstrualne krvi." Robin se sad po prvi put zabrinula. Zašto je kroz Febu morala baš sada? "Ti se ništa ne brini," umirila ju je Cirocco. "Nos mu je tako dobar da zapravo ni u jednom trenutku nisi sigurna. Ali s druge strane, tvoj bi te miris i zaštitio. Jer kad uhvati muškarca, njega pojede. Titanidi ga zbunjuju. On se baš puno ne pouzdaje u vid, ali kad uhvati Titanida, onda mu stražnji dio odgrize a zadrži torzo jer on bar izgleda kako treba. Potom se njime igra dok se ne raspadne." Od sjećanje na to namrštilo joj se lice, pa je od njih skrenula pogled. "Ali ga je ipak moguće ubiti," nastavila je. "Mogla bih smisliti neko-lliko načina pomoću kojih bi se dao izvesti taj trik. Prije trideset je godina tu bio jedan pravi momak koji ga je uspio zarobiti. Mislim da ga je kanio dovesti živa, iako mi baš nije jasno kako, jer se Kong oslobodio i pojeo ga. Ali je bit priče da ga je momak svezao i da ga je mogao ubiti. Pa ipak, nitko ne odlazi u brdo da ga ubije, jer postoji nešto što je marginalno jednostavnije i što bi, ako si hodočasnik, dovelo do istog rezultata. Možeš spasiti kojeg od njegovih zarobljenika. Ako si žena, onda nema čak ni opasnosti da će te ubiti, zato što on nikad ne ubija žene. Ipak ne bih nikome preporučila da se dadne od njega uhvatiti; vjerujem da se vrijeme može provesti i na mnogo ugodniji način. No ipak, on obično gore ima nekoga.

KIKA Zasigurno znam da je gore već šest mjeseci neka žena, a moguće je da ih ima još." Okrenula se od njih, predomislila se, pa se vratila. "Jedno vam Gaby ipak nije ispričala, a to je kako sam se izvukla. Ako mislite da je to bilo zato što sam prikladno primijenila svoje poznavanje Gee, ili da sam nadmudrila starog kopilana, ljuto se varate. Da sam bila prepuštana samoj sebi, možda bih još bila ondje. Činjenica je da me odatle izvukla Gaby, i pritom vlastitu slobodu dovela u veliku opasnost, a ja o tome ne pričam zato što se to, iskreno govoreći, slabo slaže s mojom slikom o samoj sebi. Kong je prilično traljavo čudovište, no ipak nije za smijati se, i Gaby je svoju ulogu viteza u sjajnom oklopu odigrala bolje od ikoga, a ja sam bila jadna djeva u nevolji. Kad me je odatle izvukla, u meni baš nije ostalo mnogo samopoštovanja." Polako je zatresla glavom. "A nisam je mogla ni nagraditi na tradicionalni način." Žurno se udaljila. Robin je još jednom pogledala prema brdu, za zatim opet na Chrisa, opazila mu u oku sumnjičavi pogled, pa se prisjetila što je kanila reći prije nego što ih je Cirocco prekinula. "Ne," rekla je odlučno, uhvatila ga za mišicu i povukla prema kanuima što su već čekali na njih. "To je baš ono što Gea od tebe očekuje. Htjela bi da joj napraviš krasnu predstavu, i briga nju hoćeš li je ti preživjeti." Chris je uzdahnuo, ali joj se nije opro. "Ti zacijelo o mojim sposobnostima da se brinem za sebe imaš prilično porazno mišljenje." Ta ju je opaska iznenadila, pa mu se pažljivo zagledala u oči. "Tako ti, dakle, misliš? Vidi, ja posve shvaćam tvoju potrebu da se dokažeš. I ja je imam, i to vjerojatno više nego ti. Ali se osobna slava ne smije staviti u službu zločestoće. To zacijelo mora nešto i značiti." "Onoj ženi svakako da. Kladio bih se da za nju ovo nije igra." "Što te se ona tiče. Ona je stranac." "Čudi me da tako govoriš o sestri."

KIKA I samoj je Robin bilo pomalo čudno što to čuje, pa je nelagodno potražila motiv. Kad ga je pronašla, on je nije razveselio, no ipak mu je pogledala u oči. Djelimice je to, istina, bilo zato što se gnušala pomisli da itko učini išta da zadivi tu gnusobu od boga, Geu. Ali s druge strane... "Ne bih željela da ti se nešto dogodi. Ti si mi prijatelj."

27 Rafal ognja "Ovo bi mogao biti najopasniji dio puta," rekla im je Cirocco. "Ne slažem se," odgovorila je Gaby. "Japet će biti najgori." "Ja ipak mislim da će to biti Ocean," umiješao je Chris. Gaby je odmahnula glavom. "Ocean je gadan, ali kod prelaska nikad nisam imala većih problema. On samo mirno leži, i misli si svoje. I ne mislim da ću doživjeti da vidim i što je smislio. To biće misli u mjerilu tisućljeća. Japet je najaktivnija neprijateljska regija. Možeš slobodno računati da će opaziti tvoj prolaz i pokušati s tim u vezi nešto i poduzeti." Društvo se skupilo pri dnu središnjeg Febinoga kabla koji se, baš kao i onaj u Hiperionu, sa zemljom spajao u širokom meandru rijeke. Ili bi možda točnije bilo kazati da je sam kabel stvorio taj meandar procesom koji je Cirocco nazvala milenijskim slijeganjem. Gealitski dokazi ispod kabla dokazivali su da je Ofion u prošlosti protjecao između njegovih strukova. Kako se obod širio, tako je kabel izdizao zemlju na spoju, pa je rijeka potražila novi put. "Što se tiče Japeta i Oceana, tu imaš pravo," rekla je Cirocco. "Iako baš ne vjerujem da će Ocean još dugo biti miran. Riječ je o tome da je to jedino mjesto gdje neposredno graniče dva Gei suprotstavljena regionala. Rea je odveć luda da bi se mogla nazvati neprijateljem. A iza Tetide je Tea, koja je još lojalna Gei, a iza nje je Metida, koja je neprijatelj, ali je kukavica. Diona je mrtva, a iza nje..."

KIKA "Jedan je od regionalnih mozgova mrtav?" upitala je Robin. "I kakve su posljedice toga?" "Ne tako teške kao što misliš," odgovorila je Cirocco. "Diona nije imala sreće, pa se, kad je otpočeo rat, našla stiješnjena između Metide i Japeta. Bila je odveć vjerna da bi pristala na sutradnju, pa makar i samo na to da ostane u pozadini, i zato su je napali i smrtno ranili. Mrtva je već tri, možda i četiri stoljeća, no sa samom je zemljom sve u redu. Japet je pokušao preuzeti vlast, ali pritom baš nije imao sreće. Vjerujem da je Gea i sama sposobna obaviti većinu toga što je potrebno." "Ondje ja imam poprilično posla," upozorila je Gaby. "Ondje se sve mnogo brže kvari. Ali je sve prilično mirno." "Bit je u tome," nastavila je Cirocco, "da samo ovdje, zbog Febe i Tetide, imamo dva jaka neprijatelja rame uz rame. Kad god mogu, to područje prelazim u dirižablu, pa sam mislila da vas dvoje to imate pravo znati: taj vam put ostaje otvoren ako nas sad želite napustiti. Prijeći ćemo Febu i Tetidu što brže možemo, ali će to morati biti kopnom, jer unatoč tome što mogu dobiti dirižabl da nas pokupi, nijedan nas od njih ne bi odveo od središta Febe do središta Tetide, a ja moram učiniti baš to." Pogledala je najprije Chrisa, pa Robin. "Ja to mogu izdržati," rekla je Robin. "Ali voljela bih se maknuti odavde. Brine me da Kong nije... znaš već što. Imam još dva dana." "Sve dok se vjetar održi, sve je u redu," odgovorila je Gaby. "Ako se promijeni, onda ćemo svojski požuriti, to ti obećavam. A ti, Chris, što je s tobom?" I Chris je mislio o Kongu, ali ne onako kako je to Robin vjerojatno mislila. Nije imao baš nikakve želje da postane junak, bilo živ bilo mrtav, ali ga je mučila misao da je to prva prava prilika koja mu se ukazala. "Ostajem s vama," odgovorio je. Titanidi nisu voljeli Febu. Bili su skloni skakanju na neočekivani zvuk. Valiha je u jednom trenutku zamalo Robin nagazila na nogu. Ostale su kraj vatre nedaleko izbačenog kablovoga struka i

KIKA pjevale svoje pjesme, koje su Chrisa podsjećale na zviždukanje u tami. Nije ih krivio. I on je to osjećao. Cirocco je rekla kako misli da neće dugo. Nije moglo biti ni govora da bi, kad krene u posjet Febi, s njom mogao itko, pa čak ni Gaby. Čarobnica je znala da Feba neće čak ni povući svoje jezero kiseline, tako da će morati stajati na stepenicama i razgovarati s njom kako zna i umije. Bilo je malo razloga da taj susret potraje više od nekoliko minuta. Cirocco će zamoliti Febu da se vrati u Gein zagrljaj i požanje plodove njezine ljubavi — što znači da izbjegne posljedice njezina gnjeva, jer je Gea Febi mogla učiniti malo dobra, a puno, puno zla. Feba će to odbiti i poslati Cirocco njezinim putem, i to vjerojatno popratiti demonstracijom moći kojom će je htjeti uplašiti, ali joj neće i ozbiljnije nauditi. Feba nije bila glupa. Znala je da je žbica u nju uperena poput kakvog kozmičkog opsadnog topa, a znala je ponešto i o Velikom stisku. Cirocco je ispričala Chrisu o Velikom stisku, koji je bio Geino zadnje oružje u Oceanskoj pobuni. Unutrašnjost je svih šest žbica bila obložena debelim slojem zelenila za koje se, pri pažljivijem promatranju, otkrivalo da su stabla okomite šume. Okomita je bila zbog podloge na kojoj je rasla; drveće je iz stijenki žbica raslo horizontalno i kraj njih bi svaka sekvoja izgledala patuljasto. Da bi mogla izvesti Veliki stisak, Gea je najprije na nekoliko tjedana šumu lišila vlage. Tako se stvorila najveća hrpa ogrjevnoga drva svih vremena. Da bi iščupala sva ta stabla i pustila ih da u milijunima zapljušte dolje u noć, Gea se čak i nije morala jako stisnuti. Učinila je to Oceanu, i drveće u padu još i zapalila, pa zatvorila donji zalistak na žbici. Ta vatrena oluje sprljila je Ocean do stanca kamena. Što je na njega očito ostavilo jak dojam, jer je prošlo deset tisuća godina prije nego što se odvažio ponovno izazvati Geu.

KIKA Sati su se vukli, ali se Cirocco nije vraćala. Gaby se tim stubištem što je vodilo do regionalnih mozgova i spustila i uspela već dovoljno puta da zna u minutu koliko taj put traje. Nije se baš činilo vjerojatnim da će s Febom provesti više od sata, no vrijeme je prolazilo i prolazilo, mjereno polaganim pokretima žiroskopskoga sata, a Cirocco nema pa nema. Kad je Gea dovršila još jedan okret od šezdeset jedne minute, Chris se pridužio savjetovanju o tome treba li dizati šatore. Ta ideja baš i nije dobila podršku, iako su Robin i Chris već dugo bili budni. Gaby se jedva potrudila o tome i progovoriti; iako to nije izrekla, svima je bilo znano da će uskoro poći za starom prijateljicom, bez obzira može li joj pomoći. Chris se odmaknuo od družine i naslonio se na mokro tlo. Postavio je tijelo u smjer sjever-jug i na trbuh stavio geanski sat, tako da mu je os bila u istočno-zapadnoj ravnini okretanja. Nije mogao vidjeti kako se miče, baiš kao što nije mogao vidjeti ni kako se smrzava voda, ali kad bi skrenuo pogled, pa ga opet vratio, pomak je bio očit. Imali su i mehanički sat koji je bio mnogo korisniji jer je radio stalno, bez obzira na orijentaciju, ali je ovaj bio mnogo zabavniji. Činilo mu se da tako osjeća kako se pod njim okreće Gea. Prisjetio se sličnog osjećaja za vedrih noći na Zemlji, i najednom se poželio vratiti kući, izliječen ili bolestan. Nije isto ostati smlavljen golemošću zvjezdane noći ili gledati u mračnu, nebodernu žbicu, što se dizala prema nevidljivom no opipljivom nebu. "Vežite bisage, vi kvartetu četveronožnih blebetuša!" "A što veliš, kapetane, da sad ja malo pojašem tebe?" povikao je Frulica. "Hej, Rocky, kako si uspjela tako dugo održavati ravnotežu?" Njen je povratak otrgao Chrisa s ruba sna. Družina se smjesta preobrazila u vrtlog energije koju je Cirocco usmjerila na zadaću rušenja grubog logora i povratak u kanue. Ali je na koncu Gaby postavila pitanje na koje su svi čekali odgovor. "Pa, Rocky, kako je bilo?"

KIKA "Ne tako loše, mislim, ne baš tako loše. Bila je... razgovorljivija nego ikada. Gotovo sam stekla dojam da je ona ta koja..." Pogledala je Chrisu u oči, pa napućila usta. "Reći ću ti kasnije. Ali sam malo nervozna. Nemam baš ništa u rukama, ali imam osjećaj da joj je nešto na pameti. Što se prije maknemo odavde, lakše će mi biti pri duši." "I meni," rekla je Gaby. "Mičimo se." I Chris se bio zabrinuo, pa se bacio na Valihu. Dlanovi su mu bili vlažni, a u želucu mu je nešto treperilo, i tijelo mu preplavljivali bljeskovi topline. Kad se ti simptomi spoje s predosjećajem što mu je sad puzao čitavim tijelom, onda se može reći sigurnije no ikada da sad predstoji još jedan napad. I onda što? Neka bude što bude; neka se dogodi; mogu se oni i sami brinuti za sebe. Ako netko i strada, onda će to vjerojatno biti on, a ne oni. Nije mu to bilo prvi put da pomišlja da nekoga upozori na predstojeći napad. Baš kao i uvijek, i sad je odlučio da to ne čini, pa se predomislio, pa ponovno odlučio da ništa ne kaže. Jedan je dio njega znao da je taj proces kolebanja savršena obrana, jer je bilo malo izgleda da bi stigao nešto učiniti prije nego što bude prekasno. Ali ne! Ne ovaj put. Okrenuo se Gaby, koja je jahala metar desno od njega. Dok je to činio, kutom je oka opazio da je Valiha okrenula glavu da ga pogleda, a drugim je registrirao treptaj pokreta. Opazio je to djelić sekunde prije Valihe. Samo razjapljena usta načičkana bodljama, kako se nečujno šire, krug presječen tankom vodoravnom crtom. Bila su daleko i već su se bacila na njih, baš tako. U tako kratkom vremenu. Skočio je i udario u Gaby dovoljno jako da je zbaci s Citarinih leda. "Dolje! Bacaj se dolje!" povikao je, a Valiha je kriknula upozorenje na titanidskom. Zvuk je udario kao šaka, krut kao lavina, i zuj-bomba je upalila svoju zublju i počela se ubrzavati niti metar od da. Zrak je pulsirao u ritmu njezina motora; onda je Chrisa zaslijepio bljesak

KIKA fleša u očima, i zvuk je zbog Dopplerova efekta potonuo sve do kraja ljestvice. Stavio je ruku na zatiljak i osjetio kak mu se kosa osmudila i pretvorila u sitne čvoriće. Gaby se iskobeljala ispod njega, i s mukom došla do zraka. Robin se rasprostrta, deset metara dalje. Ispred sebe je ispružila skupljene ruke. Iz šaka joj je jurnula tanka blijedoplava crta bljeska, za kojom je uskoro pošla i druga. Sićušne bojeve glave praskale su kao žabice, daleko podbacivši cilj. "To je došlo od kabla," viknula je Cirocco. "Svi ostanite ležati." Chris je učinio kako je rekla, a onda se promeškoljio i okrenuo prema tamnom izdanku što se ocrtavao oko isprevrtanog pijeska Tetide. I sad je shvatio što ga je spasilo; gibanje je zuj-bombe opazio prije nego što se spustila do zemlje, za vrijeme posljednje dionice pada s mjesta na kojem je stajala visoko na kablu. "Evo još jedne!" upozorila je Cirocco. Chris je pokušao spojiti kičmu i trbuh. Drugi mu je napadač progrmio zdesna, a za njim je došao ešalon od još dvije, samo nekoliko sekundi kasnije. "Ovo mi se ne dopada," viknula je Gaby, sasvim u Chrisovo lijevo uho. "Titanidi su preveliki, a tlo odveć ravno." Chris se okrenuo i ugledao joj lice, tek nekoliko centimetara od svog i umazano blatom. Osjetio je kako mu je čvrsto stisnula ruku. "Hvala," prošaptala je. "Ni meni se to ne dopada," odviknula je Cirocco. "Ali još ne smijemo ustati." "Onda otpužimo na najniže moguće mjesto," predložila je Gaby. "Idemo," rekla je tiho. "Citara je u najnižoj točki u blizini." Ridokoži je Titanid bio dva metra iza njih, u središtu udubljenja koje ni najslađi snovi nisu mogli učiniti dubljim od četrdeset centimetara. Kad je Chris polako dopuzao do njih, Gaby je pljesnula Citaru po boku. "Sad samo, stari moj, nemoj ustati pa zirkati," rekla je Gaby. "I neću. A i ti, gazdarice, pogni glavu." Citara se nakašljao, oglasivši se čudnim i melodioznim zvukom. "Nije ti dobro?" upitala je Gaby. "Pošteno sam grunuo u zemlju," bilo je sve što je želio reći.

KIKA "Kad se izvučemo, reći ću Oboi da te malo pogleda. Kvragu!" Otrla je ruke o hlače. "Jesi znao da smo legli na jedinu krpicu vlažne zemlje na čitavom smrdljivom brežuljku?" "Sjeverozapad," doviknula je Valiha sa svog nevidljivog položaja. Chris nije ni pokušao otkriti zuj-bombu koja im se približavala, ali se uspio učiniti i manjim i tanjim no što je uopće smatrao mogućim. Pitao se zašto prva nije došla u formaciji. Kad se odvažio pogledati, ugledao je jednu kako se otkida od kabla. Bila je to samo točkica, i zacijelo na visini od bar tri kilometra. Visjela je tako, nosom strmoglavce, i čekala na pravu priliku. Mogla se baciti na njih kad su se primicali kablu, ali je imala dovoljno pameti da shvati da će joj družina, kad bude odlazila, okrenuti leda. A ovoj je, čini se, bilo jasno i to da bi sad bilo uzaludno i pokušavati nekoga uloviti. Prošla je pedeset metara iznad njih, izazivajući ih drskim frktanjem. Druga se upalila malo nakon što se otkinula s kabla i nije se mogla oprijeti napasti da ih preleti na otprilike istoj visini. Bila je to teška pogreška, jer je tako Robin dobila dobru široku metu na realističnoj udaljenosti, obilato vremena da je može slijediti, i pravo na tri pokušaja dobrog nišanjenja. Pogodio je i drugi i treći projektil. Chris je tu brzu sjenu najbolje sagledao baš u trenutku da su je dohvatili spareni bljeskovi eksplozivnih zrna. Bio je to stožasti valjak sa zabačenim krutim krilima i dvostrukim repom. Pod krilom mu je bilo zataknuto oko. Zuj-bomba je bila veliki crni morski kučak nebeskih visina, sazdan od usta i dobroga teka, uz dodatak zvučnih efekata. Na trenutak se učinilo da tom stvoru Robinini pogodci nisu naudili. A onda je prokrvarila vatrom što se rasula čitavim nebom, i sav je krajolik bio zapljusnut tamnim narančastim svjetlom. Chris je podigao oči dovoljno brzo da vidi eksploziju, ali ju je jedva i čuo od prodornog, ćurlikavog, pobjedonosnog krika Devetoprste Robin. "Pošaljite mi još zuj-bombi!" povikala je.

KIKA Svi su gledali kako se stvor uzdiže u visokom luku i počinje smrtonosno prevrtanje. Začula se nadzvučna jadikovka, a onda je, trenutak potom, bomba tresnula u tlo s druge.strane Ofiona. Kad je prošlo još deset minuta, a od tih kreatura više ni traga ni glasa, Cirocco je otpuzala do Gaby i predložila joj da potrče do čamaca. Chris je za to bio i dušom i tijelom; brinula ga je malo otvorenost prostora na rijeci, no sve je bilo bolje od grljenja te krpice zemlje. "Zvuči mi dobro," suglasila se Gaby. "Evo plana, narode. Ne gubimo vrijeme. Kad dam znak, ljudi uzjahuju Titanide i pravac čamac što ih noge nose. Jašite okrenuti prema natrag, i držite oči otvorene. Moramo pokriti sve smjerove kompasa i biti spremni u trenutku se baciti na tlo, jer možda na raspolaganju nemamo više od dvije do tri sekunde. Ima li pitanja?" "Mislim da ćeš morati potražiti drugo jahaće grlo," rekao je Citara tiho. "Kako? Zar je tako gadno? Što je bilo, noga?" "Gore, bojim se." "Ricky, daj mi taj fenjer. Hvala, mislim..." Sledila se, kriknula od užasa i ispustila svjetiljku. U njezinu mekanom svjetlu Chris je ugledao ruke i noge zamrljane tamnocrvenom krvlju. "Što ti je to učinila?" zaječala je Gaby. Pala je na prostrto tijelo i pokušala ga okrenuti. Cirocco je doviknula Oboi da brzo dode, pa zapovjedila Robin i Valihi da preuzmu stražu. Sve dok se nije ponovno okrenula ranjenoj Titanidi, Chris nije shvatio da je ljepljivo blato na njegovu licu i prsima pomiješano s Citarinom prolivenom krvlju. Odmaknuo se, užasnut, i dalje sjedeći u blatu. Iz Titanida je istekla čitava rijeka, i sad je ležao u lokvici vlastite krvi. "Nemojte, nemojte," pobunio se kad su ga Gaby i Oboa pokušali okrenuti. Oboa je prestala, ali joj je Gaby zapovjedila da ponovno pokuša. Umjesto toga titanidska je iscjeliteljica primakla glavu bliže Citari i na trenutak oslušnula. "Uzalud se trudimo," rekla je. "Smrt je stigla." "On ne može biti mrtav." "Još je živ. Hajde, zapjevajmo mu zbogom dok nas još čuje."

KIKA Chris se odmaknuo i kleknuo do Robin. Ona nije rekla ništa; samo ga je na trenutak pogledala pa nastavila promatrati noćno nebo. On se prisjetio, nekako blijedo, da je samo nekoliko minuta ranije bio siguran da dolazi napad. Što se zapravo i dogodilo, samo što nije bio onakav kakav je očekivao. Osim Oboine i Gabyne pjesme nije bilo nikakva zvuka. Oboin je glas bio milozvučno melodičan, nimalo tužan. Chris je poželio da ga može razumjeti. Iz Gaby nikad prave pjevačice, ali to i nije bilo važno. Gušila se od suza, ali je ipak nastavljala. A na koncu su ostali samo jecaji.

** * Cirocco je uporno tražila da okrenu tijelo. Morali su pregledati smrtonosnu ranu, rekla je, da shvate kako se to dogodilo i nauče štogod 0 zuj-bombama. Gaby joj nije proturječila, ali se ostala malo podalje. Kad su mu podigli noge i počeli ga okretati, u blato se isuo čitav vagon bezlične vlažne nutrine. Chris se brzo udaljio i pao na sve četiri. Želudac mu se nastavio dizati još dugo nakon što se sasvim ispraznio. Poslije je doznao da se rana protezala čitavom dužinom Citarinog tijela, i da je malo nedostajalo da mu odvoji trup od donjeg dijela tijela. Zaključili su da ga je dugačko desno krilo stvorenja poteglo preko boka djelić sekunde nakon što je Chris bacio Gaby na tlo. Zarežalo je tako čisto da je sprijeda zacijelo bilo oštro kao britva.

*** Donijeli su Citaru do obale rijeke, do mjesta drvećem zaštićenog od napada. Chris je ostao u pozadini s Robin, i gledao kako Gaby kleči 1 siječe mu svjetlonarančastu kosu, da bi potom ustala i čvrsto je vezala. Bez ceremonija, tri su se Titanida skupila. Titanidi su prevrnuli tijelo u rijeku i odgurnuti ga u maticu dugim motkama.

KIKA Citara se pretvorio u tamnu sjenu što se ljuljuškala u lagano namreškanoj vodi. Chris je gledao kako nestaje iz vida. Ostali su tu još deset reva, da ne bi sustigli tijelo. Nikome nije bilo ni do kakvoga posla, a malo se i pričalo. Titanidi su to vrijeme proveli u vezenju i tihom pjevanju. Kad je Chris zamolio Cirocco da mu prevede pjesme, ona mu je rekla da su sve one o Citari. "To nisu neke posebno tužne pjesme," rekla je. "Nitko od njih nije Citari bio baš jako blizak. Ali čak ni njegovi najbolji prijatelji ne bi ga oplakivali kao što to činimo mi ljudi. Ne zaboravi, za njih je on nestao. On više ne postoji. Ali je zato postojao, i ako još bude živio i na koji način, bit će to u pjesmi. I zato oni pjevaju o tome što im je on bio. Pjevaju o svemu što je učinio i po čemu je bio dobar Titanid. Nije to nešto jako drukčije od onog što mi radimo, samo što tu nema nikakvog zagrobnog života. I to je njima, rekla bih, baš zbog toga dvostruko važno." "Ja sam osobno ateist," rekao je Chris. "I ja. Ali ovo je drugo. I ti i ja moramo odbaciti ideju o životu poslije smrti, makar i nismo odgojeni da u to vjerujemo; moramo je odbaciti zato što su sve ljudske kulture prožete tom idejom. Ona je kamo god se okreneš. I zbog toga ja mislim da negdje u dnu i tvoje i moje svijesti — bez obzira koliko to nijekali — postoji neki dio koji se nada da se varamo ili je možda čak i siguran da se razumna svijest vara. Čak i ateisti, kad dozive kliničku smrt pa se vrate u život, doživljavaju vantjele-sna iskustva. To je negdje duboko u tvojoj duši, a u njihovoj naprosto ne postoji. Ali me pritom zapanjuje da su unatoč tome oni takva vesela rasa. Pitam se je li i to u njih ugradila Gea, ili je to njihov pronalazak. Ja je neću pitati zato što to zapravo i ne želim znati. Draže mi je misliti da su oni obdareni nekom posebnom genijalnošću koja im dopušta da se uzdignu iznad jalovosti svega toga, da toliko vole život da od nje i ne traže ništa više od toga." $ $ ^

KIKA Chris nikad nije razmišljao o prednostima "pristojnog sprovoda". On nije mogao ništa protiv svog posve ljudskog gledanja na lešinu kao na osobu. Baš ta veza navodi ljude da svoje mrtve hermetički zatvaraju u lijesove kako bi ih spasili od crva, i da ih spaljuju kako bi uklonili svaku mogućnost daljnjega propadanja. U tom riječnom pokopu bilo je nekakve rustikalne poezije, ali Ofion nije brinuo baš nimalo za čuvanje dostojanstva mrtvih. Rijeka je izbacila Gitaru na blatnjavi sprud tri kilometra nizvodno. Kad su prolazili kraj njegova uništenog tijela, Titanidi ga nisu ni pogledali. Chris nije mogao skrenuti pogled. Leš po kojem su se verali lešinari još ga je dugo progonio u snu.

28 Triana Na kartama Gee šest je noćnih regija uvijek bilo osjenčano kako bi se istaklo da sunce nad njima nikad ne sije. Zbog toga su dnevne regije bile još življih boja. Tetidu bi obično tiskali u žutoj ili svijetlosmedoj, da označe da je riječ o pustinji. To bi pokatkad u putnicima stvaralo uvjerenje da pustinja počinje u zoni sumraka između Febe i Tetide. Ali to nije bilo tako. Središnju su močvaru Febe okruživale čvrste gole stijene i pomični pijesak, i od nje na sjever i jug pružale sušne ruke, a isto tako i na zapad sve do središnjih kablova. Ofion je tekao ravno na istok i kroz sredinu istočne Febe, dubeći stokilometarski plovni kanal poznat pod imenom Zbrkani kanjon. Ali, baš kao što je upućivalo i samo ime, u unutrašnjosti je Gee vrijedilo malo geoloških pojmova. Kanjon je bio tu zato što ga je Gea željela imati; za njezina tri milijuna godina voda ga nije mogla iskopati niti izbliza tako duboko. Pa ipak, bilo je to sasvim pristojna imitacija, iako srodnija Tithonius Lacusu, marsijanskoj formaciji nastaloj slijeganjem, negoli hidrološki nastalom Grand Canvonu u Arizoni. Zašto je Gea odlučila oponašati takvu planetarnu geologiju nitko nije znao.

KIKA Nakon što su neko vrijeme plovili niz rijeku, Robin se zatekla kako sa vrha kanjona gleda put kojim su prešli. Baš kao i u Rei, za ovo su bile zaslužne riječne crpke. Na dva su mjesta s mukom prenijeli kanue, ali je zato Robin usavršila svoje planinarsko umijeće. Zbog zuj-bombi je cesta bila odveć opasna, zato što je vodila preko ravnog platoa, isuviše izloženog napadu. Bili su sretni što postoje gole, zaštitničke litice, i to su mislili čak i dok su se s mukom uspinjali njima. Sve u svemu, da izađu iz kanjona trebala su im tri hektoreva. Nikad još dosad nisu napredovali tako sporo. Svježega voća, koje je tvorilo najukusniji dio njihove prehrane, nije bilo. Živjeli su na suhoj hrani iz naprtnjača. Ali je zato ipak bilo divljači koja se dala uloviti. Jednom zgodom, kad su pronašli plato bogat malim ljuskavim desetonogim stvorenjima, Titanidi su ih nalovili više od stotinu i potom proveli tri dana u njihovu konzerviranju dimom i preparatima dobivenim iz korijenja i lišća. Robin se nikad nije osjećala jačom. Na svoje je iznenađenje otkrila da joj takav grub način života godi. Budila se brzo, jela puno i krepko spavala na koncu dana. Da nije bilo Citarine pogibije, možda bi mogla reći da je sretna. Što već dugo nije mogla reći.

*** Kad je Ofion stao na rubu dana, to se doimalo čudno i zbunjujuće, no s njim se dogodilo baš to. Na istočnom se kraju ulijevao u smeđe jezerce zvano Triana, i s druge strane nije više istjecao. Sve je dosad na njihovu putu ta rijeka bila stalan faktor; napuštali bi je samo kad je trebalo obići crpke. Čak su i Noks i Sumrak bili tek njena proširenja. Za Robin je to bio loš znak. Taj je znak bio ništa u usporedbi s prizorom koji ih je dočekao kad su svojom smanjenom flotom doveslali do obale Triane. Bila je to golema kosturnica. Plaža od bijeloga pijeska bila je posuta koštanim ostacima milijardi stvorenja, a oni su tvorili i velike mirne valove i dine, nabacane škripave golgote. Kad su stigli do

KIKA obale, stali su u sjenu jedincate koštane ploče visoke osam metara, dok su nogama drobili rebra stvorenja manjih od miša. Izgledalo je to kao kraj svih stvari. Robin, koja sebe nije smatrala praznovjernom, nije se mogla otresti zlih slutnji. Rijetko je kad opažala blijedo tkivo geanskoga dana. Svi su uvijek govorili o "stalnom popodnevnu" kakvo prevladava u kotaču; Robin bi se podjednako često činilo da je riječ o jutru. Ali ovdje ne. Obale Triane sledile su se trenutak prije kraja vremena. Nagomilane su kosti bile obrisi goleme mrtve nekropole, Izgrađene u golemoj smeđoj pustinji Tetide. Prisjetila se nečeg što je-Gabv bila rekla, kad je Ofion usporedila sa zahodom. S motrilišta Triane doista se tako i činilo. Svi mrtvi iz velikoga kotača dolazili su na počinak na obalu jezera. Skoro je nešto rekla Gaby, ali se zaustavila u zadnji čas. Citara će vjerojatno završiti ovdje. "Nije ti dobro, Robin?" Podigla je pogled i pred sobom ugledala Čarobnicu. Stresla se da odbaci melankoliju koja joj se počela prikradati. Ali joj to nije puno pomoglo. Cirocco joj je stavila ruku na rame i povela niz obalu. Prije nekoliko tjedana Robin bi odbacila tu gestu, no sad ju je pozdravila. Pijesak je bio sitan kao šećer u prahu, ugodno vruć medu nožnim prstima. "Nemoj da te to smlavi," rekla je Cirocco. "Nije to baš sve tako." "Ja baš i ne znam kako jest." "Ovo nije Geina kanta za smeće. Iako jest groblje. Ali to nije i kraj Ofiona. Rijeka nastavlja teći ispod zemlje i ponovno se penje s druge strane Tetide. A kosti su ovamo donijeli lešinari. Dugački su otprilike pola metra, i jedna njihova vrsta živi u pijesku, a druga u jezeru. To je složena priča, ali se svodi na to da nijedna vrsta ne može bez one druge. Susreću se tu na obali pa razmjenjuju darove, pare se i mrijeste. Na Gei je to uobičajena shema." "Kako je to depresivno," rekla je Robin.

KIKA "Ali Titanidi to vole. Ovamo ne dolaze mnogi, ali oni koji to čine, snimaju puno slika da pokažu svojima kod kuće. Ima i to svoje ljepote, ako se na nju možeš priviknuti." "Pa baš i ne vjerujem." Robin je otrla čelo, pa skinula košulju i pošla na rub vode. Namočila je košulju, ižmiknula je, pa ponovno stavila na sebe. "Zašto je tu tako vruće? Sunca nema ni toliko da ti zagrije kožu, ali pijesak upravo gori." "To dolazi odozdo. Sve se regije i griju i hlade fluidima što teku ispod zemlje. To se onda pumpa u velike peraje u svemiru, da bi se ili hladili na osunčanoj ili grijali na zasjenjenoj strani." Robin je pogledala u Ciroccino pocrnjelo lice, kao i u preplanulu kožu na golim rukama i nogama. Prisjetila se da je tijelo ispod crvenog pokrivača, očito njezine jedine odjeće, zacijelo isto tako crno. Ali kvragu, izgledalo je baš kao preplanulost, i to ju je mučilo već tjednima. Robina je koža bila mliječnobijela baš kao u dan kad je došla. "Jeste li ti i Gaby prirodno tamnopute? Ne izgledate mi tako, ali mi je teško povjerovati da ste ovdje tako preplanule." "Ja sam malo tamnija od Gaby, ali je ona svijeda kao i ti. Imaš pravo, to nije posljedica sunca. Možda ti to jednog* dana ispričam." Zastala je u hodu i zagledala se na istok. Visoke su se koštane mogile prekinule, i sad je bilo moguće vidjeti nekoliko kilometara daleki red niskih brežuljaka. Okrenula se i zazvala družinu koja je, na Robinino iznenađenje, za njima zaostala dvije stotine metara. "Kad razložite čamce," doviknula je Cirocco, "dođite ovamo." Nakon nekoliko minuta svi su se skupili oko Cirocco, i ona je čučnula i prstom na pijesku nacrtala dugački zemljovid. "Feba, Tetida, Tea," rekla je. "Triana." Zabola je prst i tako napravila kružić, a onda nacrtala niz vrhunaca istočno od njega. "Eufonsko gorje. A istočno od njega, ovdje, Burogorje. A ovdje, samo za sebe, La Oreja de Oro." Kratko je pogledala Chrisa. "To znači 'Božje uho', i tu ti se, ako si zainteresiran, pruža prilika da učiniš junačko djelo. Ako ne, nećemo mu ni blizu." "Nisam zainteresiran," odgovorio je Chris s veselim smiješkom.

KIKA "No dobro. Na istoku..." "Zar nećemo čuti priču?" upitala je Robin, iako je znala da to baš nije jako pametno. "Za tim nema potrebe," odvratila je Cirocco. "Božje uho nas se baš nimalo ne tiče ukoliko baš ne dođemo do njega. Ono nije pokretna opasnost, kao Kong." Dok se Robin pitala da li se to ona s njom poigrava, Cirocco je crtala dugi niz vrhunaca, od sjevera na jug, presijecajući tako čitavu širinu Tetide. "Kraljevsko Modrogorje. Netko je valjda bio pjesnički raspoložen. Kad je zrak kako treba, doista se oboje modro, ali su to većinom prilično dosadne planine. Ima nekoliko stjenovitih litica, ali ako se čovjek uspne uz južne padine, dalje može bez velike muke od vrhunca do vrhunca. Cesta ide na sjeveroistok od jezera, kroz široki prostor između Burogorja i Eufonijskoga gorja, a koji se zove Tetidin procjep." Podigla je pogled i rekla, skamenjenog lica: "Ili, kako ga pokatkad nazivaju, Ortodentski prolaz." "Samo što smo se dogovorili da se tom dosjetkom više ne služimo," rekla je Gaby. Cirocco se široko nasmiješila. "Ispričavam se. No bilo kako bilo, kroz taj prijevoj cesta ide ravno na istok, preko mnogih blagih uzbrdica i nizbrdica, prolazi kraj središnjega kabla, pa kroz Kraljevsko Modrogorje, i tako dalje sve do ovog jezera s kosim kablom u sredini, a koje se zove Valencia. O, da, ono je nekakve narančaste boje." "I s jako dugačkim ogrankom," dometnula je Gaby. "Tako je. Ali nisam mu ja dala to ime." Pljesnula je rukama po pijesku i uspravila se. "Iskreno govoreći," rekla je, "ja zapravo ne znam što bi nam dalje bilo najpametnije učiniti. Spočetka smo kanili samo ići cestom i ne brinuti mnogo o pješčanim utvarama, ali sad kad..." "Pješčanim utvarama?" upitao je Chris. "O tom potom. Kao što rekoh, ovog me časa više brinu zuj-bombe. Nikad se još nije ni čulo za usklađeni napad kao što je bio onaj na Febi. Prije toga su uvijek putovali sami. Moguće je

KIKA da smo ih uznemirili na gnijezdištu, no postoji i mogućnost da je to manifestacija nekog novog oblika ponašanja. Na Gei se to zna dogoditi." Gaby je prekrižila ruke na prsima. Gledala je ravno u Cirocco, koja je nije bila spremna pogledati u oči. "A moguće je i to da je taj napad bio planski smišljen," rekla je Gaby. Robin je pogledao jednu pa drugu. "Kako to misliš?" "Nije važno," žurno je rekla Cirocco. "Ja u to ne vjerujem, a sve i da jest, cilj nije bilo nijedno od vas dvoje." Robin je po tome shvatila da se Gaby i Cirocco pitaju ima li to kakve veze s Čarobničinim posjetom Febi. Možda je Feba imala kakvog utjecaja na zuj-bombe, pa ih nagovorila u ubiju Čarobnicu. Još ju je jednom zbunio čudan život tih dviju žena. "Druga je mogućnost da pođemo kroz brda," nastavila je Cirocco. "Ona će nam pružiti izvjesnu zaštitu od zuj-bombi, iako i dalje moramo budno paziti. Moj bi prijedlog, dakle, bio da se spustimo do Eufonskoga gorja." Još je jednom kleknula i, govoreći, ocrtala put. "Prvo brzi sprint, to je manje od dvadeset kilometera, odavde do gorja. A od kraja Eufonija do južnih pristranaka Modrogorja imamo još otprilike trideset. Koliko bi to potrajalo, Frulice?" Titanid je malo razmislio o tome. "Budući da će Gaby morati jahati s još nekim, netko će od nas biti sporiji. Morat će na toj dionici dvaput promijeniti jahaće grlo. Rekao bih da bi nam za to, ako idemo korakom, dostajao jedan rev. A za drugi prijelaz mnogo vjerojatnije dva do dva i pol reva, jer ćemo bid umorni." "No dobro. No bez obzira kako na to gledali, ta će nas ruta usporiti." "Možda mi je nešto promaklo," rekla je Robin. "Idemo li mi to na nekakav sastanak?" Cirocco se nasmiješila.

KIKA "Pogodila si. Bolje polako pa sigurno. Ja pak nisam sigurna. Računam da bismo se mogli probiti do središnjega kabla, pojuriti do njega, i ako do tada ne sretnemo nijednu zuj-bombu, onda možemo ponovno razmotriti hoćemo li se držati ceste. Ali bih voljela čuti što vi o tome mislite." Krenula je pogledom od lica do lica čitave družine. Robin sve do tog trenutka nije shvatila da je Cirocco preuzela vodstvo. Izvela je to na neobičan način — tako što je preostalo šestero zamolila da je savjetuju pri odlučivanju — no ipak je bila činjenica da bi prije tjedan dana to pitanje postavila Gaby. Pogledala je Gaby, no na njezinu licu nije bilo žaljenja. Baš naprotiv, činila se sretnijom no ikad nakon Citarine pogibije. Svi su se suglasili da podu brdskom rutom, zato što je ta Cirocco očito bila draža. Uzjahali su, s tim da je Gaby prvu trećinu puta trebala provesti iza Cirocco, pa krenuli pod nebom što se na zapadu počelo oblačiti.

29 Preko pijeska Oblaci su došli nad njih baš kad su se Titanidi odmarali nakon dugog juriša preko dina između Triane i pribrežja Eufonskoga gorja. Cirocco je kratko pogledala Frulicu, i ovaj je pogledao na sat. "Drugi decirev osamdeset sedmog," rekao je. "Točno na vrijeme." Chris je na trenutak nije razumio. "Misliš reći da ti..." Cirocco je slegnula ramenima. "Ja ne pravim oblake. Ali sam ih zatražila. Nazvala sam dok smo još bili u kanjonu. Gea je rekla da bi mogla naoblačiti, ali ne bi išla tako daleko pa stvorila i kišu. U životu ne možeš imati sve." "Nije mi jasno za što će ti ti oblaci." Ili kako je to moguće da ih je dovoljno samo zatražiti, dodao je u sebi.

KIKA "To je zato što ti još nisam pričala o pješčanim utvarama. Frulica, narode, jeste li spremni za polazak?" Kad je Titanid kimnuo glavom, Cirocco je ustala i otrla pijesak s nogu. "Penjimo se, pa ću ti ispričati putem."

*** "Pješčane utvare su silicijski stvorovi. A tako ih zovemo zato što žive ispod pijeska i zato što su prozračni. Da žive u noćnoj regiji ni vrag ne bi mogao s njima, ali se u Tetidi vide sasvim pristojno. Znanstveno im je ime nešto kao Hydrophobicus gaeani. Možda sam pogriješila u sufiksima. Ali ih to ime odlično opisuje. Oni su inteligentni i milodušni baš kao bijesni psi. S njima sam razgovarala u dva navrata, pri brižljivo kontroliranim uvjetima. Tako su ksenofobični da je i sama riječ 'bigotnost' otužno preslaba da ih opiše; to su rasisti dignuti na desetu potenciju. Za njih u čitavom svemiru postoji samo Gea i njihova rasa. Sve ostalo je ili hrana ili neprijatelj. U činu će ubijanja zastati samo ako se ne mogu odlučiti u koju da te od tih dviju kategorija smjeste, ali je mnogo vjerojatnije da će te prvo ubiti, a tek onda razmišljati." "To je vrlo opak svijet," potvrdila je Valiha svečanim glasom. Titanidi su sad jahali u troredu, te je Cirocco mogla Chrisu i Robin pričati što zna o tim zlodusima. Chris baš nije bio siguran da je to u taktičkom smislu dobar poredak, pa je stalno nervozno pogledom pretraživao nebo. Eufonsko je gorje bilo neravnije od dina koje su upravo prešli, ali za njegov ukus ipak previše ravno. Mnogo bi se bolje osjećao u kanjonu toliko uzanom da bi kroza nj mogli proći samo jedan po jedan. Brdašca pred njima postajala su, istina, sve viša, pokatkad poprimajući oblik zaravni. Razumije se, što je teren neravniji, to će se sporije kretati, i tako duže ostati u zemlji pješčanih utvara. No s druge strane, on se više bojao zuj-bombi. Ali se možda, kad ugleda utvare, i predomisli.

KIKA "One žive pod pijeskom," pričala im je Cirocco. "One pod pijeskom mogu i trčati ili plivati ili što li već rade, i to otprilike onako brzo kao ja po površini. Život im zapravo visi o niti, jer je voda za njih otrov. Hoću reći, ako im samo dotakne tijelo, odmah ih usmrti, a za to je i ne treba puno. Umiru i na sunčanom danu ako se vlažnost digne iznad četrdeset postotaka. Pijesak Tetide većinom je suh kao barut, zato što toplina koja dolazi odozdo piri vodu iz tla. Iznimka su samo ona mjesta ispod kojih kroz pijesak teče Ofion. On teče dubokim kanalom u stancu kamenu, no ipak kontaminira pijesak po deset kilometara u oba smjera, bar toliko da otjera utvare. I tako je čitava Tetida podijeljena između dva potpuno odvojena plemena utvara. Ako bi se ikad susreli, vjerojatno bi se na smrt pobili, jer uvijek ratuju i po manjim odjeljcima razdvojenim podvodnim sezonskim bujicama." "Tu, znači, ne pada kiša?" upitala je Robin. "Ne baš puno. Recimo jedanput godišnje, a i tada samo rominja. Ona bi već davno pobila utvare da im, kad nanjuše da dolazi, ne izraste ljuska pa se na nekoliko dana hiberniraju. Tako sam s jednim od njih i razgovarala; došla sam ovamo usred oluje, iskopala jednu i stavila je u kavez." "Vječni mirotvorac," rekla je Gaby prijazno je zadirkujući. "Pa mislim, vrijedilo je pokušati. Nevolja je s ovom rutom da su sad brda prilično suha. Okogejska cesta točno slijedi put Ofiona ispod pustinje." "I vjeruj mi da to nije slučajno," rekla je Gaby. "Mislila sam da je to logično, baš kao što je i logično u močvari se držati nasipa." "Da, to je istina. Ali sad je bit svega da bismo ovdje mogli naići na utvare. Nadam se samo da će se zbog oblaka zavući u rupe, ali ne znam koliko će to trajati. Dobra je vijest da se oni rijetko kada okupljaju u družine veće od desetak pripadnika, a vjerujem da nas je dovoljno da odbijemo svaki napad." "Trebala sam svoju pucaljku trampiti za vodeni pištolj," rekla je Robin.

KIKA "Ma jel ti to ozbiljno?" upitala je Oboa i prekopala po lijevoj strani bisaga. Iz nje je izvadio dva predmeta: veliku praćku i kratku cijev s drškom, otponcem i uskom rupicom na kraju. Robin ju je uzela, stisnula otponac, pa je iz njegova kraja briznuo tanki mlaz vode i zaplovio deset metra, i tek onda pao na pijesak. Bila je oduševljena. "Zamisli da je to bacač plamena," uputila ju je Cirocco. "Ne moraš točno ciljati. Pucaj otprilike u njihovu smjeru, i onda samo zakruži. Čak i kad promašiš, možeš im nauditi, a puno pucnjave podići će vlažnost zraka i potjerati ih pod zemlju. Ali sad više nemoj pucati," rekla je žurno, kad je Robin ponovno počela stiskati otponac. "Loše su vijesti da na Tetidi nema izvora, i što više vode potrošimo u boju, manje ćemo je poslije imati za piće." "Oprosti. A čemu služi praćka?" Robin ju je pogledala čeznutljivo, i Chris je shvatio da bi je voljela uzeti i iskušati. "Dalekometno oružje. Vodeni baloni. Staviš ga u kožicu, povučeš i pustiš neka leti." Cirocco je u ruci imala nešto veliko kao titanidsko jaje. Dobacila je to Chrisu. Kad ga je blago stisnuo, na ruku mu je prekapalo malo vode. I Valiha je pretraživala bisage. Izvadila je praćku i kratku toljagu, koju je gurnula u tobolac, i još jedan vodeni pištolj, koji je predala Chrisu. Radoznalo ga je pogledao, pokušao otkriti kako leži u rukama i poželio da može za vježbu ispaliti nekoliko mlazova. "Za praćku je potrebna praksa, koju ja imam," objasnila je Valiha. "Čini kako ti je rekla Čarobnica, nemoj puno birati mete. Samo pucaj." Podigao je pogled i vidio kako mu se Cirocco široko smiješi. "Osjećaš se kao junak?" upitala je. "Kao klinac kad se igra junaka." "Ako ikad ugledaš utvaru, brzo ćeš promijeniti mišljenje."

30

KIKA

Dolazi grmljavina "Nikad nisam tvrdila da to uvijek pali." Cirocco je stavila ruke na bokove i još jednom pretražila nebo, ali s ništa boljim uspjehom. Gaby ju je promatrala i prvi put u mnogo godina osjetila tu iracionalnu želju da Čarobnica učini da se nešto dogodi. Nikakva korist od znanja da Ciroccine moći ne djeluju na takav način. Željela je da ona donese kišu. "Rekla je da će nam pribaviti zaklon oblaka," upozorila je Gaby. "Rekla je da će to pokušati," ispravila ju je Cirocco. "Znaš da Gea ne može kontrolirati svaki detalj vremena. To je odveć složeno." "Tako stalno priča." Kad je ugledala izraz na Ciroccinu licu, Gaby je odlučila ostatak opaske zadržati za sebe. "Još nismo vidjeli nikakve utvare," rekla je Robin. "Možda ih oblaci, prije nego što se razbiju, ipak uspiju uplašiti." "Vjerojatno su se zakopali duboko u pijesak," suglasila je Oboa. Gaby nije rekla ništa. Umjesto toga je posegnula u Fruličine bisage i izvadila mjehurovac velik kao ragbijska lopta. Družina se sad našla na kraju pribrežja što je vodilo do istočnih padina Kraljevskog Modrogorja. Nedaleko na istoku bio je središnji Tetidin kabel, a iznad njega se, jedva vidljiva, pružala tanka bijela crta Okogejske ceste. Posljednju je zalaznicu gole stijene tvorila široka zdjela napunjena pijeskom, kojoj se na nekoliko mjesta presipalo preko ruba. Gaby je stala Frulici na leda i uhvatila Cirocco za rame, pa u visokom luku bacila mjehurovac, i ovaj je pao ravno u središte zdjele. Posljedice su bile dramatične. Iz udarišta se smjesta raširilo devet crta. Na njihovu čelu bile su grbe, a iza njih plitka udubljenja koja su se brzo zapunjala pijeskom. Grbe su se gibale brzo kao krtice iz crtica po tratini oko kuće. Nekoliko trenutka potom od njih više nije bilo ni traga ni glasa. Kad je projektil pogodio pijesak, Cirocco se već bila digla na koljena. A sad se ponovno slegla u sjedeći položaj. "Što bi ti sada učinila?" upitala je. "Da pođemo na zapad do Tee?"

KIKA "Ne. Sigurna sam da se sjećaš tko je htio to, a tko pak ostati kod kuće." "I piti," dodala je Cirocco. Gaby se na ovo oglušila. "Sigurno izgledam glupo kad ti savjetujem da zaobideš Tetidu nakon što sam te toliko dugo morala uvjeravati da uopće dođemo ovamo. Daj da vidimo što možemo učiniti." Cirocco je uzdahnula. "Kako god ti kažeš. Ali svi moramo budno paziti. Svi ljudi neka gledaju u zrak. Titanidi, uprite oči u tlo. Prije nego što utvare izbiju na površinu, obično sukne pijesak."

*** Kad joj je bilo devet godina, Robin je pročitala knjigu koja je na nju ostavila nezaboravan dojam. Knjiga je bila o staroj ribarki koja je, sama u malom brodiću, harpunirala golemu ribu i borila se s njom danima, kroz nevere i olujno more. Ali je pritom nije toliko plašila borba s ribom. Više ju je plašilo sjećanje na more: duboko, hladno, mračno i nemilosrdno. Učinilo joj se čudnim što se te knjige nije sjetila dok su prelazili Noks ili Sumrak. Još joj se čudnijim činilo da je o njoj počela razmišljati sada, pri punom svjedu dana, dok je prelazili bezvodnu pustinju. Pa ipak, pijesak je bio more. Mreškao se u širokim valovima. U daljini je, zbog nekih atmosferskih efekata, svjetlucalo kao staklo. A ispod njegove su površine bila čudovišta užasnija od staričine ribe. "Baš sam o nečemu mislila," rekla je Cirocco. Jahala je sama na Frulici, a za njom su išli Robin na Oboi te Chris i Gaby na Valihi. "Trebali smo poći na sjever do ceste, pa se onda vratiti na zapad do kabla. To bi nam smanjilo put preko suhoga pijeska." Robin se prisjetila karte što ju je Cirocco bila nacrtala. "Ali bismo zato više vremena proveli na ravnom terenu," upozorila ju je. "To je istina. Ali me utvare brinu više od zuj-bombi."

KIKA Robin to nije izrekla, ali s njom je bilo isto. Iako je ona morala pretraživati nebo, pogled su joj stalno privlačila Oboina kopita koja su razbacivala labavo slijepljene grudice pijeska. Nije mogla shvatiti kako to Titanida može podnijeti. Njoj su se samoj solidarno, od užasa, zgrčili prsti u čizmama. Svakog bi se časa mogla pojaviti nekakva užasna usta i obuhvatiti Titanidine prednje noge. Samo što je Cirocco rekla da utvare i nemaju usta, nego da jedu izravno kroz svoja kristalne ljušture. One nemaju čak ni lica... "Želiš da se vratimo da pa učinimo tako?" doviknula joj je Gaby. "Pa baš i ne bih. Već smo na pola puta." "Da, ali bar znamo da tamo nema utvara i..." Čim je Gaby prestala vikati, napeto je koncentrirana Robin osjetila da nešto nije u redu. Imala je poprilično jasnu predodžbu o tome što je to Gaby vidjela, i bilo joj je dovoljno samo pet sekundi da pregleda stranicu petmetarske dine iza njih i ugleda izdajničke brazde u pijesku kako odlaze u daljinu kao rep kometa. Ugledala ih je desetak, i onda shvatila da je to samo jedna od možda pet ili šest družina. Nije bilo nikakve potrebe da se stvara uzbuna. Robin je opazila da Cirocco stoji na Frulici, i da se okrenula unatrag. Valiha je ubrzala korak sve dok se nije našla kraj Oboe i Robin. Gaby je Chrisu i Valihi pružila mjehurovac. "Daj i meni jedan," rekla je Oboa, i Robin je to i učinila, dok je Titanida ubrzavala korak.Prvi put otkako sjedi na Titanidu osjetila je nešto od cupkanja svojstvenog jahanju na konju. "Zasad ne otvarajte paljbu," rekla je Gaby. "Oni ne mogu brže, i uvijek ćemo bez muke biti ispred njih." "Lako je tebi govoriti," rekla je Valiha. Pjegava joj se žuta koža presijavala zapjenjenim znojem. "Vrijeme je za promjenu," rekla je Oboa. "Valiha, daj sad Gaby malo meni. Robin, ti idi na čelo." Robin je postupila kako joj je rečeno, i pritom shvatila da će se sad naći kao u sendviču između Oboe i Gaby, i tome se, ma koliko joj je to bilo bolno priznati,

KIKA nije nimalo protivila. Nevidljive utvare plašile su je više od ičeg što je dosad srela na Gei. "Samo čas," rekla je Gaby. Ne obazirući se na vlastitu naredbu, okrenula se i bacila mjehurovac na put jednoj od družina utvara što su im jurile za petama. Osjetili su ga još s pedeset metara udaljenosti. Neki su zakrenuli da izbjegnu zatrovano područje, dok su se drugi potpuno izgubili. "Sad su dobili svoje," rekla je Gaby sa zadovoljstvom i spustila se Oboi na leda. Namjestila se iza Robin. "Oni koji su nestali, zabili su se dublje u pijesak, ali to će ih jako usporiti. Punom se brzinom mogu gibati samo pri površini, gdje je pijesak rahliji." Robin se ponovno osvrnula i opazila da su oni, koji su se široko raštrkali, sad ponovno krenuli u potjeru, iako, istina, daleko iza prethodnice. "Što vi velite, prijatelji?" obratila se Cirocco Titanidima. "Možete li držati taj tempo dok stignemo do kabla?" "Ma nema problema," umirio ju je Frulica. "Onda je sve u redu," rekla je Gaby. "Rocky, bit će bolje da pred nas svako malo baciš bombicu. Tako ćemo razbiti sve zasjede." "Hoću. Robin, Chris, prestanite gledati u zemlju!" Robin se prisilila da pogleda u nebo, i dalje bolno bistro i na svu sreću bez ijedne zuj-bombe. To je bilo nešto najteže što je učinila u životu. Ne bi joj bilo teže sve da je vlastitim nogama dirala usijano pješčano more; baš kao i putnik sa stražnjeg sjedala koji, uživljen u vožnju, nogom traži zamišljenu kočnicu, tako je i ona podizala noge pokušavajući navesti Obou da gazi pažljivije. Družina se baš bila našla na vrhu dine i krenula niz suprotnu padinu, kad je Cirocco uzviknula upozorenje. "Oštro nadesno, narode. Sad se držite!" Kad se Oboa ukopala kopitima u pijesak, i u zaokretu se nagnula za skoro četrdeset pet stupnjeva, Robin ju je čvrsto obujmila oko struka. Kako se Oboa umarala, vožnja je postajala sve truckavija. Robin je na trenutak ugledala komešanje pri dnu dine i, nakon što je usred toga najednom grunuo mjehurovac, ugledala nekoliko izdajničkih tragova utvara u bijegu. Iza nje je briznuo

KIKA mlaz vode, skrenuo nadesno i zacvrčao pogodivši cilj. Stvorio je vodoskok pijeska. Na trenutak se u zraku zakovitiao gipki, nematerijalni krak. Kad ga je dotakla voda, samo je zacvrčao i s njega su popadale staklene ljuske i počele se rasipati pri maloj teži. Robin je oslobodila ruku a drugom dohvatila dršku vodenog pištolja, pa zirnula preko Oboinih širokih pleća. Pritisla je otponac i poškropila bezazlenu krpicu pustinje. "Štedi vodu," upozorila ju je Gaby. Robin je brzo kimnula glavom, postidena što joj se pištolj trese u ruci. Nadala se da to Gaby ne vidi. Gabyn je glas bio hladan i kontroliran i kraj njega se Robin osjećala kao da joj je deset godina. Titanidi su u širokom krugu obišli gnijezdo podzemnih utvara što ga je Cirocco bila razotkrila; zatim su opet uhvatili kurs prema Tetidinu kablu. Robin se sjetila da mora gledati u nebo, no kad nije opazila ništa, vratila je pogled na pijesak, pa se još jednom prisilila da pogleda uvis. Činila je to već jedan sat, ali baza se kabla nije nimalo približila. Naposljetku je upitala Gaby koliko već jure. "Desetak minuta," rekla je i ponovno se osvrnula. Kad se ponovno okrenula, lice joj je bilo namršteno. Na hrptu dine petsto do šesto metara iza njih Robin je ugledala trag utvare. Išao je usporedo s otiscima titanidskih kopita. "Rocky, još su za nama." Čarobnica je pogledala, namrštila se, pa slegnula ramenima. "Pa? Dokle god se gibamo ne mogu nas stići." "To znam. A to zacijelo znaju i oni. I zašto nas onda i dalje slijede?" Cirocco se ponovno namrštila, i mladoj se to vještici nije dopalo. Na koncu je Gaby javila da više ne vidi progonitelje. Iako su Titanidi bili umorni, složili su se da ne usporavaju sve dok ne stignu do kabla. Oboa se popela na vrh zadnje divovske dine prije kabla. Ispred Robin se zemljište neprekidno dizalo. Udaljenost do dobrodošle tame između strukova procijenila je na otprilike kilometar.

KIKA "Zuj-bomba desno," uzviknuo je Chris. "Nemojte silaziti! Još je daleko." Sad ju je opazila i Robin, vidjela je kako se naginje na krilo s istočne strane kabla, na visini od možda tisuću metara. "Natrag preko dine," zapovjedila je Cirocco. "Ne vjerujem da nas je vidjela." Oboa se okrenula na stražnjim nogama, i za nekoliko sekundi svih ih se sedam rasprostrto s druge strane. Svi osim Robin. "Silazi, ti gusko glupa! Što je s tobom?" Bila je na koljenima, nagnuta prema naprijed, i rukama skoro doticala pijesak. Nije ih mogla natjerati da se pomaknu. Pijesak joj se izvijao pred očima. Nije se mogla natjerati da ispruži ruku i dotakne tu mrsku vrućinu, nije na nj mogla pritisnuti trbuh i čekati dolazak utvara. Velika se težina sručila na nju, i ona je kriknula. A kad ju je pritisnuo pijesak, zavrištala je i počela povraćati. "Tako je dobro," rekao je Oboa i popustila pritisak taman dovoljno da Robin može okrenuti glavu. "Žao mi je što se nisam toga sjetila. Sva će ih ta vlaga natjerati da se drže podalje." Vlaga, vlaga... Robin je na svjesnom nivou čula samo tu riječ, i uskoro je isključila sve osim te misli. Pijesak je bio vlažan. Vlaga će odbiti čudovišta. Znoj, suze, pljuvačka, bljuvotina... najednom je ispuštanje bilo čega od nabrojenog postalo vrhunac mudrosti. Zagrlila je pijesak i pomislila kako je prekrasno vlažan. "Što je bilo? Je li dobila napadaj?" doviknula je Cirocco. "Mislim da jest," rekao je Oboa. "Ja ću se za nju pobrinuti." "Samo je drži uz tlo. Možda nas ipak ne opazi." Robin je čula zvuk zuj-bombe odnekud izvisoka i izdaleka. Okrenula je glavu dovoljno da vidi kako prelijeće dobrano iznad dine, i dalje na velikoj visini. Oštro se okrenula, pokazala profil sa strelastim krilima, pa krenula prema njima. "Evo je," rekla je Cirocco. "Svi k zemlji. Nije pri dobrom kutu i ne može nam ništa." Promatrali su zuj-bombu sve sumnjičavije, sve dok im nije postalo jasno da ih to stvorenje ne misli nadletjeti na maloj

KIKA visini. Krstarila je nad njima na pet do šest stotina metara, i pritom se gibala sporije nego prošli put. "Ovo mi je čudno," rekla je Gaby i odvažila se malo prisjesti. "Na to se i ne obazirite," rekla je Cirocco pa ustala da pretraži nebo. "Vratit će se ona okolo. Gaby, ti pazi da se ne pojavi još koja, a vi se ostali prihvatite kopanja. Hoću vidjeti široku rupu duboku dva metra, ali ću i s metrom biti zadovoljna. Bit će teško u tom pijesku. I, prije nego što počnete, dajte malo poškropite. Ako itko osjeća i najmanju potrebu da napravi pi-pi, neka to učini sada, i neka se ne stidi. U mjehuru to ne služi ničemu." Cirocco je ušutjela, jer je ugledala izraz na Robininu licu i shvatila da djevojčine hlače u to stanje nisu dovedene s umišljajem. Robin se obrukala. Zahvalila je Velikoj majci što tu nije nije nijedna od njezinih sestara da vidi tu sramotu, ali ju je to malo tješilo. Njih šestero sad su joj bili sestre, za čitavog trajanja puta a vjerojatno i poslije njega. Pa ipak, nikad ništa nije tako loše da ne bi moglo biti još gore. Robin je shvatila dubinu tog načela kad se pokušala pomaknuti i otkrila da ne može. Oboina tvrdnja — kojom joj je očito željela spasiti obraz — sad se obistinila; doista je bila uzeta. Na trenutak je pomislila da će sigurno sići s uma. Bila je prostrta potrbuške, mlitava kao da je bez jedne koščice u tijelu, na mrskom pijesku Tetide, na površini koje se toliko bojala da je vjerojatno, samo zato što je nije mogla dotaći, time odala čitavu družinu. Ali umjesto ludila, nju se zahvatila fatalistička otkačenost. Bezbrižna, smirena, slušala je grozničavu aktivnost i od svega razumjela malo. Nije joj više bilo nimalo važno hoće li ispod nje izroniti utvara i razderati je na komadiće. U ustima su joj bila zrnca pijeska i okus bljuvotine. Osjetila je kako joj niz nos curi potočić znoja. Vidjela je nekoliko metara pijeska i ispružila ruku preko njega. Slušala je. Cirocco: "Zato što nam se ne mogu približiti, morat će se poslužiti nekakvim oružjem srednjeg dometa. Prije su običavali

KIKA bacati kamenje, ali su se posljednjih deset godina počeli služiti nekakvim bacačem sulice te lukom i strelicom." Chris: "To mi zvuči loše. U tom pijesku baš nećemo imati zaklona." Cirocco: "To je i dobro i loše. Tim kamenjem gađaju baš opako. Oni su napravili... mislim, ti ih nikad nisi vidio, i teško bih ti ih znala opisati, ali su jako vješti bacanju kamenja. Ali su u biti kukavice, a da bi ga bacili, morali bi se baš pošteno približiti. A kad imaju strelice, mogu ostati na većoj udaljenosti." Oboa: "A sad nam, Rocky, reci loše vijesti." Cirocco: "To je sve. Dobra je vijest da su sa strelicama prilično trapavi strijelci. Oni ih ne znaju ni nanišaniti. Ali će radije ostati u pozadini i pucati u nas kao na streljani." Gaby: "To će nadoknaditi velikim mnoštvom strelica." Oboa: "Znala sam da će biti nešto." Nedaleko se začula poznata rika u stakatu zuj-bombe u letu. Gaby: "Ja ipak velim da je s tim stvorenjem nešto čudno. Ne mogu točno razlučiti, ali mi se čini kao da na leđima ima nekakvu oteklinu." Frulica: "I ja je vidim." Cirocco: "Imate bolje oči nego ja." Neko se vrijeme čulo samo disanje i povremeno šuškanje što ga je proizvodio netko puzeći po pijesku. Jednom je zgodom Robin osjetila kako joj se nešto očešalo o nogu. A onda je Frulica uskliknuo upozorenje. Nešto je palo u pijesak u Robininu vidnom polju. Dotad je zurila u nokat na vlastitom prstu; sad je pomaknula pogled i pogledala uljeza. Bilo je to tanko stakleno koplje dugo pola metra. Jedan je kraj bio zarezan a drugi zabijen u pijesak. "Je li koga pogodilo?" Bio je to Ciroccin glas. Začulo se nekoliko niječnih odgovora. "Ovo oni samo ispaljuju u zrak. Zacijelo su iza dine. Još malo pa će se razjunačiti da pogledaju preko nje, i postati točniji. Pripravite praćke." Nedugo poslije toga Robin se začula prasak tetive titanidskoga luka.

KIKA Chris: "Valiha, mislim da sam ovoga pogodio. Joj! Ovo je bilo blizu." Cirocco: "O, kvragu, pogledajte Robin. Zar zaista ne možemo ništa? Ovo je pakleno." Robin je čula kako još jedno jato strelica udara u pijesak i osjetila kako joj ju je nekoliko zrnaca pogodilo u noge. Ali to nije bilo važno. Začula je još nekoliko odapinjanja, a onda je nečija ruka uhvatila strelicu u koju je gledala, izvukla je i bacila ustranu. Pred njenim se licem, na samo nekoliko centimetara, pojavilo Gabyno. "Kako ti je, malena?" Uhvatila je Robin za ruku i stisnula je, pa joj pomilovala obraz. "Hoće li ti biti lakše ako bolje vidiš? Ne mogu smisliti ništa što bi nas zaštitilo, inače bih se time poslužila za sve nas." "Ne," odgovorila je Robin iz velike udaljenosti. "Voljela bih... sranje." Gaby je lupila šakom po pijesku. "Osjećam se bespomoćno. A mogu si zamisliti kako je tek tebi." Kad joj Robin nije odgovorila, ponovno se pognula prema njoj. "Čuj me, mogu li na trenutak dobiti taj tvoj pištolj?" "Možeš." "A je li ti ostalo još koje od tih tvojih raketnih zrna? S eksplozivnom glavom?" "Tri okvira." "I to će mi trebati. Pokušat ću skinuti zuj-bombu ako se samo dovoljno spusti. A ti se samo dobro drži i pokušaj ne misliti o tome. Uskoro ćemo napraviti proboj do kabla." "Meni je dobro," rekla je Robin, i Gaby se izgubila. "A ja ću te ponijeti," rekla je Oboa iza nje. Osjetila je kako je Titanidina ruka obilazi i nakratko joj dotiče obraz, koji je bio mokar. "Ne zadržavaj suze, mala moja. One ne samo da su dobre za dušu, nego nas i svaka njihova kap štiti — sve nas odreda."

31 Toplinska munja

KIKA "Što misliš, koliko su one inteligentne?" upitao je Chris, gledajući kako se usamljena zuj-bomba naginje na lijevo krilo da napravi još jedan visoki kružni prelet. Gaby ju je pogledala i namrštila se. "Nikad nije pametno podcijeniti pamet ničega na Gei. Osnovno je pravilo da moraš pretpostaviti da je lukavo bar koliko i ti, a dvaput opakije." "I što onda ona radi gore?" Gaby je potapšala cijev posuđenog oružja. "Možda je čula za onu koju je Robin oborila." Još je jednom pogledala u nebo i zavrtjela glavom. "Ali ne vjerujem da je to jedini razlog. To mi se ne dopada. To mi se ne dopada baš ni najmanje." Pogledala je Cirocco. "Pa mislim, uvjerila si i mene. Ni meni se to ne dopada." Chris je pogledao jednu pa drugu, no nijedna nije imala više što za reći. A iznad njih, zuj-bomba je nastavila kružiti. Činilo se kao da na nešto čeka, ali na što? Strelice utvara periodično bi zakišile u rojevima od četrdeset do pedeset komada. Onako ispaljene skoro okomito u zrak, do trenutka kad bi dosegle tlo, strelice bi izgubile svoju smrtonosnu brzinu. Jedna je pogodila Frulicu u stražnju nogu. Prodrla je u mišić pet do šest centimetara: bilo je bolno, ali se dala lako iščupati jer joj vrh nije bio nazubljen. Te su ih baraže, izgleda, trebale prije svega priko-vati za tlo. Chris je negdje bio pročitao da su u ratu baš u tu svrhu bili utrošeni milijuni naboja. Ali ako utvare žele da oni ostanu na mjestu, onda za to mora postojati i nekakav razlog. One ili pripremaju nekakvo iznenađenje, ili im u pomoć dolaze veće snage. Chrisu se činilo da bi u oba slučaja logičan potez bio juriš do kabla. Što bi zacijelo i učinili da nije bilo te zuj-bombe. "Što misliš, da li utvare i bombe djeluju zajedno?" upitao je. Gaby ga je pogledala, ali mu nije odmah odgovorila. "U to čisto sumnjam," rekla je napokon. "Koliko je meni poznato, utvare nikad nisu surađivale ni s kim drugim osim s drugim

KIKA utvarama, a ni tada bogzna kako." Ali kad joj se pogled vratio na nebo, na licu joj se pojavio zamišljen izraz. Pomilovala je dršku Robinina pištolja pa ga uperila u daleku metu, držeći je stalno na nišanu, i vabeći je tihim, zavodljivim šaptom.

*** "Prestali su nas gađati," rekla je Valiha. Chrisu je to bilo jasno već nekoliko minuta, ali nije spominjao zbog iracionalnoga straha da bi baraža mogla ponovno početi iz čistog inata. Ali je to bila istina; pola sata nakon što su iskopali zajednički podgru-dobranski zaklon, strelice su dolazile još samo u minutnim i dvomin-utnim razmacima, a sad ih više nije ni bilo. "Možda sam ja pesimist," rekla je Gaby, "ali ne mogu reći ni da mi se to dopada." "Možda su otišli," iznio je Frulica svoju hipotezu. "A možda sam i ja pola magarac, a pola Titanid." Chris se više nije moga suzdržati. Nije više imalo nikakvoga smisla stalno se podsjećati da su Gaby i Cirocco mnogo starije, mudrije i u tome iskusnije od njega. "Mislim da bismo se morali pokušati probiti," rekao je. "Frulica je već ranjen. Ako budemo čekali da ponovno počnu strijeljati, moglo bi postati još mnogo gore." Počekao je, no iako su ga svi gledali, nitko nije rekao baš ništa. Nastavio je samo ravno dalje. "Riječ je samo o osjećaju, ali me brine misao da zuj-bomba na nešto čeka. Možda na pojačanje." Možda je očekivao da će mu Čarobnica zbog ovoga reći svoje. On za svoju tvrdnju nije imao nikakve podloge, doli činjenicu da su zuj-bombe već jednom radile koordinirano, u napadu u kojem je poginuo Citara. Na njegovo iznenađenje, Cirocco i Gaby su se pogledale, i na licima se obje žene slutila zabrinutost. Shvatio je da, izvan nekih temeljnih odrednica, čak ni Čarobnica ne može znati što im sve Gea može sručiti na glavu. Toliko je toga bilo moguće, a čak i ono za što čovjek misli da zna, može se promijeniti preko noći,

KIKA zato što je Gea stvorila nove kreature ili promijenila pravila za kojima su se povodile stare. "Rocky, to govori čovjek kojeg jako služi sreća," rekla je Gaby. "Znam, znam. Ja u ovom času ne zanemarujem ono što on osjeća. A ni ja više ne znam od čega bih počela. Ali bi isto tako moglo biti da ona svinja gore čeka baš na to. Bez obzira kako se brzo kretali, ona će imati vremena bar se jednom oboriti na nas, a zemljište je tamo ravno kao palačinka." "Ne vjerujem da će me to usporiti," rekao je Frulica. "Ja ću se pobrinuti za Robin," izjavila je Oboa. "Dodavola, ako krenemo, baš vi Titanidi možete najviše izgubiti," viknula je Cirocco. "Sigurna sam da bih se u taj pijesak mogla ukopati za nekoliko sekundi, ali kad se vi opružite, onda vam guzica viri metar i pol u visinu." "Ja bih se ipak radije pokušao probiti," odgovorio je Frulica. "Ne bih rado ostajao tu dok se ne pretvorim u jastućić za pribadače." Chris je već počeo pomišljati da se neće doći ni do kakve odluke. Cirocco pak, našavši se pred dvije iracionalne alternative, najednom je izgubila svu sigurnost što ju je stekla za puta. Ona zapravo i nije mislila da je prikladna za vodu, osim utoliko što je time dizala moral. Gaby je trebalo vremena da je prisili da preuzme ulogu koja joj je u biti bila odbojna. Robin je bila paralizirana, a Titanidi nikad nisu pokazali sklonost da u pitanje dovode zapovijedi najprije Gabyne, a potom i Ciroccine. Što se pak tiče Chrisa, on nikad nije bio kapetan dječjih sportskih momčadi, niti onaj koji je odlučivao kamo će društvo poći niti što će činiti kad stigne na cilj. Za njegovog mučnog djetinjstva nitko ga nikad nije pitao da bude voda ičega. Ali je u njemu polako rasla želja da preuzme komandu. Po glavi mu se počela plesti misao da je, ako se jako brzo ne donese odluka, možda sad napokon kucnuo njegov čas. I tada, u trenutku, sve se promijenilo. Začuo se zaglušni prasak, kao da je grom udario niti deset metara daleko, iza čega je uslijedio šuplji, sve dalji bruj zuj-bombe.

KIKA Svi su se mahinalno opružili po zemlji. Kad se Chris odvažio podići pogled, vidio je kako im se nečujno primiču još tri, brišući po vrhovima dina, svjetlucave i nestvarne u zraku titravom od jare. Pritisnuo je obraz u pijesak ali ih je zadržao na oku, dok su se rascvjetavale, iz točaka prepolovljenih crtom prerastajući u proždrljiva zvala sa strahovitim rasponom krila. Krila su bila malo izvijena tako da su, gledana točno od naprijed, izgledala kao crni šišmiši zaustavljeni usred pokreta. Preletjele su na visini od pedeset metara. Chris je vidio kako iz jedne od njih nešto pada. Bio je to valjkasti predmet što je Ijuljuškavo propadao kroz zrak da bi na kraju prizemljio iza dine lijevo od njih. Kad je buknuo plameni vodoskok, Chris mu je osjetio toplinu na koži. "Bombardiraju nas!" kriknula je Cirocco. Bila se već napol podigla. Gaby ju je pokušala povući dolje, ali je Cirocco pokazala na treću eskadrilu zuj-bombi što je dolazila sa sjeveroistoka. Letjele su odveć visoko da bi ih mogle nabosti, i trenutak prije nego što su im se našle točno nad glavama, malo su se digle i pokazale bjelokosne trbuhe s čvrsto uvučenim sletnim nogama. Potom su bila ispuštena nova smrtonosna jaja. Frulica je udružio snage s Gaby da povuče Cirocco baš u trenutku kad su bombe granule i prostrta im tijela zasula pješčanim pljuskom. "Imao si pravo!" povikala je Gaby preko ramena i skočila na noge. Chrisu je to donijelo malo utjehe. Ustao je, okrenuo se da nade Valihu, a onda mu je nešto podiglo tijelo prije nego što je i shvatio što se zbiva. "Prema kablu!" uzviknula je Valiha. Chris je, kad je poskočio, skoro ispustio vodeni pištolj. Pogledao je preko ramena i ugledao vatrenu rijeku kako se slijeva niz dinu iza njih, i kako iz nje izranjaju svi stanovnici pakla. Bilo ih je stotinu, i većina je gorjela. Utvare su bile dezorganizirani grozdovi krakova, spletena zbrka koja nije sličila baš ničemu što je Chris ikada vidio. Rastom su bili kao veliki psi. Puzali su kao rakovi, i podjednako brzo, svi odjednom i bez ubrzavanja. Bili su prozračni, a takvi su bili i plamenovi, tako da

KIKA su se oni, dok su gorjeli, pretvarali u uskoprcana područja ljubičastoga svjetla koje nije bacalo nikakvu sjenu. Chrisove su uši bile na pravim mukama zbog skoro supersonične škripe i metalnih pingova, kao kad se hladi željezo usijano do crvenog žara. "Ovo je bio pogodak nad pogotcima," povikala je Gaby, koja mu se najednom pojavila s desna, jašući na Oboi. Titanida je u naručju nosila Robin. "Bilo je teško i pomisliti da zuj-bombe surađuju s utvarama." "Ja ipak ne bih računao da su na našoj strani," rekao je Chris. "Ne bih ni ja. Imaš ikakvu ideju što dalje?" Pokazala je prema nebu, i Chris je ugledao dvije eskadrile od po tri zuj-bombe u zaokretu, kako se spremaju za još jedan prelet. "Ja bih rekla petama vjetra," odgovorila je Valiha prije nego što se Chris uspio i snaći. "Meni se čini da se baš i nisu uvještile u bacanju bombi. Imale su dvije prilike dok smo bespomoćno ležali, i oba su puta promašile." Frulica i Čarobnica ujednačili su korak s preostala dva Titanida i sad su galopirali uz njih. "No dobro. Ali bi mogle i promijeniti taktiku. Ako vam se učini da dolaze nisko, nosom u blato. A ako budemo morali bježati, ne činitite to po ravnoj crti. I malo se raštrkajte. Veći ih broj ciljeva možda zbuni." Titanidi su smjesta izvršili naredbu. Valiha je vrludavom putanjom krenula prema kablu, što je bilo nešto posve drukčije od njezinog obično ležernog klizanja. Kad su se zuj-bombe postavile u položaj za još jedan nalet, ona je podvostručila snagu, pa počela razbacivati velike oblake pijeska dok bi se naginjala u okretu, bućkajući kopitima zemlju pod sobom. "Visoko su," rekao joj je Chris. "Odlično. Nastavljam kao i..." "Okreni se!" viknuo je Chris. Valiha ga je istog časa poslušala, i Chris je pognuo glavu u trenutku kad su mu nad glavom zaplovile tri bombe, naizgled tako blizu da bi ih mogao dotaći. Ipak su pogodile pedeset metara daleko. Chris se uvjerio daje

KIKA imao pravo. Bombe koje bi podbacile mogle su ih, zbog svoje brzine, ipak zaliti tekućom vatrom. U ušima mu je zvonilo, ali su te bombe bile prije svega zapaljive, a tek manjim dijelom eksplozivne. "To je napalm," viknula je Cirocco kad su joj se Frulica i Valiha na trenutak približile po svojim hirovitim stazama. "Pazite da vas ne zahvati. To se lijepi i gori." Chris s tim nije želio imati nikakva posla, pa lijepilo se ili ne lijepilo. Baš je to kanio i izreći kad je Valiha kriknula i spotakla se. Inercija ga je bacila naprijed, na njezina pleća, tako da je udario bradom i škljocnuo zubima. Uspravio se, ispljunuo krv i osvrnuo se. Oko lijeve su joj se noge omotali staklasti pipci. Izgledali su odveć efemerno a da bi mogli proizvesti silu koja joj je kidala meso i uvlačila je u pijesak. Pa ipak su to činili. Bila je već zakopana do koljena. Kad je nanišanio pištoljem i iz njega istisnuo mlaz vode po utvari, u glavi mu nije bilo nijedne misli. Utvara je ispustila Valihu, ustuknula pola metra i počela se tresti. Chris je pomislio da umire. "Voda joj ne škodi!" kriknula je Valiha. Toljagom je mlatila po tom stvorenju. Dva su se kraka odlomila, zateturala neovisno jedan od dru-gaga i kliznula u pijesak. "Ona je otresa." Chris je sad to jasno vidio. Iako ranjena, kreatura je ponovno krenula na Valihu. Bila je pravo gnijezdo staklenih zmija. Negdje u blizini središta, neučvršćen ni za kakvu jasno određenu točku, nalazio se veliki ružičasti kristal koji joj je vjerojatho-bio oko. Utvara je više sličila kojoj od beskičmenih morskih himera negoli ijednom kopnenom stvorenju, pa ipak je imala savitljivu snagu biča. Valiha je ustuknula, propevši se na stražnje noge, a Chris se uspio zadržati samo zato što joj je upleo prste u kosu. Ona to kao da nije ni opazila. Oborila se na stvorenje prednjim kopitima, ustuknula i ponovila postupak, pa potom skočila na trzavi

KIKA ostatak i tako ga snažno udarila stražnjim nogama da su se, kad je ponovno skočila naprijed, u vis još dizali razneseni dijelovi. Chris je podigao pogled, i čitavo je nebo bilo puno zuj-bombi. Zapravo ih nije bilo više od dvadeset-trideset, ali je svaka od njih bila ona jedna prekomjerna. Njihovi su pulsirajući ispušni plinovi potresali svijet. Sljedeće čega se sjeća, bila je Valiha; klečala je na prednjim nogama i tresla ga za ramena. U ušima mu je zvonilo. Opazio je da joj je kosa s jedne strane sprljena, i da joj krvare i lijeva ruka i lijevi obraz. Žuta joj je koža bila skoro nevidljiva kroz ljusku pijeska slijepljena znojem. "Pa i ne krvariš tako strašno," rekla je, što ga je navelo da spusti pogled i ugleda svoje razdrto ruho i crvenilo ispod njega. Na jednom su mu se mjestu dimile hlače, i on je brzo pljesnuo po vatri i ugasio je. "Da li me razumiješ? Da li me čuješ?" Kimnuo je glavom, iako je osjećao užasnu slabost. Ona ga je ponovno podigla, i on je zašeprtljao nogama, pokušavajući joj obujmiti leda. Kad se Chris ponovno našao na svome mjestu, Valiha je krenula. Bili su svega stotinu metara daleko od prvoga struka kabla. Čas prije nego što su stigli, Chris je začuo sićušnu promjenu Valihina topota. Umjesto prigušenih udaraca o duboki pijesak, sad je to bio zadovoljni klop-klop, kao da su došli na tvrdu stijenu. Uskoro su se približili nadohvat golemome struku. Valiha se okrenula, i tad su pogledali prema praznom prostranstvu pustinje. Nigdje nisu vidjeli ni Cirocco ni Frulicu, ni Gaby, ni Oboa, ni Robin. Iako su čuli daleku grmljavinu pulsirajućih mlaznih motora, nebo je bilo čisto od zuj-bombi. "Tamo," rekla je Valiha. "Prema istoku." U pijesku je nastalo komešanje. Mnoštvo je utvara stvorilo pomični oblak preko nečega što je ležalo nepomično. "To je Oboa," rekla je Valiha tiho. "Ne. To nije moguće." "Ali jest. A tamo, desno od ostataka, bojim se da je to naša družica Robin."

KIKA Došavši iza obline kablovoga struka, u vidno im je polje ušao mali lik. Bila je tristo do četristo metara daleko od njih dvoje. Chris je vidio kako je zastala pred pokoljem. Čućnula je. Stavila je ruke na usta, pa se uspravila, i Chris je znao što će ona sad učiniti. "Robin! Robin, nemoj!" povikao je. Robin je zastala i osvrnula se. "Sad je već prekasno," viknula je Valiha. "Ona više nije živa. Dodi k nama." Okrenula se Chrisu. "Idem po nju." On ju je čvrsto uhvatio za zapešće. "Ne. Čekaj je tu." Bilo je to prokleto nejunački, ali se nije mogao svladati. Stalno su mu pred oči dolazili krakovi utvara kako uvlače Valihu u pijesak. Pogledao joj je noge i dahnuo. "Ta utvara..." "Nije tako gadno kako izgleda," odgovorila je Valiha. "Rane nisu duboke. Većina njih." Izgledalo je užasno. Lijeva joj je noga bila prekrivena sasušenom krvlju, a bar joj je jedan zasjek stvorio zalistak na koži. Bespomoćno je skrenuo pogled i vratio ga na Robin koja je trčala prema njima. Bila je nesigurna na nogama, a ruke su joj i noge letjele kao da njima baš posve i ne vlada. Chris joj je kratko potrčao ususret, i onda se s njom žurnuo vratio, držeći je pod ruku. Ona se srušila na stijenu; teško je disala i nije mogla izgovoriti ni riječi, nego je samo grčevito stiskala tvrdu površinu kao starog prijatelja. Chris ju je okrenuo i uhvatio za ruku. Onu bez malog prsta. "Bili smo tu," uspjela je napokon prozboriti, "tu pod... kablom. Onda je Gaby ugledala zuj-bombu, i... i ta je prilazila u brišućem letu. Prva. I ona ju je oborila! I onda je iz nje ispalo nešto na padobranu... i ona je potrčala prema tome. Voda ih nije ubijala! Došli su točno pred nas, i... i..." "Znam," rekao joj je Chris utješljivim glasom. "I mi smo to vidjeli." "... i onda je Oboa potrčala potražiti Gaby i... i nije mene ponijela. Nisam se mogla ni pomaknuti! Ali sam se ipak

KIKA pomaknula, i ustala, i pošla... za njom. Ona je bila tamo, i onda ste me vi zažvali... i Gaby je tu negdje. Moramo je naći, jer mi..." "Nestali su i Cirocco i Frulica," rekao je Chris. "Ali su oni možda već pod kablom. Ti si zacijelo stigla zapadnije od nas. Cirocco je možda došla iz drugoga smjera. Mi... Valiha, kako sam dugo bio u nesvijesti?" Titanida se namrštila. "I mi smo bili ispod kabla," odgovorila je. "Uspjeli smo stići na sigurno, no onda smo vidjeli kako Gaby juri sama, pa smo joj pošli u pomoć, i tad su nas zamalo pogodili. Mislim da sam i ja kraće vrijeme bila u nesvijesti." "Ja se ne sjećam ničega." "Bilo je to možda četiri ili pet decireva... možda trideset minuta poslije početka bombardiranja." "Onda je Cirocco imala obilato vremena da stigne do kabla. Morali bismo najprije pretražiti vanjske strukove." Nije rekao da je siguran da su svi koji su ostali na pijesku već mrtvi. Svi su osjećali koliko je to hitno, pa ipak im je bilo mučno maknuti se iz tako teško stečenog zaklona. Uspjeli su to odložiti za neko vrijeme pregledom i viđanjem rana. Robin je bila najlakše ranjena, a Chrisu se nije dogodilo ništa što se ne bi dalo izliječiti s nekoliko zavoja. Viđanje Valihe potrajalo je duže. Kad su joj zavezali razdrtu nogu, nije baš pokazivala neku veliku želju da se na nju osloni svom težinom. "Što vi mislite?" upitao ih je Chris. "Svi su oni možda s druge strane struka, i sad gledaju preko pijeska, pokušavajući nas naći." "Mogli bismo se razdvojiti," predložila je Robin. "Mogli bi biti na rubu. Mogli bismo potražiti u oba smjera." Chris je počeo gristi usnu. "Pa ne znam baš. U svakom filmu što sam ga gledao, svakoj je velikoj nesreći neposredno prethodilo razdvajanje." "Ti svoju taktiku temeljiš na filmovima?" "A što mi drugo preostaje? Znaš li ti o tome nešto više?"

KIKA "Mislim da ne," priznala je Robin. "Prošli smo dril za najrazličitije tipove invazije, ali nemam pojma koliko bi se od toga dalo primijeniti ovdje." "Nemojmo se razdvajati," rekla je Valiha odlučno. "Razdvojenost znači ranjivost." Ali o tome nisu ni imali vremena donijeti odluku. Robin, koja je gledala prema pustinji, najednom je vidjela kako se na vrhu dine pojavljuje Gaby. Skakala je dugačkim, laganim niskogravitacijskim trkom koji Chrisu više nije izgledao tako čudno. Dosad ga je već uspio upoznati dovoljno da bi shvatio da je Gaby umorna. Bila se malo pognula, kao da potiskuje probadanje u slezeni. Udaljenost se postupno smanjivala. Kad je bila još pola kilometra daleko, mahnula je rukom i nešto viknula, ali nitko nije mogao razabrati što je to rekla. Ani ona nije mogla čuti njih kad su sve troje počeli histerično vikati, upozoravajući je na nešto što ona nije mogla vidjeti jer joj je prilazilo s leda. Prva je potrčala Valiha. Chris je brzo poletio za njom, ali je Titanida brzo povećavala udaljenost. Još je bila tri stotine metara udaljena od Gaby kad je zuj-bomba podigla nos i ispustila svoj smrtonosni teret. Chris je gledao kako se bomba polako prevrće kroza zrak, dok su mu noge grabile pijeskom, a on sam posve zaboravio na sve što je možda pod njima. Bomba je pala tik pred Gaby, koja je podigla ruke pred platnenim zidom što se pred njom ispriječio. Iz njega je izišla u brzom trku. Činilo se da će poletjeti. Gorjela je. Vidio je kako dlanovima pljeska po vatri, čuo joj je krik. Nije više znala kamo ide. Valiha ju je pokušala uhvatiti, ali ju je promašila. Chris nije zastao. Nanjušio je zapaljenu kosu i meso i udario je ramenom i bacio je tako da se rasprostrta po zemlji; dok ju je Valiha držala pritisnutu, a ona mlatarala rukama i nogama i vrištala, Chris ju je objema rukama zasipao pijeskom. Okretali su

KIKA je, držali je uz do, i nisu se obazirali na bol vlastitih zapaljenih ruku. "Ugušit ćemo je!" pobunio se Chris kad je Valiha pritisla Gaby čitavim tijelom. "Moramo ugasiti vatru," rekla je Titanida. Kad se Gaby prestala otimati, Valiha ju je podigla i pograbila Chrisa, i pritom mu umalo iščupala ruku. Bacio joj se na leda, i ona je poletjela prema prema kablu s Gaby, onesviještenom ili mrtvom, u naručju. Dostigli su Robin, koja je već bila krenula natrag, malo prije kablovoga struka kraj kojeg su gledali većinu drame. Chris je uhvatio Robin za ruku i nabacio iza sebe. Valiha nije usporila korak sve dok se ponovno nisu našli na čvrstoj stijeni. Već je htjela spustiti Gaby, kad se osvrnula i opazila kako prema njima leti još jedna zuj-bomba. Izgledalo je nevjerojatno, no ona je velikom brzinom letjela ravno na kabel, smjerom kojim bi mogla baciti bombe baš ondje gdje je stajala Valiha. Kad je podigla nos da ih ispusti, i dok joj je motor urlao pri punopi potiska, izvlačeći iz sebe snagu za uspon dovoljno brz za preživljavanje, Valiha je pojurila dublje u sve tamniji labirint monolitnih kablovih strukova. Za njima su se začule eksplozije. Nije bilo moguće odrediti je li jedna od njih označila pogibiju zuj-bombe. Valiha nije usporila. Pojurila je još dublje u šumu strukova i zastala tek kad se sumrak produbio do tame. "Još dolaze," rekao je Chris. Nikad se još nije osjećao tako beznadno. Iza njih, izrezani kao silhuete na tankom isječku neba što se vidjelo između srukova, ocrtavali su se konveksni obrisi zuj-bombi gledanih točno sprijeda. Izbrojao ih je pet, ali je znao da ih ima još. Jedna se nagnula na desnu, pa na lijevu stranu, samoubilačkom brzinom pletući svoj put između strukova. Uslijedila je eksplozija daleko iza njih, pa jedna bliža, a onda im je to stvorenje protutnjalo iznad glava. U tami je plavi ispušni plamen još jednom postao vidljiv.

KIKA Pred njima je došlo do monstruozne eksplozije, i unutrašnjost je kabla najednom planula narančastim ognjem. Sjene su strukova plesale u taktu s nevidljivim plamenom; i tada, u jednom kratkom trenutku, Chris je vidio kako pada slomljeno tijelo zuj-bombe. Valiha je nastavila trčati. Za njima je pošla i druga kreatura, a onda su čuli i tresak kad je treća lupila o struk njima slijeva. Zapaljeni je napalm potekao niza struk i pljusno stotinu metara daleko od njih, kao vosak sa svijeće. Pred njima je grunulo još nekoliko bombi. Detonacije su počele potresati krupno kamenje i ostali masivni krš iz sve užih šupljina između rasukanih strukova visoko nad njima. Dvadeset metara ispred njih, u pljusku iskri, strovalila se gromada velika kao Valiha. Valiha ju je obišla, i tad su začuli još jedan udarac zuj-bombe, iza kojeg su brzo uslijedila još dva, naglašena tišim zvukovima ispuštenim bombi. Valiha nije stala sve dok nije -ugledala kamenu zgradu što je označavala ulaz do regionalnoga mozga Tetide. Zastala je, bez imalo želje da ude. Dovde ju je dovela samo potisna sila zujbombi, do mjesta koju je njena vrsta tradicionalno izbjegavala. "Moramo ući unutra," počeo ju je nagovarati Chris. "Tu se sve raspada. Jedan će nas od tih stvorova dohvatiti, ukoliko nas prije ne ubije kakva odronjena stijena." "Da, ali..." "Valiha, učini kako sam ti rekao. Sad ti govori Major Srećonoša. Zar misliš da bih ti ja rekao da učiniš nešto što nije sigurno dobivena oklada?" Valiha je oklijevala još samo trenutak, a onda ukaskala kroz nadsvodeni portal i pošla preko kamenoga poda, sve dok se nije našla na početku petkilometarskih stepenica. Potom je krenula dolje.

32 Iščezla vojska

KIKA Kad je Cirocco pješice, u pratnji Frulice, zaobišla oblinu velikoga kabla, kemijska je vatra već odavno otkapala svoje. Titanid je išao na tri noge, a desna mu je stražnja noga počivala u povoju oko trbuha. Niži mu se nožni zglob rascijepio. I na Cirocco su se vidjeli tragovi boja. Oko glave je bila vezala maramu, i njome pokrila oko. Lice joj je bilo izbrazdano osušenom krvlju. Desna joj je ruka bila u povoju, a dva su joj prsta na njoj bila natekla i iskrivljena. Hodali su po čvrstoj stijeni što je okruživala bazu kabla, i nisu se usuđivali izaći na pijesak. Iako su posljednje utvare s kojima su se susreli bile bez one čarolije koja je nekima od njih dopuštala da se ne obaziru na vodu i da se dohvate i s ljudima i Titanidima, Cirocco ipak nije htjela riskirati. Jedna od onih koje je ubila, na samrti je odbacila bistru, gipku kožu. Na opip je bila kao polivinil. Ugledala je kako u daljini nešto viri iz pijeska, zastala i ispružila ruku. Frulica joj je pružio dvogled, i ona ga je nespretno stavila na zdravo oko. Bila je to Oboa. U to je mogla biti sigurna samo zato što je ostalo još nekoliko neoštećenih krpica zelenosmede kože. Skrenula je pogled. "Bojim se da nikad neće vidjeti Ofion," zapjevao je Frulica. "Bila je dobra," zapjevala je Cirocco, ne znajući što bi drugo rekla. "Jedva sam je i poznavala. Kasnije ćemo je o njoj pjevati." Osim tog jedincatog leša, malo je tu bilo znakova da se bio ljuti boj. Nekoliko je krpica pijeska bilo pocrnjelo, no neumorne su dine već stupale preko njih, i sve jači vjetar slagao je zrno po zrno na tijelo Titanide. Cirocco je očekivala da će sve proći mnogo gore. Mogli su i svi izginuti, ali to ona nikad ne bi prihvatila dok im ne bi vidjela mrtva tijela. Kad je njihova borba degenerirala u kaos, bili su potjerani prema istoku. Frulica je stalno pokušavao skrenuti prema preostalim dvjema Titanidima, ali bi svaki put naletio na novi skriveni odjel nepromočivih utvara. Od svega je preostao još samo bijeg.

KIKA Napadi su bili tako žestoki da je Cirocco zaključila da su se sve utvare bacile samo na nju. Pomislila je da bi ih mogla odvući i tako smanjiti pritisak na prijatelje, pa rekla Frulici da trči najbrže što može na istok oko kabla. Za njima se u potjeru dala usamljena zuj-bomba, koja ih je gotovo ubila kad je bacila bombu tako blizu da ih je eksplozija digla u zrak i tresnula njima o kablov struk. Do tada joj je već postalo jasno da se prevarila. Utvare nisu progonile nju; nisu je slijedile, a nisu to činile ni zuj-bombe, osim one koja ih je ranila. Jadno su potražili zaklon pod strukovima i stali osluškivati zvukove daleke bitke, posve nemoćni da išta učine. Morali su najprije zavidati vlastite rane.

** * Cirocco se već bila spremala poći, kad ju je Frulica pozvao da se vrati. Gledao je u tvrdu površinu stijene. "Jedan je od naših prošao ovuda," zapjevao je i pokazao na usporedne ogrebotine kakve je mogao napraviti samo tvrdi, čisti keratin titanidskoga kopita. Nekoliko koraka dalje pronašao je krpicu vjetrom nanesenog pijeska, i na njemu dva traga kopita i otisak ljudske noge. "Znači da se Valiha uspjela probiti," rekla je Cirocco na engleskom. "I najmanje još jedan od naših." Stavila je dlan kraj usta i viknula u tamu. Kad su zamrli odjeci, nije čula ništa. "Idemo. Krenimo i pronađimo ih."

** * Kad su zašli dublje u tamu, počeli su nailaziti na visoke, nepravilne objekte koji su im zagradivali put. Frulica je upalio fenjer. U njegovu su svjetlu vidjeli da je, iz prostora što se sužavao iznad njih, palo puno krša. Strukovi su se dizali najmanje deset kilometara prije nego što će se uplesti u jedinstveni entitet: Tetidin kabel. Cirocco je znala da taj labirint posjeduje vlastitu složenu ekologiju — biljke što su puštale korijenje u strukove i životinje što su trčkarale gore-dolje po kablu.

KIKA Cirocco ga je povela kroz krhotine, posve svjesna da bi pod svakom većom hrpom mogla biti sva četiri njena prijatelja. Frulica je dozivao s vremena na vrijeme da joj javi kako je našao još jedan trag kopita. Oboje se nastavilo gibati sve dublje, sve dok nisu naišili na golemu hrpu kamenja. Cirocco je shvatila da se sad našla u pravom središtu kabla. Tu je već i prije bila, a u toj je točki bilo uobičajeno ulazno zdanje, izgrađeno rukama vilenjaka. Sad je tu bilo samo lom, a u sredini goleme paljevine, skovrčana tijela tri zuj-bombe. Od njih baš i nije puno ostalo, osim metala komore izgaranja i pocrnjenih čeličnih zuba. "Jesu li tu ušli?" upitala je Cirocco. Frulica se pognuo da pomno, pri svjetlu fenjera, pregleda tlo. "Teško je to reći. Postoji mogućnost da su ušli u zgradu prije nego se srušila." Cirocco je duboko disala. Uzela je fenjer od Frulice i napravila nekoliko koraka oko hrpe izlomljenoga stijenja. Onda se čilo uspela nekoliko koraka, prije no što ju je izdala snaga, jer ju je kočila slomljena ruka i osjećaj da joj se sve muti. Sišla je. Jedan je trenutak sjedila tako, naslonivši čelo na dlan, a onda je uzdahnula, ustala, pa počela skupljati kamennje i bacati ga u tamu. "Što to radiš?" upitao je Frulica nakon što je to potrajalo nekoliko minuta. "Kopam." Frulica ju je gledao. Bilo je tu kamenja od šakaraca pa sve do onih od nekoliko stotina kilograma, koje bi udvoje vjerojatno mogli maknuti. Ali je većinu te hrpe, ono što tom brdašcu daje njegov masivni izgled, tvorilo kamenje koje bi moglo poslužiti i za izgradnju egipatske piramide. Napokon joj je prišao s leđa i dotakao joj mišicu. Onda se treznula i ustrašeno odmaknula. "Rocky, od toga nikakve koristi. Znaš da ne možeš." "Ali moram. I hoću." "To je suviše..." "Proklet bio, zar ne shvaćaš? Dolje je Gaby."

KIKA Zadrhtala je i pala na koljena. Frulica se spustio do nje, i ona mu je pala u naručje da mu se isplače na ramenu. Kad je ponovno stekla vlast nad sobom, izvukla se iz zagrljaja, ustala, i stavila mu obje ruke na ramena. Oči su joj plamtjele odlučnošću kakvu Frulica već dugo nije vidio u njima. "Frulice, stari moj druže," zapjevala je, "u ime krvi koja nas povezuje, moram te zamoliti da mi učiniš nešto veliko. Tako mi ljubavi koju oboje osjećamo prema tvojoj stragabaki, da postoji i jedan drugi način, ne bih te za to molila." "Na zapovijed, Čarobnice," zapjevao je Frulica u formalnom modalitetu. "Moraš se vratiti u svoju domovinu. I tu ćeš morati preklinjati svakoga spremnog da dođe u veliku pustinju, da dođe u Tetidu zbog svoje Čarobnice, u njenom času nevolje. Pozovi velike nebeske levi-jatane. Pozovi Drednota i Divljačara, Ariosta, Baščelika, Whistlestopa, Bombasta, Plemenitog i Staru Kost, sve njih osobno. Reci im da će Čarobnica bombama objaviti rat, i da će njihovu vrstu izbrisati zauvijek iz velikog kotača svijeta. Reci im da ih Čarobnica, da bi održala tu svoju prisegu, moli da uzmu sve koji žele poći i dovezu ih u Tetidu. Frulice, hoćeš li mi to učiniti?" "Hoću, Čarobnice. Pa ipak se bojim da neće doći mnogo mog naroda. Tetida je daleko od kuće, put je pun opasnosti, i moj se narod boji ovih mjesta. Mi vjerujemo da nam Gea nije odredila da dolazimo ovamo." "Onda im reci ovo. Reci im da će svakome tko dode na sljedećem Karnevalu biti odobrena beba. Reci im, ako oni meni pomognu u ovome, da ću prirediti Karneval o kojem će se pjevati još tisuću megareva." Prešla je na engleski. "Što misliš, hoće li doći?" Frulica je slegnuo ramenima i odgovorio istim jezikom. "Samo onoliko koliko dirižabli mogu ponijeti." Cirocco je pljesnula Titanida po ramenu, ustala i pokušala mu pomoći da se uspravi na noge. On je polako ustao. Stajala je tako i gledala ga, a onda se propela na prste da ga poljubi. "Čekat ću te ovdje," otpjevala je

KIKA . "Znaš li zvižduk velike opasnosti, kojim se dozivaju nebeski levi-jatani?" "Znam ga." "Jedan će te od njih uskoro pokupiti. A do tada budi jako oprezan. Stigni kući sigurno, i vrati se s mnogo radnika. Reci im neka ponesu konope, koloture i najbolja vitla, trnokope i maljeve." "I hoću." Spustio je pogled. "Rocky," rekao je, "ti misliš da su oni još živi?" "Mislim da postoje izgledi. Ako su zarobljeni tu dolje, Gaby će znati što da učini. Znat će da me ništa neće spriječiti da ih izvadim, a ostalima će reći da ostanu na vrhu stepenica. Odveć je opasno spuštati se do Tetide bez mene koja bih je držala na uzdi." "Sve kako ti veliš, Rocky." "A ja velim baš tako. A sad idi s ljubavlju, sine moj."

33 Smutljivac "Bio je to Gene," rekla je Gaby hrapavim šaptom. "Ne mogu vjerovati, ali onaj što je skočio sa zuj-bombe prije nego je lupila, bio je Gene." "Gaby, moraš se malo smiriti," odgovorio je Chris. "I hoću. Zaspat ću za sekundu. Ali sam ti prije htjela to reći." Robin ni po čemu nije mogla odrediti koliko su već njih četvero na stubama. Cijenila je da bi to mogao biti i čitav dan. Jednom je čak i zaspala, ali su je probudili Gabyni krikovi. Nju joj je bilo teško i gledati. Skinuli su s nje ostatke odjeće i stavili je na jednu od dviju spašenih vreća za spavanje. U Valihinu priboru za prvu pomoć bila je i pomast za liječenje opekotina, ali su je potrošili a da nisu uspjeli ni jednom premazati svu spečenu kožu. Nisu mogli čak ni odvojiti dovoljno vode da joj pošteno speru pijesak s kože, jer kad se mješine isprazne, više je neće biti.

KIKA Bilo je upravo milosrdno što je jedini fenjer koji je, radi štednje goriva, jedva plaminjao, bacao tako malo svjetla. Gaby je bila masa opekotina drugog i trećeg stupnja, koje je bilo bolno i gledati. Čitava su joj desna strana tijela i najveći dio leda pougljenili. Kad bi se pomakla, pucala bi joj koža i iz nje se cijedila bistra tekućina. Rekla je da tu ništa ne osjeća; Robin je znala da to znači da su uništeni živci. Pocrvenjela područja, međutim, koja su okruživala ta razorena mjesta, boljela su je užasno. Nemirno bi zadrijemala na nekoliko minuta, a onda došla k javi torture i iz grla bi joj se izvijali vrištavi krikovi. Preklinjala bi tada da joj dadu vode, i tad bi joj dali tek nekoliko gutljaja. Ali sad kao da se već malo smirila, kao da je su se i bolovi ublažili, i kao da je bila svjesnija ljudi oko sebe. Ležala je na boku, sklupčanih nogu, s glavom u Valihinu krilu, i pričala o trenucima prije tog auto-dafea. "To je njegovo maslo. Povezao se sa zuj-bombama — koje su, usput rečeno, vraški inteligentne. Povezao se i s utvarama; samo što one ne posluju sa strancima. Ja sam to znala, a znao je to i on, i pokušao mi je zatajiti kako ih je pridobio za suradnju. Ali sam ga uvjerila." Nasmiješila je, i to je, s obzirom na to da joj je pola lica bilo uništeno, bilo jeziv prizor. "Jedno mu ipak moram priznati. Ta podvala s utvarama sasvim me je iznenadila. On je te gadure zamočio u plastiku. Sve ih je protjerao kroz sprejer koji ih je prevukao nekakvom zmešarijom, nakon čega ih je poslao u boj. Ali je onda pretpostavio da smo pametniji nego što jesmo, i tu se zeznuo. Sjećate se kako nam je, na pola puta do kabla, Rocky rekla, ako bismo udarili na sjever do ceste, na njoj se okrenuli i tada udarili prema kablu, da bismo tako skratili put kroz duboki pijesak? Da smo to učinili, upali bismo ravno u zasjedu. On je tu svoju nepromočivu vojsku rasporedio između ceste i kabla, a na sjeveru je iza brda imao flotilu zuj-bombi da nas, nakon što nas ovi prikuju, bombama otpravi u pakao. A tamo gdje smo se probili, on je imao samo male snage, i to nezaštićene od vode.

KIKA Rekao je da plastika ne traje dugo, da se brzo izguli u pijesku, a imao je samo jedan stroj za njezino stavljanje. Njega je morao ostaviti s glavninom snaga." Nakašljala se, a Robin joj je ponudila još malo vode. Ona je odmahnula glavom. "Moramo se pobrinuti da potraje," rekla je. Tolika ju je priča očito oslabila, i Chris joj je ponovno predložio da se odmori. "Najprije vam moram ispričati," odgovorila je Gaby. "Gdje sam ono stala? Aha. Ti si, Chris, imao pravo. Dopustili smo da nas zaustave male snage utvara; potom smo se, kad se pojavila ta zuj-bomba, posakrivali. A na njoj je bio Gene, koji nas je tražio. Kad nas je ugledao, javio je radiom glavnini da mu se pridruži. Da smo tada krenuli, našli bismo se pod kablom prije nego što bi do nas mogli stići pješaštvo ili zračne snage. Ne mislim da bi Gene stavio glavu u torbu pa nas pokušao dohvatiti iz zraka, ali se možda i varam. Imao je prilično jake motive. Želio je srediti mene," rekla je i ponovno se zakašljala. Svladavši kašalj, nastavila je priču. "Čitava ta priča, i skoro svi naši jadi na putu, potječu od Geneove želje da me ubije. Zapovijedeno je i utvarama i zuj-bombama da najprije hvataju mene, a ostale kasnije, ako stignu. Cirocco se nije smjelo ništa dogoditi, ali mislim da je Gene o tome imao drukčije mišljenje." "Kako to misliš?" upitala je Robin. "Je li i on od nekog primao naredbe?" "Da," odgovorila je Gaby. "Sasvim očito. Ali o tome zaista nije želio govoriti. Rekoh mu, ako ne razveže, da ću se pobrinuti da pozivi bar još jedan dan, dok ga budem otkidala komadić po komadić. A ponekog sam ga komadića morala uistinu i lišiti, da ga uvjerim da to mislim ozbiljno." Robin je nervozno progutala slinu. Ona sebe nije smatrala osobom kojoj bi nasilje bilo strano, ali ju je razmjer nedavnih zbivanja temeljito uzdrmao. Nisu joj bili nepoznati ni zakrvavljeni nosovi ni slomljene kosti pa čak ni ubojstvo, ali rat je bio samo priča s davno zaboravljene Zemlje. Nije znala bi li i sama bila sposobna učiniti sve ono što joj je Gaby sad opisivala.

KIKA Mogla bi mu prerezati grkljan i probosti srce. Tortura joj je bila strana, pa ipak je osjećala duboku struju mržnje što je tekla u Gaby, a izvor joj je bio taj Gene. Još je jednom sagledala golemi jaz što dijeli njenih devetnaest godina provedenih na Vrzinome Kolu i Gabynih sedamdeset pet u velikom kotaču. "I tko je to onda bio iza svega?" upitao je Chris. "Ocean? Tetida?" "Bilo bi mi drago da je to Ocean," odgovorila je Gaby. "Ali ne vjerujem da je to on. Gene je naredbe dobivao od one koja mi je sve vrijeme bila sumnjiva. Gea mu je rekla da mene mora ubiti a Cirocco poštedje-ti. Eto zašto se, nakon Citarine pogibije, nisam mogla svladati da ne kriknem da mu je to ona učinila. Vjerujem da me je čula i rekla Geneu da se malo bolje potrudi. Ona mu je dala i napalm i eksploziv." "Gene je stajao i iza tog napada?" "Sjećate se kako je bilo? Chris je ugledao zuj-bombu i zbacio me s Citare. Da to nije učinio, oboje bismo bili mrtvi. Nakon toga je Gene to morao prikazati kao napad na sve nas, jer je bilo nužno da Rocky ne dozna da progone samo mene." Ponovno se zakašljala, pa uhvatila Chrisa za ovratnik i podigla se s histeričnom snagom. "I to, eto, morate reći Rocky kad dode ovamo. Ona mora znati da je sve to Geino maslo. Ako, kad ona dode, budem spavala, neka vam to bude prvo. Obećajte mi da ćete to učiniti. Budem li u deliriju ili preslaba za priču, onda joj to vi morate reći." "Reći ću joj, to ti obećavam," rekao je Chris. Kratko je pogledao Robin. On je držao da je Gaby već u deliriju, i Robin se s tim suglasila. Cirocco je vjerojatno poginula, a sve ako i nije, malo je nade da bi mogla ukloniti brdo kamenja što je zatrpalo stubište iznad njih. "Ti to ne razumiješ," rekla je Gaby i ponovno se svalila. "U redu, onda ću vam reći što smo mi zapravo smjerale dok smo se pretvarale da vas dvoje samo vodimo na malu šetnju po parku. Kovale smo zavjeru, kanile smo srušiti Geu."

***

KIKA Ono što su Gaby i Cirocco činile, prije bi se moglo nazvati istraživanjem mogućih metoda negoli stvarnom urotom. Nijedna od njih nije uopće bila sigurna da je oboriti Geu i fizički moguće, odnosno da je moguće ukloniti Geu kao biće a da se pritom ne uništi i Gea kao tijelo, 0 kojem je svima njima ovisio život. Baš kao i kod svega drugog na Gei, i ova je situacija svoje korijenje imala u davnim događajima. Gaby je još prije najmanje trideset godina počela osjećati nekakvu svrabljivu želju da promijeni situaciju. Robin je sjedila kraj nje u treperavomu mraku i slušala je kako govori o stvarima koje nije bila spremna povjeriti nikome osim Cirocco. "Rocky čak o tome dugo vremena nije htjela ni čuti," rekla im je. "Ja joj to ne zamjeram. Imala je puno razloga biti zadovoljna svijetom onakvim kakav jest. A jesam i ja, kad smo već kod toga. Život na Gei baš i nije bio tako strašan. Svako malo nailazila bih na nešto što mi se nije dopadalo, ali kvragu, na Zemlji je bilo gore. Univerzum ne igra fair, a nije ni lijep, pa vladao njime živi Bog ili ne. Ja iskreno vjerujem da bih kršćanskoga Boga, da postoji, mrzila gore nego Geu. Ona čak ni ne spada u njegovu ligu. Pa ipak, baš zato što smo s tim bogom mogli razgovarati, baš zato što on stvarno postoji sada i ovdje, upravo stoga što sam s njom razgovarala pa znam da je ona odgovorna, i da je svaka nepravda i svaka besmislena smrt posljedica njene svjesne odluke... sve je to bilo mnogo teže podnositi. Rak je za mene podnošljiv samo ako mislim da on sam raste, da ga nitko nije smislio i namjerno njime opoganio ljude. Na Zemlji je to baš tako. Ako se dogodi potres, čovjek pati i vida si rane i ponovno se sabire, i ide dalje prema sljedećem što će mu univerzum baciti na glavu. Ljudi se ne bune protiv Boga, ili to bar ne čini većina ljudi koje poznajem. Ali ako država proglasi zakon koji ti se ne dopada, onda nastaje vrag

KIKA 1 sotona. Čovjek se onda trudi ili te gadove zbaciti na sljedećim izborima, ili im na koji drugi način oteti vlast. Zato što te nepravde dolaze od ljudi, a ne od ravnodušnog svemira, čovjek vjeruje da protiv njih može nešto poduzeti. Trebalo bi mi je dugo vremena da shvatim da je ovdje ista priča, ali sam na kraju ipak shvatila. Prepreka je takvim razmišljanjima bila to što sam u njoj vidjela Boga — a baš sam to, vjerovali ili ne, dugo vremena vidjela. Ima tu mnogo sličnosti. Ali se ona ne služi magijom. Sve što ona čini u teoretskom je smislu dostižno bićima poput nas. I tako sam se postupno počela odmicati od pretpostavke o božanstvu i u Gei sve više gledati nekakvu gradsku upravu. I, kvragu, tko da se odupre želji da se buni protiv gradske uprave?" Morala je prekinuti priču, jer ju je obuzeo napad kašlja. Robin joj je ustima prinijela mješinu, i ona je otpila, a onda spustila pogled na svoje tijelo a oči su joj se napunile suzama. "A sad vidite dokle me je to dovelo." Valiha ju je nježno pomilovala po čelu. "Sad bi se trebala malo odmoriti," rekla je. "Moraš čuvati snagu." "I hoću," odgovorila je Gaby. "Ali najprije to moram istresti iz sebe." Neko je vrijeme teško disala, i Robin je vidjela kako joj se šire oči. Pokušala se uspraviti, ali ju je Valiha pritisla dolje, pazeći pritom da joj ne dotakne izgorjelu kožu. Robin je vidjela kako joj u očima raste razumijevanje dok je tako grozničavo pogledavala čas jednu, čas drugu. Kad je progovorila, glas joj je bio djetinjast. "Umrijet ću, zar ne?" "Ne, trebala bi samo..." "Da," rekla je Valiha, titanidski jasna u pitanjima smrti. "Preostalo je još jako malo nade." Gaby je udahnula zrak, a grud joj je proparao razdirući jecaj. "Kako ne želim umrijeti," zaječala je. Još se jednom pokušala uspraviti. Počela se otimati, i histerija joj je dala novu snagu. "Još nisam spremna. Molim vas, ne dajte mi da umrem, ne želim umrijeti, ja... ja ne želim... ne dajte mi da umremV Najednom se prestala opirati i srušila se. Plakala je dugo i gorko, tako dugo da

KIKA su joj riječi, kad je ponovno progovorila, bile izlomljene do nerazumijevanja. Robin se nagnula i prinijela joj uho do usta. "Tako ne želim... umrijeti," rekla je Gaby. A dugo poslije toga, kad se Robin već ponadala da je zaspala, bolesnica je rekla: "Nisam znala da to može toliko boljeti." Napokon je zaspala. Prošlo je možda osam sati prije no što je ponovno progovorila. A moglo ih je biti i šesnaest; Robin to ni po čemu nije mogla znati. Nitko od njih nije očekivao da će se Gaby uopće probuditi. Za sljedećih im je nekoliko sati ispričala i ostatak priče. Snaga ju je ostavljala zastrašujućom brzinom; jedva je mogla i podići glavu da bi popila gutljaj vode, što je morala činiti sve češće da bi uopće mogla govoriti. Bila je udahnula vatru. Pluća su joj se punila tekućinom, i dah joj je krkljao. Tonula je u san i ponovno iz njega izranjala, razgovarala s majkom i drugim ljudima, zacijelo već odavno pokojnim, a počesto dozivala Cirocco. Ali bi se stalno vraćala na priču o svojoj osobnoj herezi, svom donkihotskom i na koncu fatalnom poslanju da sruši samovoljnu silu što je upravljala i njezinim životom i životima svih njoj dragih. Pričala je o svojim velikim i malim jadima, a često su to bile sitnice, nepravde na privatnom nivou, koje su joj značile više od velikih zala koje su joj nanijeli. Pričala je o tom običaju traženja podviga, i kako je iz godine u godinu u njoj sve više raslo ogorčenje zbog nesretnika koji su prisiljeni boriti se i pogibati samo zato da bi pribavili zadovoljstvo božici kojoj su već dodijale sitnije strasti. Potanko je opisala okrutnu šalu s Čarobnicom i Titanidima, pa prešla čitav popis Geinih makabralnih igračaka: popis dug i sramotan, koji je sa zuj-bombama nadišao samoga sebe. U jednom se trenutku bila usudila zapitati mora li to baš tako biti. A kad je to jednom pomislila, to ju je neumoljivo dovelo do pitanja kakva bi mogla biti alternativa. Isprva to nije smjela reći nikome, čak ni Cirocco. Kasnije, kad je Cirocco jednom našla razlog da se požali zbog Geinih makinacija, Gaby je vrlo oprezno

KIKA načela tu temu, i bila odbijena, nakon čega je pustila da sve odleži pet godina. Ali se Cirocco postupno počela zanimati. Isprva je to bio samo teoretski problem: bi li netko ili nešto moglo preuzeti Geino mjesto? Ako da, tko ili što? Raspravljali su o zemaljskim računarima i odbacili ih; nijedan nije bio dovoljno velik i kompleksan. I razna su se druga rješenja pokazala manjkavima. Na koncu su izbor kandidata za nebeskog prijestolonasljed-njika sveli na njih jedanaest — žive Geine regionalne mozgove. Dugo se vremena Cirocco bila zadovoljila da sve na tome i ostane. Činilo se mogućim da bi jedan od njih, ili njihov tim, u slučaju Geine smrti, mogao preuzeti njenu ulogu. Sa svakom je mogućnošću bio skopčan milijun problema, ali je to bilo bar zamislivo. I to je bilo najdalje dokle je Cirocco bila spremna ići. Gaby nije mislila da je razlog tome kukavičluk, iako se sve to zbivalo u doba najgoreg Ciroccinog alkoholizma. Riječ je bila samo to tome da se drugi dio problema u usporedbi s prvim doimao beznačajnim. Sve su njihove rasprave pretpostavljale uklanjanje Gee. Ali tko će mački vezati zvonce? Gaby je to pitanje mogla zanemariti, jer je iz iskustva znala da je svijet pun glupih heroja i da je ona jedan od njih. A bila bi to i Cirocco, samo ako bi je na prikladan način na to navela. Ona i Cirocco uklonit će Geu. Ali su tada došle do pitanja na koje sve dotle nije bilo odgovora. Kako ukloniti Geu?

*#* "To me je pitanje potpuno porazilo," priznala je Gaby. "I sve je ostalo na tome dobranih sedam-osam godina. Rocky je bila sretna da na to može zaboraviti, ali ja to nikad nisam mogla. Sve me je to vrijeme progonila vlastita savjest, i govorila mi da moram nešto poduzeti. A smisliti sam mogla samo jedno... da, priznat ću i to, jer ovo je trenutak istine. Nikad nisam pomišljala da bih ja sama samcata mogla doći do konačnog odgovora. A znala sam da bi Rocky mogla ako se oko toga potrudi. I tako se moj posao sveo na pronalaženje načina kako da je za to

KIKA zainteresiram. Morala sam postići da to počne izgledati moguće. Počela sam joj kvocati da bi trebala krenuti u obilazak. Gnjavila sam je time nekoliko godina, sve dok sa mnom gotovo nije prestala razgovarati, jer sam bila takva napast. Ali sam ja ipak utjecala na njezinu savjest — zato što sve o čemu sam vam pričala njoj nije bilo ništa draže nego meni; ona se samo pokretala malo teže od mene. Ali je na koncu ipak popustila. Ljudi, mi smo vas iskoristile. Već sam rekla da se ispovijedam, nisam li? Reći ću samo to da nismo vjerovale da vas dovodimo u opasnost veću od one koja bi na vas ionako vrebala zbog same činjenice da ste ovdje. Ali smo se prevarile. Jer bi put bio mnogo manje opasan da ste krenuli na svoju ruku. Zato što je Gea nešto nasluhnula, ili je naprosto zaključila da joj je već puna kapa toga da ja budem svoj gazda. Možda nije mogla podnijeti misao na nekoga ne drži u šaci. A mene je držala samo time što sam povremeno morala obnavljati mladost, no ja sam se — vjerovali u to ili ne — tome mogla i oprijeti, i to odbiti, ako bi cijena bila previsoka. Mislim da sam mogla prihvatiti da ću i ostarjeti i umrijeti blagom smrću. To nikad neću doznati, ali se toga nikad nisam bojala kao što se sada bojim ovog. I tako je Rocky počela razgovarati s regionalnim mozgovima, ali se nikad nije ni približila razgovorima o revoluciji. Ako mislite da je Rocky otišla ikome od njih da mu ponudi božju glavu na srebrnom tanjuru, onda niste pri sebi. Ona ih je samo ispipavala, pokušavala pronaći skrivene mržnje. Još prije nego što smo i krenule eliminirale smo ih pola, ali smo ipak mislile da će biti najbolje sve ih posjetiti. Tako bismo mogle Gei reći da je riječ o drugoj vrsti obilaska, da zapravo ispitujemo raspoloženje u zemlji." Pokušala se nasmijati, ali se uspjela samo nakašljati. "Gea je jedino mjesto na svijetu gdje se to može učiniti doslovno. Kakva bi bila sljedeća faza, nisam znala. Do sad nismo imale baš nimalo sreće. Rea je uhoda, a Krio kilavac - on je stavio nekoliko neočekivanih opaski... ali, kakva korist? S tim je projektom svršeno, a mi razotkriveni. Zašto joj, kvragu, nisam dala da preskoči Tetidu?"

KIKA Liznula je usne, ali je, kad su je ponudili, otklonila vodu. "Trebat će vama. Vidite li sada zašto je važno da sve to velite Rocky? Da je iza svega toga stajao Gene, i da je on pod Geinim zapovjedništvom? Ako Gea zna što mi to radimo, onda je Rocky u gadnom sosu. Rocky to mora znati, da može smisliti što dalje. Hoćete li mi obećati da ćete joj reći?" "Obećavamo ti, Gaby," rekla je Valiha. Gaby je umorno kimnula glavom i sklopila oči. Ponovno ih je otvorila i pogledala ih zabrinuto. Glas joj je bio gotovo nečujan. "Znate," rekla je, "jedino mi je zaista žao, što ovdje nije i Rocky. Chris, hoćeš li... ne." Skrenula je pogled i potražila Robinine oči. Robin ju je uhvatila za ruku. "Robin, kad je vidiš, poljubi je u moje ime." "I hoću." Gaby je još jednom kimnula glavom i zaspala. Nakon nekog vremena disanje joj je postalo isprekidano, i onda i posve stalo. Kad joj je Valiha potražila bilo, nije ga više čula.

34 Otkrivenje Bilo je to čudno. Gaby je već čitala o uobičajenim doživljajima na pragu smrti. Oni koji su se našli na rubu smrti tako su često vidjeli iste stvari da je stekla nekakvu predodžbu o tome što može očekivati. Ljudi su govorili o spokojstvu, odsustvu bola, o postignuću mira toliko slatkog i zavodljivog da su mogli hladno preuzeti odgovornost i brižljivo odvagnuti hoće li živjeti ili mrijeti. Bez obzira na to je li riječ bila o stvarnosti ili halucinaciji, mnogi su također izvijestili da su stajali izvan sebe i gledali u vlastito tijelo. Sad je shvatila o čemu su to oni govorili, i riječi to nisu mogle opisati. Bilo je prekrasno, i tako čudno. Oni su mislili da je umrla, ali je ona znala da nije, ne još. No uskoro hoće, jer je prestala disati. Srce joj je stalo i sad je čekala na onaj zadnji doživljaj s nekakvom gotovo veselom

KIKA radoznalošću: Znam kako je to biti; kako izgleda ne biti? Da li se čovjek odvaja, postepeno gasi ili naprosto zamre? Hoće li biti citre i talambasi, sumpor i oganj, ponovno rođenje, ili vječno, nepromjenjivo brujanje hladnog intergalaktičkog vodika? Ili će to biti ništa? No ako je tako, što to ništa jest? Njezino je tijelo nije više zadržavalo. Bilo je lijepo biti slobodan, lebdjeti u prostoru i vremenu, i gledati u prizore što, sledeni, ostaju za njom. Bila je to zapanjujuća slika. A bila je tu i Cirocco, sjedila je strpljivo na hrpi kamenja. Ruka joj je bila u povoju. Kako je lijepo imati prijatelja. Prvi je dio svog života Gaby proživjela u groznoj opasnosti da bi mogla umrijeti bez prijateljstva, a to bi bilo gore od svakoga pakla. Hvala ti, Rocky, što si mi bila prijatelj... Sve je to potrajalo duže nego što je očekivala. Pred njom je sad najednom bilo otvoreno nebo, a ispod njega golema pustinja, a ona se nastavljala dizati sve više i više. Sve više i više se uzdizala, kroz krov, u svemir, sve više i više... Kamo? Po prvi put se u njoj pojavila sumnja. Možda je to svemirski vic nad svim vicevima? Kakvo iznenađenje za teologe ako bi se otkrilo da je Odgovor zapravo... Što ako ona nije gradska uprava? Ubrzo je postalo previše očito a da bi se moglo previdjeti. Bez obzira na to u što se Gaby zapravo pretvorila, njeno je odredište bilo jasno. Dizala se prema glavčini. Kad bi samo znala kako zavrištati.

35 Bijeg Chris i Robin o svemu su temeljito raspravili, istražili iz svih kutova, i kad se sve zbrojilo i oduzelo, dobila se beznadna situacija. Ali se životinja zvana čovjek rijetko kada sasvim prestaje nadati, rijetko kada stvarno nema neke nade u stvarnome svijetu. Da su bili zazidani i gore i dolje, mogli bi

KIKA samo čekati na smrt. Možda bi čak tako bilo i lakše. Ali dok su ih stube i dalje zvale, oboje je znalo da će morati njima sići. "To bi bilo u skladu s najboljom junačkom tradicijom," istaknuo je Chris. "Poginuti pri pokušaju." "Hoćeš li prestati s tim junačkim pripovjestima? Govorimo o opstanku. Ovdje nemamo baš nikakva izgleda, pa ako na dnu stuba imamo šansu makar jedan naprama milijun, ipak je moramo iskoristiti." Ali nije bilo lako pokrenuti Valihu. Titanida se pretvorila u klupko živaca. Logični su argumenti na nju malo djelovali. Ona se mogla suglasiti s tim da moraju potražiti izlaz, i da jedini mogući put vodi dolje, ali bi joj u toj točki mozak stao, i njegovu ulogu preuzimalo nešto drugo. Pogrešnoo je za Titanida biti ovdje. A ići još dublje je upravo nezamislivo. Chris se počeo osjećati očajno. Kao prvo, tu je bila Gaby. Nije bilo nimalo ugodno ostati kraj njezina leša. Neće proći dugo i... ali nije mogao podnijeti ni misao o tome. Već je bilo strašno i to što je ne mogu pokopati.

*** Nikad nisu otkrili koliko im je trebalo da sidu niza stube. Satovi su ostali u Fruličinim bisagama, a prolaženje se vremena nije moglo mjeriti nikako drukčije. Pretvorilo se to u beskonačnu moru, koju bi olakšavali samo oskudni obroci u trenucima kad bi glad postala neizdržljiva a san potpune iscrpljenosti prožeo se priviđenjima. Spustili su se možda samo dvadeset-trideset stepenica prije nego što je Valiha sjela i počela se tresti. Bilo ju je nemoguće maknuti s mjesta, sve dok ne bi ponovno skupila hrabrost. Bila je prevelika da bi je mogli pokrenuti, i što god bi oni rekli ne bi tu moglo ništa popraviti. Robinin temperament — ne baš jako blag ni u najbolja vremena — sad je postao vulkanski. Spočetka joj je Chris pokušavao obuzdati jezik. Potom je počeo dodavati i svoje komentare. Kad je Robin počela šakama lupati po Titanidi, i gurati je otraga u

KIKA očajničkom pokušaju da je pokrene, Chris to baš nije smatrao jako pametnim, no ipak nije rekao ništa. Ali je nije mogao naprosto ostaviti. Robin se složila. "Najradije bih je zadavila," rekla je, "ali je ne mogu ostaviti." "To nije ostavljanje," odgovorio je Chris. "Mi idemo naprijed i pokušavamo dovesti pomoć." Robin se namrštila. "Nemoj samoga sebe obmanjivati. Što je na dnu? Vjerojatno bazen kiseline. Pa čak i ako nije, i ako nas Tetida ne ubije i ako se uspijemo probiti u koji od tunela — ako tih tunela dolje uopće ima, kao što ih ima na drugim mjestima — trebat će nam tjedni da izađemo i tjedni da se vratimo. Ako je ostavimo, ona je već mrtva." Chris je morao priznati da je to istina, i Robin se vratila pokušajima da Valihu fizičkom silom natjera na pokret. On je i dalje mislio da bi to moglo biti pogrešno, a Valihina rekacija mu je dala za pravo. Dogodilo se iznenada i počelo je s Robininim pljuskanjem po njoj. "To boli," rekla je Valiha. Robin ju je ponovno pljusnula. Valiha ju je svojom krupnom šakom uhvatila za vrat, digla je s tla i zadržala u ispruženoj ruci. Robin se nekoliko puta ritnula, a onda se posve umirila i zakrkljala. "Kad te sljedeći put uhvatim," rekla je Valiha bez neke osobite prijetnje u glasu, "tako ću te stisnuti da će ti otfrknuti glava." Spustila je Robin, pa je uhvatila za ramena i nastavila tako držati dok se ova nije iskašljala i bila sposobna stati na vlastite noge. Robin je ustuknula, i Chris je pomislio kako joj je pištolj na svu sreću spremljen na sigurno medu Valihinim tovarom. Činilo se, međutim, da Titanida prema njoj ne gaji nikakve neprijateljske osjećaje, i taj incident više nitko nikad nije spomenuo, a Robin više nikad nije palo na um da na Titanidu makar samo povisi glas.

***

KIKA Pomislio je kako su već sigurno prošli pola puta. Bilo je to već peti put kako su zaspali. Ali ovaj put, kad se probudio, Valihe više nije bilo. Počeli su se uspinjati. Našli su je poslije tisuću dvjesto dvadeset devet stepenicama. Sjedila je podvinutih nogu, staklastog pogleda, i lagano se ljuljala naprijed-natrag. Činilo se da nema više pameti od krave. Robin je sjela i Chris se srušio do nje. Znao je, ako mu sad poteku suze, da nikad neće prestati teći, i zato ih je suzbio. "I što sad?" upitala je Robin. Chris je uzdahnuo i ustao. Stavio je ruke Valihi na obraze i nježno ih trljao sve dok joj se pogled nije izoštrio na njemu. "Vrijeme je, Valiha, da opet krenemo," rekao je. "Je li je?" "Nažalost da." Valiha je ustala i pustila ga da je povede. Prevalili su dvadeset stuba, pa trideset, pa četrdeset. Na četrdeset šestoj stepenici ona je ponovno sjela i počela se ljuljati. Nakon ponovnog umiljavanja Chris ju je digao na noge i onda su prevalili šezdeset stepenica. Kad ju je digao i po treći put, bio je optimistički raspoložen, i ponadao se da će prevaliti stotinu stepenica, no zadobio ih je samo sedamnaest.

** * Nakon što su još dva puta zaspali, probudio ga je Robinin plač. Podigao je pogled i opazio da Valihe opet nema. Zagrlio je Robin, i ona se nije bunila. Kad ju je to prošlo, ustali su i još se jednom počeli uspinjati.

** * Kao da već godinama nitko nije prozborio ni riječi. Došlo je do prepirke, pa su se najednom on i Robin baš žestoko zakačili. Ali čak ni to nije moglo dugo potrajati; nijedno za to nije imalo snage. On je nakon tuče neko vrijeme šepao, a Robin je resila šljiva pod okom. Ipak je zapanjivalo što sve može stvoriti malo adrenalina. "Izgleda da je pod suh," prošaptala je Robin. "Ne mogu povjerovati."

KIKA Bili su se sakrili iza široke krivine spiralnoga zida, i gledali u ono što je, da ne povjeruješ, trebao biti kraj puta. Sve su vrijeme očekivali da će naići na jezero kiseline, i da će Tetida biti sigurno uronjena u nj. Umjesto toga su ugledali nešto drugo: trag dokle je bila visoka voda — ili visoka kiselina — samo deset stepenica od mjesta na kojem su stajali, i potom segment gologa poda. Sama je Tetida bila nevidljiva iza krivine. "To je sigurno stupica," rekla je Robin. "Istina. Okrenimo se na peti i natrag." Njoj su se zategle usne i oči su joj na trenutak planule; a onda se opustila pa se čak i uspjela slabašno nasmiješiti. "Hej, ne znam kako da to kažem... čini se kao da već čitavu vječnost jedno drugom radimo o glavi... ali ako ovo ispadne loše... hoću reći..." "Da je sve to bilo zabavno?" pripomogao joj je Chris. "Ja to ne bih baš tako rekla. Kvragu." Ispružila je ruku. "Drago mi je što se poznajemo." On ju je nakratko objema rukama uhvatio za ruku. "I meni također. Ali ne reci više ništa. Svaka će riječ poslije zvučati glupo, ako preživimo." Ona se nasmijala. "Ma baš me briga. Kad smo krenuli, baš mi nisi bio drag, ali nemoj to uzimati k srcu, jer ne vjerujem da mi je tada itko bio drag. A sad mi drag jesi, i voljela bih da to znaš. To mi je važno." "I ti si draga meni," rekao je i nervozno se nakašljao. Pogled mu se odvojio od njezina, a kad ga je silom vratio, njen je već skrenuo. Ispustio joj je ruku, svjestan toliko toga što joj je želio reći, no ipak nemoćan da to izgovori. Okrenuo se Valihi i počeo joj nešto tiho govoriti. Već se bio izvještio u tome, u govorenju ničeg određenog, u prepuštanju melodiji svoga glasa da tješi jezikom koji im je bio zajednički. Postupno je u to što je govorio počeo ugrađivati smislenosti, ponavljati ih, govoriti joj što mora učiniti a da to pritom ipak nije naglašavao toliko da bi joj ponovno pokrenuo vječno žive strahove. Govorio joj je o tome kako će opet izaći na sunce.

KIKA Na posljednjem kilometru Valihu je zahvatio nekakav čudni fatali-zam. Zastajala je rjeđe, ali se gibala sporije. Izgledalo je kao da je drogirana. Jednom se zgodom Chris bio spreman zakleti da je zaspala. Oči je jedva držala otvorene. Pretpostavljao je da je riječ o titanidskom strahu, ili što li već njima služi umjesto toga. Sad kad je o tome počeo razmišljati, sjetio se da nikad nije vidio da bi ijedan Titanid pokazao išta i slično strahu, niti pred utvarama, pa čak ni tu dolje, na mračnom stubištu. Ona se očito nije bojala Tetide ni na jedan način koji bi Chris mogao razumjeti. Umjesto toga, isprva se pojavila odbojnost, kao nekakva fizička sila koja na nju djeluje i drži je podalje od Tetide. Nije znala objasniti mnoge svoje čine; kad su je on i Robin potjerali dolje, ona je naprosto pošla gore, onako neizbježno kao što se neizbježno diže zagrijani zrak. Sad je ta sila oslabila, da bi na njeno mjesto došla tjelesna i duševna tupost. Mozak joj je radio tromo, osjetila su joj bila zatupljena, a tijelo kao da je otkazivalo. "Za koji trenutak, mi ćemo... Valiha, daj me poslušaj." Morao ju je pljusnuti kako bi privukao njenu pozornost. Chris je imao dojam da je to ona jedva i osjetila. "Valiha, ovaj dio puta moramo prevaliti brzo. Riječ je o samo stotinjak stepenica. Ne vjerujem da ćemo imati vremena sjedati i odmarati se kao dosad." "Nema odmora?" "Nažalost ne. Nego ćemo požuriti preko zadnjih stepenica, držeći se uza zid — ti budi uz mene, a ja ću biti uza zid — pa zatim krećemo u tunel. Kad se jednom nađemo u njemu, onda krećemo gore i van. Je li ti jasno, Valiha? Da bismo se mogli početi uspinjali, moramo se malo spustiti, samo malu mrvu, to je sve, i sve će biti u redu. Jesi li me razumjela?" Kimnula je glavom, no Chris nije bio ni izdaleka siguran da je to tako. Pomislio je reći još nešto ali je shvatio da je od toga malo koristi. Ili će upaliti, ili neće. Kad bi se morao kladiti, svoj bi novac stavio na ovo drugo.

***

KIKA U završni su silazak krenuli držeći se za ruke. Nije im trebalo dugo da zaobidu krivulju hodnika i nadu se pred očima Tetide, koja je bila nepomična u svojoj kiselinskoj kupki, baš onako kao što je bio i Krio. Chris ih zapravo i ne bi znao raspoznati. Ponadao se da je isto i ono što još nije mogao vidjeti. Ali to neće doznati sve dok se ne nadu na podu ~ komore. • "Što te je toliko zadržalo, Čarobnice?" Glas je lupio Chrisa kao fizički udarac. Morao je zastati i duboko udahnuti. Sve do tog trenutka nije shvatio koliko je bio napet. Srce mu je divlje tuklo, a disanje bilo isprekidano. Valiha se, na svu sreću, još micala. Sve se troje nastavilo približavati, i pred njima je ostalo još samo deset stepenica. "Znala sam, naravno, da si gore," rekla je Tetida. "Shvatila sam da si se uvalila u nekakvu nevolju. Sad se samo nadam da zbog toga ne kriviš mene, jer ja s tim zaista nemam ništa, a to možeš reći i Gei." Tetidin je glas bio isti kao i Kriov. Bilo je to ono isto jednolično bru-janje, bez ičeg ljudskog: nerazgovjetno, bez izvora. Pa ipak je u njemu bilo nečeg prezrivog, nečeg razmetljivog, od čega mu se ledila krv. "I tako si sa sobom povela Gaby. Već sam se počela pitati hoćemo li se ikad sresti. Nije joj ispod časti poslovati s Kriom, zar ne? Istina, gospodo Plauget? A ipak je još nikad nismo vidjeli tu dolje. I pitam se zašto?" Robin se nagnula ispred Valihe, i oči su joj bile razrogačene. "Chris," prošaptala, "ta je prokletinja kratkovidna]" Chris joj je dao znak žestoko mahnuvši rukom, jer se bojao progovoriti i razbiti čaroliju. Tetida neće pobrkati glasove. "Što je to bilo?" upitala je Tetida i potvrdila njegove strahove. "Zašto ne progovoriš? Zar je pristojno pustiti me da toliko čekam i onda, kad stignete, nešto se došaptavati? Ja mrzim tajne." Sad su bili na podu, i Chris je vidio dva tunela što ih je bio zamijetio i u Kriovoj komori; jedan je vodio na istok a drugi na zapad. Sad bi samo trebali prevaliti šezdeset, sedamdeset metara do istočnog tunela. Chris je nervozno opipao neobično oružje što

KIKA ga je izvadio iz Valihinih bisaga. Kad je prešao palcem preko dva oštra šiljka, na opip je bilo umirujuće hladno i tvrdo i nepokolebljivo. Možda se njime i ne bude morao poslužiti. "Priznajem da sve do sada nisam shvatila zašto si sa sobom dovela tu kreaturu," rekla je Tetida. "A trebalo mi je biti očito. Nemam li pravo?" Chris nije rekao ništa. Bili su još deset metara daleko od ulaza tunela i gibali se sve dalje. "Sad me već pomalo izdaje strpljenje," rekla je Tetida. "Sve ako i jesi Čarobnica, ipak sve ima svoje granice. Govorim o Titanidu. Kako pažljivo od tebe što si mi donijela ručak. Daj dodi ovamo, Valiha." Valiha je stala i polako okrenula glavu. I sad je prvi put pogledala Tetidu. Chris nije čekao da vidi što će učiniti. Čvrsto je uhvatio oružje, veliku viljušku iz Valihina kuhinjskog pribora, odmaknuo se jedan korak, i svom je snagom zabio Valihi u bedro. U jednom jezivom trenutku nije bilo nikakve reakcije; a onda je Valiha jurnula tako brzo da se pretvorila u zamućenje. Uspio joj je nakratko vidjeti samo rep, i u času kad je nestala u tunelu, začuti njen krik i topot kopita; a onda su se svi drugi zvukovi utopili u prodornom zvižduku. Već su bili u tunelu, a za petama im je nailazio nalet vrućine i sve žešći vjetar. Okružila su ih zagušljiva isparavanja. Tetida je punila svoje jezero što je brže mogla. Pod po kojem su trčali bio je vodoravan; kad se kiselina prelije preko ruba opkopa, poći će za njima. Dok su trčali, najednom su im se pridružila lepršava, šišmišima slična stvorenja. Chris je po njihovu narančastom sjaju shvatio da su to iste one životinje koje su im osvjetljavale put dok su se spuštali, a za koje se nadao da žive i u tunelima. No tko oni bili da bili, kisela im isparavanja nisu godila ništa više nego njemu. Jedan je djelić njegove svijesti zamijetio da je otkrio još nešto u čemu je bolji od Robin. Trčao je brže od nje. Ona je zaostala, pa je usporio korak kako bi ga mogla dostići. Oboje su kašljali, a oči su mu zasuzile, no pare ipak nisu bile tako guste kao maločas.

KIKA Čuo je kako je dahnula i pala. I tek kad je zastao i okrenuo se, začuo je žuborenje tekućine za koju je slutio da nije voda. U jednom divljem trenutku već je bio spreman da pobjegne, ali se umjesto toga žurno vratio do nje, ususret zvuku vala kiseline što je bivao sve bliži. Sad je već vladala skoro potpuna tama, zato što luminiscentna stvorenja, manje altruistička od njega, nisu zastala u letu. Sudario se s njom. Zašto je uopće pretpostavio da joj netko treba pomoći da ustane? "Trči, glupane!" viknula je, i on je doista i potrčao, ovaj put iza nje, dok je jedino svjetlo dopiralo od dalekih letača; bio je to blijed sjaj koji je stvarao aureolu oko animirane sjene u koju se Robin bila pretvorila. "Što misliš, koliko još moramo trčati?" doviknula mu je ona. "Sve dok više ne budem čuo pljuskanje kiseline za petama." "Odličan plan. Što misliš, hoćemo li biti brži od nje? Je li nam bliže?" "To ne mogu odrediti. Ne mogu je čuti ako ne zastanem." "Onda možemo trčati dok se ne srušimo," upozorila ga je ona. "Odličan plan," odgovorio je on.

*** Nije se činilo vjerojatnim da krijesilice sada lete brže, no ipak su od njih bile udaljenije nego prije, što znači da su on i Robin zacijelo usporili. On je disao isprekidano i dahtavo, a gadno ga je probadalo u slezeni. Pa ipak nije zamijetio nikakvo dizanje poda. Prema svemu sudeći, mjesto na kojem su se nalazili moglo je zapravo biti i niže od poda Tetidine špilje. Bilo je posve moguće da je Tetida mogla poplaviti čitav tunel, za koji se Chris pobožno nadao da je dug 300 kilometara i da Tetidu povezuje s njenom sestrom Teom. Ali je, naravno, bilo posve moguće i to da taj tunel uopće ne vodi do Tee. Svakog se trenutka mogao prekinuti. Mogao se čak i početi spuštati, pa bi otkrili da su spas potražili u odvodu za suvišnu kiselinu. Ali im nije preostalo ništa drugo nego da trče. Da je taj tunel imao nekakav kraj, onda bi ga Valiha otkrila prije njih, a oni je još nisu sustigli.

KIKA "Ja mislim... da se ovo... penje. A... ti?" "Možda. Ali... koliko?" U dubini duše Chris uopće nije mislio da su se imalo uspeli, ali ako vjerovanje da se penju olakšava njegovoj družici da stavlja nogu pred nogu, on protiv toga nema ništa. "Ja ne mogu... tako... još dugo." Ne mogu ni ja, pomislio je Chris. Sad je tama već bila skoro potpuna. Pod više nije bio gladak kao prije, pa se tako povećala opasnost od pada. A ponovno ustati bio bi čitav projekt. "Još malo," prohripao je on. Sudarili su se, odmaknuli, pa ponovno lupili. Kad se Chris odmaknuo desno, lupio je ramenom o nevidljivi zid tunela. Ispružio je ruke pred sebe, jer više nije mogao odrediti je li taj sjaj što ga slijedi — a za koji se činilo da je mnogo kilometara ispred njega — stvaran ili je to samo zaostali odsjaj na mrežnici. Pobojao se da bi tunel mogao završiti i on se zabiti u zid. A onda je shvatio da se sad već giba tako sporo da mu sudar ne bi jako naškodio. "Daj stani," rekao je i pao na koljena. Robin je bila negdje ispred njega; gušila se i kašljala. Neko vrijeme nije mu uopće bilo važno puže li kiselina za njim u tunelu. Pritisnuo je obraz na hladni kameni pod i sav se opustio. Samo su mu se pluća nastavila trapiti, i to u sve sporijem tempu. Grlo mu je gorjelo, a slina mu je bila rijetka no tako obilata, da je bez prestanka iz sebe izbacivao njene ljepljive konce. Napokon je podigao glavu, stavio dlanove na pod, uspravio se na koljena i, snažnim naporom volje, na nekoliko trenutaka zadržao dah i oslušnuo. Nije išlo. U ušima mu je bubnjala krv, a Robin, koja je bila nadohvat ruke, i dalje je gutala zrak i glasno dahtala. Pomislio je kako bi približavanje kiseline mogao čuti kad bi dolazila uz tutnjavu vala, ali se tako neće dogoditi. Ako bi došla, došla bi nečujno se dižući. Ispružio je ruku i dotakao Robinino rame. "Idemo. Bit će nam bolje da idemo dalje."

KIKA Ona je zaječala, ali je ustala zajedno s njim. Šeprtljavo mu je potražila ruku, a onda su krenuli korakom. Ramenom se češao o desni zid. Nastavili su tako: Chris je jednom rukom doticao hladnu masivnost zida, a drugom toplu put. "Zacijelo se uspinjemo," rekla je Robin naposljetku. "Da idemo nizbrdo, kiselina bi nas već odavno preplavila." "I ja tako mislim," rekao je Chris. "Ali se ne bih kladio u život. Moramo nastaviti sve dok ne naidemo na svjetlo." Nastavili su koračati, pri čemu je Chris brojao korake, iako zapravo i nije znao zašto to čini. Pretpostavio je da je to zato što je lakše brojati nego razmišljati što ih možda još čeka. Nakon nekoliko stotina koraka Robin se nasmijala. "Što je smiješno?" "Ne znam, ja... valjda mi je samo sinulo... uspjeli smoV Stisnula mu je ruku. Chrisa je začudila njena reakcija. Već joj je htio ukazati da su još daleko od svake sigurnosti, da je put pred njima zacijelo pun opasnosti o kojima ništa i ne slute, kad ga je najednom obuzeo osjećaj jači od ijednog što ga je doslije oćutio. Shvatio je da se široko smiješi. "Kvragu. Uspjeli smo, je li da jesmo?" Sad je oboje prasnulo u smijeh. Zagrlili su se, i počeli se pljeskati po leđima i izvikivati nerazgo-vjetne čestitke. Čvrsto ju je stisnuo, ne mogavši se svladati, no ona nije imala prigovora. I onda, podjednako iznenada, iz očiju su mu potekle suze, dok mu je smiješak još bio na licu. Ni ona ni on nisu mogli svladati brze promjene osjećaja do kojih je dovelo opuštanje nepodnošljive napetosti. Ništa što bi rekli nije imalo smisla. I u trenutku kad su se već istrošili, i dalje prilijepljeni jedno uz drugo, i dalje stojeći, samo su se nježno zibali i otirali pokoju odlutalu suzu. Kad se Chris napokon opet zasmijuljio, Robin ga je munula laktom. "Što je sad smiješno?" "O... ništa." "No daj."

KIKA Neko vrijeme nije htio ništa reći, no ona ga nije puštala. "No dobro. Kvragu, nije mi jasno kako se mogu smijati. Jer tu ništa nije smiješno. Mnogi su naši prijatelji poginuli. Ali onda... onda u pijesku kad smo bili prikovani..." "Daa?" "Mislim, ti to nisi mogla vidjeti jer si bila izvan svega. Znaš na što mislim." Potom je požurio, i požalio što je tu temu uopće i započeo, jer se prisjetio koliko je njoj možda stalo do toga da se to vrijeme zaboravi. "Hoću reći, Cirocco nam je svima rekla da napravimo pipi. Mislim, kvragu, ja sam baš morao. Otvorio sam šlic i... znaš, izvadio ga... i pustio mlaz. Onako, počeo polijevati okolo, shvaćaš, da bude od što veće koristi... i odjednom pomislio: Evo vam, vi smrdljive pješčane utvare!" Robin se smijala do samog raspadnutog ruba histerije. Chris se smijao skupa s njom, ali se na koncu zabrinuo. To ipak nije bilo toliko smiješno, zar ne?

** Prešli su tisuću koraka prije nego što su ugledali prvu krijesilicu prikačenu za strop. I tad su prvi put shvatili da se tunel oko njih proširio. Stvor je bio najmanje dvadeset metara iznad njih, možda i više, a njegovo je narančasto svjetlo dopiralo do zidova razmaknutih trideset metara. Chris se okrenuo i potražio odbljesak tekućine iza njih, ali nije vidio ništa. Nakon nekog vremena prošli su ispod još jedne krijesilice, pa onda pet na okupu. Nakon tolikih sati tmine blistale su kao zublje. "Pitam se kakvu hranu mogu naći tu dolje?" rekao je Chris. "Sigurno ima nečega. Rekla bih da im je, za stalno ovako svijetije-njc, potrebno mnogo energije." "Gaby je rekla da je riječ o katalitičkoj reakciji," prisjetio se Chris. "Ali ipak moraju nešto jesti. Možda bismo i mi mogli to isto." "Trebat će nam nešto prije ili kasnije." Chris je pomislio na zaostale zalihe u Valihinim bisagama. A ta ga je misao onda dovela na samu Valihu. Počeo se brinuti za nju.

KIKA Sad je krijesilica bilo u izobilju; osvjetljavale su tunel što se protezao pred njima. Vidjelo se do pet stotina metara u daljinu, no od Titanide nigdje ni traga ni glasa. "Baš sam na nešto pomislila," rekla je Robin. "A to je?" "Jesi li siguran da taj tunel vodi na istok?" "O čemu ti to..." Zastao je u hodu. "Ti znaš bar koliko i ja..." Što to? Stepenice su se pet kilometara spuštale u spirali. Kad su počeli silaziti, Robin je upozorila da će, kad stignu na dno, orijentacija biti bitna. Zbog toga su se pozabavili složenim računanjem pa otkrili zakrivljenost zavojitih stepenica. Kad su doznali koliko je stepenica potrebno da se napravi jedan zaokret, da bi se ponovno našli na istom smjeru, orijentiranje se svelo na brojanje stepenica. Kad su se našli pred Tetidom, zaključili su da su na južnoj strani komore, i stoga je zapad morao biti lijevo a istok desno. Pa ipak je u svim njihovim brojkama uvijek bila i izvjesna neizvjesnost. Činjenica da su se u svojim računima mogli zabuniti za nekoliko stepenica i nije bila relevantna, što se, međutim, nije moglo kazati i za njihovo nepoznavanje točnog polazišta. U površinsku su zgradu ušli sa zapada. Pa ipak, zbrka kojom je bio popraćen njihov bijeg, kao i uništenje tog zdanja što su ga sazidali vilenjaci, onemogućilo im je da odrede koliko je koraka Valiha načinila prije nego što je stala. A kad se situacija smirila, gornji je dio stuba bio zatrpan ruševinama. "Ta ne misliš valjda da je protrčala pola okreta?" upitao je napokon. "Ne mislm. Ali je mogla. A ako jest, onda ovaj tunel vodi k Febi, a ne Tei." Chris je poželio da tu misao može istjerati iz glave. Sve je visjelo o niti; ovisilo je o toliko faktora nad kojima nisu imali nikavu vlast. Bilo je posve moguće da Tea, kad do nje stignu - unatoč tome što je ona, prema Ciroccinim riječima, prijateljska regija — ne bude ljubezno nastrojena prema tri uljeza u svojem carstvu. "Taj ćemo problem rješavati kad se pojavi," rekao je.

KIKA Robin se nasmijala. "Nemoj mi to prodavati. Ako je na drugom kraju tunela Feba, neće nam preostati drugo nego da sjednemo i pričekamo da umremo gladi." "Ne budi takav pesimist. Mnogo ćemo prije umrijeti od žeđi."

*** Tunel se počeo postupno širiti, sve manje nalikujući umjetnom prolazu, a sve više prirodnoj spilji. Iako je krijesilica bivalo sve više, njihovo je svjetlo u većem prostoru imalo srazmjerno manji učinak. Chris je vidio i ogranke tunela što su vodili na sjever i jug, ali su oboje mislili da je pametnije nastaviti u smjeru za koji su se nadali da je istok. "Valiha je, dok je ovuda prošla, zacijelo još bila obuzeta panikom," rekla je Robin. "Pretpostavljam da je onda nastavila ravno. A ako je ponovno počela misliti, onda bi se očekivalo da će se vratiti po nas, ili nas pričekati, prije nego što krene u istraživanje postranih tunela." "Slažem se. Ali nisam očekivao da će doći tako daleko. A ne zaboravljam ni to da su s njom i sva naša hrana i voda. A sad bi mi dobro došlo nešto za popiti." Pod je pećine postao neravnomjeran. Sad su se počeli uspinjati i spuštali po blagim kosinama koje su Chrisa podsjetile na pješčane dine što su ih prelazili na površini Tetide. Do tog je trenutka strop postao tako dalek, da su krijesilice, što su visjele na njemu, izgledale kako zvijezde koje je atmosferska izmaglica obojila u narančasto. Gore se moglo razabrati malo detalja, a na zemlji samo opći oblici stvari. Kad su začuli šumor vode, primakli su joj se oprezno, sve dok se tekućina nije odala bakrenastim odsjajem. Chris je u nju umočio prst, pripravan da ga obriše ako se pokaže da to nije voda, nego kiselina. Kad se nije opekao, stavio je malo tekućine na usne. Okusom je pomalo podsjećala na gazirano piće. Skinuli su cipele i zagazili, pa otkrili da je široka samo deset metara i nigdje dublja od pola metra.

KIKA S druge strane rijeke, zemljište je ponovno postalo drukčije. Oko njih su se počeli dizati nazubljeni tornjevi. Jednom je zgodom Chris pao u dva metra dubok ponor. U jednoj sekundi vječnosti on nije znao prolaze li mu u tom padu zadnje sekunde života, a onda je pao na sve četiri, i počeo glasno psovati, no više od olakšanja negoli od bijesa. Svojim je ožiljcima i posjekotinama sad trebao dodati još nekoliko masnica, ali je inače ostao nedirnut. Pojačana pažnja poslije pada brzo se isplatila. Postupajući više prema instinktu negoli pouzdanom znanju, u jednom je trenutku ispružio ruku i zaustavio Robin. Kad su opreznije krenuli naprijed, otkrili su da su na niti metar udaljenosti prošli kraj ponora koji se trideset-četrdeset metara rušio u dubinu. "Hvala," rekla je Robin tiho. On je kimnuo glavom, jer mu je pozornost privuklo svjetlo s lijeva. Nije imao nikakve sreće u pokušaju da ga razluči, no onda je začuo nekakav zvuk. Netko je pjevao. Krenuli su prema svjetlu. Dok su mu se primicali, iz beskrajnih sivih I crnih sjena počeli su se uobličavati detalji. Bezlična zamućenja pretvarala su se u stijene, tamne kamene čipke nalik paukovoj mreži pretvarale su se u mršave puzavice i grmlje. A ono je svjetlo treperilo kao svijeća. Ali to nije bila svijeća, nego svjetiljka iz Valihinih bisaga. Posljednjim bistrenjem vida razabrali su da je ona sjena kraj vatre sama Valiha. Ležala je na boku, i to na suprotnoj padini maloga kanjona, na dvadeset metara od dna. Zažvali su je. "Chris? Robin?" odviknula im je ona. "To ste vi! Napokon sam vas našla!" Njemu se to što je rekla učinilo pomalo čudno, ali joj to nije osporio. On i Robin spustili su se niz kosinu sa svoje strane, a onda se popeli do njezina položaja. Bilo je to čudno mjesto za odmaranje. Da je prešla još dvadeset metara, našla bi se na ravnom tlu. Slutio je da tu nešto nije kako treba, a sad se u to i uvjerio. U njenom je držanju bilo nešto što ga je, u bljesku

KIKA straha, podsjetilo na Citaru dok je ležao na krvlju promočenom samrtničkom zemljištu. Kad su joj se primakli, svjetlo je svjetiljke pokazalo lice umrljano skorenom krvlju. Glasno je šmrcnula i prevukla rukom preko gornje usne. "Bojim se da sam slomila nos," rekla je. Chris je morao skrenuti pogled. Nos joj je bio slomljen, ali su joj slomljene bile i obje prednje noge.

36 Samo dalje Robin je tiho sjedila dvadeset metara od Chrisa i Valihe i slušala ga kako viče na Titanidu. Valiha je, nedugo nakon što je on ustanovio kako je grdno stradala, izrazila mišljenje da će možda biti najbolje da je prepuste njezinoj sudbini. Chris je planuo. Robino tijelo je iz časa u čas postajalo sve teže. Uskoro će biti jedno sa stijenama i tminom. Počela je shvaćati kako je njen kratki ushit nakon bijega od Tetide bio pogreška. Ovaj put neće pobjeći. Ali je sad vidjela da joj Chris neće olakšati zadnje časove. On još misli da tu može nešto učiniti. Išao je prema njoj, i bila je sigurna da je opet pun planova. "Razumiješ li se imalo u prvu pomoć?" upitao je. "Znam staviti flaster." Chris je napravio grimasu. "Tu otprilike prestaju i moja znanja. Ipak ćemo morati učiniti i više od toga. Našao sam ovo." Otvorio je kožnu torbu. Stranice su joj se rastvorile na sve strane, a bile su prekrite džepićima i pretincima. Pri svjetlosti svjetiljke zasjao je metal: skalpeli, kopče, injekcije, igle, sve uredno poslagano za kirurga amatera. "Netko je sigurno znao kako se ovime radi, ili to inače ne bismo ni ponijeli. Valiha veli da je Oboa imala još mnogo toga. Meni se čini da tu ima dovoljno opreme za manju operaciju."

KIKA "Ako samo znaš kako. Je li Valihi potrebna operacija?" Chris se našao na mukama. "Treba je na neki način zašiti. Do oba je loma došlo... kako se to zove kod konja? Između koljena i gležnja. Mislim da joj je u desnoj nozi pukla samo jedna kost; no i to je dovoljno da ne može hodati. Ali je s lijevom nogom gadno. Zacijelo je ona primila glavninu udara. Tu su pukle obadvije kosti, a jedan joj je kraj probio kožu." Dohvatio je tanku knjižicu. "Tu piše da je to komplicirani prijelom, i tu je obično glavni problem kako suzbiti sepsu. Moramo namjestiti kosti, očistiti ranu i onda je zašiti." "Ne mogu to slušati. Ti sve lijepo smisli, i kad misliš da si sve razumio, pozovi me i reci mi što želiš da učinim. I ja ću to onda i učiniti." On joj neko vrijeme nije odgovorio. A kad je podigla pogled, otkrila je da joj pažljivo proučava lice. "Nešto nije u redu?" upitao je. Nije se mogla ni nasmijati. Htjela mu je spomenuti da su izgubljeni u tami, pet kilometara ispod zemlje, s tako malo hrane i svjetla, da su im na istoku i zapadu duševno poremećeni polubogovi, da je s njima ranjeni drug, prevelik da bi ga mogli odnijeti na sigurno mjesto čak i kad bi uspjeli pronaći put, ali zašto da mu pokvari dan? Osim toga, znala je što nije bilo u redu s njom, s Robin, a bila je sigurna da i on to zna, ali ona o tome neće govoriti. Nikada. I tako je umorno slegnula ramenima i s njega skrenula pogled. On ju je dugo nastavio gledati — činilo joj se da kroz sebe osjeća njegov pogled, pa kako bi bilo moguće da on za ono ne zna? — no onda joj je on na trenutak stavio ruku na koljeno. "Izvući ćemo se i iz ovoga," rekao je. "Moramo se samo držati zajedno i paziti jedno na drugo." "Ja u to baš nisam tako sigurna," rekla je, ali je zapravo pomislila kako on možda ipak ne zna istinu o njoj. Dok je mislila da on to zna, bojala ga je; ali je njegovo prividno neznanje u njoj pobudilo osjećaj prezira. Je li moguće da je sve to vrijeme sva njena budnost bila uzaludna? Zar je nitko ne može prozrijeti? Osjetila

KIKA je kako joj se na zasjenjenoj strani lica diže kraj usnice, pa ju je brzo poklopila rukom da sakrije smiješak. Vrući bljesak tjeskobe preplavio joj je tijelo, i ostavio je za sobom prekrivenu tankim slojem znoja. Što se to s njom zbiva? Čak nije ni bolno. Lako se bilo podrugljivo smješkati, lako je bilo držati usta zatvorenima. Može li se građevina časti, pažljivo izgrađivana čitavog života, samo tako zbrisati? On je već bio na nogama, i odlazio je, vraćao se Valihi, da je njeguje, a kad on ode, njena će tajna opet biti sigurna. U ušima je začula tiho brujanje. Nešto joj je prokapalo niz bradu. Silom je opustila čeljust i osjetila oštar bol kad je zrak dotakao svjež ugriz na donjoj usni. "To nije istina!" Nije mogla zaustaviti riječi, no kad se on okrenuo i stao, čekajući da nastavi, shvatila je da mora smisliti nešto, tako da izgleda kao da se ništa nije dogodilo, kao da nikad nije rekla da to nije istina. "Što to nije istina?" upitao je on. "Nije istina... to... nikad to nisam rekla... ti nisi..." Najednom joj je u želucu postalo zbilja strašno. Glupo se zapiljila u pramen kose što ga je držala u ruci. Bio je iste boje kao i njena. Ona je klečala, a Chris je bio uz nju i držao je rukom oko ramena. "Je li ti sad bolje?" "Mnogo bolje. Onda kad je bio onaj požar i kad su oni iz pijeska gri-zli a nikad ih ne vidiš jer žive u pijesku i krenuli su na mene i nisam mogla pobjeći ali sam pomislila to ću onako da nitko nikad ne dozna zato što se to meni stalno događa i mislit će da ja tu i tako više ne mogu ništa a ja ne želim učiniti ništa nego samo želim pobjeći zato što oni grizu a ne možeš ih vidjeti i to nije pošteno i ja ih mrzim zato što žive duboko duboko u moru."

** * Dopustila mu je da je odvede ustranu. Doveo ju je na ravno mjesto i razmotao vreću za spavanje i pomogao joj da se na njoj opruzi. Robin se zapiljila u prazno ništavilo.

KIKA On nije znao što još učiniti, i zato ju je ostavio tu gdje jest i vratio se Valihi.

*** Malo kasnije, Robin ga je čula kako dolazi. Nije spavala, a nije bila čak ni nesvjesna zbivanja oko sebe. Savila je prste i otkrila da se lako gibaju, što znači da nije dobila napad. Pa ipak nije postojala ni na koji njoj poznat način. Čula je Valihino stenjanje, no to na nju nije djelovalo baš nikako. Titanida je nekoliko puta kriknula od bola, no Robin nije znala zasigurno koliko puta, i ti povici nisu bili razdvojeni racionalnim vremenskim razmacima. Nije se mogla sjetiti je li već plakala, ili plač tek predstoji. Nije to znala objasniti, a nije ni pokušavala. "Želiš li još nešto reći?" upitao ju je Chris. "Ne znam." "Nije mi baš jasno što si to maločas rekla, no čini se da ti je to bilo važno. Želiš li to možda ponoviti?" "To tada nije bio napad." "Misliš li reći da si to samo..." "Znaš ti dobro što ja mislim." "Dok smo bili prikovani za zemlju. Tamo u pustinji." "Da." "Ti si se zapravo mogla micati? I samo si glumila? To misliš reći?" "Da, upravo to želim reći." Počekala je, no on nije rekao ni riječi. Kad ga je pogledala, on je samo sjedio i gledao je. Kako bi voljela da to ne čini. Čvrsto je odlučila da mu više ne kaže ni riječi. "Ne, to nije ono što sam htjela reći," rekla je napokon. "Mogla si govoriti tada," zamijetio je on. "Znači da siznao\ Ti si takav... zašto nisi..." Pokušala se uspraviti, no na njoj su već bile njegove ruke i nježno je gurnule natrag u vreću za spavanje. Ona se časak opirala, pa popustila. "Opazio sam da možeš govoriti," rekao je razložno. "I pomislio kako je to čudno. Dobro?" "Dobro," rekla je ona i zatvorila oči. "Prije nisi mogla," rekao je on kad je ona ušutjela. "U drugim prilikama, mislim. Uvijek bi zanijemila."

KIKA "To je zato što napad zahvaća sve svjesno upravljane mišiće. I tako, kad se nisam mogla dignuti tamo, znala sam da to nije to. Da je riječ o nečem drugom." Počekala je da on to imenuje, jer je on imao pravo optuživati, no on to, po svemu sudeći, nije kanio učiniti. "Bio je to strah," rekla je Robin. "Ne!" uskliknuo je on sa smiješkom. "Ne misliš to valjda ozbiljno!" Ona ga je prostrijelila pogledom. "Meni to nije tako smiješno." "Oprosti. Mene uvijek u krivi čas nešto zaškaklja. No dobro, što hoćeš? Zapanjen sam, stid me je zbog tebe, nikad nisam ni slutio da si takva kukavica, osjećam se tako poniženo jer sam mislio da sam naišao na savršenog, neustrašivog čovjeka, i sad se otkriva da ti to nisi." "Nosi se u tri materine i daj mi mira!" "Ne dok ne čuješ dijagnozu kirurškoga šegrta i psihologova kalfe." "Ako i to bude duhovito kao zadnje što si rekao, zar ne bi bilo bolje da to zadržiš za sebe?" "Aha! Znak života." "Bi li malo otišao?" "Samo ako me prisiliš. Vidi, prije samo nekoliko dana, da sam samo zucnuo sve što sam sada izgovorio, rasporila bi me od muda do gruda. A sad me brine što samo ležiš i sve to mirno primaš. Netko ti mora vratiti samopoštovanje, i ja slutim da bih to mogao biti ja." "To je tvoja dijagnoza?" "Bar jedan njen dio. Maligni nedostatak samouvažavanja i strah od straha. Ti, Robin, patiš od fobofobije." Došlo joj je da se i nasmije i zaplače, a nije htjela ni jedno ni drugo. "Bi li rekao sve što mi imaš reći i onda me, molim, ostavio na miru?" "Curo, devetnaest ti je godina." "To nikad nisam osporila." "Evo što time mislim reći, bez obzira koliko ti sebe smatrala žilavom, još nisi na svijetu bila dovoljno dugo da bi se iskušala na mnogo, mnogo načina. Ušla si u Tetidu vjerujući da te ništa ne

KIKA može užasnuti, i tu si se prevarila. Upiškila si se u gaće i povratila i zaplakala kao beba." "Vječno ću ti biti zahvalna što si tako obazriv prema mojim osjećajima." "Vrijeme je da ti netko u to zabije nos. Čitav život trpiš te napade, a još se nikad nisi s njima i stvarno suočila." "Ja se napadima nisam predala." "Naravno da nisi. Ali s njima nikako da nadeš nekakvo rješenje. Ti jedva i priznaješ da oni postoje. Ti držiš stražu na važnim strojevima na Vrizinom Kolu i time dovodiš u opasnost i čitav svoj svijet i sve svoje sestre." "Kako si..." Stavila je ruku na usta i ugrizla se za prst, čekajući da prođe vrućica srama. "Znam jer pričaš u snu," objasnio je on. "Robin, padavičarima nije dopušteno da upravljaju avionima. To ne bi bilo pošteno prema ljudima na koje bi taj avion mogao pasti." Ona je uzdahnula i trzavo kimnula glavom. "Ne želim se s tobom prepirati. No kakve to veze ima s onim što se dogodilo u pustinji?" "Svakakve, kako ja to vidim. O sebi si otkrila nešto neugodno. Uplašila si se, i sledila. Pritom si postupila isto onako kao što si postupila i u slučaju napada, što znači da nisi postupila baš nikako. Dobro, ovo povlačim. Odrezala si jednom sebi prst. Što ćeš odrezati sada? Da si muškarac, predložio bih ti nešto pomalo jezivo, ali mi nije poznato gdje žene imaju herojske žlijezde. Možda ti imaš kakvu ideju? Ja učim kirurgiju. Malo bi mi prakse dobro došlo." Gnusno joj je bilo slušati ga, i željela je više no išta da ušuti i ode. I to što dalje, to bolje. Negdje se u njoj dizao strahoviti gnjev, tlak je rastao neumoljivo, i osjetila je posve jasno da će, ukoliko uskoro ne ode, to nešto u njoj prasnuti i da će ga onda ubiti. Nije ga mogla ni pogledati. "I što da onda radim?" "To sam ti već rekao.-Suoči se s tim. Priznaj da se to dogodilo i da se time ne ponosiš i da bi se to čak moglo i ponoviti. Ali čini

KIKA mi se da se sad pretvaraš kao da se to i nije dogodilo, no time neće nestati ono što je bilo, pa se zato samo opusti i priznaj sebi da tu više ništa ne možeš učiniti. Priznaj sebi da si bila kukavica — samo jednom, i to u prilično gadnim prilikama — pa pođi od toga. I onda možda počneš razmišljati i o tome kako da to spriječiš kad se drugi put dogodi." "Ili ću se morati suočiti s činjenicom da bih drugi put mogla učiniti to isto." "Ta mogućnost uvijek postoji." Napokon se uspjela prisiliti da ga pogleda. I sama se iznenadila što ju je, kad mu je ugledala lice, prošla sva ljutnja. Na tom licu nije bilo poruge. Znala je, ako ga zamoli, da to on više nikad neće spomenuti ni njoj niti ikome. No to joj zbog nečeg više i nije bilo tako važno. "Ti si veliki poklonik suočavanja sa stvarima," rekla je Robin. "Ja se više volim s njima boriti. To stvara... veće zadovoljstvo." Slegnula je ramenima. "A i lakše je." "Na neki način." "Lakše bi mi bilo odsjeći još jedan prst nego učiniti to što ti veliš." "I to ti vjerujem." "Razmislit ću o tome. A hoćeš li mi sad dati malo mira?" "Ne bi baš moglo. Uskoro ću morati Valihi namjestiti kosti. Dok ja sve pripremim i složim pribor, mogla bi nam pripraviti nešto za jelo. U Valihinom tovaru ima još poprilično hrane. A s druge strane obronka ima i vode. Ponesi i fenjer; napravio sam glavnju kraj kakve bi se dalo i čitati." Ona je blenula u nj. "Je li to sve?" "Ne. Kad budeš išla po vodu, daj potraži nešto što bi nam moglo poslužiti za imobilizaciju. Većina biljaka što sam ih vidio bila je mala i kriva, no možda se ipak nešto nade. Recimo, pet do šest ravnih kolaca dugih oko metar." Robin je protrljala lice. Poželjela je zaspati na nekoliko godina i nije se zapravo ni željela probuditi. "Kolci, voda, ručak. Još nešto?"

KIKA "Da. Ako znaš nešto pjevati, idi i pjevaj Valihi. Trpi jake bolove, a nemam ništa čime bih joj s njih skrenuo misli. Droge štedim; trebat će nam kad joj budemo namiještali kosti i zašivali rane." Već je bio pošao, a onda se okrenuo. "A mogla bi se i pomoliti svima koje se sjetiš. Nikad još nisam radio ništa ni slično tome, i siguran sam da ću to učiniti loše. Užasno se bojim." Kako je to lako izrekao, pomisila je Robin. "Ja ću ti pomoći."

37 Zapadni kraj Nasu je pobjegao na početku njihova boravka u spilji. Chris ne bi znao točno reći kada; vrijeme se pretvorilo u neracionalnu veličinu. Robin je, tražeći svoju zmiju, prošla kroz pravi pakao. Optuživala je sebe. Chris joj nije mogao ublažiti boli jer je znao da je u pravu. Gea nije bila mjesto za anakondu. Nasu je vjerojatno patila više nego itko, onako sklupčana u Robininoj torbici, i samo nakratko puštana van. Robin ju je s mnogo zlih slutnji napokon pustila da istraži tabor. Stijene su bile tople, i Robin je izrazila mišljenje da njen demon neće odlutati daleko od svjetla male logorske vatre. Chris je u to sumnjao. Činilo mu se da Robin svojoj zmiji nesvjesno pripisuje skoro nadnaravnu pamet i vjernost samo zato što je ona njen demon, pa ma što da to značilo. Mislio je da se od jedne zmije ne može toliko očekivati, i Nasu mu je dao za pravo. Jednog su se jutra probudili i njega više nije bilo. Mnogo su dana istraživali okolinu. Robin je pretražila svaki kutak, zazivajući zmijino ime. Ostavljala je okolo svježe meso, pokušavajući ga primamiti na povratak. Ništa nije upalilo. A onda je postupno prestala, shvaćajući da životinju više nikad neće vidjeti. Onda je počela kompulzivno ispitivati Chrisa i Valihu, ispitivati ih misle li da će zmija preživjeti. Oni bi joj

KIKA uvijek odgovarali da Nasu neće imati problema, no Chris baš nije bio siguran da je to istina. Postupno su i potrage i pitanja presahnuli, Robin se pomirila su gubitkom i događaj se stopio s jednoličnim obzorom njihova bezvre-menskog postojanja. Nevolja je bila u tome što je Frulica nosio oba sata. Koje još i sada ima, ako je samo živ. Chris se imao teških muka dok je sebe uvjerio da biti bez sata doista jest nevolja, iako su se dokazi za to gomilali. Osjećaj dislociranosti osjetio je još na površini, gdje se stupanj osvijetljenosti mijenjao samo s prevaljenom udaljenošću i, u manjoj mjeri, s klimatskim stanjem. Tada im je sat trebao da znaju koliko je vremena proteklo, i Gaby ih je uvijek točno izvještavala. A sad je shvatio kako nema nimalo jasnu predodžbu o tome koliko je vremena proteklo otkako su krenuli iz Hiperiona. Kad bi se u mislima vraćao, procjene bi se kretale od trideset pet do četrdeset pet dana. Dolje, u špilji, taj se osjećaj bezvremenosti pojačao. Chris i Robin spavali bi kad god bi osjetili umor i svako bi to razdoblje nazivali krajem dana, iako su bili posve svjesni toga da bi u jednom slučaju riječ mogla biti o deset sati, a u drugom o pedeset pet. Ali kad su se dani počeli skupljati, Chris je otkrio da se sve teže prisjeća slijeda događaja. Dodatna je zbrka bila posljedica zakašnjelog shvaćanja da donekle može pomoći urezivanje svakog spavanja u rovaš. I tako je prošlo petnaest do dvadeset spavanja prije nego što su počeli praviti zareze na štapu, što znači da je u sve njihove proračune ulazio, kao plus i minus, nepoznat broj dana. No čak je i taj kalendar bio koristan samo uz pretpostavku da je prosječna njihova dužina dana dvadeset četiri sata, a Chris nije bio ni izdaleka siguran da bi se to moglo pouzdano pretpostaviti. A to je bilo bitno. Jer iako nisu imali sata, kraj njih se odvijao proces koji je mjerio vrijeme pouzdano kao metoda radioaktivnog raspada: Valiha je stvarala malog Titanida.

KIKA Ona je procijenila da je rane zadobila negdje oko tisuću dvjestotog reva trudnoće, ali je dopustila da pritom možda ponešto i griješi jer se nije sjećala silaska niz Tetidine stube. Vrlo se slabo prisjećala ičega što se dogodilo od Gabvne smrti pa do vlastitog povratka svijesti nakon propalog pokušaja preskakanja ponora koji ju je stajao dvije slomljene noge. Chris je 1200 reva preveo u otprilike pedeset dana, a ovo u mjesec i dvije trećine mjeseca, i odmah se osjetio malo bolje. Potom ju je upitao zna li koliko će njezinim nogama trebati da se oporave. "Na štakama ću vjerojatno prohodati za jedan kilorev," rekla je, i odmah uslužno dodala: "To su četrdeset dva dana." "Ovdje na štakama baš i nećeš daleko." "Možda i ne, ako se bude trebalo verati." "Ali će trebati," rekala je Robin, koja je istražila područje u krugu od dva do tri kilometra od logora. "Onda će vrijeme potrebno za potpuno ozdravljenje biti čak pet kiloreva. Možda četiri. Sumnjam da će mi za tri biti bitno bolje." "To je sedam mjeseci. Možda pet do šest." Chris je sve to zbrojio i malo se opustio. "Bit će gusto, ali mislim da ćemo te uspjeti izvući prije nego što ti dode vrijeme." Valiha ih je pogledala zbunjeno, a onda joj se lice razbistrilo. "Vidim u čemu se varaš," rekla je spokojno. "Ti misliš da meni za taj posao treba devet tvojih mjeseci. Ali mi smo u tome brži." Chris je dlanom protrljao oči. "Koliko?" "Često sam se pitala zašto je ljudskim ženkama potrebno toliko vremena da proizvedu nešto mnogo manje i posve nedovršeno — molim, bez uvrede. Naši mladi, kad se rode, već znaju..." "Koliko?" upitao je Chris. "Pet kiloreva," rekla je Valiha. "Sedam mjeseci. Izvjesno je da ću ga roditi prije no što se mogu i nadati izlasku odavle."

*** Ta je bezvremenost počela plašiti Chrisa. Jednog je dana otkrio kako pokušava ustanoviti slijed događaja što su se zbili iza

KIKA nalaženja Valihe, i otkrio kako mu to ne polazi za rukom. Za ponešto je znao, jer su ti događaji slijedili jedan iz drugoga za određenog budnog razdoblja. Bio je siguran da je Valihi namjestio noge ubrzo poslije razgovora s Robin zato što se sjećao kako je otišao od nje da se pripravi za tu zadaću. Sjećao se i kad su uhvatili prvu krijesilicu, zato što se to dogodilo odmah poslije prvog sna. Te sitne svijetleće životinje nisu ih se bojale, ali su izbjegavale područja aktivnosti. Kad bi se kretali po logom, krijesilice im ne bi prilazile, ali kad bi se spremili na spavanje, ti bi stvorovi doletjeli i stali na metar od njih. Robin se jednoj od njih uspjela približiti već prvog "jutra", pa je čak i dotaći. Bili su sretni zbog svjetla što ih je bacalo desetak krijesili-ca, ali su one nakon nekoliko minuta počele polako odlaziti. Robin je uhvatila posljednju i vezala je za štap, gdje je čitav dan lupetala krilima, a sljedećeg se jutra vratio još desetak. Tad ih je polovila sve jer se nisu jako ni trudile pobjeći. Bila su to kuglasta stvorenja napuhana zrakom. Imala su sjajne očice i glave nevrijedne spomena, krila tanka kao mjehur sapunice i samo jednu nogu s dva prsta. Koliko god da se trudio, Chris nije uspio pronaći ništa ni slično ustima, i svi pokušaji da ih nahrani neslavno su propali. Ako bi ih držali zarobljene duže od dva spavanja, krijesilice bi uginule, i zato su se on i Robin njima služili samo u budnim razdobljima, i svako bi jutro hvatali novo društvo. Uginule bi se pretvarale u ništa bolje od ispuhanih balona. Ako bi ih dotakli na krivome mjestu, znale bi odaslati gadan električni šok. Chrisova je teorija bila da su punjene neonom — narančasto je svjetlo izgledalo baš tako — ali je bila tako neobuzdano nevjerojatna da ju je radije zadržao za sebe. Jednog od prvih dana svog boravka odlučili su premjestiti Valihu. Svi su već bili umorni od stajanja na kosini od dvadeset stupnjeva nad deset metara dubokim ponorom. Chris je dugo zabrinuto smišljao najbolji način njezina premiještanja. Ali je to, na njegovo veliko iznenađenje, ipak upalilo. Napravili su nosila i onda bi je pomicali po nekoliko metara odjednom sve dok tako

KIKA nisu stigli gore do platoa. Pri jednoj četvrtini gea, njih su dvoje ipak jedvice mogli podići Titanidu, iako je nisu mogli odnijeti daleko. I baš su tu na platou podigli logor i pripremili se za dugo čekanje. U trenutku premiještanja prema svojim su se šansama za preživljavanje odnosili bez imalo optimizma, jer čak ni uz najoštrije racioniranje, nisu imali hrane za više od pet do šest stotina reva. Ali su se ipak prihvatili stvaranja svog doma kao da očekuju da će tu ostati šest do sedam mjeseci, koliko će Valihi trebati da ozdravi. Podigli su šator i u njemu provodili mnogo vremena, iako nije bilo kiše i temperatura je bila na stalnih dvadeset osam stupnjeva. Naprosto je bilo lijepo odijeliti se od špilje pune odjeka. Valiha je počela za njih rezbariti kojekakve predmete. Izrađivala ih je toliko da je Robin imala pune ruke posla tragajući za rijetkim, kržljavim drvećem, jedinim drvom vrijednim rezbarenja. Izgleda da je dosada najmanje djelovala na Titanidu; za nju je to bio samo jedan dugi odmor. Chris je pomislio da je to za nju ono što bi za čovjeka bio šestomjesečni san. Bili su na zapadnom kraju nepravilne špilje, prosječno široke jedan kilometar, što se stirala neodređeno daleko na istok. Pod je bio beznadni rusvaj paloga stijenja, pukotina, šiljaka, jama i padina. Prema bezdimenzijskim točkama svjetia u koje su se pretvarale krijesilice kad bi se njima osuo strop, procijenili su da je on najmanje kilometar visoko, a možda i više. Na sjeveru i jugu bilo je smućujuće mnoštvo najrazli-čitijih otvora. Bila su to grotla tunela što su vodila do hodnika vrlo sličnih onom kroz koji su pobjegli. Mnogi su izgledali kao da ih je netko probušio kroz stijenu; neku su čak bili podgradeni drvetom. Neki su se uspinjali, drugi spuštali. Neki su ostajali vodoravni, no svi su se oni nakon manje od sto metara granali u dva ili tri tunela, i ako bi se njima imalo dalje pošlo, ti bi se ogranci ponovno granali. Osim toga, u kamenim stijenkama bile su i pukotine kakve se nalaze u prirodnim špiljama. Ambijent s druge strane tih pukotina bio je tako kaotičan da se činilo besmislenim istraživati

KIKA ga. Neki prolaz, za koji se činilo da puno obećava, najednom bi se skupio u usjek tako uzan da se kroza nj jedva uspijevala protisnuti i Robin, pa bi se potom otvorio u komoru o čijoj je veličini mogla tek nagađati. Spočetka je s Robin u istraživanja polazio i Chris, ali kad bi se vratio, Valihu bi uvijek nalazio u stanju tako dubokog očaja, da je s tim morao prestati. Nakon toga je Robin odlazila sama, kad god bi uspjela nagovoriti Chrisa da je pusti. Chrisa se duboko dojmila promjena do koje je došlo u Robin. Ta promjena nije bila revolucionarna, ali svi koji su je poznavali proglasili bi je dramatičnom. Ona ga je slušala i obično bi učinila što bi joj rekao, čak i kad bi se to protivilo njenim željama. To ga je isprva čudilo; nikad nije očekivao da bi ona mogla dopustiti muškarcu da joj zapovijeda. Kad je o tome razmislio malo bolje, zaključio je da srž toga nije činjenica što je on muškarac. Robin je prilično dobro funkcionirala kao član družine pod vodstvom najprije Gaby, a potom i Cirocco, ali je Chris slutio da bi ih ona ostavila istog časa da joj je koja od njih rekla da učini nešto izričito protiv vlastite volje. Ona nikad ne bi učinila ništa što bi moglo nauditi grupi — ukoliko se njeno napuštanje ne bi moglo nazvati takvim djelom — ali joj je u svijesti uvijek postojala mogućnost da nastavi sama za sebe; Robin nije bila timski igrač. A isto se tako nije pod Chrisovim vodstvom magično pretvorila u sljedbenika. Pa ipak se tu nešto promijenilo. Sad je bila sklonija saslušati razloge, priznati da je on bio u pravu. Nije više bilo opiranja. U izvjesnom smislu, sad kad je društvo spalo na tri člana, za vodom je bilo malo potrebe, ali je Robin rijetko kada nešto pokretala, a Valiha to nije činila nikada, i tako je ta uloga, ma kakva bila da bila, dopala Chrisa. Robin je bila odveć egocentrična da bi mogla biti vođa. Na trenutke bi postajala nepodnošljiva za ljude oko sebe. Sad je svemu tome dodala još nešto, Chris bi rekao malo poniznosti i odgovornosti. Poniznost je bila ono što joj je dopustilo da prizna da možda griješi, i da sasluša razloge prije nego se za nešto odluči. A odgovornost prema nečem većem od nje same bilo je ono što ju je natjeralo da

KIKA ostaje uz Chrisa i Valihu iz sumornog dana u sumorni dan, umjesto da sama krene po pomoć, što je zapravo željela učiniti. Mnogo su toga rješavali kompromisom. Najviše su trvenja izazivala Robinina istraživanja pećine. Iste su svađe prešli bezbroj puta, gotovo istim riječima, iako ih ni ona ni on nisu ozbiljno shvaćali. Dosada je postala žestoka, istrošili su sve zajedničke teme, pa je sad čak i neslaganje postalo dobrodošlom razbibrigom. "Ne volim da odlaziš sama," rekao je Chris možda po dvadeseti put. "Čitao sam ponešto o speleologiji, i to je naprosto nešto što se ne radi, baš kao što čovjek ni na otvorenoj pučini ne smije plivati sam." "Ali ti ne možeš poći sa mnom. Tu si potreban Valihi." "Oprostite," javila se Valiha. Robin je Titanidi dotakla ruku, uvjerila je da joj to baš nimalo ne zamjera, i ispričala se što se dotakla tako osjetljive teme. Utješivši Valihu, Hobin je nastavila. "Netko mora pokušati izaći. Ako to ne učinim, pomrijet ćemo od gladi." To što je rekla bila je živa istina, i Chrisu je to bilo jasno. U špilji je, osim krijesilica, bilo još životinja, a ni one nisu pokazivale ni strah ni agresivnost. Bilo im je lako prići i lako ih ubiti, ali ih nije bilo nimalo lako naći. Robin je dosad otkrila tri vrste, sve tri velike kao krupna mačka, spore kao kornjača, bez dlake i zuba. O tome što one čine sa svojim životima moglo se samo nagađati, ali ih je Robin uvijek nalazila kako nepomično leže kraj stožastih sivih masa tople, gumaste tvari koja je mogla biti ili sjedilačka životinja ili biljka, no koja je bila čvrsto ukorijenjena i skoro sasvim sigurno živa. Tu je gumastu masu zvala sisama zato što je sličila kravljem vimenu, a tri životinjske sorte krastavcima, salatom i škampima. Nije to bilo zbog njihova okusa — jer su sve bile manje-više kao govedina — već prema tri zemaljska organizma kojima su nalikovala. Tjednima je prolazila kraj krastavaca prije nego što je jednog slučajno lupila nogom, na što je on na nju otvorio svoje velike, bezvoljne oči.

KIKA "Ništa nam ovdje ne fali," rekao je Chris. "Nije mi jasno zašto bi morala ići češće nego do sada." Ali je, još dok je to izgovarao, shvatio da to nije istina. Imali su nešto mesa, to je istina, no jedva dovoljno za utažiti Valihinu golemu glad. "Od viška glava ne boli," usprotivila se Robin, i očima mu dala znak da ne bi pred Valihom trebali razgovarati o onom što oboje misle. Već su bili raspravljali o njezinoj trudnoći i spomenuli joj neke svoje strahove, i tako otkrili da takvi ni njoj nisu strani, te da je brine što ne dobiva dovoljno hrane, pogotovo one prave, za ispravan razvitak svog djeteta. "Te je stvorove teško ugledati," nastavila je Robin. "Bilo bi mi skoro draže da od mene bježe. Ovako mogu kraj njih proći na metar a da ih ne opazim." Tako se rasprava nastavljala i nastavljala, i kad je bila gotova, ništa se nije promijenilo. Robin je odlazila svaki drugi dan, upola manje nego što je željela i tisuću puta više nego što bi to Chrisu bilo po ukusu. Svaki put kad bi otišla, on bi je već vidio kako leži slomljena na dnu kakve jame, nesvjesna, nesposobna da dozove pomoć, ili predaleko da bi joj čuo glas. A kad bi bila u logoru, stalno bi se vrpoljila, nervozno koračala, izdirala se na njih, ispričavala se, pa ponovno vikala. Optuživala ga je da se ponaša kao njezina majka, da se prema njoj odnosi kao prema djetetu, na što bi joj on odvraćao da je to zato što se ona ponaša kao dijete, i to zločesto i svojeglavo, pri čemu su oboje znali da su obje optužbe istinite, no protiv toga nijedno nije moglo ništa. Robin je umirala od želje da krene po pomoć, ali nije mogla jer su je trebali zbog lova, a i Chris je želio poći skoro isto tako žestoko, ali to zbog Valihe nije smio reći, i tako su oboje u sebi kuhali i svađali se, i činilo se da taj problem i nema rješenja, i tako sve do dana kad je Robin ljutito zabila nožu u sivu sisu i ova joj za nagradu čitavo lice zalila ljepljivim bijelim sokom.

** * "To je Geino mlijeko," rekla je Valiha sretno i smjesta iskapila mješinicu što ju je Robin bila napunila. "Nisam se nadala da se

KIKA može naći tako duboko. U mom zavičaju ono teče dva do deset metara ispod površine." "Kako to misliš, 'Geino mlijeko'?" upitao je Chris. "Ne znam kako bih ti to još objasnila. To je naprosto tako: Geino mlijeko. Što znači da je mojim brigama došao kraj. Moj će se sin na tome razjačati. U Geinom mlijeku postoji sve nužno za opstanak." "A što je s nama?" upitala je Robin. "Mogu li ga piti i ljudi?" "Ljudi na njemu bujaju. To je univerzalna hrana." "A, Robin, kakav mu je okus?" upitao je Chris. "Otkud da znam. Misliš da bih ga trebala samo tako popiti?" "Ljudi koji su ga kušali vele da je gorkoga okusa," rekla je Valiha. "I ja sam na takvo znala naići, ali bih rekla da mu se kakvoća mjenja iz reva u rev. Kad je Gea zadovoljna, postaje slade. Kad se pak ljuti, mlijeko se zgusne i okus mu se pokvari, ali je i dalje hranjivo." "A što bi rekla, kakva je sada?" upitala je Robin. Valiha je ponovno iskrenula mješinu pa iscijedila u usta i posljednju kap. Zamišljeno je nagnula glavu. "Zabrinuta, rekla bih." Robin se nasmijala. "Ta zbog čega bi se Gea mogla brinuti?" "Cirocco." "Kako to misliš?" "Tako kako sam rekla. Ako je Čarobnica još živa, i ako mi preživimo i ispričamo joj o Gabvnim zadnjim časovima i zadnjim riječima, Gea će zadrhtati od straha." Robin ju je pogledala sumnjičavo, i Chris se u sebi složio s njom. Nije shvaćao kao bi Cirocco ikad mogla za Geu postati opasnom. Pa ipak, važnost Valihina otkrića nije promakla mladoj vještici. "Sad bih mogla poći po pomoć," rekla je i tako započela prepirku koja će potrajati tri dana, i za koju je Chris od samog početka znao da će je izgubiti.

♦* *

KIKA "Konop. Sigurna si da imaš dovoljno konopa?" "Otkud da znam koliko je dovoljno?" "Što je sa šibicama? Imaš li šibice?" "Evo, tu su mi." Potapšala se po džepiću kaputića, vezana na vrhu naprtnjače što su ga improvizirali iz dijela Valihinih bisaga. "I daj prestani. Prošli smo opremu već tisuću puta." Chris je znao da je ona u pravu, znao da to prtljanje u zadnji čas treba samo odgoditi njen odlazak. Bilo je to četvrti dan poslije njegove konačne kapitulacije. Pronašli su najbližu od Geinih sisa i teškom mukom dopremili Valihu. Iako se najbliža nalazila na samo tristo metara zračne linije od staroga logora, ta je linija prelazila preko dva strma klanca. Morali su je prenijeti pola kilometra na sjever, do najbližeg prohodnog terena, pa kilometar na jug, pa opet natrag. "Imaš mješinu?" "Evo tu." Prebacila ju je preko ramena i dohvatila naprtnjaću. "Chris, ponijela sam baš sve." Pomogao joj je da se uprti. Kad je namjestio naprtnjaću, Robin se počela doimati tako malenom. Bila je sva pritisnuta silnom opremom i podsjećala ga je, izazivajući u njemu neizdržljivi zaštitnički poriv, na šmrkavca odjevenog za igru u snijegu. U tom je trenutku prema njoj osjetio i ljubav i želju da se za nju brine. A baš je to bilo ono što nikako nije smio učiniti, baš ono što ona nikako nije htjela da on učini, i tako se on okrenuo prije nego mu je mogla vidjeti izraz na licu. Nije želio ponovno započinjati svađu. Ali nije mogao ni zadržati jezik za zubima. "Ne zaboravi obilježiti put kojim si prošla." Ona je bez riječi podigla mali cepin, pa ga vratila u petlju na pojasu. Bio je to prekrasan pojas, koju su iz krastavčeve stavljene kože stvorile Valihine vješte ruke. Plan je bio da, kad Valiha prizdravi dovoljno da se može kretati na štakama, ona i Chris pođu za Robininim označenim tragom. Chris o tome nije htio ni misliti, jer ako se Robin mnogo prije toga ne vrati s pomoći, to će značiti da je negdje usput poginula.

KIKA "Ako prestaneš nailaziti na sise, onda, nakon što ti se mješina isprazni, podi još tri spavanja dalje, i ako ne naideš na drugu, onda se vrati." "Četiri. Četiri spavanja." "Tri." "Složili smo se za četiri." Pogledala ga je i uzdahnula. "No dobro. Tri, ako će te to usrećiti." Jedan su trenutak stajali tako i gledali se; onda mu je Robin prišla i obujmila ga oko struka. "Pazi na sebe," rekla mu je. "Baš sam ti mislio reći isto." Nervozno su se nasmijali; a onda ju je Chris zagrlio. Uslijedio je jedan nezgrapan trenutak, kad nije znao želi li ona da je poljubi; onda je on pomislio baš me briga, i poljubio je pa što bude. Ona ga je čvrsto zagrlila, pa se odmaknula od njega i skrenula pogled. A onda ga je pogledala, nasmiješila se i počela odmicati. "Zbogom, Valiha," rekla je. "Zbogom ti, malena," odviknula joj je Valiha. "Rekla bih, 'Gea neka te prati,' ali mislim da će ti biti draže da ideš sama." "To je živa istina." Robin se nasmijala. "Neka ona samo ostane u glavčini i brine zbog Čarobnice. Vidimo se, ljudi, za otprilike jedan kilo-rev." Chris ju je pratio pogledom sve dok se nije izgubila iz vida. Učinilo mu se je stala i mahnula mu, ali u to nije mogao biti siguran. Uskoro više nije bilo ničega osim ljuljuškavog svjetla tri krijesilice što ih je nosila u krletci ispletenoj od trske, a onda je nestalo i toga.

*** Geino je mlijeko doista bilo gorko, i još gorče zbog Robinina odlaska. Okus mu se doista pomalo mijenjao iz dana u dan, ali ipak ni izdaleka toliko da bi zadovoljio Chrisovu žarku želju za promjenom. Već nakon jednoga hektoreva podrigivalo mu se već na samu pomisao, pa se počeo pitati bi li i gladovanje bilo bolje od životarenja na toj prljavoj, odvratnoj tekućini. Sad bi u lov polazio kad god bi to bilo moguće, i pritom bi uvijek pazio da Valihu predugo ne ostavlja samu. Na tim bi izletima skupljao i drva, a povremeno bi donosio i pokoju od autohtonih

KIKA životinja. To bi uvijek bio znak za početak veselja, jer bi tada Valiha vadila svoje brižno nagomilane začine i svaku pripremala na drugi način. Uskoro mu je postalo jasno da ona od svega što skuha jede tek pomalo. Chris je bio siguran da to nije zato što joj je mlijeko bilo draže. Mnogo joj je puta mislio odlučno reći da mora uzeti svoj dio, ali nikad nije skupio dovoljno odlučnosti da to i stvarno kaže. On je svoju porciju jeo kao siromašak, trudeći se da potraje satima, a kad bi ga ponudila, uvijek bi uzeo još. Nije mu bilo drago što to čini, ali se nije mogao svladati. Vrijeme se zamaglilo. Sve jasne oznake prolaženja vremena istrošile su se od dana kad je stigao na Geu. Zapravo i prije; njegovo putovanje na svemirskom brodu označilo je početak odvajanja od zemaljskog vremena. A onda je počelo sledivanje trajanja, negovo pretvaranje u vječno popodne Hiperiona, polako puzanje u noć i onda opet u dan. I sad je laj proces bio završen. Ponovno je počeo luditi, nakon duge stanke što je potrajala od Karnevala u Kriju, pa sve do dolaska u špilju. Sad je o tome počeo razmišljati na takav način — da ga hvata ludilo, a ne da proživljava "epizodu", kako su to afektirano zvali njegovi liječnici — jer se događalo baš to. Nije više vjerovao da bi ga Gea mogla izliječiti čak i da to želi, a nije mogao ni zamisliti razlog zbog kojeg bi to ona poželjela učiniti. Njemu je sigurno bilo suđeno da kroz život prođe kao čitava zbirka manijakalnih stranaca, i s njima se morao nositi kako zna i umije. A to je zapravo sad u špilji bilo lakše učiniti negoli ikad prije. On to počesto doslovce nije ni opažao. Najednom bi se našao na nekome mjestu, a ne bi se mogao prisjetiti kako se na njemu stvorio, i ne bi tada znao reći je li to bio poludio ili je samo bio rastresen. Svaki put kad bi se to dogodilo, on bi se zabrinuto okrenuo Valihi da vidi nije li joj čime naudio. Što se nikad nije dogodilo. Ona bi, zapravo, tad počesto izgledala sretnije nego što je bila već danima. Zbog toga mu je i njegova ludost bila lakša: Valihi očito nije bilo krivo što bi on poludio, i čak bi se činilo da bi joj tada bio draži.

KIKA Smućeno se počeo pitati je li to ta terapija koju je Gea imala na pameti. Tu dolje ludilo i nije bilo važno. Oslonjen samo na vlastite snage uspio je pronaći put do situacije u kojoj je bio i normalan i zdrav kao i svi ostali. Bez ikakve rasprave među njima, Valiha je na sebe preuzela dužnost pravljenja zareza na kalendaru poslije svakog njegovog sna. On je u tome, više no i u čemu drugome, vidio pouzdan znak da zaista pati od napada maničnih stanja. Nije imao pojma što za to vrijeme radi. O tome nije pitao Valihu, a ni ona nije nikada govorila o tome. Ali su zato govorili o svemu drugome. Svakodnevni poslovi po logoru nisu im "dnevno" oduzimali više od jednoga "sata", što znači da bi im potom preostajalo od devet do četrdeset devet sati koja su, osim pričom, malo čime mogli ispuniti. Spočetka su pričali o sebi, i posljedica je toga bila da je Valiha uskoro ostala bez teme. Chris je već bio i zaboravio kako je ona nevjerojatno mlada. Iako je bila i zrela i odrasla, njeno je iskustvo bilo upravo kukavno malo. Ali ni Chrisu nije trebalo puno više vremena da iscrpi svoj život, i onda su se okrenuli drugim stvarima. Pričali su o strahovima i nadama, o filozofiji — kako titanidskoj, tako i ljudskoj. Izmišljali su igre i smišljali priče. Ispostavilo se da je Valiha u igrama prilično osrednja, dok je za priče pravi majstor. Posjedovala je imaginaciju i prespektivu taman toliko pomaknutu od ljudskih da ga je mogla stalno iznova zapanjivati svojim bezočnim, uznemirujućim sagledavanjem stvari koje ona zapravo i ne bi trebala razumjeti. Sad je počeo sagledavati kao nikad prije što to znači biti skoro čovjek, a ipak ne čovjek. Otkrio je kako sažaljeva sve te milijarde ljudi koji su živjeli prije susreta s Geom, i koji nikad nisu komunicirali s titanidom, tim nevjerojatnim i šarmantnim stvorom. Valihina ga je strpljivost zapanjivala. On je ludio, no njegova je sloboda kretanja ipak bila veća od njezine. Počeo je shvaćati zašto se konji kad slome noge obično ubijaju: njihovo tijelo zaista nije stvoreno za ležanje. Titanidine su noge bile mnogo savitljivije od nogu zamaljskih konja, pa ipak se strašno napatila.

KIKA Po pola kiloreva ne bi bila sposobna ni za što drugo doli za ležanje na boku. Kad bi je kosti počele žigati, pokušala bi sjesti, ali u tom položaju nije mogla ostati dugo jer su joj pritom krute, imobilizirane noge morale stajati ispružene ravno prema naprijed. Prvi znak da to teško podnosi, za Chrisa je bio kad je'Valiha kao usput spomenula da Titanide u bolnici vješaju na remenje, tako da im slomljene noge vise. To ga je zapanjilo. "Zašto mi to nisi prije rekla?" upitao je. "Nisam znala od kakve bi to koristi bilo, s obzirom na..." "Ma glupo ko konj," rekao je i počekao da se Valiha nasmiješi. To je postala njegova najomiljenija fraza, kojima ju je blago zadirkivao dok bi obavljao dnevne zaglupljujuće poslove. Ali se ona ovaj put nije nasmiješila. "Mislim da bih mogao složiti tako nešto," rekao je on. "Stajat ćeš na stražnjim nogama, u redu? Znači nekakvo remenje koje bi ti išlo iza i između prednjih nogu... Mislim da bih to znao napraviti." Počekao je, no ona nije rekla ništa. Nije ga čak ni pogledala. "Valiha, što je sad bilo?" "Ne želim ti stvarati probleme," rekla je skoro nečujno, i onda se rasplakala. Nikad je još nije vidio da plače. Kakav je on mamlaz bio, kad je pretpostavio da je, samo zato što nije plakala, sve u redu. Prišao joj je i otkrio da čezne za njegovim dodirom. U prvi je to čas bilo nezgrapno, to tješenje nekog tako velikog, a položaj što ga je morala zauzeti zbog svoje povrede nije nimalo pojednostavnjivao situaciju. Pa ipak se uskoro toliko opustio da ju je mogao tješiti ne misleći ni na šta osim na sadašnji trenutak. Ona je zaista sve ovo vrijeme tražila tako malo, shvatio je najednom, a on joj nije davao čak ni to. "Neka te to ne brine," prošaptao joj je u dugu, vretenastu usnu školjku. "Bila sam tako glupa," zaječala je ona. "Bilo je tako glupo slomiti noge." "Ne smiješ kriviti sebe za to što se dogodilo."

KIKA "Ali ja se sjećam kako je to bilo. Ne sjećam se mnogo, ali se toga sjećam. Tako sam se bila uplašila. I ne znam što se dogodilo tamo... tamo na stepenicama. Sjećam se samo užasnoga bola, poslije čega sam mogla misliti samo na trčanje. I tako sam trčala, i trčala, a kad sam stigla do klanca, skočila sam, iako sam znala da ne mogu doskočiti do druge strane." "Kad se uplašimo, svi mi radimo ludosti," rekao je on razložno. "Da, ali si ti sad zbog mene prikovan za mjesto." "Oboje smo prikovani," priznao je on. "Ne želim tvrditi da ovdje baš želim biti; to bi bilo glupo. Nijedno od nas ne želi biti tu. Ali dokle god si bolesna, ja sam s tobom, pa ma gdje bila. I ne krivim te ni za što od onoga što se dogodilo, zato što jednostavna istina glasi da ti ni za što od toga nisi kriva." Ramena su joj se počela nijemo tresti, i dugo nije rekla ništa. Kad je prestala plakati, glasno je šmrcnula i pogledala ga u oči. "A ja želim biti baš tu," rekla je Valiha. "Što time misliš reći?" Malo se odmaknuo, no ona ga je zadržala. "Mislim reći da te jako volim." "A ja mislim da nisam ja taj kojeg zaista voliš." Ona je odmahnula glavom. "Znam što misliš, ali to nije istina. Ja te volim uvijek, i kad si miran i kad bjesniš. Ti si sastavljen od tako mnogo djelova. I mislim da sam ja možda jedina koja ih je ikad sve upoznala. I sve ih volim." "Nekoliko je liječnika tvrdilo da ih je sve upoznalo," rekao je Chris nesretnim glasom. Kad mu Valiha nije odgovorila, on se vratio pitanju koje se već dugo bojao postaviti. "Kad poludim, da li onda ljubujem s tobom?" "Da, i onda je to veličanstveni vatromet. Ti si moj virilni pastuh, a ja tvoj erotomanski hermafrodit. Izvodimo stražnje naskakivanje i prednje općenje, a onda počinju igre bez granica. Tvoj penis..." "Dosta, dosta! Nisam te molio da mi pričaš sve masne detalje." "Nisam rekla ništa riparografsko*," odgovorila je Valiha virtuozno.

KIKA "Ja nisam... Otkud ti to, da nisi pojela rječnik?" upitao ju je. "Ja za eksperiment moram znati sve engleske riječi," odgovorila je ona. "Kakav... ma nije važno, o tome ćeš mi pričati poslije. Znao sam da sam jednom zgodom ljubovao s tobom. I želio sam samo znati radim li to i dalje." "Pred samo dvadeset do trideset reva." "I ne smeta ti što ja to radim samo kad poludim?" Ona je malo razmislila. "Zaista sam se namučila dok sam shvatila što za tebe znači riječ lud. Pokatkad se oslobodiš nekih inhibicija — još jedna riječ s kojom imam muke. To ti onda stvara muke s ljudskim ženama koje se ne žele s tobom kopulirati i sa svim ljudima koji ti ometaju ispunjenje želja. Ja nemam problema zato što te, kad postaneš fulminantan, samo podignem za riparografija (od grč. riparos - prljav, nečist) - umjetničko prikazivanje gnusoba, gnusopis — op.pr.

kosu i držim te tako u ispruženoj ruci. Kad se malo smiriš, onda s tobom pokušavam razgovarati. Na to reagiraš jako dobro." Chris se nasmijao, no smijeh je zazvučao šuplje čak i njemu. • "Ti me zapanjuješ," rekao je. "Proučavali su me najbolji liječnici na Zemlji. I oni sa mnom nisu mogli baš ništa; samo su mi dali nekakve pilule od kojih baš nikakve koristi. Oni bi, da čuju za tvoju terapiju, ostali paf. Uhvati ga za kosu, drži ga u ispruženoj ruci, i pokušaj ga urazumiti. O, slatka li razgovora." "Ali to funkcionira," rekla je kao da se brani. "No mislim da bi to bilo djelotvorno samo u društvu gdje su svi veći od tebe." "Zar te moje ponašanje u takvim trenutcima ne ohladi?" upitao ju je Chris. "Titanidi se nikad međusobno ne napadaju, zar ne? Očekivao bih da sam ti... ovaj, odbojan kad se tako ponašam. To je tako netita-nidski." "Ja nalazim da je većina ljudskoga ponašanja netitanidska," rekla je Valiha. "Tvoje, kad si, kao što veliš, 'lud', postaje vjerojatno

KIKA mrvu agresivnije od normalnog, ali su tada uvećane sve tvoje strasti, ne samo ljubav, nego i agresivnost." "Valiha, ja u tebe nisam zaljubljen." "Ne, nego baš jesi. Čak i taj dio tebe, onaj zdravi, voli me titanid-skom ljubavlju: nepromjenjivom, no prevelikom da bi se sva dala jednoj osobi. To si mi rekao kad si bilo lud. I rekao si mi da onaj tvoj zdravi dio ne želi priznati svoju ljubav." "On ti je lagao." "Ti mi nikad ne bi lagao." "Ali ja sam tu da se od svega toga izliječim!" rekao je Chris, osjećajući kako se u njemu penje frustracija. "Znam," zaječala je ona, našavši se opet na rubu suza. "I bojim se da će te Gea izliječiti, i to tako da nikad nećeš doznati za svoju ljubav prema meni!" Chris je pomislio kako je taj razgovor ludi od ijednog što ga je ikada vodio. Možda je on zaista lud: i to stalno. To je još u domeni mogućeg. Ali je nije želio gledati kako plače, jer mu je zaista bila draga, i najednom mu se više nije činilo nimalo logičnim da joj se opire. I zato ju je poljubio. Ona mu je smjesta odgovorila i uplašila ga i svojom snagom i svojom strašću, a onda zastala i do uha mu prinijela usta "Ništa ne brini," rekla je. "Bit ću nježna." On se nasmiješio. Nije to bilo jednostavno, ali je na koncu ipak napravio remenje u kojem će se osjećati ugodno dok joj noge ne prizdrave. Trebalo mu je dosta vremena da u pećini medu kržljavim žbunjem, koje je nazivao drvećem, pronađe tri štapa dovoljno i duga i jaka, ali kad ih je jednom našao, brzo je napravio visoki tronožac. I imao je konopa taman dovoljno da napravi nosiljku, a onda je od odjeće, koja im u toploj špilji i nije trebala, napravio i jastučić. Kad je to bilo gotovo, Valiha se oprezno podigla rukama, i Chris joj je provukao noge kroz petlje. Spustila se u to i zadovoljno uzdahnula. Od tada pa nadalje većinu je vremena provodila zibajući kopita tek nekoliko centimetara iznad tla.

KIKA Ali ne sve vrijeme. U nosiljci je bilo nemoguće voditi prednju ljubav, a ta je djelatnost brzo postala važnim dijelom njihova života. Chris se ubrzo počeo pitati kako je dosad bez toga mogao i živjeti, a onda shvatio da mu pitanje nije na mjestu jer je, naravno, s njom stalno Ijubo-vao. A sad je osjećao kako bi se bez toga mogao naprosto prepustiti očaju i propasti, gladujući usred izobilja. Čak je i Geino mlijeko sad dobilo bolji okus, pa se počeo pitati je li se ono popravilo zbog njegova, a ne zbog raspoloženja Njezina Veličanstva. Valiha nije bila ljudska žena. Bilo bi besmisleno govoriti je li bila bolja ili lošija; bila je drukčija. Njena prednja vagina odgovarala mu je u granicama uskih podmazanih toleranci, odveć a da bi to moglo biti posljedicom puke kozmičke slučajnosti. Skoro mu se činilo da čuje Geino smijuljenje. Kakav je vic priredila ljudskome rodu, kad je sve namjestila tako da prva neljudska inteligentna vrsta koju sretnu može igrati iste one igre koje su igrali i ljudi, i to pomoću iste opreme. Valiha je bila golemo, tjelesno igralište, od vrška svog širokog nosa, pa preko jutara pjegave žute kože, sve do one mekote iznad kopita stražnjih nogu. Bila je posve ljudska — u velikome mjerilu — u milovanju njenih ruku, u masi njezinih grudi, u okusu kože i usta i klitorisa. A istodobno je bila i žestoko neljudska, po kvrgavim koljenima, po glatkim, tvrdim mišićima na leđima, bokovima i sapima, kao i po impozantnom klizanju svog penisa kad bi izlazio iz korica. Kad ju je poljubio u udubljenje iza izražajnih magarećih ušiju, miris joj je bio ljudski. Isprva se nećkao priznati postojanje najvećeg dijela njezina tijela. Pretvarao se da ona postoji samo od glave do prednjih prepona i pretvarao se da ne opaža njeno spolno preobilje. Valiha ga je nježno navela da iskuša i iznenađujuće mogućnosti preostale dvije trećine njezina tijela. Njegovo je nećkanje dijelom bilo i posljedica zaostale krive predodžbe protiv koje se borio kad ju je nalazio u drugima, ne shvaćajući da i sam od nje pati: predodžbe da je dio njezina tijela konjski, što bi značilo da je ona jednim dijelom konj, a čovjek se ne upušta u intimnosti sa životinjama. Sad je sve to morao odbaciti. I otkrio da je to zapanjujuće lako. U

KIKA mnogo je smislova u njoj bilo mnogo manje konjskoga negoli majmunskoga u njemu. Drugu je preprepku bila navela sama Valiha: bila je hermafrodit — možda bi obrnuta riječ afroditherm mnogo točnije opisala Titanidu, iako njihovu opisivanju nikad nije bila namijenjena nijedna od njih dvije. Chris nikad nije bio homoseksualac. Valiha ga je natjerala da uvidi da to, u ljubovanju s njom, ne znači baš ništa. Ona je bila sve odjednom, i nije bilo nimalo važno što su joj stražnji organi bili tako golemi. On je oduvijek znao da je koitus samo malen dio spolnoga čina.

*** Titanidske su štake bile duge, debele motke s ojastučenim polumjesecima koji su pristajali pod pauzuha, i malo su se razlikovale od onih kojima se ljudi služe već tisućama godina. Chris je bez muke napravio jedan par. Spočetka bi Valiha hodala samo pedesetak metara prije nego što bi se morala odmoriti, nakon čega bi prevalila isto toliko vraćajući se u šator. Uskoro je osjetila da bi mogla svladati i više. Chris je srušio šator i sve natovario na leda. Bilo je to golemo breme, napose zbog motki njezine tronožne nosiljke. Nikad to ne bi ni pokušao da gravitacija nije bila tako mala. Pa ipak, čak i uz njenu pripomoć, bilo je teško. Valiha je hodala tako što bi zaokrenula ramenima, pa podigla najprije jednu, pa drugu štaku, slijedeći ih stražnjim nogama. To je izazivalo neobično jaka naprezanja u ramenima, ljudskim leđima i pravokutnom zavoju kralježnice. Chris nije imao pojma kako joj na tome mjestu izgleda kostur; bilo je siguran samo u to da se struktura njezine kičme zacijelo jako razlikuje od njegove, kad je sposobna okrenuti glavu sasvim unatrag te izvesti mnoga druga nevjerojatna izvijanja koja je vidio na vlastite oči. Pa ipak mu je bila dovoljno slična da je mogu zaboljeti križa. Na kraju svakoga dana puta pravila bi bolne grimase. Mišići u prijevoju leđa bili su joj zategnuti kao čelični konopi. Chris ju je masirao, ali to nije bilo dovoljno. Na kraju je shvatio da je, za opuštanje boli, mora tući šakama, kao da mekša meso.

KIKA Ona je vremenom postajala sve čvršća, iako su oboje znali da sve to nikad neće biti lako. Jedno je vrijeme prevaljeni put iz dana u dan postajao sve duži, sve dok nisu dosegli maksimum koji je Chris procijenio na otprilike kilometar i pol. Svaki bi dan prošli kraj mnogih oznaka što ih je Robin napravila u prolazu. Nije se moglo odrediti koliko su stare, a niti je bilo koristi od raspravljanja o tome što tko misli. Po svim procjenama Robin se već odavno trebala vratiti s pomoći. Oni su i dalje s mukom napredovali, a iz dana u dan to je pitanje u njihovim glavama postajalo sve teže. Gdje je Robin?

38 Bravura Nije više uopće bilo upitno je li Chris bio u pravu. Robin je to znala, i to već podugo. Nije zaista imala po što na takvo mjesto odlaziti sama. Pokušala je još jednom pomaknuti ruku. Ovaj je put čak nešto i postigla: jedan se prst malo trznuo, pa je ispod njega osjetila hrapavu površinu. Oprezno je progutala slinu. Jedan se od njenih naizgled beskrajnih strahova sad utapao u slini. To se moglo dogoditi. A dogodit su se mogle i gore strahote. Mogla bi otkriti, kad ponovno stekne tijelo, da je ono svo polomljeno. Tad bi ostala ležati tu u mraku zauvijek, i makar bi većina tog vremena prošla u mirnoj nirvani, sva je zgoda da bi prvi tjedni bili zaista ružni. Kako je čudno bilo pomisliti da je prije manje od godinu dana imala devetnaest godina i neustrašivost. To se baš i nije činilo nekakvim strašno dugim razdobljem, pa ipak je to za nekoga, tko bi se već sutradan mogao spotaknuti i propasti tisuću metara u smrt, izgledalo kao davnina. Ali ni smrt nije morala čekati do sutrašnjeg dana. Dok tako leži bespomoćna, na nju bi mogla uspuzati Noćna ptica i... učiniti što već radi bespomoćnim vješticama.

KIKA Dah joj je zapeo u grlu, i ona se još jednom napela u pokušaju da okrene glavu samo nekoliko centimetara, tako da može vidjeti da li Noćna ptica, kao što je slutila, uistinu čuči na kamenom izdanku nekoliko metara iznad njene glave. Još je jednom nije spazila, ali joj je iz obrve potekla kap znoja i zapekla je u oku. Trebala bi zviždati, prisjetila se Robin. I potom. To je smiješno. Devetnaest ti je godina, možda već i dvadeset. Noćne se ptice nisi bojala od svoje šeste godine. Pa ipak, da je mogla skupiti usne, zaćurlikala bi kao kanarinac. Samo je napola vjerovala da su daleki zvuči što ih je slušala sve otkako je otišla od Chrisa i Valihe odjeci vlastitih koraka, tihi šapat krije-silica što se premiještaju na svojim mjestima, daleko glasanje vode što pada. Ali kad je netko u nešto samo upola uvjeren, onda još ostaje mnogo mjesta za maštu, a slika je Noćne ptice iskočila iz njenih djetinjih sjećanja i stala kriještati i ćeretati tik izvan ruba vidnoga polja. Robin nije vjerovala da je to doista Noćna ptica; čak i u sadašnjem stanju znala je da takve ptice nikad nije bilo, ni tu ni na Zemlji. Bila je to priča koje su curice pričale jedna drugoj i ništa više od toga. ali je nevolja s tom Noćnom pticom bila da je nitko nikad nije vidio. Ona bi se sunovratila na krilima od sjena i uvijek napadala s leda; mijenjala bi i veličinu i oblik, prilagođujući se svakom dostupnom mračnom mjestu, podjednako se dobro skrivajući u mračnom komorici, pod ležajem, pa čak i u prašnjavom kutu. A to što ju je pratilo — ako ju je išta i pratilo — pripadalo je očito tom svijetu snova. Nije vidjela ništa. Od vremena do vremena, učinilo bi joj se da čuje lupu čaporaka, škrobotanje avetnoga kljuna. Robin je znala da u špilji osim krijesilica, krastavaca, škampa, salate i raznih biljnih vrsta, ima još živih stvorenja. Bili su to sićušni staklena-sti gušteri s dvije do nekoliko stotina nogu. Voljeli su toplinu i, što je više napredovala na zapad, bivali sve brojniji, tako da joj je svakoga jutra prva zadaća bila očistiti vreću za spavanje od onih koji su se u nju zavukli. Bilo je tu i bića nalik na zvjezdače i puževe, s ljuskama raznovrsnim kao snježne

KIKA pahuljice. Jednom je zgodom vidjela kako je krijesi-licu u letu ulovio neki nevidljivi letač, a drugi put je naišla ne nešto što je moglo biti sveprisutno Geino tijelo ogoljelo od kamenog pokrova, no isto tako i stvorenje pokraj kojeg bi plavetni kit bio ribica girica. O tom je stvoru sigurno znala samo to da je topao, mesnat i, na svu sreću, usnuo. Ako su u toj špilji koja je, na prvi pogled, bila samo bezbroj kilometara kamenite sterilnosti, živjela sva ta stvorenja, zašto onda ne bi i Noćna ptica? Još je jednom pokušala pogledati preko ramena, i ovaj put je uspjela malo podići bradu. Uskoro je uspjela malo trznuti stopalom. Pa ipak je, dugo nakon što je uspjela pomaknuti ruke i noge, ostala savršeno nepomična, s nogama skoro metar niže od glave, sve dok nije bila sigurna da posve vlada svojim tijelom, i tek se tad odvažila maknuti s padine na koju je pala. A kad se pokrenula, učinila je to beskrajno oprezno. Polako se počela micati prema natrag na petama i laktovima, sve dok nije osjetila da tlo postaje vodoravno, a onda se okrenula i zagrlila topli kamen. Teža je prekrasna kad te pritišće o stabilnu površinu, ali ne baš tako krasna kad te pokušava iščupati s nesigurnog visokog položaja. Rijetko je kada u životu razmišljala o teži, i to bilo kao o prijatelju, bilo kao dušmaninu. Kad je drhtavica prestala, otpuzala je do ruba ponora gdje je bespomoćno proležala tolike sate. U padu je bila zdrobila jednu od svojih krijesilica. Druga je treperila, na rubu smrti, ali je ipak bacala dovoljno svjetia da je mogla vidjeti dno, niti metar i pol od mjesta gdje su joj bile noge. Kad je došla na Geu, takvoj bi se udaljenosti nasmijala. Ali joj sad nije bilo do smijeha. Na koncu konca, da bi se čovjek ubio, nije potrebno pasti stotinu metara; ne treba čak ni deset. I jedan i dva je dovoljno, samo ako lupi na pravi način. Napravila je inventuru najprije svog tijela, a potom i svoje opreme. Osjetila je oštar bol sa strane, ali je nakon pažljivog pipkanja zaključila da rebra nisu slomljena. Pod nosom joj je bilo sasušene krvi; bila ga je razbila kad su je najednom izdale noge,

KIKA trenutak prije nego je otklizila, s nogama prema naprijed, u grozotu nepoznatog. Izuzme li se nekoliko ogrebotina i nagnječeni nokat, bila je posve u redu. Inventura opreme, što ju je provela nakon nekoliko pabirčenja, otkrila je da ništa nije izgubila. Kavez sa krijesilicama bio je zdrobljen, ali ona i tako više nije imala nijednu pticu za koju bi joj on trebao, a novi je lako mogla isplesti od trski i puzavica u sljedećem logoru. Već je izgubila račun o tome koliko je puta za samo dlaku izbjegla propast, a nije više bila sigurna ni što se ima smatrati dlakom. Čak i kad bi oduzela sve one zgode kad bi osjetila kako joj konop klizi iz ruku, trenutne gubitke oslonca, odronjeno kamenje što bi palo samo koji metar od nje, živi pijesak za koji se otkrilo da je dubok samo do pojasa, munjevitu bujicu što se stvorila ni od kuda i protutnjala kroz klanac koji se baš spremala preći... čak i kad bi brojala samo one zgode kad je i stvarno osjetila stisak smrti i njenu hladnu, zlokobnu prisutnost, kao da ju je okrznula njezina ljepljiva ruka i ostavila joj brazdu straha u duši, ipak bi toga bilo i previše. Imala je sreću što je uopće živa, i toga je bila svjesna. Bilo je u njezinu životu i razdoblja kad ju je opasnost ushićivala. Ali je to doba prošlo. Svaki je dan donosio nove strahove. Sad ih je bilo toliko da ih se više nije ni stidjela; sve ju je to isuviše smlavilo, upravo ju je zdrobilo rušenje vlastite zamišljenje osobe. Ako iz ove špilje ikad izađe itko, znala je da to neće biti Devetoprsta Robin nego neka povučena neznanka. Biti Robin nije bilo lako, ali je ona bar bila čovjek dostojan poštovanja. Nitko nju nikad nije vozao kako bi se njemu svidjelo. Još se jednom upitala zašto uopće nastavlja put. Bilo bi mnogo časnije, činilo joj se, živjeti svoj život negdje gdje te nitko ne vidi. Izaći na svjetlo, značilo bi izložiti svoju sramotu. Ali nakon nekog vremena, potaknuta nekom njoj nerazumljivom silom, kojoj bi se rado oprla kad bi samo znala kako, Robin je ustala i nastavila svoj dugi hod prema istoku.

***

KIKA Kad je to objašnjavala Chrisu i Valihi, sve je izgledalo tako jednostavno. Probit će se kroz špilju, krećući se stalno prema istoku, sve dok ne stigne do Tee. Pri tome je, dakako, polazila od pretpostavke da smjer što su ga zvali istokom to doista i jest, no u slučaju da nije, protiv toga ona zaista ne može ništa. Uskoro je, međutim, postalo jasno da će na krilima vjere, uz tu početnu i osnovnu, morati udovoljiti još mnogim pretpostavkama. Morala je pretpostaviti da će špilja, koja je na istočnom kraju bila široka jedan do dva kilometra, i koja se širila prema nepoznatom istoku, nastaviti teći u tom smjeru. A za takvu pretpostavku i nije bilo stvarne podloge. Na temelju točkastih svjetala krijesilica mogla je odrediti opći smjer prolaza po dva do tri kilometra u oba smjera. Činilo se da je, prosječno gledano, riječ o ravnoj crti, ali je tu bilo toliko zavijutaka i okuka da u to nipošto nije mogla biti sigurna. A postojala je još jedna mogućnost. Bilo je nemoguće odrediti diže li se špilja ili spušta. Krenuli su od razine za koju je znala da se nalazi pet kilometara ispod površine zato što im je tako rekla Cirocco. A znala je i da je Geina vanjska koža debela trideset kilometara. Postojala je, dakle, sasvim lijepa vjerojatnost da Teinu komoru promaši za konjski nokat. Dvije jednostavne dosjetke mogle su ukloniti njenu dezorijentaciju. Uspinjanje je na Gei čovjeka činilo lakšim, dok bi silazeći postajao za nijansu težim. Osjetljivi bi dinamometar mogao izmjeriti te razlike. Vlastita su joj ćutila bila nedostatna. Žiroskopski geanski sat mogao bi joj poslužiti kao kompas jer bi se, kad bi se njegova os, postavljena u smjeru sjever-jug, prestala zakretati. Najprije bi postavila sat tako da se prestane zakretati i potom zakrenula za devedeset stupnjeva; tako bi po tome, okreće li se sat naprijed ili naopako, mogla doznati gdje je istok a gdje zapad. Ali ni Gaby ni Cirocco na njihovim putovanjima nije trebao dinamometar, pa ga tako nisu ni ponijele. A sat je ostao kod Frulice. Rasula je jako mnogo vremena u pokušaju da svoj položaj i smjer odredi pomoću jednostavne opreme, da bi na kraju ostala posve

KIKA zbunjena. Kao prvo, istočni se i zapadni smjer mogao odrediti pomoću ponašanja tijela u padu. Zato je spustila duge viske i počela bacati razne predmete, ali rezultati nisu doveli ni do kakvog sigurnog zaključka. I tako je na koncu nastavila lutati, izgubljena u tmini. Činila je to najmanje tri kiloreva, a možda i više. Slijedila je sjeverni zid. Zamisao joj se činila dobrom sve dok nije došla do kraja prolaza, i to nakon dvadesetak spavanja na svom putu. Potom se vratila uz južni zid, no onda se on počeo svijati i nastavio tako kroz svih 180 stupnjeva, kad je shvatila da je i ne znajući ušla u postrani prolaz. Nije joj preostalo drugo nego da se vrati poprijeko prolaza do oznaka što ih je ostavila za Chrisa i Valihu, te da ondje prekriži stari znak i ukleše novi, i tako ih uputi na drugi prolaz. Od tada pa nadalje, njen se put pretvorio u noćne more dugih pješačenja i poražavajućih vraćanja, sporog napredovanja u postupnom eliminiranju lažnih putova, od kojih se svakom morala mukotrpno probiti do kraja. Bio je to grozan, opasan posao. A iznad svega je toga stajao stah da otuda, zapravo, i nema izlaza, i da će nakon svih suza i frustracija i sve jačeg shvaćanja da ona zapravo i nema pojma kamo ide, jednoga dana u daljini ugledati Chrisov i Valihin logor i shvatiti da je sve to bilo baš nizašto. Ali je sve jasnijom postajala i mogućnost da će je Chris i Valiha jednoga dana dostići. Što je ne bi baš nimalo smetalo. Zapravo bi se počesto pitala zašto naprosto ne sjedne i ne pričeka ih da stignu. Bilo bi lijepo imati društvo. Tako je čeznula da ih oboje vidi... ili su možda već troje. Pitala se kako će izgledati mali Titanid. A što je više razmišljala, u tome je bilo sve više logike. Ako bi se svo troje zajedno prihvatili posla, bilo bi to mnogo bolje nego da ga obavlja samo Robin. I bilo bi manje opasno, ta se činjenica nije mogla zaobići. Chris bi preuzeo dio opasnosti skopčane s probijanjem puta, i tako bi se i rizik kojemu je ona izložena automatski prepolovio.

KIKA I svaki put kad bi na to pomislila, s novom bi odlučnošću, jačom no ikada, ponovno krenula naprijed. Ako više ne može biti neustrašliva, može bar biti tvrdoglava. Ako se mora suočiti s činjenicom da je strašljiva, suočiti se može i sa samim strahom i pobijediti ga.

*** Ušla je u nadsvodeni hodnik vrlo sličan onom kroz koji je onomad bježala a Chrisom. U samoj toj činjenici nije bilo ničeg neobičnog; dosad ih je takvih istražila već na stotine. Ali su se njene nade na tom putu već toliko slegle, da se više nego iznenadila kad je opazila što stoji na njegovu kraju. Na trenutak ju je to tako ošamutilo da se nije mogla ni maknuti. U zraku je visio neugodan miris. Robin se neodređeno osvrnula lijevo pa desno, pa spustila pogled na nožne prste o koje joj je pljuskao tanak sloj bistre tekućine. Vršci su joj se čizama zadimili. Odskočila je i žurno ih otresla. Mogla je i ugaziti ravno u to. Mogla je pasti na lice. Moglo joj je to doći i u pluća... "Prestani!" rekla je glasno i prenula se od zvuka vlastitoga glasa. Nikad nema smisla stajati na mjestu i gristi se zbog svega što se moglo dogoditi. Jer se trebalo pozabaviti onim što bi se tek moglo dogoditi. "Tea!" povikala je. No što ako se našla pred Tetidom, ili Febom? Dvojila je bi li ih mogla razlikovati i izbliza, a s mjesta na kojem je stajala, niz tamni hodnik na čijem je kraju stožasti regionalni mozak bio samo mrljica svjetla, tako se nečem nije mogla ni nadati. Moža bi najbolje bilo vratiti se, još jednom o svemu promisliti, možda se tog problema prihvatiti malo kasnije... "Tea, želim s tobom razgovarati!" Pažljivo je oslušnula, budno motreći na razinu kiseline što je prekrivala pod nekoliko metara podalje od nje. Ako se digne i za najmajušniju sitnu mrvu, onda će i krijesilice moći od nje naučiti ponešto o letenju. Ali, sjećala se kako je glas Krija bio slabašan — tako slab da bi se teško mogao probiti kroz kiselinom ispunjene tunele — i makar

KIKA je Tctidin glas bio zvučao jače, vjerojatno je to bilo stoga što se uplašila, I pomno slušala svaku riječ. Nije bilo razloga pomisliti da Tea govori Išta glasnije od drugih. Robin je ponovno viknula, oslušnula, no ništa se nije čulo. Na tako nešto nije računala. Očekivala je zlo u milijun varijanti, ali nikad nije ni pomislila da bi joj bilo nemoguće upozoriti Teu na svoju nazočnost. "Tea, ja sam Robin iz Vrzinoga Kola, prijateljica Cirocco Jones, (ieine Čarobnice, Carice Titanida i..." Pokušala se prisjetiti svih titula šio ih je Gaby bila izverglala u onaj gorki trenutak u Glazbenoj radionici, ali u tome nije imala sreće. "Ja sam prijateljica Čarobnice," dovršila je, sve u nadi da će ta tvrdnja biti dovoljna. "Ako me čuješ, onda znaj da sam došla po njezinu poslu. Moram s tobom razgovarati." Oslušnula je ponovno, ali uz ništa bolji rezultat. "Ako si mi odgovorila, ja te ne čujem," povikala je. "Čarobnici je jako važno da razgovaram s tobom. Ako možeš sniziti razinu kiseline, lako da ti mogu prići, onda bismo mnogo lakše razgovarale." Već je htjela dodati da joj ničim ne može nauditi, ali ju je nešto u Ciroccinu držanju, u trenutku kad se obraćala Kriju, natjeralo da se predomisli. Nije znala bi li za nju bilo opasno preuzeti Ciroccin ton. Možda bi to bilo najgore od svega. Pa ipak je bilo podjednako moguće da Tea razumije samo jezik sile, i da će je ubiti istoga časa kad pokaže slabost. Od te se misli, unatoč svem strahu, umalo nasmijala. Što ona, osim alabosti, uopće ima? Posve bi se lako moglo dogoditi da pred Teom l/Hiibl vlast nad vlastitim tijelom i ostane bespomoćno ležati pred Huli-mim bićem dok ono odlučuje o njezinoj sudbini. Ali vrlo važno, pomislila je. Bude li tako mislila, onda se može samo vrullll na drugi kraj hodnika, vratiti se u tamu gorkoga poraza. Mora tlClnlll to što mora, i naprosto se ne obazirati na drhtanje ruku. "Ja moram s tobom govoriti," nastavila je odlučno. "A da bi to bilo moguće, ti moraš spustiti razinu kiseline. Velim ti, ako ne

KIKA učiniš kako ti velim, da ćeš time oneraspoložiti Čarobnicu, a preko nje i Geu. Ako voliš i poštuješ Geu, daj mi da ti pridem. I daj mi da ti pridem, ako je se bojiš'." Zvučalo je tako šuplje, zvonilo joj tako lažno u ušima. Tea je to sigurno čula jednako jasno kao i ona, taj strah što je provirivao iz svake riječi, spreman da je izda. Pa ipak se kiselina počela povlačiti. Oprezno joj je prišla i opazila da je na mjestu, na kojem je prije bilo nekoliko centimetara tekućine, sad zaostao samo klizavi, dimljivi film. Brzo je sjela i otvorila telećak. U čizme je nabila krpe od košulje što se razderala još pred mnogo hektoreva. Prsti su joj se na nogama grčili, ali ih je ona opet nabila u obuću. Ostatak je košulje kao i kut pokrivača vezala s vanjske strane čizama. Pa zakoračila na vlažni pod. Nakon nekoliko je koraka pogledala deku. Kiselina pri toj koncentraciji, po svemu sudeći, nije bila dovoljno jaka da brzo pojede materijal. Morala je riskirati. Oprezna je bila i Tea. Kiselina se povlačila bolnom sporošću, dok je Robin poskakivala od nestrpljivosti. Hodnik se spuštao prema dolje. Uskoro se sa zidova počela cijediti kiselina. Prokapalo je i sa stropa. Navukla je pokrivač preko glave i nastavila hod. Napokon je stajala na kamenom izboju identičnom onom što ga je vidjela u brlozima Krija i Tetide. "Govori," progovorio je glas, a nju još nikad nije obuzela tolika želja da se okrene i pobjegne, zato što je glas bio isti, isti kao Tetidin. Morala se prisjetiti da je i Kriov bio isti takav: jednoličan, bez osjećaja, bez ljudskih infleksija, nalik glasu konstruiranom na osciloskopskom ekranu. "Ni makac," nastavio je glas, "ne igraj se glavom. Ja sam mnogo brža nego što ti i slutiš, i stoga se ne uzdaj u ranija iskustva. Imam puno pravo ubiti te, jer je ovo moja sveta komora, koju mi je dala sama Gea, komora nepovrediva za sve osim Čarobnicu. To što si još živa možeš zahvaliti samo mom dugom prijateljstvu s Čarobnicom i mojoj ljubavi prema Gei. Govori, i reci mi razlog zbog kojeg bi trebala nastaviti živjeti."

KIKA Ona ne uljepšava riječi, pomislila je Robin. A što se pak tiče samih riječi... da su potekle od ljudskoga bića, onoga koji ih je izgovorio proglasila bi umobolnim. A možda je Tea doista i bila umobolna, no to jedva da je i bilo važno. "Umobolnost" je bila riječ s konotacijama nedovoljno širokim da obuhvate i vanzemaljsku inteligenciju. "Ako se misliš okrenuti i pobjeći," nastavila je Tea, očito najednom obuzeta sumnjom, "onda znaj da mi je poznato što se dogodilo kad si posjetila Tetidu. Trebala bi znati da je ona bila nepripravna, dok ja za tvoj dolazak znam već mnogo kiloreva. Ja ne moram preplaviti svoju komoru; ispod površine opkopa nalaze se cjevčice dovoljno snažne da izbace mlaz kiseline koji će te prepoloviti. Stoga govori, ili umri." Vještici je sinulo da su Teine prijetnje dobar znak, baš kao što je i njena spremnost da uopće govori odavala krotkost neočekivanu za boga drugog reda. "Ja sam već govorila," nastavila je najčvršće što je mogla. "Da si me slušala, bila bi ti poznata važnost moje misije. A kako to očito niti učinila, onda ću ti ponoviti. Došla sam po zadaći jako važnoj za Cirocco Jones, Geinu Čarobnicu. I donosim vijest koju ona mora čuti. Ako ne stignem do nje i ne prenesem joj je, nju će to jako ozlovoljiti." Čim je to izgovorila, pomislila je kako bi joj bilo bolje da je pregri-zla jezik. Bila je to Tea, Geina saveznica, a informacija što ju je prenosila Cirocco glasila je da je Gaby ubila Gea. To ne bi uopće bilo važno da nije postojala mogućnost da se Tetida, koja je zacijelo bila u to upletena, nije pohvalila pred Teom. S obzirom na to da je Tea očito znala mnogo od onog što se dogodilo u Tetidinoj komori, bilo je očito da je medu njima postojala nekakva komunikacije. "Kakva je to informacija?" "To ostaje između mene i Čarobnice. Da Gea želi da i ti to znaš, sama bi ti rekla." Uslijedila je tišina koja nije mogla potrajati duže od nekoliko sekundi. No ipak je za to vrijeme Robin ostarjela dvadeset

KIKA godina. Ali kad se nije pojavio mlaz kiseline, došlo joj je da krikne od veselja. Sad je imam] Ako je Tei mogla reći tako nešto i ostati živa, bilo je to zato Sto je Teino poštovanje prema Cirocco bilo vrlo čvrsto. Sad kad bi to samo mogla održati još nekoliko minuta. Polako se pokrenula, ne želeći prepasti Teu. Napravila je tri koraka prema stubama što ih je vidjela na južnoj strani komore, a onda se Tea ponovno oglasila. "Rekla sam ti da se ne mičeš. Naš razgovor još nije gotov." "Ne znam više o čemu bismo to pričale. Zar ćeš ometati nekoga tko Čarobnici nosi poruku?" "To pitanje možda i nije relevantno. Ako te uništim — a to je moje pravo; dapače, moja dužnost po Geinim zakonima — tko će onda pričati priče. Čarobnica ne mora ni znati da si ovuda prošla." "Ne, to ti nije dužnost," rekla je Robin i još jednom počela u bradu mrmljati molitve. "Osobno sam posjetila Krija. Ušla sam u njegove unutrašnje odaje i ostala živa — tako da ti sada o tome mogu pričati.To HV može samo uz Čarobničinu dozvolu. Toliko mi je poznato, a zacijelo je poznato i tebi." "Moje su odaje oduvijek bile nepovredive," rekla je Tea. "Tako to mora biti. Nijedan stvor, osim Čarobnice, nije nikad bio tu gdje ti sada stojiš." "A ja ti velim da sam vidjela Krija. A od njega nitko nije vjerniji Gei." "Ako je do vjernosti Gei, tu ne zaostajem baš ni za kime," rekla je Tea kreposno. "Onda i ti ne smiješ postupiti gore od Krija, i moraš me pustiti da prođem bez štete." To je za Teu vjerojatno bila teška dilema; no bilo kako bilo, uslijedila je još jedna duga stanka. Robin se kupala u znoju, a u nosu su je palila kisela isparavanja. "Ako si tako vjerna Gei," podbola ju je Robin, "zašto si onda razgovarala s Tetidom?" Još se jednom upitala je li rekla što je trebalo. Ali ju je najednom bila obuzela manijakalna želja da tu šaradu odigra do kraja, pa što bude da bude. Sad se više ništa nije

KIKA moglo dobiti ni puzanjem ni moljakanjem. Osjećala je da joj sve šanse leže u prkosnom pokazivanju snage. Tea nije bila glupa. Shvatila je da se odala kad je otkrila da zna za Robininn doživljaj s Tetidom. To nije ni pokušala zanijekati, već je umjesto toga odgovorila u istom tonu u kojem je, sukobivši se s Cirocco, odgovorio i Krio. "Nisam mogla ne ćuti. Takvom sam stvorena. Tetida je izdajica. On ustrajava u šaptanju hereza. Ali ja to sve, naravno, smjesta dojavljujem Gei. To od vremena do vremena zna nečem i poslužiti." Robin je zaključila da ili Tetida ne zna što im je Gaby rekla, ili da to nije saopćila Tei. Kraj svih tih priča o Geinim očima i ušima, Robin više nije bila sigurna kako daleko sežu Tetidina osjetila. Slutila je ipak da je prag ove komore, pet kilometara iznad nje, odveć dalek za izravno uhođenje. Ali Tea za Gabyne riječi nije znala, jer da jest, onda bi posve sigurno dojavila Gei, koja očito ne bi žudjela za tim da Cirocco dozna za okolnosti Gabyne pogibije. A u tom bi slučaju Robin već bila mrtva. "Još mi nisi odgovorila na pitanje," rekla je Tea. "Što me to priječi da te sada ubijem i uništim tvoj leš?" "Čudi me da govoriš tako nelojalno," rekla je Robin. "Nisam rekla ništa takvo." "Čarobnica je ipak Gein agent, a ti predlažeš da je obmanemo. Ali mogli bismo to pitanje privremeno ostaviti po strani i razmotriti samo njegovu praktičnu stranu. Čarobnica, ako je živa, zna..." Naglo se zakašljala i pokušala to prikazati kao posljedicu isparavanja. Robin, rekla je samoj sebi, baš imaš dugu jezičinu. "Ti ne znaš čak ni je li ona živa?" upitala je Tea, i Robin se učinilo da je u tom pitanju naslutila neki slađano prijeteći prizvuk. "Nisam to znala," rekla je žurno. "Ali je sad očito da jest. Da nije tako, mi sad ne bismo pričali, nije li tako?" "U tome si, priznajem, u pravu. Živa je." Po Teinoj stožastoj površini pognale su se crvene iskre. Mladu bi to vješticu

KIKA uznemirilo da sličnu pojavu nije vidjela na Kriju, kad ga je Cirocco ukorila. Teu su obuzela bolna sjećanja. "Kao što rekoh, Čarobnica zna da sam s prijateljima sišla niza stube. Oni su još živi, i sva je zgoda da će takvima i ostati. Prije ili kasnije Čarobnica će doći i pronaći ih..." Pojavile su se nove iskre, i Robin se upitala što je to rekla. Pomislila je kao je možda zakoračila na opasno tlo, a onda shvatila kako je neobično što se Cirocco nije spustila da ih potraži. Ona sad možda leži mrtva pijana pred vratima Glazbene radionice, ali implikacije toga na Robininu trenutnu situaciju bile su preteške da bi o njima mogla i misliti. A Teu je prijetnja Ciroccine potrage uplašila dovoljno da je nastavi slušati. "Čarobnica će nas doći potražiti," nastavila je Robin. "A kad ih pronađe, oni će joj reći da sam pošla ovamo. Ti bi se ovom mogla usprotiviti tvrdnjom da sam se mogla i izgubiti u labirintu na zapadu, no vjeruješ li da će se Čarobnica umiriti prije nego što nade moj leš? I ne samo to, nego ljudski leš čovjeka umrlog od prirodnih uzroka, a ne spaljenog kiselinom?" Tea je i dalje šutjela, i Robin je znala da joj je rekla sve što je imala. Sad kad je postavila i to zadnje pitanje, nije više bila tako sigurna da je ono bilo pametno. Bi li je Čarobnica zaista pošla potražiti? Zašto to onda već nije učinila? Ali sigurno ne bi napustila Gaby. Tako daleko još nije otišla, zar ne? Tea je bila drukčijega mnijenja. "Onda idi," rekla je. "Odlazi brzo, dok se nisam predomislila. Odnesi svoju poruku Čarobnici, i ne donijela ti ni dan sreće, zbog drskoga skr-navljenja mojih odaja. Idi. Idi brzo." Robin joj je već mislila odgovoriti kako ovamo mikad ne bi došla da je postojao ikakav drugi izlaz, no treba znati kad je dosta. Kiselina se već počela dizati, i ponovno se pobojala da bi Tea mogla namjestiti nekakvu uvjerljivu nesreću. Požurila je prema stubama i počela grabiti sve po pet odjednom. Nije usporila sve dok se Tea nije izgubila iz vida. Usporiti nije namjeravala uopće, ali ju je iscrpljenost na koncu ipak svladala i

KIKA ona se spotakla, pala na koljena i ostala tako, gutajući zrak, i prostrta preko Ih slepenice. Nila je pobjegla, no ovaj put nije bilo ushita. Umjesto toga se pojavio Impuls koji je dosad i predobro upoznala: bio je to nesavladivi poriv da zaplače. Ali joj sad suze nisu izbile na oči. Uprtila je telećak i počela se uspi-njati. Ulaz u Teino stubište bio je zatrpan snijegom. Robin isprva nije znala što je to, pa mu se približila oprezno. Iz knjiga je znala da je snijeg mekan i paperjast, ali ovaj to nije bio. Bio je vjetrom nanesen i nabijen. Zastala je da navuče džemper. Sad, kad više nije bilo divljih krijesilica, bilo je mračno kao u rogu. Posljednja krijesilica u novom kavezu bila je već skoro mrtva. Za žurnog uspinjanja stubama nije imala prilike uhvatiti drugu. Prva je točka dnevnoga reda bila izbiti nekako na otvoreno. Ukoliko na nebu ne bude oblaka, moći će vidjeti Sumračno more i utvrditi gdje je zapad. Što poslije toga, to baš nije pouzdano znala. Pokušala se prisjetiti zemljovida što ga je tako davno bila izučila. Dotiče li središnji Tein kabel zemlje sjeverno ili južno od Ofiona? U to nije bila sigurna, a bilo je važno. Gaby je rekla da je Teu najlakše proći sledenom rijekom. Kad se uspije orijentirati, udarit će na jug, i ako joj se učini da se uspinje, onda će se okrenuti jer je znala da je kabel jako blizu rijeke. Ali već prije no što je izišla iz šume strukova, morala je stati i staviti na sebe svu odjeću. Takvu hladnoću ne bi nikad mogla ni zamisliti. Počela se s nelagodom pitati nije li ipak pogriješila kad je odbacila debeli nepromočivi kaput što ga je bila ponijela na Chrisovo inzistira-nje. U tom se trenutku to učinilo logično; ta joj je stvarčica oduzimala skoro pola prostora u telećaku, zbog čega je bila nespretna i teško je održavala ravnotežu, a bila je sigurna da će dva džempera, lagana jakna i ostatak odjeće biti dovoljni za sve što je može snaći. On je rekao da zadrži teški kaput s kukuljicom. I na tome je inzistirao prilično glasno.

KIKA Ali je bar imala čizme. Vrlo praktične pri najtežim penjačkim dionicama, ali je iz njih bila izderala krznenu podstavu od koje su joj se znojile noge. Poput svega drugog što je imala, i one su doživjele mnoga habanja, ali su bile dobro napravljene i zato i dalje nenačete. Protrljala je snijegom prste na cipeli, već promočene kiselinom, i ponadala se da sada, kad ju je razrijedila, ona više neće stvarati koroziju. Već se bila spremala nastaviti put kad se prisjetila jednog dijela opreme što ga je tako tako dugo nosila bez ikakve potrebe, a koji bi joj napokon mogao dobro doći. Prekopala je telećak i izvadila mali živin toplomjer, prinijela ga tinjavoj krijesilici i priškiljila. Nije mogla povjerovati očima. Ali kad ga je protresla, i dalje je pokazivao minus dvadeset stupnjeva. Dahnula je u nj i opazila kako vitki srebreni stupac najprije raste, a onda opet polako pada. Sad je dobila još jedan razlog za strah. Ako se ne bude stalno kretala, umrijet će od studeni. Zato diži dupe, rekla je samoj sebi, i na koncu ipak poslušala savjet. Bilo bi lijepo da sam odmornija, pomislila je, no spavanje na Teinim stubama naprosto nije dolazilo u obzir. Ali sad je i o tome razmišljala, dok je stajala do koljena u snijegu. Mogla bi se spustiti sve dok ne postane toplo, malo odspavati, i onda okrijepljena krenuti. Na koncu to ipak nije učinila, uvjerena da je to opreznije. Tko bi. znao bi li na stubama bila sigurna od Tee. Još je jednom pogledala krijesilicu na umoru i shvatila da mora požuriti. Ako uskoro ne izađe ispod kabla, naći će se u potpunomu mraku.

*** Uspjela se probiti, i usput naučila ponešto i o snijegu i o ledu. Led je mnogo podmukliji od kamena, čak i kad izgleda čvrst. Što se pak tiče snijega... od one ga je prave, paperjaste vrste bilo dovoljno da joj bude dosta do smrtnoga časa. Bilo je i smetova do iznad glave. U nekoliko je navrata morala tražiti put oko golemih hrpa na koje je bio nabacan.

KIKA Ali baš nekako u času kad je krijesilica izgubila svu snagu, Robin je ugledala sivkasto svjetlo. Odbacila je krletku i požurila prema njemu. To što je opet mogla vidjeti tako daleko izazivalo je u njoj čudne osjećaje. U Tei je vrijeme bilo bistro. Zrak je bio svjež i ujedao refulima od pedeset, pa i do sto kilometara na sat. Gdje bi dotakao kožu iz nje bi otpirio toplinu. S lijeve je strane vidjela Sumrak, znači to je zapad, što je značilo i da će, želi li poći na jug, morati obići kabel. Ukoliko nije krivo zapamtila. Bilo bi to pametno razmotriti još jednom prije nego što oko kabla krene na put kojim će se možda morati I vratiti ako se otkrije da je Ofion sjeverno od kabla. Bilo joj je već dosta vraćanja, a ovaj je put morala razmišljati i o nožnim prstima, kojima je već bilo zima. Sjetila se da Teom dominira nazubljeni planinski lanac koji je sezao od sjeverne do južne visoravni. Ofion, koji je gotovo čitavim svojim (okom prolazio kroz središte regije, razdvajao se negdje pri sredini Tee na sjeverni i južni ogranak. Središnji je kabel bio usidren u blizini sutoka dva rukavca. Najvećim dijelom svoje dužine južni je ogranak tekao ispod jednog od dva ledena pokrova kojima je bila pokrivena većina Tee i tu ga je bilo skoro nemoguće naći. Ali je zato sjeverni rukavac bio slobodan od trajnoga leda. On bi se povremeno, u jednom dijelu Iridesetgodišnjeg Geinom klimatskog ciklusa, topio, i tad bi uska dolina u središtu Tee doživljavala kratko, blijedo proljeće. Ali sad nije vladalo jedno od tih razdoblja. Pa ipak ga, makar i smrznutog, neće biti odveć teško naći. Jer će led ondje biti srazmjerno ravan i ležat će na dnu široke doline. Što je više razmišljala o tome, sve joj se više činilo da je ono čega se prvo sjetila bilo pogrešno. Zemljište se pred njom blago spuštalo. Bilo je pretamno da bi se moglo odrediti je li rijeka pred njom, ali je sad vjerovala da jest. I što, kvragu? Izgledi su jednaki u oba smjera, a ovako bar neće morati najprije obilaziti kabel. Krenula je na sjever.

KIKA Vjetar je ojačao još prije nego što je prevalila pola kilometra. Uskoro ju je s visokih smetova počeo šibati snijeg i štipati je za obraze. Još je jednom zastala da namjesti odjeću, s tim što se ovaj put umotala u pokrivač i namjestila kukuljicu koju je mogla stisnuti tako da od vjetra zaštiti sve osim očiju. Dok je tako sjedila, nešto joj je prišlo. Kroz zapuhe snijega ni u jednom to trenutku nije uspjela jasno vidjeti, ali je to nešto bilo bijelo, veliko otprilike kao polarni medvjed, imalo je masivne ruke i puna usta zubi. Sjedio je tako i gledao je, i ona je gledala njega, sve dok nije odlučio prići da je malo bolje pogleda. Možda ju je htio samo pozdraviti, ali se njoj nije čekalo da otkrije istinu. Njen je prvi metak dočekao bez promjene izraza na licu, ali je zastao i zagledao se u crvenu mrlju što mu se širila krznom. Kad joj je nastavio prilaziti, Robin je ispraznila okvir, i on se složio kao čisto bijelo rublje i nije se više maknuo. Dok je punila pištolj zadnjim okvirom metaka, pokušavala je svladati drhtanje ruku. Psovala je u pol glasa i puhala u prste da ih može saviti. Kad je s tim bila gotova, onaj se stvor i dalje nije micao, ali mu nije ni pokušala prići. Obišla ga je u širokom luku i nastavila prtiti nizbrdo.

*** U neku je ruku bilo čak i bolje što nije razmišljala što će i kako će kad jednom stigne do rijeke. Da jest, možda bi se još kutrila ispod kabla. Bolje je cilj postavljati samo nekoliko koraka ispred sebe, pomislila je dok je stajala na širokoj, ravnoj, vjetrovitoj ravnici koja je zacijelo bila smrznuti Ofion. Pogledala je najprije na istok, pa na zapad. Oba su se smjera činila podjednako nemogućim. Stajala je u samom središtu Tee, i od svjetla ju je u oba smjera dijelilo po 200 kilometara hoda. Na istoku je bila Metida, koja se doimala toplo i gostoljubivo, ali to, prema Ciroccinim riječima, nije bila. Metida je bila Geina neprijateljica, iako ne tako opasna kao Tetida. Na zapadu je, naravno, bila Tetida, i pustinja. Ali odavde to nekako i nije izgledalo tako loše. Pomislila je na prljeću vrućinu pijeska, i

KIKA utvare ispod njega, pa okrenula na istok. Tu se zaista i nije imalo što birati, ali pretvaranje da se može, dopustilo je da nekoliko minuta ostane na mjestu ne razmišljajući o nogama. Užasna je pritom bila spoznaja da, dok se tako smrzava, iznutra sva gori. Nije više osjećala prste ni na nogama ni na rukama, a niz leda i mišice tekao joj je znoj. Napor ju je zagrijavao — uistinu i pregrijavao — ali ju je vjetar ubijao. Ipak se ništa nije moglo učiniti ni protiv jednog ni protiv drugog; nastavila je koračati. Kad se nekoliko sati potom spotakla i trznula glavom shvativši da je skoro zaspala, prisilila se da pažljivo procijeni situaciju. Dosad je već skupila dovoljno iskustva s drogiranim, bezbrižnim ushitom, tako čestim kod ljudi koji su pokušali na Gei živjeti bez sata, pa je shvatila da je potpala pod njegovu vlast. Nije imala pojma koliko je već budna, ali je riječ vjerojatno bila o dva do tri dana. Umorna je bila već i u trenutku kad je stigla do hodnika što je vodio do Tee, a od tada se stalno iznova naprezala. Posve je moguće zaspati na nogama, i ona je to znala, jer joj se to dogodilo već nekoliko puta dok je prolazila kroz špilju. Morala je naći nekakav log, i to što prije. Ništa baš nije izgledalo jako perspektivno. Dok je pokušavala natjerati mozak da se pokrene, najednom se prisjetila nečega o zarivanju u snijeg. To baš nije bilo jako logično, ali spavanje na vjetru činilo se još ludim. Na rubu smrznute rijeke naišla je na osam metara visoki smet. Prišla mu je sa zavjetrinske strane i zasjekla u snijeg. Na površini je bio tvrd i skoren, ali je kopanje ubrzo postalo lakše. Grabila je snijeg objema rukama, radila grozničavo da izdubi rupu dovoljno veliku za svoje tijelo. Kad je to učinila, upuzala je unutra, grozničavo nabila snijeg oko ulaza, pa se sklupčala najtješnje što je mogla, i smjesta zaspala.

*** Vjerovala je da je "cvokot zubi" govorna figura, i to ne baš neka, nešto poput "ustrašenog klecanja koljenima". A onda je shvatila

KIKA da joj i koljena klecaju. Čitavo joj se tijelo treslo, i protiv toga nije mogla ništa. Počela je kašljati, i prije nego što je završila, iz nje je izišlo mnogo vlažne tvari. Bila je promočena do kože i gorjela od groznice. Znala je da će umrijeti. Ta ju je misao natjerala da se iskobelja iz svoje rupe i nesigurno zastane na obali rijeke. Ponovno se zakašljala, i nije stala sve dok iz sebe nije izbacila gorak sadržaj skoro praznog želuca. Iznenađeno je otkrila da kleči. A još se više iznenadila kad je otkrila da hoda po ledu. Kad se osvrnula, nije više mogla naći točku gdje je bila zastala. Zacijelo je hodala već neko vrijeme, a da se ničeg nije sjećala. Što je išla dalje, sve se više toga oko nje gubilo. Vidno joj se polje suzilo kao da gle^la kroz dugu cijev; onda bi se najednom svi rubovi zarumenjeli, i morala bi se dići jer je pala. Dok je tako stajala i njihala se i gledala svoj obris koji je, utisnut u snijeg, izgledao kao modlica, samoj je sebi izgledala komično. Sniježni anđeli, tako su se zvali, no ona nije imala pojma otkuda to zna. Pokatkad bi kraj nje prolazili ljudi. Dugo je razgovarala s Gaby i tek se mnogo kasnije sjetila da je ona mrtva. Pucala je na nešto što je moglo biti još jedno snježno čudovište ili samo zapuh snježne mećave. Pištolj joj je nakon toga nekoliko minuta bio prekrasno topao, i već je pomišljala kako bi ga bilo dopro ispaliti još jednom, no onda shvatila da joj je uprt u želudac. Kad ga je pokušala vratiti u džep, s njim je otišlo i nešto njene kože, prilijepljene za metalnu dršku. A s kožom je otišao i komadić repa s jedne od njenih utetoviranih zmija. I, što je bilo još gore, na jednom su joj se oku smrzle trepavice, a ni na ono otvoreno baš nije vidjela jako dobro. Bljeskavo svjetlo, kad ga je ugledala, spočetka ju je samo gnjavilo. Iritiralo ju je jer ga nije mogla objasniti. Nije željela biti svjedokom nikakvih paranormalnih pojava, nije željela vidjeti ni Gabvn duh ni halucinirati Chrisa i Valihu, a bila je sigurna da je to svjetlo nešto baš takvo. Ako bi pošla onamo, vjerojatno bi našla Obou osedlanu i spremnu da, s njom na leđima, udari u galop.

KIKA Ali, kad je još jednom razmislila, rekla je, a zašto ne? Ako već mora umrijeti, bolje da joj se to dogodi uz prijatelja. I što onda ako je Titanida mrtva? Ona nije imala predrasuda. Lijepo će se nasmijati, i Oboa će morati priznati da život poslije smrti doista postoji, da su i ona i čitava njena rasa o tome mislili krivo. Nasmijala se toj misli i provirila glavom preko niske uzvišice iza koje je bilo ono svjetlo. Kad je stigla do njega, bila se već poprilično rastrijeznila, posve svjesna koliko se opasno približila potpunom deliriju. Morala je sačuvati zdravu svijest. Svjetlo je bilo stvarno, i makar nije imala pojma što bi to moglo biti, znala je: ako to nije njen spas, onda ga uopće ni nema. Vid joj se pokvario. Da se nije zabila u metalnu nogu, vjerojatno bi proteturala pokraj nje i izgubila se u zaboravu. Ali je ta noga zazvonila kad je u nju zveknula glavom, i ona je još jednom zateturala, ošamućena, i zirnula u tamu. Tamo je bljeskalo crveno svjetlo, u razmacima od deset do petnaest sekundi. Mutno je razabrala zgradu podignutu na četiri štule povezane metalnom rešetkom kao noge vatrogasnog tornja. Toranj je bio visok desetak metara. A do njegova su vrha vodile ljestve s drvenim prečkama. Pogled joj je privuklo nešto kraj Ijestava. Bilo je to mali natpis postavljen malo ispod razine očiju. Otrla je snijeg i pročitala:

GRAĐEVINSKO DRUŠTVO PLAUGET SKLONIŠTE BROJ JEDANAEST \ "DOBRO NAM DOŠLI, DRAGI PUTNICI!" vi. Gaby Plauget Robin je zažmirkala na natpis i pročitala ga nekoliko puta da vidi hoće li izblijediti kao i Gabvn duh. Ali nije. Liznula je usne i zaprtljala prstima u pokušaju da dohvati drvene prečke. Ali su je ruke izdavale. Pa ipak, pomislila je, od Gaby je bilo vrlo promišljeno što je ljestve napravila od drveta, i pritom se prisjetila užasne studeni metalne drške pištolja. I tako se za prečke zakačila podlakticama i počela se izvlačiti. Morala je pogledati da vidi jesu li joj noge na prečkama; nije ih više osjećala. Tri stepenice pa odmor, potom pet i ponovno

KIKA odmor, pa tri, pa dvije. I onda čak niti jedna. Nije se više mogla podići baš nimalo. Spustila je pogled i otkrila da je prevalila već skoro polovicu puta, što znači da joj se zacijelo bilo na trenutak smračilo, tako da se zabunila u brojanju. Podigla je pogled. Mogao je to biti i Mount Everest. Tako blizu. Iznad nje su se otvorila vrata. Preko uskoga praga prema njoj je zir-nulo lice. Nadala se da je to Cirocco, jer bi u to mogla povjerovati; Čarobnica je imala posla na Tei — pravog, zdravog, logičnog posla. A ako to bude itko drugi, bar će znati da je to samo fatamorgana, fantom. "Robin? Jesi to ti?" Nanjušila je kavu i nešto što se kuha na štednjaku. Bilo je to nešto odveć lijepo da bi moglo biti istinito, i ne, to nije bila Cirocco. Bilo je to nešto tako smiješno da se nije ni imalo smisla gnjaviti još jednim pogledom, zato što je lice što ga je napokon prepoznala pripadala Trini, njezinoj ljubavnici od prije milijun godina u Titangradu. I u tom je trenutku shvatila da je sve to samo san, i da sanja i toranj, baš kao i nju. Otpustila se i pala leđima u debeli snježni smet.

39 Stražarnica Ciroccin se novac gomilao na Zemlji više od sedamdeset pet godina. Bile su to tantijeme od znanstvenih djela i putopisa po Gei i njezine autobiografije Izabrala sam pustolovinu (što je bio izdavačev, a ne njen naslov), koja je postala bestselerom i na temelju koje su snimljena dva filma ijedna televizijska serija. Uz ovo je posjedovala i komadić vrlo lukrativnoga kokainskoga lanca. A bila je tu čak i NASA-ina plaća što se skupljala za putovanja na Ringmasteru, sve dok nije dala ostavku. Angažirala je švicarskog savjetnika i brazilskog odvjetnika i dala im dvije upute: bježati pred inflacijom i konfiskacijom imovine od strane komunističkih vlada. Također im je natuknula kako bi

KIKA voljela da njen novac ude u tvrtke koje se bave svemirskim putovanjima i kako ne bi voljela da se upotrebljava protiv interesa Sjedinjenih Država. Odvjetnik joj je rekao da je taj posljednji zahtjev vrlo staromodan i da ga je danas već skoro nemoguće definirati, na što mu je ona odgovorila da je svijet prepun odvjetnika. Odvjetnik je shvatio poantu, i zato danas za nju rade i njegovi potomci. Nakon toga je ona na sve to i zaboravila. Dvaput bi godišnje dobivala izvještaj, koji bi otvorila, pogledala zbroj, bacila. Njeno je bogatstvo sretno prebrodilo dvije gospodarske krize, prilikom kojih su bezbrojni kratkoživući ulagači bili naprosto zbrisani. Njeni su agenti znali da ona sebi može priuštiti igru na dugi rok, i da se neće odveć uzbuditi zbog privremenih gubitaka. Bilo je i loših godina, ali je opći trend bio neumoran rast. Sve je to bila apstrakcija bez jasnoga smisla. Zašto bi voljela znati da posjeduje X kilograma zlata, Y posto od korporacije Y Prime, i Z njemačkih maraka u rijetkim poštanskim markama i umjetninama? Ako bi joj izvještaj stigao u dosadan dan, možda bi provela nekoliko minuta smijuljeći se nad popisom aktive, koja je kretala od Airedala do aviona, od Renoira do renti. Samo je jednom bila poslala pismo, i to kad je slučajno otkrila da je vlasnica Empire State Buildinga, i da je taj određen za rušenje. Rekla im je da ga umjesto toga obnove, i tako je za sljedeće dvije godine izgubila milijune. Nakon toga je sve te gubitke i vratila, zbog čega su je njeni agenti, nema dvojbe, proglasili financijskim genijem, ali je ona tu zgradu poštedjela samo zato što ju je, kad joj je bilo sedam godina, mati odvela na njen vrh, i što joj je to ostalo kao jedna od najljepših uspomena na majku. S vremena je na vrijeme pomišljala da svoje bogatstvo oporučno ostavi nekome ili za nešto, ali je živjela tako daleko od svih zemaljskih briga da nije imala ni pojma gdje bi time mogla stvoriti nekakvo dobro. Ona i Gaby znale bi se smijati zamisli da izaberu nekoga iz telefonskog imenika i da sve to bogatstvo istresu na jednu jadnu glavu, ili da naprave domove za neudate zlatne ribice.

KIKA Ali ja na koncu sve to ipak dobro došlo. Trini je ugledala avion kad je još bio prilično daleko, i to zahvaljujući sjaju sletnih svjetala. Visoki je evil njegova sićušnog mlaznog motora čula mnogo kasnije. Nije baš bila sigurna da to može odobriti. Kad je Trini preuzela bdjenje u Zaklonu jedanaest, Ciroccina oprema još nije bila stigla; ona se pak dovezla dirižablom, kako i priliči pristojnom čovjeku. Jedan od razloga njezina dolaska na Geu bio je bijeg od pritiska mehanizirane civilizacije. Poput većine ljudi na Gei, na svu je tehnologiju, osim na onu najednostavniju, gledala s dubokom sumnji-čavošću. Ali je ipak shvatila Čarobničine razloge. Cirocco je vodila bespoštedan rat sa zuj-bombama, i Trini nije nimalo sumnjala da će ih uskoro i zbrisati s neba. Avion je one zadnje metre što su prethodili udaru o zemlju upravo propuzao, a ispušni su mu plinovi uzvitlali oblake snijega. Ofion se baš nije doimao nekakvim sjajnim sletištem, jer je bio sav brežuljkast od snježnih nanosa, no mali je avion ipak bez muke sletio na manje od trideset metara piste. Mala teža i gusta atmosfera stvarale su jak uzgon, tako da je zrakoplov bio okretan poput leptira. Imao je prozirna krila od plastičnog filma. Kad se snijeg slegao, Trini je u krilima ugledala ugrađene tamne predmete i pretpostavila da su to laserske ili strojne puške. Bio je to šesterosjedna skočibuha prerađena za zračnu borbu. Cirocco je sišla s pilotova sjedala, a s drage je strane sišao još netko, otprilike njezina stasa. Trini se vratila svojoj sićušnoj peći i okrenula plinski plamenik ispod lončića za kavu. Na tu se dužnost prijavila dragovoljno — iako niti ona, niti itko od ljudi na Gei, Čarobnici nisu dugovali nikakvu vjernost — kad je čula da Cirocco traži ljude da pomognu u spasilačkoj misiji, te da se medu stradalnicima nalazi iz Robin iz Vrzina Kola. Trini o njoj nije prestala razmišljati sve otkako je ona bila otišla, a pomislila je i kako je čekanje u skloništu mnogo bliže njezinim talentima od odlaska niza stube u posjet Tei. Donijeli su joj mnoge sanduke hrane, deka, zdravstvene opreme i plinskih boca, kako bi tu davno napuštenu

KIKA usputnu postaju opremili za boravak stradalnika koji bi se možda mogli pojaviti. Cirocco joj je pomogla da signalno svjetlo ponovno osposobi za upotrebu, no mimo toga, tu i nije bilo mnogo posla. Sama je građevina još bila zdrava, i štitila je od vjetra. Vrijeme je provodila kod prozora, čitajući, ali kad je osjetila lagano podrhtavanje tornja zbog toga što se netko uspinjao Ijestvama, baš je bila podalje od prozora. A sad se zatresao ponovno, zamjetnije, kad su se njima počeli žurno uspinjati Cirocco i taj drugi čovjek. Otvorila im je vrata. Cirocco je smjesta pošla do Robin, koja je spavala pod debelom hrpom deka. Klekla je kraj nje i dotakla joj lice, pa je zabrinuto pogledala. "Sva gori." "Pojela je malo juhe," odgovorila je Trini i poželjela da tome može dodati još nešto. Ciroccin je suputnik Trini bio poznat, baš kao i svakom tko je neko vrijeme proboravio u Titangradu. Bio je to Larry O'Hara, jedini čovjek liječnik na čitavoj Gei. Nikoga nije bilo briga što je on ovdje, jer su mu na Zemlji zabranili praksu, a nitko nije pitao zašto. On se vjerojatno baš ne bi iskazao u operaciji na otvorenome srcu, ali je znao namjestiti kost i obraditi opekotinu, a naplaćivao nije ništa. Nosio je pravu crnu torbu i u njoj ni gram elektronske opreme. Sad ju je spustio i skinuo krzneni kaput. Ispod njega se otkrio krupan muškarac crne brade i ružičastih obraza, više drvosječa negoli kirurg. Dok je on obavljao pregled, Cirocco se odmaknula. On si je dao vremena. "Možda ostane bez nožnih prstiju," rekao je u jednom trenutku. "Gluposti," odgovorila je Cirocco, a Trini se to učinilo i neobično i smiješno. Sad je po prvi put stvarno pogledala Čarobnicu i iznenadila se otkrivši da nosi ono što je oduvijek nosila otkako je Trini zna: izblijedjeli cigleno crveni meksički pokrivač s rupom u sredini. On joj je bezbrižno ovijao tijelo, sezao joj do koljena, i kad bi stajala, bio bi posve pristojan, ali ne i kad bi se kretala. Bila je bosa. Za noge joj se prilijepio snijeg, ali se brzo topio.

KIKA Što je ona? upitala se Trini. Već je dugo znala da je Cirocco drukčija, ali je ipak pretpostavljala da je ipak još ljudsko biće. Sad više ni u to nije bila sigurna. Možda je bila nešto drugo, ali su razlike bile sitne. Jedina je vidljiva bila ona kojom se odlikovala i Gaby Plauget. Svi su se tamnoputi ljudi na Gei takvima i rodili. Pa ipak se činilo da su Gaby i Cirocco uvijek svježe pocrnjele. Napokon se Larry okrenuo od nje i prihvatio lončić kave koji mu je Trini bila ponudila. Zahvalno joj se nasmiješio i sjeo, bijelim si lončićem grijući ruke. "Onda?" upitala je Cirocco. "Volio bih je izvući otuda," odgovorio je on. "Ali ne vjerujem da bismo je smjeli seliti. Ne mislim da bih za nju mogao mnogo više učiniti u Titangradu. Dobila je ozebline i zaradila upalu pluća. Ali je mlada i jaka, i taj titanidski lijek što sam joj ga dao pravi je vrag za upalu pluća, i ona bi se, uz dobru njegu, mogla još krasno izvući." "Ostani ovdje i pobrini se da je i dobije," rekla je Cirocco. Larry je odmahnuo glavom. "Nemoguće. U Titangradu na brzi imam nekoliko bolesnika. A za nju se možete pobrinuti ti ili Trini." "Rekla sam..." Cirocco se zaustavila uz napor koji joj se vidio na licu. Na trenutak se okrenula. Larry je očito bio zainteresiran; ali ništa više od toga. Trini je znala da je njega nemoguće na išta nagovoriti. Kad bi jednom zaključio što mu dužnost nalaže, onda bi to i učinio, i ne bi o tome želio čak ni raspravljati. Bez obzira što mu se dogodilo na Zemlji, na Gei je svoju liječničku prisegu shvaćao vrlo ozbiljno. "Oprosti što sam se obrecnula," rekla je Cirocco. "Koliko možeš ostati?" "Do dvadeset reva, ako je potrebno," umirio ju je Larry. "Ali zaista, što s njom treba raditi, to ti mogu reći za deset-petnaest minuta. Ta je terapija stara kao planine." "Do maločas je govorila," javila se Trini. Cirocco se smjesta okrenula prema njoj, i Trini je na trenutak pomislila da će je

KIKA uhvatiti za ramena i prodrmati je. Ipak se suzdržala, a pogled joj je počeo svrdlati u Trini. "Je li spominjala ostale? Gaby? Chrisa? Valihu?" "Nije bila baš posve pri sebi," odgovorila je Trini. "Mislim da je razgovarala s Teom. Bila se uplašila, ali nije dopustila Tei da to shvati. Sve joj se miješalo." "Tea," prošaptala je Cirocco. "O, moj Bože, kako je samo prošla kraj Tee?" "Mislila sam da si to i očekivala," rekla je Trini. "Zašto bi me inače postavila ovdje?" "Da pokrijem sve punktove," odgovorila je Cirocco rastreseno. "Ti si bila rezerva, ti si se trebala pobrinuti za onu najnevjerojatniju mogućnost. Ne vidim kako se uspjela probiti kroz sve, najmanje pak kako je uspjela proći kraj..." Namrštila se, a pogled joj se izoštrio na Trini. "Nisam to mislila tako, nadam se da ti..." "Sve u redu. Drago mi je što sam bila tu." Ciroccino je lice omekšalo, pa se napokon i nasmiješila. "I meni je. Znam da si ovdje već dugo, i na tome sam ti zahvalna. Pobrinut ću se da dobiješ..." "Ne treba mi ništa," hitro je rekla Trini. One su oči ponovno zasvrdlale u nju. "Dobro. Ali ti to neću zaboraviti. Doktore, da je probudimo?" "Zovi me Larry. Bit će bolje da je pustimo da se malo odmori. Probudit će se kad joj bude zgodno, ali ne obećavam da će pritom govoriti nešto što ima smisla. Ima visoku vrućicu." "Jako je važno da s njom razgovaram. Možda su drugi u nevolji." "To mi je jasno. Pustite je još nekoliko sati, pa ću onda vidjeti što se da učiniti."

*** Cirocco nije znala čekati. Nije ni koračala ni klepetala; naprotiv, nije rekla ni riječi a niti ustala iz stolca. Ali je njena nestrpljivost ispunila prostoriju i nije ni Trini dala da se opusti. Larry je u

KIKA čekanju bio visoko ispraksiran. To je vrijeme potrošio čitajući jednu od knjiga što ih je Trini prešla za svog dugog bdijenja. Trini je oduvijek voljela kuhati, a sklonište je bilo prepuno hrane koju ni slučajno nije mogla potrošiti. Robin nije uspjela pojesti više od nekoliko gutljaja mesne juhe. Da se nečim zabavi, počela je kuhati jaja, šunku, praviti palačinke. Larry je sve to znao cijeniti, ali je Cirocco samo odmahnula rukom. "Tea!" uzviknula je u jednom trenutku, zbog čega su svi digli pogled. "Ta o čemu ja to govorim, o nekakvoj Tei! Kako je, dodavola, ikako uspjela proći kraj Tetide?" Očekivali su da će reći još nešto, no to je bilo sve. Larry se vratio svojoj knjizi, a Trini je počela po sedamnaesti put pospremati kuću. Na svom ležaju, Robin je spavala mirnim snom.

*** Kad je Robin zastenjala, Cirocco joj se smjesta stvorila kraj uzglavlja, a ni Larry nije puno kasnio. Trini je lebdjela iza njih, no morala se brzo povući kad se Cirocco maknula, puštajući Larryja da Robin izmjeri puis. Kad joj je Larry dotakao ruku, Robin je otvorila oči, pokušala je povući i polako žmirnula. Umirilo ju je nešto u Larrvjevu glasu. Pogledala je najprije njega, pa Cirocco. Nije opazila Trini, koja je bila u sjeni. "Sanjala sam da..." počela je pa odmahnula glavom. "Robin, kako se osjećaš?" upitala je Cirocco. Robin je polako pomakla oči. "Pa gdje si ti?" upitala je svadljivo. "To je dobro pitanje. Hoćeš li poslušati odgovor? Tako neko vrijeme nećeš morati govoriti." Robin je kimnula glavom. "No dobro. Kao prvo, poslala sam Frulicu natrag u Titangrad da dovede družinu koja će očistiti ulaz u stubište. Ako se sjećaš, bili ste posve odsječeni." Robin je ponovno kimnula.

KIKA "Potrajalo je dok su svi stigli na poprište, i više nego što sam mislila dok su sve počistili. Titanidi su bili orni za posao, ali su se pod kablom ponašali čudno. Samo bi odlutali, a kad bismo ih našli, nisu se ni sjećali kako su otišli. Zato sam morala pribaviti i ljude, i na to je otišlo još vremena. Ali smo na kraju ipak sve očistili, pa do Tetide poslali družinu od sedam ljudi. Nikad nisam vidjela da bi komora bila poplavljena tako visoko. Nije sa mnom ni htjela razgovarati, i tu nisam mogla baš ništa, jer kod Tetide čak ni Gea nema nikakva autoriteta. I tako sam došla ovamo. Bila sam sigurna da ste svi poginuli, ali u to nisam htjela povjerovati sve dok vam ne pronađem tijela, bez obzira koliko to potrajalo. Da vas je Tetida pobila, ja... ja zapravo ne znam što bih učinila, ali bih joj napravila nešto što nikad ne bi zaboravila. No bilo kako bilo, ipak su postojale nekakve mršave šanse da ste se uspjeli provući kraj nje i dospjeli u katakombe." "I jesmo. A Valiha..." "Nemoj još ništa govoriti. Štedi snage. I sada, bar koliko je meni poznato, Gaby i ja jedina smo ljudska bića koja su se ikad spustila dolje, a ja sam o katakombama znala malo, zapravo samo to da su beskonačne i da je kroz njih nemoguće pronaći put. Ali sam ipak otišla do Tee i rekla joj, ako se itko od vas pokaže, da vas mora propustiti bez ometanja. Onda sam pokušala istražiti istočni kraj katakombi, no morala sam odustati već nakon nekoliko tjedana. To me nije vodilo baš nikamo. Zaključila sam da bih trebala riskirati i otići, napraviti ekipu i vratiti se dolje s valjanom opremom pa istražiti svaki metar prostora, a da bi u tome uspjela, morala sam koješta naručiti sa Zemlje. Ja zapravo i nisam vjerovala da se itko od vas uspio probiti, znaš, i ja..." "Shvaćam," odgovorila je Robin i šmrcnula. "Ali Tea... o, kvragu. A mislila sam da sam... mislila sam da sam se uspjela provući kraj nje samo vlastitim snagama. No ona se samo poigravala sa mnom." Pogledala je kao da će zaplakati, ali je bila preslaba i za to.

KIKA Cirocco ju je uzela za ruku. "Oprosti mi, Robin," rekla je. "Krivo si me razumjela. Ja baš nisam puno vjerovala da će Tea izvršiti moju naredbu ako ja ne budem u blizini da je na to natjeram. Ona je upravo opsjednuta svojom pri-vatnošću. Jako sam se bojala, ako se tko od vas doista pojavi, da će ga ona ubiti i uništiti leš i krivicu prebaciti na Tetidu jer je znala da ja vjerujem da se to već dogodilo, i tu nisam mogla učiniti baš ništa ukoliko joj se nisam mislila na nekoliko mjeseci utaboriti na stepenicama. Možda sam to ipak trebala učiniti jer..." "Sve je u redu," rekla je Robin. Slabašno se nasmiješila. "Ja sam to sredila." „ "Sigurno da jesi, a jednom će me zanimati i kako. No bilo kako bilo, učinila sam sve što sam mogla — iako je sigurno kao sam vrag da mi je sad žao što nisam učinila i više — i baš sam se za tri do četiri dana kanila spustiti do Tee, kad me je Trini nazvala i javila da si joj pokucala na vrata. I stigla sam ovamo što sam brže mogla." Robin je zatvorila oči i kimnula glavom. "No bilo kao bilo," nastavila je Cirocco nakon stanke, "mnogo je tu toga što sam te htjela upitati, i ako si spremna, možda bi te mogla upitati i sada. Ono što mi najteže leži na srcu jest pitanje zašto vas je Gaby uopće pustila da odete do Tetide. Ja poznajem nju, i ona poznaje mene — makar se i nismo baš uvijek savršeno slagale — i zato je morala znati da ću ja naći načina kako da raščistim to kamenje i dođem do vas. I onda, kad se nije pojavila s tobom, upitala sam se zašto nije, a sad se pitam da joj se slučajno nije što dogodilo, tako da nije ni mogla..." Glas joj se prekinuo. Robin je otvorila oči, i izraz užasa u njima bio je tako jasan da je Trini smjesta shvatila što se dogodilo. Okrenula je glavu. "Mislila sam, kad ste raščistili to kamenje..." rekla je Robin glasom nalik na jauk. Trini je ponovno vratila pogled, a Cirocco kao da se pretvorila u kamen. Napokon su joj se usne pokrenule, ali joj je glas bio mrtav. "Mi nismo našli ništa," rekla je.

KIKA "Onda ne znam što da kažem. Ostavili smo je ondje. Htjeli smo je pokopati, ali naprosto nije bilo..." Glas joj se prekinuo i pretvorio u plač, a Cirocco je ustala. Dok se okretala, oči su joj gledale u ništa, a Trini je shvatila da nikad neće zaboraviti te mrtve oči što su prešle preko nje kao da ne postoji, dok je Geina Čarobnica nespretno pipajući tražila kvaku i potom iskoračila na usku verandu. Čuli su je kako silazi niz ljestve; potom više nije bilo nikakva zvuka doli Robinina plača.

** Bili su se za nju zabrinuli, ali kad su pogledali van, stajala je okrenuta leđima prema njima, stotinjak metara podalje, do koljena u snijegu. Više od sat vremena nije se ni pomaknula. Trini je htjela otići po nju, ali je Larry rekao neka joj dadne vremena. Ali je onda Robin rekla da joj mora nešto kazati, i Larry se spustio niz ljestve. Trini ga je vidjela kako s njom nešto razgovara. Cirocco nije okrenula glavu, ali je ipak pošla za njim kad joj je stavio ruku na rame. Kad se vratila unutra, lice joj je i dalje bilo mrtvo za sve osjećaje. Klekla je kraj Robinina ležaja i počekala. "Gaby nam je nešto kazala," otpočela je Robin. "Jako mi je žao, no ona je htjela da to kažem samo tebi, a ova je soba odveć mala da bi to moglo ostati tajna." "Larry, Trini," rekla je Cirocco, "biste li pričekali u avionu? Bljesnut ću svjetlima, to će biti znak da se možete vratiti." Ni Cirocco ni Robin nisu se ni pomaknule dok su njih dvoje navlačili kapute i čizme i odlazili, i za sobom pažljivo zatvarali vrata. U avionu su proveli jedan neudoban sat, zaštićeni od vjetra, no ipak na studeni. Ni on ni ona nisu se žalili. Kad su svjetla bljesnula, oboje se vratilo, i Trini nije odmah opazila promjenu na Ciroccinu licu, ali je ona bila tu. I dalje ga je bilo mučno gledati, i još je u određenom smislu bilo mrtvo. Ali nije bilo mrtvo onako kako je mrtvo lice leša; bilo je više nalik licu isklesanu u granitu. A oči su gorjele.

KIKA

40 Gorda baština U životu ima i lakših stvari od vođenja trudne, invalidne Titanide kroz mračan teren pred kakvim bi se uplašila i divokoza. S druge pak strane, Chris je mogao zamisliti mnogo toga što bi vjerojatno bilo teže, i mnogo toga mnogo neugodnijeg. Ugodno je društvo bilo nekakva utjeha, baš kao i činjenica da je put pred njima obilježen. Kad se sve stavi na vagu, izgledalo je da je sve baš kako treba biti. Valiha je jačala u rukama, ali im se korak nije ubrzao zato što je stalno dobivala na težini. Morali su biti oprezniji no ikada zato da se zbog svoje sve veće nespretnosti ne oklizne i tako ponovno ne slomi još uvijek vrlo lomne prednje noge. Kako joj se bližio rok, novootkrivene radosti stražnjega ljubovanja polako su sahnule i na koncu prestale. Ali je zato prednji seks, kako se popravljalo stanje prednjih nogu, postajao sve bolji. Pomalo su izgubili onaj uzbudljivi, egzotični osjećaj pripadnosti različitim svjetovima, što ga je Chris nekoć ćutio posvuda oko nje, i to u tolikoj mjeri da bi se pokatkad pitao kako mu se ona ikad mogla činiti čudnom. Pa ipak, s tim poznavanjem i bliskošću rasla je i lakoća prihvaćanja, od koje su bivali sve bliži. Valiha je nabrekla kao zrela bundeva. Postajala je sve blistavije lijepa i, začudo, sve ispjeganija srnećim mrljicama. Malo će tu biti iznenađenja. Chris na početku o titanidskom rađanju nije znao baš ništa, ali u času kad se trebao roditi Serpent, o tome je znao koliko i Valiha. Inače je izvodio mnoge pretpostavke koje su samo izazivale nepotrebnu zabrinutost. Tako je, primjerice, opazio da Valiha za svoje dijete ne govori "ono" nego "on". Chris je znao — pa ipak u to još nije mogao sasvim povjerovati — da Valiha komunicira sa zametkom na neki način koji nikad nije uspjela objasniti na zadovoljavajući način. Tvrdila je da su to ime izabrali zajedno, iako je pritom utjecala i jedna okolnost izvan njene moći. Riječ je bila o

KIKA titanidskom običaju nazivanja djeteta prema prvom njegovom glazbalu. Taj običaj nije više bio obvezujući, ali je Valiha držala do tradicije i zato je neko vrijeme za svog sina izrađivala njegovo > prvo glazbalo: serpent, vijugavu drvenu cijev u koju se sviralo kao u mjedeni rog. U špilji je njen izbor materijala za izradu glazbala bio jako sužen. Chris je znao da porod neće biti bolan, da neće trajati dugo, i da će Serpent, kad se rodi, već znati i hodati i govoriti. Ali kad mu je Valiha rekla kako se nada da će dijete znati i engleski, Chris je u prvi čas pomislio da Valiha nije pri sebi. On to, naravno, nije rekao, ali je izrazio sumnju. "Znam," odgovorila je Valiha. "I Čarobnica se prema tome odnosila sa skepsom. Ovo nije prvi pokušaj da se rodi dijete s dva mliječna jezika. No čak ni Čarobnica nije rekla da je to neizvodljivo. Naša genetika nije kao i vaša. U nama se mnogo toga zbiva na drukčiji način." "Kao recimo?" "Znanstvena strana toga posve mi je nepoznata. Ali moraš priznati da smo različiti. Čarobnica je u laboratoriju titanidska jaja uspjepno križala s genetskim materijalom žaba, riba, pasa i majmuna." "To se protivi svemu što sam ikada čitao o genetici," priznao je Chris. "Što ne znači da znam baš puno. Ali kakve to veze ima s tim što će Serpent govoriti engleski? Čak i kad bi imao ljudske roditelje — a veliš da ih nema — što bi to mijenjalo na stvari? Mi, kad se rodimo, znamo se samo derati." "Čarobnica to zove Lisenkovim efektom," odgovorila je Valiha. "Ona je nepobitno dokazala da Titanidi mogu naslijediti stečene osobine. Mi — to jest oni koji postuliraju da se engleski može prenijeti — spekuliramo da bi se to, uz valjanu podršku, dalo izvesti. Jednom si me zgodom upitao jesam li progutala rječnik. To je skoro istina. Za eksperiment je važno da svi roditelji znaju sve engleske riječi. To je cilj koji se nikad ne može ostvariti, ali mi ipak imamo dobro pamćenje."

KIKA "U to se mogu zakleti." Nešto je u tome Chrisa ipak uznemirilo, no trebalo mu je dugo dok je u to mogao uprijeti prstom. Čak i kad je to učinio, nije znao zašto ga je to uznemirilo, ali je ipak bilo tako. "Ali ja želim znati zašto," rekao je Chris mnogo kasnije. "Zašto engleski kad je tvoj jezik tako lijep? Što ne znači da ga razumijem, iako bih volio da je tako. Koliko sam ja shvatio, osim Cirocco i Gaby, u koje je taj jezik presađen, nijedan čovjek nikad nije uznapredovao dalje od hula-bula stupnja pjevanja titanidskog." "To je istina. Mi taj jezik znamo instinktivno, a ljudi, usprkos svim svojim velikim intelektualanim postignućima, s njim baš nemaju sreće. Naše pjesme nemoguće je analizirati, a rijetko su kad iste, čak i kad izražavaju istu misao. Čarobnica nagađa da bi tu mogla postojati i telepatska komponenta." "Može biti. Alija tvrdim — ili bi možda bolje bilo kazati da se pitam - zašto se toliko trudite oko toga? Što fali titanidskom? Mislim da je pravo čudo već to što se rađate sa znanjem tjednog jezika. Zašto se trudite oko engleskog?" "Mislim da si me krivo shvatio," odgovorila je Valiha. "Serpent će znati svirati. To je sigurno. Ne pada mi na pamet da ga lišavam te sposobnosti. Draže bi mi bilo da se rodi sa samo dvije noge kao... o, Bože. Molim te..." Chris se nasmijao i rekao da je sve u redu. "To je bila aluzija na izreku kojom se služimo kad netko naiđe na velike teškoće. Tad velimo: 'Ide prema tome na dvije noge, obadvije lijeve.'" "Jasno mi je, vidim da ti tako ideš." "Obećavam ti da... opet me zezaš. Valjda ću se jednog dana i na to naviknuti." "Nećeš, ako se bude mene pitalo. Ali mi još nisi rekla zašto to radite." "Mislila sam da je to očito."

KIKA "Meni ne." Valiha je uzdahnula. "No dobro. Zašto engleski, pa zato što su ga govorili prvi ljudi na Gei, i onda je to tako i ostalo. A zašto ijedan ljudski jezik? Nakon prvog susreta tu je stalno živjelo mnogo ljudi. Niste došli u velikom broju, ali ste stalno dolazili. Činilo nam se pametnim da o vama doznamo što je više moguće." "O neugodnim susjedima koji su se doselili za stalno?" Valiha je razmislila o tome. "Ne bih željela da ispadne kako na ljude gledam s omalovažavanjem. Kao pojedinci, neki su od njih kako ti samo srce može poželjeti..." "Ali smo kao rasa živi klistir." "O tome se ne bih izjašnjavala." "Zašto ne? Na to imaš pravo kao i svi drugi. I slažem se s tobom. Prilično smo gadni kad se skupi društvance pa počne smišljati atomske bombe i te stvari. A što se pak tiče većine pojedinaca... kvragu." Osjetio je ubod šovinizma, nečeg što nije volio ali nije mogao izbjeći. To ga je natjeralo da misli, da pokuša pronaći nekakvu obranu od toga. "Znaš," rekao je napokon, "tek sam sada shvatio da još nikad nisam sreo Titanida koji mi se ne bi dopao." "Ja sam ih srela mnogo," odgovorila je Valiha. "I znam ih mnogo više nego ti. Ali nikad još nisam naišla na Titanida s kojim se ne bih mogla nekako složiti. Još nikad nisam čula da bi jedan Titanid ubio drugog. I nikad još nisam srela Titanida kojeg bih mrzila." "Onda je u tome ključ, zar ne? Tvoji se međusobno slažu mnogo bolje od nas." "Na ovo bih morala odgovoriti potvrdno." "Daj mi reci. Reci mi istinu. Samo na trenutak zaboravi da sam čovjek i..." "To zaboravljam stalno." Ona je pokušavala oduzeti tome ozbiljni ton, ali Chris nije padao na to. "Samo mi reci što misliš o boravku ljudi na Gei. Što ti misliš, i što o tome misle Titanidi općenito? Ili ste podijeljeni?"

KIKA "Podjele, naravno, postoje, ali sam ja suglasna s većinom da bismo morali uživati veću vlast. Mi nismo jedina inteligentna rasa na Gei i razgovaramo samo međusobno, ali u zemljama u kojima živimo, u Hiperionu i Kriju i Metidi, voljeli bismo određivati tko može doći. Vjerujem da bismo vas vratili devedeset posto." "Zar toliko?" "Možda manje. Zamolio si me da budem iskrena, pa ću i biti. Ljudi su na Geu donijeli alkoholizam. Mi smo oduvijek voljeli piti vino, ali piće koje vi zovete tekilom a mi" — otpjevala je kratku melodiju — "što se prevodi s smrt-sa-zrnom-soli-i-kapi-limuna, u nama izaziva ovisnost. Ljudi su donijeli venerične bolesti; to je jedina bolest teranskoga porijekla koja nas napada. Ljudi su donijeli sadizam, silovanje i umorstvo." "Sve me to podsjeća na Indijance u Americi," odgovorio je Chris. "Postoji izvjesna sličnost, ali ja mislim da je ona varljiva. Na Zemlji se jača tehnologija mnogo puta srela sa slabijom i porazila je. Na Geu ljudi donose samo ono što mogu ponijeti, tako da to nije toliko važno. Osim toga, mi nismo primitivno društvo. Ali smo ipak nemoćni da učinimo išta, zato što ljudi imaju dobre veze." "Kako to misliš?" "Gea voli ljude. Ona je, na neki način, za njih zainteresirana i voli ih promatrati. Sve dok ih se ne zasiti, mi moramo trpjeti sve što dode." Vidjela mu je lice i najednom se i na njezinu pojavila ista zabrinutost. "Znam što sad misliš," rekla je Valiha. "A to je?" "Kad bi bili postavljeni neki standardi, da ih ti ne bi zadovoljio." Chris je morao priznati da je Valiha u pravu. "Ali tu se varaš. Voljela bih da ti to mogu bolje objasniti. Tebe uznemiruju tvoje epizode nasilnosti." Uzdahnula je. "Vidim da ti moram reći više o tome. Lako je izrecitirati moralizatorsku dijatribu o svemu onome što nam se kod ljudi ne dopada. Postoji

KIKA mnogo ljudi kojima bi moji beziznimno zabranili pristup: riječ je o ljudima s predrasudama, zasnkancima i zalupancima, ljudima bez vjere i zavedenima. Onima loše odgojenima koje, dok su još bili nedužna dječica, nitko nije naučio kako da postanu valjani ljudi. Mi vjerujemo da korijen svih ljudskih nevolja leži u činjenici da vas svemu treba učiti, da se vi rađate obdareni samo divljaštvom i dobrim apetitom, te da se najčešće događa da ti porivi vremenom očvrsnu u način života. Pa ipak medu nama prema vašoj vrsti postoji odnos ljubavi i mržnje. Mi se divimo vatri vaših osjećaja, pokatkad vam čak i zavidimo. U svakom je od vas neka nasilnička crta, i mi to prihvaćamo. To nam je utoliko lakše što smo toliko veći; da nemate pištolja, mati bi vam bili izgledi da nam ikako naudite. Mi bismo, kao prvo, voljeli zabraniti to oružje koje nas izjednačava. Baš zato što nas ne goni mamuza agresivnosti, mi ne možemo dopustiti da nam vi u fizičkoj sili budete ravni. A medu vama postoje i takvi u kojima život gori tako jarko, da nas zasljepljuje svojim bljeskom. Najbolji od vas bolji su od najboljih medu nama. Mi to znamo i prihvaćamo. Nitko od vas nije tako dobar kao mi, ali smo mi već shvatili da dobrota nije sve. Mi ljudskoj vrsti možemo ponuditi mnogo toga. Do danas je ona u tom smislu pokazala samo vrlo blago zanimanje, ali mi nastavljamo živjeti u nadi. Ali i mi bismo učili od vas. Dugo smo se, upoznajući vas, trudili upijati nešto od vaše vatre. A kako je, bar na Gei, Lisenko imao pravo, mi se sad trudimo spariti se s vama. To je, eto, razlog zbog kojeg učimo engleski." Chris ju još nikad nije čuo da tako dugo govori i o čemu, ili s takom žestinom. Mislio je da o njoj zna sve, a sad se pitao otkud mu takva pomisao, kad inače nije bio tako glup da bi vjerovao da o ikome može znati sve. On je znao, pa je to čak i kazao Valihi, da se od trenutka kad su se upoznali, njezin stil govorenja postupno popravljao. Sad bi ga ona svojim rječnikom počesto ostavljala daleko iza sebe. Kad bi to samo poželjela, znala bi se njegovim rodnim jezikom izražavati deset puta bolje od njega. To ga nije mučilo; znao je da mu se, što je prema njemu osjećala

KIKA više povjerenja, sve više razotkrivala, i znao je da to tako i treba biti. Ali ga je zato uznemiravalo nešto drugo. "Ne bih želio da to zazvuči grubo, ali bih te morao nešto upitati. Čitava ta priča s jajetom, je li to samo to? Lisenkoizam?" "Ni ja ne bih željela da to zazvuči grubo, ali ti ne želim lagati. Da, to bi spadalo u to. Ali ja to nikad ne bih učinila s tobom bez nečeg mnogo jačeg. Ja govorim o ljubavi, koja je, bar koliko mi je poznato, jedini osjećaj isti i kod ljudi i kod Titanida." "Cirocco ne misli tako." "Cirocco se vara. Ja znam da je ljubav kod ljudi obično povezana s ljubomornom i požudom i osjećajem posesivnosti, dok to ona kod Titanida nikad nije. Ali zbog toga sami osjećaji ne postaju različiti. Riječ je naprosto o tome da tek malobrojni ljudi uspijevaju iskusiti ljubav neobojenu drugim osjećajima. Tu mi moraš vjerovati na riječ; to je jedna od onih stvari za koje sam rekla da ih obavljamo bolje od ljudi. Ljudi već tisuće godina pjevaju i pišu o naravi ljubavi, a nikad je još nisu uspjeli definirati na način koji bi ikoga zadovoljio. Ali ljubav za nas nije misterij. Mi je razumijemo s kraja na kraj. Ljudi su joj se najviše približili u pjesmi — i njezinoj bliskoj družici poeziji. To je jedna od onih stvari kojima bismo mi mogli podučiti ljude." Chris je želio u to povjerovati, ali ga je još uznemiravalo nešto što još nije mogao iznijeti na svjetlo dana. Ona mu je objasnila da može podnositi njegove napade agresivnosti. A on u to, duboko u sebi, nije mogao povjerovati. "Chris, hoćeš li me dotaći?" upitala je. "Osjećam da sam te uznemirila, i taj mi se osjećaj ne dopada." Zacijelo je vidjela da oklijeva, jer su joj se u očima pojavile suze. Sjedili su na samo metar udaljenosti, no on je osjećao kako je medu njima zinuo ponor. To ga je uplašilo jer joj se pred tako malo vremena osjećao tako bliskim. "Užasno se bojim," rekla je Valiha. "Bojim se da ćemo na kraju jedno drugom postati stranci. Ti nikad nećeš razumjeti mene, i ja nikad neću razumjeti tebe. Ali ti to moraš\ I ja moram!" Zastala

KIKA je i silom se malo usporila. "Daj mi da još jednom pokušam. Nikad neću odustati. Rekla sam da su najbolji medu vama bolji od nas. Rekla sam ti da nam je to svima jasno. Serpent će to shvatiti istoga časa, čim se rodi, čim te pogleda. I ja to shvaćam, ali to ne bih znala opisati sve da sam pročitala tisuću rječnika. Kad se koji od tih boljih ljudi pojavi, mi to opažamo. Ali kad bih ih skupila zajedno, ti nikako ne bi znao reći što im je to zajedničko. Nije riječ o jednoj kvaliteti, i ne uvijek o istoj kvaliteti. Mnogi su od njih hrabri, drugi su kukavice. Neki su bojažljivi, drugi su žestoki. Mnogi su inteligentni, no drugi su daleko od svake genijalnosti. Mnogi su prema vani razmetljivi; oni bolje kušaju život, oni gore jarčom vatrom od ijedne što smo je ikad vidjeli. Drugi su, po ljudskim mjerilima, prilično povučeni, baš kao što si to povremeno i ti, ali naše oči vide i svjetlo koje se probija. Mi ne znamo točno što je to, ali bismo nešto od njega željeli i za sebe, ako ga možemo dobiti bez poriva za samouništenjem, koji je prokletstvo vaše vrste. A možda bismo ga željeli dobiti čak i pod tim uvjetom, jer je njegova toplina tako veličanstvena. Mi za to imamo i pjesmu. Ona glasi..." Potom ju je otpjevala, a onda zabrzala dalje na engleskom, kao da osjeća da vrijeme radi protiv nje i da bi ponovno mogla omanuti u pokušaju da dopre do njega. "U grubom bi to prijevodu glasilo 'Oni-koji-bi-jednog-dana mogli-propjevati', ili, doslovnije, Oni-koji-mogu-razumjeti Titanide'. Ako to žele. Ali svijet, bojim se, postaje sve nezgrapniji. Cirocco je takav čovjek. Ti nisi osjetio ni jednu stotinku njezine topline. A takav je čovjek bila i Gaby, A to je i Robin. I još šačica ljudi u Titangradu. U naselju kroz koje smo prošli u Kriju. I ti. Da to nisi, ne bih te mogla voljeti više nego što volim kamen, a ja te ljubim basnoslovno." Čudan način da se to iskaže, pomislio je Chris. I još: kakva slučajnost da nas sve četvero posjedujemo tu neizrecivu kvalitetu. I ponovno: to je takva šteta, jer je ona tako sjajna osoba, ali kako da joj kažem..?

KIKA No sve je to bilo pometeno osjećajem koji će Chris kasnije usporediti s onim što obuzima davljenika, kad mu pred očima u trenutku prolazi čitav njegov život, ili možda s bljeskom genijalnosti o kojem se tako često priča — skupa sa zaključkom koji glasi: "Kako sam tako dugo mogao biti tako glup?" — i koji bi se, naposljetku, najbolje dao izraziti kao iznenadno shvaćanje da i on nju voli basnoslovno. Ona je opazila bljesak njegovih osjećaja — da je želio dokaz za njene pretpostavke, onda bi to bilo to, ali njemu to nije bilo potrebno — i dok je on pokušavao smisliti nešto inteligentnije od "I ja tebe volim", ona ga je poljubila. "Govorila sam ti da me voliš," rekla je, a on je kimnuo glavom, i upitao se hoće li se ikad prestati tako široko smiješiti.

*** Shvatiti proces titanidskoga rađanja nije bilo isto što i shvatiti povezanost svijeta majke i djeteta. A niti je Chris shvaćao narav te veze. On ju je gnjavio pitanjima o tome i zaključio: da, ona može Serpentu postaviti pitanje i on može na nj odgovoriti, i ne, Serpent joj nije mogao odgovoriti govori li engleski. "On razmišlja u pjesmama i slikama," objasnila je ona. "Pjesma se ne da prevesti osim emocionalno; a titanidska pjesma nikad nije ista, i zato ljudi nikad nisu uspjeli skupiti rječnik titanidskog jezika. Ja čujem i vidim što on misli." "Kako ga onda možeš pitati kakvo bi ime volio?" "Zamišljam glazbala koja bih mogla napraviti tu u špilji, pa ih sviram u glavi. Kad sam u njegovoj svijesti osjetila radost, shvatila sam da je on Serpent." "On zna za mene?" "On te jako dobro poznaje. Iako ne zna kako se zoveš. Ali će te to upitati vrlo brzo nakon što se rodi. On zna da te ja volim." "On zna da sam ja čovjek?" "On to zna jako dobro." "I što on o tome misli? Hoće li to biti problem?" Valiha mu se nasmiješila. "Rodit će se bez predrasuda. Od tuda pa nadalje, sve ovisi o tebi."

KIKA Valiha je ležala na boku na udobnome mjestu koje joj je priredio Chris. Porod se bližio, i Valiha je bila spokojna, radosna, nije trpjela bolove. Chris je shvaćao da se ponaša smeteno kao svaki muškarac pred rada-onom, kad se prvi put nade u toj situaciji, ali protiv toga nije mogao ništa. "Mislim da još mnogo toga ne razumijem," priznao je. "Hoće li on samo izaći, sjesti, i početi iznositi mišljenje o cijeni kave u Kriju, ili će ipak postojati i neka gu-gu-ga-ga faza?" Valiha se nasmijala, na trenutak zastala dok su joj mišići na trbuhu radili kao ruka što stišće vodeni balon, pa otpila gutljaj vode. "Bit će slab i zbunjen," rekla je. "Vidjet će mnogo toga, i neće reći ništa. U tom času on baš nije inteligentan u punom smislu te riječi. To je kao da su mu staze, kojima mu se kreću misli, konzervirane kolo-mašću, pa ih pred upotrebu treba očistiti. Ali tada..." Zastala je, osluhnu-la nešto što Chris nije mogao čuti, pa se nasmiješila. "To će morati pričekati," rekla je. "On je već skoro tu, i sad moram izvesti jedan obred, koji se u mom akordu prenosi kroz naraštaje." "O, ne daj se smetati," rekao je on žurno. "Molim te, učini mi ljubav," odgovorila je Valiha. "Mogla bih to prekrasno učiniti i svojom pjesmom, ali s obzirom na to da će on govoriti engleski, odlučila sam prekinuti s tradicijom i otpjevati mu to na tom jeziku... a i zato što si ti tu. Ali se baš ne uzdam u svoju sposobnost da će to na engleskom ispasti lijepo, pa će moja proza možda biti nezgrapna i..." "Za ime Božje, nemoj se ispričavati," prekinuo ju je Chris i odmahnuo rukom. "Samo nastavi. Možda više i nema vremena." "No dobro. Prvi dio postoji, pa ga trebam samo izreći. A na kraju dodajem vlastite riječi." Liznula je usne i zagledala se u prazno. '"Žuti kao nebo svi su madrigali.'" Potom je zapjevala. '"U početku bijaše Bog, i Bog bijaše kotač, i kotač bijaše Gea. I Gea uze od tijela svojega i od njega načini prve Titanide i učini da spoznaju da je Gea Bog. Titanidi ne odbaciše riječi njezine,

KIKA nego joj rekoše: "Bože, što želiš da činimo?" A Gea odgovori: "Nemajte drugih bogova osim mene. Plodite se i množite, ali znajte da je Gea mala. Što želite da vam se čini, činite drugima. I znajte, kad umrete, da se vraćate u prah. I ne dolazite mi sa svojim problemima. Jer vam neću pomoći." I tako su Titanidi stekli breme slobodne volje. Medu prvima bijaše Sarang Žutokožac. On otide s mnogima do velikoga drveta, i vidje da je drvo dobro. Iz njega će nastati akord Madrigal. On pogleda na svijet i shvati da je život sladak, no da će jednoga dana umrijeti. Ta ga misao rastuži, ali se onda prisjeti Geinih riječi i upita se: "Mogu li i dalje živjeti?" On ljubljaše Dambaka, Kontrabasu i Waldhorn. Njih četvero otpjeva miksolidijski kvartet s povisilicom, i Sarang postade stragamajkom Piccolu. Dambak mu bijaše sprijedaocem, Kontrabasa sprijedamajkom, a Waldhorn stragaocem.'" Pjesma se u tom tonu nastavila još neko vrijeme. Chris je slušao više glazbu negoli riječi, zato što je u tom popisu imena nalazio malo smisla. Porijeklo se pratilo isključivo preko stragamajke, iako bi se uvijek spomenuli i drugi roditelji. Chris svoj rodoslov ne bi znao slijediti do desetog koljena, kao što je to činila Valiha, pa ipak je znao da njegovi preci sežu kroz tisuće ili milijune generacija sve do velikih majmuna ili Adama i Eve. Kod Valihe je u desetom naraštaju priči bio kraj. Serpent je biti jedanaesti. To mu je mnogo britkije od ičeg što je dosad čuo o Titanidima pomoglo da shvati što to znači biti pripadnikom rase koja zna da je stvorena. Iako nije znao koliko su točne uvodne riječi njezine pjesme, ipak su one mogle biti i doslovno istinite. Titanidi su bili stvoreni negdje oko godine 1935. Toliko je razdoblje mogla svladati čak i usmena predaja, a Titanidi su svoje anale vodili vrlo pedantno. Pa ipak je ta pjesma bila nešto više od pukog popisa stragamajki i ansambala kojima su se služili da stvore sljedeći naraštaj. Valiha je pjevala pjesme o svakome od njih, i pritom bi često otklizila u čistoću titanidskog, no češće bi se držala engleskog. Nabrajala je

KIKA njihova junačka i dobra djela, ali nije ispuštala ni slabosti. Tako je poslušao priče o patnjama u godinama Titanidsko-andeoskog rata. A onda je došla Čarobnica, i sad su pjesme počele često spominjati sva lukavstva kojima su se služili da na Karnevalu na svoj prijedlog skrenu njezinu pozornost. '"...i Tabla se omili Čarobnici. Pjevajući eolski solo, ona rodi Valihu, o kojoj se dosad malo pjevalo, i koja pjevanje pjesme o sebi prepušta budućim naraštajima. Valiha zavolje Hičirikija, koga rodi frigijski kvartet iz jednoga ogranka akorda Madrigal, i Cimbal, lidijski trio iz akorda Preludij. Oni podariše život Serpentu (Miksolidijski Trio s Dvostrukom Snizilicom) Madrigalu, koji će zapjevati svoju pjesmu.'" Zastala je, pročistila grlo i spustila pogled na svoje ruke. "Rekla sam ti da će biti nezgrapna. Možda Serpent, kad mu dođe vrijeme, u tome bude bolji. Iako ta pjesma na titanidskom teče poput rijeke, na engleskom..." "Mali će si još koješta umisliti," rekao je Chris. "To baš i nije najbolji početak, zar ne?" Mahnuo je rukom prema tami i golom stijenju. "Sad bi tu okolo trebali biti Hičiriki i Cimbal i svi tvoji prijatelji." "Da." Promislila je o tome. "Trebala sam te zamoliti da i ti zapjevaš." "Brzo bi ti bilo žao." Valiha se nasmijala. "Onda bar pjevuši. Chris, evo njega." I doista je bilo tako. Sjajno se tijelo micalo polako ali neumoljivo. Chris je osjeti'silovit poriv da nešto učini: da zakuha vodu, pozove doktora, utješi je, olakša mu izlazak... bilo što. Ali kad bi njegov dolazak na svijet bio imalo brži, izletio bi kao koštica od lubanice kad je stisneš medu prstima. Valiha je položila glavu na ruku kao na jastuk i tiho se zasmi-juljila. Ako je kome trebao liječnik, onda je taj netko bio Chris, a ne Valiha. "Sigurna si da ne treba ništa?" "Pouzdaj se u mene." Nasmijala se. "Sad. Možeš ga podići - samo pazi da mu ne staneš na pupkovinu, jer će mu još neko vrijeme

KIKA trebati. I donesi mi ga. Stavi mu obje ruke pod trbuh, i onda ga digni. Trup će mu pasti naprijed, zato pazi da ne udari glavom, ali se nemoj uplašiti." Ona mu je sve to već bila rekla, no bilo je dobro što to je i ponovila. U tom se času nije osjećao sposobnim ni za kopanje nosa, nekmoli pak za bavljenje novorođenim Titanidom. Ali je prišao, kleknuo i pogledao ga. "On ne diše!" "Neka te ni to ne plaši. Prodisat će kad za to bude spreman. Donesi mi ga." Serpent je bio bezlična gnjecava masa štapića i mokre kože. U prvi čas Chris zaista nije znao gdje mu je rep, a gdje glava; a onda se najednom sve izbistrilo, i on je ugledao ljupkoliku djevojčicu sa zapletenom ružišastom kosicom zalijepljenom za usnulo lice. Djevojčicu... ne, ne djevojčicu, jer je već imala potpuno oblikovane grudi. A nije bila ni djevojka. Bio je to samo trik kojim su svi Titanidi obmanjivali sve ljude, jer su svi oni izgledali žensko bez obzira na stvarni spol. Između prednjih nogu imao je prednji penis, zajedno s ružičastim stidnim dlakama. Bit će nježan, i učiniti to okretno. Nakon nekoliko pokušaja posve je odustao od toga i napeo se iz petnih žila. Serpent je bio težak skoro koliko i on. Bio je skliska gruda, ali na njemu nije bilo ni kapi krvi. Izgledao je kao izgladnjelo siroče, a noge tanke kao šibice bile su duže od Chrisovih. Imao je uske bokove, kratko tijelo i dugačak torzo, koji se smjesta mlitavo ovjesio čim mu je Chris podigao tijelo. Dok je Chris pažljivo rasplitao petlje pupkovine, donoseći dijete majci, Serpent se promeškoljio i stražnjom nogom ritnuo Chrisa u goljenicu. To ga baš nije prejako zaboljelo, ali se onda mali počeo otimati na mahove. Valiha mu je nešto zapjevala, i Serpent se smjesta umirio. Chris ga je predao Valihi, i ona ga je složila pred sebe i gornji mu dio tijela privila uz svoje. Glava mu je klonula. Chris je opazio da je sve baš onako kako je Valiha bila rekla: pupkovina mu nije bila povezana s trbuhom nego se gubila u stražnjoj vagini, dok joj se drugi kraj još izvlačio iz Valihe.

KIKA Nije znao čemu da se sad nada. Već je bio vidio mlade Titanide, ali nikad nijednog tako mladog. Hoće li moći to zavoljeti? Sve dosad Serpent je izgledao... ne bi išao tako daleko pa rekao ružno. Čudno bi možda bilo najbolji izraz. Ali mu je tako, molim, uvijek izgledala i ljudska novorodenčad, i to u najboljem slučaju, a osim toga su ona uvijek bila i sva krvava. Mrzio je gadljivost što ju je osjećao — to se nije dobro slagalo s onim kako ga je Valiha opisala: kao strastvenog, životom zanesenog čovjeka, a to je bilo najljepše što je o njemu u zadnje vrijeme rekla — pa ipak je to osjećao. Serpent je od svega najviše sličio nedo-hranjenoj četrnaestogodišnjakinji maločas izvučenoj iz jezera. Kao da je vapio za umjetnim disanjem usta na usta. Serpent je glasno zahripao, jednom se nakašljao, pa počeo disati. U tome je za prvih nekoliko udisaja bio bučan, ali je onda našao ritam. Malo je potom otvorio oči i zagledao se ravno u Chrisa. Ili je taj prizor bio nešto za njegov ukus previše, ili još ništa nije vidio dobro; no bilo kako bilo, zažmirkao je i zabio lice majci medu dojke. "Još će neko vrijeme biti malo smušen," rekla je Valiha. "I ja bih bio." "Što ti se čini?" Evo, počinje, pomislio je Chris. "Baš je krasan." Ona se namrštila i ponovno pogledala Serpenta, kao da se pita je li joj što promaklo. "Ne misliš to valjda ozbiljno. Engleski ipak znaš bar malo bolje." S osjećajem da skače s visoke litice, Chris je pročistio grlo i rekao: "Baš je čudan." "To je prava riječ. Ali će se vrlo brzo popraviti, to ti jamčim. Mali puno obećava. Jesi li mu samo vidio oči?"

*** Imali su pune ruke posla dok su sve očistili. Valiha ga je počešljala, a Chris okupao i obrisao. I Valiha je imala pravo: mali se brzo popravio. Kad se osušio, koža mu je bila suha i meka, i tako brzo izbrisala sliku utopljenog odrpanca. Pupkovina se brzo

KIKA osušila, i sad je bio na vlastitim nogama. Proći će još mnogo vremena dok se ne izgubi ta njegova štrklja-vost, ali bar više nije u svijest dozivao izgladnjelost. Prije bi se moglo reći da je, kad su mu se mišići napeli, izgledao gipko i da je pucao od zdravlja. Nije prošlo dugo, i već je bez tude pomoći mogao svoj torzo držati uspravno. Dok su mu prtljali po mladome tijelu, gledao ih je svjetlucavim kestenjastim očima, ali nije rekao ni riječi. I Valiha ga je gledala. Chris je nikad nije vidio tako uzbuđenu. "Voljela bih, Chris, da ti to mogu objasniti," rekla je. "To je najdivnije... Toga še sjećam tako dobro. Najednom postati svjestan svega, osjećati kako se budiš iz stanja jednostavnih prohtjeva i kako veliki svijet oko tebe poprima oblik, svijet put drugih stvorenja. I u tebi raste želja da govoriš, baš kao da se skuplja snaga za orgazam. Prvo oblikovanje misli o tome da je moguće komunicirati s drugima. On zna riječi, vidiš, ali su one, jer nema iskustva da ih ispuni sadržajem, za nj još misterij. Bit će pun pitanja, ali će te rijetko kada pitati kako se što zove. Nego će ugledati kamen i pomisliti: To je, dakle, kamen! Podići će ga i pomisliti: To, dakle, znači podići kamen! Postavljat će mnogo pitanja 0 sebi, nalaziti na njih vlastite odgovore, i taj je osjećaj otkrivanja tako veličanstven, da Titanidi najčešće sanjaju baš o ponovnom rođenju, žude da ga ponovno iskuse. Ali će nam ipak postaviti obilje pitanja. Nažalost, mnoga će od njih biti bez odgovora, no to i čini breme života. Moramo s njima pokušati učiniti što možemo, i truditi se da sve vrijeme budemo blagi. Nadam se da ćeš biti strpljiv i pustiti ga da sam razvije svoj oklop fatalizma i da pritom sam sebi određuje brzinu, bez našeg požurivanja, jer bi inače mogao..." "Hoću, Valiha, to ti obećavam. Stalno ću na tebe motriti i čekati na tvoj znak, da vidim što želiš, i ostat ću što je moguće više u pozadini. Ali ono veliko pitanje koje me muči, tiče se onog tvog šašavog pokusa, 1 glasi hoće li on ili neće..." "Ti si čovjek," rekao je Serpent posve razgovjetno.

KIKA Chris se zapiljio u široko razmaknute oči što su ga bezazleno gledale, a onda shvatio da su mu usta još otvorena, pa ih zatvorio. Na Serpen-tovim je ustima bila slutnja smiješka varljiva kao u Mona Lise. Loptica razgovora sad je bila s njegove strane mreže, no on je želio samo ostati u pozadini. "I to jako iznenađen. Ja..." Stao je u trenutku kad je Valiha jedva opazivo odmahnula glavom. Chris je promislio o svojim riječima. No dobro, duhovitost nije dobrodošla. Morao je pronaći nekakvu sredinu između buđu-buđu i Gettysburgskoga govora, i bio bi sretan da je znao gdje da je potraži. "Kako se ti zoveš?" upitao je Serpent. "Ja sam Chris." "Ja se zovem Serpent." "Drago mi je što smo se upoznali." Sad je smiješak izronio do kraja, i Chris je osjetio kako ga on zagrijava. "I ja se veselim što sam upoznao tebe." Okrenuo se svojoj majci. "Valiha, gdje je moj serpent?" Posegnula je iza leda i pružila mu s vijugavi rog izrezbaren s ljubavlju, obložen mekom kožom. On ga je prihvatio, a kad ga je okrenuo u rukama, oči su mu zaiskrile. Prinio je pisak ustima i puhnuo, i kroz zrak se izvio tamni bas. "Gladan sam," izvijestio ih je. Valiha mu je ponudila sisu. Njegova je radoznalost bila tolika da joj nije mogao posvetiti punu pozornost. Oči su mu lutale, i vrat mu se okretao, tako da je jedva uspijevao sadržati bradavicu u ustima. Pogledao je Chrisa, pa svoje glazbalo, što ga je još čvrsto držao u ruci, i Chris je opazio kako mu na oči izbija izraz divljenja pomiješan sa strahopoštovanjem. Chris je shvatio, u tom trenutku, da i on i Serpent misle istu misao, iako je kod svaog ona značila drugo. Dakle to je Serpent.

*** Dijete je u svakom smislu ostvarilo sva majčina očekivanja.

KIKA Usporedba "kao ždrijebe" kao da je bila samo za nj skovana. Bio je štrkljast, nespretan, pun života i žustar. Kad mu je došlo vrijeme da prohoda, teturao je čitavih deset minuta a onda izgubio zanimanje za svaki hod osim vratolomnoga galopa. Devedeset postotaka njega bilo je sazdano od nogu, a one većinom od koljena. Njegova uglatost kao da je nijekala elegantno držanje njegovih predaka, ali je u njemu ipak bilo njihovo sjeme. A kad bi se nasmiješio, nestalo bi svake potrebe za krijesilicama. On je osjećao veliku potrebu za ljubavlju, a oni njome nisu škrtarili. Nikad nije bio daleko od tjelesnog dodira. Chrisov je poljubac dočekivao podjednako željno kao i majčin, i podjednako ga žarko uzvraćao. Volio je da ga maze i paze. Valiha ga je pokušala dojiti ležeći, ali on za to nije htio ni čuti. Poduprla bi se štakama i on bi je tada zagrlio. Počesto bi tako šišajući i zaspao, sve na nogama. Valiha bi se tada odmaknula i ostavila ga tako, s bradom na prsima. Tri će kiloreva spavati nepravilno, na prekide, i onda se toga zauvijek okaniti. Mnogo je dana Chris u njemu vidio samo nesreću koja traži nekakav povod. Imao je već dovoljno muke i s Valihom, i njezinim prevođenjem preko gadnih mjesta. U životu mu je trebao još samo pustolovni mladac kraj kojeg će izgledati stariji nego što jest, i Serpent je tu ulogu igrao savršeno. Ali se ništa nije dogodilo, baš kako je Valiha bila i predvidjela. Na koncu se Chris prestao zbog toga brinuti. Serpent je znao dokle mu sežu snage, i makar se stalno trudio da ih ojača, nikad nije išao preko njihove granice. Titanidska djeca rađaju se s ugrađenom guvernantom; iako ih je nemoguće stvoriti sigurnima od svake nesreće, oni od njih stradavaju otprilike podjednako učestalo kao i odrasli Titanidi. Chris je o tome duboko razmišljao — čak se poigravao i s mišlju da se razlika između ljudi i Titanida možda svodi na nedostatak vratolomne smionosti — ali nije bio raspoložen da se zbog toga žali.

***

KIKA Serpent im je svima toliko uljepšao život da je Chris tek izrijetka pomišljao na nešto što ga je na prvom dijelu puta jako brinulo. Ali se briga vratila, i to u žestokom obliku, kad je na hrpi opreme kraj oznake puta pronašao Robinin teški zimski ogrtač. "Ma rekao sam joj da to zadrži pod svaku cijenu," rekao je čangrizavo i gurnuo ga Valihi pod oči. "Do sto đavola, ona uopće i ne shvaća što je to zima." "A kakav okus ima zima?" poželio je doznati Serpent. "Na to ti ja, dijete, ne mogu odgovoriti," odvratila je Valiha. "Morat ćeš pričekati i sam je iskusiti. Ali, Chris, ona ima i drugu odjeću. Ako je svu stavi na sebe..." "Chris, a tko je Robin?" "Jako dobra prijateljica i družica," odgovorio je on, "koja će se, bojim se, ako je samo uhvatim, jako slabo provesti." "Mogu li ja to nositi?" "Možeš pokušati, ali će ti biti prevruće. Ali mogao bi ponijeti i to i te druge stvari. Hoćeš li?" "Naravno, Chris. Ako me uloviš." "Mali, daj, nema zezanja. I prestani se samo hihotati. Što ja mogu ako sam tako spor. No možeš li ti ovo?" Stao je na jedan usiljeni prst — što pri niskoj gravitaciji nije bilo teško — pa izveo baletnu piruetu, sta-vivši pritom prst na tjeme, pa se na kraju još i poklonio. Valiha je zapljeskala, no Serpent ga je pogledao sumnjičavo. "Što, na jednoj nozi? Pa ja ne mogu..." "Ha! Sad ti je valjda jasno. A sad dođi i..." Zastao je i okrenuo se. Iza njega je bilo svjetlo jače od ijednog što ga je vidio već... nije imao predodžbe koliko dugo. Začuo se i tihi grohot, i on je shvatio da ga, na pragu čujnosti, sluša već neko vrijeme. Rio je to zvuk daleke eksplozije. "Što je to bilo? Pa to je..." "Tiho. Bez pitanja. Ja... Valiha, skloni ga tamo za stijenu. Pogni glavu koliko god možeš sve dok..." Najednom je neki glas progovorio kroz zvučnik. Odjeci su ga iskrivili skoro do neprepoznatljivosti, ali je Chris ipak razabrao i

KIKA svoje i Valihino ime. Buknulo je još nekoliko svijetlećih bombi koje su se počele polako spuštati na malim padobranima, a bruj se pretvorio u poznato glasanje helikoptera. A glas je bio Čarobničin. Napokon je došla po njih.

41 Ulaze gladijatori Kad su izišli iz dizala, opet ih je dočekao plesač. Bio je elegantan i enigmatičan baš kao i prošli put. Na licu mu je bila sjena a na cipelama zasljepljujući sjaj i bijele kožne gamaše, a uz njih štap, cilindar i frak. Robin je bez riječi stajala s Chrisom i motrila,: ne usuđujući se ničim prekinuti tišinu. Plesač je s ležernim samopouzdanjem izveo čitav niz figura, pa se zavrtio, pri čemu mu je glava ostajala nepomična, da bi se najednom jednim trzajem okrenula za čitav krug. "Pa mislim, nisu mi jasne ni katedrale," uzdahnuo je Chris kad se plesač izgubio. Robin nije rekla ništa. Iz zadnjeg se posjeta sjećala pjesme i plesa što ih je Gea izvodila dok je, sebi za zabavu, manipulirala ljudima. Sve je to moralo nešto i značiti, ali ona se nije nadala da bi sve to mogla i razumjeti. Ples ju je ostavio posve ravnodušnom; sad će poslušati pjesmu. "Stalno mi se javlja ovakav san," rekla je. "Sjedimo sa Geom, i onda ona jednom veli: 'A sad idemo na drugi dio vaše kušnje...'" On ju je pogledao iskosa. "Ako ništa drugo, sačuvala si osjećaj za humor. Jesi li ponijela svoju patentnu mesnu bušilicu?" "Već sam je zapakirala." "Kakva šteta. Kako ti je nogama? Treba ti pomoći?" "Snaći ću se već nekako, hvala." Već je bila opazila da joj tu u glavčini štake i nisu potrebne. Stopala su joj još bila u zavojima, ali hodanje na njima pri niskoj teži nije boljelo. Ona i Chris probili su se kroz darmar kamenih zgrada, ovaj put bez vodiča.

KIKA Nebo je bilo baš kao i prošli put. Još je tu bio onaj monstruozni sag, još su tu bili razbacani kauči i elefantijazićni jastuci, i niski stolići s hrpama jestvina. I bila je tu ona ista atomosfera veselja što ide pod ruku s najcrnjim očajem. Božica je sjedila usred svega toga, držeći vječni prijem za svoju svitu idiopatskih anđela. "I tako se vojnici vraćaju iz rata," rekla im je umjesto pozdrava. "Pomalo zatomljelih strasti, pomalo pohabani, ali, sve u svemu, zdravi i čitavi." "Ne baš," odgovorio je Chris. "Robin je ostala bez nekoliko prsti na nogama." "O, da. Ako joj se skidaju zavoji, može se uvjeriti da sam se za to pobrinula." Robin je za čitavog hoda osjećala nešto čudno u nogama, ali je mislila da je to fantomski ud; bio je to osjećaj koji je već dobro upoznala. Sad je podigla nogu i pipnula kroz zavoje. Svi su se vratili, svi su bili na svome mjestu, svih deset na broju. "Ne, ne, nemoj mi zahvaljivati. Teško da i mogu očekivati zahvale kad ih bez mog uplitanja u tvoj život nikad ne bi ni izgubila. A uzela sam si i slobodu da, pri restauriranju crteža na izgubljenom prstu, ispravim i komadić zmije, na kojem se, pretpostavljam, onom tko te je tetovirao, omakla igla. Nadam se da mi ne zamjeraš." Robin joj je zamjerala kao crnom vragu, ali nije rekla ništa. Pronaći će ona tu promjenu, zaklela se samoj sebi, pa je spaliti laserom i sve vratiti u prijašnje stanje. Gea je imala pravo kad je rekla da je sad malo zatomila strasti — jer bi za prvog susreta za tako nešto smjesta pucala u nju — ali je ipak sačuvala dovoljno ponosa da se ljuti na svako prčkanje po svojoj osobi. "Izvolite sjesti," ponudila ih je Gea. "Poslužite se jelom i pilom. Sjednite, i sve mi ispričajte." "Radije bismo ostali stajati," rekao je Chris. "Jer se nadamo da neće biti dugo," dodala je Robin. Gea je pogledala jedno pa drugo i zakiselila lice. Dohvatila je piće sa stola kraj sebe i hitnula ga u pod. Neki je čankoliz na ovo

KIKA smjesta dohitao i u vlažni prsten, zaostao iza prvog, smjesta stavio novo. "Znači tako. Trebala sam to i očekivati, ali se svaki put malo iznenadim. Ne niječem da ste se izložili pogibli koje biste se rado bili odrekli. 1 vjerujem da do neke mjere mogu razumjeti i vaše ogorčenje što ste se, da biste dobili moje darove, morali najprije dokazati. Ali shvatite i moj položaj. Ako bih ono što mogu dati davala besplatno, uskoro bi me preplavili svi prosjaci, žicari, fakiri, čarobnjaci, muktaši i prosti propaliteli od Merkura do Plutona." "Ja tu ne vidim problem," nije se mogla suzdržati Robin. "Fotelja je tu koliko voliš, a dobro si počela. Mogla bi osnovati zbor." "Vidim da ti se jezik nije zatupio. Ah, da sam bar čovjek, pa da me možeš prekrasno oplesti. Ali, vaj, ja sam ravnodušna na tvoj prezir, zašto ga onda rasipati? Prištedi ga za one koji su slabi, koji ostavljaju druga u nevolji, za one koji cmolje i pogane se od straha. Ukratko, za one koji se, za razliku od tebe, nisu dokazali." Robin je osjetila kako joj je iz lica istekla krv. "Je li ti itko ikad rekao," ubacio se Chris brzo, "da govoriš baš kao zlikovac iz jeftinog krimića?" "Ako mi to ti želiš reći, onda si ove godine već dvanaesti." Slegnula je ramenima. "Što mogu kad volim stare filmove. Ali me ovo već zamara. Za nekoliko minuta počinje nova projekcija, pa..." "A čemu služi onaj plesač?" izvalila je Robin. Iznenadila se svom pitanju čim ga je izgovorila, ali je zbog nečeg osjećala da je važno. Gea je uzdahnula. "Zar vi zaista ne volite misterije? Zašto baš sve mora biti jasno? Što ima loše u nekoliko malih zagonetki koje će vam začiniti život?" "Mrzim misterije," rekao je Chris. "Odlično. Plesač je križanac između Freda Astairea i Isidore Duncan, s malim primjesama Nizinskog, Baryshnikova, Drummonda i Grava. Ne živih ljudi, naravno — iako bih voljela orobiti pokoji grob i prosijati kosti da dođem do gena prikladnih

KIKA za kloniranje — već od njihovih homologa sa zapisa što su ih ostavili za života, a koje je onda nuklein-skim kiselinama napisala ovdje vam nazočna, i udahnula im život. Taj plesač je vrlo vjerno oruđe mojega mozga, baš kao što je to i ovo meso," — Gea je zastala i lupila se u prsa — "ali ipak samo orade. U izvjesnom smislu i on i ova što sad govori plešu u mom mozgu; ova zato da bih mogla razgovarati s efemernim stvorenima, a on zbog svrhe o kojoj ću uskoro. Ali kao prvo, ja očekujem da biste, unatoč svem svojem gnušanju, ipak rado doznali odgovore na izvjesna pitanja, naime: Jeste li ili niste zadobili zlatni prsten? Hoću li vas poslati kući takve kakvi jeste, ili izliječene?" Zadigla je obrvu i pogledala ih jedno pa drago. Robin se, iako joj je to bilo bolno priznati, pretvorila sva u uho. Dio je nje govorio da će sve biti u redu, da nije došla igrati Geinu igra, no ako je usput učinila nešto čime je zaslužila nagradu, izvela bi upravo monumentalnu glupost kad bi je odbila. Ali nešto duboko u njoj šaptalo joj je da se radi prijevari. Na tom se junačkom proputovanju baš i nisi borila jako žestoko, govorilo je to nešto. Ali tu si nagradu željela oduvijek. No nije htjela dopustiti Gei da vidi koliko za njom žudi. "Ja uvijek, prije donošenja odluke, volim čuti mišljenje zainteresiranih stranaka," rekla je Gea. Zavalila se u stolac pa na trbuhu ispreplela zdepaste prste. "Robin, da najprije čujemo tebe." "Ja nemam nikakvog mišljenja," odgovorila je ona spremno. "Ne znam koliko ti znaš o svemu što sam učinila ili propustila učiniti. Ali bi mi možda bilo najpametnije pretpostaviti da ti je sve to poznato, sve do najcrnjih tajni mojega srca. Što je, rekla bih, zanimljiv preokret. Prije sam ja prezirala tvoja pravila, a Chris im se divio — ili je bar u njih vjerovao. A sad više ne znam. Mnogo sam razmišljala o svemu što se dogodilo. Ima mnogo toga čega se stidim, u što ubrajam i svoju nesposobnost da priznam vlastite ljudske slabosti. Bez obzira što mi ti učinila ili ne učinila, ja sam iz toga ipak nešto dobila. Voljela bih znati što je to zapravo, i voljela bih da je stjecanje toga bilo manje bolno, ali više nikad ne bih željela biti ono što sam bila."

KIKA "Kao da prema tome osjećaš nekakvu nostalgiju." "I osjećam." "Život je obično mnogo jednostavniji kad čovjek ne mora gledati sebe. Ali takav stav čovjeka ne može odnijeti daleko." "Vjerujem da ne." "Čekaju te velika zadovoljstva." "O njima ne želim ni čuti." Gea je slegnula ramenima. "Lako moguće da se i varam. Ja si nikad ne pripisujem nepogrešivost kad proričem ponašanje stvorenja sa slobodnom voljom. Ipak u tome imam poprilično iskustva, i stoga vjerujem da si, baš kao što si sama rekla, bez obzira jesi li dobila ili izgubila, zbog svega što si prošla postala jača." "Vjerojatno." "Onda je moja odluka da si zaradila ozdravljenje." Robin je podigla pogled. Nije joj se kanila zahvaliti, no onda ju je malo rastužilo kad je shvatila da to Gea nije ni očekivala. "Zapravo si već ozdravila i možeš ići kad god poželiš. Želim ti sreću, iako se pitam..." "Čekaj čas. Kako je moguće da sam već ozdravila?" "Dok si gledala plesača. Kad ste ti i Chris dolje na obodu ušli u dizalo, smjesta sam te uspavala, baš kao prvi put. Trebalo je ustanoviti narav tvoje bolesti i otkriti sredstva za njeno izliječenje, ako je ono uopće moguće. Neke bolesti izmiču čak i meni. Bez tog pregleda ja ti i nisam mogla ponuditi sporazum. Ali je to ovaj put bilo više zbog mene negoli zbog tebe. Morala sam doznati što si sve učinila otkako sam te zadnji put vidjela. Proučila sam tvoje doživljaje, temeljito ih ispipala, i na koncu donijela odluku. Ti nisi ni znala da je došlo do nekakve promjene. Nisi ni opazila da si se probudila zato što sam ti u svijesti krivotvorila vožnju u dizalu i polako te vratila u javu, i slila čovjeka koji pleše samo u mojoj svijesti sa stvarnim momkom koji nosi stvarne gamaše. Vjerojatno si zamijetila izvjestan osjećaj nelagode, ali sam se u tome dosad prilično uvještila, i iako ti ne mogu objasniti svoje metode, uvjeravam te da su zdrave i znanstveno utemeljene. Ako se tome protiviš, onda..." "Čekaj čas," rekao je Chris. "Ako ti..."

KIKA "Nemoj me prekidati," rekla je Gea i priprijetila mu prstom. "Doći ćeš i ti na red... onda bi se, kao što rekoh, morala prisjetiti stare opomene da se ne voziš sa strancima. Napose ne ovdje." "Sjećam se jedne jako duge vožnje," rekla je Robin, najednom obuzeta bijesom. "Bila je duga i prema dolje. A sad vidim da je i vožnja prema gore također bila povezana s nekakvom podvalom." "Zbog toga ti se neću ispričavati. Niti moram, niti mi se hoće. Svi se tako voze prema dolje. Obično ih zapanjim njihovom smrtnošću; Chris, ja vjerujem da si ti do danas jedini čovjek koji se Velikoga pada neće morati sjećati do smrtnoga časa." "Htio bih reći nešto što..." "Ne još. Robin, ti si nešto htjela reći." Robin ju je oštro pogledala. "U redu. Kako da znam da sam se izliječila? Ne očekuješ valjda da ti vjerujem, nakon onog što si mi priredila kad sam zadnji put bila kod tebe." Gea se nasmijala. "Ne, to zaista ne očekujem. Ovdje ne postoji zaštita potrošača. I priznajem da volim podvale. U tom je pogledu moja reputacija doista besprijekorna. I sad ti se kunem da si proživjela svoj posljednji napad — ukoliko, naravno, ne povrijediš glavu, jer to, kao što je poznato, može izazvati epileptičke napade. Chris, sad si ti na redu. Što ti misliš o..." "Htio bih nešto reći. Ne znam jesi li me izliječila ili ne, nego ako jesi, da nisi trebala. Ti na to nemaš prava." Ovaj je put Gea zadigla obje obrve. "Ma nemoj mi reći. Baš sam te mislila upitati misliš li da si zaslužio ozdravljenje, ali si se ti počeo tako puvati da sam mislila da je tvoj odgovor zacijelo da." "Moj je odgovor da nemam odgovora. Ali zato imam mišljenje. Poslala si me da postanem junak, i vratio sam se živ. Već to samo po sebi nešto znači. Ali ja više ne vjerujem u junake. Vjerujem samo u ljude koji se sa svojim životima nose kako najbolje znaju i umiju. Čovjek čini ono što mora, i u izvjesnom smislu pritom

KIKA nema ništa veću slobodu izbora od kamena što pada s visine. Za prvog dijela svog puta stalno sam promatrao sve što sam činio, od plovljena kroz brzake do pranja ztibi, i stalno se ispitivao je li to nešto junački. A onda sam učinio ponešto što bi zacijelo prošlo taj ispit, i shvatio da je čitav taj ispit jedna velika podvala. Ti uzimaš standarde iz stripova i onda gledaš kako ljudi po njima plešu. Ja te prezirem." "Doista? Onda pretpostavljaš previše toga. S obzirom da nećeš odgovoriti na moja pitanja, onda ću ti reći da si i ti ozdravio. I sad, kako znaš temeljim li ja svoju odluku na tvom podvigu spašavanja Gabyna života u Febi, ili na tvojoj odluci da podneseš dosadu i ostaneš uz Valihu?" "Ti..." Robin je vidjela kako u Chrisu kipi bijes i kako ga s mukom zadržava. Bila je sigurna da se suspregao zbog onog istog što je, na spomen Gabyna imena, najednom uplašilo i nju: zbog pitanja koliko Gea zapravo zna. "Ja ne želim ozdraviti," rekao je Chris. "Ja se ne vraćam na Zemlju, a moji problemi ovdje i nisu tako važni. A i ne želim izliječenje prihvatiti od tebe." "Zato što me prezireš," odgovorila je Gea i skrenula pogled, a na licu joj je bio izraz duboke dosade. "To si već rekao. Dopuštam da ne možeš učiniti zlo Titanidima, ali što je s ljudima koji ovdje žive? Tko će paziti na njih?" "Ja im neću ni prilaziti. Osim toga, prizdravio sam i sam. Otkako sam se vratio u Titangrad epizode su postale redovitije i nisu više bile toliko nasilne. Čuj me, ja... ja to priznajem. Nisam toliko gord da od tebe ne želim išta primiti. Nisam to ni trebao reći. Nego mi je na pameti bilo nešto drugo: ako mi ponudiš izliječenje, da ti predložim da umjesto toga učiniš nešto drugo. Hoću reći, rekla si da sam zaslužio ozdravljenje bez obzira što ja o tome mislio. A ja mislim da bi trebala razmisliti 0 tome da mi možda ipak nešto duguješ." Gea se sad smiješila, a mladoj je vještici gorjelo lice zbog sućuti prema Chrisu, zbog očitog poniženja kojem se izložio.

KIKA "Sklopili smo usmeni sporazum," rekla je Gea. "I to posve određen. Ja priznajem da sam u njemu bolje prošla, da sam ja diktirala sve uvjete, 1 da ni o jednom nisam htjela pregovarati, ali ovo je ipak moja kuća, to ne zaboravite. Ali umirem od želje da čujem na što bih ja to možda mogla pristati." Zauzela je karikirani stav napetog slušača i nekoliko puta žmirnula očima. "Izvela si to zbog Cirocco i Gaby," rekao je tiho, i ne gledajući je. "Ako očekuješ da ću sad početi moljakati, to nećeš dočekati." "Ne očekujem to baš nimalo," odgovorila je Gea. "Znala sam da nećeš moljakati— a znam otprilike koliko te sve to stoji nakon tako bombastične proze — i zapanjilo bi me da hoćeš. Toliko se još nikad nisam prevarila čak ni u jednom čovjeku. Ja sad samo čekam da to izgovoriš. Budi određen. Što želiš?" "Sposobnost pjevanja." Gein je smijeh zazvonio kroz praznu tamu glavčine. Smijeh je trajao i trajao. Uskoro su se smijali i svi stalni gosti na nebeskom filmskom festivalu, povodeći se za široko poznatim načelom da je ono što je smiješno gazdi, smiješno po definiciji. Robin je promatrala Chrisa, sigurna da će on nasrnuti na taj odvratni gnojni prištić s krumpirom umjesto lica, ali se on nekako ipak uspio svladati. A onda je smijeh postupno zamro, najprije Gein, a potom su stali i svi ostali. Gea je nagnula glavu i napravila se da o tome duboko razmišlja. "Ne. Ne za oba zahtjeva. Niti ću te izliječiti, niti naučiti da pjevaš. Trebao si pročitati i fusnotu ugovora i shvatiti kakve su ti želje još prije nego što si došao ovamo. Ja se sad pozivam na slovo ugovora. To će ti možda izgledati grubo, ali ćeš uskoro otkriti da sve možda i nije tako crno kao što misliš. Kad sam te izliječila, malo su ti se pomiješale sve te razne osobe što ih nosiš u sebi. Otkrit ćeš da si sad bliži onim svojim divljačkim sklonostima i da je baš to toliko upalilo onu tvoju titanid-sku kobilu. Od toga bi, u kombinaciji s malo vještijom upotrebom penisa, ta životinje trebala ostati prilično pitoma i vjerna najmanje..."

KIKA U tom je trenutku Chris već bio na njoj. Robin je priskočila da mu pomogne, ali se morala pozabaviti s rojem Geinih gostiju koji su — iako nipošto nisu bili posjednici zbirke najkraćih kičmi u svemira — ipak jednodušno izgarali od želje da bijesnu u Geinim očima po cijeni od eventualno samo razbijenoga nosa. Robin je sredila nekolicinu. Mnogi se od njih baš i neće dići tako brzo, ali nije prošlo dugo, i oni su je već svladali i prikovali za do. Opazila je da je i Chris na zemlji, a da su Geu već odveli do njezina naslonjača. "Pustite ih," rekla je i sjela. Iz usta joj je tekla krv, no ipak se široko nasmiješila. Možda baš zato; Robin to nije mogla znati. Robin je ustala je i stala kraj Chrisa. Povrijedila je ruku pa ju je podigla do usta da isiše ranu. "Shvaćaš što mislim?" rekla je Gea kao da se ništa nije dogodilo. "Onaj čovjek koji je onda davno tu bio došao, nikad to ne bi učinio. I to mi se dopada, iako si, znaš, ipak otišao malo predaleko. Ali ću s tobom sklopiti sporazum. Ne vjerujem da ćeš sa mnom ostati baš jako dugo. Ja o tome znam malo više od tebe, znam ponešto o titanidskoj ljubavi i koliko se ona razlikuje od ljudskog varijeteta. Tvoja će prijateljica uskoro početi svoje lijepe noge širiti i drugima — molim, nema nikakve potrebe da sve to prolazimo još jednom." Pričekala je da se malo smiri. "Tvoja reakcija samo potvrđuje moju tvrdnju. Ja ne niječem da te ona voli, ali će voljeti i drage. A tebi to baš neće biti jako drago. I zato ćeš otići sav ogorčen." "Hoćeš se kladiti?" "Hoću. Vrati se za... o, recimo, pedeset kiloreva. Ne, bit ću velikodušna. Neka bude četrdeset. To su otprilike četiri i pol godine. Ako i dalje budeš želio ostati neizliječen, i ako i dalje budeš htio pjevati, dat ću ti i jedno i drugo. Jesmo li se pogodili?" "Jesmo. Ja ću se vratiti." Robin nije znala je li poslije toga rekla još nešto. Napokon joj je doprlo do svijesti koji to dio ruke siše. Pogledala ga je, zapiljila se u nj obuzeta sve većim užasom, vrisnula i odskočila. Gea se još jednom svalila iz svog naslonjača, i na ono što je potom uslijedilo

KIKA Robin su ostale maglovite uspomene, sve do trenutka da se našla na podu; sjedila je i osjećala bol u malom prstu, onom koji tu i nije trebao biti. Grizla ga je, a Chris joj ga je pokušavao izvući iz usta. Mogao si je prištedjeti trud. Robin ga je pustila i glupo se zagledala u tragove zubi. "Ja to ne mogu," rekla je. "Niti si ikad mogla," podsjetila ju je Gea. "Odsjekla si ga nožem, ili si već zaboravila? Priča o odgrizanju je bila čista reklama. Tad si u tome bila prava; za volju imidža izvadila bi si crijeva. Sve mi se čini da si bila živi klistir, i da te je samo mati mogla voljeti." Lagano je zahripala. "Baš kao što si to i sada. Zaista, djeco, s tim biste mogli i prestati. Dva puta u istom danu? Moram li ja zaista trpjeti napad na tijelo i lake tjelesne povrede? Koji bi to drugi bog podnosio, pitam ja vas?" Ali mladu vješticu nije više bilo briga što Gea priča. Žalosna činjenica, jedna od mnogih s kojima s morala suočiti, glasila je da je Gea bila bar djelimice u pravu. Ona više nije bila Devetoprsta Robin. "Prištedite si trud oko pozdravljanja," rekla je Gea. "Naprosto idite." Chris je pomogao Robin da ustane. Čitavim putem do dizala, za koje je znala da bi je opet moglo baciti kroz Reinu žbicu, Robin se nije prestajala pitati je li joj tetovaža na trbuhu ostala nedirnutom, ali je pritom znala da to neće pogledati dokle god bude ikako mogla odgađati.

42 Boj vjetrova Cirocco je sjedila na glatkom kamenom izdanku iznad Vjetrišta, posljednjoj zapadnoj medi platoa zbog kojeg je kabel, poznat pod imenom Ciroccinih stuba, izgledao kao šaka što grabi zemlju Istočnog Hiperiona. Ispod nje su se prsti strukova širili zemljom, čvornati zglobovi izgladeni pjeskarenjem što su ga izveli milijuni godina neprekidnoga vjetra. Između strukova, ondje gdje su

KIKA trebale biti kožice između prstiju, zijali su eliptični ponori i gutali zrak, pa njime napajali cijevi u šupljinama kabla, dizali ga i izbacivali u dalekoj glavčini, odakle se ponovno rušio kroz žbice i tako zatvarao veliki krug obnavljanja koji je bio srž Geina života. Zemljište je bilo golo, pa ipak, onaj veći život što je ležao ispod njega i oko njega i na neki način prodirao do zadnje njegove molekule, titrao je i u Ciroccinim kostima. Gea je bila tako bogoliko velika, i bilo je tako lako prepustiti se očaju. Bilo je posve moguće da se u čitavoj Geinoj povijesti našla samo jedna osoba koja joj se odvažila prkositi. Cirocco, velika Čarobnica, pretvarala se da to čini, postavila se kao da zaista s njom može razgovarati kao sa sebi ravnom, ali je samo ona znala koliko je sve to bilo šuplje. Samo je ona mogla napraviti odvratni popis svojih zločina. Ali je prije toga Gea morala lupiti nogom o zemlju sasvim blizu nje i tako je privesti svijesti. Kad je vrijeme odmaklo, tu nogu više nije trebala ni dizati; Cirocco se pod njom izvijala kao crv i sav taj pritisak osjećala kao nešto i pravedno i dobro. Da je njen put bio mudar, sad je već bilo očito. Jedina koja se usudila ustrajati u prkosu, sad je bila mrtva, a tijelo joj je upilo srdito tlo, tijelo Gee. Bila je to vrlo drastična praktična nastava. Nema nikakve sumnje da je Gaby bila glupa. Njena pobuna, sažalno sitna i suzbijena već u pokušaju, ugasila se zajedno s njezinim životom. Ona još nije napravila ni prvi korak, kad se na nju oborila sva sila Geine pravde. I Gea ju je ubila isto onako bezbrižno kao što se usnuli slon svaljuje na buhu. Cirocco se već mnogo sati nije ni pomakla, ali kad je iza sebe začula povik, najprije je okrenula glavu, a potom i ustala. Anđeo je bio samo krilata mrlja, ali je brzo rastao. Raznobojna su mu se krila vješto izvijala na mušičavu vjetru, i spustila ga na dva metra od Cirocco. Nedaleko iza njega bilo ih je još petero. "Vratili su se u Titangrad," rekao je anđeo. Ciroccina su se ramena malo opustila. Oni su silom htjeli da se krene. Očito su bili presitni za Gein gnjev. Anđeo ju je gledao pritvorenim očima.

KIKA "Sigurna si da to želiš?" upitao je. "Ja nikad nisam sigurna ni u što. Idemo." Pošla je s njima do ruba ponora. Ispod nje je bio je srk zvani Veliko Jaukalo i Geine Prepone zato što je mamutski okomiti procjep, usađen između kamenitih bedara, podsjećao na vaginu. On je stalno pjevao u tužnome basu. Anđeli su joj prišli otraga. Uhvatili su je s obadvije strane svojim žilavim rukama. Preostala su četvorica trebala biti pripomoć pri opasnom letu kroz potpunu tamu. Cirocco je zakoračila preko ruba, i vjetar ju je zahvatio kao list. Ušla je u kabel i pojurila prema glavčini.

43 Tanka crvena crta Cirocco je to nazvala Ludom čajankom, iako je znala da je ime neprikladno; učinila je to samo zato što se neko vrijeme osjećala pomalo kao Alisa. Ona svita očajnika što je okruživala Geu pristajala bi više na Beckettovu egzistencijalističku scenu negoli u Carrollovu Zemlju Čudesa. Pa ipak se ne bi bila iznenadila da ju je netko ponudio s pol šalice čaja. To je društvo bilo iznimno osjetljivo na Geina raspoložena. Dok im se približavala, bili su tako opušteni da opuštenijega društva nije ni vidjela u životu, no čim ju je Gea napokon opazila, svi su najednom oživjeli. "Ma vidi, vidi," uskliknula je Gea. "Ma nije li to kapetan Jones? Čemu imamo zahvaliti što smo počašćeni dm spontanim i nenajavljenim posjetom? Ti tamo, kako se već zoveš, donesi za čarobnicu veliku čašu nečeg hladnog. Nije važno što, samo da nema vode. Sjedni tamo, Cirocco. Mogu li te još čime počastiti? Ne? Onda molim." Kao da je na trenutak ostala bez teksta. Sjedila je u svom širokom naslonjaču i nešto mrmorila sve dok nije stiglo Ciroccino piće. Cirocco ga je pogledala kao da nikad u životu nije vidjela ništa slično.

KIKA "Možda bi ti bila draža čitava boca," ponudila ju je Gea. Cirocco je podigla pogled i susrela se s Geinim. Ponovno je pogledala svoje piće, iskrenula ga, pa polako, kružno, povukla čašu tako da se stvorila kugla tekućine, i polako krenula prema podu. Bacila je čašu uvis, i ova se nastavila dizati i izvan kruga svjedosti. Kugla se spljoštila i počela upijati u sag. "To mi hoćeš reći da si se pozdravila s pićem?" upitala je Gea. "Što je sa Shirley Temple? Baš sam od jednog obožavatelja sa Zemlje dobila preslatki mikser. Od keramike je, i izgleda baš kao ona, Ljubimica Čitave Amerike, i rekla bi da vrijedi čitavu hrpu para. U njemu možeš praviti martini tako da natočiš džin do brade i vermut..." "Kuš." Gea je mrvicu nagnula glavu, razmislila o tome, i učinila kako joj je rečeno. Splela je prste na trbuhu i počekala. "Došla sam ovamo da ti dam svoju ostavku." "Ja je nisam tražila." "Svejedno, ja ti je dajem. Ne želim više biti Čarobnica." "Ti to više ne želiš." Tužno je zacoktala. "Ti znaš da to baš i nije tako jednostavno. Svejedno, kakva slučajnost. Posljednjih sam nekoliko godina intenzivno razmišljala da li da ti se zahvalim. Zbog toga bi, naravno, ostala i bez beneficija, što mu ga dode skoro kao smrtna kazna; zato nisam htjela brzati. Ali je činjenica — sjeti se samo vrlina što sam ih bila nabrojala kad sam te bila angažirala — da ti već neko vrijeme u tom poslu ne zadovoljavaš." "Neću plakati ni zbog toga. Činjenica je da sam ja s tim poslom gotova, i ta odluka stupa na snagu neposredno poslije sljedećeg Hiperionskog karnevala. Do tada ću posjetiti sve druge titanidske zemlje '"I ta odluka stupa na snagu neposretno poslije...'" prasnula je Gea u hinjenom zaprepaštenju. "Ma jeste li je čuli? Tko bi rekao da će dan biti tako pun drskosti?" Prasnula je u smijeh, u čemu su joj se hitro pridružili njeni sljedbenici. Cirocco se zagledala u jednoga od njih i nije s njega skinula pogled sve dok ovaj nije došao do zaključka da bi bi mu bilo pametno maknuti joj se s

KIKA očiju. No do tada su se svi već stišali, i Gea joj je dala znak da nastavi. "Ovome imam malo što za dodati. Obećala sam nezaboravni Karneval, pa ću ga i prirediti. Ali od tebe tražim da poslije toga uspostaviš neku novu tehniku reproduciranja Titanida, koju ja moram odobriti, i desetgodišnje probno razdoblje, za kojeg ću nadzirati tu novu metodu i istrijebiti sve trikove." "Imaš velike zahtjeve," rekla je Gea i naškubila usne. "A ja ću ti reći, Cirocco, da me tu vozaš kao malog majmuna. Ja, iskreno govoreći, nikad nisam ni mislila da ćeš imati muda pokazati se tu, kad znaš što znam. To što jesi, govori u tvoju korist. To pokazuje da još imaš kvalitete koje sam odmah kod tebe zamijetila, i zbog kojih sam te uopće učinila Čarobnicom. Ako se sjećaš, medu njima su hrabrost, odlučnost, pustolovni duh, i sposobnost za junaštvo: to su vrline koju su tako tužno nedostajale. Neću govoriti o svojim nedavnim kolebanjima. A sad si to popratila i tim budalastim zahtjevima, pa se pitam jesi li ti pri sebi." "Tek dolazim k sebi." Gea se namrštila. "Daj da igramo otvorenim kartama, može? Mi obadvije znamo o čemu to govorimo, i ja priznajem da sam postupila brzopleto. Priznajem čak i da sam pretjerala. Ali je i ona bila budalasta. Nije joj baš bilo jako pametno što se poslužila tom djecom kao medijem za prenošenje poruke; nema dvojbe da ona, u stanju u kakvom je bila, nije mogla misliti na sve. Ali ostaje činjenica da je Ga..." "Da joj nisi izgovorila ime." Cirocco je samo malo povisila glas, ali je Gea stala usred riječi, i prvi su se redovi njezina auditorija i nesvjesno malo povukli. "Da više nikad preda mnom nisi izgovorila njeno ime." Geu je to, po svemu sudeći, iskreno iznenadilo. "Njeno ime? Kakve veze s tim ima njezino ime? Ukoliko i sama nisi povjerovala u priče o svojoj magiji, ja tu ne vidim nikakve logike. Ime je samo zvuk; ono nema moć ni nad čime."

KIKA "Ne želim njeno ime čuti s tvojih usana." Sad se Gea po prvi put vidljivo naljutila. "Ja podosta mogu podnijeti," rekla je Gea. "Ja i tebi i ostalima dopuštam uvrede koje nijedan drugi bog ne bi trpio, samo zato što mi se ne da ubijati od jutra do sjutra. Ali ti iskušavaš moju strpljivost. Zasad ću reći samo toliko, pa to shvati kao upozorenje." "Ti to trpiš zato što to voliš trpjeti," odgovorila je Cirocco mirnim glasom. "Život je za tebe igra, a ti upravljaš figurama. I što ti prave bolju predstavu, to ti je ljepše. Svi će te ovi na jedan mig poljubiti u guzicu. A ja te mogu vrijeđati koliko me volja." "I oni bi, naravno, mogli," rekla je Gea i ponovno se nasmiješila. "A ti, naravno, imaš pravo. I još si jednom dokazala da mi, ako se samo potrudiš, možeš prirediti bolju predstavu od ikoga." Počekala je, očito misleći da će Cirocco sad nastaviti. Ali Cirocco nije rekla ništa. Samo je naslonila glavu na naslonjač i zagledala se u daleku, geometrijski ravnu, poput britve oštru crtu crvenoga svjetla iznad sebe. Bilo je to prvo što je bila ugledala za svog prvog posjeta glavčini, prije toliko godina. Stajala je bok uz bok s Gaby, i pitale su se tada što je to, ali je to bilo tako visoko iznad njih da su nagađanja imala malo smisla. Nikad je ne bi mogli dosegnuti. Ali je Cirocco čak i tada osjećala da je to nešto važno. Bio je to samo osjećaj, ali je ona svojim osjećajima vjerovala. Neki je životno važni dio Gee živio gore, u najnedostupnijoj točki svijeta ispunjena zastrašujućim prizorima. Bila je najmanje dvadeset kilometara daleko od mjesta na kojem je sjedila. "Mislila sam da će te zanimati odgovori na tvoje zahtjeve," rekla je napokon Gea. Cirocco je ispružila glavu i ponovno se zagledala u Geu. Na njezinu licu nije bilo osjećaja, kao što ga nije bilo sve od časa kad je stigla. "Zanima me da ne može manje. Već sam ti rekla što kanim učiniti, a rekla sam ti i što ćeš učiniti ti. Nema se tu više što pričati."

KIKA "U to sumnjam." Gea ju je pogledala skupljenih očiju. "Zato što je to apsolutno nemoguće. Ti to moraš znati, i zacijelo mi misliš nečim zaprijetiti, iako ne mogu ni zamisliti što bi to moglo biti." Cirocco ju je samo gledala. "Ti ne možeš sebi zamišljati da ću ti ja pokorno dopustiti... no mislim, popustiti pred tvojim zahtjevima, ako ti tako ljepše zvuči. Molba ili zahtjev, vrlo važno, ako je odgovor ne. Zato mi moraš reći što kaniš učiniti." "Odgovor je ne?" "Tako je." "Onda te moram ubiti." Sad se u čitavom golemom prostoru glavčine nije čuo ni jedan jedini zvuk. Nekoliko stotina ljudi stajalo je iza Geina naslonjača, i upijalo svaku njenu riječ. Svi su oni bili strašljivi, jer inače ne bi ni bili tu, a izvjesno je bilo da je većina od njih razmišljala samo o tome kako će Gea likvidirati tu ženu. Pa ipak ih se nekoliko, dok su tako gledali Cirocco, počelo pitati jesu li svoju vjernost stavili na pravu kartu. "Ti si zaista poslala pamet na dopust. Nemaš ni plutonija ni urana i ne možeš do njega ni doći. A sumnjam da bi znala složiti oružje sve kad bi ga i imala. A kad bi i mogla tu nuklearnu spravu iščiribirati magijom, za koju očito vjeruješ da je posjeduješ, njom se ne bi i poslužila, jer bi pritom uništila i Titanide koji su ti tako dragi." Ponovno je uzdahnula i bezbrižno okrenula dlan. "Nikad se nisam pretvarala da sam besmrtna. Ja znam koliko mi je još vremena ostalo. I ja nisam neuništiva. Atomske bombe — mnogo njih i proračunato namještenih — mogle bi mi razmrviti tijelo ili me bar učiniti nenastanjivom. Mimo ovoga ja ne znam baš ništa što bi mi moglo ozbiljnije nauditi. I kako me onda misliš ubiti?" "Golim rukama, bude li potrebno." "Ili poginuti pri pokušaju." "Ako ne bude^ druge." "Upravo tako." Gea je zaklopila oči, a usne su joj se nijemo pokrenule. Napokon je ponovno pogledala Cirocco.

KIKA "Tome sam sam mogla i nadati. Da će ti manje bolno biti odbaciti vlastiti život nego živjeti s onim što se dogodilo. Tu sam pogriješila, i to priznajem, ali ne bih te željela otpiriti. Ti vrijediš kao čitavo to društvo, pa i više." "Ja ne vrijedim baš ništa ukoliko ne učinim to što moram." "Cirocco, ja ti se ispričavam zbog onog što sam učinila. Čekaj, daj čekaj, saslušaj me do kraja. Daj mi priliku. Mislila sam da mogu prikriti to što sam učinila, i tu sam pogriješila. Ti nećeš zanijekati da je ona kovala urotu protiv mene i da si joj ti u tome pomagala..." "Žalim samo što sam toliko čekala." "Naravno. To je razumljivo. Poznata mi je dubina tvog ogorčenja i tvoje mržnje. A sve je to toliko nepotrebno jer sam to učinila više zbog ponosa negoli iz straha; ne misliš valjda da sam sam se ozbiljno zabrinula da bi njena djetinjasta nastojanja..." "Pazi malo kako se o njoj izražavaš. Neću te više opominjati." "Oprosti. No ostaje činjenica da ništa što biste vas dvije napravile ne bi meni stvorilo čak ni neugodnosti. Ja sam je uništila zato što je drsko pomislila na tako nešto, no to sam platila tvojom lojalnošću. I nalazim da je to prevelika cijena. Ja želim da mi se vratiš, i bojim se da nećeš, a ipak bih željela da ostaneš, ako ni zbog čega drugog, a ono stoga da daš ovom svijetu nekakav ugled." "On mu je potreban, ali mu ga ja ne bih mogla dati, čak ni kad bih ga imala." "Ti sebe podcjenjuješ. To što od mene tražiš posve je nemoguće. Ti nisi prva čarobnica što sam je nominirala za svojih tri milijuna godina. S ovog se posla može otići samo na jedan način, a to je s nogama prema naprijed. Nitko ga nije nadživio, pa nećeš ni ti. Ali postoji i nešto što ja mogu učiniti. Mogu je vratiti." Cirocco se uhvatila za glavu i dugo nije rekla ništa. A onda se napokon pokrenula i stavila obadvije ruke pod svoj bezlični pokrivač, ovila oko sebe ruke i polako se zaljuljala naprijed natrag. "To je jedino čega se bojim," rekla je nikom određenom.

KIKA "Ja je mogu ponovno stvoriti, točno onakvu kakva je bila," nastavila je Gea. "Jasno ti je da imam uzorke tkiva vas obadvije. Kad ste prolazile početna ispitivanja, i kad ste se prijavile za stjecanje besmrtnosti, snimila sam vam sjećanja. Njena su vrlo ažurna. Ja joj mogu uzgojiti tijelo i napuniti ga njezinom biti. Ona će biti baš ona, dajem ti riječ; biti će nemoguće utvrditi ikakvu razliku. To ću učiniti i s tobom, ako te, unatoč svemu, budem morala ubiti. Mogu ti je vratiti, i to samo s jednom promjenom: uklonit ću joj kompulzivnu potrebu da me uništi. Samo to i ništa više." Počekala je, ali Cirocco nije rekla ništa. "No dobro," rekla je Gea i nestrpljivo odmahnula rukom. "Neću promijeniti čak ni to. Ona će biti ona u svakom pogledu. Teško da od toga išta može biti bolje." Cirocco je gledala u točku tek malo iznad Geine glave. Sad je spustila pogled i promeškoljila se u naslonjaču. "To je jedino čega sam se bojala," ponovila je. "Pomišljala sam čak i da ne dolazim, kako ne bih morala čuti tu ponudu i dovesti se u napast. Jer to napast doista i jest. Bio bi to tako lijep način da čovjeku toliko toga postane ljepše a da usput dobije i izliku da može nastaviti živjeti. Ali sam se onda upitala što bi Gaby o tome mislila, i shvatila kakva bi to smrdljivo, iskvareno, užeglo vražje maslo bilo. Nju bi užasnulo da ju je nadživjela nekakva mala lutkica Gaby napravljena tvojim rukama i od tvog gnjiloga mesa. Sigurno bi željela da je smjesta ubijem. A kad o tome malo bolje promislim, onda mi je jasno da bi mi svaki pogled na nju pojeo komadić utrobe dok na kraju od mene ne bi ostalo baš ništa." Duboko je uzdahnula, podigla pogled, pa ga opet spustila na Geu. "Je li to onda tvoja zadnja ponuda?" upitala je Cirocco. "Jest. Nemoj..." Detonacije nije bilo moguće razdvojiti. Pet gusto stisnutih rupa pojavile su se na prednjem dijelu Ciroccina ponča, i njen je teški naslonjač otklizio dva metra unatrag prije nego što je prekinula paljbu. Iz Geina je zatiljka suknula krv. Bar su tri zrna ušla u

KIKA tijelo negdje u visini prsa. Pogodci su je izbacili iz naslonjača i mlitavu odvaljali trideset metara, i tek se onda zaustavila. Cirocco je ustala, ne obazirući se nimalo na pandemonij, i pošla prema njoj. Ispod ponča je izvadila Robinin Colt .45, naciljala Gei u glavu, pa istisnula tri zadnja metka. Brzim pokretima u sve dubljoj tišini, izvadila je limenu kanticu, otvorila je i prelila leš bistrom tekućinom. Bacila je šibicu i otkoračila u trenutku kad su u zrak suknuli plamenovi pa zapuzali sagom. "Toliko po pitanju junačkih djela," rekla je, pa se okrenula mnoštvu. Pokazala je pištoljem prema najbližoj katedrali. "Spasiti se možete jedino ako potrčite prema žbici," rekla im je Čarobnica. "Kad dođete do ruba, skočite. Pokupit će vas anđeli i sigurno spustiti na Hiperion." Nakon što je to rekla, posve je na njih zaboravila. Bilo joj je sasvim svejedno hoće li oni živjeti ili umrijeti. Kad je izbacila prazni okvir, pa iz skrivenoga džepa izvadila nabijeni, dah joj je bio ubrzan. Ubacila je okvir u dršku, povukla zatvarač i vratila ga naprijed, pa se odmaknula od sve šire vatre. Kad se udaljila dovoljno da je može jasno vidjeti, stala je u raskorak i podigla pištolj iznad glave. Nanišanila je skoro okomito u vis, i opalila u tanku crvenu crtu. Zastajala je iza svakoga hica, nimalo se ne žureći, i nije stala sve dok nije ispraznila okvir. Izvadila je drugi i uz škljocaj ga stavila na njegovo mjesto.

44 Munje i gromovi Negdje na sredini četvrtoga okvira taj ju je čudni osjećaj počeo brinuti. Spočetka u nj ne bi znala uprijeti prstom. Zatresla je glavom, naciljala pa ispalila još jedan metak. Progutala je slinu koje nije bilo. Bilo je posve moguće da kušnja "junačkim podvizima" još traje; ona to nije mogla znati. Čak i kad bi to nešto pogodila, tko zna bi li se išta dogodilo, jer su joj meci bila

KIKA mali i vjerojatno bezopasni. Pa ipak, ispalila je još jedan metak i baš se spremala ponovno opaliti, kad se osjećaj vratio, jači no ikada. Nešto joj je govorilo da bježi. To što joj se to nešto učinilo neobičnim osjećajem, u drugoj bi joj situaciji možda bilo smiješno, ali sada ne. Opalila je još dva puta, i zatvarač se zabravio, otvarajući prazno ležište metka. Izbacila je prazni okvir i pustila ga da padne kraj nje, gdje je bučno zazveketao. Ponovno je progutala slinu. Osjećaj se vratio, jači no ikada. Na oči su joj izbile posve nejasne suze i potekle joj niz obraze. Dodavola, čekala je na smrt, i to je trajalo duže no što je mislila. Ali je znala što sad osjeća, i sićušne su joj se dlačice nakostriješile po šiji i rukama. Nije znala zbog čega, ali je bila sigurna da joj Gaby govori neka bježi. To je nekakva Geina podvala. Napravila je nekoliko nesigurnih koraka, i od toga joj je bilo bolje. Ali je onda stala, i osjećaj se vratio. Zašto je tako tvrdo odlučila umrijeti? Toga na početku nije bilo u njezinu planu, osim što je, bude li morala, bila pripravna umrijeti. Neke je stvari morala obaviti. I sad ih je obavila, a poslije je toga namjeravala pobjeći. Je li to podvala? Stavlja li joj to Gea Gabyn glas u svijest da je smućuje sve dok je ne sustigne osveta? Ali mu je najednom povjerovala. Krenula je prema katedralama. Kad je grom tresnuo u mjesto na kojem je stajala, učinilo se kao da se rascijepio i sam zrak. Potrčala je, a Gein se gnjev izlio iz čitavog svijeta oko nje. Crvena crta iznad nje blistala je sjajnije no ikada. Skoči! Poslušala je i naglo skrenula ulijevo, i tad je još jedan grom grunuo u mjesto na kojem je do maločas bila. Pri zanemarljivo maloj gravitaciji, kakva je vladala u glavčini, bilo je moguće nakupiti zastrašujuću brzinu, ali je za to trebalo vremena. Noge na podlozi nisu proizvodile trenje dovoljno za

KIKA veliko ubrzanje. Morala je početi s kratkim, isprekidanim koracima, pa ih postupno pro-dužavati sve dok noge nisu počele doticati tlo u točkama udaljenim mnogo metara. A brzina, kad ju je jednom postigla, dugo bi se održavala. Upravo je letjela, tek rijetko dotičući tlo, dok su oko nje tukli gromovi. Najteže je od svega bilo mijenjati smjer. Kad bi zaključila da mora skrenuti nadesno, tu je želju bilo teško sprovesti u djelo, ali je to ipak uspjela učiniti, samo što ovaj put nije mogla odrediti je li to bilo i za kakvu korist. Jer nikakav grom nije udario u mjesto na kojem je bila. Tlo se treslo. Neke katedrale, uzastopce pogađane gromovima, a sad napadnute i odozdo, počele su se raspadati. Dok je prestizala bjegunce, oko nje je palo nekoliko garguja. Zvonici su posrtali kao na usporenom filmu, pucali, raspadali se, a monstruozni kameni blokovi zaplovili su neumoljivo prema tlu. lako su mogli težiti svega nekoliko kiloponda, njihova je masa drobila sve na što bi naišli. Otkrila je kako leti ravno prema replici Notre Dame, a bilo je već prekasno za skretanje. Podigla je obje noge s tla, i nastavila klizati preko površine sve dok se nije spustila pola metra; onda se otisnula objema nogama i poletjela u zrak. Za dlaku je preletjela usiljeni krov, polako se spustila i ponovno odskočila. Ispod nje su ostaci Lude čajanke milje-li kao mravi iz razrušenog mravinjaka. Ravno je pred sobom ugledala kosinu ruba grotla Reine žbice. Tlo više neće ni dotaći; inercija će je baciti u ništavilo. Nekolicina je već stigla do ruba i sad je stajala i zurila u dubinu u koju se nikad neće usuditi skočiti. Cirocco je posegnula pod ponćo pa izvadila bočicu komprimiranoga zraka. Izvila se i okrenula prema crvenoj crti, pritisla jedan kraj boce na trbuh i odvrnula pipac na drugom. Pipac je zapištao, i stalan je pritisak zaprijetio da će je okrenuti, ali je ipak uspjela sačuvati ravnotežu. Uskoro se uvjerila da dobiva brzinu. Kad se boca ispraznila, odbacila ju je svom snagom, pa izvadila dva preostala okvira za pištolj i bacila ih, iza čega je slijedilo i sve ostalo što joj se našlo po džepovima. Već se bila spremala baciti i

KIKA sam pištolj, ali je zastala. Robin je zaslužila da joj ga vrati, ako je to ikako moguće. Umjesto toga se izvukla iz crvene deke, smotala je najčvršće što je mogla, i odbacila. U žurbi da se pokrene, važna je bila svaka unca reaktivne mase. Kvragu! Preostale je metke trebala ispaliti, a ne ih baciti. Tad bi možda mogla zadržati pončo. Ali nije mogla misliti baš na sve, a osim toga, kad se okrenula, shvatila je da to i nije tako važno. Čitava je valjkasta unutrašnjost Reine žbice pucketala od milijuna električnih zmija. Nadala se da će im brzo pobjeći iz dosega, ali će sad morati protrčati kroz šibe. Ispod sebe je ugledala likove svoje anđeoske pratnje; polako su se okretali i čekali je u skladu s njenim uputama. Dok ih je promatrala, jednoga je od njih pogodio grom, i on je eksplodirao u pljusku perja. Na trenutak je skrenula pogled; došla joj je muka. Kad je ponovo pogledala, opazila je da se preostala petorica nisu raspršila, kako se je bila pobojala. Na prvi se pogled možda i učinilo da bježe, jer je od njih vidjela samo noge i grozničavi lepet krila, ali je brzo shvatila da su oni problem uočili prije nje, zahvaljujući svojem neusporedivo boljem osjećaju za balistiku. Nekoliko sekundi poslije toga prozujala je kraj njih i osjetila olakšanje zbog toga što nije ispalila preostale metke. Njena je brzina već bila tako velika da se pojavila opasnost da će ih prestići. Okrenula se i nastavila padati s leđima prema dolje. Nije imalo nikakva smisla vrebati na bljeskove munja kad nije mogla učiniti ništa da ih izbjegne. Raširila je ruke da bar malo smanji brzinu, i anđeli su jurnuli za njenim tijelom što je propadalo kroz bljeskavi tunel.

45 Slava i bogatstvo Valiha je svoje štake zamijenila titanidskom verzijom bolesničkih kolica. Ona su imala dva gumena kotača metarskog polumjera, pričvršćena za drveni okvir malo širi od njezina tijela. Debele su

KIKA se šipke nalazile malo ispred i malo iza donjeg dijela ljudskoga torza, i s njih je visjela platnena zdjela s rupama za prednje noge i remenje kojima se sve to moglo osigurati. Chrisu se ta sprava učinila bizarnom, ali je na to brzo zaboravio kad je vidio kako je praktična. Ona će u tome biti još kratko vrijeme; noge su joj prizdravile, ali su titanidski vidari, kad je riječ o povredama nogu, bili vrlo konzervativni. U njima je ona mogla hodati brže nego što je Chris mogao trčati. Problematično je bilo samo skretanje za ugao, što je morala raditi vrlo sporo. I kao što je to uvijek slučaj s bolesničkim kolicima, teško je svladavala stepenice. Pogledala je široke drvene stube što su se spuštale iz zelenoga baldahina na rubu Titangradova stabla, namrštila se jednom stranom usta, i rekla: "Mislim da bih se uz ovo mogla uspeti." "A ja već imam živu sliku kako se strmoglavljuješ," odgovorio je Chris. "Idem gore samo načas po Robin. Serpent, gdje je košarica za piknik?" Dijete se prvo iznenadilo, pa smelo. "Sigurno sam je zaboravio." "Onda trči kući po nju, i bez zastajkivanja." "Dobro. Vidimo se." Izgubio se u oblaku prašine. Chris je krenuo uza stube. Imale su nešto rustično u skladu sa šumskim okruženjem: skup slova napravljen od špagom povezanih štapića, kao na ulazu u skautski logor. Natpis je glasio: "Hotel Titangrad." Uspeo se na četvrti nivo i pokucao na vrata sobe broj tri. Robin je doviknula da je otvoreno, i on je ušao i zatekao je kako trpa odjeću u telećak. "Nikad nisam gomilala stvari," rekla je i nadlanicom otrla znoj s čela. Još jedan vruć dan u Hiperionu. "Čini se da se kod mene promijenilo još nešto. Sad više ništa ne mogu baciti. Zašto ne sjedneš? Sad ću ti napraviti mjesta..." Počela je micati hrpe košulja i hlača, mahom titanidske proizvodnje. "Priznajem da sam iznenađen što to vidim," rekao je i sjeo. "Mislio sam da ćeš ostati još toliko da vidiš je li Cirocco uspjela..."

KIKA Robin je na krevet do njega bacila ružnu komadusinu metala. Bila je to obiteljska baština, Colt .45. "To su mi donijeli prije nekoliko sati," rekla je. "Zar nisi ćuo? Mislila sam da čitav grad bruji. Znaci od prije nekoliko dana nisu bili lažni: na nebu je došlo do velikoga boja, i Čarobnica je pobjegla. Ali Gea nije zadovoljna ishodom, i njene su uhode posvuda. Karneval je trajno otkazan; rasa je osuđena na propast. Ili će se Karneval ipak održati, ali će biti prekasno. Cirocco je teško stradala. U dubokoj je nesvjestici. Ili je možda dobro, a stradala je Gea. To su glasine što sam ih čula, a da nisam ni provirila iz hotela." Chris se iznenadio, ali ne zato što nije čuo vijesti. Čitav je dan proveo u kući s Valihom i Serpentom, i pošao u hotel baš u doba užine. O čitavom su tom metežu pričali prije nekoliko dekareva, kad je bilo opaženo da se kabel što vodi do Vjetrišta polagano njiše i kad se iz Ree začula neprekidna grmljavina. "A što znaš zasigurno?" Robin je dohvatila i potapšala pištolj. "Evo to. On je tu, znači da se Cirocco uspjela probiti do oboda. Nadam se da ga je znala prikladno upotrijebiti. A što je s njom dalje bilo, o tome ne mogu ni nagađati." "Možda se ovdje nije usudila ni pojaviti," iznio je Chris svoju hipotezu. "Šuška se i o tome. Ja sam se stalno nadala... oh, da će doći i dati mi pištolj tako da dobijem šansu da... no dobro, kad je otišla, ja joj se opet nisam primjereno zahvalila. A sad možda nikad niti neću. Zato što je poslala Trini da čeka na mene." "Sumnjam da bi našla prave riječi. Meni to nije uspjelo." "Vjerojatno si u pravu." "A posljednji put kad sam je vidio, samo se ispričavala što me je uvalila u toliku nevolju." "I meni. Mislim da je vjerovala da će poginuti. Ali kako da je krivim? Ona nije mogla znati kako je... što će..." Stavila je ruku na trbuh, a na licu joj se na trenutak pojavio izraz nesigurnosti. "Pažljivo," upozorio ju je Chris.

KIKA "Ti znaš čuvati tajnu?" "Je li ti slabo?" "Zapravo ne znam. Mislim da se bojim da će bi mi moglo pozliti. S tim neće biti lako živjeti." Chris je shvaćao kako joj je, ali je vjerovao da će za nekoliko mjeseci Gein oproštajni vic jedva i opažati. Razriješili su misterij, ali narav tog rješenja branila im je da tu tajnu odaju ikome. Otprije su to smatrali čudnim, kad bi uopće imali vremena o tome razmišljati, da uza sve analize što su postojale o Gei i unatoč doživljajima svih hodočasnika što su joj dolazili po izliječenje, nijedna knjiga ne spominje Veliki pad. A razlog je bio jednostavan. Gea nije dopuštala nikome da o tome priča. Niti su smjeli raspravljati ni o svojim ni o tuđim junačkim pohodima; oni zapravo nisu uopće smjeli spominjati da Gea od hodočasnika traži išta u ime svih tih ozdravljenja. Chris je tvrdo vjerovao da je to najbolje čuvana tajna stoljeća. Baš kao i nekoliko tisuća drugih koji su je znali, ni njega nije čudilo što nitko nije progovorio. I on i Robin pomislili su da moraju provjeriti taj sigurnosni sustav za koji su im ispričali čim su se vratili u Titangrad. Ni on ni ona to nikad neće ponoviti. Chris se nije ponosio tom činjenicom, ali je znao da je istinita. Gea je u nj ugradila psihološku blokadu. Ona je bila donekle fleksibilna — jer je o tome mogao slobodno razgovarati s Robin i svima koji su za to već znali. Ali ako bi poželio drugima ispričati o Velikom padu, o svojim pustolovinama na Gei, ili bilo čijim podvizima u traganju za čudesnim ozdravljenjem, osjetio bi bol tako paralizirajuću da ne bi mogao izgovoriti ni riječi. Bol bi krenula iz želuca, pa se brzo raširila kroza sve mišiće, a osjećaj je bio kad da mu kroz živo meso riju zmije usijane do crvenoga žara. U ugovoru nije bilo klauzule o razvrgnuću, ili su ga bar tako informirali. Ali i to je znao bez želje da ikada provjeri. Ako bi pokušao pisati o svojim doživljajima, posljedice bi bile iste. Kad bi mu netko postavio pitanja koja su zadirala na zabranjeni

KIKA teren, na njih nije mogao odgovoriti čak ni s da i ne; "nemam što izjaviti" bio je dopustiv odgovor, a "gledaj svoja posla" još bolji. A najsigurnije je od svega bilo svom ispitivaču ne reći baš ništa. Taj sistem je bio donekle i lijep — onome tko nije bio njegova žrtva. Po svemu što je Chris znao, sustav je bio nepogrešiv. Svi Geini posjetitelji morali su se provesti kapsularnim sustavom dizala čak i kad bi željeli doći samo na unutrašnji obod iz pristaništa s druge strane, i dok bi tako putovali, njih bi uspavali, pregledali i tek im tada dopuštali odlazak. Nitko tko je znao išta zabranjeno nije mogao otići s Gee a da prije ne primi blokadu. Chris je otkrio da je te teme najbolje sasvim zaobilaziti pred svima osim Robin, Valihom i drugim Titanidima. Na Gei je bilo još ljudi koji su znali što i on, ali je teško bilo znati tko su oni. Ako u to ne bi bio siguran, samo bi otvorio usta i poželio progovoriti o putovanju, i već bi osjetio upozorenje u obliku žiganja nalik zubobolji. To bi mu bilo posve dovoljno. Jedna doza Geinog kondicioniranja nesklonošću bila je posve dovoljna. Robin je napunila jednu torbu i sad se prihvatila druge. Chris ju je vidio kako dohvaća mali termometar, trenutak nad njim razmišlja, pa ga ubacuje u vreću. Shvatio je njen problem. Mnogo od te opreme što ju je bila ponijela na putovanje dobilo je sentimentalnu vrijednost. Povrh toga, činilo se da poslije njihova povratka svaki Titanid u gradu želi svratiti i darovati im nekakvu lijepu tričariju. U Valihinu su domu tim plijenom napunili sve police. "Ja sve to ipak ne razumijem," rekla je Robin dok je u pakpapir zamatala bogato izrezbaren komplet drvenih noževa, vilica i žlica. "Ja se ne žalim — samo što ne znam kamo da sve to spakiram — ali čime smo mi zaslužili sve ovo? Mi za njih nismo učinili baš ništa." "Valiha je to objasnila, na neki način," odgovorio je Chris. "Mi smo na neki način slavne ličnosti. Ne baš kao Cirocco, ali ipak. Bili smo hodočasnici, i vratili smo se izliječeni, znači da nas je Gea ocijenila kao junake. Što znači da smo dostojni darova. Osim toga, Titanidi će po čitav dan izjavljivati kako nisu praznovjerni,

KIKA ali oni vjeruju da smo mi, time što smo sve to proživjeli, dokazali da nas služi sreća. Pa se nadaju, ako prema nama budu dobri, da će se nešto od te sreće prikačiti i za njih, što će im dobro doći na sljedećem Karnevalu." Spustio je pogled na ruke. "Ali u vezi mene, postoji tu i još jedan razlog. Nazovi to titanid-skim zetom ili priženjenim Geancem. Ja ću postati dio njihove zajednice. Oni žele da se osjećam kao kod kuće." Robin ga je pogledala, otvorila usta da nešto kaže, pa ih ponovno zatvorila. Potom se nastavila pakirati. "Ti misliš da griješim," rekao je Chris. "To nisam rekla. A nikad niti ne bih, čak i kad bih tako mislila, što ne mislim. Jasno mi je što ti Valiha znači. Ili bar mislim da znam, iako ja ni prema kome nikad nisam osjećala ništa slično." "A ja mislim da ti griješiš." Robin je podigla ruke, okrenula se i viknula na nj: "A sad me poslušaj. Najednom sam ja postala diplomatična, a ti govoriš sve što ti padne na pamet. O, proklet bio! Trudila sam se da budem fina, ali sam mogla i reći kako znam da ti nisi siguran u to što radiš. Ne sasvim siguran. Kao prvo, do smrti ćeš se bojati Gee, a kao drugo, ti još ne znaš kako ćeš se osjećati kad Valiha počne dovoditi kući svoje druge ljubavnike. Ti misliš da to možeš tolerirati, ali ti u to nisi siguran." "Da se ispričam?" "Samo čas, još se nisam izvikala." Ali je onda slegnula ramenima, sjela na krevet do njega, i nastavila tišim glasom. "Ni ja ne znam da li griješim. Trini..." Ljutito je zatresla glavom. "Ovdje su mi se otvorile oči za mnogo toga, i to ne samo za loše stvari. Bojim se da mi moja promjena može jako otežati život kod kuće. A kad smo već kod doma, pokatkad se teško mogu sjetiti kako on uopće izgleda. Osjećam se kao da sam tu već milijun godina. Doznala sam da mnogo štošta od onoga u što vjeruju moje sestre spada u dječje priče, ali ne vjerujem da bih im to mogla i reći." "A što to?" Pogledala ga je iskosa, a jedan joj se kut usta izvio.

KIKA "Želiš zaključni izvještaj žene s Marsa, ha? U redu. Sad pouzdano znam da ljudski penis nije velik kao ruka, bez obzira na muške želje. Moja se majka tu žestoko prevarila. I iz prsta je izisala da svi muškarci stalno žele silovati sve žene. I da su svi muškarci zli. Ali sam ovih dana puno razgovarala s Trini. Bila mi je to prva prilika da provedem neko vrijeme sa ženom koja poznaje zemaljsko društvo. I otkrila sam da tu ima pretjerivanja. Sustav represije i eksploatacije nije tako ni loš ni otvoren kako sam po pričama povjerovala, ali on postoji, još i sada, čak i nakon čitavog stoljeća što su ga moje sestre provele daleko od njega. Upitala sam se da li bih savjetovala da se u Vrzinom Kolu naprave kakve promjene, i moj je odgovor bio ne. Kad bih pronašla posve egalitarno društvo, možda bi moj odgovor bio drukčiji, ali čak ni u to nisam sasvim sigurna. Od kakve bi to koristi bilo? Nama je lijepo. U svemu tome nema ničeg abnormalnog. Jako bi, jako malo mojih sestara muškarcu mogle i povjerovati, a kamoli ga još i voljeti, i što bismo onda na Zemlji?" "Nemam pojma," odgovorio je Chris. Pomislio je da je to zazvučalo kao neodobravanje, pa je zato dodao: "Ja s Vrzinim Kolom nemam spora. Nema potrebe da preda mnom braniš svoj način života. Nije ga ni potrebno braniti." Robin je ponovno slegnula ramenima. "Možda ponešto od njega i jest upitno, jer da nije tako, ne bih u ovo skočila kao grlom u jagode. Ali me to baš previše ne brine. Isprva će mi biti teško držati jezik za zubima i ne pričati o mnogočemu što sam doznala, ali će mi to biti dobra praksa za sve ono drugo zbog čega bih morala pripaziti na jezik." Još su tako neko vrijeme sjedili bez riječi, svatko zadubljen u svoje misli. Chris je razmišljao o onome što se medu njima zamalo dogodilo — o vratima što su se otškrinula, da se nikad ne otvore. Bilo je to nešto odveć daleko za nagađanja. On je prema toj negdašnjoj žestokoj mladoj ženi osjećao mnogo poštovanja i dragosti. Sad se bila malo stišala, ali je to bilo daleko od poraženosti, a njegovi osjećaji prema njoj ostali su nepromijenjeni.

KIKA Na pamet mu je pala jedna misao, pa je odlučio zaigrati na nju. "Mislim da zbog svog budućeg života u zajednici i ne trebaš puno brinuti." "Kako to misliš?" "Tvoj novi prst. Iza njegova ponovnog rasta zacijelo stoji strahovita labra." Ona se za trenutak zagledala u svoju ruku, a onda se zločesto nasmiješila. "Znaš što, mislim da si u pravu." On je otišao do jedinog prozora, pa pogledao Valihu koja ga je strpljivo čekala na dnu stepenica. "Kad polazi tvoj brod?" Pogledala je na ručni sat, i Chris se nasmiješio. I on ga je nosio. Oboje je sad osjećalo kompulzivnu potrebu da uvijek znaju koliko je sati. "Još imam deka... deset sati." "Valiha pravi piknik. Smislila je jedno krasno svježe mjestance, dolje uz rijeku. Mislili smo te i tako pozvati, ali sad će to biti oproštajni ručak. Hoćeš li doći?" Ona mu se nasmiješila. "Baš bih voljela. Daj mi pomozi da to spakiram." On joj je pomogao, i uskoro su na podu bile poredane tri prenabi-jene torbe. Robin je podigla dvije i pohrvala se s trećom. "Mogu li ti pomoći?" "Ne, mogu i sama... ali što ja to govorim? Ja ću uzeti ove, a ti hvataj onu. Možemo ih ostaviti na recepciji, a oni će ih poslati na brod." Krenuo je za njom iz sobe pa zatim niza stube, i pomogao joj da preda prtljagu. Potom su se pridružili Valihi i Serpentu. Sve je četvero ležernim korakom krenulo ispod titangradskog stabla, pa se našlo pod titanskim lukom Geinog hiperionskog prozora. Dan je bio topao, a s Oceana je puhao slab vjetrić, najavljujući zahlađenje. U zraku je bila sumaglica, a izvor joj je bila daleka točka na visoravni, gdje su Ciroccine zračne snage pronašle stvorenje koje proizvodi gorivo, roditeljicu i hraniteljicu zuj-bombi. Plamtjelo je već pola kiloreva.

KIKA Ali je zrak bio prekrasan i usprkos tome, pun mirisa titanidskih usjeva što su se bližili žetvi, i bar zasada slobodan od svake prijetnje. Hodali su prašnjavom stazom što je vijugala kroz brežuljkasto zemljište. Silna krivina Gee dizala se s obje strane, podsjećajući na zagrljaj materinskih ruku. Na obali su Ofiona rasprostrli deke. Dok su jeli, Chris je promatrao rijeku, i pitao se koliko su već puta vode protekle kraj tog mjesta i koliko će se još puta rijeka odvrtjeti dok Gein dugi život ne dođe kraju. Kad su Titanidi zapjevali, on im se pridružio bez ikakve rezerve. Nakon nekog vremena s njima je zapjevala i Robin. I tako su se smijali, pili, malo plakali, i pjevali sve dok nije bilo vrijeme da se pode.

EPILOG: Semper fidelis Kotač se još okretao, i Gea je još bila sama. Zemaljski brod smrtonoša ostao je gdje je oduvijek i bio, duboko u Saturnovom gravitacijskom bunaru. Posada mu se mijenjala jednom godišnje, kako bi im se olakšala dosadna služba. Svakih bi se deset godina obavio servis nuklearnog oružja, pa bi se ono pokvareno zamijenilo novim. Taj brod nije bio prazna prijetnja, ali se Gea svejedno na nj nije obazirala. Ona mu nikad neće dati izliku za napad. Sve dok je potrebna Zemlji, posve je sigurna, a ona će se već pobrinuti da Zemlji potrebnom i ostane. Bilo bi politički nezamislivo isključiti je iz ijednog diktatorskog ili demokratskog tijela na svijetu. Priča o njenim kušnjama, kad bi i doprla do ljudskih ušiju, mogla bi izazvati trenutnu nelagodu, ali ništa više od toga. Gea je imala tisuću darova. Njen je sigurnosti sustav bio stvoren zbog njenog zadovoljstva; nju je veselilo da hodočasnici dolaze u neznanju.

KIKA Mjera je njene samouvjerenosti bila činjenica da je opasnost od Zemlje rangirala malo ispod nove opasnosti od renegata Čarobnice, no ta je opasnost bila tako mala da se skoro i nije dala izračunati. Ali je Gea bila oprezno biće. Visoko u glavčini, njene su se misli kovitlale brže od svjetlosti kroz kristalnu matricu svemira, koja je već samim svojim postojanjem prkosila ediktima ljudske fizike. U toj su matrici zijevale goleme rupetine nalik rupama u trulome zubu, no njen je mozak, čak i u propadanju, imao dovoljno snage da se prema njemu svi ljudski računski strojevi, uzeti zajedno, doimaju bijedno. Odgovor je bio posve u skladu s njenim očekivanjima. Cirocco nije nikakva prijetnja.

*** Visoravni su na Gei bili jedinstvene. Iako je svaki kilomear njihove površine bio povezan s nekim regionalnim mozgom, moć koja je djelovala tako daleko od svog središta bila je upravo zanemarljiva. Bio je to, na neki način, neutralni teritorij. U zoni sumraka između Ree i Hiperiona, visoko iznad zemlje i u najnedostupnijim predjelima visoravni, pred špiljom je čuvao stražu samotni Titanid. Nedaleko do tog mjesta bujala je plantaža kokaina. Iznutra se začuo nekakav zvuk, pa se okrenuo i ušao. Cirocco Jones, sve donedavno Geina Čarobnica, no sad već prozvana Demonom, bila se probudila i sad se koprcala u studenom znoju. Bila je gola, i tako mršava da su joj se vidjela rebra. Oči su joj bile duboke šupljine. Frulica joj je prišao i pritisnuo je, i tako je zadržao sve dok se drhtavica nije smirila. Ubrzo nakon slijetanja u Hiperionu, pronašao je izvor pića, zato što je Glazbena radionica bila sravnjena sa zemljom naj-jedinstvenijom pojavom ikad viđenom na Gei: pravim pljuskom katedrala. Frulica je te zalihe pronašao i odnio ih u pećinu. Pridržao joj je glavu i pomogao joj da popije čašu vode. Kad se zakašljala, opet ju je spustio.

KIKA Ali su joj se oči uskoro otvorile. Uspravila se i sjela vlastitim snagama, što je bilo prvi put tko zna od kada. Frulica se zagledao u te oči, ugledao u njima vatru koju je vidio nekoć davno, i silno se razveselio. Gea će još čuti za Demona.

KRAJ

KIKA

KIKA 29.11.2010.