Tihi svijet Nicholasa Quinna

Unatoč tome što je gluh, provincijski profesor Nicholas Quinn je ipak dobio prestižan posao u Zavodu za strane ispite na sveučilištu u Oxfordu sa zadatkom sastavljanja pitanja iz engleskog jezika, koji se koriste diljem cijeloga svijeta. No, nedugo nakon što je počeo raditi ovaj ugledan posao netko od njegovih kolega ambicioznog je profesora posjetio kod kuće… i usuo cijanid u njegov sherry. Quinn je mrtav, a njegovo ubojstvo tek je početak iznimno zamršenoga labirinta u kojem inspektor Morse traži izlaz, pogotovo u svjetlu činjenice da je od prvog trenutka jasno da se ubojica nalazi unutar zatvorenoga i arogantnoga akademskog svijeta Oxfordskog sveučilišta. Sumnjivaca ima poprilično, njihova prljavog rublja još više… pa je neminovan slijed događaja koji će kulminirati time da će ubojica pred Morseom morati „polagati“ svoj završni ispit.

COLIN DEXTER TIHI SVIJET NICHOLASA QUINNA "Onda? Što mislite?" Dekan Zavoda za strane ispite svoje je pitanje postavio izravno Cedricu Vossu, predsjedniku povjerenstva za povijest. "Ne, ne dekane. Mislim da bi tajnik prvi trebao dobiti riječ. Ipak je on stalni zaposlenik koji će morati raditi s bilo kime koga mi odredimo." U nešto manje otmjenom poduzeću Voss bi vjerojatno bio dodao da mu zapravo nimalo nije stalo tko će od njih dobiti posao. Kao i ranije, zadržao je karakteristično uspavano držanje u svojoj ugodnoj, plavoj kožnoj fotelji, moleći se da se oni previše ne petljaju u taj problem. Sastanak se već bio odužio na više od tri sata. Dekan se tada okrenuo prema osobi koja je sjedila neposredno s njegove lijeve strane; bio je to mali čovjek brzih kretnji u srednjim ili kasnim pedesetim godinama, koji je iza svojih naočala bez okvira treptao poput dječaka. "Pa dobro, doktore Bartlett, da čujemo što nam imate reći." Bartlett, koji je bio stalni tajnik Zavoda za strane ispite, pristojno je pogledom okrznuo prisutne za stolom prije negoli je pogled spustio na svoje kratke, ali uredno napisane bilješke. Uvijek ih je koristio u ovakvim situacijama. "Meni se čini, dekane, da općenito govoreći, nadugo i naširoko (dekan i nekoliko starijih sudionika očito su bili dirnuti u živac ovim riječima), svi bismo se trebali složiti daje kratka lista zapravo i najbolja lista. Svi prijavljeni čine se poprilično kompetentnima, i mnogi od njih već su dovoljno iskusni za preuzimanje posla. Ali - " Ponovno je pogledao u svoje bilješke. "Pa, da budem iskren, ne bih poželio niti jednu od tih dviju žena. Jedna je s Cambridgea, mislim, i mislim da je, mmm, malo glasna i kreštava, da tako kažemo." Široko se nasmiješio odboru za imenovanje ispunjen nadom, a tada je nekoliko glava energično kimnulo prihvaćajući njegove riječi. "Ona druga žena - rekao bih da joj ipak nedostaje iskustva, a osim toga nije me baš uvjerila nekim svojim odgovorima." Kao i prije,

nije bilo vidljivog znaka neslaganja oko tihih stolova, i Bartlett se zadovoljno udari po svom velikom trbuhu. "Onda. Počnimo od te trojice. Duckham? Čini mi se malo nejasan. Drag je momak i sve to, no pitam se posjeduje li taj polet i energiju kakvu priželjkujem ovdje u kadrovskoj službi. On je treći na spisku. Zatim je tu i Quinn. On mi se sviđa: iskrenje i inteligentan momak, čvrstih pogleda i bistroga uma. Nema baš idealno iskustvo, možda - da budem iskren po tom pitanju. Ja mislim da - ustvari mislim sljedeće: njegov bi hendikep ovdje mogao biti to što je ponekad previše odgovoran. Znate već na što mislim: telefonski pozivi, sastanci, jednostavno stvari te vrste. To je šteta, ali tako stoje stvari. U svakom slučaju, stavit ću ga na listu kao drugog. Ostaje nam Fielding, a on je čovjek kakvog sam tražio: jednostavno je izniman nastavnik, ima za sobom izvrsne rezultate u radu s učenicima, pravih je godina; skroman je, lako gaje voljeti, a i prvi je iz povijesti iz Balliola. Reference su mu u najmanju ruku izvrsne. Iskreno, ne mislim da smo mogli dobiti boljeg kandidata, i on je moj prvi izbor, dekane, bez imalo sumnje s moje strane." Dekan je neopazice zatvorio svoju mapu za sastanke te je uljudno kimnuo na njegov prijedlog, no to nije bilo tek udovoljavanje drugima, koji su također kimali glavama. Osim samog dekana, bila je prisutna i cijela postava Zavoda, njih dvanaestorica, a svaki član bio je važna i istaknuta osoba sa svog koledža unutar Oxfordskog sveučilišta kojeg je tu predstavljao, i svaki je od njih bio pozvan da prisustvuje dvoterminskim sastancima u zgradi Zavoda u svrhu formuliranja službene politike proučavanja i ispitivanja. No nitko od njih nije bio stalni uposlenik Zavoda, i nitko od njih nije bio plaćen niti penija (osim za putne troškove) za prisustvovanje sastancima. No mnogi su od njih bili aktivni u raznim Predmetnim odborima, te su bili sretni u prihvaćanju politike prosvjetljavanja vlastitih interesa u smislu profitabilnih procedura javnih ispitivanja. Tijekom lipnja i srpnja, nakon što bi njihovi studenti otišli na poduži odmor, postavljali bi se kao šefovi nadzornika i moderatora unutar standardnog i naprednog sustava obrazovanja. Od stalnih službenika samo je Bartlett bio automatski pozvan da prisustvuje vijećanju ovog tijela (premda sam nije imao pravo glasa), a osim

toga Bartlett je bio taj koji je u prostoriju doveo trinaest osoba. Trinaest... Da, dekan nije bio praznovjeran čovjek, i odbor je promatrao s blagom privrženošću. Bio je okružen iskusnim i pouzdanim kolegama koje je odreda dobro poznavao, osim dvojice ponešto mlađih nastavnika koje još nije bio dovoljno dobro upoznao: jedan je od njih imao malo dužu kosu, a drugi je nosio bradu. Quinn je također imao bradu... No, daj! Sastanak bi trebao biti utanačen vrlo brzo, i uz malo sreće on bi se mogao vratiti u koledž Lonsdale još prije šest sati. Te je večeri imao dogovorenu svečanu večeru i... Ma daj, dosta s tim! "Pa, spreman sam pretpostaviti da se odbor složio za sastanak s Fieldingom, i još treba samo urediti njegovu početnu mjesečnu plaću. Pa, da vidimo... On je tridesetčetverogodišnjak. Mislim da bi, gledano s dna skale isplate za predavanja, moglo biti - " "Mogu li samo nešto reći prije negoli nastavite, dekane?" Bio je to ponešto mlađi profesor. Jedan od onih dugokosih. I jedan od onih koji su nosili brade. Kemičar iz Christ Churcha. "Da, naravno, gospodine Roope. Nisam htio stvoriti dojam da-" "Ako mogu reći, mislim da pretpostavljate da se svi mi slažemo s tajnikovim pogledima i, naravno, vjerojatno se svi ostali slažu. Noja se ne slažem, i mislim daje svrha ovog sastanka - " "Tiše, tiše gospodine Roope. Kao što sam rekao, žao mi je ako sam stvorio sliku da, znate već... Ni u kom slučaju to nisam namjeravao. Samo sam pomislio da sam naišao na općeniti sporazum. No mi smo sada u vašim rukama. Ako tako mislite - " "Hvala vam, dekane. Uistinu se ne slažem s ovime i jednostavno se ne mogu složiti s vrijednostima koje je tajnik iznio. Namjeravam biti iskren u svezi toga. Mislim daje Fielding odveć poslušan... Jednostavno, po mom mišljenju previše je uglađen. U slučaju da dobije posao, neće biti tako lako spojiti ružno s ugodnim, kao što je ugodno s ugodnim." Tiho mrmorenje koje je podsjećalo na atmosferu sa zabave zavladalo je oko stolova, i lagana tenzija koja je bila zamjetna još pokoju minutu ranije sada je očito popustila. I kada je Roope nastavio, neki od njegovih starijih kolega zainteresirano su ga nastavili slušati. "Slažem se s tajnikom u svezi ostalog, no ne mogu

reći da se slažem s razlozima koje je iznio." "Mislite da bismo trebali Quinna staviti na prvo mjesto, je li tako?" "Da, tako je. On ima jasne stavove po pitanju ispita, a osim toga vrlo je pametan. No, što je još važnije, smatram da ima pravu i izvornu žicu integriteta, da tako kažem, a ovih dana - " "Ne mislite li tako i o Fieldingu?" "Ne." Dekan je ignorirao tajnikovo glasno mrmljanje - "besmislica!" - te je zahvalio Roopeu na iznesenim stavovima. Pogledom je neodređeno promotrio članove odbora očekujući komentare. No nijedan se od njih nije odvažio. "Želi li itko izraziti kakve druge želje, možda - ?" "Ja mislim da je nepošteno s naše strane da stvaramo tako apstraktne karakterne procjene koje smo dobili tek zahvaljujući kratkim intervjuima, dekane", oglasio se predsjednik povjerenstva katedre za engleski. "Svi moramo donijeti vlastite procjene o tim ljudima; naravno da moramo. To i jest jedini razlog zbog kojeg smo ovdje. No, slažem se s tajnikom. Moja procjena vrijednosti ista je kao i njegova; upravo ista." Roope se nasloni u stolcu te pogled usmjeri prema bijelom stropu, dok mu je žuta kemijska olovka visjela između zubi. "Još netko?" Dodekan je s nelagodom sjedio u svojoj stolici stružući nogama po podu, vidno anksiozan i nezainteresiran. Njegove bilješke sastojale su se od neobično zamršenih črčkarija, zavoja i spirala, na što je još dodao kićenu krivulju u tom spletu mreža, te je iznio svoj prvi i posljednji doprinos tom dnevnom vijećanju: "Obojica su dobri ljudi, i to je očito. I meni se ne čini bitnim kojeg ćemo odabrati. Ako tajnik želi Fieldinga, tada i ja želim Fieldinga. Stoga, kako bi bilo da prijeđemo na brzinsko glasovanje, dekane?" Nekoliko članova odbora upalo je u riječ glasnim odobravanjem, na što je dekan svojim neutješnim glasom otvorio glasovanje. ,,U redu. Dizanje ruku, molim vas. Sve to za zapošljavanje Fieldinga, molit ću vas." Sedam ili osam ruku bilo je već u zraku kadli je Roope iznenada ponovno progovorio, te su se ruke s oklijevanjem spustile.

"Prije negoli počnemo, dekane, volio bih zatražiti od tajnika neke informacije. Posve sam siguran da će imati spremne odgovore." Iza svojih naočala tajnik je hladnokrvno odmjeravao Roopea, dok je nekoliko članova jedva skrivalo svoju nervozu i nestrpljivost. Zašto li su uopće trebali kooptirati Roopea? On je svakako bio izniman kemičar i njegove dvije godine provedene u anglo- arabijskoj naftnoj kompaniji kao da su stvarale obvezu prema odboru. No, osim toga, bio je premlad, drzak i samouvjeren, preglasan i uzburkan poput divljega glisera koji je stvarao pjenu u mirnim vodama odborske regate. Nije to bio prvi put da se činilo kao da je jednako važan kao i tajnik. Osim toga, nikad nije pristupio odboru za kemiju, nikad nije obavio nikakva ispitivanja. Jednostavno, uvijek se izvlačio prezauzetošću. "Uvjeren sam da će tajnik također biti zadovoljan. Sto vi mislite o tome, gospodine Roope?" "Pa, kao što znate, dekane, nisam bio s vama već neko vrijeme, no razmatrao sam konstituciju odbora, i ako bude bilo potrebno, sa sobom imam kopiju." "0, Bože!" promrmljao je dodekan. ,,U paragrafu 23. - ako želite, dekane, pročitao bih ga - " S obzirom da polovica odbora još nije vidjela kopiju konstitucije, dozvoljeno im je da je sami pročitaju, jer činilo bi se prilično nedoličnim hiniti lažne podudarnosti, na što je dekan pristao ki- manjem protiv svoje volje. "Nadam se da tekst nije predugačak, gospodine Roope?" "Ne, jako je kratak. Evo, ovdje je to o čemu govorimo, i citirat ću: Odbor će nastojati sve vrijeme imati na pameti daje ovisan o dohotku javnog novca, te se mora pobrinuti da pokaže određenu odgovornost, kako prema samom društvu tako i prema svojim namještenicima. Određeno je da će jamčiti da će također zapošljavati i malen postotak osoba koje pate od raznih hendikepa, te da nesposobnost tih ljudi neće ometati bitnost posla koji im se povjeri." Roope je zatvorio tanak dokument te gaje odložio sa strane. "Moje je pitanje sljedeće: može li nam tajnik, molim vas, reći koliko hendikepiranih osoba trenutno djeluje ovdje a da ih je uposlio Odbor?"

Dekan se okrenuo prema tajniku, čija se uobičajena ugodnost odjednom vratila. "Imamo jednog jednookog tipa u odsjeku za pakiranje - " U smijehu koji je uslijedio, dodekan, čiji je osobni hendikep bio slab mjehur, u plesnom je koraku napustio sobu, dok je Roope nastavio sa svojim izlaganjem, pedantno i bez humora. "No vjerojatno da on tamo više nije zaposlen?" Tajnik odmahne glavom. "Ne. Nažalost, ispostavilo se daje njegova nekontrolirana slabost bila krađa toaletnog papira, te smo ga - " Ostatak rečenice izgubio se u blebetanju i glasnom smijehu, i trebalo je malo vremena kako bi dekan ponovno uspostavio mir i red na tom sastanku. Tada je podsjetio da paragraf 23, naravno, nije bio naložen statutom, već je jedino vrijedio kao marginalna preporuka u interesu normalnog i civiliziranog življenja i rada. No, ipak, bilo bi pogrešno to izjaviti. Stoga je bilo mnogo pametnije dozvoliti tajniku da ispriča nekoliko anegdota o svojim ne baš dobrim iskustvima. I kao što se ispostavilo, fin trik tako je i izveden. Hendikepirani su još jednom bili izvedeni "na klađenje", i njihovi su se izgledi smanjivali pred Roopeom koji je uredno i dojmljivo iznosio svoj stav. "Vidite, dekane, sve što mene zanima jest sljedeće: smatramo li da će gluhoća gospodina Quinna loše djelovati na njegov posao? To je sve." "Pa, kao što sam i rekao", odgovorio je Bartlett, "za početak postoji problem telefoniranja, zar ne? Gospodin Roope možda nije toliko svjestan učestalih dolaznih i odlaznih telefonskih poziva i mora me ispričati ako kažem da o ovome ipak znam nešto više od njega. To je svakako problem kada si gluh - " "Nije baš. Danas postoje mnoge naprave. Možete nositi jedan od onih aparata koji se stave iza uha, na mjesto gdje se obično stavlja mikrofon - " "Zna li gospodin Roope zapravo nekoga tko je gluh i tko-?" "Da budem iskren, ne znam, ali - " "Tada smatram da je u pravoj opasnosti od podcjenjivanja ovakvog problema - " "Gospodo, gospodo!" Međusobni dijalozi sada su postali već posve

razdražljivi i zlovoljni te je dekan morao intervenirati. "Mislim da se svi slažemo da bi to moglo predstavljati problem. No pravo je pitanje koliki je to doista problem?" "Nije problem samo telefoniranje, zar ne, dekane? Tu su i sastanci mnogo njih tijekom godine. Evo, za primjer, sastanak poput ovoga. Nađeš se na sastanku s nekim tko sjedi s tvoje strane stola, tek dva ili tri mjesta daleko..." Bartlett se uživio u raspravu te je neometano nastavio. Sada je bio na čvrstom tlu - u to je bio siguran. I sam je pomalo bio nagluh. "No nije izvan ljudskog razuma da bi se tako dogovorio sastanak - " "Naravno da nije", iznenada će Bartlett. "Kao što nije izvan ljudskog razuma opremiti pogodan malen sustav slušalica i mikrofona i bogzna čega još ne; i tada bismo mogli naučiti abecedu gluhonijemih, ako bi do toga uopće došlo!" Bilo je i više nego očito daje među tom dvojicom zavladala čudna i vrlo osobna antipatija, a tek je nekolicina starijih sudionika to mogla razumjeti. Bartlett je bio čovjek zadivljujuće mirnog temperamenta. No još nije bio završio: "Svi ste vidjeli izvješće iz bolnice. Svi ste vidjeli audiograf. Stvar je u tome što je Quinn izrazito gluh. Uistinu izrazito gluh." "Čini se da nas on čuje posve dobro, zar nije tako?" Roope je te riječi izgovorio vrlo tiho, i da je u tom trenutku Quinn bio prisutan, zasigurno ga ne bi bio čuo. No bilo je kristalno jasno daje Roope imao pravo, bez obzira na odbor. Bio je i više nego u pravu. Dekan se opet okrenuo prema tajniku. "Mmm. Znaš da je zapanjujuće što se ponekad čini da nas taj tip jako dobro čuje, zar ne?!" Na kraju je diskusija otišla dalje od same odluke, koja još nije bila donesena. Gospođa Seth, predsjednica Odbora za znanost, razmišljala je o svojem ocu. Ovaj je potpuno oglušio u svojim kasnim četrdesetima, dok je ona još pohađala školu, te je stoga bio potjeran s posla. Dobio je lijepu svotu novca na osnovi svoje nesposobnosti, zbog koje su ga poslali u prijevremenu mirovinu; o da, pokušali su biti samilosni i pošteni. Iako je bio zdravoga razuma, više nikada nije radio. Samopouzdanje mu je bilo trajno uništeno. Mogao je obavljati još mnoštvo poslova, i to učinkovitije

od lijenčina koje su besposličarile izvaljene u svojim uredskim foteljama. Ta ju je činjenica bila rastužila te je jednostavno odagnala te misli... Odjednom je bila svjesna da su ostali počeli glasovati. Pet se ruku podiglo za Fieldinga, a ona je i dalje razmišljala, kao što je to činio i tajnik, koji je zasigurno bio najbolji čovjek u cijeloj toj skupini. Bila bi također glasovala za njega, no iz nekih čudnih razloga ruka joj je ostala počivati na išaranom papiru pred njome. "1, oni koji su za Quinna, molim vas?" Tri su ruke, uključujući i Roopeovu, bile podignute, a zatim se podigla i četvrta. Dekan ih je počeo brojiti slijeva: "Jedan, dva, tri... četiri..." Još se jedna ruka pojavila u zraku te je dekan počeo nanovo: "Jedan, dva, tri, četiri, pet. Čini se - " A zatim je, sporo i dramatično, gospođa Seth podigla svoju ruku. "Šest. Pa, donijeli ste odluku, dame i gospodo. Quinn je primljen. Glasovanje je završeno: šest naprema pet. I što je - tu je." Nespretno se okrenuo nalijevo. "Jeste li zadovoljni, gospodine tajnice?" "Recimo da svi mi imamo svoja stajališta, dekane, a stajalište Odbora za zapošljavanje nije ujedno i moje. Ali, kao što ste rekli, Odbor je donio odluku i moj je zadatak daje prihvatim." Roope je ponovno sjeo, tako da je pogled pomalo neodređeno uputio prema stropu, a žutu je kemijsku olovku još jednom stavio među svoje zube. U sebi je možda pakosno likovao u tom malom trijumfu, no bez obzira na to, lice mu je ostalo ravnodušno - posve hladnokrvno. Deset minuta kasnije dekan i tajnik spuštali su se stubama koje su vodile do prizemlja, gdje se ujedno nalazio i Bartlettov ured. "Zaista misliš da smo učinili gadnu pogrešku, Tome?" Bartlett je zastao te je pogledao visokog i sijedog teologa. ,,Oh, da, Felixe. Ne sumnjaj u to. Pogriješili smo!" "Pa, laku noć", rekao je dekan, no Bartlett je ostao zamišljeno stajati promatrajući Roopea koji je prelazio nekoliko posljednjih stuba, nakon čega je Bartlett ušao u svoj ured. Nad njegovim vratima nalazilo se dvobojno svjetlo, vrlo slično onim svjetlima koja su se mogla vidjeti u bolnicama, a kojima se

upravljalo s pulta. Prva je tipka palila crveno svjetlo, i to je značilo da je Bartlett imao sastanak te nije htio (ili nije želio) da ga se uznemiruje; drugi prekidač palio je zeleno svjetlo, a to je značilo da je bio sam u uredu te se moglo pokucati i ući. No kada nijedno svjetlo nije bilo upaljeno, tada se moglo zaključiti daje prostorija bila prazna. Još od njegova sastanka s tajništvom Bartlett je odlučno podržavao tezu da, ukoliko netko želi sastanak s njime, sam se mora pobrinuti da nitko ne ometa njihov povjerljiv razgovor, a njegovi su se uposlenici u potpunosti i redovito pridržavali tog pravila. Tek u nekoliko slučajeva to se pravilo nije poštovalo, i Bartlett je tada pokazao iznenađujuć bijes. Kada je ušao u svoj ured, tajnik je pritisnuo prekidač za crveno svjetlo te sije natočio čašu džina i suhog vermuta. Zatim je sjeo za svoj stol, otvorio ladicu i izvadio paket cigareta. Nikada nije pušio na sastancima, no sada je zapalio jednu, duboko je uvukao dim i zatim je polako pijuckao svoje piće. Razmišljao je o tome da sljedećega jutra Quinnu pošalje telegram, jer sada je za to bilo prekasno. Potom je još jednom otvorio svoju mapu za sastanke i ponovno pročitao informacije o Quinnu. Uh! Izabrali su pogrešnu osobu - naravno da jesu! I sve to zbog Roopea, tog prokletog idiota! Papire je uredno odložio sa strane i naslonio se u svojoj stolici, dok mu je na usnama zatitrao znatiželjan osmijeh. Dok su ostala četvorica zauzela svoja mjesta u predvorju gornjeg kata motela Cherwell, on je krenuo prema baru i naručio pića: dva džina i tonik, dva srednja sherryja, jedan suhi sherry - ovaj je bio za njega. Jednostavno, bio je lud za suhim sherryjem. "Odnesite ih tamo, Zavodu za strane ispite, hoćete li? Mi ćemo sada ručati. Možete li reći konobaru da smo stigli? Sjedimo tamo." Njegov sjevernjački akcent bio je vrlo zamjetan, premda manje nego prije. "Jeste li rezervirali stol, gospodine?" Uživao je u tom "gospodine". "Jesam. Ime mi je Quinn." Šaku je napunio kikirikijem, pića je stavio na poslužavnik, te je sjeo s ostalim članovima Odbora za povijest. Bio je to njegov treći revizijski sastanak otkako je pristupio Odboru, a čekalo ga je još nekoliko takvih dogovorenih sastanaka. Sjeo je

otraga u nisku kožnu fotelju, otpio je pola svog sherryja u jednom gutljaju, te se zagledao prema vani gdje je, zbog pauze za ručak, duž cijele A40 bila prometna gužva. To je bio život! Spremalo se vrlo dobro jelo pa vino, kava - i tada povratak na popodnevni sastanak. Uz malo sreće to bi trebalo biti gotovo oko pet sati ili nešto ranije. Jutarnja je sjednica protekla u neumornom i neprestanom radu, no bez obzira na to završila je dobro. Pitanja iz perioda kontinentalnih križarskih ratova pa do Engleskoga građanskog rata sada su dobivala finalnu i definitivnu formu prije nego se pojave pred sljedećim naprednim kandidatima iz povijesti. Ostalo je još samo pet stranica, od Ha- noverijanaca pa do pregovora u Versaillesu, a upravo se s tim periodima osjećao baš kao na domaćem terenu. Povijest mu je bio omiljen predmet još u školi, i baš je za taj predmet dobio stipendiju za Cambridge. No nakon preliminarnog ispita prebacio se na Odsjek za engleski jezik, te je postao profesor engleskog jezika i kao takav se kasnije prijavio među zaposlenike škole Priestly Grammar u Bradfordu, koja je bila udaljena tek dvadesetak milja od Yorkshirea, gdje se rodio. Kada bi danas sagledavao taj put, smatrao je sretnom okolnošću što je uspio načiniti taj korak prema engleskom jeziku: razlog je bio taj što je Odbor naglasio da im je potreban netko s kvalifikacijama iz povijesti i iz engleskog jezika, stoga je zaključio da mu se pruža odlična prilika, premda još uvijek nije mogao vjerovati daje imao posao. Ne da gaje njegova gluhoća... "Vaš jelovnik, gospodine." Quinn nije čuo čovjeka kada mu se približio, i tek kada je veliki jelovnik dospio u njegovo vidno polje postao je svjestan glavnog konobara koji je stajao pored njega. Da, možda njegova gluhoća bude i veći hendikep negoli je ponekad vjerovao; no do sada se vrlo dobro nosio s tim problemom. Za trenutak se naslonio, poput ostalih, i počeo je proučavati neobičan sadržaj jelovnika: sve je bilo jako skupo, no kao što je znao iz prethodnih dvaju posjeta, hrana je bila ukusna i privlačnoga izgleda. Nadao se da ostali neće glatko odbiti nešto odveć egzotično, s obzirom da mu je Bartlett potiho napomenuo kako je prošli račun ipak bio veći nego se očekivalo. Stoga je za sebe

odabrao juhu, uz sušenu šunku i ananas, a to neće premašiti proračun Odbora - čak i u ovim teškim danima. Također je naručio i čašu crnog vina. Želio je crno vino bez obzira koliko to koštalo. Mnogi od njih na Oxfordu su pili crno vino "Imamo vremena za još jedno piće, zar ne?" Cedric Voss, predsjednik Odbora za povijest, pružio je svoju praznu čašu preko stola. "Pijte, ljudi. Trebat će nam nešto što će nas održati kako bismo nastavili ovo popodne." Quinn je poslušno skupio čaše i još jednom otišao do bara gdje je upravo pristigla skupina imućnih rukovodioca, te ga je pet minuta čekanja zajedno s njima učinilo vrlo nervoznim, dok je taj iritantan osjećaj potiho trunuo u nekom zakutku njegovih misli. Kada se vratio do stola, konobar je zaprimio narudžbe skupine ljudi. Voss, nakon što je otkrio da su trešnje bile konzervirane, a grašak zamrznut, dok je mesni odrezak bio star, još od prošlog vikenda, odlučio se baciti na puževe i jastoga, a Quinna zaprepasti iznos te narudžbe. Njegova je narudžba bila triput skromnija od te. Nije naručio drugo piće (premda je komotno mogao iskapiti još tri ili četiri pića, uz veliko olakšanje) već je radije sjeo, pomalo jadno, dok je zurio u veliku fotografiju Oxforda, snimljenu iz zraka, što se nalazila na zidu pokraj njega. Uistinu, bilo je vrlo impresivno: kraljičine i Brasenosove četvorke i... "Zar ne pijete, Nicholase, dječače moj?" Nicholas! Bio je to prvi put da mu se Voss obratio njegovim krsnim imenom, i sva ona razdraženost nestala je poput treptaja gušterova kapka. "Ne, ja-" "Gledajte, ako stari Tom Bartlett brine zbog visokih cijena, zaboravite to! Što mislite, koliko je Odbor koštalo da bi njega prošle godine poslao u države bogate naftom? I to na mjesec dana. Uh! Samo pomislite na sve te trbušne plesačice - " "Želite li vino, gospodine?" Quinn je vinsku listu dodao Vossu, koji ju je proučavao profesionalnom zainteresiranošću. "Sve je crno vino?" Bila je to više izjava nego pitanje. "Lijepo je uzeti malo vina, dječače." Podigao je svoj debeli prst prema burgundijskom vinu. "To je također dobra godina."

Quinn kimne - ionako je već znao da je to bilo najskuplje vino s liste - te naruči litru. "Ne mislim da će nam jedna boca biti dovoljna, zar ne? Nas je pet-" "Mislite da bismo trebali bocu i po?" "Mislim da bismo trebali naručiti dvije. Zar ne mislite i vi tako, gospodo?" Voss se okrenuo prema ostalima i njegov je zahtjev bio srdačno odobren. OKM "Dvije boce pod brojem pet", rekao je Quinn ravnodušno. Razdraženost gaje nanovo nagrizala. "Molim vas, odmah nam ih otvorite", rekao je Voss. *** U restoranu je Quinn sjeo za lijevu stranu stola, dok je Voss sjedio njemu zdesna; druga dvojica sjedila su njima nasuprot, a peti član društva sjedio je na čelu stola. Bio je to najbolji raspored sjedenja. Quinn je postrance gledao Vossove usne dok je ovaj govorio; upravo je uspijevao shvatiti njegove riječi, dok je ostale pred sobom vidio posve jasno. Čitanje s usana imalo je, jasno, svoja ograničenja, jer od toga nije bilo koristi ukoliko bi govornik mumljao kroz nepomične usne, ili ako bi rukom pokrio usta, dok se o čitanju s usana nije moglo ni razmišljati ako bi govornik bio okrenut leđima, ili ako bi svjetlo bilo ugašeno. No u normalnim okolnostima bilo je uistinu zapanjujuće koliko se na taj način moglo postići. Quinn je prvi put pohađao satove čitanja s usana još prije šest godina i otkrio je nevjerojatnu zabavu u lakoći te aktivnosti. Od početka je bio svjestan da je morao posjedovati rijedak dar: na prvoj je godini bio toliko napredovao da ga je profesor i prije završetka prve godine već bio poslao na drugu, a čak je i tamo bio jedan od najboljih učenika. Taj novootkriveni talent nije mogao objasniti ni samome sebi. Tumačio sije to time da su neki ljudi bili jednostavno talentirani za nogomet ili za sviranje klavira, dok je on imao talent za čitanje s usana, i to je jednostavno bilo to. Zapravo, s vremenom je toliko usavršio tu svoju vještinu daje skoro povjerovao daje opet mogao čuti. No u svakom slučaju nije bio posve izgubio svoj sluh. Skupo pomagalo iza njegovog desnog uha (na lijevo je uho ipak bio

posve gluh) pojačavalo mu je sasvim dostatno zvuk iz neposredne blizine te je sada čuo Vossa koji je blagoslivljao puževe koji su tog trena bili stavljeni pred njega. "Sjećate se što je stari Sam Johnson uvijek govorio - momak koji se ne brine o svom trbuhu nije pouzdan za razgovor. U svakom slučaju, tako nekako." Zataknuo je ubrus o svoj pojas na hlačama i obrušio se na svoj tanjur poput Drakule na djevicu. Vino je bilo dobro i Quinn je primijetio kako se Voss odnosio prema vinu. Bilo je to nešto predivno. Nakon što bi intenzivno proučavao etiketu poput plahog djeteta koje je pokušavalo shvatiti početnu pouku alfabeta, izmjerio je temperaturu vinske boce; pritom je rukama obgrlio vrat boce, a nakon toga mu je konobar u čašu natočio prst crvene tekućine; potom nije kušao više ni gutljaj, već je čašu sumnjičavo mirisao, poput treniranog njemačkog ovčara koji je tražio dinamit. "Nije loše", konačno je rekao. "Natočite." Quinn će se kasnije prisjećati ove epizode te će sljedeći put i sam izvesti taj postupak. "1, molim vas, stišajte tu vražju glazbu, možete li?" povikao je Voss u trenutku kada je konobar već odlazio. "Ne možemo čuti jedan drugog dok razgovaramo." Glazba je bila propisno stišana za nekoliko decibela, i sa stola pokraj njihovog Vossu je zbog toga izražena zahvala. S druge strane Quinn je bio posve nesvjestan toga da je glazba uopće svirala. Kada je na stol konačno donesena i kava, Quinn je bio vrlo zadovoljan, a bio je i pomalo pripit. Ustvari, više se nije mogao sjetiti je li Richard III pripadao prvoj križarskoj bojni ili trećoj. Ili, bolje rečeno, više nije bio siguran je li Richard uopće pripadao ijednoj od navedenih. Život je odjednom opet bio jako dobar. Razmišljao je o Monici. Možda bije mogao nazvati, samo na sekundu - prije negoli započnu s poslom tog popodneva. Mo- nica... Mora da je u pitanju ipak bilo samo vino. U zgradu su se vratili u dvadeset minuta do tri, i dok su se ostali ležerno vraćali u prostoriju za revizije na gornjem katu, Quinn je ubrzano hodao duž dugačkog hodnika te je blago pokucao na najudaljenija vrata s desne strane, na čijoj je pločici pisalo

"Gospođica M. M. Height". Oprezno je otvorio vrata i provirio unutra. Nije bilo nikoga. No ugledao je cedulju koja je bila napadno istaknuta ispod pritiskivača za papire na urednom stolu te je ušao unutra kako bi pročitao poruku. "Otišla sam do Paola. Vraćam se u tri." Bilo je to tipično za njihov zajednički uredski život. Bartlett nikada nije mario za dolaske i odlaske svog osoblja, sve dok je njihov posao bio adekvatno obavljen. Dakako, ono na čemu je ipak najviše inzistirao (skoro pa patološki) bilo je to da ga svi moraju informirati o tome gdje ih se u određenom trenutku moglo naći. Monica je otišla kod frizera. No nema veze. Ionako zapravo nije znao što bi joj rekao. Stoga nije bilo druge već taj posjet odložiti za iduće jutro. Otišao je do prostorije za reviziju gdje se Cedric Voss već bio smjestio u svojoj fotelji, napola zatvorenih očiju, te s besmislenim smiješkom koji se raširio na njegovim uspavanim crtama lica. "Onda, gospodo. Možemo li sada svoju pozornost usmjeriti na Hanoverijance?" Od sredine devetnaestog stoljeća radikalne reforme polako su ulazile u Oxford, a s njima i niz povjerenstava, statuta i parlamentarnih propisa koji su inaugurirali transformaciju života oksfordskog "stanovništva i vlade". Nastavni je plan bio proširen za studije u nastajanju o modernoj povijesti, prema visokim akademskim standardima po Benjaminu Jowettu Ballioli, što se kasnije proširilo na ostale koledže, a što je opet doprinijelo znamenitosti samog Oxforda. Ta sekularizacija koledža počela je pokopavati tradicionalne religijske okosnice univerzitetske discipline i administracije, te su mladi Talijani, Židovi kao i svi ostali strani studenti bez problema mogli pristupiti sveučilištu, bez ikakvog straha da bi na neki lukav način bili odbijeni od "Cicerona i Chrysostoma". No, povrh svega, univerzitetsko poučavanje više nije bilo koncentrirano isključivo na celibat; svećenika iz Anglikanske crkve, od kojih bi se neki na Gibbonov dan sjetili da bi trebali primiti plaće, no zaboravljali su da su isto tako to trebali i zaraditi. Mnogi od novih zaposlenika trebali su se zakletvom odreći samačkih soba u samom koledžu, stoga su se vjenčali i kupili kuće za sebe, svoje žene i djecu te za svoje sluge, izvan samog centra

Holywella i St. Gilesa; stoga su zaposjeli velik dio St. Gilesa gdje su se Woodstock i Bra- nbury Road granali na terenu sjevernog Oxforda, prema naselju Summertown. Putnik koji danas posjeti Oxford i koji se zaputi sjevernije od St. Gilesa naići će na velike i prostrane kuće koje datiraju iz druge polovice devetnaestog stoljeća, dok su se Woodstock i Branbury Roads te ostale ulice križale među njima. Odvojeni od blokova od istrošenoga žutog kamena, nalazili su se u bijelo obojeni prozorski okviri, a te su trokatnice bile izgrađene od atraktivnih crvenih cigli, prekrivene malim pravokutnim crije- povima, koji su postajali narančastocrveni što su se više spuštali prema dolje, prema prozorima pod zabatom. Danas je nekoliko tih kuća bilo nastanjeno ponekim obiteljima. Kuće su bile prevelike, odveć hladne i jako skupe da bi ih se održavalo; njihova je vrijednost bila previsoka, dok su plaće (kako se govorilo) bile premale. Stoga su kućne sluge počele dobivati otkaze, a njihova prisutnost zamijenjena je televizijom u boji po svim dnevnim sobama. Kasnije su se mnoge od tih kuća polako pretvarale u stanove, ili hotele, koje su preuzimali liječnici, zubari ili škole engleskoga jezika za strane studente za koje se brinulo Sveučilište, ili su pak od nekih načinjene bolnice, dok se na dobro smještenom posjedu u Chaucer Roadu uselio Zavod za strane ispite. Zgrada se nalazila otprilike dvadeset jardi udaljena od relativno mirne ceste koja je vodila do užurbanih, prostranih ulica Banbury i Woodstock, a njezin položaj onemogućavao je radoznale poglede iza niza stabala divljih kestena. S prednje strane nalazio se prilaz (stražnji ulaz nije ni postojao), šljunkovit, zavojit puteljak koji je pružao dovoljno prostora za parkiranje oveće skupine automobila. No kako je veličina Zavoda s vremenom porasla, ovaj je prostor postao neprimjeren te je sada bio proširen s lijeve strane zgrade, koji je vodio prema malom, stražnjem betonskom dvorištu gdje su po običaju postdiplomci parkirali svoja vozila. Osoblje samog Zavoda sastojalo se od pet stalno zaposlenih postdiplomanata, četiri muškarca i jedne žene, koji su pojedinačno nadzirali podudarnosti u disciplinama kojima su se bavili za dobivanje vlastitih viših stupnjeva na samom Sveučilištu, kao i istraživanja u

sklopu predmeta koje će kasnije poučavati u svojim karijerama. No i dalje je vrijedilo pravilo da se nijedan diplomant nije mogao prijaviti u službu ukoliko on ili ona nisu proveli maksimalno pet godina po školama kao predavači. Imena tih petero diplomanata bila su otisnuta izrazito plavim slovima na samom vrhu službenoga sindikalnog lista s bilješkama. Na takvom papiru u velikoj adaptiranoj prostoriji na prvome katu, u petak 31. listopada (dan nakon Quinnovog vijećanja s Odborom za povijest), četiri od pet mladih daktilografa tipkalo je pisma ravnateljima i ravnateljicama tih prekomorskih škola (za odabranu skupinu) koje su sa zadovoljstvom povjerile ispitivanju svoje standardne i napredne kandidate, na milost i stručnost Zavoda. Četiri vrlo kompetentne djevojke vrlo su dobro baratale pisaćim strojevima. Jedna od njih često se naginjala prema naprijed kako bi izbrisala pogrešno ili nemarno utipkana slova. List bi se izvlačio iz pisaćeg stroja, a otipkana kopija bi se čuvala, dok bi se pokidani arci papira našli u košu za odbačeni papir. Peta je djevojka čitala Woman's Weekly, no sada gaje odložila sa strane te je izvadila knjigu za diktiranje. Trebala je početi s poslom. Automatski je posegla za ravnalom i njime uredno prekrižila treće ime na glavnom listu. Dr. Bartlett je inzistirao da, sve dok nova zaliha papira ne bude spremna, djevojke ručno trebaju korigirati svaki arak posebno. Margaret Freeman obično je činila onako kako bi joj bilo naloženo. T. G. Bartlett, doktor filozofije, magistar znanosti, tajnik P. Ogleby, magistar znanosti, zamjenik tajnika G. Bland, magistar znanosti (kojeg je prekrižila ravnalom) Gospođica M. M. Height, magistrica znanosti D. J. Martin, diplomant humanističkih znanosti Nakon što je prekrižila trećeg u nizu, otipkala je novo ime: ,,N. Quinn, MA". To je bio njezin novi šef. Nakon što gaje Margaret Freeman ostavila samoga, Quinn je otvorio jedan od svojih ormara za spise, izvukao ladicu s ispitnim pitanjima iz povijesti te je odlučio da će ih u idućih nekoliko sati morati pripremiti za tisak. Sve u svemu bio je jako zadovoljan ovim životom. Njegovi diktati (za njega posve novo iskustvo) prošli su jako dobro i bio je na početku usvajanja vještine pretakanja svojih misli izravno u riječi, s time daje inzistirao da ih se prvo napiše na

papiru. Bio je sam svoj šef; također je znao kako se ponašati u pogledu Bartletta; osim u slučaju da nešto krene naopako, Bartlett je dozvoljavao svom osoblju da djeluju posve samostalno. Da, Quinn je uživao u svom novom poslu. Samo su mu telefonski pozivi stvarali probleme (to je morao priznati) kao i nelagodu. U svakom su se uredu nalazila po dva telefona; bijeli je telefon bio za unutarnje pozive, a onaj sivi za vanjske. I tako su tu, na desnoj strani Quinnovog stola, stajala oba telefona ugrožavajući ga dok je sjedio i pisao. U sebi se molio da ne zazvone, jer bilo je nemoguće svladati paniku koja gaje obuzimala kad god bi ga ovi svojom prigušenom zvonjavom prisilili da podigne slušalicu jednoga od njih (a on nikada nije znao na koji od njih se treba javiti). No, toga jutra nijedan nije zazvonio, i uz dobru koncentraciju Quinn je nastavio s usklađenim lancem amandmana na temu pitanja iz povijesti. Do petnaest do jedan bio je završio rad na četiri dokumenta s pitanjima, te je bio vidno iznenađen kako je jutro brzo proletjelo. Papire je nanovo zaključao (Bartlett je provodio oštru stegu po svim pitanjima sigurnosti) te si je dozvolio razmišljati o tome hoće li Monica možda izaći na piće i sendvič u Horse and Trumpet - taj pub se zapravo zvao Whoreson Strumpet, ali on je krivo čuo naziv. Monicin se ured nalazio na suprotnoj strani te je lagano pokucao i otvorio vrata. Nje nije bilo. U predvorju bara Horse and Trumpet visoki čovjek ravne kose provlačio se između punih stolova kako bi došao u najudaljeniji ugao. U lijevoj ruci nosio je tanjur sa sendvičima, a u desnoj čašu džina i vrč gorkog napitka. Zauzeo je mjesto pored žene srednjih tridesetih godina koja je sjedila i pušila cigaretu. Bila je vrlo atraktivna i privlačila je poglede muškaraca koji su je već nemali broj puta odmjeravali. "Živjela!" Podigao je svoju čašu te je zario nos u njezin sadržaj. "Živio." Otpila je džin i potom ugasila cigaretu. "Jesi li razmišljala o meni?" upitao ju je. "Bila sam prezauzeta da bih razmišljala." Nije mu pružala nimalo ohrabrenja. "Ja sam razmišljao o tebi." "Jesi li?"

Utonuli su u tišinu. "Ovo mora završiti - znaš to, zar ne?" Po prvi ga je put pogledala izravno u lice i u njegovim je očima pročitala bol. "Rekla si da si jučer uživala." Glas mu je sada bio vrlo tih. "Naravno da sam prokleto dobro uživala. Ali to sada nije bitno, zar ne?" Glas joj je odavao razdraženost te je progovorila preglasno. "Ššš. Ne želimo da nas drugi čuju, zar ne?" "Pa - tako si bedast! Ne možemo dalje ovako! Ako ljudi do sada nisu nešto posumnjali, onda mora da su slijepi. Ovo mora završiti! Ti imaš ženu. To mi ne znači mnogo, ali - " "Možemo li samo - ?" "Slušaj, Donalde, moj je odgovor 'ne'. Mnogo sam razmišljala o tome i, kao što vidiš, moramo prestati, to je sve. Žao mi je, ali - " To je bilo riskantno, no iznad svega zabrinjavalo ju je da bi Bartlett mogao doznati. S onim svojim viktorijanskim stajalištima... Do ureda su se vratili u tišini, no Donald Martin nije imao slomljeno srce kao što se to činilo. Ovakvu vrstu razgovora već su vodili nekoliko puta, i svaki put kada bi izabrao pravi trenutak u njoj bi se opet javila požuda. Stoga, dokle god ona ne bude imala pravi način za ispoljavanje svoje seksualne frustracije, on će uvijek biti korak ispred nje. Jednom su bili zajedno u bungalovu, iza zatvorenih vrata i navučenih zastora. Bože! Kako li je znala biti vruća! Znao je da ju je Quinn jednom bio izveo na piće, no to ga nije zabrinjavalo. Ili možda ipak jest? Dok su ulazili u zgradu, u deset minuta do dva, po prvi put je stao razmišljati o tome ne bi li ipak trebao biti zabrinut zbog Quinnovog nevinog izgleda, s onim njegovim pomagalom za sluh i velikim bezazlenim očima. Philip Ogleby čuo je Monicu kada je ulazila u svoj ured, no toga dana nije previše razmišljao o njoj. Njegova je bila prva prostorija na desnoj strani hodnika, dok su se uz njegova vrata nalazila vrata tajnikove sobe, a Monicina su bila odmah do njih - iako ponešto udaljenija. Iskapio je drugu šalicu kave, zatvorio termosicu i zaklopio stari primjerak Pravde. Ogleby je u Zavodu radio već četrnaest godina i predstavljao je misterij za svoje sadašnje kolege, baš kao i za prijašnje. Imao je pedeset tri godine, bio je samac, ispijenoga asketskog lica, a čitava je njegova figura odavala žalostan

izgled. Ono što mu je preostalo od kose bile su samo sjedine, a ono što mu je preostalo od samog života činilo se još više sijedim od njegove kose. U mlađim danima za sve je bio veliki entuzijast te je u mnogih izazivao divljenje; zanimali su ga ples, viktorijanske svjetiljke, volio je perunike, parne lokomotive i rimske kovanice, i kada je došao s Cambridgea s briljantnim ugledom i kada je izravno ušao na katedru matematike za starije klase u prestižnoj državnoj školi, činilo se da mu je život namijenio odvažan i zavidan uspjeh. No već je i tada osjećao pomanjkanje ambicije, i u dobi od trideset i jedne godine dospio je na svoju sadašnju poziciju, i to iz nejasnog uvjerenja da se na svojoj ruti zadržavao već prilično dugo te da bi, ukoliko bi se pokušao i dalje uspinjati, jednostavno pao. U njegovom je životu ostalo vrlo malo veselja, a najhitnija od tih radosti bila su putovanja. Šest tjedana godišnjeg odmora omogućavalo mu je manje od onoga što je za sebe priželjkivao, no njegova ne baš mala plaća dozvoljavala mu je da putuje izvan zemlje, pa je prošloga ljeta četrnaest dana odmora proveo u Moskvi. S obzirom da je bio i zamjena Bartlettu, vodio je računa o matematici, fizici i kemiji, i s obzirom da u uredu nije bilo nikog osim njega (pa čak ni Monice Height, lingvistice) vrlo se dobro snalazio u različitim stranim jezicima, jednako uspješno s Velšanima kao i s Rusima. Prema svojim kolegama bio je vrlo indiferentan; pa i njegov stav prema Monici bio je stav blago tolerantnog muža, čak i prema punici. Ostali zaposlenici prihvaćali su ga onakvog kakav je zapravo bio: intelektualno superioran njima, administrativno više nego kompetentan, no socijalno beznačajan. No samo je jedna osoba u Oxfordu znala i drugu stranu njegove naravi... U tri i dvadeset Bartlett gaje već peti put zvao telefonom. "Jeste li to vi, Quinne?" ,,'Hulo'?" promrmljao je. "Molim vas, dođite do mojeg ureda, možete li?" "Oprostite mi, ne čujem vas tako dobro." "Bartlett je na liniji." Umalo je vikao u slušalicu. ,,0h, oprostite. Znate, ne čujem vas baš najbolje, dr. Bartlett. Doći ću odmah u vaš ured."

"To sam od vas i tražio!" "Molim?" Bartlett je spustio slušalicu i duboko uzdahnuo. Trebao je prestati zvati tog čovjeka telefonom, ali onda bi i ostali učinili isto. Quinn je pokucao i ušao. "Sjedite, Quinne, pa da vam objasnim u čemu je stvar. Kada ste jučer prisustvovali sastanku, ostalima sam dao neke upute o našem malom međunarodnom zborovanju koje će se održati idućeg tjedna." Quinn je sada vrlo jednostavno mogao pratiti njegove riječi. "Mislite na šeike, naftne magnate, gospodine?" "Da. Bit će to iznimno važan sastanak. Želim da to shvatite. Zavod baš ne stoji dobro ovih posljednjih nekoliko godina, s obzirom na naše veze s nekim novim ljudima u poslu s naftom. Brzo bismo mogli bankrotirati, a mi to ne želimo, i upravo se o tome radi. Sada smo stupili u kontakt s našim ondašnjim školama, i sviđa im se novi nastavni plan povijesti. Bit će to standardna razina za početak. Nadam se da znate o čemu govorim: Sueski kanal, Lawrence od Arabije, kolonijalizam, kulturno naslijeđe, unaprjeđenje izvora. Jednostavno te stvari. A sve je to daleko više na cijeni od jedne Elizabete I, zar ne?" Quinn je pomalo nejasno kimnuo. "Dakle, radi se o sljedećem. Ja o svemu tome želim razmisliti prije idućeg tjedna. Jednostavno iznijeti nekoliko ideja. Ne odveć detaljno. Tek u glavnim crtama. Stoga želim da razmislite o tome umjesto mene." "Pokušat ću, gospodine. Možete li mi ponoviti samo jednu stvar? Što ste ono rekli daje bolje od 'liste metafora'?" "Elizabeta I, čovječe! Elizabeta I!" ,,Oh, da. Oprostite." Quinn se slabašno nasmije te napusti prostoriju vidno postiđen. Želio je daje Bartlett barem malo više pomicao usne dok je govorio. Kada je Quinn otišao, tajnik je napola zatvorio oči, uvukao usne kao daje popio šalicu punu kvasine te je nakon toga razotkrio zube. Ponovno je razmišljao o Roopeu. Roope! Kakva lije prokleta budala

taj čovjek bio! Tijekom listopada svi su se zanimali za stanje britanske funte. Njezina devalvacija u odnosu na dolar i ostale europske valute (za dvije decimale) bila je objavljena u svakoj radio- i televizijskoj emisiji. To je jutro bilo vrlo loše za funtu, premda se u kasnijem trgovanju ponovno podigla, no funta je u tom razdoblju doživjela i bolja jutra, iako je u usporedbi sa svojim kontinentalnim suparnicima i dalje stajala loše. Činilo se kao daje funta legla u svoj krevet kako bi objavila svijetu da je njezina smrt ipak bila preuveličana, premda je i dalje redovito potpadala pod opterećenje poreza koji ju je obarao i vraćao je u staro stanje, sve dok se opet nije uspjela podići na svoj lakat, skromno trep- ćući prema zabrinutim stranim financijerima, te se za korak-dva uspjela primaći internacionalnoj trgovini novcem. No, bez obzira na to, tijekom jeseni, otvor u ravnoteži isplata još se više proširio, veliki deficit nafte mogao se nadoknaditi tek iz velikog duga prema IMF-u, a uz to je i broj nezaposlenih vrtoglavo rastao, dok su brokeri uživali u rekordnoj sezoni. Strani su ulagači odlučili da London više nije bio vrijedan nagomilavanja njihovog novca - no, unatoč tome, oni su i dalje ostali prijatelji Engleske, te su imali povjerenja u sposobnost i učinkovitost britanskog školstva i vjerovali u integritet i pravednost britanskog sustava javnih ispita. Nevjerojatno! Dana 3. studenoga, u noći na ponedjeljak, mnogi su bili na putu prema hotelskim sobama u Oxfordu: putujući trgovci i ostali poslovni ljudi; posjetitelji iz inozemstva kao i posjetitelji s domaćeg terena - svatko je od njih birao hotel ovisno o dubini vlastitog džepa, putnim čekovima ili uštedi za putovanja. U igri su bili jeftini i otmjeni hoteli, no ipak su svi radije odlazili (bogzna zašto) u one jeftinije. To su bile sobe u kojima su se noću mogli čuti jecaji i grgoljenje koji kao da su stizali iz cisterne, sobe u kojima su prozorski okviri bili uleknuti iznad tankog hrapavog stakla, a podovi razbijeni. No pet poslanika iz Sheikdoma Al-Jamara bili su ugodno smješteni u najboljim sobama koje im je Sheridan mogao ponuditi. Večerali su uistinu fantastično, u čemu su doista uživali te su ostavili dobre napojnice, nakon čega se svaki od njih uspeo

stubama do svoje sobe i potom zavukao među ugodne bijele plahte. Domaći problemi, osobni problemi, problemi sa zdravljem zapravo sve od navedenog moglo je pomutiti njihov miran san; no problem s novcem ipak nije mučio nikoga od njih. U godinama poslije Drugoga svjetskog rata skupa je nafta bila otkrivena ispod njihovih naočigled neplodnih pješčanih pustinja, te dobrohotnost i skrupuloznost despota u osobi ujaka šeika Ahmeda Dubala nisu samo osiguravale američki kapital za eksploataciju dobara, već su beskrajno obogatile živote mnogih stanovnika Al-Jamara. Ceste, bolnice, trgovački centri, bazeni i škole nisu bili tek zamišljeni, već su odmah i izgrađeni; i u takvom novonastalom društvu nalik zapadnjačkom potraživanje bogatstva obitelji bilo je isključivo za dobrobit edukacije njihove djece. Bilo je prošlo već pet godina otkako se Zavod za strane ispite s njima udružio. Dvodnevna konferencija započela je u 10:30 ujutro u utorak, 4. dana u mjesecu, i dok se ispijala prva kava mnoge su se ruke rukovale, a pojedinci su se tek upoznavali, te je na objema stranama vladala općenita ugoda i mogao se čuti smijeh. Tamnoputi Arapi bili su identično odjeveni, u tamnoplava odijela, s blještavim i izglačanim bijelim košuljama i s nenapadnim kravatama. Quinn je već ranije toga dana s razlogom bio zabrinut, no ubrzo je otkrio da su Arapi govorili uistinu preciznim i jasnim engleskim jezikom, s tu i tamo pokojom greškom u idiomu, no Quinnu je to bilo sasvim razumljivo. Sve u svemu, ta su dva dana prošla vrlo brzo, u ugodnim zajedničkim sastancima, pojedinačnim sastancima, privatnim diskusijama, živim razgovorima, dobroj hrani, kavi, sherryju i vinu. Cijela je stvar na kraju bila vrlo uspješna. U srijedu navečer Arapi su rezervirali Disraeli apartman u Sheridanu za oproštajnu zabavu, i svi su stalni zaposlenici Zavoda zajedno sa svojim suprugama i djevojkama prisustvovali sindikalnom vijećanju i bili pozvani na gozbu. Šeik Ahmed je osobno, u punom sjaju svoje istočnjačke oprave, zauzeo mjesto pored blistave Monice Height, koja je na sebi imala blijedoružičasti kostim s hlačama, dok je Donald Martin sjedio pored svoje neprivlačne male žene, koja je na sebi imala crni pulover (prekriven prhuti) iznad bijele suknje, što ju je zapravo činilo još više jadnom.

Šeik se cijele večeri obraćao lijepoj Monici, i kad god bi joj se primaknuo intimno i povjerljivo pokazivao bi svoj sjajan osmijeh. Ona mu je također uzvraćala osmijehom - očarana, udvarajući se, prihvaćajući njegove osmijehe... Quinn je to, naravno, zamijetio, a kada je dovršio svoj koktel sa škampima, promatrao ih je još pozornije. Šeik je bio vrlo rječit, no što li je točno govorio Monici, Quinn ipak nije mogao znati. "Kako mi je jednom prilikom rekao jedan Englez, gđo Height: Ostrige su ljubavne, Jastog je bludan A škampi - to je sam Isus Krist!" Monica se nasmijala, a potom se potpuno približila šeiko- vom uhu i prišapnula mu nešto što Quinn nije mogao otkriti. Kako li je mogao biti tako budalast da vjeruje u nju? A tada je opet mogao nastaviti pratiti njihov razgovor, i znao je da su sada njihove riječi bile izgovarane vrlo tiho -pianissimo. Osjetio je da mu je srce počelo brže i snažnije udarati. Zasigurno je bio pogriješio... Kako se bližila ponoć, skupina se smanjila za trećinu uzvanika. Philip Ogleby, koji je popio daleko više od ostalih, činio se ipak mnogo prisebnijim od ostalih; Martinovi su već odavno bili otišli kući; Monica i šeik Ahmed odjednom su se pojavili, nakon neobjašnjivog nestanka koji je potrajao više od pola sata; Bar- tlett je govorio prilično glasno, dok gaje njegova zabrinuta žena u nekoliko navrata upozoravala da džin na njega uvijek djeluje tako da bi u govoru gutao riječi; za to vrijeme jedan Arapin o nečemu je raspravljao s konobaricom; od članova Zavoda samo su dekan, Voss i Roope i dalje bili sposobni ne popuštati u svom živahnom tempu. U ponoć i pol Quinn je odlučio da mora krenuti. Osjetio je vrućinu i nejasnu mučninu, te je odšetao do muškog toaleta gdje je prislonio glavu na hladno zidno ogledalo. Znao je da će se ujutro osjećati loše, a uz to se još morao odvesti do svog samač- kog doma u Kidlingtonu. Zašto nije bio razuman i pozvao taksi? Poprskao se vodom po licu, pustio je hladnu vodu na ručne zglobove, a zatim se počešljao. Nakon toga se osjećao ponešto bolje. Odlučio se zahvaliti

i pozdraviti te potom otići. Ostala je tek nekolicina uzvanika i on se osjećao poput na- metljivca koji je opet ušao u prostoriju. Pokušavao je uhvatiti Bartlettov pogled, no tajnik je nadugo i naširoko razgovarao sa šeikom Ahmedom. Quinn je nekoliko minuta stajao tamo, pomalo nespretno, a zatim je iznova sjeo promatrajući svoje domaćine. No oni su i dalje razgovarali, a uskoro im se pridružio i Ogleby. Potom im je prišao Roope, a Bartlett i Ogleby su se odmakli; malo zatim krenuli su dekan i Vos, a za njima je pošla i Monica. Quinn je bio skoro hipnotiziran promatrajući njihovo grupiranje i pokušavao je razaznati o čemu su razgovarali. Osjećao je tračak krivnje i fascinacije dok je promatrao njihove usne i pratio tok njihovog razgovora, i već je imao osjećaj da se nalazi u njihovoj neposrednoj blizini. Znao je da su neke od njihovih riječi bile izgovorene vrlo tiho; no bez obzira na to neke je od njih uspio jasno razaznati kao da su bile izgovorene na megafon. Prisjetio se jedne situacije (njegov je sluh u to vrijeme bio još sasvim dobar) kada je bio podigao slušalicu i na liniji čuo muškarca i njegovu ljubavnicu koji su dogovarali tajni sastanak i predviđanje njihova nadolazećeg bluda kojeg su lascivno opisivali... Odjednom je osjetio strah pri pomisli daje Bartlett uhvatio njegov pogled te mu se približio, dok je za njim krenuo šeik Ahmed. "Onda? Uživate li, dječače moj?" "Da, naravno. Ja - samo sam čekao priliku da vam zahvalim, obojici -" "Ovo je i za nas veliko zadovoljstvo, 'guuspudine Queen'" reče na lošem engleskom. Ahmed mu je na to pokazao svoj sjajni osmijeh te mu pružio ruku. "Nadam se da ćemo vas ponovno vidjeti, i nadamo se tome uskoro." Quinn je potom izašao u St. Giles. Nije bio primijetio da gaje jedan od preostalih gostiju oštro odmjeravao proteklih nekoliko minuta, te je njegovo iznenađenje bilo i više nego opravdano kada je osjetio ruku na svom ramenu, nakon čega se okrenuo prema licu čovjeka koji gaje pratio sve do njegovog automobila. "Želio bih s vama izmijeniti koju riječ, Quinne", rekao je Phillip Ogleby.

U 12:30 idućeg dana Quinn je podigao pogled s posla kojime se ne baš uspješno bavio cijeloga jutra, dapače pokušavao se koncentrirati. Nije začuo kucanje na vratima, no netko ih je ipak bio otvorio. Bila je to Monica. "Želiš li me izvesti na piće, Nicholase?" U petak 21. studenoga čovjek ranim tridesetih godina uhvatio je vlak iz Paddingtona na povratku za Oxford. Malo je teže pronašao prazan odjeljak vagona prve klase, zavalio se na svoje sjedište i potom pripalio cigaretu. Iz svoje je aktovke izvadio podeblju kovertu koja je bila adresirana na njega ("ukoliko ne dođe u prave ruke, molimo vas vratiti Zavodu za strane ispite"), te je iz nje izvadio poduže izvješće. Kliknuo je svojom kemijskom olovkom koju je izvadio iz svoga unutarnjeg džepa te je počeo zapisivati usputne bilješke. Bio je ljevoruk te je svoje bilješke, ne baš uredno i poprilično nespretno, upisivao na desnim marginama vrlo gusto tipkanog dokumenta, a u samom pisanju ometala gaje i iznimna brzina Inter-City vlaka koji je jurio kroz sjeverno predgrađe. Kiša je ukoso padala po prljavom prozoru vagona, pred kojim su se velikom brzinom izmjenjivali telegrafski stupovi sa žicama, dok je on promatrao, koliko je to mogao u toj brzini, jesenski pejzaž. Kad je pokušao svoju pozornost opet posvetiti dokumentima pred sobom, jednostavno mu je nedostajalo koncentracije. Još prije negoli je bio otpočeo s čitanjem, otišao je do vagonskog bifea gdje si je kupio dupli scotch. Od toga se osjećao bolje. U četiri sata vratio je spise u omotnicu, na kojoj je prekrižio svoje ime, C. A. Roope, te je napisao ,,T. G. Bartlett". Bartletta kao čovjeka nije volio (bio je to osjećaj kojeg nije mogao skriti), no ipak je bio dovoljno iskren da bi respektirao njegovo iskustvo, kao i njegov osjećaj za administraciju; stoga je obećao da će ove papire dostaviti Zavodu još istoga popodneva. Bartlett nikada nije dozvoljavao nijednu suvišnu riječ za vrijeme vijećanja, prije nego bi se iznijela relevantna skica koja bi se tada predstavila svima prisutnima. I (Roope je to morao priznati) takav se period tišine uvijek doimao vrlo bitnim i prikladnim. U svakom slučaju bio je završio sa svojim nespretnim poslom s tim papirima, te je Roope zatvorio svoju aktovku, nakon čega se opet zagledao u kišu.

Putovanje mu je prošlo brže negoli je to mogao i zamisliti, i kroz nekoliko minuta mokri vrhovi Oxforda nazirali su se s njegove desne strane, a nakon toga vlak je stigao na postaju. Roope je prošao kroz podzemnu željeznicu te je strpljivo čekao u redu za provjeru putnih karata, i nekoliko sekundi zabavljao se u mislima debatom koja je trebala uslijediti. Tada je podigao svoju povratnu kartu za drugu klasu te ju je pružio čovjeku koji je provjeravao karte. "Bojim se da ću morati nadoplatiti ovu kartu. Na povratku sam putovao drugom klasom." "Zar vam nije dolazio kondukter?" "Nije." "Pa dobro. U tom slučaju to i nije toliko važno, zar ne?" "Sigurni ste?" "Kada bi barem svi bili tako pošteni poput vas, gospodine." "Onda u redu, ako vi tako kažete." Roope je pozvao taksi i nakon što je izašao pred zgradom Zavoda dao je vozaču lijepu napojnicu. Pravokutnik blijedoga žutog svjetla sjajio je iz gornjeg spremišta pored bloka s uredima, dok su velika stabla stvarala nejasne visoke obrise podno mračnoga neba. Tada je opet počela padati kiša. Charles Noakes bio je čuvar Zavoda i njemu na usluzi; bio je mlad i uslužan čovjek čija duša još nije bila izjedena godinama stalne brige oko zatvaranja prozora, poliranja podova, namještanja bojlera, kao i namještanja alarma u slučaju provala. Upravo je zamjenjivao fluorescentnu tubu u donjem hodniku kada je Roope ušao u zgradu. "Pozdrav, Noakese. Je li tajnik u zgradi?" "Nije, gospodine. Cijelo je popodne vani." ,,Oh." Roope je pokucao na Bartlettova vrata i potom pogledao unutra. Svjetlo je bilo upaljeno, no Bartlett je znao da su svjetla vjerojatno gorjela u svim prostorijama. Bartlett je oduvijek tvrdio da samo paljenje fluorescentne tube troši struju jednako kao i da gori puna četiri sata. Bilo je očito da su svjetla bila ostavljena upaljenima u svim prostorijama - iz potpuno ekonomičnih razloga. Za trenutak se Roopeu učinilo daje začuo zvukove u unutrašnjosti prostorije, no

unutra ipak nije bilo nikoga. Na stolu se pak nalazila poruka: ,,U petak poslijepodne idem za Banbury. Vraćam se vjerojatno oko pet sati." "Nije unutra, zar ne, gospodine?" Noakes je spustio male ljestve te je ostao stajati. "Nije. Ali nema veze. Razgovarat ću već s nekima od prisutnih." "Ne mislim da ih je danas mnogo ovdje, gospodine. Želite li da provjerim umjesto vas?" "Ne, ne morate. Učinit ću to sam." Pokucao je i zatim provirio u Oglebyjev ured. Oglebyja nije bilo. Pokušao je i u Martinovoj sobi. No ni Martina nije bilo. Tada je tiho pokucao na vrata Monice Height, nakon čega se nagnuo ne bi li začuo kakav odgovor, a onda se čuvar ponovno pojavio na fino očišćenom i ispoliranom hodniku. "Pogledajte je li gospodin Quinn tu. Automobil mu je još uvijek parkiran iza zgrade. Mislim da su ostali već otišli." Kad je mačka već otišla, pomislio je Roope... Otvorio je Mo- nicina vrata i zavirio unutra. Soba je bila posve uredna, stol je bio čist, a ispod njega je bila uredno uvučena kožna fotelja. Čuvar je za to vrijeme ušao u Quinnovu sobu, a Roope je krenuo za njim. Zelena nepromočiva jakna bila je bačena preko jedne stolice, a ladica bližeg ormara bila je otvorena te je otkrivala svežanj svjetložuto obojenih mapa. Na stolu pod pritiskivačem za papir nalazila se Quinnova poruka koju si je zapisao kao podsjetnik za tipkanje nekih materijala. No Quinna također nigdje nije bilo. Roope nije jednom čuo Bartletta kada je davao pažljive upute koje se nisu odnosile samo na savjesno obavljanje rada za održavanje visoke sigurnosti zaštite dokumenata s pitanjima, već se zalagao i za to da mu svatko ostavi poruku o tome gdje se u danom trenutku nalazi. "Ipak je ostavio poruku za nas, Noakese. A to je i više nego što se ostali trude." "Ne vjerujem da će 'tkajnik' biti naročito sretan zbog ovoga." Noakes teškom mukom zatvori zadnju ladicu na ormaru, te je dobro provjeri nakon zatvaranja. "Stari Bartlett pati od viška nekih manira, zar ne?"

"Čak i previše, i to u svemu, gospodine." Na neki način Noakes je tako pokazao da je u svakom slučaju uvijek bio na strani Bartletta. "Zar ne mislite da je on ipak malo previše sitničav?" "Ne mislim, gospodine. Hoću reći, razni ljudi ulaze u urede, zar nije tako? Jednostavno nikad ne možete biti dovoljno oprezni na ovakvim mjestima." "Nikad. Apsolutno ste u pravu." Noakes se osjetio ugodno umirenim te je pomislio daje ipak umanjio Roopeovu sumnjičavost. "Oprostite, gospodine, no smatram da je vjerojatno izabrao topliji tjedan za vježbovnu izobrazbu protupožarnih mjera." "1 to vam zadaje, zar ne?" Roope se namršti. Na takvoj izobrazbi nije bio još od razdoblja svog školovanja. "1 danas smo imali jednu, gospodine. Sve nas je izveo vani, smrzavali smo se nekih petnaest minuta. Bilo je uistinu hladno. Znam daje ovdje čak i pretopio, ali..." Noakes je htio progovoriti o svojoj svakodnevnoj borbi sa starim sustavom grijanja, no Roopea je daleko više zanimao sam Bartlett. "Petnaest minuta? I to po ovakvom vremenu?" Noakes kimne. "No uzmite u obzir da nas je upozorio na to još ranije ovoga tjedna, pa smo imali kapute i sve potrebno, a u to vrijeme nije kišilo, hvala Bogu na tome, ali - " "Ali zašto vas je držao tako dugo?" "Pa sada već ima mnogo zaposlenih ovdje, i moramo navesti svoja imena, baš onako kako je na spisku. Uh, to podsjeća na školske dane. A onda nas 'tkajnik' počasti kratkim govorom." No Roope ga više nije slušao, nije imao vremena ostati cijelu noć da bi slušao čuvarevu priču, te je nakon toga polako izašao na hodnik. "To je pomalo čudno, zar ne? Jutros su još svi bili ovdje, a istoga ih popodneva nema nigdje!" ,,U pravu ste, gospodine. Jeste li sigurni da vam ne mogu pomoći?" "Ne, ne. Nije važno. Ja sam samo došao kako bih ovu omotnicu predao Bartlettu. Ostavit ću mu je na njegovom stolu." "Čim popravim ovo svjetlo otići ću gore na kat kako bih popio šalicu čaja. Želite li i vi možda?" "Ne, moram otići. No hvala vam, kao da jesam."

Roope je pošao u muški toalet, te je već na samom ulazu osjetio daje u zgradi zapravo bilo vruće; baš kao daje ušetao u tursku kupelj. Bartlett se za to vrijeme obraćao grupi ravnatelja i ravnateljica iz Banburyja za izmjene u dosadašnjem paketu javnih ispita; i njegovo zadnje pitanje bilo je autoritativno (i pomalo smiješno) postavljeno upravo u isto vrijeme kada je Roope uhvatio taksi. Svoj tamnosmeđi Vanden Plas vozio je vrlo brzo, nekih dvadesetak milja dalje od Oxforda. Živio je u Botleyju, na zapadnoj strani grada, i dok je vozio razmišljao je da li da zove u ured ili da jednostavno pođe ravno kući. No u Kidlingtonu se našao u redovitoj večernjoj prometnoj paralizi, te je na sjevernoj oksfordskoj obodnici odlučio da krene sporednim putem umjesto da vozi ravno prema centru grada. U ured će se već javiti nešto kasnije, možda kada se smanji večernja gužva. Kada je stigao kući već je bilo prošlo pet, i njegova mu je žena rekla daje imao nekoliko telefonskih poziva; i još dok mu je iznosila sve detalje prokleti je telefon opet zazvonio. Kako li je samo željela da su zadržali stari broj! U subotu 22. studenoga (kao i mnogih prijašnjih subota), alarm za provale bio je ugašen u 8:30 ujutro, naime sat kasnije nego tijekom radnoga tjedna. Tijekom zimskih mjeseci samo su neke subote bile radne, i tog posebnog jutra zgrada je bila posve pusta. Ogleby se kretao u tišini. Osjećao se miris ispoliranog poda koji je podsjećao na miris kinodvorana ili na miris koji se mogao osjetiti u antikvarijatima, što ga je sve primamljivo vraćalo u prve dane njegova školovanja. Ipak, njegove su misli bile na sasvim drugom mjestu. Zagledavao je u svaku sobu u prizemlju kako bi se uvjerio da nikoga nije bilo u blizini. No instinktivno je bio svjestan te jezive i odjekujuće praznine u kojoj se itekako dobro čulo škljocanje vrata kada bi ih otvorio. Ušao je u svoj ured i potom pozvao jedan broj. "'Jutro tajnice. Nadam se da vas nisam izvukao iz kreveta? Nisam? Oh, Bože, znam da će zvučati malo blesavo, no možete li me podsjetiti kada se gasi alarm subotom ujutro? Moram ga... 8:30? Da, i mislio sam, samo sam se htio uvjeriti da imam pravo. Nisam htio... Ne. Zaista, to je smiješno. Na neki sam način sebi utuvio u glavu

daje došlo do određenih promjena... Nejasno mi je. Oprostite što sam vas uznemiravao. No, usput, je li sastanak s Banburyjem dobro prošao? U redu. Dobro, idem onda." Ogleby je ušao u Bartlettov ured. Na brzinu je pogledao oko sebe i zatim izvadio svoje ključeve. Bartlett je stizao za dvadeset minuta; možda je mogao kasniti otprilike pola sata. No Ogleby je bio vrlo oprezan - stoga je imao svega dvadeset minuta na raspolaganju. Dvadeset i pet minuta kasnije, dok je sjedio za svojim stolom, čuo je da je netko ulazio u zgradu, i činilo se kako su se u istom trenutku otvorila i njegova vrata. "Ušao si bez problema, Philipe?" "Jesam, hvala. Jutros nema nikakve uzbune." "Dobro." Bartlett je treptao iza svojih naočala. "Postoji nekoliko stvari koje si želim razjasniti." Zatvorio je vrata i ušao u svoj ured. Naravno, znao je što se događa. Za pametnog i bistrog čovjeka kakav je bio Ogleby, isprika za loš alarm bila je vrlo prozirna. No, za čime lije on zapravo tragao? Bartlett je otvorio svoj ormar i izvukao ladice, i sve je bilo u potpunom redu. Ništa nije nedostajalo. Sto bi se tu uopće moglo ukrasti? Tada je sjeo za stol i duboko se namrštio; cijela je stvar bila vrlo uznemirujuća. Tada je krenuo hodnikom prema Oglebyjevu uredu, no ovaj je već bio otišao. Morse se zagledao u široko zrcalo pred sobom zureći u odraz malog ogledala koje se nalazilo iza njegove glave, u kojem je promatrao zatiljak svoje, kako ju je volio nazivati, odvažne glave. Ravnodušno je kimnuo i ruka s ogledalom spustila se dolje, s njegove lijeve strane vrata; nakon toga je ponovno kimnuo kada mu je ogledalo bilo postavljeno s desne strane, te je odbio sugestiju da mu se na kosu nanese ulje koje je stajalo na malom stalku pred njim; ustao je i poput kakve statue skinuo sa sebe zaštitu protiv ošišanih dlaka, te je uzeo ponuđen mu rubac kojime je energično očistio lice i uši, a nakon toga je posegnuo za svojom lisnicom. To je već izgledalo mnogo bolje! Nikad nije bio previše sretan kada bi mu kosa neuredno padala iznad ovratnika, no sada je ipak žalio za razrijeđenom kosom na vrhu svoje glave. Brijaču je dao velikodušnu napojnicu, nakon čega je izašao u Summertown. Iako

nije bilo hladno kao proteklih dana, kišica je lagano sipila te je odlučio čekati autobus koji bi ga odveo do njegovog stana na vrhu sjevernog Oxforda. Bilo je 10:15 ujutro, utorak, 25. studenoga. Bilo bi neobično da mu je tog trenutka nešto važno privuklo pozornost u policijskom glavnom uredu, no već će ih nazvati iz svog stana, u svakom slučaju. Bio je to Morseov ritual. Reagirao je poput mladog vojnika kojeg je izluđivala bodljikava potkošulja i bodljikava majica. Majka mu je oduvijek govorila da ima vrlo osjetljivu kožu, i on joj je vjerovao. I uvijek bi mu se iste stvari događale nakon šišanja. Skinuo bi potkošulju i majicu te bi uronio glavu u umivaonik pun vode. Puf! Kosu bi dvaput šamponirao, a zatim bi dobro oprao uši i lice. Obrisao bi leđa, osušio kosu, očistio sitne dlačice kose s umivaonika, izabrao čistu potkošulju i majicu, nakon čega bi se konačno pažljivo počešljao pred ogledalom u kupaonici. No ovo jutro nimalo nije sličilo prijašnjima. Upravo se spremao po drugi put nanijeti na kosu medicinski šampon kada je zazvonio telefon. Bijesno je opsovao. Tko li ga sad gnjavi? "Nadao sam se da bih vas mogao naći kod kuće, gospodine. Nisam mogao naći nikoga tko vas je vidio u uredu." "Pa što onda? Išao sam se ošišati. A to nije prijestup, zar ne?" "Možete li što prije doći, gospodine?" Lewisov je ton glasa odjednom postao vrlo ozbiljan. "Dajte mi pet minuta. Što se dogodilo?" "Imamo tijelo, gospodine." "Gdje se nalazite?" "Zovem vas iz postaje. Znate li gdje je Pinewood Close?" "Ne." "Pa, onda mislim da bi bilo bolje da u svakom slučaju za početak nazovete ovamo, gospodine." "U redu. Čekajte me." Nadzorni šef Strange također ga je čekao. Nestrpljivo je stajao na stubištu pred glavnim uredom Thames Valley u Kindlingtonu, dok je Morse ubrzano parkirao svoju Lanciu i potom iskočio iz nje. "Gdje li ste do sada, Morse?" "Oprostite, gospodine. Bio sam na šišanju.

"Bili ste gdjeT Morse više ništa nije rekao, pa čak niti pokazao najmanji tračak krivnje ili zabrinutosti u svojim svjetlosivim očima. "Prekrasna reklama, zar ne? Građani se međusobno sudaraju u gužvi dok ih policija drži koliko toliko pod kontrolom, a glavni inspektor kojeg imam na smjeni bio je na prokletom šišanju!" Morse nije odgovorio. "Situacija je ovakva, Morse - vi ste nadležni za ovaj slučaj. Možete dobiti i Lewisa, ako vam je potreban." Strange se tada okrenuo, ali se u trenu sjetio još nečega. "1 dokle god ne riješite ovaj slučaj, do daljnjega vam zabranjujem odlaske na šišanje, i to je zapovijed!" "Možda mi više neće ni trebati, gospodine." Morse se veselo nasmije prema Lewisu, te si raskrči put do ureda. "Kako mi kosa izgleda odostraga?" "Jako lijepo, gospodine. Uistinu su vas lijepo ošišali." Morse je sjeo u svoju crnu kožnu fotelju te se široko nasmiješio prema Lewisu. "Onda? Što mi imate reći?" "Momak se zvao Quinn, gospodine. Živio je u prizemlju velike zgrade u Pinewood Closeu. Po njegovom izgledu čini se da je mrtav već izvjesno vrijeme. Pretpostavljam daje otrovan. On radi ("radio je", prekinuo gaje Morse) u Zavodu za strane ispite tamo negdje na Woodstock Roadu, ijedan se od njegovih kolega zabrinuo za njega te gaje potražio i potom našao u tom stanju. Mene su zvali u petnaest do deset. Otišao sam onamo s Dicksonom te obavio brz pregled stvari. Ostavio sam ga tamo gdje je i bio, nakon čega sam vas nazvao." "Pa, evo, ja sam ovdje. Što želite da napravim?" "Poznavajući vas, gospodine, pomislio sam da ćete poželjeti da uhitim tipa koji gaje pronašao." Morse se nasmije. "Je li on ovdje?" "Eno ga u sobi za ispitivanje. Izvukao sam njegovu izjavu, no trebalo bi ga malo 'iščetkati' prije negoli izjavu potpiše. Pretpostavljam da ga želite vidjeti?" "Da, ali to sada može čekati. Imate li spreman automobil?" "Čeka vas vani, gospodine."

"Vjerujem da niste obavijestili medicinare, nadam se?" "Nisam. Pomislio sam da prvo moram pričekati vas." "Odlično. Idi i potvrdi tu izjavu, a ja ću te čekati vani za desetak minuta." Morse je obavio dva telefonska poziva i ponovno počešljao svoju kosu, zbog koje je bio iznimno sretan. Nekoliko je lica zainteresirano provirivalo kroz prozore s napola navučenim zastorima u trenutku kada se policijsko vozilo zaustavilo u Pinewood Closeu, koji je bio mali i običan polukružni niz kuća povezanih zajedničkim zidom, izgrađenih pred nekih pedesetak godina, te su sada već izgledale prilično otrcano. Velik dio drvene ograde koja je omeđivala posjed trebao je tek održavati privid sigurnosti, jer ograda je bila već nesigurna, puna plijesni, raskvašena od silnih kiša i posve trula. Na svakom kraju polukružnog niza nalazio se dovoljno širok prostor za parkiralište, dok se lijevo od parkirališta trenutno nalazila korpulentna figura zapovjednika Dicksona, koji je nogom stupio na vlažan beton pred montažnom i neofarbanom garažom; razgovarao je sa ženom ranih pedesetih godina koja je bila vlasnik tog posjeda, kao i najmodavac još nekoliko kuća u susjedstvu. Premda je od tog najma očito dobro živjela, to se nije moglo zaključiti po načinu njezina odijevanja: nije nosila visoke potpetice, a na sebi je imala bijedan stari kaput nad grubom bijelom bluzom. Tog su trena Morse i Lewis iskoračili iz policijskog vozila. "Evo dolaze mozgovi, gospođice", promrmljao je Dickson, te je istupio korak naprijed kako bi pozdravio glavnog inspektora. "Ovo je gospođa Jardine, gospodine. Ona je vlasnica posjeda, i ona nas je pustila unutra." Morse je uzvratio prijateljskim pozdravom, uzeo ključ od Dicksona te mu dao uputu daje odvede u policijski automobil i od nje uzme izjavu. Ovaj je još neko vrijeme stajao ondje u tišini pogledavajući naokolo. Uz rub kolnika nalazila se skupina malih stabala i šarolikog grmlja koje je okruživalo zgradu štiteći je od pogleda s glavne ceste, stvarajući koliko toliko izgled privatnosti. Cesta pred kućom nije bila održavana, te je njena nejednaka površina bila puna udubina u kojima se zadržavala voda. Zlijeb uz kolnik bio je pun

mokroga smeđeg lišća, dok je rasvjetni stup pred zgradom broj 1 bio uništen. Ulazna vrata susjedne kuće otvorila su se za nekoliko inča, i sredovječna žena radoznalo je pogledala što se zbiva. "Dobro jutro", razgovijetno je rekao Morse. Vrata su se na brzinu zatvorila, i Morse se tada okrenuo kako bi pregledao garažu. Brava na vratima nije bila obijena, stoga je nije ni dirnuo, već se zadovoljio tek brzim pogledom kroz staklene plohe na vrhu. Unutra je vidio tamnoplavi Morris 1300. Potom je prišao prednjem trijemu i stavio ključ u bravu. "Dobro je da ne vozi Cadillac, Lewise." "Nije ga vozio", tiho gaje ispravio Lewis. Prednja vrata Pinewood Closea broj 1 otvarala su se prema uskom hodniku u kojem se nalazio niz kuka za odjeću u dnu stubišta koje su se penjale uz zid na lijevoj strani. Morse je ušao unutra i odmah je pogledao vrata na desnoj strani. "Ovo su ta?" "Do njih, gospodine." Vrata su bila zatvorena, te je Morse izvadio svoje nalivpero i lagano okrenuo kvaku. "Nadam se da nisi posvuda ostavio svoje otiske, Lewise?" "Otvarao sam sve na isti način kao i vi, gospodine." Unutar prostorije svjetlo je još uvijek bilo upaljeno, blijedonarančaste zavjese bile su navučene, plinski je kamin bio upaljen, dok se, u fetalnom položaju, izvaljeno na tepihu nalazilo tijelo mladog muškarca. S obje strane kamina nalazile su se fotelje, a pored one s desne strane nalazio se niži francuski stol za kavu, na kojemu je bila boca suhog sherryja. Boca je bila skoro puna, a jeftina čaša za sherry bila je poluprazna. Morse klekne te omiriše kristalno blijedu tekućinu. "Jeste li znali, Lewise, da oko osamnaest posto muškaraca i oko četiri posto žena može prepoznati cijanid?" "Znači, otrov je u pitanju?" "Miriše po otrovu. Rascvjetana breskva s mirisom gorkih badema pomirišite." "' Mrtvačevo je lice bilo okrenuto na drugu stranu, dalje od vatre, te je Morse kleknuo pored njega kako bi ga bolje promotrio. Mala nakupina pjene skorila se oko stisnutih usnica, dok je vilica već bila

ukočena; zjenice na mrtvačevom licu bile su široke, dok mu je koža bila morbidno plavičasta. "Imamo sve klasične simptome, Lewise. Teško da ćemo trebati autopsiju za ovo. Cijanidna kiselina. U svakom slučaju medicinari će ubrzo doći ovamo." Uspravio se i krenuo prema zavjesama, koje su se na krajevima skupile od očito neprikladnog pranja, dok su se prema vrhu lagano širile. Vani je Morse mogao vidjeti uzan vrt s neujednačenom, slabom travom, s malim odjeljkom za povrće u krajnjem dijelu, dok je na lijevoj strani nedostajao komad ograde. No taj je pogled u njegovim mislima zadobio neko značenje, a onda se opet okrenuo prema unutrašnjosti prostorije. Na zidu nasuprot kaminu nalazile su se uredno posložene knjige, svezane nešto debljim konopcem, a tu je bilo i pokućstvo od tamnoga mahagonija. Vratašca s lijeve strane, koja su bila otvorena, otkrivala su malu kolekciju čaša za vino, kao i jednu neotvorenu bocu whiskeyja. Sve se činilo tako urednim i čistim. Mala košara za papir nalazila se u udubljenju nalijevo od kamina, a unutar koša nalazila se kuglica od zgužvanog papira koji je Morse izvadio te gaje vrlo oprezno rastvorio na komadu namještaja: Gospodine Quinn, ne mogu stići očistiti sve ovoga po- podneva jer je gospodin Evans bolestan te moram otići po recept kod njegovog doktora. Javit ču vam se i završiti čišćenje nakon šest, ako vam tako odgovara. A. Evans Morse je poruku dodao Lewisu. "Zanimljivo." "Što mislite, koliko je dugo mrtav, gospodine?" Morse je još jednom pogledao Quinna i samo slegnuo ramenima. "Ne znam. Dva ili tri dana, možda." "Čudno je da ga dosad jo§ nitko nije pronašao." ,,M-daaa. Kažete da je koristio samo ove prostorije u prizemlju?" "Tako kaže gospođa Jardine. Gore obično živi jedan mladi par, no ona je sada u rodilištu John Radcliffe i svaki tren očekuje bebu, a njezin mladić radi noću u Cowleyju i trenutno stanuje sa svojim roditeljima negdje u Oxfordu." "Hm." Morse je namjeravao otići, no odjednom je zastao. Dno vrata bilo je na amaterski način onesposobljeno i pri otvaranju je strugalo po tepihu, a očit je bio i propuh koji je ulazio ispod vrata draškajući vatru u kaminu.

"Čudno, zar ne, Lewise? Da sam ja živio u ovoj sobi, ne bih si postavio fotelju u smjeru propuha." "Čini se daje ipak tako, gospodine." "Pitam se, Lewise... Pitam seje li to učinio on." Oglasilo se zvono na ulaznim vratima i Morse je poslao Lewisa da otvori. "Reci momcima da mogu početi s obradom kada budu spremni." Izašao je iz sobe te je kroz kuhinju ušao u stražnju stranu kuće. I, naravno, opet je sve bilo više nego uredno. Na crvenom stolu nalazila se lista za namirnice: šest jaja u kartonu, pola kile masla, pola kile engleskog sira Cheddar, dva komada vrhunskih šnicli zamotanih u celofan, kao i smeđa torba prepuna gljiva. Pored samih namirnica nalazio se i račun iz supermarketa Quality, te se u Morseovim sivim očima pojavio tračak uzbuđenja. "Lewise!" Ništa drugo nije se činilo zanimljivim; sudoper, štednjak, hladnjak, dva kuhinjska stolca. Pored stražnjih vrata, u prostoru ispod stuba, nalazila se mala smočnica. Lewis, koji je za to vrijeme razgovarao s policijskim liječnikom, pojavio se na vratima. "Gospodine?" "Što se događa?" "Liječnik kaže daje otrovan." "Prekrasno - medicinska znanost, Lewise. No sada se trebamo pobrinuti za nešto drugo. Želim da provjeriš svu hranu u hladnjaku, kao i ovu u smočnici." "Oh." Lewis je u sebi pomislio kako bi čovjek njegovog statusa ipak trebao biti iznad takvog drugorazrednog, skoro pa činovničkog posla; no on je i prije radio s Morseom pa je znao da je glavni inspektor ovakvim trivijalnim ili čak nepotrebnim zadacima vrlo rijetko tratio svoje vrijeme. Čuo je samoga sebe kako odgovara da će se na posao baciti istog trena. "Ja se vraćam u postaju, Lewise. Vi ostanite ovdje dok se ne vratim." Vani je zatekao Dicksona i gospođu Jardine, koji su stajali pored policijskog vozila. "Želim da me odvezete u glavni ured, Dicksone." Okrenuo se prema gospođi Jardine. "Bili ste vrlo ljubazni i susretljivi. Mnogo vam hvala. Imate li automobil?"

Vlasnica zgrade je kimnula i potom otišla na svoju stranu. Zapravo je bila razočarana što je njezina uloga u cijelom tom slučaju bila završena i što je u svemu tome odgovarala tek na površna pitanja pomalo naglog čovjeka koji je bio glavni u tom slučaju. No, dok je vozeći odlazila dalje od tog niza kuća, njezine su se misli bavile praktičnim pitanjima. Bi li ikome smetalo da se useli u taj prostor u kojemu je ubijen taj mladi gospodin Quinn? Ljudima se takvo što općenito nije sviđalo. No kada je već bila u oksfordskom predgrađu, umirila ju je misao da se mrtvi ipak brzo zaboravljaju. I da, ubrzo će opet moći iznajmiti tu njegovu sobu. Za to će joj trebati tek mjesec ili dva. Morse je glasno čitao izjavu mladom muškarcu koji je, vidno nervozan, sjedio za malim stolom u sobi za ispitivanje broj 1. "Poznavao sam Nicholasa Quinna otprilike tri mjeseca. Došao je raditi u Zavod za strane ispite kao asistent tajnika, 1. rujna ove godine. U ponedjeljak, 24. studenoga, nije se pojavio na poslu, niti je javio da nešto nije u redu. Nije baš uobičajeno da postdiplomci tek tako uzimaju dan ili dva slobodno, a tajnik, dr. Bartlett, oduvijek je inzistirao na tome da bude obaviješten ukoliko do toga dođe. Nitko od mojih kolega u ponedjeljak nije vidio gospodina Quinna, i nitko ne zna gdje je tog dana uopće bio. Idućeg jutra, u utorak, 25. studenoga, dr. Bartlett je došao u moj ured i rekao mi da se gospodin Quinn još nije pojavio. Rekao je da gaje mnogo puta pokušao dobiti telefonom, ali nitko nije podizao slušalicu. Tada me zamolio da se uputim prema kući gospodina Quinna, što sam ja i učinio. Onamo sam stigao oko 9:30 ujutro. Prednja su vrata bila zaključana i nitko se nije odazivao na zvono na vratima. Vidio sam daje automobil gospodina Quinna još uvijek bio u garaži pa sam se zaputio prema stražnjem dijelu kuće. U sobi u prizemlju gorjelo je svjetlo, premda je zavjesa bila navučena; no pogledao sam unutra kroz rupu na zavjesi. Ugledao sam nekoga tko je mimo ležao na podu pred kaminom, i tada sam shvatio da nešto nije u redu. Odmah sam pozvao policiju, i to s javne govornice u glavnoj ulici. Bilo mi je rečeno da ostanem pred kućom dok ne stigne policija. Kada je narednik Lewis stigao s policajcem, oni su otkrili tko je bio

vlasnik kuće. Vlasnica se pojavila i pustila nas unutra, otprilike desetak minuta kasnije. Policija je neko vrijeme istraživala kuću, i kada se narednik Lewis pojavio vani, rekao mi je da se moram pripremiti za šok. Rekao mi je da je gospodin Quinn mrtav." "Jeste li zadovoljni ovako sročenom izjavom?" Morse je izjavu gurnuo preko stola. "Nisam upotrijebio riječ 'istraživali'." "Ah, morate nam oprostiti, gospodine. Nikad ništa ne rješavamo na silu. Mi uvijek 'istražujemo'." Donald Martin je prihvatio objašnjenje slabašno se osmjeh- nuvši, te je nervoznim pokretom potpisao izjavu. "Koliko ste dobro poznavali gospodina Quinna, gospodine?" "Na baš dobro, da budem iskren. Bio je s nama tek - " "To ste rekli i u izjavi. No zašto je tajnik poslao baš vas, a ne nekoga drugog?" "Ne znam. Pretpostavljam da sam ga poznavao jednako kao i bilo tko od nas." ,,A što ste očekivali da ćete pronaći?" "Pa, pretpostavljao sam daje možda bolestan ili takvo što, te nas vjerojatno nije mogao obavijestiti o svom izostanku." ,,U kući postoji telefon." "Da, ali... Zapravo je mogao doživjeti srčani udar, ili nešto slično tomu." Morse kimne. "Da, shvaćam. Znate li možda gdje žive njegovi roditelji?" "Negdje u Yorkshireu, pretpostavljam. No u uredu bi vam mogli..." "Naravno da bi. Je li imao djevojku?" Martin je bio svjestan oštroga pogleda kojim ga je odmjeravao inspektor, te su mu se usta naglo osušila. "Ne, koliko ja znam." ,,U uredu nije postojao nitko tko mu se sviđao?" "Ne vjerujem." Oklijevanje je bilo minimalno, no Morse je ipak primijetio tračak sumnje. "Poznate su mi već neke stvari o njemu, gospodine. Koliko sam shvatio, bio je samac, nije imao djevojku? "Da." "Jeste li vi oženjeni, gospodine?"

"Da." "Hm. Vjerojatno ste zaboravili kakav je to osjećaj kada ste samac." Morse bi bio sretniji da mu Martin nije govorio takve gluposti. "Nije mi baš jasno na što ciljate, inspektore." "Ah, ne brinite za to, gospodine. Obično ni samome sebi ne mogu razjasniti te stvari." Ustao je i počeo vezivati svoj kaput. "Bilo bi vam bolje da se sada vratite u ured, jer bi se oni tamo mogli zabrinuti za vas. Recite tajniku da ću s njim stupiti u kontakt kada budem imao vremena - i recite mu neka zaključa Qu- innov ured. "Nemate pojma što - " tiho je započeo Martin. "Bojim se da jako dobro znam što radim. On je više nego sigurno ubijen." Inspektorova posljednja riječ na jezovit je način ostala lebdjeti u prostoriji. Tijekom protekloga desetljeća Zavod za strane ispite svojom je mrežom obuhvatio polovicu svijeta. Više od stotinu prekomorskih centara tog je jutra, 25. studenoga, završavalo s ispitima iz engleskog jezika. Za velik broj kandidata taj je ispit predstavljao novu šansu za dobivanje diplome iz engleskog jezika, a za buduće zaposlenike to je bio korak prema višem obrazovanju. No tek je malen broj kandidata testove rješavao sa zavidnom sposobnošću. Samo je nekolicina kandidata ispitima pristupila po prvi put jer su prije toga bili bolesni ili spriječeni, dok su se neki testovi jednostavno vraćali posve prazni, zbog nedolaska kandidata, koji su se tek morali odvažiti pristupiti ovako teškom ispitu. Toga jutra, u 11:55, prema uputama određenima od strane ispitivačkog tijela, nadzornici na pismenim ispitima u Ženevi, u istočnoj i zapadnoj Africi, u Bombayu i Perzijskom zaljevu, upozorili su kandidate da im je ostalo još svega pet minuta do predaje ispita. Kandidati su morali provjeriti jesu li ispravno napisali svoja imena, kao i brojeve indeksa, na svojim ispitnim listovima koji su se trebali predati posve uredni. U tom kratkom periodu, koliko im je preostalo, mnogi su kandidati pisali vrlo brzo i pritom su često griješili, no prioritet im je bio da pregledaju svoje odgovore prije negoli predaju ispite, te ispitne papire ponovno poslože onako kako su ih i dobili. Nakon toga su se trebali odmaknuti od klupe, dok su zabrinutih lica promatrali svoje kolege (udaljeni pet stopa jedan od drugoga) u

učionicama ili prilagođenim učionicama. U podne, u klimatiziranoj učionici uređenoj u europskom stilu u Sheidomu Al-jamara, mladi je Englez po prvi put nadzirao ispite, i sada je dao znak za prestanak pisanja. U učionici je bilo tek pet učenika i svi su bili Arapi, a završili su nekoliko trenutaka prije njegova znaka. Jedan od njih (ne učenik te škole već jedan od budućih šeikova) završio je mnogo prije znaka, te je već neko vrijeme sjedio u svojoj stolici ruku prekriženih na prsima, uz arogantan i samozadovoljan osmijeh na tamnom se- mitskom licu. Bio je jedan od te petorice kandidata i svoj je ispit predao ne rekavši ni riječ. Kada je ostao sam, mladi je Englez ispunio formular za nadziranje ispita s potpunom pozornošću oko svakog detalja. Srećom, niti jedan od kandidata toga dana nije izostao i odjeljak pod "odsutni" ostao je neispunjen. U ostalim je odjeljcima upisivao imena kandidata kao i brojeve njihovih indeksa, te je sve papire spremio u službenu svjetložutu omotnicu. U tom trenutku pogled mu je zapeo za rad Muhammada Du- bala, indeks pod brojem 5, te je odmah shvatio da se radilo o jako dobro riješenom testu - zapravo je taj test bio daleko bolje riješen od testova ostale četvorice. No šeikov je sin imao privilegij visokog i privatnog školovanja - radilo se upravo o tome. Bit će još dovoljno prilika da istraži mogućnosti svojih učenika, čak i prije idućeg ljeta... Izašao je iz sobe, zalijepio je vrh omotnice te se zaputio prema uredu školskog tajnika. Već je bilo popodne kad se Morse vratio u Pinewood Close. Uopće se nije obazirao na svjetinu koja se okupila pred nizom kuća, kao što nikada nije mogao shvatiti što li je to tako privlačilo svjetinu da posvjedoči trenucima tragedije koja se obično događala u njihovom susjedstvu. (Tko zna, možda bi i on bio jedan od njih?) No nastavio je dalje zaobilazeći tri policijska automobila i ambulantno vozilo s upaljenim plavim svjetlima, te je ponovno ušao u kuću. U njoj je sada već bilo jednako mnogo svijeta kao i vani. "Tužno je to - smrt", rekao je Morse. "Smrt je ženskoga roda", promrmljao je policijski liječnik.

Morse je mrzovoljno odvratio: "Ne morate me podsjećati." "Nema veze, Morse. Svi mi već ionako polako umiremo." "Koliko je dugo mrtav?" "Ne znam. Možda četiri, a možda pet dana - no manje od tri nije, u to sam uvjeren." "Ipak nema velike pomoći od toga, zar ne?" "Moram ga malo bolje pogledati." "Pa recite što mislite." "Neslužbeno?" "Neslužbeno." "Još od petka navečer ili od subote ujutro." "Cijanid?" "Cijanid." "Mislite daje dugo trajalo?" "Ne. Djeluje vrlo brzo ako dobijete pravu dozu." "Minute?" "Daleko brže. No morat ću pregledati i bocu i čašu, naravno." Morse se tada zagledao u dvojicu iza sebe koji su prahom za otiske prekrivali sve površine u sobi. "Nešto ste već otkrili?" "Čini se da je prostorija puna otisaka, gospodine." "To me ne iznenađuje previše. Još nešto, možda?" "Zasad nekoliko otisaka na boci, gospodine, kao i na čaši." "Hm." "Možemo li odnijeti tijelo?" "Sto prije, to bolje. No pretpostavljam da bismo prije toga morali pretražiti njegove džepove." Tada se okrenuo prema liječniku. "Napravite vi to, hoćete li, doktore?" "Postajete gadljivi, Morse? No, jeste li znali daje nosio slušni aparat? " *** U minutu do dva Morse je ustao te je pogledao prema Lewisu. "Vrijeme je za još jedno, ako uopće popiješ i to, pametnj akoviću." "Neću više, gospodine. Dosta mije." "To je tajna sretnog života, Lewise, da znaš kada treba stati, a kada treba nastaviti." "Onda ću samo pola." Morse je otišao do bara te se nasmiješio konobarici. No uistinu i nije baš bio sretan. U ovakvim situacijama uvijek mu je pomagalo pivo,

ali, razumljivo, u normalnim količinama. No danas je njegov um iz nekog razloga bio poprilično trom i spor. Nakon što je tijelo odneseno, nekoje vrijeme bio proveo u prednjoj sobi pod stubištem, koju je Quinn koristio kao radnu sobu; ondje je otvarao ladice, pregledavao papire i mape, te je pregledao krevet. No sve je to ipak bilo bez nekog određenog cilja, više poput površne vježbe, a jedino što se moglo nazvati inkri- minirajućim bilo je prošlomjesečno izdanje Playboya s naslov- nicom djevojke golih grudi. Lewis gaje zatekao s tim časopisom nakon svoje bezuspješne pretrage. "Nešto zanimljivo, gospodine?" "Ne." Morse je tada odložio magazin na stol te je stegnuo svoj kaput. I upravo kada su izlazili Morse je primijetio zelenu nepromočivu jaknu obješenu na jednoj od kuka u uskom hodniku. Bartlett je znao daje čovjek pio pa je bio iznenađen i razočaran. Cijelo je popodne očekivao poziv, ali ovaj nije stigao sve do tri i po. Njih četvorica sada su sjedili u njegovom uredu upravo u vrijeme prije ručka (vani je bilo upaljeno crveno svjetlo) te su potiho razgovarali o poražavajućim vijestima. Martin im je još nekoliko puta prepričao svoje otkriće od toga jutra, i činilo se da je nekako uživao u tome što su se on i njegova priča sada našli u središtu njihove pozornosti. No, svako toliko konverzacija bi se opet vraćala na početak, odnosno na zbunjujuće pitanje: tko je zapravo zadnji vidio Quinna živog i - ako gaje vidio - kada? Svi su se složili daje posljednji put viđen u petak, no nitko od njih nije mogao točno reći gdje i kada. Ili im jednostavno nije bilo stalo... Monica Height je pozorno promatrala inspektora kada je ušao u ured; na brzinu su se upoznali. Uhvatila je njegov pogled koji se poduže zadržao na njoj, čak i više negoli je to bilo potrebno. Sviđao joj se njegov glas, i kada im je rekao da će sa svakim od njih razgovarati nasamo, naime ili s njim ili s narednikom Lewisom (koji je stajao pored vrata), u sebi se nadala da će nju ispitati upravo inspektor. Nije postojao razlog za zabrinutost, ali Morse ju je već očito bio namijenio sebi. No, prije toga, morao je ispitati Bartletta. "Nadam se da ste zaključali Quinnova vrata, gospodine." "Da. Čim sam dobio vašu poruku."

"Onda... mislim da bi bilo dobro da mi ukratko kažete nešto o ovom mjestu: što radite, kako to radite... bilo što za što mislite da bi nam moglo pomoći. Quinn je ubijen, gospodine, u to nema sumnje, i moje je da istražim tko ga je ubio. Naravno, uvijek postoji mogućnost da njegov ubojica nema nikakve veze s ovim mjestom, ili s vašim ljudima, no za početak bi mi trebalo nešto odavde kako bih imao nekakav trag. Stoga, bojim se da ću vas morati uznemirivati idućih nekoliko dana, a to vam je, nadam se, jasno, zar ne?" Bartlett kimne. "Dat ćemo sve od sebe da vam pomognemo, inspektore. Osjećajte se slobodnim da provedete istragu kakva mislite daje potrebna." "Hvala vam, gospodine. A sada, što mi možete reći?" U sljedećih pola sata Morse je saznao dosta činjenica. Bartlett mu je rekao sve o svrsi, važnosti i organizaciji Zavoda, o osoblju koje je provodilo ispite. Morse je bio iznenađen i impresioniran: iznenađen kompleksnošću zadataka koji su se ovdje izvodili, a impresioniran prije svega nevjerojatnom efikasnošću i sposobnošću tog malenog tajnika koji je sjedio za svojim stolom. "Što vas zanima vezano za Quinna?" Bartlett je tada otvorio ladicu te je iz nje izvukao mapu. "Ovo je samo za vas, inspektore. To je Quinnova molba za posao. To će vam reći i više nego što bih ja mogao." Morse je otvorio mapu i brzim je pogledom preletio po njezinom sadržaju: bili su tu Quinnov životopis, svjedodžbe, tri pisma preporuke i formular za zamolbu, na čijem je vrhu Bartlett bio napisao: "Zaposlen 1. rujna". No, bez obzira na to, Morse je i dalje bio prilično zabrinut. Zupci u stroju počeli su se okretati kako treba, ali na neki su se način ipak odbijali međusobno zakvačiti. Zatvorio je mapu te je onako više za sebe promrmljao da će je kasnije proučiti, a zatim je ponovno pogledao Bartletta. Razmišljao je o tome kako će se taj iznimno efikasan um nositi s problemom Quinnovog ubojstva, no činilo se da je Bartlett bio u stanju čitati misli. "Vi znate da je on bio gluh, zar ne, inspektore?" "Gluh? O, da." Policijski liječnik bio mu je to spomenuo, no Morseu

je to očito bilo manje važno. "Svi smo bili više nego impresionirani načinom na koji se on nosio s tim svojim hendikepom." "Koliko je zapravo bio gluh?" "Za nekoliko godina bio bi zasigurno posve oglušio. Takva je barem bila zdravstvena prognoza." Dok je govorio o tome, Bartlett je u Morseovim očima prvi put ugledao tračak zainteresiranosti. "Zar nije malo čudno da ste ga onda uposlili, gospodine?" "Mislim da biste zapravo vi trebali biti začuđeni, inspektore. Vrlo je teško bilo pretpostaviti da je bio gluh. Osim služenja telefonom, što je ipak predstavljalo problem, u svemu ostalom bio je dapače izniman." "Jeste li ga možda zaposlili baš zato što je bio gluh?" "Želite reći, jesmo li osjećali sućut prema njemu? O, to ne. Prema sudu samog odbora, on je bio najbolji čovjek za posao." "O kakvom se to odboru radi?" Je li Morse tada ugledao tračak opreza u Bartlettovom oku? U to nije mogao biti siguran. No ono što je osjetio jest da je oštrica onoga malog zupca sada počela lagano bockati. Ponešto zadovoljnije zavalio se u fotelju. "Taj se odbor sastoji od dvanaest zastupnika, uključujući i mene, naravno." "Zastupnici? A oni su - ?" "Oni su nešto kao upravitelji škole, zapravo." "Oni ne rade ovdje?" "Za Boga miloga, ne. Svi su oni sveučilišni profesori. Ovdje se nalazimo u dvoterminskim sastancima kako bi se oni uvjerili da svoj dio posla valjano obavljamo." "Imate li možda njihova imena?" Morse je zainteresirano gledao prema listi s otipkanim imenima koju mu je tada dodao Bartlett. Pored svakog imena zastupnika, pojedinačno, nalazili su se svi bitni podaci vezani za sveučilište, predmet, stupanj, doktorat i ostale akademske titule, i jedno ime s te liste jednostavno mu je privuklo pogled. "Vidim da su mnogi od njih oksfordski ljudi, gospodine."

"Dovoljno dobro, zar ne?" "Tek jedan ili dvojica iz Cambridgea." ,,D-aa." "Nije li Quinn bio s koledža Magdalene u Cambridgeu?" Morse je stao pretraživati mapu, no Bartlett mu je istog trena potvrdio tu činjenicu. "Vidim daje i gospodin Roope pohađao isti koledž." "Zaista? To nisam zamijetio." "Primijetili ste vi već mnogo toga, ako mogu tako reći." "Ne znam zbog čega, ali Roopea uvijek povezujem s Christ Churchom. Tamo je bio primljen još kao student, ako ćemo biti precizni, inspektore." Njegove su oči sada bile vrlo bezazlene, te se Morse upitao nije li maloprije pogriješio. "Koji je Roopeov predmet?" "On je kemičar." "Dobro, dobro." Morse je pokušavao obuzdati iznenađenje u svom glasu, ali to mu baš nije polazilo za rukom. "Koliko ima godina? Znate li možda?" "Mladac je. Tridesetak ili nešto više." "Znači, otprilike kao i Quinn?" "Tako nekako." "Još me zanima samo jedna stvar, gospodine." Pogledao je na svoj sat i shvatio daje već četvrt do pet. "Kada ste zadnji put vidjeli Quinna? Možete li se toga sjetiti?" "Prošloga petka. U to sam siguran. No čudna je to stvar. Prije nego ste se pojavili, svi smo se pokušavali sjetiti kada smo ga zapravo posljednji put vidjeli. Bilo je vrlo teško odrediti taj podatak. No siguran sam da sam ga posljednji put vidio u petak popodne. Trebao sam ići na sastanak u Banbury, u tri sata, i nisam siguran jesam li ga vidio prije negoli sam otišao." ,,U koliko ste sati napustili svoj ured, gospodine?" "Negdje oko dva i petnaest." "Mora da ste vozili prilično brzo." "Imam brz automobil." "Dvadeset i dvije, dvadeset i tri milje?" Bartlett trepne. "Svi mi imamo neke svoje slabosti, inspektore, no

ipak se trudim pridržavati se dozvoljenih brzina." Morse je primijetio da je u sebi rekao kako se nada tomu, a zatim je odlučio daje bilo vrijeme da se nađe s gospođicom Monicom Height. No prije toga morao je obaviti jedan vrlo bitan poslić. "Gdje je najbliži muški toalet? Umirem od - " "Imate jedan upravo ovdje, inspektore." Ustao je i otvorio vrata nadesno od svojega stola. Unutar te prostorije nalazio se mali umivaonik zavučen iza vrata, i čim je ušao Morse je ispraznio sada već bolni mjehur. Bartletta je inspektorovo mokrenje podsjetilo na šum slapova Nijagare. Već nakon nekoliko minuta provedenih s Monicom Height, Morse se počeo pitati kako su je zaposlenici mogli ignorirati, i eventualno je ne dodirivati, a onda je cinično pomislio da su vjerojatno to i radili. Na sebi je imala svjetlozelenu haljinu s cvjetnim uzorkom koja je isticala njezina široka bedra te se tijesno podizala prema njenim bujnim grudima. Već sam pogled na nju podsjećao je na seks. Nije koristila mnogo šminke, no zbog načina na koji se oblizivala njezine su usne stalno bile vlažne, dok je njezin parfem samo upotpunjavao uživanje u njenoj pojavi. Morse je jednostavno bio siguran daje morala biti neodoljiva mladima i onima osjetljivijih čuvstava. Vjerojatno i Martinu? A možda Quinnu? Zasigurno je tu uvijek postojao svojevrstan izazov. Morse je već bio u srednjim godinama, no svejedno nije mogao ostati ravnodušan prema njenoj figuri... No takve je misli jednostavno odgurnuo na stranu. Što li je po tom pitanju bilo s Oglebyjem? Ili s Bartlettom? Eh, to je već bilo pravo pitanje! Morse se tada prisjetio prolaza u Gibbonu, zapravo prisjetio se jednog testa koji je bio napravljen za znanstvene novake, a prikazivao je golu časnu sestru, koja je... Naglo je digao glavu i podigao ruku na razinu očiju. Jednostavno, uvijek je imao takve reakcije kada bi popio previše piva. "Smeta li vam ako pozovem svoju kćerku, inspektore? (Kćerku?) Obično sam u ovo vrijeme već na putu kući, i ona će se sada sigurno brinuti gdje sam." Morse je slušao dok je razgovarala s kćerkom i dok joj je objašnjavala gdje se nalazi.

"Koliko godina ima vaša kćer, gospođo ili gospođice Height?" Nasmijala se opravdavajući njegovo pitanje. "Sve je u redu, inspektore. Razvedena sam, a Sally ima šesnaest godina." "Mora da ste se udali vrlo mladi." (Šesnaest, zaboga!) "Bila sam dovoljno luda da se udam u osamnaestoj, inspektore. Nadam se da ste vi ipak pametniji." "Ja? O da, zapravo, ne, hoću reći. Ja nisam oženjen, da budem iskren." Njihovi su se pogledi na trenutak susreli i Morse je u tome osjetio opasnost. No sada je već bilo vrijeme da lijepoj Monici uputi nekoliko važnih pitanja. "Kada ste posljednji put vidjeli gospodina Quinna?" "Čudno je da me to pitate. Baš smo..." I tada je ponovila priču vrlo sličnu onoj Bartlettovoj. Posljednji gaje put vidjela u petak ujutro - u to je svakako bila sigurna. No, petak popodne? Toga se nije baš mogla sjetiti. Zapravo joj je to bilo poprilično teško. Ipak, petak je bio pred koliko? - Prije pet dana. (Mogao je biti mrtav već četiri ili pet dana - tako je bio rekao i liječnik.) "Je li vam se sviđao gospodin Quinn?" Morse je pažljivo odmjeravao njenu reakciju, i shvatio je da je to bilo pitanje na koje ona kao da nije bila odveć spremna. "Nisam ga baš dobro poznavala, naravno. A koliko - ? Dva ili tri mjeseca? No, da sviđao mi se. Bio je vrlo draga osoba." "Jeste li se vi sviđali njemu?" "Što pod time mislite, inspektore?" Što li je mislio? "Pa mislio sam - da budem iskren, pomislio sam - " "Pomislili ste na to jesam li mu bila privlačna?" "Pretpostavljam da si po tom pitanju on nije mogao pomoći." "Jako ste dragi, inspektore." "Je li vas ikada pozvao da izađete s njim?" "Jednom ili dvaput pozvao me je u neki bar u vrijeme ručka." "I pristali ste?" "A zašto ne?" "Što je on pio?" "Sherry, koliko se sjećam." "Avi?"

Još je jednom jezikom ovlažila usne. "Ja imam malo skuplji ukus." "U koji ste bar otišli?" "U 'Horse and Trumpet' - tu na kraju ulice. Malo i vrlo ugodno mjesto. I vama bi se svidjelo." "Možda se jednom tamo i vidimo." "Zašto ne?" "Imate malo skuplji ukus, kažete?" "Pa mogli bismo se naći na pola puta." Pogledi su im se ponovno susreli, a Morseu se učinilo daje u svojoj glavi začuo zvona. Ustao je: "Žao mi je što sam vas ovoliko zadržao, gospođice Height. Nadam se da ćete se svojoj kćerki ispričati u moje ime." ,,0h, bit će s njom sve u redu. U zadnje je vrijeme često bila sama kod kuće. Ponovno pohađa nekoliko sati iz općeg obrazovanja pa je puštaju kući kada nema nikakav ispit." "Jasno mije." Morse je stajao pred vratima i nije mu se baš dalo otići. "Morat ćemo se još jednom vidjeti, u to nema sumnje." "I ja se nadam, inspektore", odgovorila je ugodno i potiho, a uz to i prokleto izazovno. Njezine su posljednje riječi odzvanjale u Morseovim mislima dok je odlazio niz hodnik. "Napokon!" promrmljao je Lewis za sebe. U predvorju je sjedio već dvadesetak minuta - s Bartlettom, Oglebyjem i Mar- tinom. Ovi su sa sobom imali kapute i aktovke, a očito nisu bili zadovoljni što su morali ostati, sve dok Morse nije došao do njih te im se obratio s nekoliko riječi. Quinnova je smrt očito i preko njih bacila zastor pomutnje, te su međusobno imali malo što za reći. Lewisu se sviđao Ogleby, no od njega je saznao jako malo: sjećao se da je vidio Quinna prošloga petka ujutro, no ne i kasnije tijekom dana, a na ostala pitanja koja mu je Lewis postavio odgovorio je očito vrlo iskreno. No od toga ipak nije bilo neke koristi. S druge strane Martin je bio posve drugačijeg karaktera; poprilično žučan i nervozan, i činilo se daje cijela ta situacija itekako djelovala na njega, jer on se nije mogao sjetiti daje uopće vidio Quinna tijekom tog petka. Pomalo nespretno, Morse je svima zahvalio na trudu te je saopćio

Bartlettu da bi bilo i više nego dobro kada bi on i Lewis mogli ostati u zgradi; čuvar će ionako biti prisutan sve do 19:30. Bartlett im je obećao da će im zgrada biti otvorena dokle god im bude odgovaralo. No prije negoli im je Bartlett pružio ključeve Quinnovog ureda, kao i one za metalni ormar s kartotekama, Bartlett je policajcima održao kratko predavanje o povjerljivoj naravi mnogih dokumenata koje bi mogli naći. Bilo je izrazito važno da se toga sjete... Da, da, da, da. Morseu se nimalo nije sviđao taj posao u kojemu gaje Bartlett nadgledao, jer za tog je čovjeka bio grijeh ako se metalni ormari s kartotekama ostave otključani čak i za vrijeme obavljanja male nužde. Nakon što su svi otišli, Morse je predložio brzu šetnju oko bloka i Lewis je na to pristao. U zgradi je bilo odveć toplo i hladni noćni zrak došao im je poput pravog osvježenja. Na uglu Woodstock Roada prošli su pored "Horse and Trumpeta" te je Morse automatski pogledao na svoj sat. "Zgodan mali bar, zar ne, Lewise? Jesi li ikad bio unutra?" "Nisam, gospodine, a osim toga već sam popio dovoljno piva. Više bi mi odgovarala šalica čaja." Do otvaranja je trebalo još deset minuta, pa je Lewis prepričao Morseu podatke iz svojih ispitivanja, a Morse je njemu govorio o svojima. Nijedan od njih nije bio siguran da su za tih ispitivanja gledali u oči ubojice. "Zgodna je, zar ne, gospodine?" "Mmm. Na koga misliš, Lewise?" "Ma dajte, gospodine!" "Mislim da mislite na nju." "Primijetio sam da ste je odredili za sebe." "Ona je jedna od onih redovitih beneficija, zar ne?" "Malo sam začuđen što niste uspjeli izvući iz nje nešto više. Mislim da bi, od svih njih, nju bilo najlakše potaknuti na priču." "Da, i uz to joj skinuti gaćice. To bi također bilo vrlo pametno. Ne bih se čudio." Lewis je ponekad smatrao da je Morse uistinu znao biti nepotrebno grub. Quinnov je ured bio prostran i elegantno namješten. Dvije plave

kožnate fotelje, svaka sa svoje strane stola, bile su uredno uvučene ispod pisaćeg stola čija je površina bila besprijekorno čista, osim nekoliko plitkih zdjelica koje su sadržavale nekoliko poruka (s time da je jedna zdjelica bila prazna). Tu se nalazio i dnevni zapisnik s upisanim imenima i brojevima telefona kao i beznačajnim črčkarijama iscrtanim po vanjskim rubovima stranica samog dnevnika. Uz dva nasuprotna zida, sve do samog stropa, nalazile su se ladice s testovima iz povijesti kao i izdanja klasične engleske književnosti, sa žutim, crvenim, zelenim i bijelim hrbatima koji su prostoriji dodavali bistrinu i jasnoću. Tri tamnozelena metalna ormara stajala su pored trećega zida, dok je četvrti ormar na sebi imao šperploču s reprodukcijama slika Atkinsona Grimshawa; njegovih brodskih dokova u Hullu i Liverpoolu. I bijeli je tepih, koji se ondje nalazio, pokazivao koliko se ulagalo u izgled te prostorije. Morse je sjeo u Quinnovu fotelju te je iznad stola zamijetio prazan koš za otpatke koji je bio prekriven prilično otrcanom krpom. S njegove desne strane, na malom crnom stolu, nalazila su se dva telefona, jedan bijeli, a drugi sivi, dok je pored njih ležao svežanj telefonskih brojeva. "Vi pretražite metalne ormare, Lewise, a ja ću se pozabaviti ovim ladicama." "Tražimo li nešto određeno, gospodine?" "Ne, koliko je meni poznato." Lewis je odlučio raditi naporno, držeći se svojih metoda, što je bilo daleko interesantnije nego slušati besmislice. Odjednom je shvatio koliko je rada i ljubavi bilo uloženo u formuliranje pitanja za javni ispit. Zadnja ladica u metalnom ormariću bila je prepuna debelih smeđe-žutih mapa koje su sadržavale skice, dokaze te prve i druge korekcije - pa čak i treće korekcije listova koji su se odnosili na standardnu razinu obrazovanja u engleskom školstvu. "Čini mi se da bih ovdje lako mogao doći do nekoliko testova za standardnu razinu obrazovanja, gospodine." Morse je tek promrmljao kako ti papiri nisu bili vrijedni pozornosti, te je nastavio sa svojim prilično nesustavnim pretraživanjem gornje desne ladice Quinnova stola. Shvatio je da tu nije imao bogzna kakvog uspjeha; našao je tek nekoliko spojnica i klamarica za papir,

nekoliko gumica za omatanje, četiri lijepo obložena uredska notesa, ravnalo, dvije rođendanske čestitke ('S ljubavlju, Monica', pisalo je na jednoj od njih - opa, tko bi rekao!), paketić žutih kemijskih olovki, jedno oštrilo, nekoliko pisama iz sveučilišnog fonda za umirovljenje, kao i pismo iz centra za gluhe, kojim su obavještavali Quinna da su lekcije iz čitanja s usana bile prebačene iz Oxpensa u Headin- gton Tech. Nakon što je sve to ispremještao, Morse se okrenuo knjigama što su bile iza njega, te se zagledao u red pod slovom M. Izabrao je Marvellovu zbirku pjesama. Činilo se daje prije njega netko izučavao knjigu na određenoj stranici, jer se knjiga u Morseovim rukama odmah otvorila na pjesmi "To his Coy Mistress", i Morse je pročitao redak koji ga je podsjetio na godine koje su već neko vrijeme bile prisutne u njegovim mislima: " Grob je lijepo i osobno mjesto Ali ne vjerujem da itko tamo vodi ljubav... " I upravo tako, Quinn je ležao u policijskoj mrtvačnici. Imao je svoje nade i svoje snove, baš kao i svaki drugi smrtnik... Morse je vratio knjigu na isto mjesto na polici, te se nešto življe okrenuo prema drugoj ladici. Dva su policajca tako bila zaposlena nekih četrdeset i pet minuta, a Lewis je polako počeo osjećati umor. "Mislite li da sada već gubimo vrijeme, gospodine?" "Jeste li ožednjeli, ili što?" "Jednostavno ne znam za čime tragam, i to je sve." Morse nije odgovorio. A nije ni Lewis. U sedam sati Lewis je pregledao sadržaj dva od tri metalna ormara, i tada je stavio ključ u bravu trećega, no istovremeno je dohvatio svežanj debelih mapa te je sjeo za stol. Prva mapa koju je pregledavao bila je puna kopiranih dokumenata, od kojih su neki bili stari i po dvije godine, i svi su bili označeni slovima GB/MF, dok su odgovori iz sindikata i engleskog odbora svi počinjali s "Dragi George". "Mora da su ovo papiri koje je preuzeo naš dečko, Quinn, gospodine." Morse zainteresirano kimne dok je pretraživao crni letonski stol, jedini objekt u sobi kojeg još nije bio dovoljno istražio. No činilo se

da Quinn očito nije bio sklon oponašanju Evelyna ili Pepsa, te su neki datumi i vrijeme bili naknadno upisani na dokumente. Tek su se dvije točke u spisu činile pomalo osobnima: 'Rođendan (23. listopada)', te upozorenje samom sebi: 'Donaldu dugujem jednu funtu'. S obzirom da od toga nije bilo koristi za daljnju istragu, Morse je polako izbrojio sve navedene sastanke; gotovo su se svi odnosili na reviziju ispitnih pitanja unutar dvanaest tjedana ili nešto manje. Sto nije bilo loše. Jedan ili dva sastanka: jedan od njih bio je održan s engleskim odborom 30. rujna, a onaj drugi, koji je trajao dva dana, bio je utanačen s AED - što god ta kratica značila - i održao se od 4. do 5. studenoga. "Što li znači AED, Lewise?" "Nemam pojma, gospodine." "Pokušajte pogoditi." "Asocijacija engleskih debila." Morse se nasmije te zatvori blok. "Skoro ste gotovi?" "Još dvije ladice." "Promislite jesu li vrijedne toga?" "Odmah ću ih pretražiti, gospodine." ,,U redu." Morse se zavalio u fotelju s rukama iza glave, te je još jednom razgledao sobu. Nije to bio spomena vrijedan početak cijelog slučaja, no možda je bilo prerano za donošenje ikakvih zaključaka. Odlučio je nazvati u glavni ured. Činilo se daje sivi telefon za vanjske linije, te gaje Morse zgrabio i privukao sebi. No čim je podigao slušalicu, odmah ju je vratio na njezino mjesto. Ispod narančastog bloka na stolu ugledao je pismo koje je nekako bio previdio. Bilo je napisano na papiru koji je pripadao školi Frederic Delius u Bradfordu, a na njemu je bio datum: ponedjeljak, 17. studenoga. Dragi Nick, nemoj me zaboraviti kada budeš formirao svoj tim za ispitna pitanja u idućoj godini. Formulare ćemo dobiti na vrijeme. Gryce nije baš susretljiv kada su svjedodžbe u pitanju, no vjerojatno si primijetio da sam ja čovjek s dobrom naobrazbom i zavidnim iskustvom u standardnom i naprednom obrazovanju. I što više od toga možeš

tražiti? Martha te pozdravlja i svi se nadamo da ćeš biti ovdje, na svom starom mjestu gdje si udarao žigove, već ovoga Božića. Odlučili smo da ne možemo zadovoljiti velik broj roditelja, i upravo zbog toga odlučili smo da nećemo zadovoljiti nijednoga, već ćemo ostati kući. Usput, stari se prdonja prijavio za ravnatelja nove srednje škole općega smjera! O temporal O mores! Tvoj Brian Pismo je bilo napisano crnom kemijskom, i Morse ga je na trenutak pažljivo promatrao. Je li Quinn zvao svog prijatelja? Ili mu je to bio tek prijašnji kolega? Ako je tako, kada je to bilo? Ovo je već bilo vrijedno istrage. No Lewis je bio taj koji se umalo spotaknuo preko žice "potezne mine" i time otvorio slučaj, no u tom trenutku nije bio svjestan zgoditka koji je postigao. Dok je uguravao posljednju mapu s dokumentima u ormarić, ugledao je jednu omotnicu, koja je bila čudno izgužvana i stisnuta, te je stajala poput klina uspravno tako da su iza nje ostali dokumenti također stajali uspravno. Posegnuo je za njom te je iz nje izvadio list papira. "Sada vam sa sigurnošću mogu reći što znači ono AED, gospodine." Morse gaje pogledao bez entuzijazma te je uzeo papir iz njegove ruke. Bila je to amaterski otipkana poruka na službenom papiru obrazovnog odjela Al-jamara (Al-jamara Education Department), a datum je bio 2. ožujka. Dragi George, pozdrav svima u Oxfordu. Velika hvala za tvoje pismo kao i za paket s ljetnim ispitima. Sve pristupnice iformulari za uplate bit će spremni za otpremu već u petak, dvadesetog, ili možda dan kasnije, 21. Administracija je ovdje jako napredovala, a postoji i posebna prostorija za unaprjeđivanja znanja; daj nam još samo dvije ili tri godine i pokazat ćemo ti što možemo! Molim te, ne dozvoli da ovih 16 jadnih prijedloga unište tvoju osnovu za standardno i napredno školovanje. I, naravno, ova će izmjena stvoriti kaos bude li joj se odmah pristupilo. Odano tvoj, ...

Ispod teksta nalazio se nečitljiv potpis, i to je bilo sve. Morse se malo namrštio dok je promatrao omotnicu koja je bila naslovljena na G. Bland, Esq, MA i označena velikim crvenim slovima: "PRIVATNO I STROGO POVJERLJIVO". Tog trena lice mu se razvedrilo, a on je šutke dodao pismo Lewisu. Već su bili izgubili dosta vremena. Potom je ponovno lijeno otvorio dnevnik s napomenama i ugledao kalendar s unutarnje strane prve stranice. Tog trenutka njegove su se ruke posve ohladile, kao daje krv prestala dotje- cati u njih, i po tonu i hitnji u njegovom glasu Lewis je istog trena shvatio daje inspektor bio vidno iznenađen. "Koji je datum na marki s te omotnice, Lewise?" "Treći ožujka." "Ove godine?" Lewis ponovno pogleda. "Da, gospodine." "Vidi, vidi, vidi!" "Što ste našli?" "Čudno, zar ne, Lewise? U pismu se kaže da je u pitanju bio petak, dvadeseti. No koji petak 20. u kojem mjesecu?" Ponovno je pogledao u kalendar. "Nije u pitanju ožujak. Ni travanj. Nije ni svibanj. A ni lipanj. A nije ni srpanj. A sve bi se trebalo pripisati formularima za ispite još od prošloga ljeta." "Netko je mogao i zabrljati s datumima, gospodine. Možda se netko oslanjao na godinu prije - " No Morse ga nije slušao. Opet je uzeo pismo i nekoliko minuta ga promatrao strastvenim intenzitetom. Tada je kimnuo, onako više za sebe, dok se lagan osmijeh proširio njegovim licem. "Lewise, dječače moj, opet ste uspjeli!" "Jesam li, gospodine?" "Ne kažem da smo se približili identitetu osobe koja je ubila Nicholasa Quinna, to nemojte ni pomisliti. No, reći ću vam jednu stvar: Počinjem razmišljati o tome da već imamo dobar trag zašto je zapravo ubijen! Ukoliko se ipak ne radi o vrlo okrutnoj slučajnosti " "Možete li to malo bolje pojasniti, gospodine?" "Pogledajte ponovno to pismo, Lewise, i upitajte se zašto je tako

beznačajno dopisivanje označeno kao 'privatno i strogo povjerljivo'. Onda?" Lewis kimne. "Slažem se, gospodine, no ne čini mi se odveć bitnim, ali - " "No bitno je, Lewise. U tome i jest stvar! Mi počinjemo s čitanjem s lijeve strane, slažete li se? No nešto mi govori da ovi stranci počinju čitati zdesna!" Lewis je još jednom promotrio pismo, a onda su se njegove oči širom rastvorile. "Koji ste vi stari lopov, gospodine!" "Da, možda ponekad", rekao je Morse. U 19:35 čuvar je pokucao na vrata, nakon čega je provirio unutra. "Ne želim vas ometati, gospodine, no ako..." "Onda ni nemojte", prekine ga Morse, nakon čega su se vrata tiho zatvorila. Dvojica su policajaca sjedila za stolom jedan nasuprot drugome smijući se. Morsea nikada nisu toliko zanimali tehnički podaci vezani za znanost patologije, no u srijedu ujutro čitao je jedno takvo izvješće poput strastvenog pornofila koji je tragao za sočnim detaljima. "Najmanja doza koja je mogla biti fatalna bila je ona od pola drama (medicinska mjera za težinu - op. prev.) farmakopej- ske kiseline, ili 0,6 grama nehidrantnog cijanida... koje je brzo bilo izmijenjeno u samom tijelu nakon smrti, gdje se povezalo sa sumporom... Ah, tu smo znači... i u skladu s ovim analizama zaključuje se daje smrt nastupila odmah... no na tijelu nije bilo nikakvih abrazija ni ogrebotina po čemu bi se moglo zaključiti daje tijelo eventualno bilo pomicano nakon smrti..." Vrlo interesantno, pomislio je Morse te je nastavio s čitanjem. "...Sve je ukazivalo na činjenicu da se to dogodilo otprilike 72-120 sati prije negoli je tijelo bilo otkriveno. Nije moguće biti precizniji od ovoga..." Kao i u svakom sličnom slučaju, promrmljao je za sebe Morse. Nikada se nije prestao pitati zašto uz sav taj medicinski napredak nije bilo moguće točno odrediti vrijeme smrti. I upravo iz tog razloga nametalo se pravo pitanje: kada je Quinn umro? Ako se moglo vjerovati Aristotelu (a zašto ne?) istina bi vjerojatno bila negdje u sredini: recimo oko 94 sata. Što bi u tom slučaju značilo u petak, recimo negdje u vrijeme ručka. Ali je li to bilo

moguće? Morse je odložio izvješće te je opet razmislio o tome gdje se Quinn mogao nalaziti prošlog petka. Da. Možda bismo trebali pitati Quinnove kolege gdje su se nalazili prošlog petka kad već kažu da ga nisu vidjeli. No bilo je još vremena; ionako će ih još jednom morati ispitati. U svakom slučaju, jedna je stvar sada bila jasna. Tko god da se igrao s Quinnovom bocom sherryja morao je nešto znati o samom otrovu - morao je znati neke osnove. No tko lije to mogao biti...? Morse je opet pregledao police te je s njih skinuo knjigu Glaistera i Rentoula Sud- ska medicina i toksikologija, te je potražio poglavlje o cijanidu (stranica 566), i dok je čitao prve retke lagano se nasmijao. Ono što ga je zanimalo upravo je bilo pred njegovim očima: i sve je bilo detaljno opisano. Pa zašto i ne bi? Cijanid se nije toliko promijenio tijekom godina... Sjetio se Hitlera i njegove klike u berlinskom bunkeru. Ono je bio cijanid, zar ne? Cijanid. Samoubojstvo! Uh! Ono što je bilo očito uvijek bi se pojavilo posljednje u Morseovim mislima, no onda je shvatio daje najlogičniji odgovor na njegova pitanja bio ovaj: daje Quinn izvršio samoubojstvo. No kada bi malo bolje o tome razmislio shvatio bi da ni to nije bio realan odgovor. Ako i jest izvršio suicid, zašto lije k vragu tako postupio...? Lewis se nemalo iznenadio kada gaje Morse pola sata kasnije odveo u svoj dom u sjevernom Oxfordu. Ondje je posljednji put bio pred dvije godine, te je bio vrlo ugodno iznenađen s obzirom na urednost i udobnost njegova doma. Morse je nakratko nestao, ali odmah potom provirio je kroz vrata te je rekao Lewisu da se sam posluži pićem. "Može, gospodine. Da natočim i vama?" "Može. Natočite mi sherry. Natočite ga i sebi." "Alija bih radije..." "Dajte, za promjenu, napravite kako vam je rečeno, čovječe!" Nije bilo neobično vidjeti Morsea da tako naglo mijenja raspoloženja, te se Lewis jednostavno prilagodio raspoloženju svog nadređenog. Soba je bila vrlo dobro opskrbljena pićem pa je Lewis dohvatio male čaše u koje je natočio sherry. Sjeo je u fotelju pitajući se što li ga sad očekuje. Ispijao je svoje piće na pomalo ženstven način, a kada se Morse

pojavio tekućinu u ustima jednostavno je progutao. "Shvaćate li, Lewise? Da je to piće bilo otrovano, sada vas već ne bi bilo." "Pa ne bi ni vas, gospodine." "Pa baš i ne. Ja svoje još nisam ni dotaknuo." Lewis je polako odložio svoju čašu, sada napola praznu, te je polako počeo shvaćati svrhu te predstave. ,,A uz to bi na boci i na čašama ostali moji otisci..." "Aja sam trebao, prije negoli smo počeli piti, obje čaše dobro očistiti, a nakon svega bih svoj sherry izlio u slivnik, oprao svoju čašu - i svi bismo bili mirni, zar ne...?" "Bez obzira na sve, netko se ipak trebao uvući u Quinnov stan kako bi otrovao sherry." "Pa i ne baš. Netko mu je bocu mogao dati i kao dar." "Ipak, imajte na umu da nitko ne poklanja otvorene boce! Osim toga, bio bi vraški posao ponovno začepiti bocu nakon što bije otvorio. Zapravo, budimo realni, to ipak nije izvedivo." "Možda i nije bilo potrebe za tim", rekao je Morse tiho, kao da nije obraćao pozornost na Lewisa. Na trenutak je stajao tiho, zureći u svoju zamagljenu prošlost koja se na neki način i dalje zadržavala na pragu njegove svijesti, no on ju je uporno odbijao primiti dublje u svoje misli. Bilo je to nešto što je imalo veze s jednom lijepom mladom djevojkom; no njezin se lik nekako stopio s ostalim lijepim mladim djevojkama. Jer nekoć ih je uistinu bilo mnogo, nekad... Razmišljaj o nečem drugom! Tada će stvari doći na svoje mjesto. Svoj je sherry popio naiskap, nakon čega si je natočio novo piće. "Skoro kao da piješ limunadu, zar ne, Lewise?" "U čemu je stvar, gospodine?" "Mislim da problemu moramo pristupiti malo delikatnije. Možda se nalazimo na tragu nečega uistinu velikog, to morate shvatiti. Ipak, nije baš dobro požurivati stvari. Želim saznati što su svi oni iz ureda radili prošloga petka, ali želim da oni znaju što ću ih pitati." "Zar ne bi bilo bolje - ?" "Ne. Ne bi bilo pošteno, u svakom slučaju." Lewis se tada pomalo izgubio. "Mislite da je netko od njih četvero ubio Quinna?"

,,A što vi mislite?" "Ne znam, gospodine. Ali ako im kažete unaprijed - " "Da?" "Pa u tom slučaju imat će unaprijed spremne odgovore. Već će nešto izmisliti - " "A to je ono što i želim da učine." "No što ako je netko od njih ubio Quinna - ?" "Želite reći da će već imati spreman alibi?" "Da." Idućih nekoliko trenutaka Morse je šutio, a onda je, kao da je odjednom htio promijeniti temu, rekao: "Jeste li me vidjeli prošlog petka, Lewise?" Lewis je nakratko otvorio, a potom opet zatvorio usta. "Ma dajte, pa mi radimo u istoj zgradi, zar ne?" Lewis se potrudio, ali nije mogao iznaći pravi odgovor. Činilo se daje prošli petak bio tako daleko. Što li je on zapravo radio prošloga petka? Je li uopće bio vidio Morsea? "Vidite na što ciljam, Lewise? Nije baš lako, zar ne? Trebali bismo im dati šansu." "No, dobro, ali tko god daje ubio Quinna, morat će se uistinu potruditi oko tog prošlog petka." "Naravno." Lewis je tada ustao. Mnoge stvari kod njegovog šefa za njega su bile poput slagalice, a sada se osjećao kao dio takve slagalice, i to baš u trenutku kada je Morse otvorio prednja vrata sobe što su se nalazila iza Lewisovih leđa: ,,A po čemu ste baš toliko sigurni daje Quinn bio ubijen prošlog petka?" Margaret Freeman bila je neudana, a bila je vitka, ustvari jednostavna i priprosta djevojka s pomalo klonulim trepavicama. Radila je za Zavod nešto više od tri godine. Prije toga bila je glavna tajnica gospodina Blanda, a zatim je bila zamoljena da se prebaci kod gospodina Quinna. Prošle je noći vrlo malo spavala i sve do zore pokušavala je obuzdati vlastiti strah od novoga dana. No Morse (koji je bio uvjeren da je razumio takve stvari), bio je jako iznenađen kada je pokleknula i zaplakala već nakon nekoliko minuta najobičnijeg

ispitivanja. Ona je bila sigurna daje Quinna vidjela prošloga petka ujutro. Diktirao joj je pisma od 10:45, što je potrajalo sve do kasnih popodnevnih sati, kada je sva pisma odnijela u Quinnov ured gdje ih je odložila u pliticu na njegovom stolu. No tog petka popodne Quinna više nije vidjela, zapravo činilo joj se da je nekamo bio otišao, premda se nije mogla sjetiti gdje. Nakon opreznog podbadanja od strane Morsea sjetila se daje Quinnova nepromočiva jakna i dalje bila prebačena preko jedne stolice; i da!, bila je tu i jedna poruka za nju, s njenim inicijalima na vrhu, MF, a ispod nje se nalazio kraći tekst (,,Dr. Bartlett je volio kada su ostavljali poruke, gospodine"); no nije se mogla sjetiti sadržaja... bilo je nešto u stilu... ma ne. Bila je tek riječ o nekom njegovom izlasku, pomislila je. O tome kako će se vrlo skoro vratiti, možda? No nije se mogla sjetiti nečeg konkretnog. Morse ju je ispitivao u Quinnovom uredu, i nakon što je otišla zapalio je cigaretu i sve je činjenice nanovo razmotrio. Sve je to bilo vrlo interesantno. Zašto ta poruka nije tamo i ostala? Quinn se vrlo vjerojatno bio vratio te je zgužvao poruku... No koš za otpatke bio je prazan. Možda su je odnijeli čistači! No Quinn je još bio živ između 11 i 11:15 tog petka ujutro. Na tome su se trebale graditi činjenice, u svakom slučaju. Lewisu je bilo naređeno da potraži čuvara i da otkrije što se događalo sa smećem iz kancelarija. I u tome gaje pratila sreća. Dvije velike crne vreće sa smećem stajale su na malom prostoru pored zgrade, čekajući da ih se odnese, i traženje papira u njima ipak je bio lakši posao od kopanja po pravim kantama za smeće. U svakom je slučaju bio i brži. Mnogi su papiri bili poderani, ali na sreću nisu bili zgužvani u papirnate lopte; sve su to bili formulari s datumima na vrhu, kao i skice za pisanje pisama. No nije bilo i Quinnove poruke namijenjene njegovoj tajnici, i Lewis je ipak bio razočaran s obzirom daje taj papir bio glavni cilj njegove potrage. No našao je nekoliko (međusobno vrlo sličnih) poruka od Bartletta, za koje je Lewis osjetio da bi mogle biti od neke koristi; sve ih je odnio u Quinnov ured, gdje se nalazio Morse, koji je držao telefonsku slušalicu iz koje se čuo signal za zauzetu liniju. Lewis je tada izvukao jednu poruku, nakon čega je Morse odložio slušalicu

te je stao čitati tekst pred sobom: PORUKA SVIM ZAPOSLENICIMA PONEDJELJAK 17. STUDENOGA PROTUPOŽARNA VJEŽBA Požarni alarm će se oglasiti u podne, u petak 21. studenoga, i tada će svi zaposlenici morati prestati sa svojim radom, ugasiti sva svjetla i električne naprave, zatvoriti sva vrata i prozore, te izaći vani na parkiralište kroz prednja vrata zgrade. Nitko ni iz kakvog razloga ne smije ostati u zgradi, i s radom se neće započeti dokle god svi ne budu postrojeni vani. S obzirom da je najavljeno hladno i vlažno vrijeme, od zaposlenika se traži da sa sobom imaju svoje kapute; isto tako nadamo se da vježba neće potrajati više od deset minuta. Od svih očekujem punu suradnju. U potpisu, T. G. Bartlett (tajnik) "Oprezna osoba, zar ne, Lewise?" "Čini se vrlo efikasnim, gospodine." "Kao da ništa ne prepušta slučaju." "Što bi to trebalo značiti?" "Pa pitam se zašto mi ništa nije rekao o ovoj protupožarnoj vježbi, to je sve." Nasmijao se u vlastiti brk, i Lewis je znao da je tu moralo biti još nečega; to jednostavno nije bilo sve. "Možda vam nije rekao zato što ga niste pitali." "Možda. No, u svakom slučaju, pitajte gaje li bilo prozivke. Nikad se ne zna - možda bismo Quinnovu smrt mogli pomaknuti s 11:15 na 12:15." Crveno je svjetlo gorjelo pred Bartlettovim vratima, i dok je Lewis neodlučno stajao pred njima, pored njega je prošao Donald Martin. "To svjetlo pokazuje daje trenutno netko unutra s njim, zar ne?" Martin kimne. "Bio bi vrlo ozlovoljen da ga netko od zaposlenika prekine za vrijeme sastanka, ali mislim..." Činilo se da je zbog nečega vrlo nervozan, te je Lewis iskoristio mogućnost (kako mu je Morse dao naputak) širenja informacija da će sve Quinnove kolege vrlo brzo biti ispitane o tome gdje se koji od njih nalazio prošloga petka. "Ali što - ? On ipak ne može - " "Može on mnogo toga, gospodine." Lewis je pokucao na Bartlettova vrata i potom ušao. Monica Height se okrenula, vidno uznemirena, dok se tajnik tek dobrodušno

smijuljio. Nije prigovorio što je Lewis upravo prekršio njegovo zlatno pravilo. Na svoje je pitanje Lewis dobio odgovor da bi se trebao obratiti šefu činovnika na gornjem katu, koji će mu dati točne informacije o tome tko je sve bio prisutan na onoj vježbi. Nakon što je Lewis izašao iz ureda, Monica se okrenula i tmurno pogledala prema Bartlettu. "O čemu se ovdje zapravo radi, o traženju žrtve?" "Znate da ne smijete kriviti policiju koja se svojski trudi da sazna kada je gospodin Quinn posljednji put viđen živ. Osim toga, moram priznati da im nisam bio spomenuo tu vježbu - " "No on je bio živ prošloga petka popodne - tu nema nikakve sumnje, nije li tako? Automobil mu je bio ovdje do dvadeset do pet. Tako kaže Noakes." "Da, sve mi je to poznato." "Zar ne mislite da bismo to trebali odmah reći policiji?" "Prilično sumnjam, draga moja, da bi glavni inspektor Morse mogao naći i više nego što bi to nama odgovaralo." Koliko god je ova primjedba zvučala tajnovito, Monica je jednostavno olako prešla preko toga. "Zar se ne slažete da bi to moglo biti od velike važnosti?" "Naravno da bi. Pogotovo ako oni misle daje gospodin Quinn ubijen prošloga petka." "Mislite li i vi daje ubijen u petak?" "Ja?" Bartlett ju je odmjerio s blagim osmijehom. "Ne mislim daje toliko važno to što ja mislim." "Niste mi odgovorili na pitanje." Bartlett je oklijevao, a zatim je ustao. "Pa, ako to išta znači, moj je odgovor: Ne." "Pa onda, kada - ?" Bartlett je podigao prst do svojih usana te je odmahnuo glavom. "Postavljate jako mnogo pitanja." Monica je ustala te je otišla do vrata. "Ja još uvijek mislim da biste im trebali reći daje Noakes - " "Gledajte", rekao je prilično ugodno. "Ako će vas to učiniti sretnijom, odmah ću im to dojaviti. Je li u redu?" Kada je Monica Height napustila sobu, Martin joj je prišao i nešto joj

vrlo užurbano šapnuo na uho. Zajedno su nestali u Monicinom uredu. Šef činovnika sjećao se one vježbe, naravno. Sve se odvijalo po planu, i tajnik je pažljivo pregledao listu prisutnih prije negoli su se svi zaposlenici vratili svojim obvezama. Od dvadeset i šest zaposlenika samo su trojica nedostajala. No svi su oni bili na posebnim mjestima: gospodin Ogleby bio je u Oxford University Pressu; jedan od daktilografa imao je gripu, a jedan od mladih činovnika bio je na godišnjem odmoru. Pored Quinnovog imena bio je stavljen znak crnom kemijskom. I to je bilo to. Lewis se spustio na niži kat gdje se pridružio Morseu. "Jesi li primijetio, Lewise, da svi u uredima koriste crne kemijske olovke?" "Bartlett drži do stroge organizacije, gospodine, pa čak i što se tiče kemijskih olovki koje upotrebljavaju." Morse kao da to nije smatrao odveć važnim, te je ponovno podigao telefonsku slušalicu. "Pomislio bi da ova prokleta škola ipak ima više od jedne linije, zar ne?" No ovoga je puta ipak čuo zvonjavu s druge strane, i na poziv je ubrzo dobio odgovor. Morse je začuo ugodan glas koji je pripadao nekome sa sjevera države, i koji se predstavio kao školska tajnica. Morse je objasnio tko je on i kakve informacije zapravo treba. "Petak, kažete? Da, sjećam se. Iz Oxforda, tako je... Oh, mora daje bilo oko dvadeset minuta iza dvanaest. Sjećam se da sam pogledala na sat na stolu, a gospodin Richardson je predavao sve do četvrt do dvanaest... Ne, ne. Rekao je da ne želi smetati. Samo me je zamolio da predam poruku. Rekao je da će pozvati gospodina Richardsona kako bi ovoga ljeta zajedno riješili neke stvari... Ne, žao mi je. Trenutno se ne mogu sjetiti imena, no gospodin Richardson će ga se svakako sjetiti, naravno... Da. Da. Sigurna sam da je to bilo to. Quinn - tako je. Nadam se da se ništa nije... Oh, Bože... Oh, Bože... Da li da to prenesem gospodinu Richardsonu? U redu... U redu, gospodine. Zbogom." Morse je spustio telefonsku slušalicu, nakon čega se zagledao u Lewisa.

"Što mislite?" "Mislim da napredujemo, gospodine. Nakon jedanaest on završava s diktiranjem svojih pisama; prisutan je na protupožarnoj vježbi u dvanaest; potom zove u školu u dvadeset minuta nakon dvanaest." Morse kimne i Lewis se osjeti ohrabrenim da nastavi. "Ono što me uistinu zanima jest to kada je ostavio poruku za gospođicu Freeman, prije ili nakon ručka. No možda da prije pokušamo otkriti gdje je otišao na ručak." Morse je ponovno kimnuo, ali činilo se daje zurio u prazno. "Počinjem se pitati jesmo li na pravom tragu, Lewise. Znate? Ne bih bio previše iznenađen da - " Interni je telefon tada zazvonio i Morse je sada pozorno slušao. "Pa hvala vam što ste mi to rekli, gospodine Bartlett. Možete li ga zamoliti da odmah dođe ovamo?" Kada je Noakes započeo sa svojom kratkom pričom, Morse se pitao zašto odmah nije zadobio čuvarevo povjerenje, jer je dobro znao da se u svim institucijama bilo kojeg oblika ime čuvara uvijek pojavljivalo na vrhu svih službenih lista. I koje god službe da su obavljali (pa čak i one u policijskom glavnom uredu), bez obzira na njihovu povremenu antipatiju, oni su uvijek imali uvid u sve prostorije čije su ključeve imali kod sebe, te je zadobivanje njihova povjerenja bilo neophodno. U svakom slučaju, Noakes se činio kao iznimka, jer je bio prilično ugodan. "Da, gospodine, njegov je kaput bio ovdje - toga se dobro sjećam jer je njegov ured bio otvoren te sam ga zaključao. 'Tkaj- niku' se to ne bi svidjelo, gospodine. U tim je slučajevima bio vrlo strog." "Je li na stolu bila kakva poruka?" "Da, vidjeli smo je, gospodine." "Kažete 'vidjeli ste je'?" "Gospodin Roope i ja, gospodine. On je bio sa mnom. Samo "Stoje on radio ovdje?" tiho je upitao Morse. "Htio se naći s 'tkajnikom'. No on je bio vani, to sam znao, gospodine. Stoga me je gospodin Roope pitao je li tu bio tko od 'tkajnikovih' pomoćnika - imao je neke papire sa sobom i činilo se da ih je nekome htio predati." "1 kome ih je onda dao?"

"To je jednostavno to. Kako sam vam rekao, pretražili smo sve ostale urede, ali nigdje nije bilo nikoga." Morse gaje oštro odmjerio. "Jeste li prilično sigurni u to što govorite, gospodine Noakes?" "0 da. Nikoga nismo mogli pronaći, vidite, i onda je gospodin Roope te papire ostavio na 'tkajnikovom' stolu." Morse je pogledao prema Lewisu i pritom podigao obrve. "Da, da. To je vrlo interesantno. Vrlo interesantno." No i dalje promatrajući samog čuvara shvatio je da više nije imao pitanja. Barem ne zasad. Stvar je bila u tome što su te informacije za Morsea bile posve neočekivane, te je žalio zbog svoje (stupidno teatralne) odluke da se po uredima proširi glasina (koja se dosad zasigurno već proširila) da će ih sve odreda ispitati o tome gdje su se nalazili tog petka popodne. Posljednja stvar koju je mogao očekivati jest da će im svima trebati alibi. Za Bartletta je znao da se nalazio u Banburyju. No gdje su se nalazili svi ostali toga zlokobnog popodneva? Monica, Ogleby, Martin i Quinn. Svi su bili van svojih ureda. To je opako! "Kada ste točno bili tamo, gospodine Noakes?" "Oko pola pet, gospodine." "Je li itko ostavio kakvu poruku?" "Mislim da nije." "Mislite li daje možda netko od njih bio na gornjem katu?" "Možda i jest, gospodine, no ja sam se ovdje ipak duže zadržao. Bio sam u hodniku, zapravo, i popravljao sam pregorjelo svjetlo baš u trenutku kada se pojavio gospodin Roope." Morse se činio posve izbezumljenim pa je Lewis odlučio pomoći. "Je li možda itko od njih mogao biti u toaletu?" "Ako i jest, onda je morao biti tamo jako dugo!" Tada se na Noakesovom licu pojavio omalovažavajući smiješak, koji je očito pokazivao da nije držao do autoriteta narednika; tim više što se u Noakesovom obraćanju izgubilo ono gospodine. "Tog petka popodne je kišilo, zar ne?" ponovno je upitao Morse. "Jest, kišilo je i puhalo - zapravo, bilo je to vrlo neugodno popodne." "Nadam se da je gospodin Roope na ulazu obrisao noge", rekao je Morse naizgled nevino.

Po prvi se put u Noakesa očitovala nelagoda. Ruke je prekrižio jednu preko druge razmišljajući što je ovo pitanje trebalo značiti. "Jeste li ikoga od njih vidjeli nešto kasnije?" "Nisam, gospodine. Osim toga vidio sam gospodina Quinna koji je otišao svojim automobilom oko - " "Vidjeli ste što?" Morse se prilično zbunjeno zagledao u No- akesa. "Kažete da ste ga vidjeli na odlasku?" "Da, gospodine. Negdje oko deset do pet. Automobil mu je bio-" "Je li tada ovdje bilo još automobila?" prekinuo ga je Morse. "Ne, gospodine. Samo Quinnov." "Pa, hvala vam, gospodine Noakes. Bili ste od velike pomoći." Morse je ustao i krenuo prema vratima. "Niste više vidjeli nikoga baš nikoga - nakon toga?" "Ne, gospodine. Osim 'tkajnika' osobno. On se u ured vratio oko pola šest, gospodine." "Dobro. Pa, u svakom slučaju hvala vam." Morse je jedva skrivao svoje ushićenje i borio se sa svojim impulsom da Noa- kesa izbaci na hodnik. "Mogu vam biti na raspolaganju u svako vrijeme, gospodine, nadam se..." Stajao je pored vrata ulizivajući se poput vazala koji je od svog gospodara tražio dopuštenje za odlazak. No Morse ga nije slušao. Glas u njegovoj glavi govorio mu je: "Gubi se, ti mala pokorna nakazo", no na kraju je samo dobronamjerno kimnuo i čuvar je izašao. "Onda, Lewise? Što kažete na ovo?" "Kažem da bismo morali pronaći nekoga tko je vidio Quinna u baru u petak uvečer. Negdje u predvečerje." "Tako mislite?" No Morsea zapravo nije zanimalo Lewisovo mišljenje. Još su se prethodnoga dana zupci počeli dobro okretati, no činilo se da su se okretali u krivom smjeru; zapravo, dok je Noakes govorio činilo se da su se u tom trenu bili potpuno zaustavili. I sada kao da su i dalje stajali, a tek dva ili tri zupčanika kao da su divlje zujala. Pogledao je na svoj sat i shvatio da je jutro već bilo prošlo. "Kakve li sentimentalne splačine izvlače tamo u 'Horse and

Trumpetu', Lewise?" Nekoliko je zgrada u Oxfordu bilo izgrađeno nakon Drugoga svjetskog rata uz dopuštenje gradskih vlasti. Na prvi pogled činilo se da su nove zgrade uistinu smetale onim starima, s tim njihovim poratnim strukturama; ili je ipak bilo logičnije zaključiti da su moderni arhitekti bili poprilično ludi. Ipak, svi su se uvijek slagali u jednom, naime u tome daje bolnica John Radcliffe bila izgledom najmanje uvredljiva zgrada modernog dizajna, osim naravno za one koji su živjeli u njenom neposrednom susjedstvu pa im je njena veličina kvarila izgled, zbog čega su njihove odvojene kuće izgledale poput patuljaka, a dno njihovih vrtova umjesto daje gledalo prema zelenim poljima parka Manor, bilo je okrenuto prema užurbanoj ulici. Sedmerokatna bolnica bila je izgrađena od svijetlih cigli, s čokoladnosmeđim prozorima. Na katovima, koji su se račvali u tri smjera, nalazile su se plave ploče s natpisima koje su označavale smjer kretanja ljudi prema njihovim ciljevima. No malotko se ovdje osjećao strancem, jer bolnica John Radcliffe bila je vrlo pouzdana kao rodilište u kojem su se sve bebe rađale pod okriljem zdravstvene organizacije Oxfordshire, i sve žene koje su imale problema sa svojim premilim embrijima tu su bile mažene i pažene, kao i, mnogo puta prije, testirane. Joyce Greenaway je svakako bila jedna od njih. No u njezinom slučaju (jednom naprema tisuća, kako su govorili) stvari se ipak nisu odvijale u skladu s ginekološkim garancijama. Frank Greenaway imao je slobodnu srijedu popodne, i u bolnicu se dovezao oko trinaest sati. Sada je bio prilično sretan, jer nakon svega činilo se da su stvari ipak počele kretati nabolje. Ipak, mučilo gaje to što mu nesposobna budala od nadglednika u Cowleyju nije predala poruku u petak popodne, i zbog toga je osjećao da je ostavio svoju ženu na cjedilu. Kao i njihovo prvo dijete! Nije bila stvar u tome da je Joyce bila jako zabrinuta; kada su joj se stvari počele činiti kritičnima, postupila je vrlo razumno te je kontaktirala bolnicu. Ipak je malo cjepidlačila; nije se mogao pretvarati da nije tako. Kada je bio stigao u bolnicu, u 21:30, njihovo tri tjedna ranije rođeno dijete već se hrabro borilo za svoj

život na odjelu intenzivne njege. A to ipak nije bila njegova krivnja, zar ne? No za Franka (koji nije bio odveć maštovit, osim što se već osjećao jadno) to je predstavljalo nešto poput kašnjenja na utakmicu Oxford Uniteda zbog čega je propustio jedini gol. No sada ni on nije bio prilično jak. Vrata su se pred njim otvorila, nakon čega je ušao u halu prekrivenu plavim tepihom, prošao je pored dva stola za analize te se zaputio prema dizalu, noseći svježe izglačanu spavaćicu, kutiju Black Magica, kao i novo izdanje Woman's Weeklyja. Dizalom se popeo na šesti kat. Joyce je, kao i beba, još bila u izolaciji, što je u gospodinu Greenawayju izazivalo ljutnju ("Nemojte se brinuti, gospodine Greenaway"). Frank je ušao u sobu broj 12. Zašto se osjećao pomalo sramežljivo - nije si to mogao objasniti; no bilo mu je jasno da je morao imati razumijevanja. Doktori su mu savjetovali da još uvijek ništa ne govori o stvarima koje su se dogodile ("Vaša je žena prošla vrlo težak period, gospodine Greenaway"). U svakom slučaju ona će to ubrzo saznati, tu si nije mogao pomoći. Ipak je bio pristao igrati tu igru, a medicinska je sestra bila obećala da će sa svakim njenim posjetiocem prethodno izmijeniti riječ-dvije ("Postporođajni period ponekad može biti vrlo težak, gospodine Greenaway"). Naravno, nije bilo pošte s Oxforda. "Onda, kako si, ljubavi?" "Dobro." "Akako je dijete?" "Dobro." Poljubili su se i situacija je postala opuštenija. "Je li bio majstor za popravak televizije? To sam te još jučer htjela pitati." "Još nije, ljubavi. No riješit ću to - ne brini." "Nadam se. Ne bih još dugo trebala biti ovdje, to ti je valjda jasno, zar ne?" "Ne brini se oko toga." "Jesi li namjestio dječji krevetić?" "Kažem ti, prestani se brinuti. Samo se ponovno postavi na noge pa ćemo se zajedno pobrinuti za malca - to je jedino važno." Nasmijala mu se, i kada je ustao kako biju zagrlio, nježno se privila

uz njega. "Baš je smiješno, zar ne, Frank? Već smo imali spremno ime za curicu. I bili smo tako sigurni u to." "Da. Zapravo, razmišljao sam o tome. Što misliš o imenu Simon? To je lijepo ime, zar ne? 'Simon Greenaway' - što misliš o tome? Djeluje nekako odvažno, ako razumiješ što mislim." "Da, razumijem. Postoji mnogo lijepih imena za mušku djecu." "Kao naprimjer?" "Pa znaš onog tipa s donjeg kata - gospodina Quinna? Njegovo je ime Nicholas. To je lijepo ime, zar ti se ne čini? 'Nicholas Greenaway'. Da. To mi se sviđa, Frank." I dok je promatrala njegovo lice mogla se zakleti daje ugledala nešto čudno u njegovu pogledu, nešto nalik panici. No on to nije mogao naslutiti. Osim toga bila je to tek igra njene svijesti: ona je ionako uvijek izmišljala stvari. "Horse and Trumpet" bio je već napola prazan kada su sjeli u najudaljeniji dio bara, i Lewis još nikada nije vidio Morsea tako nezainteresiranog za svoje pivo, nad kojim je oklijevao poput neke usidjelice koja je nalijevala vino na crkvenom domjenku. Nekoliko su minuta sjedili ne progovorivši, a zatim je Lewis odlučio prekinuti tišinu. "Mislite da napredujemo, gospodine?" Činilo se da se Morse duboko zamislio nad tim pitanjem. "Nadam se da napredujemo." "Imate li zasad ikakvih ideja?" "Nemam", slagao je Morse. "Moramo doznati još nekoliko činjenica prije nego počnemo s bilo kakvim idejama. Da... Gledajte, Lewise. Želim da posjetite gospođu kako-god-se-zvala, čistačicu. Nadam se da znate gdje živi?" Lewis je kimnuo. "Također možete zvati i gospođicu Jardine, vlasnicu posjeda, nije li ona ta? Možete uzeti moj automobil. Čekat ću vas u zgradi Zavoda, tamo ću ionako provesti cijelo popodne. Onamo dođite po mene." "Želite li još nešto određeno - ?" "Zaboga, čovječe. Što vam još treba? Saznajte sve što vam treba! O slučaju znate jednako koliko i ja!" Lewis više nije progovorio ni

riječi. Više se ljutio na samog sebe nego na inspektora, i svoje je piće dovršio u tišini. "Mislim da bih onda trebao krenuti, gospodine. Ne bi bilo loše da skoknem do kuće, ako vam to ne smeta." Morse je kimnuo, pomalo mutnog pogleda, a Lewis je ustao kako bi krenuo. "Bolje da meni date ključeve vozila." Morseovo je pivo bilo posve netaknuto, dok je on vrlo zamišljen zurio u tepih. Gospođa Evans je već nekoliko godina čistila prizemlje Pi- newood Closea broj 1, i kao daje pripadala podstanarima koji su unajmljivali sobe od gospođe Jardine. Mnogi su od njih tragali za nečim boljim, i rijetko su ostajali dulje, no svi su oni bili vrlo ugodni. Najviše je posla imala oko kuhinja, jer one su uvijek bile prljave, no čistila je i usisavala i ostale sobe. Pola sata uvijek bi izgubila na čišćenje pećnica u kuhinji, a drugih pola na glačanje njihovih majica, donjeg rublja kao i rabaca, koji kao da su rijetko nalazili svoj put do praonice. Taj je posao po običaju trajao otprilike dva sata, rijetko više od toga, a ponekad čak nešto manje. No ona je uvijek bila unajmljena za dva sata i nitko se od stanara nikada nije žalio. Voljela je čistiti u vrijeme kada nikoga ne bi bilo kod kuće; što se ticalo Quinna, kod njega je uvijek imala dogovoreno od 15 do 17 sati. Uvela je Lewisa u prostorije gospodina Quinna i ispričala mu ukratko o svom poslu kod njega. Obično bi s poslom završavala prije nego bi se on vraćao. No prošloga je petka morala zvati u Kidlingtonov zdravstveni centar zbog gospodina Evansa, koji je patio od bronhitisa te je morao ponovno ići kod liječnika u 16:30 toga dana. No vrijeme je bilo iznimno loše pa je pomislila daje ipak bilo bolje da ne izlazi. Stoga je izašla kako bi gospodinu Evansu nabavila recept i lijek u ljekarni, nakon čega se vratila kući, gdje je spremila čaj. U Quinnov se stan vratila u četvrt iza šest i zadržala se oko pola sata kako bi završila s glačanjem. "Ostavili ste mu poruku, zar ne, gospođo Evans?" "Mislila sam da će se pitati zašto nisam završila s poslom." "To je bilo oko 16 sati, kako vi kažete?"

Kimnula je i pritom ju je obuzela nagla nervoza. Nije li jadni gospodin Quinn umro u petak navečer, taman nakon što je ona otišla? "Našli smo poruku u košari za otpatke, gospođo Evans." "Nadam se da je pročitao, gospodine. Ako ju je po običaju onako zgužvao - " "Da, naravno." Lewis je tog trena poželio daje Morse bio u blizini, no ostavio je tu misao postrani. Tada mu je palo na pamet nekoliko zanimljivih ideja. "Jeste li poruku ostavili u predvorju?" "Da. Na bifeu. Tamo uvijek ostavljam poruke krajem mjeseca, kada bih završila sa svoja četiri tjedna čišćenja." "U redu. Možete li se sjetiti je li automobil gospodina Quinna bio u garaži kada ste se vratili?" "Ne, narednice. Žao mije. Kišilo je, a ja sam bila na biciklu te sam vozila što sam brže mogla. Osim toga, zašto bih zagledavala u garažu? Mislim - " "Niste vidjeli gospodina Quinna?" "Ne, nisam." "Onda u redu. Nema veze. Mi smo zabrinuti - " "Znači mislite da je u tom slučaju mogao umrijeti u petak navečer?" "Ne, ne bih rekao. No kada bismo mogli doznati točno vrijeme kada je napustio ured - to bi bilo od velike pomoći. Sve što zasad znamo jest da se tog petka navečer nije vratio kući. Gospođa Evans ga je namršteno i zamišljeno promatrala. "Alija vam mogu reći kada se točno vratio kući." Soba je odjednom postala vrlo tiha i Lewis se zagledao u svoje zabilješke. "Molim vas, hoćete li to ponoviti, gospođo Evans?" "0, naravno, narednice. Vidite, tu sam mu poruku ostavila i on mora da ju je vidio." "Hoćete reći da ju je pokupio?" "Mora da ju je pokupio. Upravo ste rekli kako ste je našli u košu za otpatke." Lewis se zavalio u sofu dok je njegovo uzbuđenje lagano opadalo. "On je vašu poruku mogao naći bilo kada, gospođo Evans." "O ne, vi me ne razumijete. On je vidio tu poruku i prije nego sam

se vratila u četvrt iza šest." Lewis je sada sjedio vrlo mirno i slušao. "Vidite, on je meni ostavio svoju poruku, pa - " "On je vama ostavio poruku?" "Da. Rekao je da ide u trgovinu ili takvo što. Zapravo sam zaboravila - no u svakom slučaju bilo je nešto u tom kontekstu." "1 vi ste - " započeo je Lewis. "Vi ste svoju poruku ostavili u četiri sata, a kažete da ste se vratili u četvrt iza šest?" "Tako je." "1 mislite da je morao doći kući - no kada? Možda oko pet?" "Pa da. Obično bi u to vrijeme dolazio kući." "Jeste li sigurni daje poruka bila namijenjena baš vama?" "0 da. Na njoj je pisalo moje ime." "Možete li - možete li se sjetiti što je točno pisalo u njoj?" "Pa i ne baš. No reći ću vam nešto, narednice: možda je još uvijek imam. Mislim da sam je stavila u svoju haljinu bez rukava. Obično odijevam - " "Možete li se potruditi pronaći je?" Gospođa Evans je otišla u kuhinju, dok je Lewis molio Boga ne bi li mu se konačno jednom smilovao, i kada se vratila osjetio je olakšanje, jer je u ruci držala smotuljak papira koji mu je potom predala. Pročitao ju je uz duboko poštovanje, poput druida koji se nadvio nad runom: Gospođo E, otišao sam u trgovinu - neću se dugo zadržati. NQ Poruka nije mogla biti kraća i stoga gaje zbunila; no ipak je bio posve svjestan njezine važnosti. ,,U trgovinu", ponovio je. "Čudno je to vrijeme za kupovinu, zar ne?" "Pa i nije baš, gospodine. Supermarket je otvoren do 21 sat petkom navečer." "Znači radi se o supermarketu Quality?" "Da, gospodine. Tu je, upravo iza naše kuće. Do njega vodi malen puteljak pored niza kuća u polukrugu, točno iza ograde koja ograđuje naš vrt."

Pet minuta kasnije, Lewis joj je zahvalio i otišao. Stari će Morse sada biti sretniji, pomislio je. Bilo je nešto iza jedan sat kada je Monica ušla u predvorje bara. Odmah je ugledala Morsea (pomislila je da on nju nije primijetio), te je naručila gin i campari i krenula prema njemu. "Mogu li vas počastiti pićem, inspektore?" Morse ju je pogledao i zatim kimnuo. "Danas sam odustao od piva." "Ne bih rekla, još jučer ste ga pili." "Zar jesam?" Sjela je pored njega i svoje usne primakla njegovom uhu. "Osjećam vaš zadah." "1 vi također dobro mirišete", rekao je Morse, no znao je da ovo nije bilo dobro vrijeme za romansu. Znakove je mogao prepoznati i miljama daleko. "Pomislila sam da bih vas ovdje mogla naći." Morse nehajno slegne ramenima. "A što mi imate reći?" "Vi niste od onih koji okolišaju?" "Pa ponekad radim i to." "Radi se o petku popodne." "Novosti i dalje stižu." "Htjeli ste čuti što smo radili tog petka popodne, zar nije tako?" "Tako je. Čini se da nitko od vas nije bio u uredu. Gdje ste uopće bili?" "Pa, ne znam za druge - no to baš i nije prava istina. Vidite - o Bože! To mi nije lako priznati. Nije me bilo cijelog popodneva jer sam ga provela s nekime, a pretpostavljam da ćete prije ili kasnije saznati o kome se radi" "Mislim da to već znam", rekao je Morse mirno. Monica zašuti. "Ne možete znati. Jeste li već razgovarali - ?" "Jesam li razgovarao s gospodinom Martinom? Ne, još nisam. No to ću učiniti vrlo skoro i vjerujem da će mi on ispričati cijelu priču, s uobičajenom dozom zbunjenosti - a možda i prilično zabrinuto. On je oženjen, nije li?" Monica se primila za čelo i prilično tužno kimnula. "Jeste li vidoviti?" "Svoje bih slučajeve rješavao mnogo brže da jesam."

"Želite li čuti štogod o tome?" Tužno gaje gledala. "Ne sada. Priču bih više volio čuti od vašeg dečka. On nije tako dobar lažov." Ustao je i zagledao se u njenu praznu čašu. "Gin i campari, zar ne?" Kimnula je i zahvalila, i dok se Morse približavao baru, ona je zapalila drugu cigaretu i duboko uvukla dim, dok su se njene savršeno počupane obrve u čuđenju podigle. Što lije kvragu trebala učiniti ako...? Morse se ubrzo vratio te je njezino piće uredno položio na podložak za pivo. "Sada mi je jasno što podrazumijevate pod skupim ukusom, gospođice Height." Pogledala gaje i nevoljko se nasmijala. "No - zar mi se nećete pridružiti?" "Ne. Ne sada, ali hvala vam. Nešto sam zaposleniji nego što sam bio ovoga tjedna. Znate, moram istražiti ubojstvo, a osim toga nije mi u krvi da imam posla s lakim ženama." Nakon što je otišao, Monica se osjećala nevjerojatno jadno; njezine bezvoljne misli izjednačile su se s vodom na kojoj nije bilo sunčevog odsjaja. Kako lije samo bio okrutan! Još jučer se osjećala vrlo ugodno u njegovom društvu. No kako gaje u ovom trenutku zamrzila! Ni Morse nije bio ništa bolje volje. Znao je da se prema njoj nije smio ponijeti tako bešćutno. Kako li se glupo osjećao - jednostavno ga je prožimala djetinja ljubomora! No, zašto? Tu je osobu sreo tek jednom u životu. Mogao se vratiti, naravno, i ponuditi je još jednim pićem... i onda joj se ispričati. Naravno, mogao je to napraviti. No ipak nije; jer osim što je bio obuzet ljubomorom, njegov je motiv bio ipak malo drukčiji: vrlo je jasno osjećao da mu je Monica lagala. Osim činjenice daje stanarka s gornjeg kata, gospođa Gree- naway, prošloga petka rodila dječaka, Lewis nije čuo više ništa interesantno od gospođe Jardine. Ništa novo nije dodala svojoj izjavi koju je bila dala policajcu Dicksonu prethodnoga dana, te se Lewis s njom nije zadržao više od deset minuta. No ipak je nešto doznao. O da! Još je istoga popodneva Morseu prepričao svoj razgovor s gospođom Evans te mu je iznio svoje otkriće, i zbog toga se osjećao nevjerojatno ugodno i zadovoljno. No Morse se činio vrlo

ravnodušnim; zapravo dugo je buljio u Quinnovu kratku poruku, no ipak se činio zaokupljen drugim stvarima. "Ne čini mi se da ste zadovoljni životom, gospodine." "Većina muškaraca živi svoje živote u mirnoj tuzi." "Pa ako vas ovo ne može oraspoložiti - " "Što? Pa ne budite glupi!" Tek za trenutak činilo se da se Morse želi riješiti svoje potištenosti, te je opet stao promatrati poruku. "Ni sam to ne bih mogao bolje izvesti", rekao je naizgled bez poštovanja, no Lewis gaje ipak bolje poznavao. "Pođimo od početka, gospodine." "Na što mislite?" "Što biste je vi pitali?" "Upravo ono što i vi - rekao sam vam." "1 što još?" Morse se odjednom zamislio nad tim pitanjem. "Pa možda još jednu ili eventualno dvije stvari." "Recite koje?" "Možda bih je upitao je li pogledala u košaru za otpatke." "Ozbiljno?" Lewis je zvučao razočarano. "Možda bih je pitao i je li Quinnova jakna i dalje bila tamo." "Ali - " Lewis gaje ipak pustio da dalje govori. "Svakako bih je pitao je li plinska peć gorjela." Lewis je počeo shvaćati što je Morse namjeravao reći, te je samo tiho kimnuo. "Mislim da ne bi bilo loše da je još jednom posjetimo, gospodine." "0 da", potiho će Morse. "Morat ćemo je još jednom posjetiti. No to nije problem, zar ne? Glavno je to da se čini kako je Quinn bio živ do šest sati popodne. Pitam se - ?" Njegove su misli ponovno odlutale, no odjednom se uspravio i izvukao svoju kemijsku olovku. "Još ima stvari koje moramo provjeriti, Lewise. Provjeri nije li se on vraćao nakon ručka." "Što time mislite, gospodine?" "Upravo sam ti rekao - Martin. Zar ste doista oglušili?" Dok je Martin s mukom potvrdio Monicinu priču, Morse je, dok gaje slušao, nalikovao čovjeku pod čiji je nos bilo stavljeno

pokvareno jaje. Po njegovoj su priči oboje bili napustili ured u 13:10. Naravno, nisu išli zajedno - odvezli su se svaki svojim automobilom. Da, završili su u Monicinom bungalovu. I, naravno, u njenom krevetu. (Uistinu smrdljivo jaje!) Bilo je to sve što mu je ovaj rekao. "Kada ste otišli?" "U četvrt do četiri." "1 više se niste vraćali u ured?" "Ne. Kasnije sam otišao ravno kući." "Pravo slatko iznenađenje vašoj ženici." Martin je šutio. "Lewise! Pođite potražiti gospođicu Height. Čuli ste priču ovog čovjeka. Ispitajte je i potom utvrdite poklapaju li se njihove priče." Nakon što je Lewis otišao, Morse se okrenuo prema Martinu te gaje drsko pogledao u oči. "Vi ste sretni mladi gad, zar ne?" Mladić je tek otužno kimnuo. "Pa i nisam baš, znate inspektore. Bio sam samo s Monicom i ni s kim drugim." "Jeste li zaljubljeni u nju?" "Ne znam. Ovaj posao ima - Ne znam, inspektore. Ona je - Uh, to više nije tako važno!" "Zašto ste otišli tako rano?" "Zbog Sally - Monicine kćeri. Ona obično dolazi iz škole oko četvrt iza četiri." "1 niste htjeli da dijete vidi kako mu ševite mamu, nije li tako?" Martin ga je jadno pogledao. "Jeste li vi, inspektore, ikad bili nevjerni?" Morse odmahne glavom. "Nisam, mladiću. Nikada nisam imao razloga biti nevjeran, da budem iskren." "Nema - nema razloga da cijela ova priča izađe u javnost, je li tako?" "Zapravo nema, ne. Osim - " "Osim, što?" Činilo se da se u Martinovim očima pojavila zabrinutost, ali Morse ništa nije poduzeo kako bi ga umirio. "Recite mi... Ta djevojčica, Sally... ona pohađa školu u Oxfordu?" "Oksfordsku srednju školu." "Malo 'šepa' s ispitima, zar ne? Mislim, uz njenu majku - "

"Ne. Nismo se posve razumjeli, inspektore. Ovaj odbor uopće ne održava ispite u Engleskoj." "Tko onda vrši ispite u srednjoj školi u Oxfordu?" "Lokalci iz Oxforda, mislim." "Dobro." Nakon što je Martin otišao, Morse je nazvao glavni ured te je policajcu Dicksonu dao upute. Zadovoljno se smješkao u trenutku kada se Lewis vratio. "Ona potvrđuje sve što je Martin rekao, gospodine." "Je li?" "Zvučite malo sumnjičavo." "Zvučim li?" "Ne vjerujete im?" "Pa što to vrijedi, Lewise. Mislim da su oboje vraški lažovi. No, naravno, moguće je i da griješim. Kao što znate, zna se i to dogoditi." Inspektor je zadržao taj zamišljen izraz lica, a Lewis je odlučio ne ispitivati ga kako ga ovaj ne bi iznova ponizio svojom drskom logikom. Što se njega ticalo, on im je vjerovao, a veliki i sveznajući Morse mogao si je u brk mumljati što god je htio. "Čujete li vi mene, Lewise?" "Oprostite, gospodine?" "Što li se dovraga danas događa s vama, čovječe? Rekao sam vam da pronađete Oglebyja. Možete li učiniti to za mene?" Lewis je za sobom zalupio vratima i potom izašao na hodnik. Morse s Oglebyjem nije izmijenio više od desetak rečenica, s obzirom da su se bili upoznali prethodnoga dana; osim toga taj mu se čovjek na neki način sviđao, i taj osjećaj bio mu je potvrđen kada je Ogleby počeo vrlo informativno i autoritativno govoriti o svom poslu. "Što je s osiguranjem?" upitao ga je Morse oprezno, poput klizača koji je isprobavao led. "To je trajan problem, naravno. No toga su svi svjesni, i često se problem rješava sam od sebe - ako vam je jasno što time želim reći." Morse je pomislio da je razumio. "Čini se da je tajnik vrlo pažljiv po pitanju nekih stvari."

"Da, mislim da bi se moglo tako reći." Morse ga je pažljivo promotrio. Je li ipak bilo prizvuka ironije - ili čak ljubomore - u tom Oglebyjevom odgovoru? "Nikada nije bilo zloupotrebe dužnosti?" ,,Oh, to ipak ne bih rekao. No to je sasvim drugo pitanje." "Zar jest?" "Vidite, ako kandidat odluči varati na ispitu, prepisivanjem s vlastitih šalabahtera ili prepisivanjem od svojih kolega, mi se uvijek oslanjamo na naše nadzornike pismenih ispita, naime da budno motre situaciju, i ukoliko bude sumnjivih radnji odmah nam moraju javiti." ,,A to se događa, zar ne?" "Dva do tri puta na godinu." "1 što radite po tom pitanju?" ,,U tom slučaju diskvalificiramo kandidate." ,,U redu." Morse je tada pokušao iz drugog kuta. "Papire s pitanjima dijelite prije početka ispita, zar ne?" "Pa ne bi bilo neke koristi da testove zadržavamo kod sebe." Morse je tada shvatio kakvo je glupo pitanje postavio te je nastavio manje nepromišljeno. "Ne mislim na to, već ukoliko se neki od nastavnika pokaže nepoštenim, ili takvo što?" "Papiri s pitanjima šalju se izravno odjelima za ispite, odakle se dalje distribuiraju odgovornima u centru, no nikad ih ne šaljemo nastavnicima ponaosob." "No, što po pitanju ravnatelja u tom slučaju? Recimo ako je netko od njih toliko pokvaren - recimo da otvori pošiljku s testovima te ih unaprijed pokaže svojim učenicima - " "To bi značilo da bismo tog ravnatelja trebali skratiti za glavu." "Jeste li svjesni toga što govorite?" Ogleby se nasmije. "Zaboga, naravno da jesam. Mi imamo ispitivače i ocjenjivače i oni svaku moguću podvalu namirišu i na milju. Vodimo zapisnike i sastavljamo dosjee za sve ove godine našeg rada; stoga smo upoznati s profilom učenika kojima šaljemo testove, kao što smo upoznati i s tipovima škola - i svim ostalim stvarima. No ne radi se o tome. Kao i svi ostali odbori za ispitivanje, mi ispitujemo naše centre, a oni s naše strane moraju prihvatiti

prilično visoke standarde i administrativne kompetencije prije nego im uopće odobrimo rad." "Znači i škole se redovito ispituju?" "Naravno." "Nije li to onda posao kojeg gospodin Bland obavlja u Al- jamari?" Morse je pažljivo odmjeravao Oglebyja, no zamjenik je bezbrižno nastavio. "Između ostalog obavlja i to. On je tamo glavni za cijelu administraciju." Morse je odlučio da bi problem mogao ispitati i na drugi način, te je svojim pitanjima stupio na prilično tanak led. "Ne bi li bilo moguće da se netko sa strane, recimo netko od čistača, uspije domoći ormara u ovom uredu? I pritom dođe do papira koji mu trebaju?" "Pretpostavljam, tehnički je moguće. Ako bi taj netko imao ključeve i ako bi znao gdje tražiti, i ako bi poznavao kompletan sustav brojevima označenoga nastavnog plana, te ako bi bio dovoljno inteligentan da shvati razne amandmane i otisnute simbole. Tada bi trebao samo fotokopirati to što je pronašao. No svaka stranica svih dokaza i revizija pažljivo je označena brojem, stoga je nemoguće tek tako nestati s nekom stranicom." "Hm. A što je s ispitivačima? Recimo da daju visoku ocjenu nekome tko to nimalo ne zaslužuje." "Bojim se da takvo što ipak ne bi prošlo. Svaki dokument provjerava se vrlo podrobno po pitanju ocjenjivanja." ,,A recimo da ispitivač da jako dobre ocjene loše riješenom testu." "Kada bi ispitivač napravio takvo što, bio bi izbačen iz škole već prije nekoliko godina. Vidite, i sami se ispitivači podvrgavaju provjerama od strane tima kojeg mi zovemo 'procjenjivači', i oni nas obavještavaju o ama baš svemu, nakon svakog pojedinog ispita." "Pa procjenjivači bi također mogli - " Morse je tada ipak zastao. Uvidio je daje cijela stvar bila daleko kompleksnija nego što je mogao zamisliti. No Ogleby je ipak završio njegovu misao. "Naravno, inspektore. Ako je netko od ljudi na vrhu lopov, to bi u tom slučaju bilo vrlo lako izvedivo. Zašto me uopće sve to pitate?" Morse je na trenutak zastao i potom mu rekao. "Moramo naći motiv

radi kojeg je Quinn ubijen, gospodine. Postoji stotinu i jedna mogućnost, naravno, ukoliko je on otkrio nešto što nekome nije odgovaralo. U svakom slučaju, bili ste mi od velike pomoći." Ogleby je ustao kako bi krenuo, a onda je i Morse ustao iz svoje stolice. "Pitao sam ostale što su radili prošloga petka popodne. Stoga pretpostavljam da bih morao pitati i vas. Naravno, ako se toga možete sjetiti." "O da. To je prilično lako. Bio sam u Oxford University Pre- ssu, vrlo sam kasno ručao kod Bernija, u društvu šefa tiskare, i potom sam se vratio ovamo, negdje oko tri i po, tako nekako." "1 onda ste ostatak popodneva proveli ovdje?" "Da." "Jeste li sigurni u to, gospodine?" Ogleby gaje odmjerio mirnim pogledom. "Posve siguran." Morse je oklijevao da li da odmah prijeđe na stvar ili da ostavi to za kasnije. "Sto nije u redu, inspektore?" "Pa malo mi je nejasno, gospodine. Iz drugih sam izvora saznao da tog popodneva ovdje nije bilo baš nikoga." "Pa, u tom slučaju čini se da nemate prave informacije." "Niste se možda nakratko mogli izgubiti negdje vani? Jeste li možda išli u provjeru šefu činovnika ili nešto slično?" "Zasigurno nisam napuštao ured. Možda sam bio na gornjem katu, no ne vjerujem. Ako i jesam izašao vani, to je moglo biti tek na minutu ili dvije." "Pa što onda kažete, gospodine, kada mi netko sa strane kaže da tog petka poslijepodne ovdje nije bilo nikoga između četvrt iza četiri pa do četvrt do pet?" "Rekao bih vam da taj netko poprilično griješi, inspektore." "No što ako je taj netko siguran u svoj iskaz - ?" "Onda imamo lašca, zar ne?" Ogleby se opušteno nasmijao i potom tiho zatvorio vrata za sobom. Ili ste vi lažac, pomislio je Morse. No isto tako, dragi moj prijatelju Ogleby, postoje dvije osobe koje tvrde da niste bili ovdje. A ako niste, gdje li ste se onda dovraga nalazili? Policijsko vozilo s blijedoplavom linijom po sredini bilo je

parkirano na prilazu, a policajac Dickson kucao je na vrata urednog bungalova u Old Marstonu. Vrata su se istog trena otvorila i pred njim se pojavila elegantno odjevena atraktivna žena. "Gospođice Height?" "Da." "Je li vaša kćerka možda kod kuće?" Gospođica Height se tada stala smijati. "Dajte, ne budite budalasti! Menije tek šesnaest!" Dickson se blesavo nasmije sebi u brk te prihvati poziv mlade dame da uđe unutra. "Vezano je za gospodina Quinna, zar ne? Sve je to tako uzbudljivo. Samo promislite. Radio je u uredu s mojom mamom!" "Jeste li ga ikada upoznali, gospođice?" "Ne, hvala Bogu." "Nikada nije dolazio ovamo?" Ponovno se nasmijala. "Nije, ukoliko ga mama nije dovodila dok sam ja bila u školi!" "Ona to ipak ne bi radila, zar ne?" Nasmijala se prilično razdragano. "Ne znate vi moju mamu!" "Zašto danas niste u školi, gospođice?" ,,Oh, još uvijek sam na standardnoj razini obrazovanja. Pohađala sam ista predavanja još ovoga ljeta, no neke predmete nisam zadovoljila." ,,A o kojim se predmetima radi?" "Biologija čovjeka, francuski i matematika. U matematici baš nemam neke šanse. Imali smo test jutros - bio je jako težak. Želite li ga možda vidjeti?" "Ne sada, gospođice. Samo me zanimalo zašto niste u školi, i to je sve." To baš nije rekao suptilno. ,,Oh, oni nas puštaju da odemo ako više nemamo ispite. To je odlično. Kući sam već od ručka." "Uvijek dolazite kući? Naravno, kada ste slobodni, na to mislim?" "Tamo ionako više ne bih imala što raditi, zar nije tako?" "Pa pretpostavljam da sada ponavljate gradivo?" "Pomalo. No uglavnom gledam televiziju. Znate već, ove dječje programe. Svi su jako dobri. Ponekad mi se čini da nisam nimalo

odrasla." Dickson je osjetio da nije smio ulaziti u diskusiju. "Ovdje znači provodite većinu dnevnog vremena?" "Većinu popodneva." Nevino ga je pogledala. ,,A bit ću tu i sutra popodne." Dickson se nespretno nakašljao. Obavio je jedan dio zadaće koju mu je povjerio Morse. "1 ja gledam jedan od tih dječjih programa, gospođice. Onaj film o psu. Mislim daje bio prikazan prošlog petka popodne." "0 da. I ja sam to gledala. Plakala sam sve vrijeme. Zar niste i vi?" "Poprilično izaziva suze, slažem se. Ipak, ne smijem vas više zadržavati. Kao što sam rekao, htio sam vidjeti vašu mamu." "Ali rekli ste da ste htjeli vidjeti mene!" "Bojim se da sam se malo zbunio, gospođice. Pomislio sam - " Odustao je od daljnjeg razgovora te je ustao. Zapravo ovo nije bilo tako loše, ni u kom slučaju, i pomislio je da će glavni inspektor biti zadovoljan njegovim postignućem. U 19 sati iste večeri Morse je sjedio u svom uredu. Blijeda zraka svjetlosti neugodno je prolazila tihom prostorijom, dok se svjetlost ulične svjetiljke nazirala kroz zavjesu. Upravo u ovakvim situacijama Morse je često priželjkivao da je kod kuće imao ženu koja bi ga dočekala s njegovim toplim papučama. Ubojstvo koje je istraživao činilo se vrlo okrutno i užasavajuće. Dickson gaje izvijestio o svom posjetu Sally Height, a siluete na suprotnom zidu tog su se trena činile prokleto mračnima. Monica mu je lagala. Martin mu je lagao. Postojale su indicije da mu je i Ogleby lagao. No je li mu i Bartlett lagao? Zdepasti i oprezni mali Bartlett, koji je bio pedantan poput metronoma. Ako je on ubio Nicholasa Quinna... Otprilike pola sata dozvoljavao je svojim mislima da divljaju poput pohotnih zečeva. No potom je jednostavno zastao. Nedostajalo mu je još nekoliko činjenica; a činjenice su stajale pred njim, u tamnoplavoj plastičnoj torbici koja je sadržavala stvari pronađene u Quinnovom džepu, kao i stvari iz njegove nepromočive jakne, te iz Lewisovog inventara. Morse je očistio svoj stol i nastavio s poslom. Quinnovi džepovi nisu sadržavali bogzna što: lisnicu, prljavi rubac,

pola paketića Poloa, dnevnik (u kojem nije bila napisana ni jedna jedina riječ), 43 centa, ružičasti češalj, odrezak karte za kino, dva crna notesa, žig s Green Shiel- dom i izjavu Lloydsa Banka (Summertown) o računu od 114,40 funti. To je bilo dosta, i Morse je svaku stvar detaljno pregledao, nakon čega je pažljivo počeo popisivati te stvari. Daaa. Ta mu se misao još i ranije vrzmala glavom. Bilo je to svakako čudno... Promatrao je stvari iz Quinnove jakne, stvari koje je našao u oba džepa: još jedan prljavi rubac, ključevi automobila, crna kutija s ključevima, dvije stare karte od lutrije, još 23 centa i prazna bijela omotnica koja je bila naslovljena na Quinna, s riječju ,,Bo- llox" napisanom kemijskom olovkom. "Vidi, vidi", mrmljao je Morse. Njegovi pohotni zečevi su to mogli zaobići, no on im to nije dozvolio. Ponovno je pregledao svaku stvar i zatim se zavalio u stolac. Bilo je upravo onako kako je mislio da bi moglo biti, no bilo je već prekasno da bi se te večeri vraćao u prazne sobe Pinewood Closea. Osim toga, bilo bi to pomalo jezivo, u svakom slučaju. Dok je razmišljao o dokazima pred sobom, svaki je predmet sustavno odmjeravao. Prvo lisnicu: bila je tu vozačka dozvola, članska iskaznica RAC kluba, ček Lloyds Bank, recept za Otosporin, na kojemu je datum već bio istekao, te plave iskaznice za vanjske pacijente u bolnici Radcliffe, jedna novčanica od pet funti, tri novčanice od jedne funte i dvije potvrde Zavoda na kojima su se nalazila dva telefonska broja. Morse je podigao slušalicu i okrenuo prvi broj, no nije čuo nikakav ton ili šum. Zatim je okrenuo drugi broj. "Halo? Monica Height ovdje." Morse je naglo spustio slušalicu. Bilo je to vrlo drsko od njega, no znao je da Monica ne bi bila nimalo zadovoljna da čuje njegov glas. U tom trenutku počeo je razmišljati o međuljudskim odnosima u Zavodu. Pozornost mu je privukao svjetložuti ostatak kino ulaznice u njegovoj desnoj ruci. Na samom vrhu nalazio se broj 102, ispod njega riječi "stražnja loža", a uz desni rub bili su brojevi 93550. Na stražnjoj strani karte bio je nacrtan pentagram. Netko je morao znati o kojem se kinu zapravo radilo, pretpostavio je. Bio je to posao za Lewisa, možda...

A onda mu je jednostavno sinulo. Budala nad budalama! 102 uopće nije bio na vrhu. Između znakova 0 i 2 nalazila se rupa i Morse je shvatio da se tu zapravo radilo o kinu STUDIO 2. Poznavao je to mjesto; nalazilo se u Walton Streetu. Morse je bio kupio jučerašnje izdanje Oxford Mail a (gdje je ukratko bilo izviješteno o Quinnovu ubojstvu), a zatim je okrenuo stranicu i shvatio da je tog utorka bio dan kada su kritičari savjetovali žiteljima Oxforda što pogledati od ponuđenih filmova. I zaista, tu je pisalo: ,, Tako je lako zaključiti zašto su se 'Nimfomanijaci' zadržali još dva tjedna u Studiju 2. Pohotnici su se sjatili kako bi vidjeli švedsku seks bombu, Ingu Nielsson, koja bez srama pokazuje svoje grudi mjere 40, čime izaziva slatke provokacije. Stoga, sjatite se. " Morse je taj izvještaj čitao s izmiješanim osjećajima. Zapravo se činilo da kritičari još uvijek nisu bili svladali zakone pisanja, a onaj izraz "sjatite se" nimalo mu se nije sviđao, zapravo nije to mogao ni izgovoriti. No bez obzira na to, velika se Inga Morseu činila vrlo primamljivom, kao i mnogima drugima. Tada je pregledao telefonski imenik, pronašao je broj i zamolio da ga se spoji s upraviteljem kina. Ispostavilo se da se radilo o upraviteljici. "0 da, gospodine. Svim se našim kartama može ući u trag. Svjetložuta, kažete? Stražnja loža? O, da. Možemo vam pomoći. Vidite, sve su naše karte numerirane i njihov se broj bilježi svakog jutra, kao i u šest sati popodne svakoga dana, i onda još jednom u deset navečer. Imate li možda broj?" Morse je pročitao broj te je osjetio uzbuđenje. "Samo minutu, gospodine." No minuta se pretvorila u tri do četiri minute, te je Morse počeo nervozno listati imenik. "Jeste li još uvijek tu, gospodine? Da, imali ste pravo. To je prošli petak. To je jedna od prvih prodanih karata. Vrata su se otvorila u 13:15, a film je počeo u 13:30. Prvi broj stražnje lože je 93543, te se čini daje karta bila prodana u prvih pet do deset minuta, barem tako mislim. Obično barem desetorica čekaju pred vratima prije negoli se ona otvore." "Jeste li posve sigurni u to?" "Posve sam sigurna, gospodine. Ako hoćete možete doći do nas pa

to i provjeriti." Po glasu se činilo daje mlada i zgodna. "Možda i hoću. Koji film imate na programu?" Pokušavao je djelovati što nezainteresiranije. "Čini mi se da vam se taj ne bi baš svidio, inspektore." "Ne budite toliko uvjereni u to, gospođice." "Gospođa. No, ako budete došli, potražite me i pobrinut ću se da dobijete slobodan ulaz." Morse se tada pitao koliko će još darovanih konja morati odbiti. No ipak nije bilo sve samo u tome. On se bojao toga da bi mogao biti viđen. A sada, ako ona kaže... No ona je rekla nešto drugo, i Morse odjednom poskoči u svojoj fotelji. "Mislim da bih vam morala spomenuti, inspektore, da me je već netko ispitivao vrlo slične stvari još prošloga tjedna i da je - " "Što?" Umalo je povikao u slušalicu, no ipak se uspio svladati. "Recite to ponovno, hoćete li, molim vas?" "Kažem daje netko već - " ,,A kada je to bilo, sjećate li se?" "Nisam posve sigurna - da vidimo. Trebala bih se sjetiti. Ne događa se baš tako često da - " "Je li to možda bilo u petak?" Morse je bio uzbuđen i nestrpljiv. "Ne znam. Pokušavam se sjetiti. Bilo je u popodnevnim satima, toga se sjećam, jer bila sam u prodaji karata kada je telefon zazvonio i osobno sam se javila." "Je li to bilo u rano popodne?" "Ne, bilo je malo kasnije. Samo trenutak. Mislim daje bilo... Samo trenutak." Morse je iz pozadine začuo neko brbljanje, a onda se glas upraviteljice opet začuo u slušalici. "Inspektore, mislim da se radilo o kasnim popodnevnim satima. Mislim oko pet. Oprostite, ne mogu se - " "Je li mogao biti petak?" "Mogao je. A mogla je biti i subota, možda - " "Radilo se o muškarcu, nije li tako?" "Da. Imao je vrlo ugodan glas. Nekako obrazovan - znate već što mislim." "Što vas je pitao?" "Pa, da budem iskrena, bilo je malo čudno. Rekao je da je detektiv

pisac te je htio provjeriti nekoliko detalja." "Kakvih detalja?" "Sjećam se da je rekao da na karte koje je njegov detektiv pronašao treba staviti neke brojeve pa je htio znati koliko je bilo posjetitelja - i slične stvari." "1 vi ste mu rekli?" "Ne, nisam. Rekla sam mu da bi me mogao posjetiti ako to želi, no osjećala sam se prilično - pa znate već kako je ovih dana, jednostavno više nigdje niste sigurni." Morse je duboko disao nad slušalicom. "U redu. U svakom slučaju, velika vam hvala. Bili ste vrlo ljubazni, i moram vam reći da ću vas zasigurno još koji put zasmetati - " "Nema problema, inspektore." Morse je spustio slušalicu i veselo zazviždao. Uh! Je li netko drugi bio pronašao Quinnovo tijelo i kino ulaznicu prije toga dana? Možda i mnogo prije? Subota - upraviteljica kaže da je mogla biti subota. A mogao je biti i petak, zar ne? Oko pet sati, rekla je. Morse je brzo pogledao Oxford Mail kako bi vidio vrijeme prikazivanja "Nimfomanijaka". Od 13:30 do 15:30.1 najvjerojatnije je tog petka do dvadeset minuta poslije tri Quinn svoje oči hranio velikim sisama Inge Nielsson, no vjerojatno su postojali još neki čimbenici koji su Quinna izvukli iz kino dvorane i prije negoli je film završio. Osim, naravno... Odjednom se dosjetio: postojala je i velika vjerojatnost da Quinn toga petka popodne u Studiju 2 nije sjedio sam. Dok je Morse stajao s Lewisom u Pinewood Closeu u 14 sati toga popodneva, očekujući dolazak gospođe Jardine, bezuspješno je pokušavao navući imaginarni zastor nad potresnim događajima tog jutra. Gospodin i gospođa Quinn stigli su vlakom iz Huddersfi- elda i u cijeloj tragediji i dalje su se pokušavali držati dostojanstveno i hrabro. Morse je Quinnova oca otpratio do mrtvačnice kako bi ovaj identificirao svog sina, a nakon toga s njima je u uredu proveo nešto više od sat vremena. Bio je posve nemoćan u tome da im saopći nešto više od onoga što je dotad bio saznao, te im nije mogao pružiti ništa osim vlastite sućuti. I dok ih je kasnije Morse

promatrao kada su ulazili u policijsko vozilo kojim su trebali otići u Oxford, osjećao je veliko divljenje prema njima - kao što je osjetio i određeno olakšanje. Cijeli ga je taj razgovor bio uzbudio, i kada je davao kratku izjavu novinaru Oxford Maila jednostavno nije bio u stanju ponuditi nikakve pouzdane informacije o posljednjim satima života Ni- cholasa Quinna. Dva su čovjeka na ulici pred brojem 1 popravljali uličnu rasvjetu. Morse im se približio. "Koliko je prošlo otkako su posljednji put razbili svjetiljku?" "Ne znamo točno, gospodine. Ali, da budemo iskreni, ovdje baš nema toliko vandalizma, zar ne, Jack?" No Morse nije čuo Jackovo razmišljanje o lokalnim primitivcima jer se gospođa Jardine upravo bila dovezla, nakon čega su njih troje nestali u kući gdje su otprilike pola sata sjedili u prednjoj sobi. Gospođa Jardine rekla im je koliko je mogla i znala o svom bivšem stanaru: o njegovom posjetu sredinom kolovoza; o njezinom razgovoru s Bartlettom (koji je garantirao za Quinna), o Quinnovim dobrim navikama i točnosti u plaćanju najamnine; o njegovoj uobičajenoj rutini tijekom vikenda, kao i o svemu ostalome na što je mogla dati odgovor, a što ju je Morse upitao. Bez obzira na to, Morse nije saznao ništa posebno. Po svemu sudeći, Quinn je bio vrlo uzoran stanar. Bio je tih, uredan, a nije imao ni gramofon. Je li imao djevojku? Nije, koliko je ona znala. Ona na takve stvari nije mogla utjecati, no voljela je kada bi se njeni stanari u tom slučaju i dalje ponašali pristojno. A oni s gornjeg kata? Pa, kako je rekla, bili su dobri s gospodinom Qu- innom, premda nije mogla reći ništa posebno. Bilo je dobro da gospođa Greenaway nije bila gore tog utorka navečer! Za nju bi to bio pravi šok. I njezin izostanak bio je dobra stvar za nju. Bilo je to još jedno hladno popodne i Morse je ustao kako bi upalio grijanje, pritišćući automatski prekidač sa strane koliko god je mogao. No nije bilo rezultata. "Morali biste se poslužiti žigicom, inspektore. Te stvari nikada ne reagiraju kako treba. Kako li proizvodnja može ići dalje s tim - ?" Morse je upalio žigicu i pojavio se narančasti plamen.

"Naplaćujete li dodatno za plin i struju?" "Ne. To je uključeno u najamninu", odgovorila je gospođa Jardine. Kako bi ipak odagnala njegovu sumnju u njezinu velikodušnost, naglo je dodala da su stanari zajedno dijelili telefonski račun. Morse je bio zbunjen. "Baš vas ne pratim najbolje." "Pa, vidite, postoji linija koju svi koriste. Gore je jedan telefon, u spavaćoj sobi Greenawayja, a jedan je ovdje." "Sad shvaćam", tiho će Morse. Nakon što je gospođa Jardine otišla, Morse i Lewis su otišli u sobu u kojoj je Quinn bio pronađen. Sada su zavjese bile na- vučene, no nije se činilo mnogo mračnije nego kada su posljednji put bili ovdje; u svakom slučaju atmosfera je bila hladnija. Morse se sagnuo te je pokušao pritisnuti prekidač na pećici. Pokušavao je nekoliko puta. No rezultata nije bilo. "Vjerojatno nema baterija, gospodine." Lewis je otvorio stražnji dio peći i otamo izvukao dvije baterije koje je već bila prekrila plijesan. Istoga četvrtka ujutro Joyce Greenaway bila je premještena s odjela intenzivne njege u bolnici John Radcliffe. U 14:30, kada joj je u posjet došao jedan od starih školskih kolega, nalazila se u ugodnoj bolničkoj sobi, dva kata ispod, u društvu triju žena koje su upravo postale majke. Razgovor među njima bio je uvijek isti: bebe, bebe, bebe i upravo stoga Joyce se osjećala iznimno veselom. Trebala je izaći za nekoliko dana i iz tog je razloga u sebi osjećala bujanje majčinskog instinkta. Kako li je samo voljela svog malog dječačića! S njime će sve biti u redu - u to više nije bilo sumnje, no problem djetetova imena i dalje je bio prisutan. Frank je odlučno rekao da mu se ne sviđa ime Nicholas, stoga je Joyce željela da on ponudi svoj izbor. Premda ni ona sama nije bila odveć oduševljena imenom. S njezine je strane bilo pomalo bezobzirno što je spomenula to ime. No tek je trebala vidjeti je li Frank išta sumnjao, i usprkos njenim strahovima sada je bila uvjerena da sumnje nije bilo. Jednostavno nije bilo nečega izrazitog što bi potaknulo sumnju. Sve je zapravo bilo počelo kada je Nicholas stigao, još početkom rujna. Činilo se da su mu uvijek nedostajale žigice, ili šećer, ili mlijeko, a osim toga prema njoj se tako lijepo ponašao, jednostavno

znao joj je pristupiti na pravi način. Jedne subote ujutro nedostajalo joj je mlijeka, a Frank je bio na jednoj od svojih dugih noćnih smjena, pa se spustila u spavaćici i kućnom haljetku, te je dugo sjedila s njim u njegovoj kuhinji ispijajući kavu, dok je pritom žudjela da osjeti Quinnove usne. On je stajao pored nje držeći je za ramena, a zatim je jako pažljivo odvezao njezin haljetak i uvukao desnu ruku ispod spavaćice, tražeći njezine male i čvrste grudi. Nakon toga slično se ponovilo još triput, i ona je prema njemu počela gajiti vrlo nježne osjećaje, dok on nije osjećao ništa drugo osim požude za njenim tijelom; da joj vršcima prstiju dodiruje nježnu kožu na nogama, kao i njezin trbuh. No jedanput se dogodilo više nego što je očekivala; jednostavno se predala osjećajima. Toga puta, kada je odbacila ustručavanje, i ona je počela dodirivati njega. Bilo je tako ugodno i nježno! Osjećala je nevjerojatno unutarnje zadovoljstvo kada je svoju glavu naslonio na njena ramena, te mu je na uho počela šaputati stvari o kojima je sada razmišljala u svom uzburkanom umu. No Frank za to ionako nikada neće saznati, to je obećala samoj sebi... nikada više... nikada više... Tog trena, u četiri sata, u sadašnjost ju je vratilo zveckanje šalica, a četvrt sata kasnije u sobu su dovezli niska kolica s knjigama i dnevnim tiskom. Kupila je Oxford Mail. Morse je uranio na sastanak nekoliko minuta, no bez obzira na to dekan ga je već očekivao u svom uredu od hrastovine, te su njih dvojica naveliko razgovarali kada je u pet minuta poslije četiri jedan čovjek pokucao na vrata i ušao s pladnjem u svojim rukama. "Pomislio sam da bismo mogli popiti čašicu Darjeelinga. Imate li što protiv?" Glas i izgled tog muškarca bili su vrlo ugodni i civilizirani. "Vrlo rado", rekao je Morse, premda se pitao što je to zapravo Darjeeling. Čovjek u bijelom ogrtaču nalio im je tamnosmeđu tekućinu u porculanske šalice koje su imale grb koledža Lonsdale. "Mlijeka, gospodine?" Morse gaje zainteresirano promatrao. Dekan je, čini se po običaju, naručio krišku limuna i pola žličice šećera, što je bilo vrlo pažljivo izmjereno i potom stavljeno u piće.

Taj je čovjek dekanu vjerojatno vezivao i vezice na cipelama kada je trebalo! Vrlo čudan teren, pomislio je Morse. Nakon toga gucnuo je svoje piće i suočio se s dekanom koji mu se prodorno osmjehivao. "Vidim da ovo baš i ne odobravate. Ne krivim vas. No on me služi već skoro trideset godina, i sada je već - No, oprostite mi, zaboravljam da ste ovdje zbog gospodina Quinna. Kako vam mogu pomoći?" Dekan je bio ugodna i obrazovana osoba; do mirovine gaje dijelila tek godina dana, i u svojoj šezdeset i petoj godini shvaćao je tragediju, kao i činjenicu da će Quinnovo ubojstvo vrlo vjerojatno predstavljati tamni oblak nad Zavodom i njegovom mogućom povezanosti s ubojstvom. Morse je djelomično osjećao sažaljenje. "Biste li mogli reći, gospodine, da je Zavod jedno sretno i ugodno mjesto?" "0, da. Mislim da bi vam to svatko mogao reći." "Nema neprijateljskih vibracija? Nema osobnih netrpeljivosti?" Dekan ga je pogledao pomalo s nelagodom, i bilo je očito da je krio jednu ili eventualno dvije stvari - no naravno da su to očito bile sitnice. "Znate, uvijek ima određenih poteškoća. Na takve ćete naići posvuda - " "Kakvih poteškoća?" "Pa onih uobičajenih. Mislim da svugdje postoje male trzavice, recimo između starijih i mlađih generacija. Jednostavno, toga uvijek ima. I uvijek je bilo isto, čak i kada sam ja bio njihovih godina." "Mlađe generacije zastupaju svoje ideje?" "Drago mi je da ih imaju." "Mislite li na neki određeni incident?" Dekan je opet oklijevao. "Poznajete te stvari koliko i ja. Jedan ili dvojica uvijek izazivaju manje probleme svojim zahtjevima." "Je li išta od toga moglo biti povezano s gospodinom Quin- nom?" "Najiskrenije, inspektore, mislim da nije. Vidite, jedan od incidenata na koje mislim zbio se prije negoli je Quinn primljen - zapravo dogodio se u vrijeme kada smo ga upošljavali." Tada mu je ukratko ispričao o neslaganju Odbora oko izbora kandidata, i Morse gaje zainteresirano slušao. "Hoćete reći da Bartlett nije bio za to da se zaposli Quinna?"

Dekan je kimnuo. "Niste me shvatili. Tajnik je bio prilično zadovoljan njime. No, osobno bi taj posao bio dao nekome drugom." ,,A vi, gospodine? Što vi mislite o tome?" "Pa rekao bih da je tajnik bio u pravu." "Znači, gospodin Roope ponašao se poput muhe u ulju?" "Ne, ne. Još uvijek se ne razumijemo. Quinna je odobrio Odbor, a ne Roope." "Gledajte, gospodine. Molio bih vas da budete iskreni sa mnom. Bih li bio u pravu ako bih rekao da između Bartletta i Roopea nije bilo neke velike ljubavi?" "Zar ne uživate u svom čaju, glavni inspektore? Vidim da ga još niste ni okusili." "Nećete mi odgovoriti na pitanje, gospodine?" "Mislim da bi bilo mnogo pametnije i pravednije da te stvari pitate njih, zar ne?" Morse je kimnuo i potom je popio mlaku tekućinu. ,,A što je sa stalnim zaposlenicima? Postoje li tu trzavice?" "Mislite među postdiplomcima? Ne, ne bih rekao." "Ne zvučite previše uvjerljivo." Dekan se zavalio u fotelju te je dovršio svoj čaj, a Morse je shvatio da će ipak morati malo riskirati. "Primjerice, što je s gospođicom Height?" "To je jedna vrlo draga djevojka." "Hoćete reći da ne možemo previše kriviti druge ako..." "Ako se stvarno nešto i krije iza svega ovoga, jedino što vam mogu reći jest da o tome ništa ne znam." "Možda ste čuli glasine?" "Svi mi imamo pametnijeg posla nego da se obaziremo na glasine." "Baš ste uvjereni?" Bilo je očito da se dekana nije moglo uznemiriti pitanjima, stoga je Morse ponovno bio izravan. "Što je s Bartlettom? Volite li ga ovdje?" Dekan je Morsea pogledao vrlo pozorno, nakon čega si je ulio još čaja. "Što pod time mislite?" "Mislio sam je li ijedan od ostalih postdiplomaca imao priliku znate već - " Ipak, ni Morseu nije bilo jasno na što je ciljao tim

pitanjem; no činilo se da je dekanu bilo prilično jasno. "Pretpostavljam da mislite na Oglebyja?" Morse je razborito kimnuo kako bi potvrdio svoje pitanje. "Da, mislio sam na gospodina Oglebyja." "To je daleka prošlost, zar ne? Bilo je to davno. Uh. Sjećam se vremena kada sam Oglebyja zamišljao kao boljeg čovjeka. Da budem iskren, i ja sam glasovao za njega. No kada gledam unatrag, posve sam siguran da je Bartlett bio bolji izbor, stoga smo svi bili jako zadovoljni kada je Ogleby prihvatio mjesto zamjenika tajnika. Inače, to je vrlo sposoban čovjek. I posve sam siguran, ako je on imao namjeru - " Dekan je tada započeo govoriti posve otvoreno, a Morse gaje pozorno slušao. Iz priče se dalo zaključiti: Bartlett i Ogleby su se zajedno prijavili za posao u tajništvu, i Ogleby je bio odbijen; vjerojatno ga ta činjenica još uvijek smeta. No kog li vraga to može imati s Quinnovim ubojstvom? Da je Bartlett kojim slučajem ubijen - ili pak Ogleby - čak bi i povezao! Ali... Kasnije je dekan ustao sa svog mjesta i otišao do prozora, odakle je promatrao Morsea koji je hodao oko bloka. Znao je da iz njegovih riječi inspektor ništa nije mogao zaključiti, no nikako nije mogao proniknuti u Morseov pogled koji je odjednom zračio tihim zadovoljstvom. Lewis je upravo bio završio sa svojim čajem u policijskoj kantini kada je ušao Dickson. "Vidim da tražite pomoć, narednice. Stari je Morse ovoga puta zapeo, zar ne?" Tada je Lewisu predao posljednje izdanje Oxford Maila ukazujući mu na tekst pri dnu prednje stranice: ISTRAGA UBOJSTVA "Policija istražuje ubojstvo gospodina N. Quinna u Pi- newood Closeu broj 1 u Kidlingtonu, gdje je njegovo tijelo u utorak ujutro pronašao njegov kolega iz Zavoda za strane ispite. Mole se svi oni koji su ubijenog vidjeli u petak navečer 21. studenoga, ili u subotu 22. studenoga, da dođu na razgovor. Glavni inspektor Morse, koji vodi istragu, danas je rekao da bi svaka informacija mogla biti od velikog značaja zbog otkrivanja točnog vremena kada je umro gospodin Quinn. Ispitivanja će se održati idućeg ponedjeljka. "

Lewis se zagledao u fotografiju pored samog članka, te je zatim vratio novine Dicksonu. U svom je džepu imao original te slike koju je Morse bio zatražio od Quinnovih roditelja iz Hud- dersfielda. Ponekad se s time morao složiti. Morse se znao služiti prljavim igrama; upravo kao i sada, s obzirom da se činilo da slučaj baš i nije vodio k nekom rješenju. Ubrzo je pronašao mladog upravitelja i saznao da je tanka rola papira koju je bio donio sa sobom sadržavala rudnik informacija: datum na vrhu, broj mušterije u desnom kutu, a sadržaji su se odnosili na pojedine odjele, te su bili označeni rimskim brojevima IIV; broj kase kojoj je ispis pripadao nalazio se na dnu. Kako je sada Lewis naučio, pritok mušterija bio je najveći petkom, i to bi obično trajalo cijeli dan (premda je upravitelj odbijao biti precizan). Sve što se nalazilo na tom papiru bilo je kupljeno kasno popodne ili u ranim večernjim satima. A ako bi morao biti precizniji? Pa, radilo se o vremenu između 17 i 18:30. Nažalost, mala punašna žena s kase pod brojem 3, koja se dogegala do Lewisa, nije bila od velike koristi jer se nije mogla sjetiti lica s fotografije koja joj je bila pokazana. Kako je rekla, uvijek je gledala robu koju je naplaćivala, dok je lica mušterija gledala vrlo rijetko. Pa jasno! Lewis je tada zahvalio upravitelju i potom napustio zgradu supermarketa Quality. Morse neće biti odveć zadovoljan ovime, premda se činilo da su se svi tragovi spajali u čistoj i čvrstoj šabloni. "Ali zašto, zašto mi to nisi rekao? Mora ti biti jasno - " "Daj molim te, Joyce! Pa i sama znaš zašto. To bi te samo uzrujalo i mi bismo - " "To ne bi bio ni upola takav šok poput ovoga, kada o tome pročitam u novinama!" Tužno je potvrdio kimanjem. "Samo sam mislio da ispravno postupam, ljubavi. To je sve. Ponekad jednostavno ne znaš što je ispravno, a što nije, zar ne?" "Pretpostavljam daje tako." To joj je bilo jasno, no isto tako znala je da njemu nije bilo posve jasno. Kako joj je mogao takvo što prešutjeti? "Kao što sam i rekao, nema ničega oko čega bismo se trebali

zabrinjavati. Kada se budeš osjećala bolje, porazgovarat ćemo o tome. Ali ne sada. Sve će to uskoro biti iza nas, i mi ćemo imati vrijeme samo za sebe." Ne, on je nije mogao razumjeti. Pokušavao ju je umiriti riječima, ali nije imao pravo. Stvar je bila u tome što nije ni pomislila na to hoće li se više vratiti u Pinewood Close ili neće. Nije, jer tih je trenutaka u njenim mislima postojalo nešto što je bilo daleko bitnije, a o tome mu ništa nije htjela reći. Barem ne zasad. Christopher Roope pristao se naći s Morseom u petak poslije dvanaest sati, u "Black Dogu" u ulici Aldates, nasuprot velikim vratima crkve. Roope je naglasio da bi nekoliko minuta mogao kasniti jer je imao tutorski sat do dvanaest, no bez obzira na to Morse gaje zadovoljno čekao s kriglom piva pred sobom. Veselio se susretu s tim mladim kemičarom, jer ako je itko sa strane mogao biti umiješan u Quinnovo ubojstvo, tada je po njegovom mišljenju Roope bio najbolji kandidat. Osim toga, Morse je već bio istražio nekoliko činjenica vezanih za njega. Kao prvo, saznao je da je Roope neko vrijeme proveo u jednoj od naftnih kompanija u Zaljevu, te je stoga vjerojatno bio u kontaktu s nekim moćnim ljudima. Možda je u nekom slučaju bio upetljan i Bland s Oxforda (o tome je razmislio kasnije), u toj izopačenoj i vrlo profitabilnoj igri izigravanja javnog interesa. No sve su to još bile vjerojatnosti. Kao drugo, Roope je bio kemičar; tko god da je ubio Quinna morao je dobro poznavati učinak fatalne doze cijanida. Pa tko bi u tome bio bolji od Roopea? Treće, Roope je bio taj koji se odjednom pojavio u zgradi Zavoda, i to u kruci- jalnom trenutku - oko 16:30, ili tu negdje (prema onome što je rekao Noakes) prošloga petka; a osim toga Roope je bio taj koji je tada zavirivao u sve urede zaposlenika. Što li je točno tamo tražio? I što li je radio nakon što se Noakes zaputio na gornji kat po čaj...? Kao četvrto, postojala je čudna netrpeljivost između Roopea i Bartletta, a Morse je zaključio daje razlog tomu očito bio mnogo dublji od pitanja Quinnovog zapošljavanja. Da... Bilo je interesantno da su trzavice nastale i oko Quinna. A osim toga ovo se povezivalo i s petom činjenicom, koju je Morse strpljivo iščeprkao u sveučilišnom registru, činjenicom da je Roope bio školovan u javnoj

školi u Bradfordu, mjestu gdje je Quinn proveo cijeli život, isprva kao učenik, a kasnije kao nastavnik. Jesu li se ta dvojica poznavala i prije negoli je Quinn pristupio Zavodu? I zašto je Roope bio toliko zabrinut zbog Quinnova zapošljavanja? (Morse je shvatio da je odbacivao dekanove dobrohotne poglede o kolektivnoj svijesti svojih kolega.) Zašto onda? Quinn bi imao trideset i jednu, a Roope je imao trideset godina, i ako su bili prijatelji... Gdje lije bila povezanost? Valjda ga nije ubio ako mu je bio prijatelj. Osim ako U tom trenutku trojica studenata, bradatih i dugokosih, ušli su u bar. Na sebi su imali obične majice i traperice, što je Morsea nagnalo da razmisli o tome koliko su se vremena promijenila. On je nekoć nosio šal ili kravatu, a ponekad i blejzer. No to se sada činilo kao daleka prošlost. Iskapio je kriglu i potom pogledao na sat. "Glavni inspektore Morse?" Jedan od te trojice mu se obratio, i Morse je shvatio daje osobu koja je stajala pred njim zamišljao posve drukčije. "Gospodine Roope?" Mladić je kimnuo. "Mogu li vam opet napuniti čašu?" "Ne pustite, ja ću - " "Ne, ne. Meni će biti zadovoljstvo. Recite, što pijete?" Dok su pili pivo Morse mu je vrlo precizno iznio sve činjenice koje su bile vezane za Quinnovu smrt, kao što mu je rekao da želi odrediti točno vrijeme njegove smrti. Kada ga je htio pitati za njegov dolazak u Zavod prošloga petka, Morse je bio ugodno iznenađen (ako se Noakesu moglo vjerovati) kada mu je Roope precizno opisivao sve svoje korake nakon što je ušao u zgradu. Sve u svemu, Noakesova se priča posve slagala s Roo- peovom. Ipak, neke sitnice Roope je bio zaboravio, te je Morse nastavio upravo u tom pravcu. "Rekli ste daje na Quinnovom stolu bila poruka?" "Da. Siguran sam da ju je i čuvar bio vidio. Obojica smo - " "No ne sjećate se njezina sadržaja?" Roope je na trenutak šutio. "Ne baš. Nešto o - uh. Ne znam, nešto o brzom povratku, barem tako mislim." "No Quinnova se jakna i dalje nalazila na jednoj od fotelja?" "Tako je. Bila je na naslonjaču fotelje iza njegova radnog stola."

"Niste primijetili daje možda bila mokra?" Roope odmahne glavom. "A ormari su bili otvoreni, kažete?" "Jedan od njih jest, u to sam siguran. Čuvar ga je zatvorio i zaključao." "Malo je neobično da ormarić bude ostavljen otvoren, s obzirom na Bartletta, zar ne?" Morse je pozorno gledao kemičara, no u njemu nije vidio nikakvu reakciju. "Da." Roope se simpatično nasmije. "Opak je taj stari Bar- tlett, da znate. Sve ih drži pod nadzorom." Tada je pripalio cigaretu, a žigicu je pažljivo ubacio u kutiju lijevom rukom. "Kako li izdržavate s njim, gospodine?" "Ja?" Roope se glasno nasmijao. "Nikad se nismo ni sreli oči u oči, da budem iskren. Pretpostavljam da ste već čuli - ?" "Čuo sam da niste baš bliski." "0, pa ne bih baš tako rekao. Nemojte vjerovati svemu što čujete." Morse je nastavio: "Gospodin Ogleby nije bio u svom uredu, kažete?" "Ne dok sam ja bio tamo." Morse kimne jer mu je vjerovao. ,,A koliko ste tamo ostali, gospodine?" "Pretpostavljam nekih četvrt sata. Tako nekako. Ako su i Ogleby i još neki bili tamo, ja ih jednostavno nisam vidio, i to je sve. A posve sam siguran da bih ih vidio da su bili tamo." Morse ponovno kimne. "Mislim da imate pravo, gospodine. Ne mislim daje tamo bilo ikoga." Tog trenutka Morse se zamislio i učinilo mu se da je na suprotnom zidu ugledao sjenu koju je mogao prepoznati bez ikakvog problema... Roope ga je prekinuo u razmišljanju. "Mogu li vam još nekako biti od pomoći?" Morse je iskapio svoje pivo rekavši mu da ga zapravo još nešto zanima. Zamolio je Roopea da mu ispriča sve o svojim aktivnostima prošloga petka, na što je Roope pristao bez prigovora. Za London je krenuo u 8:05, u Paddington je stigao u 9:10 odakle je

krenuo prema službenoj palači londonskog načelnika, gdje je vijećao s izdavačem o predstojećem opusu o industrijskoj kemiji; odande je otišao u 10:45, u Strandu je pojeo salatu od piletine; jedan je sat proveo u Nacionalnoj galeriji portreta na Trafalgar Squeru, i zatim se vratio u Paddington, odakle se u 15:05 zaputio za Oxford. Morse nije mogao odrediti poseban razlog, ali odjednom je imao osjećaj da Roope ustvari laže. Cijela je priča zvučala nekako unaprijed pripremljena. Njezin je dobar dio vjerojatno bio istinit (recimo onaj dio koji se odnosio na izdavača). Hm. Svakako je bio otišao u London, to je točno; no kada se zapravo bio vratio? Roope kaže daje izdavača napustio oko 10:45. Je li možda išao taksijem do Paddingtona. To je lako! Roope se možda bio vratio u Oxford i prije vremena za ručak. "Samo vas pitam, gospodine (pitanje mu je postavio vrlo ozbiljno), mislite li da sve to možete dokazati?" Roope ga je oštro pogledao. "Ne vjerujem da bih mogao." Njegov je pogled bio miran i staložen. ,,U Londonu niste sreli nikoga od poznatih?" "Rekao sam vam. Bio sam posjetiti - " "Naravno. No mislim na vrijeme nakon toga." "Ne, nisam." Riječi su bile izgovorene sporo i jednolično pa je Morse osjetio da se zapravo iza njegove krhke građe nalazila osoba koja je bila znatno snažnija, i fizički i mentalno, od onoga kako se prikazivala. Jedna je stvar bila sigurna: nije bio odveć sretan što se sumnjalo u njegov iskaz. Je li to možda bio razlog zašto on i Bartlett nisu...? "Pa, ostavimo to sada postrani, gospodine. Recite mi nešto drago. Jeste li poznavali Quinna i prije nego je došao u Oxford?" "Nisam." "Vi također dolazite iz njegovog kraja, zar ne?" "Hoćete reći da nemam oksfordski naglasak?" "Pa rekao bih da ste negdje iz Yorkshirea." "Vidim, dobro ste odradili svoju domaću zadaću." "Za to sam plaćen, gospodine." "Ja sam iz Bradforda, jednako kao što je bio i Quinn. No, da vam kažem: nikad ga nisam primijetio sve do onoga dana kada je došao

na razgovor zbog posla. Vjerujete li mi?" "Vjerujem vam sve što mi kažete, gospodine. Zašto vam ne bih vjerovao?" "Bili biste budala kad biste vjerovali baš svemu što vam ljudi govore." U njegovom se glasu već moglo osjetiti neprijateljsko raspoloženje, pa se Morse počeo zabavljati. "Mislim da biste trebali znati da", rekao je Morse potiho, "mogu biti svašta, ali budala zasigurno nisam, gospodine." Roope nije odgovorio na to, a Morse je nastavio s ispitivanjem. "Imate li automobil?" "Nemam. Nekoć sam ga imao, no živim tu u blizini, u Woodstock Roadu - " "Imate garsonijeru, zar ne?" Roope se odjednom opustio te se bezazleno nasmijao. "Čujte, inspektore, zašto me jednostavno ne pitate nešto što ne znate?" Morse slegne ramenima. ,,U redu. Recite mi ovo. Je li padala kiša kada ste se vratili iz Londona?" "Padala je, da. Ja - " Odjednom je iz njegovih očiju nestao bljesak. "Da. Uzeo sam taksi - i otišao ravno u Zavod! To je već negdje potvrđeno!" "Sjećate li se možda vozača?" "Ne. No mislim da se mogu sjetiti poduzeća kojem je taksi pripadao." Roope je bio u pravu, naravno. To nije trebalo biti tako teško. "Mogli bismo - " "Zašto ne?" Roope je ustao i podigao nekoliko knjiga. "Kako kažu, nema ništa bolje od sadašnjeg vremena, zar ne?" Otišli su prema Carfaxu i onda do Queen Streeta, i Morse je pomislio daje negdje ipak pogriješio. Nije progovorio sve dok nisu stigli do željezničke postaje, gdje su taksiji bili parkirani jedan pored drugoga. "Bolje da ovo sada prepustite meni, gospodine. Već imam iskustva " "Radije bih to obavio sam, ako nemate ništa protiv, inspektore." Morse gaje čekao ispod znaka "Büffet", osjećajući se poput tipa koji

ondje očekuje prostitutku. Pet minuta kasnije Roope mu se pokunjeno pridružio; jednostavno nije bilo lako kako se u početku činilo, no ipak je nastavio. Morse se oko toga nije opterećivao. Zašto bi se i opterećivao? Ako je mladiću bilo toliko stalo da se opravda... "Želite li možda još jedno pivo?" Prošli su preko dijela gdje su se prodavale putne karte i pri- makli se kraju. "Mi samo želimo pivo", objasnio je Morse. "Bojim se da ćete morati kupiti i putne karte, gospodine." "Onda zaboravite", rekao je Morse. Okrenuo se prema Roo- peu: "Ajmo dolje prema Royal Oxfordu." "Samo trenutak!" potiho je rekao Roope. Oči su mu ponovno zasvijetlile i, kao da se nečega prisjetio, potapšao je skupljača karata po ramenu. "Sjećate li me se?" "Ne vjerujem, prijatelju." "Jeste li bili na dužnosti prošloga petka popodne?" "Ne", odgovori ovaj. "Znate li tko je bio?" "To biste trebali pitati u uredu." "A gdje je to?" Čovjek mu je pomalo nesigurno pokazao u tom pravcu. "Sada vam to neće biti od neke koristi. Vrijeme je ručka, zar ne?" Najjednostavnije rečeno, to nije bio Roopeov dan, te mu je Morse suosjećajno položio ruku na rame i okrenuo se skupljaču karata. "Dajte nam dvije karte vašeg vagona." Pola sata kasnije, kada ga je Roope napustio, Morse je sjeo duboko zamišljen i posve ravnodušno promatrao tinejdžerski par koji je sjedio njemu nasuprot za uskim stolom u baru. I oni su njega vrlo oprezno odmjeravali, a zatim su promatrali jedno drugo. Činilo se da su bili primijetili blag osmijeh koji se pojavio na rubovima njegovih usana. Sjedio je posve mirno, a njegove sive oči gledale su prema nebeskom plavetnilu, dok su se nemirne ptice rojile u njegovom mozgu... sve dok nije stigao vlak iz Londona, koji je svojim štro-

potanjem i glomaznom pojavom otjerao njegovu zamišljenost. Mladi je par tada ustao, kratko ali strastveno su se poljubili i jedno drugom zaželjeli sretan put. "Neću te otpratiti na peron", rekao je. "To me uvijek rastuži." "Da. Ajd' sada. Vidimo se u subotu." "Naravno!" Djevojka je u čizmama visokih potpetica krenula prema peronu 1, dok je njezin dečko gledao za njom dok je odlazila, a zatim je krenuo kupiti putnu kartu. "Nemoj zaboraviti. Ovoga ću puta donijeti piće." Te je riječi izgovorila vrlo tiho, no on ju je posve razumio. Tada je otišla, a Morse je osjetio žmarce koji su mu se spustili niz kralježnicu. Bilo je to sjećanje koje mu je izmicalo. Da! I sada se ono ponovno vratilo. Tada je još bio student i bio je pozvao mladu medicinsku sestru u svoj iznajmljeni stan u Iffey Roadu. Ona je inzistirala da donese piće, jer je njezin otac bio vlasnik nekog puba. Stoga gaje pitala koje mu je bilo omiljeno piće, na što joj je odgovorio daje to bio scotch. Na to mu je rekla daje to i njezino omiljeno piće, i to ne zato što je toliko uživala u ukusu, već iz razloga što se nakon njega osjećala tako seksi i... Isuse! Morse je jednostavno prekinuo ta magična sjećanja. Pratio je sjene koje su se pojavljivale na zidu kao u nekoj špilji, i one kao da su se na neki način logično stapale. Dapače, i više nego logično. Morse je vratio svoju putnu kartu, nakon čega je izašao na popodnevno svjetlo; tada je bio više nego ikad uvjeren daje još netko bio u Studiju 2 toga petka popodne. Pogledao je na sat: 13:45. Privlačno, zar ne? Kino se nalazilo tek nekih tri ili četiri minuta hoda odatle, i Inga je pokazala nekoliko svojih trikova. Pa naravno. Dozvao je taksi: "Zavod za strane ispite, molim vas." "Nije me briga što ste je pitali", rekao je Morse. "Kada je dovedem ovamo, tražim samo da učinite da govori nekih desetak minuta, to je sve." Lewis, kojeg je bio pozvao u zgradu Zavoda pred nekih pola sata, sada se osjećao vrlo neugodno. "Što onda želite da doznam?" "Što god želite. Pitajte je koje su joj dimenzije." "Volio bih kada biste bili ozbiljni, gospodine."

"Pa pitajte je može li bocu gina pridržavati svojim sisama, ili bilo što." Lewisu je bilo jasno da s Morseom u takvom raspoloženju ništa neće postići. Što li se to s njime događalo? Nešto zasigurno jest, jer sada se odjednom ponašao tako živahno, baš poput kakvog DJ-a. Morse je potom krenuo niz hodnik, pokucao na Monicina vrata te je ušao. "Imate li minutu, gospođice Height? Neće trajati duže od toga." Uljudno ju je dopratio do Quinnovog ureda, pokazao joj je stolicu nasuprot Lewisu, njezinom mrskom sugovorniku, dok je Morse ostao stajati postrani. Zazvonio je telefon i Lewis je podigao slušalicu. "Za vas, gospodine." "Morse ovdje." "Ah, inspektore. Mogu li vas vidjeti nakratko? Vrlo je važno. Možete li odmah doći?" "Dolazim." I Lewis i Monica jasno su čuli taj glas, a Morse ih je napustio bez ikakvoga dodatnog objašnjenja. Kada se našao u Monicinom uredu, djelovao je vrlo brzo. Prvo je pregledao debelu jaknu od ovčje kože koja je visjela na zidu. No ništa posebno nije bilo ni u jednom džepu - ništa od onoga što bi mu privuklo pozornost. Tada je pregledao njenu torbicu. Moglo je biti ovdje, ako nigdje drugdje. Našao je šminku, čekovnu knjižicu, dnevnik, kemijsku olovku zataknutu za papir, češalj, bočicu parfema, par naušnica, program predstave "The Messiah", kutiju Dunhill cigareta, žigice i novčanik. Ruke su mu drhtale dok gaje otvarao, a onda je našao tek nekoliko kovanica, ključeva i poštanskih maraka - i tada, to je bilo to. Bože! Bio je u pravu! Disao je vrlo ubrzano i glasno dok je zatvarao njenu torbicu, te ju je pažljivo vratio u prvotni položaj, napustio prostoriju, tiho zatvorio vrata za sobom i izašao na hodnik. Bio je svjestan implikacija uistinu važnih implikacija njegova otkrića. Naravno, bio je siguran da će uz malo sreće uistinu nešto otkriti. No sada, kada je to otkrio, bio je uvjeren da nešto ipak nije bilo u redu, nešto što nije mirisalo na istinu, nešto što ranije nije primijetio. Trebao je to brzo ispitati. Nije ga bilo više od dvije ili tri minute, i Lewis je odahnuo kada je

vidio da se vratio tako brzo. Sjeo je na rub stola i pogledao je. Događalo se (ipak ne tako često, priznao je) daje gubio interes za suprotni spol, i ovoga je puta opet to osjetio. Mogla je biti čak i statua uklesana u mramoru, no njezin utjecaj na njega bio bi i dalje isti. To se događalo svim muškarcima, valjda jest, kako je Morse jednom čuo. Bilo je to pauziranje od žena, kako su to znali nazivati. Duboko je udahnuo. "Zašto ste mi lagali o prošlom petku popodne?" Monicini su se obrazi jako zarumenjeli, no činilo se da nije bila odveć iznenađena. "Radi se o Sally, zar ne? Shvatila sam što je vaš čovjek namjeravao." "Onda?" "Ne znam. Pretpostavljam da se čini manje - manje bijednim na neki način, da sam rekla da smo bili kod mene." "Manje bijedno u odnosu na što?" "Znate već - voziti se naokolo, zaustavljati se na odmori- štima te se nadati da nitko neće banuti." ,,A to je ono što ste vi radili?" "Da." "Hoće li gospodin Martin podržati vaš iskaz?" "Da, ukoliko mu objasnite zašto - " "Hoćete reći da to još niste napravili?" Ton Morseovog glasa sada je bio vrlo oštar te se njezino lice ponovno zacrvenjelo. "Zar ne mislite da bismo ga trebali pitati?" "Ne mislim! Vi ga vrtite oko malog prsta, ženo! To svatko može vidjeti. Mene ne zanima vaša mreža laži. Ja želim istinu. Istražujemo ubojstvo, a ne prokleto ometanje na parkiralištu!" "Vidite, inspektore, ne mogu napraviti više od toga nego da vam kažem - " "Naravno da možete. Možete mi reći istinu." "Činite se vrlo uvjereni u - " "1 da znate da jesam, ženo! Što vi mislite daje ovo?" Desnom je rukom snažno udario po stolu i tada je otkrio ostatak kino ulaznice. Na njenom vrhu nalazila su se slova IO, a odmah pored njih bio je broj 2; ispod toga je pisalo "stražnja loža", a uzduž desnog ruba, prema dolje, bili su brojevi 93556.

Monica je kao hipnotizirana gledala u tu kino ulaznicu. "Onda?" "Pretpostavljam da ste izmislili onu malu predstavu preko telefona s dr. Bartlettom?" "Izmislio sam i gore stvari", rekao je Morse. No odjednom je prema njoj osjetio samilost i suosjećajnost, te mu se glas poprilično smekšao onoga trenutka kada ju je pogledao u oči: "Sve će to na kraju izaći na vidjelo - to znate. Molim vas, dozvolite mi da saznam istinu." Monica je duboko uzdahnula. "Mogu li dobiti cigaretu, inspektore? Jer, kao što sada već znate, moje su u torbici." Da, Morse je imao pravo. S obzirom da se Sally toga popod- neva vraćala iz škole, nije bilo šanse da odu kod nje, a onda nije bila toliko revna. Cijela je stvar bila njezina pogreška, jednako kao i Donaldova, naravno; no s vremenom je ona postajala vrlo zabrinuta na kraju te uzaludne i vrlo opasne afere. Donald je bio taj koji je predložio da odu u kino i ona se s time složila. Rizik da ih vide zajedno bio je nepotreban; stoga su se dogovorili da on krene u dvadeset minuta poslije jedan, a ona nekoliko minuta kasnije. Karte su kupili odvojeno, i on je sjeo u zadnji red stražnje lože u Studiju 2, gdje ju je čekao. I to je bilo ono što su napravili. Sve se odvijalo po planu, a kino su napustili oko tri i po. Odvezli su se svaki svojim autom; njezin je bio parkiran u Cranham Terraceu, sa strane kina. Nakon toga je otišla ravno kući i, kako je vjerovala, isto je učinio i Donald. Naravno, oboje su bili zabrinuti jer su čuli daje policija htjela znati nešto o tome gdje su se nalazili tog petka popodne, te su oni pomalo priglupo No sada je Morseu bilo posve jasno što su napravili. No to nije bilo tako daleko od istine, zar ne? No, jedno je bilo sigurno: lagali su o tom petku popodne. Naravno da jesu. "Smeta li vam ako pozovemo i vašeg dečka?" upitao je Morse. "Mislim da bi tako bilo bolje." Sada je djelovala nešto sretnije, usprkos cijeloj situaciji - no svakako je djelovala sretnije od Morsea. Martin je patetično počeo ponavljati svoju verziju priče, no Monica gaje zaustavila. "Reci im istinu, Donalde. Ja već jesam. Vrlo dobro znaju gdje smo bili tog petka popodne."

"Aha, onda u redu." Morseov je moral naglo splasnuo kada je Martin počeo s istom malom jeftinom pričom. 1 nesuglasica nije bilo. On je baš poput Monice nakon toga otišao kući. I to je bilo to. "Još jedno pitanje." Morse je ustao s ruba stola te se naslonio na najbliži ormarić. Bilo je to pitanje od osobite važnosti i morao im gaje postaviti kako bi vidio njihovu reakciju. "Dajte da vas još jednom zajedno upitam - je li itko od vas dvoje vidio gospodina Quinna tog petka popodne? Molim vas, dobro razmislite prije nego mi odgovorite." No činilo se da nijedno od njih dvoje nije dugo razmišljalo. Lica su im bila blijeda. Samo su odmahnuli glavama, još jednom potvrdivši da ga nisu vidjeli. Morse je opet uzdahnuo. Pomislio je da im je već bio rekao ako to već nisu znali. "Bi li vas možda iznenadilo ako vam kažem daje... (Morse je oklijevao nadajući se daje to dobro odglumio) u Studiju 2 tog popodneva bio još jedan vaš kolega?" Martin je smrtno problijedio, dok je Monica otvorila usta kao da se borila za zrak. Morse (kako je pretpostavio) bi bio pametniji daje dozvolio da njegov mali govor postigne pun efekt. No nije. "Možda i jeste iznenađeni. No, vidite, mi dobro znamo gdje se nalazio gospodin Quinn tog petka popodne. Sjedio je zajedno s vama u stražnjoj loži Studija 2!" Martin i Monica zapanjeno su zurili u njega. Nakon što su otišli, Morse se okrenuo prema Lewisu. "To će ih natjerati da malo promisle." No Lewis nije bio nimalo sretan, a to je i potvrdio. "Nadam se da ćete mi oprostiti, gospodine, no - " "Dajte, Lewise. Hajde, recite više!" "Pa mislim da niste baš najbolje postupili." Ponovno je sjeo u očekivanju eksplozije. "Zar nisam?" rekao je Morse potiho. "Nastavite." "Vidite, gospodine, činilo mi se da, kada ste rekli da je još netko bio u kinu - Da budem iskren nisu mi se učinili nimalo iznenađenima. Bilo je to skoro kao - "

"Znam na što mislite. Bilo je to skoro kao da su očekivali da ću spomenuti neko drugo ime, zar ne?" Lewis energično kimne. "No bili su uistinu iznenađeni kada ste rekli da se radilo o Quinnu." ,,Da-a. Imate pravo. A postoji samo jedna osoba koja je tamo mogla biti, zar ne? Bartlett je bio u Banburyju tog popodneva." "To nismo provjerili." "Mislim da nećemo imati problema oko pronalaska nekoliko profesora koji bi poduprli njegov alibi. Ne. Mislim da nema sumnje oko toga gdje se Bartlett nalazio tog popodneva." "To nam onda ostavlja Oglebyja, gospodine." Morse kimne. "Da ga dovedem, gospodine?" ,,A što mislite?" Njegovo samopouzdanje gaje napustilo, te je Lewis ustao i otišao prema vratima. "Ne, Lewise. Ostavite to zasad, molim vas. Želim malo podrobnije razmotriti činjenice." Lewis je slegnuo ramenima, pomalo nestrpljivo, te je opet sjeo. Morse jednostavno više nije bio onaj čovjek kojeg je Lewis poznavao, no iz prijašnjeg iskustva Lewis je znao da neće proći još mnogo a da se nešto ne dogodi. Nešto se ionako uvijek događalo kada bi Morse bio u blizini. I dok je Lewis razmatrao sve što su dotad zaključili i dovodili u pitanje, Morse je postajao svjestan velike pogreške u svojoj logičkoj analizi. Bio je klaun nad klaunovima. Martin i Monica Height. Zašto li su uopće rekli onakvu podlu laž na početku? Rizik je uvijek bio prisutan (sa Sally koja je tako često bila kod kuće), a taj je bio da bi čak i prosječno sposoban detektiv kad- tad otkrio istinu o nekim stvarima. Zašto onda? I odjednom se odgovor pojavio sam od sebe, posve jasan i lako shvatljiv: postojao je daleko veći rizik vezan za priznavanje istine. Ako su zajedno išli u kino, zašto onda to nisu priznali? Postojalo je tu nešto više od onoga što su bili spremni priznati. Ljudi su ionako u kino odlazili zajedno. To bi prouzročilo kojekakva ogovaranja - naravno da bi - ako bi ih itko vidio. Ali... Siluete pred Mor- seovim očima ponovno su se okupljale, ovoga puta oko jednog čovjeka. Arnolda Phillipa Oglebyja.

"Imate pravo, da znate, Lewise. Idite i dovedite ga iz ovih stopa." Nakon što su napustili Quinnov ured, Donald i Monica zastali su na nekoliko trenutaka na čistom hodniku. "Dođi na trenutak", prošaptala je Monica. Zatvorio je vrata njezinog ureda nakon što je ušao za njom, i ona gaje tada divlje pogledala. Progovorila je jasno, ali vrlo tiho, no snagom koja je bila vrlo impresivna. "0 tome nećemo reći ni riječi. Je li to jasno? Niti jedne riječi!" Ogleby je izgledao umorno pa je Morse odlučio biti kratak i izravan. Znao je daje igrao na rizik, no ranije je pobjeđivao i na žešćim stvarima. "Gospodine, kažete da ste se vratili u ured nakon ručka u petak popodne?" "O tome smo već govorili." Morse gaje ignorirao te je nastavio. "No lagali ste mi. Viđeni ste izvan ovog ureda prošlog petka popodne. Da budem precizniji, viđeni ste u Studiju 2 u Walton Streetu." Ogleby je mirno sjedio u svojoj stolici. Nije se činio nimalo uznemirenim. Zapravo, ako je itko bio iznenađen, onda je to bio Morse, koji je očekivao sve osim takve reakcije. "Tko me vidio?" "Znači, ne poričete?" "Pitao sam vas tko me vidio?" "Bojim se da vam to ne mogu reći, gospodine. Siguran sam da razumijete zašto." Ogleby je nezainteresirano kimnuo. "Kako želite." "Također imamo dokaze da je i gospodin Quinn tog popod- neva bio u Studiju 2." "Uistinu? Je li i njega netko vidio?" Morseu je bilo sve teže s tim čovjekom. Bila je to jedna od nevolja s lažima - s njegovim lažima; no problem je riješio ignorirajući ga. "Kada ste otišli u kino, gospodine?" "Zar ne znate?" (Eto ga opet!) "Volio bih imati vašu izjavu." Na trenutak se činilo daje Ogleby vagao argumente i posljedice kako bi se iz svega izvukao čist.

"Gledajte, inspektore. Pretpostavljam da sam vam nekoliko puta slagao." (Lewis je za to vrijeme zapisivao što je brže mogao.) "Ovdje smo završili u uobičajeno vrijeme, u pet. Ispričat ću vam što sam radio za to vrijeme, i mislim da bi vam svatko to mogao potvrditi. Ja nikada ne kasnim i rijetko ostajem raditi nakon što svi odu. U petak, slažem se, otišao sam nešto ranije. Mislim daje bilo četvrt do pet, ili tako nešto." "1 onda ste otišli u Studio 2." "Ja živim u Walton Streetu, valjda to znate. A to nije tako daleko." "Otišli ste tamo?" Ogleby odmahne glavom. "Ne." "Možete li mi reći zašto ste otišli?" "Nisam." ,,A jeste li ikada bili?" "Jesam." "Zašto?" "Zato što sam pohotan čovjek." Morse je nastavio sa svojim napadom. "Jeste li još bili ovdje kada je gospodin Roope ušao u zgradu?" "Da. Čuo sam kada je razgovarao s čuvarom." Bio je to odgovor kojem se Morse nije nadao, te je sada bio vidno zbunjen. "No niste bili u svojoj sobi. Vaš automobil - " "Nisam došao automobilom toga dana." "Znači niste vidjeli Quinna u kinu?" "Nisam bio u kinu." "Jeste li vidjeli gospođicu Height i gospodina Martina?" Opet je došlo do iznenađenja. "Jesu li oni bili tamo?" Nakon svega, činilo se da Ogleby nije znao mnogo o tim stvarima, i na neki način Morse mu je čak počeo vjerovati. "Jeste li uživali u filmu, gospodine?" "Nisam ga vidio." ,,U svakom slučaju, uživate u pornografskim filmovima?" "Ponekad mislim da bih ja kao filmski producent snimio nešto uistinu erotično, inspektore. Mislim da posjedujem pravu i potrebnu imaginaciju." "Niste zadržali ulaznicu?"

"Nemam ulaznicu." "Hoćete lije potražiti, gospodine?" "Ovo sve skupa i nema nekog smisla, je li tako?" Uh! Morse je odlučio da bi sada mogao ići do samoga kraja. Nekoliko se tajni moglo skrivati na duži period na mjestu kakav je bio Zavod, te je shvatio da zapravo ništa neće izgubiti, već će dapače samo dobiti ako izađe na svjetlo dana s nečim valjanim. Kada je Ogleby otišao, pozvao je Bartletta u Quinnov ured i rekao mu sve što je saznao tog popodneva: ispričao mu je o praznom uredu koji je ostavio za sobom kada je otišao za Banbury; 0 magnetizmu sisa gospođice Inge Nielsson; o svojim poteškoćama određivanja toga tko se gdje nalazio tog petka popodne; zapravo mu je rekao većinu toga što je znao, ili u što je sumnjao da bi moglo biti istinito. Ništa od svega toga nije ukazivalo na nešto konkretno, premda je znao da će prave stvari prije ili kasnije izaći na vidjelo. I, na kraju, rekao je Bartlettu da bi mu bio zahvalan kada bi mu precizno opisao svoje kretanje, što Bartlett nije tako loše prihvatio. Mogao je (kako je rekao) vrlo lako objasniti gdje se nalazio, te se pozivao na bazu Banburyjeve politehnike, kako je iznio Morseu. Da, Bartlett je otišao na sastanak u bazu; stigao je oko pet minuta do tri, zajedno su ispili čašu sherryja i sastanak je bio gotov oko dvadeset ili dvadeset i pet minuta nakon četiri sata. I kako se činilo, to je bilo to. Bartlett je upitao za dopuštenje ne bi li on mogao dati sliku ljudi koji su radili s njim, te se pokazao kao vrlo oštrouman procjenjivač ljudi oko sebe, čak i više negoli je Morse mogao pretpostaviti. "Da budem iskren, nimalo nisam iznenađen situacijom gospođice Height i Martina. Ona je vrlo atraktivna djevojka; i sam je smatram privlačnom, premda sve više starim, a Martin se baš 1 ne može pohvaliti sretnim brakom, stoga jednostavno vjerujem njihovoj priči. Naravno da su postojale određene glasine, naravno; noja nikada ništa nisam rekao. Nadao sam se da se radilo o jednoj od onih brzih zaluđenosti - svi mi prolazimo kroz to s vremena na vrijeme - ili smo ih već imali u svoje vrijeme, stoga mislim daje bolje pustiti stvar da se sama ispuše. No - no moram biti iskren, vrlo sam

iznenađen onime što ste rekli o Oglebyju. To se nekako ne uklapa. Sada ga već godinama poznajem, a on je - on jednostavno nije takav tip." "Svi mi imamo određene slabosti, gospodine." "Ne, krivo ste me shvatili. Nisam mislio na to je li on imao potrebu pogledati porno-film. Ja često... Pa dobro, pustimo to sad. Vidite, on jednostavno nije tip čovjeka koji će vam lagati oko nekih stvari, a još kažete daje inzistirao na tome da se nalazio ovdje kada je Roope stigao." "Tako on kaže." ,,A Roope kaže da nije bio u svom uredu ili negdje u blizini?" "Čuvar podržava njegovu priču." "Možda je bio na gornjem katu." "Ne bih rekao. Gospodin Ogleby kaže daje čuo Roopea kada je ušao." Bartlett je polako i zamišljeno kimnuo. "Što djevojke kažu?" "Koje djevojke?" "Djevojke koje skupljaju plitice s pismima iz ureda." Morse se ugrizao za usnu. "Kada se skupljaju plitice?" "U četiri sata svakog popodneva. Poštanski kombi obično dolazi ovamo oko 16:15, a mi volimo sve imati spremno čak i prije toga." Kladim se da volite, pomislio je Morse. Bartlett je obavio poziv i skoro pa odmah mlada je djevojka lijepo uređene kose stajala pred Morseom. Ona je skupljala plitice tog petka popodne. Da, u četiri sata. Naravno, tamo nije bilo nikoga. Ni Oglebyja, ni gospođice Height, ni Martina, ni Qu- inna. Upravo tako, bila je posve sigurna. Raspravljala je o tome s drugim djevojkama, jer je bilo poprilično čudno. Bartlett ju je odbojno promatrao dok je odlazila. Zapravo, pitao se koliko su druge djevojke uredno obavljale svoj posao dok bi on bio okrenut leđima. Dok je polako s Bartlettom izlazio na hodnik, Morse je razmišljao daje zapravo o svemu tome znao jako malo, o svim tim kompleksnim odnosima unutar ureda. "Jednom bih volio s vama obaviti uistinu dugačak razgovor, gospodine - o uredu, na to mislim. Toliko je toga - "

"Zašto jednostavno ne izađete i pojedete nešto s nama? Moja žena uistinu dobro kuha, to ćete sigurno zaključiti. Onda, što kažete?" "To je vrlo lijepo od vas, gospodine. Kada predlažete?" "Pa, bilo kada, da budem iskren. Čak i večeras, ako želite." "Vaša žena - " ,,Oh, ne brinite se oko toga. Prepustite sve meni." Nestao je u svom uredu i vratio se nekoliko minuta kasnije. "Volite li mesne odreske, inspektore?" Dok su odlazili prema automobilu, i Morse i Lewis bili su prilično zamišljeni. Slučaj je polako izbacivao dovoljno tragova da bi se već mogla riješiti i velika križaljka, no sve skupa se nije baš najbolje uklapalo u dijagram. "Drag je tip taj Bartlett", rekao je Lewis dok su se vozili Woodstock Roadom. Morse nije odgovorio. Možda čak i previše drag, razmišljao je. Poput onih likova u detektivskim romanima koji ne žele da im se zapravo dokaže da su prljavi. Je li to bilo moguće? Je li bilo moguće da je taj oštroumni i efikasni mali tajnik bio upleten u ubojstvo Nicholasa Quinna? Dok je Lewis povećavao brzinu prema Kidlingtonu, Morse je počeo shvaćati daje postojao način. No u tom slučaju morao je biti neljudski i okrutno proračunat. Ipak, sve što je Morse znao... Oxford je bio pun pametnih ljudi, zar ne? I sve je to govorilo Morseu da se zapravo mogao naći u opasnosti ukoliko ih podcjenjuje, i to sve one s kojima je razgovarao. Jer bilo je moguće da su svi oni sada negdje sjedili i potiho mu se smijali. Morse je sjedio u svom uredu. Nedostajala su još dva sata do njegovog posjeta Bartlettovima, te mu je samoća dobro došla kako bi još jednom o svemu razmislio. Namirnice koje je Quinn bio kupio, kao i račun nađen u kuhinji, činili su se čak interesantnijim od onoga što je Morse mogao očekivati. Dva komada mesnog odreska, vreća gljiva... Pomalo čudno za jednu osobu? Možda je to bilo namijenjeno za dvije? Dvoje ljubavnika? Morse je opet zamislio djevojku pred vratima bara koji je vodio na peron 1, i ona se tada stopila s figurom Monice Height. Je li to moglo imati uspjeha? Monica sada priznaje da je

otišla u kino - i to s Martinom. Je li on mogao zaboraviti Martina? Njegovu mlitavu figuru? Opijen Monicom, vjerojatno bi bio rekao sve što je ona od njega tražila, ili ga je čak podmitila. Razmisli o tome, Morse! Monica i Quinn. Zadnji red stražnje lože; divlje milovanje i sve drugo što se tamo moglo raditi, kao i obećanje mnogih drugih aktivnosti koje su tek trebale uslijediti - kasnije. Kasnije, da. No gdje? Ne u njenom domu; bilo bi nemoguće u Sallynoj prisutnosti. Zašto ne kod njega? Mogao je nabaviti hranu (odresci? gljive?), i ona bi mu vjerojatno nešto bila skuhala. Ona je to voljela. "I ne zaboravi, Nick, ovoga puta ću donijeti piće. Sherry, zar ne? Suhi sherry? To mi se sviđa. A ja ću donijeti bocu scotcha, dobro će nam doći. Na mene uvijek djeluje..." Moguće. Bilo je dobro za početak. Morse je ponovno promotrio dvije liste, i tada je primijetio nešto što mu je ranije promaklo. Quinn je već imao dva paketića maslaca u svom hladnjaku, no iz nekog je razloga bio kupio još jedan. Bio je druge marke. Vrlo čudno. Kao i još nekoliko drugih činjenica. Uzeo je komad papira pa je počeo popisivati: (a) Pozicija Quinnovog stolića za kavu govorila je da je očito sjedio na propuhu. (Polako, Sherlock!) (b) U kuhinji i u dnevnom boravku nije pronađena nijedna izgorjela žigica; kao što nijedna nije pronađena u njegovim džepovima. (Sjeti se: Gospođa Evans je sve već bila očistila, a vratila se samo zbog glačanja, kao i zbog koša za otpatke kojeg je opet ispraznila.) (c) Bilo je tu i viška kupljenog maslaca, a već ga je bilo u zalihama. (Zaboravi na to?) (d) Quinn je ostavio poruku za gospođu Evans, što je ipak bilo nejasno. (Mada ne toliko.) Morse se zatim zagledao u svoj popis. Pojedinačno, svaka je natuknica izgledala vrlo mršavo; no kad je sve sagledao u globalu nije li to imalo kakvo značenje? Nešto što bi moglo reći da se Quinn tog popodneva ipak nije bio vratio s posla? Možda je tu bio netko drugi tko je upalio grijanje i kupio one namirnice, te napisao poruku gospođi Evans? Razmisli, Morse! Razmisli, dječače! To je bilo moguće. Bila bi to nova polazišna točka. Je li ta misteriozna

osoba možda bila Monica? (U mislima se stalno vraćao na nju.) No ona je već zasigurno otišla kući svojoj Sally. (Možda je to bio posao za Lewisa - da provjeri.) Martin? I on je vjerojatno već otišao kući svojoj ženi. No kada? (I to je bio posao za Lewisa.) Ipak, nijedno od njih nije znalo dovoljno o cijanidu. Trovanje je bio posao visokog rizika. (Možda ga se moglo nazvati ženskim oružjem.) No, Roope je bio kemičar. A i Ogleby je znao sasvim dovoljno... Roope ili Ogleby - vrlo sličan dvojac, i netko je tu bio sumnjiv. Ali Roope nije bio u Oxfordu do 16:15. (Ili on samo tako kaže.) Ogleby je kući otišao nešto ranije. (Ili i on samo tako kaže.) Hm. A što li je onda s Bartlettom? Kidlin- gton je bio glavnim putem udaljen od Banburyja, a glavni put nije prolazio više od trideset jardi od Pinewood Closea. Ako je napustio Banbury u 16:25, onda je vozio jako brzo, jer je u Kidlingtonu bio već u deset do pet. Mogućnosti su postojale za sve njih. U slučaju daje Quinn otkrio daje netko od te četvorke... Morse je znao da neće daleko stići. Bila je to metoda koju nije mogao dokučiti. No jedna je stvar dobivala svoju podlogu u njegovim mislima: tko god daje došao u Pinewood Close tog petka navečer, nije bio Nicholas Quinn. Zastao je na trenutak. Razmislio je o nečemu drugom. Uvijek je postojao bolji način, i postojala je jedna stvar koju je odmah mogao provjeriti. Pozvao je Petersa, čovjeka koji je proučavao rukopise, pokazao mu je poruku ostavljenu gospođi Evans te mu je također dao jedan list s Quinnovim rukopisom. "Što mislite?" Peters je oklijevao. "Trebao bih to malo bolje proučiti - " "Pa što vas sprječava?" Ništa nije moglo uzbuditi Petersa, nekadašnjeg patologa, koji je u svojim mlađim danima stekao cijenjeno ime time što se nije pridržavao dvije glavne stvari koje su označavale uspjeh: brzo i odlučno razmišljanje. Njegova je brzina rada bila jednaka onoj artritične kornjače, a djelovao je pomalo lijeno i uspavano. No Morse ga je ipak mnogo bolje poznavao. Znao je da ako mu Peters kaže daje to Quinnov rukopis, onda to i jest Quinnov rukopis, i tu jednostavno više nije bilo mjesta sumnji. No, ako ne bi bio siguran,

onda jednostavno ne bi bio siguran, što bi značilo da isto tako ne bi bio siguran bilo tko drugi na svijetu. "Koliko će vam vremena trebati, Peterse?" "Deset do dvanaest minuta." No Morse je znao da će zapravo dobiti odgovor u roku od jedanaest minuta, stoga je sjeo i u tišini čekao. Telefon se oglasio nekoliko minuta kasnije. "Morse je. Mogu li vam pomoći?" Javili su mu se s telefonske centrale. "Gospođa Greenaway vas treba, gospodine. Poziv je iz bolnice John Radcliffe. Želi razgovarati s odgovornim za istragu Quinnova ubojstva." "To sam ja", rekao je Morse bez velikog entuzijazma. Gospođa Greenaway? Žena koja je živjela iznad Quinna. Vidi, vidi. Rekla je da je pročitala izvještaj u Oxford Mailu te je smatrala da se mora javiti policiji. Njezin muž time neće biti zadovoljan, no - (Daj curo, ajmo!) Pa, uglavnom, nije trebala roditi sve do prosinca, no u petak u četiri sata popodne javili su se trudovi - (Daj više, curo!) Nazvala je onamo gdje je Frank ("moj muž, inspektore") radio i htjela je s njim stupiti u kontakt kako bi mu dala na znanje... No nešto je pošlo krivo. Sjedila je uz prozor, promatrajući i iščekujući, no nitko nije došao; a tada ga je opet zvala na posao oko četvrt do pet. Nije bila toliko zabrinuta, no ipak bi bila sretnija daje Frank... No, opet, mogla je i sama nazvati bolnicu. Oni bi ionako odmah poslali vozilo hitne pomoći, premda nije bila toliko sigurna. Moglo je biti još samo - (Hajde više!) U svakom slučaju, vidjela je Quinna kada se dovezao svojim automobilom, nešto poslije pet. "Vidjeli ste ga?" "Da, malo poslije pet, mislim daje otprilike bilo toliko. Dovezao se i parkirao automobil u garaži." "Je li tko bio s njim?" "Nije." "Nastavite, gospođo Greenaway." "Pa nema više ničega." "Je li opet izlazio?" "Nisam ga vidjela." "Jeste li sigurni da ste ga vidjeli?"

"Naravno. Kao što sam rekla, sve vrijeme sam gledala kroz prozor." "Mislimo daje opet izašao do trgovine, gospođo Greenaway. No vi kažete - " "Pa mogao je izaći i na stražnji izlaz, pretpostavljam. Možete kroz ogradu doći do puteljka, ali - " "Ali mislite da ipak nije to učinio?" "Pa, nisam ga čula, a osim toga ne bi izlazio na stražnji ulaz. Tamo je uvijek sve blatnjavo." ,,U redu." "Nadam se - " "Gospođo Greenaway, jeste li posve sigurni da ste vidjeli gospodina Quinna?" "Pa zapravo... čula sam ga i na telefonu." "Što?" "Da. Imamo zajedničku liniju. To je bilo nakon što je ušao. Bila sam jako zabrinuta i pokušala sam opet dobiti vezu, no nisam mogla jer je gospodin Quinn zauzeo liniju." "Jeste li čuli što je govorio?" "Nisam, žao mi je. Ne uplićem se u tuđe poslove." (Ma da, naravno da ne!) "Vidite, meni je jedino bilo stalo da on oslobodi liniju, i to je bilo sve." "Je li dugo razgovarao?" "Pa poprilično. Slušalicu sam podizala dva ili tri puta, i oni su i dalje - " "Ne sjećate se da je gospodin Quinn spomenuo neko ime? Prezime, možda? Bilo čega što bi nam moglo pomoći?" Joyce Greenaway je na trenutak ušutjela. Vrlo se nejasno prisjećala toga, i sve joj je nekako izmicalo. "Ne - ne sjećam se." "Nije se radilo o ženi, zar ne?" "Ne, nikako. Bio je to muškarac. Činio se kao vrlo obrazovana osoba, pa znate već na što mislim, nije to bio onaj uobičajen glas." "Jesu li vikali?" "Ne. Mislim da nisu. Nisam slušala, uistinu nisam. Jednostavno sam bila nestrpljiva, i to je sve." "Zašto onda niste otišli dolje i gospodinu Quinnu objasnili svoju

situaciju?" Joyce Greenaway je na trenutak oklijevala, a Morse se počeo pitati zašto. "Pa, znate, nismo bili baš toliko prisni." "Čujte, gospođo Greenaway. Molim vas, razmislite vrlo dobro. To je od velike važnosti - razumijete li me? Ako biste se mogli sjetiti čak i najmanje stvari." No ništa nije izašlo iz njezina pamćenja. Ipak, negdje u podsvijesti kao da joj je lebdjelo neko ime. Kad bi samo Morse je tada učinio to umjesto nje. "Ogleby? Gospodin Ogleby? Znači li vam išta to ime?" "Ne-ee." "Roope? Gospodin Roope? Bartlett? Doktor Bartlett? Mar - " Joyce naglo zastane. Učinilo joj se poznatim to ime -Bartlett. No je li bilo moguće? Sada više nije toliko slušala Morsea. "Nisam sigurna, inspektore, no mogao bi biti Bartlett." Uh! Koje otkriće za izvještaj! Morse joj je rekao da će je netko već posjetiti; no to će se morati ostaviti za idući dan. Joyce Greenaway za to je vrijeme osjećala čudnu mješavinu olakšanja i zabrinutosti, te se potom vratila na odjel za rodilje. Peters je posljednje dvije ili tri minute sjedio posve mirno i slušao taj razgovor, no nije komentirao. "Onda?" Morse će njemu. "Quinn je ovo napisao." Morse je otvorio pa zatvorio usta. Bilo kakav protest bio bi uzaludan. Kad bi Peters rekao daje tako, onda je i bilo tako. Zašto ne prihvatiti takav dokaz i sve one pretpostavke ostaviti postrani? Quinn se kući vratio oko pet; napisao je poruku gospodi Evans, te je potom nekoga nazvao, nekoga tko se možda odazivao na ime Bartlett. Gospođa Bartlett bila je pravo iznenađenje. Bila je za tri ili četiri inča viša od svog supruga i zapovijedala mu je kao da se radilo o nekom zločestom, ali opet dragom školarcu. To je pak bilo iznenađenje za sebe. Nitko do tada Morseu nije spominjao da Bartlett ima sina. Bio je to neuredno odjeven i namrgođen bradati mladić kojeg su mu predstavili kao Richarda, i činilo se da nije bio odveć zainteresiran za razgovore. Dok su tako njih četvero sjedili i ispijali sherry,

ispostavilo se daje ispod te odbojne Richardove maske bila ugodna osobnost. Kako se led otapao, on je postajao duhovit, i bilo je očito da mu je nedostajalo samopouzdanja, te su on i Morse uglavnom raspravljali o kvaliteti Soltija and Furtwanglera i njihovoj ploči "The Ring", dok je gospođa Bartlett pažljivo vilicom dohvatila komad odreska, nakon čega je zamolila muža da otvori vino. Stol je bio postavljen za njih četvero, i jedaći je pribor odzvanjao nad bijelim stolnjakom u ne baš osvijetljenoj prostoriji. Povrće je bilo skoro gotovo. Bartlett je napunio Morseovu čašu. "Dobar sherry, nije li?" "Svakako", reče Morse. Primijetio je daje etiketa bila drukčija od one koju je bio pronašao u Quinnovoj sobi. "Richarde, želiš još?" "Ne." Zvučao je prilično odrješito, kao daje osjetio da se u Bartlettovom klanu upravo tražio neprijatelj. Juha je bila gotova i Morse je iskapio svoj sherry, podigao se na noge i prošetao prostorijom trljajući dlanove. "Hajde, Richarde." Majka mu se obratila vrlo ugodno, no svejedno je Morse u njenom glasu mogao osjetiti napetost. "Ne brinite za mene. Nisam gladan." "Ali moraš, Richarde. Ja - " Mladić je ustao s čudnim bljeskom u očima. "Rekao sam ti, majko. Nisam gladan." "Ali sve sam ti spremila. Ti imaš samo - " "Ne želim nikakvu prokletu hranu. Koliko ti to puta moram reći, glupačo?" Riječi su bile okrutne, a u glasu se osjećao potisnuti bijes. Izašao je iz prostorije, a vrata su se za njim zatvorila s mu- klim treskom. "Jako mije žao, inspektore." "Ne brinite se, gospođo Bartlett. Današnji mladi, znate - " "Nije to, inspektore. Vidite... Richard boluje od shizofrenije. On može biti vrlo ugodan, a onda jednostavno postane ovakav kakvog ste ga upravo vidjeli." Bila je na rubu suza i Morse je pokušavao iznaći prave riječi, no taj je incident ipak narušio ugodnu atmosferu, nakon čega su jeli u neugodnoj tišini.

"Može li ga se liječiti?" Gospođa Bartlett se tužno nasmijala. "Dobro pitanje, inspektore. Već smo potrošili tisuće, zar nismo, Tome? Trenutno je dobrovoljni pacijent u Littlemoreu. Ponekad vikendima dolazi kući, a ponekad jednostavno bane na večeru." Glas joj se lomio, a zatim ju je muž potapšao po ramenu. "Ne brini se oko toga, draga moja. Nismo zvali inspektora kako bismo mu se jadali. On i sam ima dovoljno problema." Dok je gospođa Bartlett prala posuđe, njih dvojica ostali su nasamo pa su mogli razgovarati, i tako je Morse sve više dobivao osjećaj daje tajnik dobro znao što se ustvari događalo u njegovom uredu; ako je itko mogao pretpostaviti tko je mogao narušavati integritet Zavoda, onda je to mogao znati Bartlett, i toga je Morse bio svjestan. No činilo se da on ipak nije bio toliko siguran u sebe. Morse je pokušavao potvrditi sve svoje sumnje, no tajnik je bio vrlo lojalan prema svom osoblju, a Morse je znao da je to bio samo početak. Tada je odlučio da je bilo vrijeme za prava pitanja. "Sto je gospodin Quinn htio od vas kada vas je nazvao?" Bartlett je pogledao kroz prozor, a zatim je spustio pogled na svoju kavu neko vrijeme šuteći. Morse je vrlo dobro znao da, ukoliko Bartlett bude poricao taj razgovor s Quinnom, vjerojatno bi to mogao biti i kraj priče, jer jednostavno nije bilo nekog boljeg dokaza. No što je duže Bartlett oklijevao (a toga je i on sam morao biti svjestan?), situacija je postajala sve ozbiljnijom. "Dakle, znate da me zvao?" "Da, gospodine." Igrao je na sreću. ,,A možete li mi reći kako to znate?" Sada je bio red na Morseu da malo oklijeva, no on je ipak odlučio biti razložan. ,,Quinnov je telefon na zajedničkoj liniji. Netko vas je čuo." Nije li Morse u njegovim očima tada uočio paniku? No ako i jest, ona je nestala istom brzinom kako se i pojavila. "Želite da vam kažem o čemu smo razgovarali?" "Mislim da ste mi to trebali reći ranije, gospodine. To bi nas spasilo mnogih nevolja." "Bi li?" Bartlett je promatrao inspektora i Morse je pretpostavio da je

još bio vrlo daleko od mogućeg rješenja misterije. "Istina će kad-tad izaći na vidjelo, gospodine. Mislim da ste dovoljno razumni da mi sami kažete." "Pa zar već nemate potrebne informacije? Rekli ste da je netko prisluškivao? A to je vrlo podlo, nije li? Mislim na prisluškivanje tuđih razgovora - " "Recimo da jest, no vidite, ta vas osoba zapravo nije prisluškivala, već je jednostavno trebala slobodnu liniju za poziv. Ništa od toga nije bilo namjerno - " "Dakle, ne znate o čemu smo zapravo razgovarali?" Morse duboko uzdahne. "Ne znam, gospodine." ,,E pa ja vam neću reći. Bila je to vrlo osobna stvar, između Quinna i mene - " "Čini se daje bila toliko osobna daje kasnije Quinna otjerala u smrt, gospodine." "Da, toga sam svjestan." "No, svejedno mi ne želite reći?" "Ne." Morse je pažljivo popio svoju kavu. "Mislim da ne shvaćate koliko je ovo sve skupa važno, gospodine. Vidite, ukoliko ne uspijemo otkriti gdje je Quinn bio i što je radio tog petka popodne - " Bartlett gaje oštro promotrio. "Prije niste spominjali petak." "Hoćete reći - ?" "Hoću reći da me Quinn zvao prošlog tjedna, ali to nije bilo u petak." Pametna lopuža. Morse je bio pustio mačku iz torbe - premda nije znao do čega će razgovor na kraju dovesti - no sada je mačka već bila preskočila ogradu. Bartlett je bio u pravu, i tu nije bilo sumnje. On doista nije spominjao petak, no Gospođa Bartlett ušla je sa svežom kavom i potom im napunila šalice. Kao da nije bila svjesna da je njihov razgovor prekinula na njegovu vrhuncu, te je sjela i posve se nevino obratila Morseu, pitajući ga o njegovoj istrazi tog užasnog slučaja jadnog gospodina Quinna. Morse je morao prihvatiti situaciju i vodu navući na svoj mlin. "Upravo smo razglabali o telefonskim pozivima, gospođo Bartlett.

Prokletstvo vremena, nije li? Mislim da i vama sada zvone telefoni jednako kao i meni." "Kako li ste samo u pravu inspektore. Baš sam govorila o tome još prošloga tjedna - nisam li, Tome? Sjećaš li se? O, da. Bilo je to na dan kada si otišao u Banbury. Telefon je zvonio cijelo popodne, i rekla sam Tomu kada je došao da bismo morali imati poseban broj i da znate - samo što sam to rekla, nesretna je stvar opet zazvonila. I onda si ti opet morao izaći, sjećaš li se, Tome?" Mali je tajnik kimnuo te se žalosno nasmijao. Ponekad život može biti nepravedan. Uistinu, jako nepravedan. Malo poslije 20:15 iste večeri čovjek je podigao poklopac s polirane posude za ugljen kada je začuo kucanje, te je sporo ustao i otvorio vrata. "Vidi, vidi? Uđite. Neću duže od minute. Sjednite." Tada je opet kleknuo pored vatre kliještima potičući žeravicu. Neugodan zvuk koji je začuo u svojoj glavi nalikovao je na ugriz u veliku i sočnu jabuku. Vilica mu se stisnula, a um mu se posve ispraznio. Iz nekog neobjašnjivog razloga počeo je razmišljati o lavi iz vulkana Vezuva koja je proždirala ulice starih Pompeja, dok je lijevu ruku podizao prema svojoj ranjenoj lubanji, i tada je shvatio daje njegov život bio gotov. Tog se trena svjetlo odjednom ugasilo i nastao je mrak. Bio je mrtav. Gospođa Bartlett je ustala kako bi se javila na telefon u četvrt do jedanaest, što je Morse iskoristio kao priliku da napusti svoje domaćine. "To je vrlo vjerojatno Richard", rekao je Bartlett. "On se uvijek pokaje sa zakašnjenjem te se onda pokušava ispričati. Ne bi me iznenadilo da - " Gospođa Bartlett se vratila u sobu. "Za vas je, inspektore." Lewis mu je, što je brže mogao, ispripovjedio o onome što se bilo dogodilo. Policija Oxforda je zaprimila poziv oko devet sati, i glavni inspektor Bell je bio u službi. Tek su kasnije uspjeli povezati sve konce, te su pokušavali doći do Morsea, no na kraju su našli Lewisa. Čovjek je bio ubijen divljim udarcem željeznog žarača po lubanji. Na mjestu zločina nisu bili pronađeni otisci ni išta slično. Sve su police bile prevrnute i pretražene, no činilo se da to nije bilo

obavljeno na metodičan način. Vrlo je vjerojatno daje ubojica bio prekinut. "Lewise, vidimo se tamo čim uzmognem doći." Morse se u sobu vratio vrlo blijedoga lica pokušavajući održati mirnoću u glasu dok je Bartlettu govorio tragičnu vijest. "Riječ je o Oglebyju. On je ubijen." Gospođa Bartlett je lice uronila u dlanove i zajecala, dok je tajnik, koji je inspektora odvodio do izlaza, teško uspijevao doći do riječi. Odjednom je nalikovao kakvom starcu koji uopće nije shvaćao situaciju. "Ispitivali ste o Quinnu - o trenutku kada je zvao - kada je mene zvao - to vas je zanimalo - i ja sam rekao - " Morse je pažljivo položio ruku na rame tog malog čovjeka. "Jesam. Recite mi." "Rekao je - rekao je da je otkrio nešto što bih trebao znati - rekao je da netko iz ureda bez problema daje pitanja s ispitnih papira." "Je li vam rekao o kome se radilo?" upitao gaje Morse. "0 da, inspektore. Za to je optužio mene." Kada je Morse stigao do male i ugodne kuće s terasom u Walton Streetu, zatekao je Lewisa u razgovoru s Bellom. Bio je to ružan prizor, te je Morse okrenuo glavu i zatvorio oči, dok je u želucu osjetio mučninu. "Lewise, želim da odmah riješiš jednu ili dvije stvari. Telefoniraj, ako želiš, ili ga idi potražiti, jer želim znati gdje je Roope bio večeras, gdje je bio Martin, gdje je bila gospođica Height, gdje-" Bell ga je prekinuo. "Upravo sam to govorio naredniku. Znamo gdje je bila gospođica Height. Bila je ovdje. Ona je i pronašla tijelo." To nije bilo ono što je Morse očekivao, pa je ta vijest malo izmijenila plan koji je krojio u glavi. "Gdje je ona sada?" "Pa nije baš u dobrom stanju, bojim se. Zvala je 999 i čini se daje nakon toga izgubila svijest. Netko ju je pronašao pored javne govornice u blizini ceste. Već ju je pregledao liječnik, a nakon toga je prevezena do bolnice Radcliffe. "Ona ima mladu kćerku." Bell je položio ruku na Morseovo rame. "Opusti se, stari prijatelju.

Pobrinuli smo se za sve. Imaj malo povjerenja u nas." Morse je sjeo i zamislio se. Činilo se daje polako gubio strpljenje. Zatvorio je oči i nekoliko je puta duboko uzdahnuo. "Svejedno, napravite kako sam vam rekao, Lewise. Pođite do Roopea i Martina iz ovih stopa. Još nešto. Idite do bolnice Littlemore i saznajte što više možete o Richardu Bartlettu. On je tamo dobrovoljni pacijent. Saznajte u koje se doba večeras vratio ako se vratio." Morse se tada prisilio da još jednom pogleda krv i moždanu tekućinu koje su se razlile po tepihu, nad kojima se sada dizao sivi odsjaj vatre. "1 pokušaj saznati je li itko od njih noćas pro- mijenio odijelo. Što vi mislite o tome, Bell? Krv je morala ši- knuti, zar ne?" Bell slegne ramenima. "Djevojka je imala krvi po rukama i rukavima." "Morat ću je vidjeti", rekao je Morse. "Ne večeras, stari prijatelju. Bojim se da ne. Liječnik ne dozvoljava posjete. Trenutno se nalazi u dubokom šoku." "Zašto je dolazila ovamo? Je li rekla?" "Htjela je s njime razgovarati o nečem važnom." "Jesu li vrata bila otključana?" "Nisu. Ona kaže da su bila zaključana." "Pa kako je onda ušla unutra?" "Imala je ključ." Morse zastane. "Imala je ključ? Očito daje uveseljavala ljude oko sebe, nije li?" "Ne razumijem", reče Bell. Bilo je to u ranim satima subotnjeg jutra kada je Morse našao ono što je tražio, te je skeptično otpuhnuo. Ostali su samo on i Lewis, kao i dvojica policajaca koji su čuvali mjesto zločina. "Dođite ovamo, Lewise. Pogledajte ovo." Radilo se o dnevniku pronađenom u Oglebyjevom bočnom džepu. Bell gaje ranije prelistavao, no ništa nije bio otkrio te gaje opet odložio. Bio je to plavi sveučilišni dnevnik s malim preklopom na zadnjoj strani koji se mogao koristiti kao pretinac za željezničke karte i slično. I kada je Morse otvorio taj preklop, bio je i više nego iznenađen. Ugledao je kartu koja je bila grubo pokidana napola, sa znakovima IO 2 na

vrhu, ispod toga pisalo je "stražnja loža", a uzduž desnog ruba bili su brojevi 93592. "Što vam ovo govori?" "Daje ipak bio tamo, gospodine." "Njih četvero. Samo razmislite o tome. Četvero od njih pet!" Lewis je podigao dnevnik te ga je vrlo pažljivo prelistao. Bilo je više nego očito da Ogleby tijekom godine nije koristio taj dnevnik. No na stranici na čijem je vrhu stajalo "zabilješke", na kraju dnevnika, Lewis je ugledao nešto od čega samo što mu nisu ispale oči. "Gospodine!" Rekao je to vrlo tiho, baš kao da je i malo glasniji zvuk mogao otjerati njegovo otkriće. "Pogledajte ovo." Morse je pogledao dnevnik, nakon čega je osjetio poznato grčevito pulsiranje u svojim sljepoočnicama, baš kao da su se svjetla palila i gasila u njegovoj glavi. Ondje je precizno i uredno bio nacrtan mali dijagram kino ulaznice. "Moj Bože!" rekao je Morse. "To je isti broj kao na kino ulaznici koju smo pronašli kod Quinna." Pola sata kasnije, kada su dva policajca napustila kuću u Walton Streetu, Morse se prisjetio riječi dr. Hansa Grossa, profesora kriminologije na sveučilištu u Pragu. Njegove su riječi bile: "Nijedno ljudsko djelovanje nikada se nije odvijalo bez povezanosti s nekim drugim stvarima. To nitko nije mogao objasniti." To je bila misao koju je Morse oduvijek cijenio. No kada je iskoračio na praznu ulicu, počeo se pitati je li to ipak bila istina. Ne više od pedeset ili šezdeset jardi dolje niz ulicu vidio je zgradu u kojoj su se nalazili Studio 1 i Studio 2. Neonsko je svjetlo osvjetljavalo bijelu ploču nad ulazom, na kojoj je u kraljevskoplavoj boji, pomalo napadno u toj jezivoj tišini, pisalo: Nimfomanijaci X (isključivo za odrasle). Nije li mu to nešto trebalo reći? S Lewisom je odšetao do kina, gdje je zastao i potom pogledao plakat filma. Cura je na plakatu bila uistinu velika i obdarena, dok je na samom plakatu nekakav idiot prekrivao njezine velike grudi. Morse se nalazio u svom uredu već u 7:30 idućeg jutra; bio je pospan i neobrijan. Pokušavao je zaspati na nekoliko sati, no njegov mu um nije dao mira, te je na kraju odustao od te bezuspješne

borbe. Znao je da bi se bolje nosio s problemima da se tog jutra bio uredio kako treba. No s obzirom da do daljnjega za takvo što nije bilo šanse, svoj je mozak odlučio pročistiti rješavanjem križaljki; zatim je okrenuo zadnju stranicu The Timesa, pogledao na sat, zapisao vrijeme na lijevoj margini stranice, pa je otpočeo s rješavanjem. Trebalo mu je dvanaest i po minuta. Nije to bilo njegovo najbolje vrijeme, no nije bilo ni loše. Da nije bilo tog jednog problema, križaljku bi bio zgotovio za deset minuta: Gdje se nalazilo otočje Langerhansa (8), i tu je zastao otprilike dvije minute prije nego se dosjetio rješenja. Sjetio ga se iz kviza kojeg je slušao na radiju: jedan je natjecatelj bio pretpostavio da se ono nalazilo u Južnom kineskom moru, drugi je tvrdio daje bilo u Baltičkom, a treći u Mediteranskom; i kakav li se smijeh bio začuo od strane radio publike kada im je postavljač pitanja konačno rekao odgovor! Tijekom jutra novosti su stalno navirale. Lewis je krenuo pronaći Martina koji se prošle večeri (kako je sam rekao) osjećao nervozno i nemirno te je otišao oko 19:30 i stigao kući oko četvrt do jedanaest. Otišao je svojim automobilom, na putu je zastao u nekoliko barova uzduž Radcliffe Squarea, te ga je na povratku žena izbacila iz kuće. Roope je (kako je rekao) bio kod kuće tijekom cijele večeri. Nije imao posjete - zapravo ih je vrlo rijetko imao. Pripremao je niz lekcija iz anorganske kemije, o čemu Lewis nije znao ama baš ništa, niti je to razumio, i nije se mogao sjetiti što je kasnije radio. "Koliko za sada mogu pretpostaviti, gospodine, obojica imaju alibije. A naša je nevolja u tome što ostajemo bez osumnjičenih. Ukoliko ne mislite da bi Monica Height - " "To je moguće, pretpostavljam." Lewis mu je preko volje to potvrdio. "To nam ostavlja troje." "Zar zaboravljate Oglebyja?" Lewis gaje promatrao. "Baš vas ne pratim, gospodine." "On je i dalje na mojoj listi, Lewise, i ne vidim nikakvog razloga zašto bih ga prekrižio. A vi?" Lewis je u čudu otvorio usta, a tada je zazvonio telefon. Bio je to dekan, zvao je iz Lonsdalea. Bartlett ga je zvao još prošle večeri. Koji lije to strašan događaj! Strašan. Htio je samo ukazati na jednu činjenicu koje se dosjetio. Je li se Morse sjećao svojih pitanja o

odnosima unutar Zavoda? No, na neki način ubojstva Quinna i Oglebyja navela su ga na razmišljanje. I to je bilo pomalo čudno, pomislio je. Radilo se o noći u She- ridanu, prilikom sudjelovanja Al-jamare. Neki su od prisutnih bili ostali do vrlo kasnih sati, nakon što su neki već odavno bili u krevetima. Jedan od njih bio je i Quinn, kao i Ogleby, a dekan je imao dojam (mogao je i pogriješiti, naravno) daje Ogleby sve vrijeme čekao da Quinn ode; zapravo činilo se da ga je cijele večeri sa zanimanjem promatrao. Kada je Quinn bio otišao, Ogleby ga je slijedio. Bila je to nevažna stvar, a kada je to ispričao činila se još neznatnijom. No bilo je tako. Dekan je na taj način olakšao dušu, a uz to se nadao da nije oduzimao vrijeme inspektoru. Morse mu je zahvalio i potom spustio slušalicu. I kao što je i sam dekan bio rekao, to nije bilo nešto naročito. Tijekom jutra Bell je zvao s Oxforda. Medicinski je nalaz govorio da je Ogleby umro tek nekoliko minuta prije no što je pronađen. Nigdje nije bilo otisaka osim Oglebyjevih na žaraču i na samom stolu gdje su se nalazili razasuti papiri; Morse je mogao ponovno doći na mjesto ubojstva, u bilo koje vrijeme, kada je god htio, no činilo se (prema Bellovom mišljenju) da nije bilo nečega što bi mu moglo biti od veće pomoći. Udarac kojim je razbijena Oglebyjevu lubanja zasigurno je bio zadan s popriličnom okrutnošću, no ipak za to nije trebala bogzna kakva snaga. Bilo je vjerojatno da gaje ubila desnoruka osoba, a centralni udarac zabio se oko dva centimetra od zatiljne kosti i dva centimetra do tjemene kosti. Rezultat udarca "Preskočite to", rekao je Morse. "Znam na što ciljate." "Je li gospođica Height još uvijek - ?" "Možete je posjetiti prije ručka. To je odobrio liječnik." "Još uvijek je u Radcliffeu?" "Da. A vi ćete biti druga osoba koja će je posjetiti, to vam obećavam." Mlada je medicinska sestra ušla u žensku bolničku sobu i provirila kroz zavjesu koja je skrivala Monicin krevet.

"Imate još jednog posjetitelja." Monica je izgledala nervozno i ispijeno, dok ju je Morse promatrao kako sjedi u krevetu poduprta jastukom, u lijepoj spava- ćici koja je naglašavala obline njezina ljupkog tijela. "Recite mi nešto o tome", jednostavno je započeo Morse. Njezin je glas bio tih, ali staložen. "Nema ničega što bi se moglo reći, uistinu. Zvala sam ga da se nađemo oko osam i po. A on je samo ležao - " "Imali ste ključ?" Kimnula je. "Da." Njene su oči odjednom poprimile tužan izraz, pa Morse nije htio više inzistirati. Je li Phillipp Ogleby išao gledati Nimfomanijake, još uvijek je bilo upitno; no bilo je sigurno da su Nimfomanijaci posjetili njega "Samo je ležao ondje - ?" "Kimnulaje. Pomislila sam daje imao srčani udar ili takvo što. Nisam se bojala. Kleknula sam i dotakla mu rame - a njegova njegova je glava bila - bila je već skoro u kaminu, i tada sam ugledala krv - " Odmahnula je glavom kao da se htjela otarasiti te užasava- juće slike. "1 tada sam se uprljala njegovom krvlju - i jednostavno nisam znala što ću. Nisam mogla ostati u toj užasnoj sobi. Znala sam da je tu bio telefon - no ja sam istrčala na ulicu i policiju sam nazvala iz javne govornice. Više od toga se ne sjećam. Mislim da sam iskoračila iz govornice i jednostavno izgubila svijest. Iduće čega se sjećam jest da sam se probudila u bolničkoj sobi." "Zašto ste ga išli posjetiti?" (Morao ju je to pitati.) "Ja - ja jednostavno nisam imala šanse s njime porazgovarati o-o Nicku i - " (Opet laže!) "Mislite da je on znao nešto o Quinnovom ubojstvu?" Nasmijala se tužno i umorno. "On je bio pametan čovjek, inspektore." "Nikoga drugoga niste vidjeli?" Odmahnula je glavom. "Možda je tamo mogao biti još netko - u kući?" "Ne znam. Jednostavno, ne znam." Je li joj trebao vjerovati? Već je toliko puta bila slagala. No za laži je

zasigurno postojao neki razlog, i Morse se nadao da će doći do tog razloga koji bi mu mogao pomoći u razotkrivanju nekih stvari... Ono što gaje brinulo bila je činjenica da se ipak sve vrtjelo oko Studija 2. Zašto, stalno se pitao, zašto li su Monica i Donald Martin tako nespretno lagali o tome? I kada se nastavio boriti s problemom, bilo mu je jasno da su njih četvero - Monica, Martin, Ogleby i Quinn, imali neke zajedničke razloge kada su se tog petka popodne našli u Studiju 2, jer jednostavno nije mogao povjerovati da su se baš svi tamo našli pukom slučajnošću. Morse je često bio spreman prihvatiti da su se neke stvari događale tek igrom slučaja, no da bi prihvatio ovo, bio bi ipak prilično lakovjeran, što ni u kom slučaju nije bio! Nešto - nešto se moralo dogoditi u Studiju 2 tog popodneva. Ali što? Razmisli o tome, Morse, razmisli o tome. Quinn je tamo stigao prilično rano, baš kada su se vrata otvorila. Zatim je stigao i Martin, uvukao se u zadnji red, pri čemu je nervozno čekao, osvrćući se naokolo. Je li on vidio Quinna? Je li Quinn vidio njega? Svjetla su očito bila prigušena; no opet ne tako prigušena, pogotovo ako su im se oči mogle naviknuti na pogled kroz taj polumrak. I onda, što? Monica je ušla, Martin ju je vidio, sjedili su ondje zajedno, nakon čega joj je Martin rekao daje vidio Quinna. I što su onda napravili? Otišli su. Gotovo! Samo nastavi, Morse. Ako je Martin vidio Quinna - a ako Quinn nije vidio njega vjerojatno bi odmah napustio kino, te bi vani čekao Monicu da joj kaže da unutra ne mogu ostati već će morati izabrati neko drugo mjesto... Da. No kako li se Ogleby uklapao u to? Broj na njegovoj ulaznici govorio je (barem prema mišljenju upraviteljice) da se Ogleby u kinu Studio 2 nije pojavio prije četiri ili pet sati. Kako li se onda uklapao u cijelu tu priču? Hm! I nije se uklapao. Pokušaj ponovno, Morse. Nešto je moralo prestrašiti Monicu ili možda... Da. Bila je to obećavajuća hipoteza. Je li ona nešto vidjela? Možda nekoga? To bi mogao biti razlog svim tim lažima? Nakon što je shvatila daje Quinn bio u Studiju 2, bila je izrekla još jednu laž, i tada... Oh, Bože! U kojoj li je zbrci bio njegov mozak! Slike su se jednostavno izmjenjivale pred njegovim očima, lica su se mijenjala i nestajala, pojavljivala se i opet nestajala...

"Nekako ste odsutni, inspektore." "Mm? Oprostite. Samo malo sanjarim." "O meni?" "Između ostalog, da." Na stolu pored kreveta nalazilo se izdanje The Times a, preklopljeno na križaljci; no samo su tri ili četiri riječi bile napisane unutar križaljke, što je Morsea nagnalo da se opet zamisli. Pitao seje li Monica znala gdje se nalazilo otočje Langerhansa... Pa, ako nije, medicinska bi sestra mogla uskoro - Samo trenutak! Odjednom njegova rijetka kosa kao da se podigla u zrak, dok su ježurci prostrujali njegovim tjemenom. O da! Bila je to izvrsna ideja - staro se pitanje pojavilo u njegovom mozgu. U kojem se moru nalazilo otočje Langerhansa? Kada je George Washington bio ubijen? Tko je bio Kansas-Nebraska Bill? Koje je godine R. A. Butler postao prvi ministar? Tko je komponirao Trout Quartet? Kako se zvao Crni princ prije negoli je postao kraljem? Sva ta pitanja zapravo nisu bila pitanja. George W. nije bio ubijen, a K. N. Bili nije bio nitko, on je bio Bili prije negoli je ušao u senat. Ista je stvar bila i sa svima ostalima. Bila su to pitanja na koja se nije moglo odgovoriti. Morse se osjećao prilično opijeno dok je pokušavao razlučiti tko je zapravo bio u Studiju 2 kada su se oni tamo našli, i zašto su zapravo tamo bili. No što ako to nisu bila pitanja u pravom smislu? Što ako se zapravo nitko od njih nije nalazio u Studiju 2? Možda je sve bilo unaprijed dogovoreno samo da bi njega navelo na krivi put, kako ne bi otkrio pravi trag. Neki od njih - najvjerojatnije svi - željeli su da on tako pomisli. On je u svojim mislima posrtao duž prolaza između redova sjedala zamračene kino dvorane, tražeći si put poput slijepca, te je pokušavao vidjeti (O budalo! O budalo!) tko je tamo sjedio. No možda tamo nije bilo nikoga, Morse. Nikoga! "Koga ste vidjeli u Studiju 2, gospođice Height?" "Zašto me jednostavno ne zovete Monica?" Medicinska je sestra tada provukla glavu kroz zavjesu koja je skrivala Monicu te je rekla Morseu da mu je vrijeme isteklo te da bi sada trebao otići, jer upravo je bio premašio dozvoljeno vrijeme. Ustao je i opet pogledao prema Monici, i tada ju je nježno poljubio u vrh glave.

"Nikog niste vidjeli u Studiju 2, zar ne, Monica?" Na trenutak se u njenim očima naziralo oklijevanje, a onda gaje ozbiljno pogledala. "Ne. Nisam. Morate mi vjerovati." Uzela je Morseovu ruku te ju je pažljivo položila na svoje mekane grudi. "Hoćete li me ponovno posjetiti? Voljela bih da pazite na mene." Pogledi su im se susreli i on je shvatio koliko je zapravo bila poželjna usamljenim muškarcima - muškarcima poput njega. No u njenim je očima bilo i nečega drugog; bio je to pogled lovine koja je bježala pred svojim lovcem, bio je to pogled pun straha. "Bojim se, inspektore. Uistinu se bojim." Morse je bio zamišljen dok je hodao dugačkim hodnicima sve dok nije stigao do vrata koja su ga odvela pred bolnicu Radc- liffe, gdje je njegova Lancia bila parkirana na dijelu koji je bio rezerviran "Samo za bolnička vozila". Pokrenuo je motor i kroz uske uličice vozio je do Walton Streeta. No usput je ugledao poznato lice koje se kretalo prema bolnici. Zaustavio je vozilo i provirio kroz prozor. "Drago mi je da vas vidim, gospodine Martin. Zapravo, da budem iskren, upravo sam krenuo prema vama. Uskočite." "Oprostite. Ne sada. Ja sam se zaputio - " "Ne, nećete." ,,A tko kaže?" "Nitko je neće posjećivati dok ja to ne odobrim." "Ali kada-?" "Uskočite." "Zar baš moram?" Morse slegne ramenima. "Ne, ne morate. Ugodite sebi. Zapravo ugodite si sve dok vas ne odlučim privesti." ,,A što bi to trebalo značiti?" "Ono što i znači, gospodine. Sve dok vas ne privedem i ne optužim -" "Da me optužite? Na osnovi čega?" ,,E, pa mogao bih se vrlo brzo nečega dosjetiti, gospodine." Martin je tupim pogledom promatrao Morsea, zbunjenoga lica. "Mora da se šalite." "Naravno, gospodine." Nagnuo se i otvorio vrata, nakon čega je Martin svoje dugo tijelo smjestio na suvozačko mjesto.

Promet je bio gust kada su se dovezli do uske uličice, te je Morse odlučio krenuti nadesno i presjeći put do Woodstock Roada. Kada su se zaustavili na raskrižju Pelican, shvatio je koliko je zapravo zgrada Zavoda bila blizu Studija 2. Zaustavio je vozilo pred pješačkim prijelazom kojime je tada prelazio mladi bradati čovjek. Prilično je žurio da bi prepoznao Morsea; no Morse je prepoznao njega, i tada su u njegovoj glavi odjeknule Monicine riječi. U stražnjem je retrovizoru vidio daje taj čovjek brzog koraka preko Woodstock Roada krenuo do bolnice Radc- liffe, te je oštro okrenuo automobil nalijevo na idućem okretištu, pritom proklinjući sporo kretanje automobila oko sebe. Parkirao se na dvostrukoj žutoj liniji iza bolnice, rekao je Martinu da ostane u automobilu, te je sumanuto otrčao prema sobi u kojoj se nalazila Monica. Ona je i dalje bila tamo: i dalje je sjedila između jastuka dok ju je on promatrao kroz zavjesu. Uh! Glavni je ured nazvao iz sestrinske sobe, te je rekao Dicksonu da odmah mora doći ovamo, nakon čega je nastavio teško disati. "Je li sve u redu, inspektore?" "Sve će biti u redu, hvala vam, sestro. No slušajte. Ne želim da itko razgovara s gospođicom Height niti da joj se približava. Je li to u redu? Ako joj netko želi po svaku cijenu doći u posjet, želim znati tko je to. Jedan od mojih ljudi bit će ovdje za deset minuta." Nestrpljivo je koračao dolje prema hodniku dok je čekao Dicksonov dolazak. Hodao je poput kakvog hodočasnika, a tada se činilo da mu je korak postao trom i spor, kao da se brdom uzdizao nad ponorom očaja. No nigdje nije vidio onog bradatog mladića koji gaje podsjetio na Richarda Bartletta. Možda je na kraju Morse počeo i zamišljati stvari. Četrdeset i pet minuta kasnije, kada je sat u uredu pokazivao dva i po, Morse je već bio prilično iznerviran tim mladim žen- skarom, te je sada pokazivao otvoren animozitet prema njemu. Kakav li je mlohav karakter bio taj Donald Martin! Priznao je mnogo stvari, premda neke i preko volje. Svoj odnos s Moni- com prikazao je kao povremenu strast, što je uvijek bilo praćeno kajanjem i uzaludnim obećanjima o tome da tu vezu treba prekinuti. Zapravo, on je uvijek bio taj koji je nametao tempo; čak i onda kada bi vodili ljubav

(Morse je u mislima pokušao ne zamišljati te scene) znao je da je s njime bila zadovoljna. Uspijevao joj se posve predati, i to je bilo predivno, takvo što prije nje nikad nije bio doživio. No kada bi se strast stišala, ona bi se uvijek povlačila u indiferentnost bešćutnost. Nikada ga nije pitala o njegovim razlozima zbog kojih ju je uzimao; to je uvijek bila stvar čisto psihičkog izbora. Ona nikada nije govorila o ljubavi, ili o nekim dubljim osjećajima. Njegova žena (u to je bio siguran) nije ni sumnjala u njegovu nevjeru, no u svakom slučaju morala je osjetiti (naravno da je morala!) daje nježnost iz njihovih prvih dana braka bila nestala - pa možda i zauvijek. Kako li je odvratan čovjek bio taj Martin! Njegova crna i ravna kosa, njegove naočale s debelim okvirima, njegovi dugi, skoro pa feminizirani prsti. Uh! Sve je to Morseu stvaralo nelagodu dok mu je Martin ponavljao sve ono što je već bio iznio Lewisu o svom kretanju prošle večeri. Bio je sretan što je uspio pronaći parkirno mjesto u Broadu, te je prvo otišao u King's Arms; rekao je da bi ga se konobarica vrlo lako mogla sjetiti. Zatim je otišao u White Horse gdje nije sreo nikoga. No popio je piće. Tada je otišao u Turi Bar. I tamo je popio piće. Ne, inače nije izlazio vani kako bi se proveo; zapravo je to jako rijetko činio. No posljednjih nekoliko dana za njega su bili prava noćna mora. Nije spavao kako treba, pivo mu je nekad znalo pomoći; zapravo mu je često i pomoglo. No zašto je Morse i dalje inzi- stirao na tim stvarima? On se nije niti približio Oglebyju! Uostalom, zašto i bi? I što bi on uopće mogao imati s Oglebyjevim ubojstvom? Nije ga ni poznavao tako dobro. Sumnjao je da ga je itko u uredu dobro poznavao. Morse nije rekao ništa kako bi mu olakšao situaciju. "Vratimo se na petak popodne." "Nemojmo opet! Rekao sam vam točno što se dogodilo. U redu, na početku sam lagao, ali - " "Lažete i sada! A ako ne budete oprezni, naći ćete se iza rešetaka i bit ćete tamo sve dok mi ne kažete istinu." "Ali ne lažem." Jadno je odmahnuo glavom. "Zašto mi ne vjerujete?" "Zašto ste rekli da ste popodne proveli u kući gospođice Height?" "Ne znam. Monica je pomislila..." Glas mu je počeo pucati.

"Da. Rekla mije." "Je li?" U njegovim se očima tada pojavilo olakšanje. "Da", lagao je Morse. "No ako mi vi to sami ne želite reći, možemo pričekati, gospodine. Meni se nikamo ne žuri." Martin je pogledao u tepih. "Ne znam zašto nije htjela reći da smo bili u kinu. Stvarno ne znam - iskreno! No ne mislim da to ičemu služi, stoga se posve slažem s onim što je ona rekla." "Malo je čudno što kažete da ste popodne proveli u krevetu kada ste zapravo bili u kinu!" Činilo se da je Martin prepoznao očitu istinu u tom potvrđivanju te je samo kimnuo. "No, to je istina, inspektore. To je cijela istina! U kinu smo ostali do četvrt do četiri. To mi morate vjerovati. Nema ničega osim toga, ništa - ništa što bi me na bilo koji način povezivalo s Nickovom smrti. Baš kao ni Monicu. Bili smo zajedno tog popodneva." "Recite mi nešto o filmu." I Martin mu je ispričao, i bilo je teško povjerovati da bi tako opscene scene mogao izmisliti. Martin je vidio film; u svakom slučaju jednom gaje pogledao. To nije moralo značiti da gaje gledao baš tog petka, kao i da ga je gledao s Monicom, no... Martin gaje uvjerio u to, to je bilo sigurno, kao i da pretpostavi daje tog petka popodne bio ondje. S Monicom? Da, pretpostavimo i to. Neka su sjedili jedno uz drugo u zadnjem redu lože, Morse. Martin ju je zapravo tamo čekao i ona je došla. Da, nastavi! Ona je došla i... i oni su tamo ostali. No je li ih itko mogao vidjeti? Ne. Vrati se na bit. Tko li je mogao vidjeti Mar- tina kada je ulazio? Ne. Tko je mogao vidjeti Monicu u trenutku kada je ulazila? Ili...? Da. Da! Razmisli o tome na drukčiji način. Ogleby je otišao u kino oko četvrt do pet. No on je morao znati sve o Quinnovoj kino ulaznici, nije li? Zapravo, morao ju je vidjeti. Kada? Gdje? Zašto je onda ulaznicu onako pažljivo bio nacrtao? Ogleby je morao znati ili barem pretpostavljati da je ta ulaznica bila od velikog značaja. U redu. Složimo se oko toga da su Monica i Martin film gledali zajedno. No je li Quinn otišao? Ili se netko pobrinuo za to da ostali pomisle daje on otišao? Ali tko? Tko je znao za kino ulaznicu? Tko juje nacrtao?

Gdje ju je našao, Morse? Moj Bože, da. Kakva li je slijepa budala bio! Martin je već nekoliko minuta šutio te je samo znatiželjno promatrao čovjeka pred sobom koji je sjedio u crnoj kožnoj fotelji zadovoljno se smijuljeći. Sve se to zapravo dogodilo, i to se uvijek moralo dogoditi Morseu, i osjećaj zadovoljstva nazirao se u svjetlucanju njegova oka. Da, dok je tako sjedio, posve nesvjestan Martinove prisutnosti, Morse je osjetio daje zapravo znao kada je Nicholas Quinn susreo svoju smrt. U rano subotnje popodne gospodin Nigel Denniston odlučio je započeti s radom. Uvidio je daje većina njegovih skripti iz engleskog jezika u sklopu standardne razine bila dostavljena, te je tada započeo s uobičajenim slaganjem svjetložutih omotnica po abecednom redu, pritom ih usklađujući sa svojim planom rada. Sastanak ispitivača trebao se održati za dva dana, a prije toga on je trebao pregledati oko dvadesetak skripti, privremeno ih označiti običnom olovkom, te ih predočiti starijim ispitivačima koji će provjeriti svaki ispit nakon glavnog sastanka. Al-jamara je bila prva škola na njegovoj listi, te je tada pažljivo otvorio omotnicu i iz nje izvadio sadržaj. Polaženje predavanja bilo je označeno na vrhu skripti, i Dennistonove su oči automatski potražile kolumnu 'odsutnih'. Uvijek mu je predstavljalo zadovoljstvo kada bi vidio daje netko od njegovih kandidata bio odsutan zbog neke orijentalne bolesti; no Al-jamara je u tom pogledu predstavljala razočarenje. Prema dokumentima pred njim, predavanja je pohađalo pet kandidata, i svi su uvijek bili zabilježeni kao 'prisutni' od strane nadzornika pismenih ispita. Nema veze. Uvijek je postojala šansa da pronađe nekog od te izuzetne djece tko ništa nije znao i tko ništa ne bi napisao; bila su to ona djeca u kojih bi bunar inspiracije presušio već nakon nekoliko vježbovnih zadataka. No ipak ne. Tu nije bilo takve sreće. Nijedan od tih pet kandidata nije odustao od svoje namjere. Umjesto toga, njegov se zadatak sada pretvorio u uobičajenu rutinu pregledavanja ne baš urednih rukopisa, pogrešnih idioma, te je sada njegov zadatak bio prekrižiti (ponekad doslovno izbrazdati) crvenom bojom bezbroj gramatičkih pogrešaka, sintaktičkih pogrešaka, pogrešaka u konstrukciji i

točnosti pisanja. Bio je to dosadan svakodnevni posao i zapravo nije si znao objasniti zašto ga se uvijek, iz godine u godinu, nanovo prihvaćao. No, bila je to dodatna zarada, i da je nije prihvatio vjerojatno bi sjedio u kući pred televizijom i svađao se s obitelji koji program će gledati... Preletio je prvih nekoliko listova. Oh, Bože! Ovi su stranci bili uistinu dobri u matematici i ekonomiji, kao i u sličnim stvarima. No ipak nisu znali pisati engleski - i to je bila činjenica. Nije to bilo ništa iznenađujuće. Engleski je ipak bio njihov drugi jezik, jadna djeca; kada je izvadio svoju olovku, osjećao se malo manje zavidnim, i tada je započeo. Jedan sat kasnije završio je s prva četiri testa. Kandidati su se trudili - naravno da jesu. No ipak nije bio zadovoljan ocjenama koje im je davao, jer one im nisu omogućavale prolaz. Provizorno, upisivao je postotak točnih odgovora u desnom uglu svakog testa: 27 %, 34 %, 35 %, 19 %. Zadnji je test odlučio završiti taman prije večere. I bio je to bolji test od prijašnjih. Moj Bože, itekako je bio dobar! Dok ga je čitao shvatio je koliko je taj test zapravo bio izniman. Tada je odložio svoju olovku i stao je vrlo zainteresirano čitati test. Tko god da je taj dječak bio, test je napisao savršeno. Bilo je tu nekoliko nespretno napisanih rečenica, kao i nekoliko minimalnih pogrešaka; no Denniston je sumnjao da bi čak i on mogao napisati bolji test pod pritiskom samog ispita. Inače, bio je svjestan da su se ovakve stvari i ranije znale događati. Ponekad bi kandidat bio u stanju naučiti napamet cijeli esej i potom ga samo demonstrirati; no bila je ovo pređivna stvar, jednostavno sve je bilo tako točno i precizno napisano, kao da je odgovore radio jedan od velikih engleskih prozaista. Testovi koje je obično pregledavao bili su puni pogrešaka i ponekad kao da odgovori nisu odgovarali postavljenim pitanjima. No to ovdje nije bio slučaj. Ili je kandidat uistinu bio toliko sposoban i nadaren ili je jednostavno imao nevjerojatnu sreću. No Dennistonov posao nije bio da to procjenjuje; njegovo je bilo samo da ocijeni ono što je u testu bilo napisano. Upisao je 90 % točnih odgovora, a onda se zapitao zašto nije dao 95 %, ili čak 99 %. Kao i svi ispitivači, uvijek se bojao dati krajnju i najbolju ocjenu. Taj će se momak ionako još potvrditi, u to nije bilo sumnje. Bio je to fantastičan momak! Površno je pogledao ime kandidata: Dubal. To

mu ništa nije značilo. U Al-jamari su posljednji jesenski ispiti bili natrpani uvijek ujedan tjedan, a sve je bilo gotovo još prošlog popodneva, te se sada George Bland opuštao uz ledeni g/"-tonik u svom klima- tiziranom stanu. Trebalo mu je tek nekoliko tjedana da bi požalio zbog svog premještaja. Naravno, plaća je bila bolja; no sada kada je bio daleko od Oxforda počeo je shvaćati koliko je volio svoju zemlju i koliko mu je zapravo nedostajala. Najviše od svega nedostajao mu je osjećaj vlastite pripadnosti nečemu, negdje, u ovom slučaju vlastitom domu, nedostajali su mu večernji izlasci upub, nedostajale su mu Cotswold vile sa svojim zelenilom, kao i stare crkve, koncerti, kazališne predstave, predavanja, kao i neobičnosti koje su bile podložne modi, a koje su se svakodnevno izmjenjivale. Nikad nije mislio da mu sve to toliko znači... Klima Al-jamare bila je prevruća, nepodnošljiva i beskrajna, a ljudi su prema strancima tek naoko bili susretljivi i ugodni, dok su se zapravo držali na distanci i oprezu... Kako lije samo požalio zbog svog premještaja! Vijesti su ga zabrinjavale. Bila je to tek informacija - ništa više, a Zavod se trudio da ga informira o svemu. Internacionalni telegram bio je stigao u srijedu ujutro: TRAGIČNA VIJEST. QUINN JE MRTAV. SUMNJA SE NA UBOJSTVO. ČUT ĆEMO SE. BARTLETT. No bio je tu još jedan telegram kojeg je primio tog jutra, no ovoga puta nije bio potpisan. Odmah ga je zapalio, iako je shvaćao da nitko nije mogao posumnjati u istinitost tih kratkih tmurnih rečenica. Približio se svom radnom stolu te je ponovno izvadio svoju putovnicu. Sve je bilo na svom mjestu; u nju je uložio avionsku kartu za Kairo, kamo je namjeravao otići tijekom popodneva idućeg dana. Automobil je bio parkiran ispred Pinewood Closea broj 1 u trenutku kada je Frank Greenaway ušao unutar niza kuća u polukrugu. Nije prepoznao vozilo te se time nije ni opterećivao. Potpuno je razumio Joyceino shvaćanje stvari. Nije bio oduševljen time da se sada zaputi onamo, no isto tako ne bi bilo pošteno očekivati od nje da u tom stanu bude sama dok bi on bio na poslu. U svakom slučaju ne bi bila sama, beba bi joj pravila društvo, ali

nije se radilo o tome. Složio se s njom. Već će oni naći neku zamjenu, a u međuvremenu su im njegovi roditelji izašli ususret. Nije baš da je htio tako dugo ostati s njima. Jer, kako je netko jednom rekao, riba i gosti počinju zaudarati nakon trećeg dana. Mnoge su svoje stvari mogli ostaviti u Pinewood Closeu još tjedan ili dva, no za sada je trebao uzeti nekoliko stvari za Joyce (koja će sutradan ujutro izaći iz bolnice Radcliffe), a policija nije imala ništa protiv njegovog svraćanja u stan. Kada je izašao iz vozila, primijetio je da je ulična svjetiljka bila popravljena, a kuća u kojoj su živjeli on i Joyce, i u kojoj je Quinn pronađen mrtav, ponovno se činila sasvim u redu. Prednja su vrata bila otvorena; stoga je prošao kroz ulaz i na svom privjesku potražio odgovarajući ključ. Vrata garaže bila su otvorena, zapravo s unutarnje strane su bila poduprta s nekoliko cigli. Frank je vrlo brzo otvorio ulazna vrata. Nije bio nervozan tip muškarca, no niz leđa gaje prošla lagana jeza. Kada je ušao u mračni hodnik, dvoja vrata nalazila su se s njegove desne strane, a stube su bile izravno pred njim. Odlučio je biti brz, jer se nije imao namjeru ovdje previše zadržavati. Kada je spustio ruku na ogradu, primijetio je tanak trak svjetlosti što je izvirala ispod kuhinjskih vrata; to je zasigurno policija zaboravila za sobom... No tada je začuo kretanje u prostoriji, u tome nije bilo dvojbe. Netko se tamo poprilično tiho kretao... Osjećao se kao daje kakav demon položio svoju ruku na njegovo rame, te je bez imalo razmišljanja izjurio vani preko betonskog parkirališta do svojeg automobila. Morse je začuo škljocanje vanjskih vrata, nakon čega se zagledao u prolaz. Nikoga nije vidio. Činilo se da je još jednom zamišljao stvari. Vratio se u kuhinju, gdje je ponovno kleknuo pored stražnjih vrata. Da, bio je u pravu. Na tepihu u ostalim sobama nije bilo blata, a one su bile usisane tek sat prije negoli se Quinn namjeravao vratiti. No pored stražnjih vrata nalazio se malen trag blata, te je Morse znao da je netko tu bio skinuo cipele te ih ostavio pored otirača pred vratima. Dok je tako stajao na tom zrnatom i suhom blatu sa svojim cipelama, zvuk koji se začuo nalikovao je zvuku gaženja po cornflakesu.

Napustio je kuću i zaputio se do svog automobila, no potom je opet izašao, vratio se i zatvorio vrata garaže, kao i vrtna vrata. Deset minuta kasnije dovezao se pred mračnu kuću u Walton Streetu, pred čijim se vratima nalazio policajac. "Nitko nije pokušavao ući, policajce?" "Ne, gospodine. Nekoliko se turista po običaju zaustavljalo, no nitko nije pokušavao ući." "Dobro. Zadržat ću se samo desetak minuta." Oglebyjeva spavaća soba doimala se samotnom i tmurnom. Na zidovima nije bilo slika, na noćnim ormarićima nije bilo knjiga, niti je bilo ukrasa na toaletnom stoliću, kao ni vidljivih znakova grijanja unutar sobe. Veliki spojeni krevet zauzimao je velik dio sobe i Morse je podigao ukrasni pokrivač. Ondje su bila dva jastuka, jedan pored drugog, i par blijedožutih pidžama koje su bile zavučene ispod gornje plahte. Morse je podigao jastuk bliže sebi i pronašao uredno složen negliže - crn, tanak, skoro pa proziran, s etiketom "St. Michael". Nitko se još nije potrudio očistiti drugu sobu, i od vatre koja je još veselo tinjala noć prije sada je ostao tek hladan pepeo s pokojim sitnim žarom, kao daje netko od policajaca tamo bacio svoj opušak. Sve je to izgledalo prilično opsceno. Morse se tada zagledao u red knjiga koje su se nalazile na najvišoj polici sa svake strane kamina. Većina tih knjiga bila je stručnoga sadržaja; bile su to knjige koje su se bavile Oglebyjevom strukom, a Morsea je tada zaintrigirala jedna od njih: "Sudska medicina i toksikologija", od Glaistera i Rentoula. Očito je to bio vrlo čitan tekst. Komad papira stršao je iz knjige i Morse ju je otvorio na tom mjestu: stranica 566. Velikim slovima, malo iznad sredine stranice, stajao je naslov 'Cijanidna kiselina'. U bolnici u Summertownu Morse se odmah zaputio u sobu za konzultacije dr. Parkera. "Da, inspektore. Brinuo sam se o Oglebyju nekih sedam ili osam godina. To je sada vrlo tužno. Nešto je moglo iskrsnuti, no čisto sumnjam, da budem iskren. To su zapravo vrlo rijetke krvne bolesti o kojima nitko ne zna baš mnogo." "Dali ste mu oko godinu dana života, kažete?" "Osamnaest mjeseci, možda. No ne više od toga."

"Je li on toga bio svjestan?" "0 da. I inzistirao je na tome da sve sazna. U svakom slučaju ne bi bilo neke koristi da se to tajilo od njega. Medicinski gledano, on je bio vrlo dobro informiran čovjek. O svojoj je bolesti znao čak više od mene. Ili čak više od onoga do čega su došli specijalisti iz Radcliffea." "Mislite li da je o tome ikome išta rekao?" "Sumnjam. Pretpostavljam da je mogao reći eventualno jednom ili dvojici bliskih prijatelja. No ništa nisam znao o njegovom privatnom životu. Koliko sam znao, nije ni imao neke bliske prijatelje." "Zašto to kažete?" "Ne znam. Bio je nekakav tip samotnjaka, rekao bih. Nije bio odveć komunikativan." "Je li trpio bolove?" "Ne vjerujem. Nikad mi to nije rekao, u svakom slučaju." "Nije bio suicidalan tip, zar ne?" "Ne vjerujem. Meni se činio prilično uravnoteženim čovjekom. Ako se već namjeravao ubiti, to bi vjerojatno bio izveo jednostavno i brzo, tako barem mislim. Tu bi bio mnogo poduzetniji." "Što mislite pod time jednostavno i brzo?" Parker slegne ramenima. "Mislim da bih i ja popio gutljaj cijanida." Morse se zamišljeno vratio do automobila. Osjećao se prilično tužno, premda je bio vrlo sustavan. U svakom slučaju, morao je obaviti još jedan telefonski poziv. Ponadao se da Margaret Freeman još nije bila otišla na subotnji večernji ples. Nešto ranije te večeri Lewis nije bio sposoban proniknuti u svrhu zadataka koje mu je inspektor bio povjerio. Joyce Greenaway bila je vrlo ugodna i susretljiva, i na najbolji je način odgovarala na narednikova pomalo čudna pitanja. Kao što je bila rekla inspektoru Morseu, nije bila toliko sigurna da se radilo o imenu Bartlett, stoga nije bilo rezultata kada se pokušavala sjetiti je li se radilo samo o Bartlettu ili dr. Bartlettu. Osim toga bila je sigurna da više ne bi mogla prepoznati taj glas; njezin sluh ponekad nije bio tako dobar, a osim toga glas se ne bi mogao tek tako prepoznati, zar ne? O čemu li su oni ustvari diskutirali? Zapravo,

njoj se činilo da su se svojim pitanjima kretali u nekom određenom pravcu. No više od toga, u smislu - kada, gdje, zašto - jednostavno nije znala. Nije imala nikakvih ideja. Lewis je sve uredno zapisivao u svoj notes, i kada je završio zagledao se u taj maleni život koji je ležao pored kreveta. "Imate li vi obitelj, narednice?" "Dvije kćeri." "Mi smo već imali spremno ime da je kojim slučajem bila kćerka." "Ima toliko lijepih imena za dječake." "Da, pretpostavljam. No opet - koje je vaše kršteno ime, narednice?" Lewis joj je rekao. Premda svoje ime nikada nije previše volio. ,,A inspektor? Koje je njegovo kršteno ime?" Lewis se zamisli. Smiješno, zapravo, smiješno. Nikada nije ni pomislio da bi Morse mogao imati ime. "Ne znam. Nikada nikoga nisam čuo da gaje zazvao po imenu." Iz Radcliffea se Lewis dovezao do željezničke postaje. Tamo su bila četiri poduzeća za taksije i Lewis je dobio poprilično proturječne savjete o tome kako da se na najbolji način lati svog posla. Na prvi se pogled činilo da je lako otkriti tko je (ako je itko) odvezao Roopea od postaje do zgrade Zavoda oko 16:20 tog 21. studenoga. No, zadatak ipak nije bio lagan. I kada je Lewis završio sa svojim ispitivanjima, pitao se nije li barem jedan od odgovora mogao zadovoljiti Morsea, ili je li barem jedan odgovor bio onaj kojem se inspektor nadao. Bilo je već prošlo pola osam kada je Lewis stigao u bolnicu Littlemore. Dr. Addison je bio u noćnoj smjeni. Nije imao veze sa slučajem Richarda Bartletta, no znao je o tome, naravno. Donio je papire, ali odbio je dozvoliti Lewisu da ih sam pregleda. "Tu postoje neke vrlo osobne stvari, znate, narednice, i mislim da bih vam ja mogao dati potrebne informacije i bez da - " "Meni stvarno ne trebaju detalji o mentalnim problemima gospodina Bartletta. Zanimaju me samo institucije u kojima je bio tijekom posljednjih pet godina, klinike u kojima je boravio, specijalisti koje je posjećivao - kao i datumi, naravno." Addison nije skrivao dosadu. "Želite li baš sve to? Pa,

pretpostavljam, ako je baš neophodno - " Dosje je sadržavao hrpu papira debelu oko dva inča, te je Lewis pažljivo bilježio svoja zapažanja. Trebalo mu je gotovo sat vremena. "Pa, mnogo vam hvala, gospodine. Žao mi je što sam vam oduzeo toliko vremena. Addison nije odgovorio. Kada je Lewis namjeravao otići, postavio je još jedno pitanje, a ono nije bilo na Morseovoj listi. "Koji je zapravo problem gospodina Bartletta, gospodine?" "Shizofrenija." "Oh." Lewis mu je još jednom zahvalio i potom otišao. Morse nije bio u uredu kada se Lewis vratio. Bili su se dogovorili da se nađu oko deset, ako uopće budu stigli. Nije li Morse bio gotov sa svojom istragom? Možda nije bio na način kako je to Lewis bio obavio, te je izašao vani na piće. Lewis je pogledao na sat: bilo je deset minuta poslije deset, i jedino što je mogao napraviti bilo je čekati. Činilo se daje Morsea opet nešto spriječilo u rješavanju one križaljke koja se nalazila na neurednom stolu. Lewis je otvorio zabilješke. 'Ski-'? Ne. 'Sci-'? Ne. Nikada nije bio dobar u pravopisu. 'Sch-'? Ah! To je bilo to: 'schi-zo- freni-a, ili tek skid-zo, pravilno nazvana dementia praecox, odnosno ublažena forma ludosti, koju su obilježavali introvertira- nost i gubitak povezanosti misli, osjećaja i djelovanja.' Lewis je razmišljao o 'demenciji' kada se Morse pojavio, i bilo je očito da barem jednom u životu taj čovjek nije pio. Vrlo je pozorno saslušao Lewisa i cijeli njegov izvještaj, no nije se činio previše iznenađenim ili uzbuđenim, ni u kojem pogledu. Bilo je četvrt do jedanaest kada je iznio svoju senzacionalnu vijest. "Pa, Lewise, dragi moj prijatelju, imam jedno iznenađenje. U ponedjeljak ujutro nekoga ćemo uhititi." "To će biti za vrijeme ispitivanja." "Upravo tada ćemo ga uhititi." "A smijete li to izvesti za vrijeme ispitivanja, gospodine? Je li to legalno?" "Legalno? Ja o zakonu ništa ne znam. No valjda imate pravo. Stoga ćemo to učiniti nakon ispitivanja, upravo kada - "

"A što ako on ne bude tamo?" "Uvjeren sam da će biti", rekao je Morse tiho. "I ne namjeravate mi reći o kome se radi?" "Sto? Pa da uništim to malo iznenađenje? A sad, što kažete da popijemo pivo? Da proslavimo." "Bar će biti zatvoren gospodine." "Zaista?" Morse je hinio iznenađenje te je prišao ormaru odakle je izvadio nekoliko boca piva, kao i dvije čaše, i potom je otvorio boce. "Morate računati na sve sitnice koje nas mogu zateći u našem poslu, Lewise." Margaret Freeman se meškoljila u krevetu još otkako je otišla u postelju oko jedanaest, i konačno je ustala u 1:30 ujutro. Na prstima je prošla pored sobe svojih roditelja, tiho se primakla kuhinji te je pristavila lončić za vodu. Više nije bila toliko prestrašena kao ranije tog tjedna, naime zahvaljivala je Bogu što nije živjela sama kao što je to bio slučaj s ostalim djevojkama, no sada je bila prilično zbunjena, zbunjena onime što ju je ispitivao Morse. Druge su djevojke smatrale da je inspektor bio pomalo zgodan, no ona se s time nije slagala. Bio je prestar i odveć tašt. Češljao se onog trenutka kada je bio ušao i pri tome je pokušavao sakriti dio tjemena na kojemu nije imao kose! Čovječe! Njoj se sviđao gospodin Quinn sviđao joj se čak i više nego bi smio... Nalila sije šalicu čaja i potom je sjela za kuhinjski stol. Zašto joj je Morse postavio sva ona pitanja? Činilo se kao daje ona nešto tajila, a bilo je to od značaja, rekao je on. No, što li je on zapravo želio saznati? Dugo je bila budna razmišljajući o svim tim pitanjima koja joj je on bio postavio. Zašto je njemu bilo toliko bitno saznati je li gospodin Quinn upisao svoje inicijale na poruci kada je bio otišao? Naravno da jest! Osim toga, ona je bila ta koja je morala znati gdje se nalazio, zar ne? Ipak, ona je njegova tajnica. Zapravo, bila je... Tada sije nalila još jednu šalicu čaja, s kojom se vratila u svoju sobu, te ju je odložila ispod svjetiljke za čitanje. Uznemirujuće sjene kao da su stvarale nejasne obrise na suprotnom zidu, i tada se zavukla u krevet. Pokušala je mirno ležati, no odjednom ju je opet obuzeo nevjerojatan strah. U ponedjeljak ujutro Lewis je čekao pred vratima ureda upravitelja Strangea, i kada su se vrata otvorila čuo je kraj razgovora.

"...pomalo iskrivljeno, ali - " "Jesam li vas ikada iznevjerio, gospodine?" "Vrlo često." Morse je namignuo prema Lewisu i potom zatvorio vrata za sobom. Bilo je 10:30, a ispitivanje je trebalo započeti u 11 sati. Dickson je čekao vani s automobilom, i tada su se sva trojica odvezla u Oxford. Ispitivanje se trebalo održati u sudnici iza glavnog odsjeka oksfordske policije u St. Aldatesu, i mala grupa ljudi stajala je vani čekajući na svoj red. Lewis ih je promotrio. Bio je to napisao (kako mu je Morse dao uputu) za one koji su na bilo koji način bili povezani s Quinnovim ubojstvom; neki će morati svjedočiti, u svakom slučaju, dok drugi (čija će prisutnost ipak biti značajna) neće. Dekan je stajao s rukama zavučenim u svoj skupi tamni kaput i djelovao je akademski nestrpljivo; tajnik se činio smrtno ozbiljnim, Monica Height bila je blijeda, no još uvijek atraktivna; Martin se za to vrijeme poput hijene šuljao popločanim dvorištem; Roope je pušio i zamišljeno zurio u tlo; gospodin Quinn stariji bio je osamljen i djelovao je očajno, dok su gospođa Evans i gospođa Jardine bile odvojene od ostalih kao po nekoj socijalnoj hijerarhiji, te su pokušavale razgovarati o tim tragičnim događajima koji su ih i doveli na ovo mjesto. Bilo je deset minuta nakon jedanaest kada su svi ušli u sudnicu gdje se šef mrtvozomika ponašao kao glavni vratar, te je prisutne smještao na njihova mjesta, nakon čega je i sam nestao iza vrata, te se vrlo skoro opet vratio sa samim mrtvozornikom. Svi su ustali kada je narednik dao znak za početak. I proces je započeo. Prvo pitanje bila je identifikacija preminulog, koju je potvrdio gospodin Quinn stariji. Zatim je gospođa Jardine sjela na mjesto za ispitivanje, nakon nje Martin, pa Bartlett, pa narednik Lewis i policajac Dickson. Ništa nije bilo dodano mrtvozorni- kovoj izjavi. Nakon toga pogrbljeni je liječnik dao izvješće o autopsiji, koje je čitao vrlo brzo, ali ipak naglašavajući sve detalje kao daje recitirao kakvu molitvu nekom ispodprosječnom razredu. Kada je stigao do zadnje točke, dokument je nemarno dodao mrtvozorniku, pažljivo je iskoračio, nakon čega je živahno napustio sudnicu kao i cijeli slučaj. Lewis je razmišljao koliku je ovaj morao imati plaću za takav

posao... "Glavni inspektore Morse, molim vas." Morse je prišao odjeljku za svjedoke te je mumljajući izrekao zakletvu. "Vi ste odgovorni za istragu smrti gospodina Nicholasa Quinna." Morse kimne. "Jesam, gospodine." Prije negoli je sudski istražitelj mogao nastaviti, začulo se komešanje pred ulaznim vratima, nakon čega se pojavio bradati mladić koji je sjeo pored policajca Dicksona na jednu od nižih klupa. Lewis je bio sretan što gaje vidio; već se bio pitao jesu li njegova pisma gospodinu Richardu Bartlettu bila skrenula s puta. Sudski je istražitelj tada nastavio: "Možete li nam reći nešto o sadašnjem stanju vaše istrage po ovom pitanju?" "Još ne mogu, gospodine. Uz vaše dopuštenje, molio bih vas da se ovo ispitivanje odgodi za dva tjedna." "Ako vas shvaćam, glavni inspektore, vaša bi istraga do tada trebala biti završena?" "Da, gospodine, nadam se." ,,U redu. Jesam li u pravu ako kažem da u ovom slučaju niste još nikoga uhitili?" "Uhićenje je neminovno." "Zaista?" Morse je tada iz unutarnjeg džepa izvadio ovlaštenje pa gaje predao istražitelju. "Možda se čini pomalo neobičnim, časni sude, da ovakvu melodramu uvlačimo u vašu sudnicu, no nakon odgode ovog ispitivanja - nadam se da ćete to dozvoliti - moja će dužnost biti da izvršim uhićenje." Morse je okrenuo glavu prema prvoj klupi. Vidio je Dick- sona, Richarda Bartletta, gospođu Evans, gospođu Jardine, Martina, dr. Bartletta, Monicu Height, Roopea i Lewisa. Da, svi su bili prisutni, a ubojica je mirno sjedio među njima! Stvari su se odvijale prema planu. Sudski je istražitelj na kraju dao odgodu za dva tjedna, premda je to bilo izvedeno nekako protiv volje. Tada je zavladao muk; činilo se da više nitko nije disao niti treptao, a Morse je napustio odjeljak za

svjedoke i na trenutak se zaustavio pred Richardom Bartlettom; zatim je prošao pored gospođe Evans, gospođe Jardine, Martina, Bartletta, Monice Height, i konačno je zastao pred Roopeom. Tu je i zastao. "Christophere Algernon Roope, ovdje imam ovlaštenje za vaše uhićenje zbog povezanosti s ubojstvom Nicholasa Quinna." Riječi su nejasno odjeknule u tihoj sudnici, te se i dalje činilo da nitko nije disao. "Moj je zadatak da vam kažem - " Roope je nepovjerljivo promatrao Morsea. "Kojeg li vraga govorite?" Brzo je pomicao oči s lijeve na desnu stranu, kao daje tražio najbolju šansu za brz protunapad. No zdesna je stajala velika figura policajca Dicksona, a njemu slijeva nalazio se Lewis, koji je svoju ruku snažno naslonio na njegovo rame. "Nadam se da ćete biti razumni i da ćete ovo prihvatiti mirno, gospodine." Roope je progovorio tihim šaptom. "Nadam se da shvaćate kakvu strašnu pogrešku činite. Jednostavno ne znam - " "Ostavite to za kasnije", prekine ga Morse. Sve su oči sada bile uperene u Roopea dok je izlazio, u pratnji Dicksona s desne i Lewisa s lijeve strane, no nitko nije rekao ni riječ. Činilo se kao da su svi odjednom izgubili svijest ili da su jednostavno svjedočili kakvom čudu, ili doslovno kao da su se našli licem u lice s Gorgonom. Bartlett se prvi pomaknuo. Djelovao je posve izbezumljeno i hodao je poput robota prema svom sinu. Monica je očima potražila prazno mjesto što gaje za sobom ostavio Bartlett i tada se susrela s pogledom Donalda Martina koji je zurio u nju. Bio je to tek neprimjetan pogled, no ipak ju je gledao. Lagano je odmahnula glavom, a u njenim se očima nazirala duboka mirnoća: "Šuti budalo!", činilo se da su govorile njene oči. "Ušuti, ti prokleta budalo!" "Pomiješali ste sreću s ovim opakim poslom, Roope. Dijelom vas prati dobra sreća, to znam; i vi ste se za većinu toga pobrinuli sami. No isto tako u nekim vas je stvarima sreća napustila; stvari se događaju iako ih ne očekujete. No trudili ste se sve to izvesti što ste bolje mogli - i zapravo skoro da ste uspjeli u tome da vodu skrenete

na svoj mlin - zapravo morali ste biti još samo malo pametniji. Shvatio sam da sam bio na tragu domišljatog i lukavog ubojice, no vaša vas je inteligencija odala." Morse, Lewis i Roope sjedili su u sobi za ispitivanje broj 1. Lewis (koji je bio zamoljen od Morsea da usta drži zatvorenima, bez obzira kakve provokacije uslijedile) sjedio je pored vrata, dok su Roope i Morse sjedili jedan nasuprot drugom za malim stolom. Morse, lovac, doimao se poprilično samouvjerenim dok je sjedio u drvenoj stolici, a glas mu je bio miran i skoro pa ugodan. "Da nastavim?" "Ako morate. Već sam vam rekao kakvu ste budalu napravili od sebe, no čini se da ste bili nepopustljivi po pitanju toga da saslušate ikoga sa strane." Morse kimne. ,,U redu. Počnimo od sredine, barem se nadam. Počnimo od dijela kada ste ušli u zgradu Zavoda oko 16:25 prošloga petka. Prva osoba koju ste vidjeli bio je čuvar, Noakes, koji je popravljao svjetlo u hodniku. No vama je bilo jasno da nikoga nije bilo u donjim uredima. Jednostavno nikoga! Izmislili ste već neku odgovarajuću priču o papirima koje ste morali predati dr. Bartlettu, a kako je on bio vani, nije bilo druge nego da zavirite i u ostale urede ne biste li nekoga pronašli. Pogledali ste u Quinnov, naravno, i sve je bilo onako kako je trebalo biti - zapravo onako kako ste isplanirali. Sve je bilo namješteno kako bi izgledalo daje Quinn zapravo tamo, ili, ako nije, da će ubrzo opet biti. Tog je petka padala kiša - bila je to vraška sreća! - i na Quinnovoj se stolici nalazila njegova zelena kišna jakna. A tko bi uopće napuštao ured po takvom vremenu bez jakne. Ormari s ispitnim pitanjima bili su otvoreni, a poznato je da bi se tajnik obrušio na svoje kolege da su pokazali i najmanji tračak neodgovornosti po pitanju sigurnosti. No što li nas zanima u Qu- innovom slučaju? Quinn? Tek je zaposlen, organiziran, besprijekoran čovjek po pitanju održavanja sigurnosti, svakoga dana i svake sekunde. I što li on onda radi, Roope? On izlazi vani i ormare ostavlja otvorenima! No, istovremeno nalazimo dokaz Quinnove pedantnosti, što je samo ukazivalo na odanost tajni- kovim uputama. Prije nekoliko mjeseci, kada je dobio posao, bilo mu je vrlo precizno rečeno da nije važno hoće li tijekom dana

izbivati iz ureda. No, ako do toga dođe, morao je ostaviti preciznu poruku o tome gdje se nalazio i što je radio. Drugim riječima, kako bi to rekao Bartlett, bile su to izričite zapovijedi i zakon koji se ovdje morao poštivati. Kombinaciju tih činjenica nalazim iznimno poticajnom, Roope. Neki su od nas pomalo lijeni i nemarni, no neki su pedantni i savjesni. No malo nas je koji možemo istovremeno biti sve to. Da li se slažete s time?" Roope je zurio kroz prozor prema betonskom dvorištu. Bio je zamišljen i napet, no jednostavno nije progovarao. "Čuvar vam je rekao da ide po čaj, i vi ste tada poduže bili sami - ili ste barem tako mislili - u prizemlju zgrade. Sumnjam da ste planirali da će svi uredi biti prazni, jer to je jedinstvena prilika koju se ne propušta. Noakes vam je posve nehotice dao nekoliko vrlo dobrih informacija, koje ste i sami mogli otkriti. Jedino vozilo na parkiralištu bilo je Quinnovo. Ono što se dogodilo jest sljedeće, ili nešto vrlo slično tome: Još jednom ste se zaputili u Quinnov ured. Odjenuli ste njegovu jaknu. Stavili ste rukavice, naravno, i zatim složili plastičnu kišnu kabanicu koju ste vi nosili. Tada ste ugledali onu poruku i odlučili da biste je mogli jednostavno spremiti u svoj džep. Naravno da bi je Quinn bio ostavio na stolu kada bi se vratio, i stoga ste mislili i djelovali baš onako kako bi to i Quinn bio napravio. Izašli ste na stražnja vrata i pronašli - kao što ste znali ključeve Quinnovog automobila koji su bili u džepu jakne. Nikoga nije bilo u blizini, naravno, vrijeme je bilo loše, što je za vas bilo i više nego idealno. Ušli ste u vozilo i odvezli ste se. Noakes vas je zapravo vidio na odlasku. No pomislio je - a za to ga nitko ne krivi da se radilo o Quinnu. Na kraju svega, on je vidio samo krov automobila. Pa? I to bi bilo to. Sreća je u tom trenutku još bila uz vas, i u mnogim ste stvarima uspjeli. Prvi dio velike obmane bio je gotov, i tu ste se apsolutno izvukli!" Roope se nevoljko vrpoljio u svojoj drvenoj stolici, a oči su mu poprimale opasan izgled, no i dalje je šutio. "Odvezli ste se do Kindlingtona i parkirali se u Quinnovoj garaži u Pinewood Closeu, međutim tu ste doživjeli kombinaciju dobre i loše sreće. Kiša je i dalje padala, te nitko nije mario za čovjeka koji je izašao iz Quinnovog vozila kada ste otvarali garažu. Bio je mrak,

naravno, a ugao Pinevvood Closea bio je još mračniji jer se netko netko, Roope! - pobrinuo da ulična svjetiljka bude razbijena. U tom pogledu nema nikakve optužbe, no dopustite mi da do kraja iznesem svoje stajalište. Pa i da vas je netko vidio, zgrbljenog u Quinnovoj jakni, s pognutom glavom zbog kiše, ne vjerujem da bi se pojavila ikakva sumnja. Vi i Quinn ste vrlo slično građeni, i baš kao i on i vi imate bradu. No s druge strane sreća vas je u nekim segmentima ipak napustila. Niste mogli izbjeći činjenicu da se jedna žena nalazila pred svojim prozorom. Ona se bojala da će se njezino dijete roditi prije vremena, te je zvala svog muža u Cowleyju već nekoliko puta, nestrpljivo ga očekujući svake minute. No to nije bio fatalan događaj. Ona vas je vidjela, i naravno da nije pomislila drugo nego da je vidjela Quinna, te ste vi jednostavno mogli nastaviti sa svojim poslom. No vidjela vas je kada ste ušli u kuću, gdje ste odmah otkrili da gospođa Evans - a mislim da ste imali informacije o slijedu kućnih zbivanja - nije bila završila s čišćenjem. Bila je ostavila poruku u kojoj je stajalo da će se ubrzo vratiti. To je bila loša sreća, u svakom slučaju, i vi ste poželjeli opet sve unerediti. Pročitali ste poruku gospođe Evans, zgužvali ste je i bacili u koš za otpatke. Upalili ste plinsku peć, a žigicu koju ste iskoristili pažljivo ste odložili nazad u kutiju. To niste smjeli učiniti, Roope! No svi mi radimo pogreške, zar ne? A onda je uslijedio majstorski potez! U džepu ste imali poruku koju je bio napisao Quinn, i to je bila prava, istinska poruka. Svaki stručnjak za izučavanje rukopisa potvrdio bi, čak i na prvi pogled, da se radilo o Quinnovom rukopisu. Naravno da bi potvrdio. Bio je to Quinnov rukopis! Imali ste vrašku sreću, kvragu, zar ne? Poruka je bila upućena Margaret Freeman, Quinnovoj tajnici. No ne i po imenu. Već po inicijalima. MF. Pronašli ste crnu kemijsku olovku u Quinnovoj jakni i vrlo ste pažljivo izmijenili inicijale. Nije bilo tako teško, zar ne? Tek mala črčkarija sa slovom M, a na slovu F ste jednostavno povukli još jednu liniju u dnu i dobili ste E, i poruka je bila sasvim dobra - naravno, pomalo nejasna, no bilo je dovoljno kako bi se prikrila obmana. Kako li ste se samo morali smijati kada ste poruku odložili na vrh ormara s policama. Pa da, naravno! I tada ste opet izašli. Niste htjeli riskirati, stoga ste izašli na stražnja

vrata u vrt i kroz otvor na ogradi, putem koji je vodio do Quality supermarketa. Iz kuće ste se morali izvući u svakom slučaju, stoga zašto ne nastaviti sa započetim blefiranjem? Za sebe ste osigurali zaštitu, a osim toga vaš je mozak radio bez prestanka. U trgovini ste kupili nešto namirnica kako bi izgledalo daje Quinn imao nekoga na večeri! Zašto ne? Bio je to još jedan bljesak vaše inteligencije. Uzeli ste dvije šnicle i sve ostalo što ide uz to. No niste smjeli kupiti maslac, Roope! Uzeli ste krivu marku, a on je u svakom slučaju maslaca već imao sasma dovoljno u hladnjaku. No, kao što sam rekao, bilo je to pametno. Ipak, bili ste malo prepametni." "Baš kao i vi, inspektore." Roope se konačno oglasio. Izvadio je cigaretu i potom je zapalio, a žigicu je pažljivo odložio u pepeljaru. "Ne mogu vjerovati da doista vjerujete u tako zamršene besmislice." Progovorio je racionalno i smireno, i činio se vrlo opreznim. "Ako nemate ništa bolje od tih brbljarija, zahtijevam da me odmah pustite. No ako i dalje namjeravate nastaviti s ovime, tražit ću svog odvjetnika. Odbio sam ovo kada ste mi ranije priopćili moja prava znam svoja prava, u svakom slučaju, inspektore, no radije ću zadržati vlastitu nevinost nego da angažiram kakvog sitničavog odvjetnika. No vi me ipak malo previše zavitlavate. Nemate nikakav dokaz za sve te fantastične navode koje iznosite protiv mene. Nemate ništa! Stoga, ako ne možete bolje od toga, i za vaše dobro, a ne samo za moje, predlažem vam da istog trena prekinete ovu smiješnu predstavu." "Znači poričete optužbu?" "Optužbu? Koju optužbu? Nisam baš svjestan da me možete optužiti." "Poričete slijed događaja - " "Naravno da ga poričem i odbacujem! Zašto bi se itko upustio u takvu nepriliku?" "Tko god da je ubio Quinna, pokušat će si izgraditi alibi. I to je i učinio. Vrlo pametan alibi. Vidite, sve upućuje na to daje Quinn bio živ u petak navečer, naravno barem do ranih večernjih sati, i to je bilo - " "Hoćete reći da Quinn nije bio živ u petak predvečer?" "0 ne", rekao je Morse polako. "Quinn je već bio mrtav nekoliko

sati." Tada je nastala duga tišina, koju je napokon prekinuo Roope. "Kažete, nekoliko sati?" Morse kimne. "No nisam posve siguran kada je točno Quinn ubijen. Volio bih se nadati da biste mi vi to mogli reći." Roope se glasno nasmije i zbunjeno odmahne glavom. "1 vi mislite da sam ja ubio Quinna?" "Zato i jeste ovdje, i zato ćete i ostati ovdje - sve dok mi ne odlučite reći istinu." Roopeov je glas odjednom posao napet i razdražljiv. "Ali - ja sam bio u Londonu tog petka. To sam vam već rekao. U Oxford sam se vratio u četiri i petnaest. Četiri i petnaest. Možete li to povjerovati?" "Ne, ne mogu", rekao je Morse jednolično. "Pa gledajte, inspektore. Da jednostavno raščistimo jednu stvar. Pretpostavljam da ne mogu odrediti točno vrijeme svog kretanja barem ne onako kako bih zadovoljio vas - pa recimo od pet sati do osam sati te večeri. A vi mi nećete vjerovati, u svakom slučaju. No ako ste tako nepopustljivi da me i dalje zadržavate na ovom bijednom mjestu, barem me optužite za nešto što sam mogao učiniti. U redu! Dovezao sam Quinnov automobil i obavio sam kupovinu i bogzna što još. I prihvatimo sve ostale budalaštine, čisto da vas zadovoljim. Ali optužiti me za ubojstvo Quinna...? Oko dvadeset minuta poslije četiri - kako god vi mislite, nije me briga. U pet sati. Šest. Sedam. Vi izaberite. Ali, zaboga, pokažite konačno malo razuma. Ja sam bio u Londonu do tri sata i bio sam u vlaku sve dok nisam stigao u Oxford. Zar to ne razumijete? Izmislite još nešto uz to, ako vam odgovara. Ali, molim vas, objasnite mi kako sam mogao, po vašem mišljenju, ubiti tog čovjeka. To je sve što vas pitam." Dok ga je Lewis promatrao, činilo se da je Morse polako gubio samopouzdanje. Podigao je papire koji su se nalazili pred njim i onda ih je bacio bez nekog smisla. Činilo se daje nešto zakazalo - to je bilo sigurno. "Za sada imam samo vašu riječ, gospodine Roope (sada je bilo gospodine Roope), da ste uhvatili taj vlak iz Londona. Bili ste kod svog izdavača, znam. To smo provjerili. Ali mogli ste - "

"Mogu li se poslužiti vašim telefonom, inspektore?" Morse potišteno slegne ramenima. "To je pomalo neobično, pretpostavljam, ali - " Roope je pogledao u imenik i potom je okrenuo broj, nakon čega je bijesno razgovarao nekoliko minuta, a zatim je slušalicu dodao Morseu. Bila je to taksi služba. Morse je slušao, a zatim je kimnuo ne postavljajući pitanja. "Razumijem. Hvala vam." Spustio je slušalicu i potom se zagledao u Roopea. "Bili ste uspješniji od nas, gospodine Roope. Jeste li pronašli i prodavača karata?" "Nisam. Bolestan je, ali vratit će se na posao ovog tjedna." "Bili ste jako zaposleni." "Bio sam zabrinut - pa tko ne bi bio? Nastavljali ste me ispitivati gdje sam se nalazio, te sam se potrudio s iznošenjem i potvrđivanjem činjenica. Svi mi posjedujemo instinkt za samoodržanje, znate?" ,,D-aa." Morse podigne lijevu ruku i kažiprstom počeše nos. To je ponovio još nekoliko puta, a tada je konačno donio odluku. Okrenuo je telefonski broj te je zatražio urednika Oxford Maila. "Razumijem. Znači, zakasnili smo. Prva stranica, kažete? Oh, Bože. Pa tu nema pomoći. A što je sa Stop Pressoml Možemo li tamo dobiti štogod? Dobro. Recimo 'Osumnjičeni za ubojstvo pušten na slobodu. Gospodin C. A. Roope (stranica 1) uhićenje tijekom današnjeg dana jer ga se povezivalo s ubojstvom Nic- holasa Quinna, no pušten je ovog popodneva. Glavni inspektor - ' Što? Više nema mjesta? U redu. Pa bolje i to nego ništa. Oprostite što sam vas gnjavio... Da, bojim se da se ovakve stvari događaju. Živjeli." Morse je vratio slušalicu na mjesto i okrenuo se prema Roopeu. "Gledajte, gospodine. Kao što sam rekao, ovakve stvari - " Roope je tada ustao. "Zaboravite! Već ste dovoljno rekli za jedan dan. Mogu li barem pretpostaviti da sam sada slobodan?" U njegovom se glasu sada osjećala oštrina. "Da, gospodine. I kao što sam rekao - " Roope gaje promatrao uz dubok prijezir dok su njegove riječi nestajale u zraku. "Imate li ovdje automobil, gospodine?"

"Ne. Nemam." "O da, sjećam se. Ako želite, narednik Lewis bi vas mogao - " "Ne! Sasvim mi je dovoljno neprijateljskog raspoloženja za jedan dan. Ići ću autobusom, hvala vam!" Prije negoli je Morse mogao nešto dodati, Roope je već napustio prostoriju i izašao na vedro popodnevno sunce. Tijekom proteklih deset minuta tog razgovora Lewis je bio vrlo zbunjen, te je Morsea promatrao poput kakve ulične skitnice. Što li je Morse mislio da će time postići? Ponovno ga je pogledao, a ovaj je sada razgledavao one papire na stolu. No dok gaje Lewis promatrao, Morse je podigao glavu i na njegovom se licem pojavio čudan, ali samozadovoljan osmijeh. Vidio je da ga je Lewis promatrao, na što mu je samo namignuo. Čovjek u kući bio je zabrinut, ali i razložno smiren. Telefon je zvonio već nekoliko puta tijekom tog popodneva i večeri. No on se nije javljao jer je vani vidio poštanski kombi. Popravljali su telefonske žice. Bilo je to nespretno i očito. Mora da su ga držali za budalu. No znao je da nisu bili glupi, ni u kom slučaju, i to gaje saznanje mučilo. Nekoliko si je puta već ponovio da oni nisu mogli znati; mogli su samo nagađati, no nisu mogli i dokazati. Labirint bi porazio i ustrajnost Arijadne i sve bi vodilo prema slijepoj ulici. Prokleti telefon! Čekao je da dosadni pozivi prestanu, nakon čega je podigao slušalicu i ostavio je sa strane. Ali tada je ona iritantno brujala. Radio je upalio u deset do šest, te je slušao BBC-eve diskusije o kolebanju unutar Financial Timesa, kao i razglabanja o održavanju vrijednosti funte. Osobno ga novac nije brinuo. Oko toga zapravo nikada nije imao problema. Čovjek pred kućom nastavljao je promatrati. Tako je promatrao već tri i po sata, i noge su mu bile vlažne i hladne. Pogledao je na svoj svjetleći sat: 17:40. Za dvadeset minuta će konačno moći odahnuti. No i dalje nije uočavao pokrete, osim sjene koja bi se tu i tamo pojavila pred prozorom s navučenom zavjesom. Ako bi se san mogao definirati kao relaksacija svijesti, čovjek u toj kući nije prespavao prošlu noć. Odjenuo se u šest sati ujutro te je čekao. U 6:45 začuo je zveket boca s mlijekom koji je odzvanjao s mračnog puta. No on je i dalje čekao. Novi primjerak Timesa

raznosač novina donijet će mu tek oko 7:45. Još uvijek je bio mrak i mali je posao brzo obavljen. Nekomplici- rano i neopaženo. Čovjek pred kućom već se skoro bio prestao nadati kada su se u 13:15 otvorila vrata, nakon čega se pojavio čovjek koji je odmjerenog hoda krenuo prema Oxfordu. Čovjek koji je stajao vani tada je odaslao signal u svoju stanicu. Nakon toga je pritisnuo dugme za primanje poruka i ona koju je primio glasila je: "Pratite ga, Dicksone! I ne dozvolite da vas vidi!" Čovjek koji je bio u kući sada se kretao prema željezničkoj postaji; kada je stigao onamo malo je razgledao oko sebe i potom je ušao u obližnji kafić, naručio je kavu, sjeo uz prozor, te se zagledao u park. U 13:35 neko je vozilo vrlo sporo prošlo blizu njega - poznato vozilo koje se okrenulo kod parkirališta. Rampa na parkiralištu se podigla i vozilo je krenulo u najudaljeniji dio parkirališta. Parkiralište je bilo skoro puno. Čovjek u kafiću tada je odložio svoju do pola popijenu kavu, zapalio je cigaretu, potrošenu je žigicu uredno vratio u kutiju, a zatim izašao. U 14 sati mlada djevojka u haljini boje trule višnje više nije mogla čekati. No i ostale mušterije, premda ih je bilo malo, promatrale su ga vrlo sumnjičavo. Ona je tada zašla iza pulta te ga je potapšala po ramenu. Bio je prosječne visine. "Oprostite, gospodine. Jeste li došli ovamo na kavu ili nešto slično?" "Ne, uzet ću samo šalicu čaja, molim vas." Odgovorio je vrlo ugodno, a kada je spustio svoj teški dalekozor, susrela se s njegovim blijedosivim očima. Nešto poslije pet Lewis se vratio kući. Bio je umoran, a noge su mu bile poput leda. "Ostaješ li kući noćas?" "Da ljubavi, hvala Bogu! Posve sam promrzao." "Pokušava li ti taj prokleti Morse navući upalu pluća?" Lewis je čuo svoju ženu, no razmišljao je o nečemu drugom. "Pametan je taj Morse, vraški je pametan. Kriste, uistinu jest! U svakom slučaju, bio u pravu ili ne - " No njegova ga žena nije slušala i Lewis je začuo tek zveket tave iz kuhinje. U zgradi Zavoda u srijedu ujutro Morse je iskreno rekao Bar- tlettu o postojanju moguće zlouporabe unutar administracije. Tu je

posebice istaknuo svoje sumnje o slanju ispitnih testova u Aljamaru, te mu je preko stola dodao dokaz broj 1. 3. ožujka Dragi George, pozdrav svima u Oxfordu. Velika ti hvala za tvoje pismo kao i za paket s ljetnim ispitima. Sve pristupnice iformulari za uplate bit će spremni za otpremu Zavodu već u petak dvadesetog ili možda dan kasnije, 21. Administracija je ovdje jako napredovala, a postoji i posebna prostorija za unaprjeđivanje znanja. Daj nam još samo dvije ili tri godine i pokazat ćemo ti što možemo! Molim te, ne dozvoli da ovih 16 jadnih prijedloga unište tvoju osnovu za standardno i napredno školovanje. I, naravno, ova će izmjena stvoriti kaos bude li joj se odmah pristupilo. Odano tvoj, ... Bartlett se duboko zamislio dok je čitao to pismo, a potom je otvorio svoj dnevnik gdje je provjerio nekoliko svojih zapisa. "Ovo je skup besmislica - nadam se da ste to shvatili, zar ne? Svi pristupni formulari moraju biti ovdje do prvog ožujka ove godine. Instalirali smo malo računalo i sve što stigne nakon - " Morse gaje prekinuo. "Hoćete reći da su svi pristupni formulari iz Al-jamare bili unutra u vrijeme kada je pismo napisano?" "0 da. U suprotnom ne bismo bili u mogućnosti ispitati njihove kandidate." "A jeste li ih ispitali?" "Naravno. A onda je tu i ova stvar s ljetnim ispitnim paketom. To svakako nisu mogli zaprimiti prije prvih dana travnja. Niti polovica testova u to vrijeme još nije bila izašla iz tiska. A tu je i još nešto što nije bilo u redu, inspektore. 20. ožujka nije bio petak. Barem ne u mojem rokovniku. Ne, nije. Ne mislim da mogu u ovom pismu mogu naći nešto posebno. Ali mislim da bih mogao - " "Ne prepoznajete potpis?" "Zar bi to itko i mogao? Čini mi se poput namotaja bodljikave žice " "Samo pročitajte desnu stranu pisma, gospodine. Zadnju riječ svake rečenice, ako razumijete na što mislim." Tajnik je ravnodušnim tonom počeo naglas čitati riječi:

"Tvoje - paket - spremni - petak - 12. - soba - tri - Molim - unište ova - odmah." Polako je kimnuo. "Shvaćam na što mislite, inspektore, i moram priznati da to nisam primijetio. Želite reći da George Bland ima - " " ...sporednu ulogu u cijeloj ovoj igri, da. Uvjeren sam da mu je ovo pismo dalo na znanje gdje je mogao podići zadnju ratu svog iznosa." Bartlett je duboko uzdahnuo te se opet posavjetovao sa svojim dnevnikom. "Pretpostavljam da ste naišli na nešto. No on nije bio u uredu u petak 21." ,,A znate li gdje je bio?" Bartlett odmahne glavom i doda mu svoj dnevnik, s kratkim ali preciznim zapisima od 21. ožujka. Morse je pročitao kratak naputak: "GB nije u uredu." "Možete li stupiti u kontakt s njim, gospodine?" "Naravno. Telegram sam mu poslao još prošle srijede - radilo se o Quinnu. Upoznali su se - " "Je li vam odgovorio?" "Još nije." Morse je tada pokušao riskirati. "Naravno da vam ne mogu reći sve, gospodine, no prema mom sudu Bland je povezan sa smrću Quinna i smrću Oglebyja. Mislim daje Bland bio dovoljno korumpiran da bi kompromitirao integritet Zavoda na svakoj razini - naravno čim je za njega u tom pogledu bilo dovoljno novca. No, također vjerujem da i ovdje postoji netko, možda ne među zaposlenicima, ali tko je povezan s radom Zavoda, netko tko surađuje s Blandom. Vjerujem daje Quinn otkrio o kome se zapravo radi, i to je bio razlog zbog čega je ubijen." Bartlett je Morsea pozorno slušao, no činio se pomalo iznenađenim. "1 pomislio sam da ćete reći takvo što, inspektore, i pretpostavljam da mislite kako je vrlo slična situacija bila i s Oglebyjem, pa je i on ubijen iz istog razloga." "Može biti, gospodine. Ali možda je to kriva pretpostavka. Vidite, lako je moguće daje ubojica Nicholasa Quinna već kažnjen za svoj zločin."

Tog trena mali je tajnik izgledao prilično šokirano. Obrve su mu se podigle za jedan inč, dok su mu se naočale bez okvira spustile na sam vrh nosa, a tada je Morse polako nastavio. "Bojim se da ćete se morati suočiti s vjerojatnostima, gospodine, a to je daje Quinnov ubojica radio ovdje, baš pred vašim nosom. Postoji mogućnost da je to bio baš vaš zamjenik - Philip Ogleby." Lewis je stigao desetak minuta kasnije, kada su Morse i Bartlett dogovarali sastanak. Bartlett je namjeravao telefonski pozvati ili pisati članovima Zavoda, te zakazati izvanredni sastanak u petak ujutro u 10 sati. Inzistirao je na važnosti tog sastanka te je zahtijevao da sve ostale poslove i sastanke za to jutro otkažu; jer, kao što je već bilo poznato, dva su člana već bila ubijena. Vani, na hodniku, Lewis je šaptao Morseu. "Bili ste u pravu, gospodine. Zvonilo je oko dvije minute. Noakes je to potvrdio." "Izvrsno. Mislim da je vrijeme da napravimo prvi korak, Lewise. Je li vozilo vani?" "Da, gospodine. Želite li da i ja pođem s vama?" "Ne. Vi pođite, a ja ću doći za vama za minutu." Produžio je niz hodnik i tiho pokucao na vrata, a potom je ušao. Ona je sjedila za svojim stolom i potpisivala je pisma, no čim ga je ugledala skinula je svoje naočale za čitanje, ustala i slatko se nasmijala. "Nije li rano da me već izvodite na piće?" "Nema šanse za to, bojim se. Automobil nas čeka vani - mislim da će biti bolje da odjenete svoj kaput." Čovjek u kući nije izlazio te srijede ujutro. Dječak koji je raznosio novine ugurao je The Times u procijep za poštu, nakon čega se zaustavio na trenutak, no osim toga ništa se drugo nije dogodilo toga jutra. Mljekar je donio litru mlijeka, poštar nije donio nikakva pisma, niti je bilo posjetioca. Telefon već neko vrijeme nije zvonio, no u dvanaest sati opet se oglasio. Četiri poziva, nakon čega je čovjek nekako mehanički počeo brojiti zvonjavu - dvadeset i osam, dvadeset i devet, trideset. Tada je telefon ušutio, a čovjek se nasmijao. Bio je to pametan sustav. Već su se njime koristili nekoliko puta ranije. Čovjek koji je bio vani još je uvijek čekao, i polako je razmišljao kako se svemu tome lagano bližio kraj. U 16:20 bio je svjestan

određenih aktivnosti s druge strane, a samo minutu kasnije čovjek koji je bio u kući pojavio se s biciklom, brzo je izašao na okretište, nakon čega je u manje od pet sekundi nestao. Sve se to dogodilo tako brzo, tako neočekivano. Policajac Dickson si je potiho psovao u bradu i potom je zvao u glavni ured, gdje se narednik Lewis vidno dosađivao. Parkiralište je toga dana opet bilo prepuno, a Morse se nalazio pored prozora u kafiću. Pitao se kako bi to izgledalo kada bi težak snijeg prekrio sva vozila svojim debelim bijelim plaštem, i kako bi izgledalo kada bi se zbunjeni vozači pitali na kojem su zapravo mjestu ostavili svoja vozila. Tada je Morse u svom dalekozora ponovno pronašao točku koja gaje interesirala. No ništa nije vidio, a pola sata kasnije, u 15:15, i dalje ništa nije vidio. Jednostavno je odustao, porazgovarao je s prodavačem karata, te je shvatio da Roope nije lagao kada je rekao daje prošao kroz biljetarnicu za vlak iz Paddingtona u 15:03, 21. studenoga. Kada je u 9:30 ujutro idućeg dana, u utorak, 4. prosinca, čovjek koji se nalazio u kući izašao, bio je uhićen od strane narednika Lewisa i policajca Dicksona iz policije okruga Thames Valley. Čovjek je bio optužen za suučesništvo u ubojstvu Nicholasa Quinna i Philipa Oglebyja. Slučaj je sada bio završen, ili se barem tako činilo, i Morse je podigao noge na stol, s obzirom da se već bio dobro nalio pivom, te je bio prilično zadovoljan postignutim u trenutku kada je Lewis ušao u prostoriju, u 14:30 tog popodneva. "Našao sam ga, gospodine. Morao sam ga izvući s nastave u školi Cherwell - no ipak sam ga našao. Bilo je upravo onako kako ste rekli." ,,E pa to je zadnji čavao u mrtvačkom kovčegu i - " No odjednom je zastao. "Ne izgledate mi nimalo sretni, Lewise. U čemu je problem?" "Još uvijek ne shvaćam što se događa." "Lewise! Ne želite mi valjda pokvariti raspoloženje?" Lewis je pokunjeno slegnuo ramenima, osjećajući se poput kandidata na završenom ispitu kojeg je mučio osjećaj daje ispit mogao napisati mnogo bolje. "Pretpostavljam da mislite kako nisam odveć bistar, gospodine."

"Nikako! Bio je to vrlo pametan zločin, Lewise. Tu i tamo sam imao sreće, i to je sve." "Pretpostavljam da su mi po običaju izmakli očiti tragovi." "No oni i nisu bili tako očiti, dragi moj prijatelju. Pa, možda..." Spustio je noge i potom zapalio cigaretu. "Da vam kažem što me je zapravo navelo na trag? Pa, da vidimo. Mislim daje u cijeloj stvari od iznimne važnosti bila Quinnova gluhoća. Vidite, Quinn nije imao samo poteškoće sa sluhom; on je uistinu bio vrlo, vrlo gluh. No saznali smo da je bio iznimno vješt u čitanju s usana; i više sam nego siguran, s obzirom daje bio briljantan u čitanju s usana, da je otkrio zapanjujuću stvar, naime da je netko od njegovih kolega igrao prljavu igru. Vidite, najveći je i neoprostiv grijeh za svakoga tko je odgovoran za ovakve testove da njihov sadržaj iznese na vidjelo, a Quinn je otkrio upravo to. Ali, Lewise, pogriješio sam što odmah nisam uzeo u obzir koliko je u svemu tome bila bitna Quinnova gluhoća. Na prvi se pogled to čini vrlo djetinjastim - da budem iskren mislim da bi to i idiot bio uvidio. Radi se o ovome: Quinn je bio izvanredan u čitanju s usana nadam se da se slažemo? U tom slučaju skoro pa da je i imao zdrave uši, recimo, čuo je sve što bi se govorilo ako bi vidio osobu koja je govorila. Čitanje s usana nema nikakvu svrhu ukoliko ne vidite osobu koja vam se obraća, recimo ako netko stoji iza vas, ili ako netko u hodniku viče da je u zgradi bomba. Shvaćate li na što ciljam, Lewise? Ako bi netko pokucao na Quinnova vrata, on to zasigurno ne bi čuo. No ako bi netko otvorio vrata i pri tome nešto rekao - onda je s njime sve bilo u redu. Shvaćate li? Zapamtite ovo: Quinn nije mogao čuti ono što nije vidio." "Trebam li uvidjeti zašto sve to ima takvu važnost, gospodine?" "0, da. I uvidjet ćete, Lewise, samo ako se osvrnete na petak kada je Quinn bio ubijen." "Znači, definitivno je ubijen u petak?" "Pa mislim da bih vam na to pitanje mogao odgovoriti u šezdeset sekundi!" Činio se prilično zadovoljnim oko cijele te stvari, a Lewis se osjećao razapet između želje da zadovolji svoju znatiželju kao i nevoljkosti da udovolji šefovu egu, koji je ovom prilikom prilično narastao. I da, pomislio je daje uhvatio tračak istine... Da, naravno.

Noakes je rekao... Kimnuo je nekoliko puta, i njegova je znatiželja pobijedila. "Što je onda bilo s cijelom tom stvari u kinu? Nije li nam to samo trebalo odvući pozornost?" "Ni u kom slučaju. To jest, tako je trebalo biti, no stvari su se izmijenile u trenu, i ne tako dobro za samog ubojicu, jer tu su se otkrili neki značajni tragovi. Samo promislite na trenutak. Sve što smo naučili i shvatili o Quinnovom ubojstvu odvlačilo nas je dalje i dalje u vremenu; zvao je u školu u Bradfordu oko 12:20, otišao je u Studio 2 oko pola jedan, nakon što je tajnici ostavio poruku u uredu, vratio se u ured oko četvrt do pet, i tada je otišao kući, ostavio poruku svojoj čistačici, nakon čega se zaputio u kupovinu; nakon toga čulo ga se na telefonu oko deset minuta poslije pet i, naravno, nitko nije očekivao da će ga gospođa Evans obići prije šest i trideset, a osim toga gospođa Greenaway je motrila ulicu. Onda? Onda znači daje Quinn ubijen kasnije tog popodneva, ili možda idućeg jutra. Medicinski nalaz nije nam bio od neke pomoći i nismo imali drugog izbora već da slijedimo vlastiti instinkt - što smo zapravo i radili. No kada se pridodaju svi dokazi, nitko zapravo nije vidio Quinna tog popodneva. Zvati u Bradford... Ako ste zaposleni kao nastavnik - a toga su svjesni svi u Zavodu jednostavno mora vam biti jasno daje u 12:20 uistinu teško dobiti na telefon bilo koga od zaposlenika. Školski satovi možda završavaju nešto ranije u nekim školama, no u većini ipak ne. Drugim riječima, taj poziv načinjen je u neku ruku svjesno, jer je netko znao da od njega neće biti ništa. Zapravo svrha toga bila je da se prikrije trag - i bojim se da je to polučilo uspjeh. A sada, razmislimo o poruci koju je Quinn ostavio. Znamo daje Bartlett tvrd orah kad je u pitanju uredska rutina, ijedno od njegovih glavnih pravila bilo je da asistenti, kada izlaze iz ureda, moraju ostavljati poruku o tome gdje idu i koliko će izbivati s radnog mjesta. Quinn je u Zavodu bio već tri mjeseca, a bio je strastveni mladac koji je htio udovoljiti svom velikom šefu, stoga mora daje u to vrijeme ostavio stotine poruka kada je izlazio. Mislim da je njegovu poruku netko uzeo, netko tko si je trebao izgraditi alibi. A tu imamo i telefonski razgovor koji je čula gospođa Greenaway. No, opet, ona gaje čula, ali ga nije i

vidjela. Nervozna je i zabrinuta, razmišlja o svojoj bebi i posljednje čemu se mogla nadati bilo je prisluškivanje. Jer jedino što je ona u tom trenutku trebala bila je slobodna linija. Kada je začula glasove nije ih htjela prisluškivati, jednostavno je htjela da se njihov razgovor što prije završi. I ona druga osoba, ne Quinn, kako je ona rekla, vodila je glavnu riječ u tom telefonskom razgovoru... Vidite li sada na što ciljam s Roopeom, Lewise? Ako je Roope razgovarao, odnosno ako je odgovarao uobičajenim 'da' i 'ne' i tako dalje gospođa Greenaway, koja kaže da ne čuje najbolje, odmah bi pretpostavila da se radilo o Quinnu. No i Quinn i Roope dolaze iz Bradforda, i obojica govore poprilično sjevernjačkim naglaskom, a gospođa Greenaway se dobro sjeća da je jedan od glasova bio prilično kulturan i uglađen. To nas ne odvodi bogzna gdje, s time se slažem. No to nam govori da se taj telefonski razgovor zapravo i nije odvijao između Roopea i Quinna. Noja sam to znao, Lewise, znao sam jer je Quinn već bio mrtav nekoliko sati prije nego što je netko razgovarao iz njegove sobe." "Bila je sreća za tu osobu što gospođa Greenaway nije - " Morse je kimao. "Da. Ali sreća ipak nije bila potpuno na strani te osobe. Sjetite se daje gospođa Evans - " "Objasnili ste kako se to moglo dogoditi, gospodine. No ne razumijem ono što se tiče Studija 2." "Ne čudim se. Sa svih smo strana o tome čuli same laži. No da vam razotkrijem jednu ili dvije stvari. Martin i Monica Height odlučili su ići u kino tog petka popodne, i na glup su način htjeli izmijeniti svoj alibi - izmijeniti dobar alibi za jako loš. Ali, samo se zapitajte zašto, Lewise. Jedini razuman odgovor koji se meni nameće jest taj da su oni vidjeli nešto, ili je netko od njih dvoje vidio nešto - o čemu ni jedno ni drugo kasnije nisu bili spremni govoriti. Mislim da je Monica spremna konačno reći istinu - pravu istinu. Pitao sam ju je li još nekoga vidjela da ulazi u kino, a ona je rekla da nije." Morse se lagano nasmijao: "Vidite li sada na što ciljam?" "Ne, gospodine." "Samo me slijedite, Lewise. Vidite, što god da se dogodilo tog petka popodne, Monica i Martin su ostali pogledati film. Razumijete li to? Što god da ih je uznemirilo - ili uznemirilo možda samo jedno od

njih - to ih nije natjeralo da napuste kino. Trebam li nastaviti?" Treba li nastaviti! Uh! Lewis se doimao više izgubljenim no ikad, no njegova znatiželja mu jednostavno nije davala mira. "Što li je onda s Oglebyjem?" "Ah. Sada dolazimo na taj dio priče. Ogleby mi je lagao, Lewise. Već mi je u prvom razgovoru izrekao jednu ili dvije laži. No većina toga što mi je rekao bilo je istina. Bili ste tamo kada sam ga ispitivao, i ako želite doznati istinu pogledajte u zapisnik koji ste vodili. Vidjet ćete daje bio rekao nekoliko vrlo interesantnih stvari. Među ostalim, vidjet ćete daje bio rekao da se tog popodneva u petak nalazio u svom uredu." ,,A vi mislite daje bio tamo?" "Znam daje bio. Jednostavno, tamo je morao biti, vidite." "Uh", Lewis će, s obzirom da više nije mogao pratiti. "1 on je otišao u Studio 2 kao i oni, pretpostavljam?" Morse kimne. "Nešto kasnije, da. I zapamtite daje vrlo pažljivo nacrtao onu kino ulaznicu - ulaznicu koja je bila pronađena u Quinnovom džepu. Eh, sad, imam jedno lijepo, no teško pitanje za vas, Lewise: kada i zašto je Ogleby to napravio? Onda?" "Ne znam, gospodine. Što više o svemu tome pokušavam razmišljati, sve sam zbunjeniji." Morse je ustao i prošetao uredom. "Lako je kada o tome razmislite, Lewise. Zapitajte se još nešto: Zašto jednostavno nije uzeo tu ulaznicu? Morao ju je vidjeti, morao ju je imati u rukama. To nam daje samo jedan odgovor, zar ne?" Lewis je kimnuo, a Morse je (hvala Bogu!) nastavio s pričom. "Da. Ogleby zapravo nije trebao naći tu kino ulaznicu. No ipak ju je našao; i on je znao da je ona u svemu tome bila od velike važnosti, Lewise, stoga mu je bilo jasno da ju je morao ostaviti točno tamo gdje ju je i našao." Tada je zazvonio telefon i Morse se javio, te je odgovorio da će doći istoga trena. "Mislim da biste trebali poći za mnom, Lewise. Njegov je odvjetnik stigao." Dok su se kretali prema bloku zatvorskih ćelija, Morse je upitao Lewisa ima li možda ideju gdje se nalazi Langerhansko otočje. "Čini se prilično poznatim, gospodine. Baltičko more, nije li?"

"Ne, nije. To je u gušterači - ako znate gdje je to." "Pa, da budem iskren, gospodine, znam. To je velika žlijezda u dvanaesniku." Morse zadivljeno podigne obrve. Dobar Levvisov odgovor. Dok je Morse u utorak prisustvovao večernjoj nastavi gluhih, podsjetio se daje u jednom od prethodnih tjedana tu sjedio i Quinn, zajedno sa svojim kolegama, te je dijelio mističnost tihe manifestacije. Bilo ih je osam, svi su sjedili u jednom redu ispred svoje nastavnice, dok je, sjedeći na kraju prostorije, Morse imao osjećaj da gleda televizijski program bez tona. Nastavnica je govorila, njene su se usne pomicale i pritom je gestikulirala rukama. No nije ispuštala nijednog glasa. U tom trenutku i sam Morse se natjerao pomisliti daje bio gluh te je pokušao čitati s njenih usana. Tu i tamo pokoji bi učenik podigao ruku za postavljeno pitanje, nakon čega bi nastavnica napisala riječ na ploči iza sebe. Činilo se da su najteže riječi, riječi koje su toj grupi zadavale najviše problema, bile one koje su počinjale slovima: p, b ili m, a završavale sa: t, d ili n. Čitanje s usana bila je sofisticirana vještina. Nakon sata Morse je zahvalio nastavnici što mu je dozvolila prisustvovanje, nakon čega je s njom razgovarao o Quinnu. Kao što se i očekivalo, bio je izvrstan učenik, i razred je bio vidno uznemiren njegovom smrću. I da, on je uistinu bio gluh - no to nitko na prvi pogled nije mogao pretpostaviti, jedino u slučaju ako taj netko nije patio od istog problema. Tog trenutka zgradom je odjeknulo zvono. Bio je dvadeset i jedan sat, što je zapravo bilo vrijeme da svi završe nastavu. "Je li on bio sposoban čuti ovaj zvuk?" upitao je Morse. No tog trena nastavnica se sagnula kako bi unijela podatke u dnevnik. Zvono je i dalje zvonilo. "Je li Quinn bio sposoban čuti ovo?" ponovio je Morse. No ona ga i dalje nije čula, a Morse je sa zakašnjenjem shvatio istinu. Kada gaje konačno pogledala, ponovio je pitanje: "Je li Quinn mogao čuti zvono?" "Je li Quinn mogao čuti ono, jeste li to pitali? Žao mi je, nisam vas najbolje - " ,,Ču-o zvo-no", rekao je Morse.

"0, zvono. Zar zvoni? Bojim se da to nitko od nas ne može čuti." Četvrtak navečer u koledžu Lonsdale bio je rezerviran za primanje gostiju, no nakon nekoliko razgovora koje je obavio nakon banketa dekan je odlučio da bi mu bilo bolje da se vrati u svoje odaje. Nije se veselio promjenama plana za petak ujutro, s obzirom daje to obuhvaćalo vrijeme za uobičajene razgovore s perspektivnim kandidatima. Dok je hodao razmišljao je o tome koliko bi taj sastanak mogao potrajati i zašto je Tom Bartlett zapravo bio tako uporan. Sve je to nekako izmicalo nadzoru. A on je već bio prestar za svoj posao i veselio se skorom umirovljenju kroz godinu dana. No jedna je stvar bila sigurna: nije se mogao nositi s problemima koji su nastali u posljednjih četrnaest dana. Pregledao je svežanj sudskih dokumenata koji mu se nalazio na stolu i tu se susreo s nekoliko neukusnih izjava koje su dali nastavnici i nastavnice o svojim učenicima, a to uistinu nije pridonosilo priželjkivanom statusu njihove škole. Da su samo shvaćali koliko je to njihovo brbljanje bilo kontraproduktivno! Na prvoj stranici susreo se s izvješćem jedne nastavnice o djevojci koja je htjela napredovati u Lonsdaleu. Taje djevojka bila (naravno!) najbolja u svojoj klasi te je dobila mnogo nagrada, a zatim je dekan pročitao nastavničin komentar zabilježen pod rubrikom opisa osobnosti, gdje je stajalo: "Neatraktivna i prilično živahna djevojka s vragolastim smislom za humor, i ponekad nerazborita." Dekan se lagano nasmijao. Koje li izjave! Tijekom godina već je bio načinio svoju knjigu sinonima: neatraktivna = ružna živahna = obično pijana vragolasta = šašava ponekad nerazborita = jednostavno neugodna Pa dobro! Nije morala biti ni toliko loša kad se sve uzme u obzir. No sutra neće moći razgovarati s njome. Prokleti Zavod! Bilo bi interesantno još jednom potvrditi svoju malu teoriju. Ljudi su se ponekad trudili pokazati se u drukčijem svjetlu od onoga što su zapravo bili, i to nije bilo tako teško. Nasmijano lice, ispod kojeg se krilo srce tvrdo poput kamena. No bilo je i suprotnih slučajeva; lice tvrdo kao kamen, a srce blago. Mutna sjećanja uskomešala su se u dekanovim mislima. Glavni inspektor Morse bio je napomenuo nešto vrlo slično, nije li? No dekan nije bio posve siguran u to.

Nema veze. Valjda nije bilo toliko važno. Bartlett je primio poziv gospođe Martin u osam sati. Je li on možda znao gdje se nalazio Donald? Je li bio na sastanku? Znala je da je nekad radio do kasnih noćnih sati, no još se nikada nije bio ovoliko zadržao. Bartlett je pokušao odgovoriti; rekao joj je da će je nazvati i da je iza svega očito stajalo vrlo jednostavno objašnjenje. "0 Isuse!" rekao je nakon što je spustio slušalicu. "Sto nije u redu, Tome?" Gospođa Bartlett je ušla u hodnik i vrlo ga zabrinuto pogledala. Svoje je ruke lagano položio u njene i usiljeno se nasmijao. "Koliko sam ti puta već rekao? Ne trebaš slušati moje telefonske razgovore. I sama imaš dosta - " "Nikad to ne činim. To dobro znaš, Tome. Ali - " ,,U redu. Nije to tvoj problem, to je moj problem. Za to me i plaćaju, zar ne? Ne mogu očekivati dobru plaću nizašto, zar ne?" Gospođa Bartlett mu je nježno položila ruku preko ramena. "Ne znam zašto te plaćaju i ne želim znati. Ako te plaćaju ijedan milijun, ni to nije dovoljno! Ali - " Djelovala je zabrinuto, i mali je tajnik toga bio svjestan. "Razumijem. Čini se daje svijet odjednom podivljao, zar ne? To je bila Martinova žena. On još nije stigao kući." ,,0h, ne!" "Ne, ne. Nemoj početi sa suludim zaključcima." "Ne misliš - ?" "Hajde, sjedni i popij malo gina. Nalij i meni jednu čašicu. Doći ću za minutu." Tada je pronašao Monicin broj te ju je nazvao. I kao i prijašnjeg dana uhvatio je samog sebe kako automatski broji zvonjenje u telefonskoj liniji. Deset, dvadeset, dvadeset pet. Čini se da ni Sally nije bilo kod kuće. Pustio je da zvoni još nekoliko trenutaka, a zatim je polako spustio slušalicu. Činilo se daje Zavod bio pred potpunim kolapsom. Sjetio se svih onih godina kada je tako naporno radio kako bi ga podigao na noge. I sve je išlo dobro, sve je napredovalo. No mogao je točno odrediti vrijeme kada se sve počelo urušavati: onda kada je Roope bio primljen u povjerenstvo. Da. Tada je došlo do prsnuća. Roope! Za nekoliko je trenutaka mali tajnik neodlučno stajao pored

telefona i u sebi je osjećao da bi mogao ubiti tog čovjeka. No, umjesto toga nazvao je Morseov broj u Thames Valleyju, no ni Morsea nije bilo. Nije to sada bilo toliko važno. Sve će mu to ionako ispričati ujutro. Gospođa Seth je stigla u četvrt do deset te je ušla u sobu povjerenstva. Bila je prva od članova koji su stigli, i kada je sjela odlutala je mislima... još kada je posljednji put ovdje sjedila, kada se prisjetila svog oca... kada je Roope govorio... kada je Quinn bio primljen... Prostorija se polako punila, te je uzvratila nekoliko muklih 'dobro jutro'; no atmosfera je bila teška, te su i ostali članovi sjedili u tišini, posve zamišljeni, baš kao i ona, dok su im pogledi bili uprti u jedno prazno, nezauzeto mjesto. Ponekad je pokoji postdiplomac, uz prethodni poziv, prisustvovao ovim sastancima, no ovoga puta nije bilo nijednog, izuzev Bartletta, čije umorno lice kao daje oslikavalo cijelu situaciju u prostoriji. Čovjeka koji je sjedio pored Bartletta nije poznavala. Čini se da je bio iz policije. Činio se ugodnim: otprilike njezinih godina, u kasnim četrdesetima. Doimao se nekako mršav, imao je ugodne oči, zapravo činilo se da je njima mogao gledati kroz čovjeka, baš poput rendgena. Bio je tu još jedan čovjek, a i on je zasigurno bio policajac, no nekako se izdvajao iz tog magičnog kruga, te je stajao sa strane s malim notesom u rukama. U dvije minute poslije deset Bartlett je ustao i održao tužan i zamišljen govor kojim je izvijestio o policijskim sumnjama, kao i o svojima, naime da je integritet njihove ustanove bio nepovratno narušen kriminalnim ponašanjem jednog ili dvoje ljudi, a radilo se o nekome kome je Zavod dao svoje povjerenje, što je po mišljenju glavnog inspektora Morsea ('meni s desna') bilo izravno povezano sa smrću Oglebyja i Quinna. S obzirom da su završili s jesenskim ispitima, sve daljnje aktivnosti Zavoda sada su bile upitne, stoga se očekivala potpuna suradnja svih njegovih članova. No na to je trebalo pričekati, jer svrha ovoga sastanka bila je ipak nešto drukčija, kao što će se upravo i uvjeriti. Dekan je zahvalio tajniku te je dodao svoje teške misli vezane za budućnost Zavoda, i dok je govorio bilo je očito da su članovi postajali vrlo nemirni. Začulo se šaputanje: Jedno ili dvoje, nije li

tako Bartlett rekao? Što vi mislite? Zašto je i policija prisutna? Oni i jesu iz policije, zar ne? Kada je dekan završio sa svojim izlaganjem, bilo je gotovo i s došaptavanjem. Činilo se kao da je cijela situacija krenula nagore, a gospođa Seth je pretpostavila daje mnogo toga imalo veze s čovjekom koji je sjedio Bartlettu zdesna, posve spokojno, dok je kažiprstom desne ruke prelazio po svom nosu. Vidjela je da se Bartlett okrenuo prema Morseu i podrugljivo ga pogledao, a zatim je pogledala Morsea, koji je lagano kimnuo prije negoli je ustao. "Dame i gospodo. Tražio sam od tajnika da sazove ovaj sastanak jer sam namjerio da svi saznate ono što smo otkrili o odavanju ispitnih pitanja iz ovog ureda. No mislim da ste o tome već nešto i čuli." (Tada je postrance pogledao prema dekanu i Bartlettu.) "Želim vam reći da ako bilo tko od vas ima kakve obveze koje ne mogu čekati, osjećajte se slobodnima otići." Pogledao je preko stolova svojim hladnim sivim očima, dok se napetost u prostoriji povećavala. No nitko se nije pomakao i tišina je bila očita. "No, opet, dobro je i da saznate", nastavio je Morse, "nešto o policijskom izvješću koje se tiče smrti Quinna i Oglebyja, a uz to sam siguran da će vam biti drago konačno čuti daje slučaj okončan - ili skoro okončan. Recimo to tako, dame i gospodo, čovjek je uhićen i upravo ga se sada ispituje oko povezanosti s ubojstvima Quinna i Oglebyja." Tišina u prostoriji bila je narušena tek okretanjem stranice u Lewisovom notesu. Morse je nastavio dalje svjestan da su svi upijali svaku njegovu riječ. "Već znate, ili većina vas zna, da smo prošlog ponedjeljka vašeg kolegu gospodina Christophera Roopea osumnjičili za povezanost s Quinnovim ubojstvom. No isto tako znate da je vrlo brzo nakon toga bio pušten. Dokazi protiv njega nisu se pokazali dovoljnima, i sve je ukazivalo u postojanost njegovog alibija za taj petak 21. studenoga, kada je prema policijskom zaključku Quinn bio ubijen. No moram vam priznati, bez imalo sumnje Roope jest odgovoran za odavanje tajni iz Zavoda Al-jamari, kao i još nekim prekomorskim zemljama." Neki od prisutnih zaustavili su dah, dok su drugi otvorili usta od čuđenja, no ni na sekundu nisu skidali pogled s Morsea. "Ah, da, još nešto, dame i gospodo, u svemu tome glavnu je riječ imao također vaš

kolega George Bland." Tada se ponovno začulo šaputanje, nakon čega je uslijedio šok iznenađenja, pa tišina i očekivanje. "Cijela je stvar izišla na vidjelo zbog budnosti i odgovornosti jednog čovjeka Nicholasa Qu- inna. Da preciziramo, kada je to točno Quinn otkrio, ne možemo biti sigurni, no mogu pretpostaviti da se radilo o onoj večeri s predstavnicima Al-jamare, kada je piće teklo u potocima i kada su neki od krivaca prilično izgubili pojam o vremenu i prostoru, i tada je Quinn uspio čitati s njihovih usana, jednako dobro kao što bismo mi čuli govor. I vjerujem da to i jest bio razlog ubiti Quinna kako bi ga se spriječilo da progovori o nekim stvarima, a kako bi krivci i dalje mogli sebi osiguravati nagrade; u ovom slučaju vrlo određene nagrade, u to nema sumnje, koje su dijelili s partnerima u inozemstvu. I mislim daje Quinn o svemu tome ipak progovorio, nekome za koga je bio uvjeren da nije imao ništa s tim prljavim igrama koje su se odigravale. Taj netko bio je Philip Ogleby. Postoji dokaz da je i Quinn dosta popio te večeri i da ga je Ogleby pratio kada je izlazio. Nagađam. Možda je Ogleby zastao s Quinnom te mu rekao da je budala ako misli voziti u takvom stanju. Ne znam, možda mu je on ponudio vožnju do kuće. No ono u što sam siguran jest daje Quinn rekao Oglebyju ono što je znao. Eh, sad, ako je u to bio uvučen i sam Ogleby, mnoge stvari koje su zbunjivale oko Quinnovog ubojstva sada bi se mogle konačno razjasniti. Od svih Quinnovih kolega Ogleby je bio jedini koji nije imao alibi za ključni petak popodne. On se vratio u bar nakon ručka, i tamo je proveo - kako je rekao - ostatak popodneva. Tko god daje ubio Quinna morao je biti u uredu tijekom kasnoga jutra, i opet između četiri i po i pet; i ako je itko iz ureda kriv za Quinnovo ubojstvo, postoji samo jedan pravi osumnjičenik - Ogleby, jedini čovjek u kojeg je Quinn imao povjerenja." Oko stolova je opet nastalo mrmorenje, dok su se dvojica članova nemirno pomakla u svojim foteljama, no Morse je primirio situaciju poput dirigenta koji je vješto upravljao svojim štapićem. ,,Ogleby mi je lagao kada sam ga ispitivao o njegovom kretanju tog petka popodne. Bio sam mu povjerovao, sve dok mi narednik, ovdje prisutan" - nekoliko se glava okrenulo prema Lewisu, koji je

pomalo smeteno doživio svoj trenutak slave - "nije predao sve podatke koje je zabilježio, te sada jasno vidim u čemu je Ogleby lagao - zapravo gdje je morao lagati. Za primjer, inzistirao je na tome da je u uredu bio oko 16:30, što su ne samo gospodin Roope, već i čuvar Noakes, kategorički negirali. Ipak, ovo mije vrlo čudno. Ogleby mije lagao, a time je skoro pa prstom upirao u svoju krivnju. Zašto? Zašto je rekao da je tamo bio cijeloga popodneva? Zašto si je vezivao omču oko vrata? Nije to lagano pitanje, to se slažem. No odgovor postoji; vrlo jednostavan odgovor. Ogleby nije lagao. U tom je pogledu on govorio istinu. On je bio tu, premda ga ni Roope ni Noakes nisu vidjeli. I kada sam pogledao njegove dokaze, počeo sam se zapitkivati o još jednoj ili dvije stvari, koje su se zapravo činile poput očitih laži. Stoga, tu sam polako počeo shvaćati što se zapravo dogodilo tog petka popodne, nakon čega sam shvatio daje Ogleby bio posve nevin po pitanju ubojstva Nicholasa Quinna. Stvar je u tome što on jest bio u uredu tog petka, 21. studenoga, i s obzirom da je on vidio tko je ubio Quinna, vrlo brzo bio je i sam likvidiran. Zašto Ogleby svoje sumnje nije iznio meni, to nikada neću saznati. Mislim da samo mogu nagađati, no... U svakom slučaju, možemo biti sretni daje ubojica sada u rukama policije." Morse je pomalo dramatično pokazao prstom prema praznoj fotelji. "Evo, tu je sjedio, nadam se. Da, dame i gospodo, riječ je o vašem kolegi Christopheru Roopeu." Tada je opet žamor ispunio prostoriju, dok je gospođa Seth tiho plakala. Nakon što se žamor stišao, nastala je prava drama. Nakon tihih razgovora preko stola dodekan je zatražio dozvolu za kratku izjavu, nakon čega je Morse sjeo pa počeo rastreseno črčkati po zapisniku pred sobom. "Nadam se da će mi glavni inspektor oprostiti, no želim razjasniti jednu stvar, ako smijem. Jesam li dobro razumio kad kažete: tko god daje ubio Quinna, morao je biti u Zavodu i ujutro i popodne?" Morse je odgovorio. "Razumjeli ste jako dobro, gospodine. Ne želim sada ulaziti u sve detalje cijelog slučaja; no Quinn je ubijen oko podne u petak - zapravo, da ipak budem precizniji - bilo je to točno u podne i njegovo je tijelo iz zgrade izneseno u prtljažniku njegova automobila oko 16:45. Zadovoljava li vas ovo možda, gospodine?"

Dodekan je nespretno zakašljao, te je nastojao djelovati što više nezadovoljno. "Ne, gospodine inspektore. Bojim se da me ne zadovoljava. Ja sam osobno otišao tog petka u London, i na povratku sam uhvatio vlak u 15:03 za Oxford, stigao sam oko dvadeset minuta poslije četiri sata, a prava je istina daje Roope bio u istome vlaku." U toj iznenadnoj tišini koja je popratila taj novi dokaz, Morse je progovorio tiho i polako: "Hoćete reći da ste putovali zajedno s njim?" "Ne, ne baš. Šetao sam po peronu i ugledao sam Roopea koji je ušao u vagon prvog razreda. Nisam mu se pridružio jer sam putovao drugim razredom." Dodekan je bio zadovoljan što nije trebao podrobno iznijeti istinu. Čak i da je imao kartu za prvi razred, opet bi bio radije sjeo u drugi razred, jer jednostavno nije htio putovati s Roopeom. On je oduvijek mrzio Roopea. Koje li ironije, da on, dodekan, sada može skinuti ljagu optužnice za ubojstvo s njegovog imena! "Volio bih", rekao je Morse, "da ste mi to prije rekli, gospodine - no naravno da to što ste upravo rekli nije nikakvo iznenađenje. Vidite, znam da je Roope uhvatio taj vlak u 15:03 iz Paddingtona." Nekoliko prisutnih članova međusobno su se pogledali; i tada se osjetila potpuna smetenost. Bartlett je njihova neizgovorena pitanja pokušao složiti u riječi. "No, pred samo nekoliko minuta rekli ste - " "Ne, gospodine", prekinuo ga je Morse. "Znam što ćete reći i niste u pravu. Ja sam rekao da nitko nije mogao ubiti Quinna a da nije bio prisutan u ta dva ključna perioda. Ali činjenica je nepromjenjiva. Ponavljam, nijedna osoba nije mogla osmisliti i ostvariti tako vražje genijalan plan." Polako je pogledao po prostoriji i bio je svjestan da su svi upijali njegove riječi. Gospođi Seth njegov se glas sada činio vrlo dalekim, bez obzira što je svoj ton pojačavao i stišavao. Vidjela je Morsea koji se nagnuo nad njenom glavom, a zatim se polako okrenula prema naredniku Lewisu, koji se potiho podigao i napustio prostoriju. Što? No, Morse je opet govorio, onim istim tihim i metalnim glasom. "Kako sam rekao, moramo prihvatiti neospornu činjenicu da jedna osoba, bilo daje riječ o muškarcu ili ženi, sama nije mogla izvesti

Quinnovo ubojstvo. Stoga, dame i gospodo, zaključak je da zapravo tražimo dvoje ljudi. Dvoje ili dvojicu koji su dijelili iste motive, kojima je Quinnova smrt bila više nego potrebna, dvoje ljudi koji su vrlo blisko surađivali, ljudi koji su mogli raditi i smišljati zavjeru zajedno, dvoje ljudi koji su vama vrlo dobro poznati... I prije negoli se narednik Lewis vrati, dozvolite mi da vam naglasim nešto u daljnjem slijedu, zbog toga što sam uvjeren da neki od vas nisu tako pozorno slušali moje riječi. Rekao sam daje Roope uhićen i optužen za ubojstvo. No nisam rekao za čije ubojstvo. Zapravo, da budem iskren, uvjeren sam da Christopher Roope nije ubio Nicholasa Quinna." U Quinnovom bivšem uredu Monica Height i Donald Martin nisu međusobno razgovarali, a osim toga bilo je prošlo već više od pola sata otkako su ih dva policajca ovdje smjestila. Monica se osjećala kao da se nalazi u oskudnom i sušnom okruženju; njezine misli, njezine emocije, pa čak i njezini strahovi sada su bili posve splasnuli, jednostavno se osjećala posve praznom. Tijekom prvih nekoliko minuta nije bila svjesna pogleda jednog od policajaca koji je očima gutao njezinu figuru, no ovoga puta na to je ostala posve ravnodušna. Kakva li je samo budala bila kada je pomislila da Morse neće ništa naslutiti! Činilo se da ništa neće izaći iz te predivne i lucidne glave... No, ipak, on je otkrio istinu, iako joj nije bilo jasno kako ju je prozreo. Zanimljivo, u svakom slučaju. No u svakom slučaju nije se radilo o velikoj laži. Ne poput one glupe, priglupe laži koju su ona i Donald bili iznijeli na početku. A ovaj se sada pokazao kao pravi beskičmenjak dok je tako sjedio pored nje; bio je mrzovoljan, tih, vrijedan prijezira, i posve beznadan poput nje, svjestan da ni za njega nije bilo nikakvih šansi. No istina je trebala izaći na vidjelo. Radilo se o sudu, o dnevnim novinama... Na trenutak gaje žalila, jer bila je to njena pogreška, ne njegova. Još od onoga dana kada se zaposlio bila je svjesna toga da je od njega mogla raditi što god je htjela... Vrata su se otvorila i Lewis je ušao. "Molim vas, hoćete li doći sa mnom, gospođice Height?" Polako je ustala, nakon čega se popela uz drvene stube. Vrata Odbora bila su zatvorena i ona je oklijevala nekoliko trenutaka kada

ih je Lewis otvorio te ju propustio unutra. Breme njene savjesti postalo je nepodnošljivo. I da, sada će konačno osjetiti olakšanje. Gospođa Seth je okrenula glavu kada su se vrata iza njezinih leđa otvorila. Inspektor je upravo govorio o Studiju 2 u Walton Streetu; no mislima je bila odsutna i nije ga mogla pratiti. Začula je muški glas koji je tiho prozborio: "Nakon vas, gospođice Height." Monica Height! Dragi Bože, ne! To nije bilo moguće. Monica Height i Martin. Naravno, bila je čula govorkanja. Zapravo, svatko je morao čuti govorkanja... ali Monica je sada sjedila na Roopeovom mjestu. Roopeovom! Nije li Morse sumnjao na Roopea i Monicu? Dvoje ljudi, bio je rekao... No tada je Morse ponovno progovorio. "Gospođice Height, već smo vas ranije ispitivali vezano za ovaj slučaj i izjavili ste da ste to popodne u petak, 21. studenoga, proveli s gospodinom Martinom. Je li to točno?" "Da", rekla je skoro bezglasno. ,,A rekli ste i da ste večer proveli kod kuće?" "Da." "Kasnije ste priznali da se tu ipak nije radilo o istini?" "Da." "Rekli ste da ste popodne zapravo proveli s gospodinom Martinom u Studiju 2 u Walton Streetu?" "Da." "Kada sam vas ispitivao, odvojeno od gospodina Martina, pitao sam vas niste li u kinu vidjeli nekoga poznatog. Sjećate li se možda?" "Da, sjećam se." "1 odgovorili ste mi da niste?" "Da, rekla sam vam istinu." "Pitao sam vas niste li možda nekog poznatog vidjeli da je ulazio u kino, nisam li?" "Da." "1 još uvijek stojite iza svega što ste mi rekli?" "Da." "Gledali ste film po imenu 'Nimfomanijaci'?" "Da." "1 ostali ste pored gospodina Martina sve do kraja filma?"

"Izašli smo nekoliko minuta prije nego što je trebao završiti." "Jesam li u pravu, gospođice Height, ako kažem da sam vam mogao postaviti drukčije pitanje? Pitanje koje bi moglo biti po- veznica s ubojstvom Nicholasa Quinna?" "Da." ,,A to pitanje nije bilo 'Koga ste vidjeli kada ste ušli u kino?' već 'Koga ste vidjeli na izlasku iz kina?'" "Da." "1 jeste li vidjeli ikoga?" "Da." "Možete li prepoznati osobu koju ste vidjeli toga dana na izlasku iz Studija 2?" "Da." "Je li vam ta osoba inače poznata?" "Da." "Je li to netko u ovoj prostoriji?" "Da." "Molim vas, možete li nam precizirati tko je ta osoba?" Monica je podigla ruku i pokazala prstom. Činila se poput magnetske igle koja je sigurno i čvrsto pokazivala prema polu. U prvom trenu, gospođa Seth je pomislila daje ruka pokazivala na Morsea. No to nije bilo moguće. Još jednom je odmjerila taj prst, i jednostavno nije mogla vjerovati u ono što je vidjela. Još je jednom popratila liniju njenog prsta. I opet, rezultat je bio isti. O, ne. To nije moglo biti moguće! Monicin je prst čvrsto pokazivao u pravcu jednog čovjeka, a to je bio tajnik Zavoda. Lewis je (začudo) u cijeloj toj priči imao važnu ulogu. Lewis je bio zaslužan za motrenje Roopeove kuće. Lewis je bio taj koji je vidio Roopea kada je izašao iz kuće, nakon čega se dovezao do parkirališta na željezničkoj postaji. Lewis je bio taj koji je pratio raznosača novina, te je tako saznao adrese ljudi kojima je Roope slao svoje kratke i hitne poruke. Lewis je bio taj koji je Morsea pozvao u bar na postaji i tom prilikom mu ukazao na dvojicu koji su sjedili ispred tamnosmeđog Vanden Plasa u najudaljenijem dijelu parkirališta. Lewis je bio taj koji je uhitio Roopea, koji je pokušao riskirati po zadnji put tog prethodnog jutra.

Kasnije tog popodneva, nakon što su mnoge stvari izašle na vidjelo, Lewis se odvažio upitati Morsea da mu razjasni nekoliko stvari. "Cime zapravo mislite teretiti Bartletta, gospodine?" Morse je izgledao prilično optimistično dok je sjedio u crnoj kožnoj fotelji, a zatim mu je rekao: "Vrlo smo rano u samom slučaju, Lewise, otkrili da je postojao animozitet između Bartletta i Roopea, i ja sam se stalno pitao zašto je tome bilo tako. Postupno su se stvari razjasnile: postavljao sam si krivo pitanje, zapravo to nije ni bilo pitanje. Među njima dvojicom nije bilo antagonizma, no oni su htjeli da baš tako izgleda. Njih dvojica slagali su se poput ruke i rukavice što se ticalo biznisa oko Al- jamare, i svakako su se pobrinuli da se nikad ne posumnja u njihov dosluh. No to nije bilo tako teško. Tek tu i tamo odradili bi potrebna podbadanja, i to ponekad u prvim redovima samog Zavoda, a potpun uspjeh postigli su kada su uposlili Blandovog nasljednika. Imali su cijelu stvar unaprijed isplaniranu. Za njih nije bilo važno tko je zaposlen; bilo je bitno da mogu odglumiti neslaganje oko novog zaposlenika. Stoga kada bi Bartlett zagovarao bijelo, Roope bi zagovarao crno. To je bilo vrlo jednostavno. Ako je Bartlett bio za Quinna, Roope jednostavno nije." Na trenutak se Morseovo čelo nabralo. "1 to je jednostavno izvrsno funkcioniralo. Ostatak Odbora jednostavno se sabla- žnjavao neprijateljstvima između njihovih mlađih kolega, Roopea i respektiranog tajnika Bartletta. I to je jednostavno tako i trebalo biti. Nitko nije pomislio da su se ta dvojica zapravo slagala. Nitko. Sav taj njihov antagonizam trebao je prikriti pokvareni dogovor koji su uspjeli ostvariti s Emiratima, no kasnije, kada je Quinn otkrio istinu, trebalo gaje ukloniti. Vidite na što ciljam?" "Da, naravno", rekao je Lewis polako. "No zašto se Bartlett na kraju složio s - ?" "Znam na što mislite. Siguran sam da u normalnim okolnostima on ne bi dolazio u napast da svoje džepove puni na račun Zavoda. No on je imao jedno dijete, Richarda, mladića koji je započeo svoj život vrlo obećavajuće, koji je morao opravdati povjerenje ponosnog tate i ponosne mame. No tada se jednostavno cijeli svijet Bartlettovih urušio. Richard je jako naporno radio, očekivanja su bila prevelika, i

jednostavno sve je pošlo krivim putem. Doživio je nervni slom i završio je u bolnici. Kada je izašao, Bartlettovima je bilo više nego jasno da su se susreli s očitim problemom. Vodili su ga od specijalista do specijalista, od savjetnika do savjetnika - no uvijek su dobivali isti odgovor: s nešto duljim liječenjem možda bi opet mogao ozdraviti. I sami ste otkrili, Lewise, daje Richard posljednjih pet godina proveo u najnaprednijim i najskupljim psihijatrijskim klinikama u Europi: Ženeva, Beč, London... Sjetite se, sve to ipak košta. Bartletta je to moralo stajati tisuće funti, a ne mislim da je mogao toliko zarađivati. Njegova su primanja poprilično dobra, no - Roope je morao znati za sve to, i nekako su se već zbližili, nakon čega su stvorili pakt. Originalno, to su bili Bland i Roope, barem mislim. No Bland je odlučio krenuti prema višim ciljevima, te je Roopeu trebao netko unutar samog Zavoda kako bi i dalje sebi osigurao 'zlatna jaja'. Ne znam točno kako je to među njima funkcioniralo, ali-" "Znate li možda točno kako je Bartlett ubio Quinna, gospodine?" "Pa, i ne baš. No imam dobru ideju, jer obmana se mogla izvesti samo na jedan način. Razmislite malo. Dobijete dozu, prilično visoku dozu cijanida. Roope se oko tog dijela posla sam pobrinuo. Od tako velike doze cijanida smrt nastupa odmah, no tu je taj mali problem s Quinnovim ubojstvom. Pretpostavljam da gaje Bartlett zvao u svoj ured i potom mu ponudio piće. On je znao daje Quinn bio lud za sherryjem, stoga mu je rekao da si sam nalije jednu čašicu - kao ijednu za njega, Bartletta. Mora da je unaprijed obrisao bocu sherryja i čaše tako daje - " "Nije li Quinn mogao namirisati cijanid?" ,,U normalnim okolnostima, zasigurno bi. No Bartlett je vrlo dobro razradio svoju akciju. Tog jutra je sve bilo obavijeno vražjom genijalnošću." "Mislite na protupožarnu vježbu." "Da. Noakesu je bilo naloženo da alarm namjesti u podne, i bilo mu je rečeno da čeka na zapovijed svog šefa. Stoga? Što se dalje događa? Čim je Quinn nalio sherry, Bartlett podiže telefonsku slušalicu, pritom okrećući leđa Quinnu, te kaže: 'U redu, Noakes'. I tada, nakon sekundu ili dvije, alarm se oglasio. No stvar je u

ovome, Lewise: Quinn ne može čuti alarm. Zvono se nalazi na hodniku, i svi ga ostali odlično mogu čuti, no ne i Quinn, te to daje Bartlettu prostora za manevar, baš koliko treba. Čim je Quinn nalio sherry on je rekao nešto poput: 'Oglasio se požarni alarm! Na to sam zaboravio. Popijte to na brzinu, a razgovarati možemo kasnije.' Quinn je zasigurno iskapio ostatak sadržaja male čašice, no vrlo je brzo nakon toga shvatio da nešto nije bilo u redu. Njegovo je disanje postalo grčevito i isprekidano, a odmah zatim uslijedio je jak konvulzivni napadaj. Za minutu, ili za nekoliko minuta, bio je mrtav." "Ali zašto nije dozivao pomoć? Naravno - ?" "Ah! Vidim da još niste uvidjeli svu istančanost Bartlettovog plana. Što se vani događalo? Protupožarna vježba! Kao što ste se i sami uvjerili, Noakes je dobio upute da alarm drži upaljenim otprilike dvije minute. Dvije minute! A to je prilično dugo, i za to vrijeme, Lewise, svi su se bučno kretali duž hodnika prema stubištu. Možda se Bartlett i pobrinuo za to da Quinn ne pozove pomoć; no ako je i pokušao vikati, čisto sumnjam da gaje itko čuo. Sjetite se! Nitko nije ulazio u Bartlettov ured. Vani je gorjelo crveno svjetlo i nitko se od zaposlenika nije usudio prekršiti sveto pravilo. Čak i daje sve opet pošlo po zlu, Lewise, čak i da je netko ušao, mislim da je Bartlett zaključao vrata - Quinnovi su otisci bili na bocama i čašama, i stoga policija i jest krenula sa svojim osnovnim pitanjem: tko je otrovao Bartlettov sherry, zasigurno s namjerom da otruje Bartletta, a ne Quinna? No, u svakom slučaju, Quinn je mrtav i zgrada je sada prazna. Bartlett navlači svoje rukavice, izlijeva sherry i ono što je ostalo od Quinnovog pića u umivaonik u svojem malom zahodu sjećate se toga, Lewise? - a tada je bocu sherryja i čašu spremio u aktovku. Za sada je to bilo više nego dobro. Quinn je bio prilično krhke građe, stoga gaje Bartlett mogao nositi na svom ramenu, no mogao ga je i ubaciti ujedan od onih plastičnih kontejnera za smeće, te gaje u njemu mogao iznijeti preko poliranog hodnika. No vjerujem da ga je ipak nosio, s obzirom da na njegovom tijelu nije bilo niti jedne ogrebotine. No ako i jest, bilo je to tek nekoliko jardi udaljenosti od stražnjeg izlaza, a Quinnovo mjesto za parking nalazilo se odmah pred izlazom. Bartlett, koji je već bio uzeo

Quinnove ključeve automobila, kao i one od njegove kuće, iz džepa njegove jakne, tijelo je ubacio u prtljažnik zajedno s onom aktovkom i njegovo je djelo izvršeno." "Pretpostavljam da smo trebali pretražiti prtljažnik, gospodine." "Pretražio sam ga. No nije bilo nikakvih tragova. Zato i mislim da se Bartlett u neku ruku morao poslužiti kontejnerom." "Tada je izašao kako bi se pridružio ostalima - " Morse kimne. "Ponizno stajati vani zajedno s ostalima, naravno. Preuzeo je listu, koja je do tada brojila oko tridesetak zaposlenika, a on je tu dodao sebe i Quinna kao prisutne, nakon čega je ustanovljeno da su svi bili prisutni." ,,A Bartlett je bio taj koji je zvao školu u Bradfordu?" "Naravno. Zapravo, pokušavao je pronaći bilo što što bi na neki način omelo neizbježnu istragu, stoga je morao vidjeti ono pismo koje se nalazilo u Quinnovoj plitici za pisma. Ako se sjećate, poštanski je žig bio od ponedjeljka, 17. studenoga." "Tada je otišao kući i počastio se obilnim ručkom." "Sumnjam", rekao je Morse. "Bartlett je vrlo bistar čovjek, no ipak nije nemilosrdan kakav je recimo Roope. No u svakom slučaju još gaje mnogo toga mučilo. Naravno, jedan je dio plana bio odrađen, no nije sve bilo završeno. Kući je otišao, pretpostavljam, oko deset minuta poslije jedan, i pritom je rekao ženi - vrlo precizno - da mora obaviti jedan poziv u svoj ured prije negoli se zaputi na sastanak u Banbury. Ali prije negoli je to izveo - " "Zvao je u Studio 2." "Tako je. Bartlett je kupio kino ulaznicu, poderao ju je napola i zatim je zaposlenicu upitao gdje je toalet; tamo je pričekao nekoliko minuta, a onda je pobjegao dok je djevojka na blagajni bila zauzeta s novim mušterijama. No nakon toga stvari su krenule nizbrdo. Nije stvar u tome što je Bartlett vidio Monicu Height - u to sam posve siguran. No ona je vidjela njega u trenutku kada je izlazio iz Studija 2. Monica i Donald Martin, sjetite se toga, namjeravali su to popodne provesti zajedno. Nisu mogli do njenog stana, jer njena je kćerka bila kod kuće; kod njega također nisu mogli iz razloga što se njegova žena otamo nije micala; mogli su recimo otići negdje automobilom, no to nije bilo odveć romantično rješenje za hladno,

kišno popodne. Stoga su odlučili otići u kino. No nije ih se smjelo vidjeti zajedno, pa je Martin došao dosta ranije, zapravo čim su se vrata kina otvorila, te je kupio kartu za zadnji red, gdje je sjeo i čekao Monicu. Monica je trebala doći nešto kasnije, a on je za to vrijeme pozorno promatrao svakog tko je ušao u dvoranu. Stoga, shvatite ovo, Lewise. Daje Quinn došao tog popodneva u Studio 2, Martin bi ga zasigurno bio vidio. Bio bi isto tako vidio i Bartletta. A da je vidio ikoga od njih, ne bi se bio zadržao. Bio bi napustio dvoranu te bi vani čekao Monicu, nakon čega bi joj iznio loše vijesti. No on ipak ništa od toga nije napravio! Stoga, stavite se u Monicinu poziciju. Kada smo je ispitivali - kao i Martina - jedna je stvar bila više nego jasna: pogledali su film, a to zasigurno ne bi učinili da je itko iz Zavoda bio u dvorani. Stoga je postojalo samo jedno objašnjenje: Monica jest nešto vidjela, nešto što ju je tek kasnije počelo mučiti. No što god daje to bilo, nije ju spriječilo u namjeri da se pridruži Martinu u kinu, u redu? Stoga možemo izvući jedan zaključak: vidjela je nekoga kako izlazi. I taj netko bio je Bartlett! On se s kino ulaznicom vratio u Zavod. No gdje li ju je onda ostavio? Mogao ju je ostaviti u Quinnovoj sobi, iz razloga što je tamo u svakom slučaju morao ostaviti onu poruku za Margaret Freeman i pootvarati ladice na ormarima. Pomalo nemarno od Bartletta, ako podrobno sagledamo situaciju..." Morse je odmahnuo glavom kao da mu se muha spustila na ćelavi dio glave. No tada je izustio ono što gaje mučilo. "Sjetite se samo da je sve to trebalo biti vrlo precizno isplanirano i sve je bilo namješteno kako bi išlo u korist Roopea, a ne Bartletta. Roope si je izgradio čvrst alibi za to popodne, no samo mu je trebao neki valjan razlog zbog kojeg je posjetio Sindikat. On nije mogao znati - a nije ni Bartlett - hoće li tko od mlađih kolega biti tamo, stoga je rekao daje trebao ostaviti neke dokumente u Bartletto- vom uredu. Vidite, da je ikoga zatekao, ne bi imao isprike za čeprkanje po Quinnovom uredu. Tamo je svakako trebao otići nešto kasnije, naravno trebao je Quinnovu kišnu jaknu, no isto tako morao je biti svjestan rizika, te je igru koju je vodio morao izvesti vrlo precizno. Stoga su njih dvojica zajedno zaključili da kino ulaznica i Quinnovi ključevi trebaju biti pažljivo skriveni u Bartlettovom stolu ili u jednoj od njegovih ladica. Onda?

Pa što se onda dogodilo? Roope je pokucao na Bartlettova vrata, no odgovora nije bilo; na brzinu je ušao unutra, ostavio je svoje papire, te je uzeo ključeve i kino ulaznicu. Vrlo jednostavno. Očito, njegov je plan bio da se mota u blizini, vjerojatno negdje iza zgrade, sve dok ostali ne pođu svojim kućama. Tada je bez problema mogao ući na stražnji ulaz, uzeti jaknu iz Quinnovog ureda, te se odvesti Quinnovim kolima. Zapravo, bilo je i lakše negoli se mogao nadati. Noakes je zaista bio nepredviđen problem, no, kako se ispostavilo, to mu je itekako pomoglo. Noakes je mogao potvrditi da tog popodneva u uredima uistinu nije bilo nikoga. I kada je rekao Roopeu da će otići na gornji kat po šalicu čaja, prostor je bio slobodan - čak i pola sata ranije negoli se tome nadao." "1 otada pa nadalje moralo je biti točno onako kako ste već rekli." "Da, osim jedne stvari. Rekao sam Roopeu, još kada smo ga prvi put doveli na ispitivanje, daje vjerojatno on uzeo poruku s Quinnovog stola; no ipak ne mislim daje on to napravio. Ali ne mogu iznaći niti jedan razlog zašto bi se on javio Bartlettu kada je doznao uznemirujuću informaciju da će se gospođa Evans vratiti. Bio je to zapravo najgori trenutak, u to sam uvjeren, i Roope je zasigurno paničario. Kiša je vani prilično jako padala i on nije tek tako mogao iznijeti tijelo i pobjeći. Gospođa Greenaway - morao ju je vidjeti sjedila je pred prozorom u svojoj sobi iza razmaknutih zavjesa, stoga je postojao samo jedan način da se izvuče Quinnovo tijelo, i to kroz prednja vrata garaže. Stoga nije bilo druge nego čekati; no on nije mogao tu čekati. Zasigurno je morao biti očajan kada je zvao Bartletta, no Bartlett se pojavio s majstorskim potezom - s porukom s Quinnovog stola. Bio je to fantastičan komadić sreće, ali moj Bože, trebalo im je malo više sreće u tom pogledu. Bartlett se upravo bio vratio iz Banburryja, no odmah je bio otišao te se našao s Roopeom iza Pinewood Closea, gdje je Roope već bio nabavio namirnice. Pretpostavljam daje Bartlettu trebalo nekih dvadesetak minuta, no vrijeme je još uvijek bilo na njihovoj strani. Roope se vratio do Quinna, skinuo je njegove blatnjave čizme, ostavio je poruku i potom je opet izašao. Zasigurno je bio posve mokar, no zamislite kakvo li je neizmjerno olakšanje morao osjetiti dok je gledao i čekao da gospođa Evans ode, a onda je nekim čudom vozilo hitne pomoći

gospođu Greenaway prebacilo u rodilište. Kuća je tada bila u mraku, nikoga nije bilo u blizini, ulična je rasvjeta bila uništena i zavjesa se spremno podigla za otvaranje zadnjeg čina. Iznio je Quinnovo tijelo kroz stražnja vrata u kuću, spustio gaje na tepih pored fotelje u dnevnoj sobi, postavio je bocu sherryja i čašu na stol, upalio je vatru - i to je jednostavno bilo to. Tada je izašao na stražnja vrata i autobusom se vratio u Oxford." Lewis je razmišljao. Da, tako se moralo dogoditi, no još gaje jedna stvar mučila: "Što je onda bilo s Oglebyjem? Kako se on uklapao u cijelu priču?" "Već sam vam rekao, Lewise, dobar dio onoga što nam je Ogleby rekao bila je istina, i uvjeren sam daje on bio i više nego siguran daje Bartlett ubio Quinna i prije negoli sam - " "Zašto je onda sve to zadržao za sebe?" "Ne znam. Pretpostavljam da je sam sebi nešto valjda htio dokazati -" "Ne zvuči odveć uvjerljivo, gospodine." "Ne, možda i ne." Morse se zagledao u vrt i ponovno se zapitao zašto je Ogleby... Hm. Bilo je još nekih sitnica koje se jednostavno nisu uklapale. Ništa toliko važno, no tada gaje Lewis prekinuo u razmišljanju. "Ogleby je morao biti uistinu pametan tip, gospodine." "0, pa ne znam. Sjetite se da je i meni nešto pokušavao zatajiti." "Što time želite reći, gospodine?" "Koliko vam puta moram ponoviti? On je bio u uredu tog popodne va." "Valjda je bio na gornjem katu jer - " "Ne. Tu ste u krivu. Mislim da je on bio dolje. Razmislimo točno gdje je bio i u koje se vrijeme tamo našao. Zasigurno je bio shvatio, kada se vratio s ručka, daje bio jedini od mlađih suradnika u uredu, i to je za njega bila prilika da malo pročeprka po Bartlettovom uredu. Što god mu je Quinn rekao za svoje sumnje u Bartletta i Roopea, ili samo u Bartletta, sada više ne možemo tvrditi sa sigurnošću. No imao je razloga optuživati Bartletta, stoga je odlučio sam istražiti neke stvari. Nitko nije trebao ući, iz jednostavnog razloga što nikoga nije bilo. No oko 16:30 vani je začuo glasove -

Roope i Noakes - naravno da nije htio biti otkriven. I koje je bilo očito mjesto za skrivanje, Lewise? Mali zahod, točno iza Bartlettova stola, gdje sam i ja zašao onoga popodneva kada smo bili u tom uredu. Idealno! Stajao je unutra i čekao; no nije morao dugo čekati. Ali što je Ogleby našao kada je izašao iz zahoda? Otkrio je da su ključevi i kino ulaznica koje je još maloprije bio vidio sada jednostavno bili nestali! Misli su mu zasigurno morale biti u potpunom vrtlogu i stoga se nije usudio napustiti Bartlettov ured. Začuo je Noakesa u hodniku, a nešto poslije začuo je i nečije korake, nakon čega se čulo i glasno otvaranje i zatvaranje vrata. No još uvijek je morao ostati na svom mjestu. U svakom slučaju, bio je zadovoljan kada se uvjerio da je konačno bio siguran da napusti prostoriju, i prva stvar koju je onda uočio bila je daje nestao Quinnov automobil. Možda je pogledao i u Quinnov ured, ne znam, nagađam. Je li se Quinn vraćao? I je li opet izlazio? Ne znam koliko je od istine u tom trenutku on mogao naslutiti - no vjerujem da nije mogao mnogo. Znao je daje Roope uzeo ključeve kao i onu misterioznu kino ulaznicu koju je pažljivo bio precrtao u svom notesu. To je jedan od njegovih ključnih dokaza, te je tada načinio isto što i ja. Zvao je u Studio 2 te je pokušao otkriti - " "No nije mogao. Stoga je tamo krenuo sam." Morse je kimnuo. "1 ništa nije otkrio, jadni bezveznjak, osim jedne stvari, naime daje ulaznica koju je bio našao bila kupljena upravo tog popodneva." "Zanimljivo, zar ne gospodine? Svi su se tamo sjatili tog popodneva." "Svi osim Quinna", ispravio gaje Morse ozbiljno. "Je li vaš automobil ovdje?" "Da. Kamo idemo, gospodine?" "Mislim da bismo trebali krenuti Oglebyjevim stopama, te malo pretražiti Bartlettov ured." Kada ga je Lewis još jednom doveo pred zgradu Zavoda, Morse je u svojim mislima došao do jedne ili dvije nelogičnosti (no vrlo krhke). Ljudi jesu činili čudne stvari u nekim prilikama; teško da se mogao očekivati logičan motiv za svaku akciju, zar ne? Mašinerija je zasad jako dobro funkcionirala, u to nije bilo sumnje;

zupci su jako dobro prianjali jedni uz druge. No tu i tamo i oni bi zaškripali više negoli je trebalo. Ali samo malo, samo malo... U ćeliji broj dva mali je tajnik sjedio na krevetu, dok su njegove misli u tišini lebdjele poput Yeatesove dugonoge muhe. Zavodna je zgrada bila zaključana, a osoblju je bilo rečeno da joj ne prilazi do iduće obavijesti. Samo je Noakes obavljao svoje uobičajene dužnosti, te je propustio dvojicu policajaca u zgradu. Kada je sjeo za Bartlettov stol, Morse se počeo zabavljati paleći i gaseći crveno i zeleno svjetlo. Doimao se poput dječaka koji se domogao nove igračke, čime je Lewisu zapravo dao do znanja da će opet on morati obaviti sav posao. Pola sata kasnije, dok je Lewis metodički pregledavao sef (u kojemu iskreno nije našao ništa važno), Morse je pomalo prazno gledao po prostoriji, nakon čega se i sam udostojio nešto napraviti. Zadnja desna ladica u Bartlettovom stolu nije sadržavala bogzna što, osim uredno složenih uredskih papira, koje je Morse tada pomalo rastreseno izvadio i podrobno pregledao. Tu je bio naveden sada prorijeđen tim: T. G. Bartlett, doktor filozofije, magistar znanosti, tajnik P. Ogleby, magistar znanosti, zamjenik tajnika G. Bland, magistar znanosti Gospođica M. M. Height, magistrica znanosti D. J. Martin, diplomant humanističkih znanosti Hm. Daktilograf je trebao prekrižiti Blandovo ime te dodati Quinnovo na dnu. No do toga ionako nije došlo. Trebalo je napasti prvu trojicu, to bi bilo idealno i najbrže rješenje, a onda bi ostalo još dvoje... Bi li gospođica Height bila zamoljena da preuzme stvar u svoje ruke? Bi li ona bila promaknuta? Ili bi Zavod jednostavno prešao preko toga? Nekako je bilo očito da od Do- nalda Martina ne bi bilo koristi daje preuzeo mjesto zamjenika tajnika. Koji li je beskičmenjak to bio! I nek je Bog na pomoći svim onim mladim ljudima koji bi tek trebali doći u Zavod, s obzirom na Monicu i njezinu nekontroliranu sklonost prema muškarcima. Morse je tada izvadio svoju kemijsku te je polako prelazio preko imena: doktor Bartlett, Phillip Ogleby, George Bland. Da, još ih je dvoje ostalo, što je davalo dovoljno prostora za akciju. Zapravo nekoliko mjeseci!

Uh! A toliko je Quinn bio ondje; nije bio ovdje dovoljno da bi mu ime bilo istaknuto na tom papiru. Nicholas Quinn... Morse se zamislio na nekoliko trenutaka; razmišljao je o onom razredu gluhonijemih koji je bio posjetio. Bi li se Quinn mogao uklopiti u ured da mu je sluh kojim slučajem bio posve oštećen? Ne, vjerojatno ne bi. Čitanje s usana morala je biti fantastična stvar, no čak je i njihova učiteljica znala učiniti grešku, nije li? Kada ju je bio upitao... Morse se odjednom zaledio i činilo se da mu je krv napustila ruke i ramena, odakle je krenula u njegovu glavu koja je stala gorjeti. O Bože - ne! Ne! Ma nikako! O, Kriste, o blažena djevice Marijo, svi sveci i anđeli - ne! Ruka mu je podrhtavala kada je napisao dva imena na papiru, i više nije mogao zadržati mir u svom glasu. "Lewise! Ostavite se posla koji ste počeli obavljati. Stanite pored vrata i pritom uzmite ovaj papir sa sobom." Lewis je zbunjeno postupio kako mu je bilo rečeno. "Što sada, gospodine?" "Želim da mi pročitate ta imena - koristeći svoje usne. Nemojte šaptati. Jednostavno ih izgovorite kroz usne, ako razumijete što od vas tražim." Lewis je dao sve od sebe. "Dajte ponovno", rekao je Morse, što je Lewis i učinio. "Dajte još jednom... i još jednom... još jednom... ponovno." Morse je samo kimao, a kada je opet progovorio u glasu mu se osjetilo očito uzbuđenje. "Uzmite svoj kaput. Ovdje smo završili s poslom." Za početak ništa nije htjela reći, no Morse je bio nemilosrdan. "Jeste li očistili krv?" (To joj je pitanje postavljao već po deseti put.) "Moj Bože, mora da ste bili slijepi ako niste shvatili što se događalo. Koliko je još žena on morao imati? S kime je bio prošle noći? Zar ne znate? Zar nikada niste posumnjali? Jeste li očistili krv? Jeste li? Ilije to napravio on? Zar me ne razumijete? - Ja to moram znati. Jeste li je vi očistili? Moram to znati." Odjednom se slomila, nakon čega je stala gorko i histerično plakati. "Rekao je - da se dogodila - nezgoda. I rekao je - rekao je - da je pokušao - pokušao pomoći - dok nije stiglo vozilo hitne pomoći. Bilo je to - u Broadu - taman nasuprot - nasuprot Blackwellovima - i

-" Tada su se otvorila vrata i čovjek je ušao unutra. "Kog vraga?" Njegov je glas nalikovao udarcu bičem, dok su mu oči sjajile potpunim bijesom i ludošću. "Što vam je onaj prokleti Roope rekao, vi prokleto njuškalo?" Skočio je na Morsea te ga je jako udario, dok je gospođa Martin izjurila s krikom na usnama. "Morali biste se dovesti u bolju formu, Morse. Prilično ste slabi, da znate." "To je od piva", promrmljao je Morse. "Uh!" "To je bilo posljednje. Posjetite me idućeg tjedna i onda ćemo ih izvaditi. Inače ste u redu." "Prokleto je dobro što sam uza sebe imao Levvisa. U suprotnom biste imali još jedan leš." "Bio je dobar, zar ne?" Morse se nasmije i kimne. "Kriste, morali ste vidjeti kako se potukao, doktore!" Idućeg jutra u Morseovom uredu bio je red na Lewisa da se mršti. "Čini se da vam nije lako govoriti sa svim tim šavovima na ustima." "Mm." "Onda? Dajte, recite mi više." ,,A što vas zanima?" "Što vas je zapravo navelo na Martinov trag?" "Pa, ono što sam već rekao, zapravo ni meni nije bilo jasno kako sam do toga došao. Rekao sam vam, ključ cijele stvari bilo je to što je Quinn bio gluh. I to je to. No razmišljao sam o tome koliko je bio dobar u čitanju s usana, pri čemu sam previdio najočitiju stvar u svemu tome: čak i najbolji čitači s usana ponekad naprave pogrešku; a to se upravo dogodilo Quinnu. On je vidio Roopea dok je govorio sa šeikom, te je ime s njegovih usana krivo pročitao. Kada sam prisustvovao nastavi gluhih naučio sam da je njima najveći problem s glasovima 'p', 'b' i 'm' i ako izgovorite riječi Bartlett i Martin, na usnama se očituje mala razlika. Glasovi 'b' i 'm' skoro su identični, a ostatak tih imena na neki način glasovno se izgubi u ustima. No to nije sve. U pitanju su bili doktor Bartlett i Donald Martin. Pokušajte ponovno. Uistinu je mala razlika, a ako ta dva imena stavite jedno uz drugo, gluha osoba vrlo lako bi ih

mogla pobrkati. Vidite, Roope tajnika nikada ne bi zvao po imenu, 'Tom', zar ne? Njega nikada nije oslovljavao krštenim imenom; nisu bili u takvim odnosima. Zvao ga je jednostavno Bartlett ili doktor Bartlett. Šeik je zasigurno njegovo ime izgovorio zajedno s titulom. No Martin, no - on je bio jedan od njih; jedan od dječaka. On je bio Donald Martin." "Nešto poput skoka u mračno, ako mene pitate." "Pa i ne baš. Ne baš. Postojali su dijelovi priče koji su se odbijali vratiti na svoje mjesto, i čak sam pomislio da sam sve krivo shvatio. Kao što ste i sami rekli, bilo je to više od samog karaktera. Bartlett je velik dio života proveo izgrađujući ovaj Zavod, stoga bi ipak bilo teško zamisliti daje na kraju sudjelovao u korupciji o kakvoj se radi u ovom slučaju, bez obzira na ubojstvo. No nije mi bilo jasno u kojem je to smjeru krenulo. Sve dok nisam ugledao svjetlo dok sam sjedio u Bartlettovom uredu; odjednom oni dijelovi priče kao da su se automatski povezali. Razmislite samo. Quinn je otkrio - ili je tek mislio da jest - daje Bartlett vodio prljavu igru, stoga gaje nazvao. Nazvao ga je, Lewise! Morate zamisliti koliko je bio uplašen kada gaje nazvao. Zapravo, činjenica je daje to bio jedini način da stupi pred Bartletta, jer ipak negdje u sebi nije vjerovao daje on kriv." "Je li Quinn rekao Bartlettu da je sumnjičio Roopea u tom trenutku?" "Pretpostavljam da jest. Quinn je zasigurno bio čovjek izvan svake obmane, i mislim daje sve u stoje sumnjao iznio Bartlettu i Roopeu." "No zašto onda Bartlett ništa nije učinio?" "Mislim da je pomislio kako je Quinn nešto krivo povezao, zar ne? Quinn je optuživao njega - tajnika - za prijevaru Zavoda, i ako je Quinn bio posve u krivu, zašto bi onda pomislio daje možda Quinn imao pravo za Roopea?" Lewis je polako odmahnuo glavom. "To je pomalo krhko, ako vas zanima moje mišljenje, gospodine." ,,U osnovi, da. No okrenimo se Monici Height. Kako smo samo mogli progutati one silne laži koje nam je iznijela? Sada je zapravo lako uvidjeti zašto je Martin bio sretan zbog laži oko kojih su se dogovorili, pogotovo nakon što mu je ona rekla da je vidjela Bartletta da izlazi iz kina. Zapravo, pomislio bih daje upravo on

poticao cijelu tu priču, jer to mu je najviše odgovaralo, to gaje na najbolji mogući način povezivalo sa Studiom 2. Kasnije, kada je Monica shvatila daje i Quinn vjerojatno mogao biti u kinu tog istog popodneva, pomislila je da bi stvari mogle vrlo loše završiti po Bartletta ako bi rekla išta o tome da ga je tamo vidjela. Stoga je nastavila skrivati istinu. Zašto, Lewise? Iz istog razloga zbog kojeg se Quinn nije mogao suočiti s Bar- tlettom; jednostavno jer ni ona nije mogla povjerovati da je on bio kriv." Lewis kimne. Činilo se da su stvari ipak bile nešto jasnije. ""I povrh svega", nastavio je, "tu je i Ogleby. On me je najviše zabrinjavao, a i vi ste došli do dobrog zaključka: kog vraga nije meni rekao ono što je znao? No mislim da su za to postojala dva moguća razloga. Prvo, mislim daje Ogleby na neki način to htio riješiti sam - osim toga čini se da on i jest na neki način bio samotnjak. Mislim daje bio svjestan toga da neće još dugo poživjeti, stoga je na svoj život dodao još malo gorušice tako da je otpočeo s vlastitom istragom u toj čudnoj situaciji u kojoj se zatekao. Više mu ništa nije značila činjenica daje otpočeo s opasnim životom. No sve je to samo mogućnost. Ali uvjeren sam daje postojao i drugi razlog, koji u svemu tome više odgovara. Shvatio je kako je izgledala optužnica protiv Bartletta -as obzirom daje s njim radio proteklih četrnaest godina, jednostavno nije mogao povjerovati da je on kriv. Stoga je bio uvjeren da nas ništa ne bi moglo navesti da ga optužimo - naravno, ne dok on to ne dokaže, u svakom slučaju." "No, za to nije dobio priliku - " "Nije", rekao je Morse potiho. Zavalio se u fotelju i počešao se po nabubrenoj usnici. "Imate li što dodati svemu tome, dragi moj mladiću?" Lewis je tada razmislio o cijelom zamršenom slučaju, te je shvatio da niti sada u svojim mislima nije mogao razjasniti neke činjenice. "Znači, radilo se o Martinu? On je učinio sve one stvari za koje ste optuživali Bartletta?" "Upravo tako. Ali i mnogo više od toga. Martin je ubio Qu- inna u isto vrijeme i na vrlo sličan način. Djelo je izvršeno u Martinovom uredu, i Martin je imao sličnu priliku kakvu bi i Bartlett imao. Zapravo, on je išao na rizik, ali stvar je bila već isplanirana; i to vrlo

podrobno s njegove strane. Vidite, glavni je problem bio skovati zavjeru nakon što je Bartlett razglasio da će se u petak održati protupožarna vježba. Zaposlenici su tu vijest primili u ponedjeljak, stoga nije bilo toliko vremena. Cijelu su situaciju namjestili u svoju korist, no bili su ipak malo previše pametni - posebno s onime u Studiju 2, što je obojicu uvuklo u pakao nepotrebnih neprilika." "Možete li mi sve to još jednom, gospodine - ? Baš ne - " "Mislim da se Studio 2 nikako nije uklapao u originalni plan, zapravo, možda i griješim. Originalna ideja bila je uvjeriti svakog tko bude zvao u Quinnov ured da se on zapravo tog petka popodne nalazio tu negdje. Bilo je to malo nespretno, mada ne i tako loše poruka njegovoj tajnici, njegova jakna, otvoreni ormari i tako dalje. Mislim daje Martin morao biti na rubu živčanog sloma nakon što je ubio Quinna, i mislim daje osjetio nevjerojatno olakšanje kada je uspio uvjeriti Monicu da popodne provede s njim. Stoga mu je upravo to moglo dati savršen alibi ukoliko stvari ne budu išle po planu. No tu još ne mislim da je postojala namjera mrtvom Quinnu tutnuti onu kino ulaznicu. No sjetite se što se dogodilo. Martin i Monica su odlučili lagati o svom odlasku u kino; stoga je Martin počeo polako preuzimati situaciju u svoje ruke. Mislim da je shvatio kako je bilo uzaludno svakoga uvjeravati u to da je Quinn bio još uvijek živ i zdrav. Jednostavno, nije bilo nikoga da bi ga u to mogao uvjeriti. Bartletta tu nije bilo - toga je bio svjestan, on i Monica nisu tamo; Quinn je mrtav, dok je Ogleby bio vani na ručku s ljudima iz Oxford University Pressa, te je bilo vrlo vjerojatno da se tog dana nije ni trebao vratiti u ured. Stoga, sinula mu je izvanredna ideja: reći će Roopeu da u Quinnov džep ubaci kino ulaznicu." "Ali kada-?" "Samo trenutak. Nakon što je napustio kino - usput da kažem, Martin mi je lagao, i to sam još ranije trebao shvatiti. Htio je učvrstiti svoj alibi time što je rekao da je otišao oko četvrt do četiri, no kako znamo od Monice, oboje su otišli i prije nego je film završio - a to je značilo oko četvrt iza tri. Očito, htjeli su izaći prije masovnog napuštanje dvorane - bio je to manji rizik da ih se ugleda. U svakom slučaju, kada su napustili kino, svako je otišao na svoju stranu: Monica je otišla kući, kao i Martin, osim što je on na

svom putu otišao u Zavod oko 15:20, no tamo nije našao nikoga čak ni Oglebyja - te je ostavio svoju kino ulaznicu u Bartlettovoj sobi, kako bi je Roope mogao preuzeti." "Ali Roope nije mogao znati - ?" "Dozvolite mi da dovršim, Lewise. Martin je zasigurno napisao vrlo kratku poruku - 'Uguraj mu ovo u džep', ili već nešto slično tome - 'i zajedno s time stavi i ključeve'. Desetak minuta kasnije Ogleby se vratio, s obzirom da nikoga nije bilo odlučio je tu priliku iskoristiti za njuškanje po Bartlettovom uredu, i bio je vrlo zbunjen onime što je tamo zatekao, te je precrtao tu kino ulaznicu u svoj notes." ,,A tada se, pretpostavljam, Martin vratio kući." Morse kimne. "Uvjeren sam da ga je netko vidio, pogotovo u kritičnom periodu između 16:30 i 17 sati, kada je Roope izvodio svoj dio posla u tom kriminalnom činu. On se odlučio malo odmoriti, no tada gaje Roope zvao iz Quinnove kuće, baš nakon pet sati, s uznemirujućim vijestima o tome da se Quinnova čistačica Pa, ostatak priče ipak znate." Lewis je malo razmislio i činilo se da je cijeli slijed stvari polako sjedao na svoje mjesto. ,,A što je onda s dostavljačem novina? Je li ga Roope poslao s pismom Bartlettu tek - ?" "...tek da bi stvari izgledale komplicirane za Bartletta, da. Roope je zasigurno bio tražio hitan sastanak s njime zbog policijskih sumnji ili već zbog nečeg takvog. Roope je, naravno, bio svjestan da smo ga promatrali poput jastrebova, stoga se vrlo polako kretao niz željezničku postaju te nam je dozvolio da ga pratimo." "0 tome niste razgovarali s Bartlettom?" "Još nisam. Nakon što ga pustimo, trebamo mu dozvoliti da dođe do zraka, jadan čovjek. Uistinu je prošao gadnu stvar." Lewis je oklijevao. "No ima još jedna stvar, gospodine." "Da?" "Bartlett će nešto morati razjasniti, zar ne? Mislim, on je ipak išao u Studijo 2." Morse se nasmijao onoliko koliko mu je to dozvoljavala na- tekla usnica. "Pretpostavljam da vam na to mogu odgovoriti. Bartlett je čovjek kao i svi mi, i pretpostavljam da već dugo nije vidio Ingu Nielsson kako otkopčava svoju košulju. Film je otpočeo oko 13:30, a

s obzirom da nije trebao napustiti Banbury do 14:30, odlučio je postati stari perverznjak na sat vremena ili nešto manje. No ne krivite ga za to, Lewise! Čujete li me? Ne krivite ga. Mislim daje ušao čim su se vrata otvorila, sjeo je u zadnji red, i kada su mu se oči privikle na mrak, vidio je Martina. No Martin nije vidio njega, te je Bartlett učinio ono što bi zapravo učinio svatko u njegovoj poziciji - na brzinu je napustio kino dvoranu." "1 tada gaje vidjela Monica?" "Tako je." "Znači ipak nije pogledao film?" Morse je tužno odmahnuo glavom. "Ako imate još pitanja, molim vas ostavite ih za sutra. Za večeras za vas imam novi zadatak." "Ali obećao sam ženi - " Morse mu je dodao telefon. "Recite joj da ćete malo zakasniti." Sjedili su jedan pored drugoga u punom kinu, u čijem je mraku tek svijetlilo zeleno svjetlo s natpisom "Izlaz". Morse im je nabavio kino ulaznice - bili su u zadnjem redu; i bilo je to pravo slavlje. "Isuse, pogledajte ih samo!" prošaptao je Morse kada se kamera usmjerila na punašnu plavokosu ljepoticu i njene bujne grudi koje su doslovno iskakale iz tijesne haljine. "Daj pokaži ih!" povikao je netko iz prvih redova u kinu, i publika, koja je uglavnom bila muškog spola, simpatično se nasmijala, dok se Morse udobno zavalio na svome mjestu, u iščekivanju zadovoljenja svog urođenog instinkta. Lewis se pripremao na istu stvar, no posve protiv svoje volje. EPILOG Zavod je bio prisilno zatvoren odmah nakon jesenskih ispita, kao i prekomorski centri i ostali edukacijski centri. Zgradu su preuzeli iz nastavničkog inspektorata za porez, te su žene činovnici tog dana hodale gore-dolje poliranim hodnicima, pritom razglabajući o uobičajenim ženskim stvarima, posebice u sobi gdje je nekada mali tajnik sa svojim suradnicima vodio administrativne poslove s ispitima. Od svoje privatne ušteđevine gospođa Bartlett je kupila farmu u Hampshireu, gdje je Richard konačno mogao naći život koji je dobro utjecao na njegov uznemireni um, i gdje su i oči njegovog oca ponovno mogle dječački nevino treptati iza naočala

bez okvira. Kada je Sally konačno završila svoje ne baš pohvalno školovanje, gospođica Height je ostala u Oxfordu, pri tome povremeno predavajući u školama za vrijeme trajanja osude koja je uslijedila za ubojstva u Zavodu. Vrlo je često navraćala u 'Horse and Trumpet', govoreći si da je to bila tek navika. No više od svega bila bi voljela da ga je barem još jednom vidjela. Ionako mu je dugovala piće, te je htjela podmiriti račun, ukoliko je on bio ondje. No koliko god to željela, jednostavno ga više nikada nije susrela ondje. Kada su glavni dokazi bili izneseni na svjetlo dana, odmah je bio diskvalificiran i Muhammad Dubai sa svojih jesenskih ispita iz standardne razine obrazovanja, a samo šest tjedana kasnije njegov otac, šeik, bio je upisan na listu nestalih za vrijeme krvavog udara koji se dogodio unutar Emirata. Za Georgea Blanda se govorkalo daje bio viđen u sjevernim gradovima, no bez obzira na to ostao je nekažnjen; ali niti jedan kriminalac na kraju ne može pobjeći ruci pravde. Pinewood Close broj 1 bio je opet nastanjen i gospođa Jar- dine tada je već razmišljala o tome da bi si mogla priuštiti i novu odjeću. Baš kao što je i očekivala, trebalo je samo nekoliko tjedana da se cijela stvar oko ubojstva stiša i zaboravi. Jednostavno, život je tako djelovao, i ona je toga bila svjesna. Odmah nakon Božića, na krštenju u istočnom Oxfordu, svećenik je umočio svoj prst u posudu i u ime Svetog trojstva unovačio je još jednog člana u vojsku svoje Crkve. No voda je bila ledena i mali Nicholas John Greenaway je gromoglasno plakao. Na kraju krajeva, ime mu je odabrao Frank, jer ono mu je na neki način bilo priraslo srcu, barem je tako rekao. No kada je Joyce uzela dijete u svoje ruke i ispunjena ljubavlju umirivala njegov plač, u mislima se vratila u vrijeme kada se njezin sin Nicholas rodio, i kada je jedan drugi čovjek po imenu Nicholas umro. KRAJ