Politika straha: s onu stranu ljevice i desnice

frank furedi politika straha ab i cC Izdanja Antibarbarus d.o.o. Zagreb, Nova ves 4 Za izdavača Simona Goldstein Ure...

Author: Frank Furedi

95 downloads 850 Views 1MB Size Report

This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form

DOWNLOAD PDF

frank furedi

politika straha

ab

i cC Izdanja Antibarbarus d.o.o. Zagreb, Nova ves 4 Za izdavača Simona Goldstein Urednik Žarko Paić Izvornik Politics of Fear: Beyond Left and Right © Continuum International Publishing Group Ltd., 2006, London © Frank Furedi, 2005 Published by arrangement with The Continuum International Publishing Group. © 2008. Za ovo izdanje Izdanja Antibarbarus d.o.o., Zagreb, Nova ves 4. Sva prava pridržana. Bez pisane suglasnosti izdavača Izdanja Antibarbarus d.o.o. niti jedan dio ove knjige ne smije se, ni u kojem obliku niti bilo kojim putem, reproducirati (mehaničkim, elektronskim, u obliku fonogramske snimke), te se ne smije fotokopirati za javnu i privatnu uporabu, kao niti pohranjivati ni u jednoj datoteci ili sistemu za pretraživanje.

Ovo izdanje potpomogli su Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske

frank furedi

politika straha S onu stranu ljevice i desnice S engleskog preveo Tonči Valentić

ab

i cC Zagreb 2008.

Sadržaj

Predgovor 7 1 Politika je ostala bez teksta 13 2 Dezangažiranje i njegovo poricanje 43 3 Kako su riječi ljevica i desnica izgubile svoje značenje 69 4 Prepuštanje sudbini 97 5 Konformistička pobuna protiv povijesti 117 6 Nadilaženje demokracije – razdvojene elite 131

7 Politika straha 161 8 Infantilizacija javnosti 185 Zaključak: Humaniziranje humanizma 207 Bibliografija 219 Kazalo 229 Bilješka o autoru 235

Predgovor Shvaćate li sada kakav svijet stvaramo? On je posve suprotan glupoj hedonističkoj Utopiji kakvu su zamišljali stari reformatori. To je svijet izdaje i tjeskobe, svijet opasnosti koja nam može doći glave, svijet koji neće postati ništa manje okrutan i nemilosrdan u procesu njegova oplemenjivanja. George Orwell, 1984.

Javnim životom u zapadnjačkim društvima dominira politika straha. Postali smo dobri u međusobnom zastrašivanju i u našem vlastitom strahu. Danas iskazujemo svoje nezadovoljstvo nekom osobom u javnosti govoreći svijetu da je smatramo onom koja utjeruje strah u kosti. »Mislim da je Bush zaista strašan.«; ili: »Doista se bojim onoga što bi Blair mogao učiniti.« – ovo predstavlja jedan drukčiji način kazivanja da se ne slažemo s onim što čine. Od hrane koju konzumiramo do straha zbog djece, prestrašenost je postala kulturalno sankcionirano prenavljanje koje u cijelosti prožima sve aspekte života. Pa ipak, i dalje se vrlo često trudimo trivijalizirati razmjere ovog fenomena. Komentatori često okrivljuju određenog političara ili stranku za »provođenje« politike straha. Nažalost, ona se ne odnosi samo na neku pojedinu stranku. Kao što ću pokazati u ovoj knjizi, takvu praksu je preuzela cjelokupna politička klasa i ona je postala institucionalizirana u javnom životu. Politika straha predstavlja simptom sveprožimajućeg osjećaja iscrpljenosti i distanciranja koji utječu na javni život. On je na općenitoj, a politika na partikularnoj razini u opasnosti gubitka vlastitog smisla i svrhe. Vrlo je lako previdjeti činjenicu 7

Frank Furedi: Politika straha

da ovo nije tek problem kojim bi se bavili profesionalni političari. Cinizam i sumnja spram politike u krajnjem slučaju predstavljaju cinizam i sumnju jednog spram drugog. Izjave poput »ne vjerujem političarima« ili »ne vjerujem u ono što kažu« jednostavno racionaliziraju povlačenje iz javnog života. One u sebi sadrže duboki osjećaj fatalizma, sugerirajući kako je politika besmislena djelatnost. Takav osjećaj nije neizbježan odgovor na zlodjela koja utjelovljuju javne osobe. U prethodnom razdoblju ljudi su na političare kojima nisu vjerovali reagirali tako da bi ih se riješili ili čak pokušali promijeniti sustav. Danas će ljudi radije reagirati tako da se udalje i odmaknu iz javnog života. Upravo se to dogodilo na parlamentarnim izborima u Britaniji 2005. godine, iako je tada na izbore izašlo više ljudi nego 2001. Političari i komentatori neprestano su aludirali na politiku straha, a ljudi su samo kimali glavom i odlazili na spavanje. Ukoliko je politika doista postala besmislenom, onda imamo pravo bojati se svega. U moderno doba politika je omogućila ljudima neku vrstu kontrole nad svojim životima i sudbinom. Još od doba prosvjetiteljstva u osamnaestom stoljeću, ona je bila povezana s projektom osvajanja Vjere. Jedno od važnijih postignuća takvog procesa jest to da je čovječanstvo bilo manje spremno prihvatiti sudbinu koja mu je nametnuta izvana. Ljudi su postali manje spremni prihvatiti epidemije i smrt. Još manji broj ljudi bio je spreman nedaće koje su ih zadesile protumačiti kao Božju volju. Sve više i više ih je počelo vjerovati da se njihovi životi mogu promijeniti i poboljšati. Politika je prihvaćena zato što je obećavala mogućnost izbora i alternativne puteve prema budućnosti. Na svu sreću, mnogi od nas ne žele se pomiriti sa sudbinom. Ljudi troše milijune na zdravstvenu skrb, pokušavaju usporiti 8

predgovor

proces starenja, pa čak i mijenjaju svoj vlastiti izgled. Neki putuju na stotine ili tisuće kilometara u potrazi za novim životom. Međutim, dok pokušavamo steći kontrolu nad smjerom u kojem se kreće naš život, istovremeno nemamo kontrolu nad onim što se zbiva u javnoj sferi kojom, čini se, dominira osjećaj političke iscrpljenosti. Najočitija manifestacija takvog trenda jest sklonost da se ljude smatra objektima, a ne čimbenicima promjene. Ova knjiga bavi se načinom na koji je iscrpljenost javnog života proporcionalna s raspadom prosvjetiteljskog ideala osobnosti i u njoj zagovaram stav da interakcija između ta dva aspekta stvara politiku straha. Nakana ove knjige nije tek razmotriti jedan ozbiljan fenomen s kojim se suočava društvo, nego se suprotstaviti dominantnoj tezi pomoću koje se on interpretira. Čini se da ne postoji volja za prihvaćanjem i suočavanjem s problemima koje donosi dominantni režim političkog i društvenog neangažiranja. Uistinu, postoji jasno razlučiva tendencija da se taj problem negira, pa čak i da se stvori dojam kako je ovo kroz što prolazimo tek zrelija i u većoj mjeri demokratska politička era. Unatoč onome što takvo stanje narušenog javnog života intuitivno percipiramo, nismo to spremni priznati. Mnogi komentatori odbacuju ideju da apatija predstavlja problem. Oni očajnički pokušavaju izmisliti ili otkriti nove oblike aktivizma, novu politiku ili nove društvene pokrete; oni neprekidno proširuju značenje sudjelovanja, tako da se članstvo na nekom internetskom forumu, u nekoj grupi za samopomoć ili pri potpisivanju peticije predstavlja kao dokaz najviše razine kulture civilnog društva. U ovoj knjizi takav odgovor nazvao sam politikom poricanja. Ona se može shvatiti na dva različita načina. Ona prije svega poriče značaj politike tvrdeći 9


kako živimo u svijetu u kojem postoji vrlo malo perspektive za političko djelovanje. Drugo, ona poriče stvarnost duboko usađenog osjećaja političkog neangažiranja. Uvjeren sam da takav osjećaj spokojnosti i konformizma kojeg šire neki dijelovi političkih elita ovu lošu situaciju čini još gorom. Međutim, svijet nije u bezizlaznoj situaciji. Unatoč sve snažnijem kulturalnom pesimizmu i političkoj nepismenosti, čovječanstvo ustrajno pokazuje da je sposobno za velika postignuća. Teško je biti pesimističan u vezi s budućnošću sve dok ljudi i dalje iskazuju želju za promjenama. U ovoj knjizi govorim o tome da se suprotnost pesimizmu nalazi u perspektivama humaniziranja čovječanstva. Put kojim se može prevladati dominantna kultura pesimizma nalazi se u naslijeđu humanističkog prosvjetiteljstva i njegovog daljnjeg humaniziranja. Napose bismo trebali razviti još odvažniji narativ o osobnosti negoli onaj o njegovoj slabosti. Iscrpljenost javnog života također dovodi u pitanje i značenje mnogih političkih kategorija modernog doba. U ovoj knjizi želim pokazati da pojmovi kao što su ljevica i desnica više nemaju sadržaja te da njihova uporaba ima uglavnom retorički karakter. Ono što je danas važno u pred-političkom razdoblju jest uloga koju dodjeljujemo čovječanstvu i pojedincu. Temeljne ideje o osobnosti oblikuju stavove koji zagovaraju promjenu i gledaju u budućnost. Danas se napredni stav mora na pozitivan način odnositi spram individualne autonomije, udjelovljenja slobode, preuzimanja rizika i znanstvenog i društvenog eksperimenta. On mora sadržavati sva postignuća ljudske civilizacije iz prošlosti i posve otvoreno se orijentirati na budućnost. Takva perspektiva koja dovodi do odbacivanja vjere u neizbježnost sudbine suprotstavlja se politici straha. 10

predgovor

Mnogi ljudi pomogli su mi da razvijem ideje u ovoj knjizi. Josie Appleton, Sabine Reul, Helen Searls i Mick Hume neprekidno su me opskrbljivali zanimljivim materijalom; komentari Tracey Brown radnoj verziji ove knjige pomogli su mi da se usredotočim na neke od argumenata koji se nalaze u njoj, a Anthony Haynes, moj urednik u Continuumu, od samog početka uvelike je podržao njezin nastanak. Svima njima zahvaljujem.

11

1 Politika je ostala bez teksta Politika je ostala bez teksta. Javne osobe teško se više mogu brinuti za jezik politike. Umjesto da se ljudima obraćaju s njihovim uvjerenjima, principima ili doktrinama, oni tek skromno govore o »temama« ili »projektima«. Autori govora i oni koji političarima govore što da kažu često nude fraze poput one Georgea Busha o »viziji« i neprestano ponavljaju neku »Veliku Ideju«. Na njihovu nesreću, politički život se pretvorio u područje u kojem više nema mjesta za vizije. Znakovito je da su političari postali vrlo privrženi terminu »vizija«. Čak ni Bushevi suparnici više ne osporavaju ovaj termin kao proizvod intelektualno prizemne imaginacije. Od studenog 2004. velik broj demokrata svoj poraz doživio je kao kaznu jer nisu koristili fraze poput »vizije«. George Orwell je u svojem poznatom eseju Politika i engleski jezik iz 1946. godine bio iznimno zabrinut zbog propasti uobičajene političke retorike njegova vremena. Također ga je uznemirio način na koji je korišten žargon da bi se prikrila stvarnost. »U naše doba, politički govori i pisanje u velikoj mjeri predstavljaju obranu onog neobranjivog«, kazao je Orwell, zapazivši kako su britanska politika upravljanja Indijom, staljinističke čistke ili bacanje atomske bombe na Hirošimu bili opravdani korištenjem eufemizama i besmislene frazeologije. Nema sumnje da politička retorika i danas nastavlja opravdavati ono neobranjivo. Termini poput »onemoćalosti« i »podrške« i dalje predstavljaju otvoren teren za ulazak birokracije. Riječ »izbor«, napose kad je se veže uz pojmove 13


zdravstva i obrazovanja, označava nedostatak alternativa. Fraza »kolateralna šteta« služi odvraćanju pozornosti od brutalnih posljedica ratnog djelovanja na civile. U Iraku ljudi nisu ubijani nego degradirani. No, obrana onog neobranjivog nipošto ne predstavlja tipičnu odliku suvremenog političkog vokabulara. Čini se da je politika danas zaokupljena opravdanjem svoje vlastite egzistencije. Retorika koju su političari usvojili ostaje i dalje puka retorika. Čak i neki od najraširenijih slogana i termina zapravo su tek riječi koje su u potrazi za svojim značenjem. Teško je oteti se dojmu da je ključna funkcija današnjeg političkog vokabulara odvlačenje pozornosti od posvemašnje nestašice ideja koja se krije u njegovoj podlozi. Njegova je uloga omogućiti javnim osobama da za vrijeme izgovaranja fraza smisle što će dalje kazati. U pozadini riječi nazire se nada da bi se iza njih mogla nalaziti nekakva iskra novih ideja. Uzmimo za primjer »Treći put«. Nedvojbeno je taj pojam morao značiti nešto vrlo važno; jer zašto bi se inače odvijale tolike rasprave i konferencije posvećene analizi krilatice novih laburista »Treći put«? Postoji brojna literatura posvećena upravo otkrivanju pravog smisla te fraze. Mnogi politolozi i dalje se ne mogu pomiriti s mogućnošću da »Treći put« zapravo ne znači mnogo, te da se ne može puno reći o njegovom skrivenom značenju. Akademicima koji se bave analizom koncepata često je vrlo teško prihvatiti istinu »car je gol«. No, neki su ipak počeli razmišljati na drugi način. Prema jednom shvaćanju, iza te fraze se ne skriva neka »velika ideja«; dapače, »velika ideja je u tome da nema velike ideje«. (1) Kad zamjenik britanskog premijera John Prescott kaže da se »čitava naša filozofija sastoji u osnaživanju lokalne 14

politika je ostala bez teksta

odgovornosti i pristupa koji bi polazio od dna, a ne s vrha«, nisu li to onda samo prazne riječi umjesto ideja o kojima se raspravlja? Ili bismo možda trebali organizirati čitav niz radionica na kojima bismo dekonstruirali značenje fraze »pristup koji bi polazio od dna, a ne s vrha«? Retorika koju su usvojile političke elite sve više se koristi da bi prikrila činjenicu kako ne samo da one nemaju neku veliku ideju, nego im nedostaje čak i onih malih. S vremena na vrijeme neki političar izađe iz tog kruga i javno obznani isprazni karakter takvog suvremenog javnog diskursa. Malo prije Božića 2004., Tessa Jowell, državna tajnica za kulturu u vladi britanskih novih laburista, kazala je da na sastancima bilježi »apsurdni jezik kojeg koristimo« i »zapisuje ga u svoju malu bilježnicu koja je prepuna takvih budalaština«. Besmisleno i nerazumljivo trućanje političara o kojem je govorila odnosilo se na termine kao što su »ponovno isticanje troškova«, »održivi obroci u školama«, »povratni izvještaj o podacima u regionalnoj kulturi« ili »strateški ciljevi evaluacije«. (2) Naravno da se možemo samo izrugivati s takvim orvelovskim upraviteljskim žargonom koji u potpunosti prožima političke rasprave s obje strane Atlantika. Međutim, političari poput Tesse Jowell i dalje će teško priznati činjenicu da je takva uporaba žargona postala normom. Doista, većina pompoznih političkih termina koje koriste ona i njezini kolege u vladi također su neprecizni i lišeni sadržaja. Uzmimo primjerice neke od »sjajnih« riječi kojih su puna usta javnih osoba. Svi su za raznolikost, transparentnost, društvenu koheziju, uključivanje, najbolju praksu, dodanu vrijednost, tržište dionicama ili održiv razvoj. Ali što zapravo znače ove riječi? Kad se termin kao što je »održiv« koristi kao pridjev uz 15


imenice poput razvoja, cilja, partnerstva, zajednice, financiranja, strategije ili obrazovanja, onda je posve jasno kako mu je svrha naprosto podržati ono što je sadržano u imenici. Tako se čini da je sve ono što je održivo dobro, jer je svakome jasno da »neodrživost« označava nešto loše. Dakle, kad političari ostanu bez teksta, njihov instinkt im govori da je najbolje glasno govoriti o »održivom nečem«, ma što to bilo. Usvajanje takve prazne frazeologije ne odnosi se samo na politički establišment, nego i na mnoge njegove kritičare. Nakon objavljivanja knjige Imperij Hardta i Negrija, taj pojam postao je koncept koji se mogao koristiti u sve svrhe i pridružen je onim snagama i institucijama koje su radikalni kritičari smatrali predmetom kritike. Ali, što je zapravo taj imperij kojem u engleskom jeziku čak ne treba ni određeni član da bi podržao njegovo značenje? Prema autorima knjige, »to je decentrirani deteritorijalizirani aparat vladavine koji u sebi sadrži cjelokupnu globalnu domenu unutar svojih otvorenih granica koje se šire«. On je ovdje, ondje i posvuda, a ako vas to i dalje zbunjuje, autori će vam vrlo rado dodatno pojasniti njegovo značenje: »Imperij upravlja hibridnim identitetima, fleksibilnim hijerarhijama i pluralnim razmjenama putem uspostavljanja mreža nadzora«. (3) Takva »subverzivna« frazeologija koju zastupaju radikalni kritičari i kojom dominira postmoderna imaginacija, zapravo je naličje upraviteljskog žargona zapadnjačke političke klase. Njihov depolitiziran jezik odražava dubok osjećaj otuđenja od svijeta politike kakvu smo poznavali u njezinom klasičnom obliku. Osiromašenje jezika u javnoj sferi, odnosno ono što australski teoretičar društva Don Watson naziva »raspadom javnog jezika«, govori o tome da, kad se radi o politici, nismo u stanju 16


naći prikladne riječi. Komentatori i dalje govore o strankama, ali oni koji znaju, svjesni su toga da su one vrlo nalik organizacijama koje su dominirale političkim krajolikom prethodnog stoljeća. Više skoro nitko nije član neke stranke. Mnogi pripadnici te vrste koja izumire tek su »spavači«, ljudi koji više nisu ni svjesni svoga članstva u nekoj stranci, a ima ih sve veći broj koji su potpuno neaktivni. Televizijski producenti često nailaze na poteškoće kad moraju napraviti prilog o stranačkim konvencijama ili sastancima. Zbog praznih stolaca i osjećaja dosade i jednoličnosti koji dominiraju tim događanjima, oni se često doimaju izvještačenima, što nije baš prikladno za televizijsko emitiranje. Stoga ne čudi da bi velike političke stranke s dugom povijesnom tradicijom (poput naprednih konzervativaca u Kanadi ili kršćanskih demokrata u Italiji) uskoro doslovno mogle iščeznuti. Aktivistima je teško prihvatiti činjenicu da su se njihove organizacije pretvorile u stranke laskavaca i karijerista. »Jesu li stranke stvar prošlosti?«, pita se autor pamfleta Fabian Society1. Unatoč svim postojećim dokazima, on se još uvijek u nadi hvata za slamku spasa. Izgleda da lokalne Laburističke stranke mogu oživjeti ponovno naglašavajući ono »socijalno« u socijalizmu i pružajući svojim članovima dobar društveni život. (4) Beznačajnost političkog vokabulara protekla dva stoljeća najupadljivija je kad je riječ o tradicionalnoj razlici između ljevice i desnice. Nekoć su te dvije riječi označavale važnu razliku iz1

Fabian �� Society je pokret socijalista u Britaniji koji zagovara socijaldemokratska načela i skloniji je reformističkim umjesto revolucionarnim metodama. Društvo potječe još iz devetnaestog stoljeća, a danas se smatra nekom vrstom intelektualnog središta novih laburista, op. prev.

17


među progresivnog i reakcionarnog. Preciznije rečeno, ljevica je željela društvenu promjenu i zahtijevala emancipaciju čovjeka. Suprotno tome, desnica je strepila od promjene i snažno branila ono što je smatrala tradicionalnim načinom vođenja poslova. Danas su ljudi koji se smatraju desničarima (a ima ih vrlo malo) manje-više odustali od očuvanja tradicije. Sporadične inicijative konzervativaca za »povratkom temeljima« ubrzano se povlače pred pragmatičnim kompromisima. Povremeni pokušaji kojima je cilj ponovno uspostaviti konzervativni projekt često završe zahtjevom za odbacivanjem tereta stare ideološke prtljage. Jedan nedavni dobro argumentirani slučaj obrane konzervativizma ukazuje da taj pokret »mora biti spreman utemeljiti se na malobrojnim ali i nekontroverznim pretpostavkama da bi mogao izdržati njihovu težinu«. (5) U SAD-u »gorljivi konzervativizam« igra sličnu ulogu kao i »Treći put« novih laburista. Čak i takozvana religijska desnica koju se često predstavlja kao dogmatsku fundamentalističku snagu, ustvari manje ustaje u obranu starih tradicija, a više je sklona uspostaviti neke nove tradicije. Zagovaranje apstinencije ili inteligentnog oblikovanja predstavlja preventivnu akciju naspram ovog nepredvidljivog svijeta. U ožujku 2005. objavljeno je kako se britanska Konzervativna stranka nadala da će uvjeriti medije da prestanu njezine članove nazivati torijevcima. Ispostavilo se da je odbacivanje četiri stoljeća stare tradicije vrlo mala cijena koju trebaju platiti da bi se u javnosti prikazali kao moderni. Tradicija je posvuda prisiljena na povlačenje. Lovci na lisice, državne škole i elitna sveučilišta – svi oni prosvjeduju da ih se krivo shvatilo, te da su oni zapravo vrlo moderni i da djeluju u duhu vremena. Ruralna Britanija nije odgovorila na napade 18


izvršene na njezinu tradiciju time što je polagala pravo da se i dalje drži prastarih rituala, nego time što je rekla da je lov sa psima zapravo učinkovit način kontrole štetočina. Čak se ni Crkva ne može odlučiti o fundamentalnim pitanjima koja se tiču doktrine i rituala. Čini se da oklijevanje i zbunjenost idu u prilog modernizatorima i njihovoj borbi s tradicionalistima koji se uvijek povlače. Baš kao što desnica više ne ustaje u obranu tradicije, tako ni ljevica više ne prihvaća promjenu. Oni koji se nazivaju ljevičarima, spadaju među najglasnije protivnike promjene u današnjem svijetu. Vjera u mogućnost napretka već je ionako oslabljena u društvima s početka 21. stoljeća. Međutim, njezine najgorljivije kritičare moguće je naći upravo na strani kulturalne ljevice. Oznaka »napredan« ne pristaje uz pokret koji je vrlo sumnjičav spram znanosti i eksperimentiranja, te koji sa strahom i zebnjom gleda na novu tehnologiju. Nekoć su se ljevičarski mislioci ponosili time što se bore protiv svih oblika praznovjerja. Današnja samooblikovana ljevica utjelovljuje praznovjerje spram visoke tehnologije, koristeći Internet da bi širila glasine o rizicima i urotama povezanim sa širenjem nove tehnologije. Često je razlika koja naizgled dijeli ljevicu i desnicu usredotočena na pitanje koju bi inovaciju trebalo zabraniti. Primjerice, jedan dio desničara želi zabraniti istraživanje stanica, dok se mnogi ljevičari žele riješiti genetski modificiranih proizvoda. Teško je ne oteti se dojmu kako politički vokabular odražava tešku zbrku oko toga na koji način trebamo gledati u budućnost. Društvo nije zadovoljno samim sobom i bezuvjetno doživljava svaku promjenu kao destruktivan proces. Istovremeno, društvo se osjeća otuđenim od vlastite prošlosti i nije sigurno 19


što treba prihvatiti, a što odbaciti. Takav se osjećaj širi kulturom koja potiče skepticizam, relativizam i cinizam – temeljne vrline svjetonazora koji se ponosi njima i tome što im nije posvećen. Politički izraz za takvu kulturu predstavlja nesuvisla doktrina koju možemo nazvati konzervativizam straha. Konzervativizam straha ima malo toga zajedničkog s njegovim klasičnim dvojnikom. Što god mislili o klasičnom konzervativizmu, on je barem bio uvjeren u jedinstveni karakter ljudskog bića. Nasuprot tome, konzervativizam straha pokreće duboka mizantropija. Štoviše, za razliku od starog konzervativizma, on više nema tradiciju koju treba sačuvati i obraniti. Njegove stavove podjednako dijele bivši ljevičari i desničari, a odlikuje ga nelagoda u vezi snažnih uvjerenja i vrlina. Nijedna od njih nije mu sveta i uvijek mora biti spremna na »modernizaciju« i »kompromis«. Konzervativizam straha izgubio je svoje uporište u prošlosti. Tradicionalna težnja za kontinuitetom dovela je do novog, u većoj mjeri relativističkog stava kojeg najčešće artikuliraju oni koji nisu tradicionalno povezani sa snagama desnice. Najsuvislije zagovornike konzervativizma straha naći ćemo među onim ljudima koji su na ulicama Seattlea, Genove, Quebeca i Londona prosvjedovali »protiv kapitalizma«. Govori koji su održani u Porto Alegreu i na ostalim skupovima antikapitalističkog Svjetskog socijalnog foruma2, daleko bi se više svidjeli Edmundu Burku negoli Thomasu Paineu ili Karlu Marxu. Istina je, oni su radikalni, ali njihov je radikalizam u potpunosti usmjeren protiv bilo kakve 2

Svjetski socijalni forum je godišnje okupljanje sudionika pokreta za globalnu pravdu i solidarnost na kojem se koordinira kampanja protiv globalizacije, razmjenjuju ideje i dogovaraju srodne strategije antikapitalističke borbe. Najčešće se odvija u siječnju kad i »kapitalistički« Svjetski ekonomski forum u Davosu, op. prev.

20


promjene. Taj pokret zaokuplja i pokreće strah od budućnosti i od posljedica koje promjena može donijeti. Etos održivosti, dogma o mjerama opreza koje treba poduzeti, idealizacija prirode i svega »organskog«, sve je to izraz jednog mizantropskog nepovjerenja u ljudske mogućnosti i eksperimentiranje s njima. Antikapitalistički prosvjednici na ulicama Seattlea i Londona ne utjelovljuju stari san o ljudskoj slobodi, nego strah od budućnosti i odlučnost da se utočište potraži u statičnom i predvidljivom postojanju. Spomenuti antikapitalisti znatno više vole (barem u intelektualnom smislu) onakav način života kakav se vodio u vrijeme kad su ljudi živjeli u statičnim seoskim sredinama kojima su upravljali zakoni prirode. Politika će ostati na mrtvoj točki sve dok se društvo bude i dalje osjećalo nespremnim suočiti se s promjenama, jer takav oblik otuđenja od budućnosti potkopava sposobnost generiranja ideja o tome što bi trebalo učiniti. Bez takvih ideja neće se moći oblikovati vizija napretka u budućnosti i neće se moći donijeti stvarne odluke. Politici trebaju perspektiva i izbor usmjeren prema budućnosti. Najmanje što ona može učiniti jest odabrati između toga da ostavi stvari takvima kakve jesu ili da ponudi alternativan način njihova poboljšanja u sadašnjosti. Bez takve alternative preostat će nam jedino parodija politike. Sve ono što sada vidimo jest poricanje izbora koji potiče fenomen kojeg se sve češće običava nazvati politikom straha. postoji li uopće neka alternativa? Perry Anderson, jedan od vodećih britanskih ljevičarskih intelektualaca, smatra da »prvi put nakon reformacije više nema nijedne značajne alternative – odnosno sustavnog suprotstavljanja«. (6) Za vrijeme izbora politički analitičari 21


očajnički pokušavaju otkriti bilo kakve naznake ideološke razlike među pojedinim kandidatima. Međutim, ono po čemu se Bush doista razlikuje od Kerryja ili Blair od Howarda samo su razlike u stilu i osobnom pristupu. U Britaniji pokušaj upotpunjavanja različitosti u osobnosti Blaira i Browna nekim drukčijim ideološkim sadržajem nije uspio uvjeriti birače. Takvo brisanje razlike između ljevice i desnice, kao i slom suparničkih alternativa, često se pripisuje trijumfu »neoliberalizma«. »Kakva god ograničenja bila prisutna u njegovoj praksi, neoliberalizam kao skup određenih principa i dalje suvereno vlada svijetom: to je najuspješnija ideologija u svjetskoj povijesti«, kaže Anderson. Tvrdnju kako je trijumf neoliberalizma zadao smrtonosni udarac političkom nadmetanju najsnažnije je zagovarao Francis Fukuyama. U članku objavljenom u National Interestu 1989., Fukuyama je tvrdio da je »neporeciva pobjeda ekonomskog i političkog liberalizma« dovela do »trijumfa Zapada i zapadnjačke ideje«. Rekao je da na tu činjenicu ukazuje »posvemašnja iscrpljenost uspješnih sustavnih alternativa zapadnjačkom liberalizmu«. (7) Na prvi pogled, Fukuyamin smion stav kako su ideološke borbe i njihova povijest došli do svojeg kraja, doima se uvjerljivom. Međutim, kao što ćemo vidjeti, stvarna politička iscrpljenost ne smije se pomiješati s ideološkim ili intelektualnim trijumfom pojedinog načina života. Unatoč pobjedi nad birokratskim režimima u istočnoj Europi, liberalni kapitalizam ne uživa široku intelektualnu ili kulturalnu podršku. Doista, ono što nas toliko zapanjuje kad pogledamo s distance, jest činjenica kako je faza neoliberalnog trijumfa brzo završila. U razdoblju kad toliko mnogo tema povezanih s antikapitalizmom (korumpirane korporacije, pohlepne velike tvrtke, nepošteni trgovački sporazumi) odjekuje u popularnoj kulturi, teško je pronaći entuzijastičnu intelektualnu podršku neoliberalizmu. 22


Čini se da među pristašama kapitalizma postoji osjećaj neviđene intelektualne plahosti i sumnje u sebe. Umjesto čvrstog stava o preuzimanju rizika u poslovanju, čini se da su šefovi kompanija više skloni etici poslovanja i odgovornosti spram zajednice. U tom je smislu slučaj Starbucksa koji se našao u središtu antiglobalističkih optužbi doista tipičan. Starbucks je pokušao promijeniti vlastiti imidž prikazavši se »etički odgovornom« tvrtkom koja se naizgled više bavi dobrotvornim radom nego poslovanjem. (8) Na međunarodnim konferencijama tzv. neoliberali su uglavnom šutljivi i spremni na obranu. Nakon Svjetskog ekonomskog foruma 2005., Sir Digby Jones, generalni direktor Konfederacije britanske industrije, bio je vrlo nezadovoljan obrambenim stavom svojih kolega, kazavši da je bio »zabrinut i frustriran zbog toga što se nisu veličali oni koji preuzimaju rizik u poslovanju i stvaranju dobiti«, ali i nesretan jer su se poslovni ljudi zatvorili za one »koji žele da se biznis samome sebi ispričava«. (9) Raspoloženje onih koji zagovaraju poduzetništvo nije raspoloženje trijumfalizma, nego dezorijentacije. Neoliberalizam će trijumfirati sve dok to bude u suprotnosti s padom i dezintegracijom ljevičarskih alternativa. Od 1980tih godina politička klasa prihvatila je stav prema kojem će ekonomska stvarnost uvijek nadvladati političke ambicije. Clintonova banalna izjava – »dovraga, to je ekonomija«3 – stekla je status nepobitne političke istine. Političke stranke u vladi i izvan nje priklonile su se takvom pristupu i preuzele stav da je država preslaba institucija te da se ne može nositi s 3

Radi �� se o Clintonovoj izjavi za vrijeme predsjedničkih izbora tijekom 1992. Frazu je skovao Clintonov vođa kampanje želeći naglasiti kako Clinton veći naglasak polaže na ekonomiju od Busha koji mu je tada bio protukandidat. Fraza se i dalje često koristi u američkom političkom životu, op. prev.

23


problemima u društvu. Takav gubitak vjere u učinkovitost države i vladine politike odražava generalno razočaranje u politiku. Geslo tačerizma »Nema alternative« (NA)4 jako dobro simbolizira duh osamdesetih. Ta izjava također omalovažava sposobnost politike za zamišljanje alternativa. Jer ako one doista ne postoje, onda politika više nema smisla. U najboljem slučaju, ona bi postala tek trivijalno bavljenje nekim manje važnim problemima na društvenoj margini. Neki pristaše politike NA pokušali su svoj slučaj predstaviti kao da se radi o nekakvom prirodnom zakonu. Ostali svoju privrženost takvoj politici pravdaju materijalnom stvarnošću životnih uvjeta koja je dosegnula takav stupanj da za politički život jednostavno više nema mjesta. Primjerice, često se govori kako je proces globalizacije umanjio sposobnost pojedine države da stvari drži pod vlastitom kontrolom. Političari i vlade su se vrlo brzo prilagodili takvom razmišljanju. »Djelomice priznajući novonastale okolnosti, vlade u današnjim demokratskim državama sklone su, čini se, igrati ovu igru odbacivanja odgovornosti, videći svoju vlastitu ulogu kao onog tko samo pomaže, umjesto da upravlja procesom«, kaže jedan komentator. (10) Takav novi oblik samoograničavanja jasno govori o perspektivi »Trećeg puta«. Zagovornici »Trećeg puta« opravdavaju smanjenu političku ulogu koja je dodijeljena državi na temelju činjenice da nema alternative globalizacijskoj dinamici. Oni smatraju da imperativ ekonomskog natjecanja sve vlade prisiljava da usvoje sličnu politiku. Rezultat toga je da politike koje se provode više nisu rezultat informirane političke rasprave, nego mjere koje su 4

U izvorniku: »There Is No Alternative«, skraćeno TINA, op. prev.

24


vladama prisilno nametnule globalne snage koje nitko nije u stanju kontrolirati. Što zapravo znači NA? Čini se da se ovo geslo može shvatiti na barem dva načina. U općenitom je smislu ono shvaćeno kao iskazivanje realnog stanja o odlučujućoj ulozi koju danas u svakidašnjem životu ima tržište. Iz te perspektive NA predstavlja tvrdnju da nema alternative kapitalizmu i djelovanju slobodnog tržišta, pa je djelokrug intervencije države stoga veoma malen. Bez obzira kakav bio temelj ove tvrdnje, vrijedi spomenuti da se zagovornici takve politike u osamdesetima (ni Reagan ni Thatcher) zapravo nisu ponašali u skladu s takvim diktatima. Ni jedno od njih dvoje nije uspjelo ostvariti proklamirane ambicije o »povlačenju države«. Uistinu, tijekom ReaganThacher razdoblja državni su rashodi postali sve veći. Čak su i ti najgorljiviji zagovornici NA politike vjerojatno uočili da je za ono što su nakanili provesti postojala i alternativa. Drugi način na koji možemo razumjeti NA politiku sastoji se u tome da ona odražava iscrpljivanje političke imaginacije. Drugim riječima, nema alternative zato jer nam nijedna ne pada na pamet. Uzmimo na primjer kako je Sun, britanske dnevne novine s najvećom nakladom, iskazao ovaj problem. Na početku konvencije laburističke stranke 2003. godine, spomenuti je tabloid objavio veliki uvodni tekst u kojem je napao politiku Blairove vlade. No, ovaj napad završio je neočekivanom izjavom: »Unatoč tome, mi Blaira i dalje podržavamo«. Zbog čega? »Sve više izgleda da smo mu pružili potporu samo zato jer nije bilo alternative«, stoji u uvodniku s dozom rezignacije. Najbolji način shvaćanja što NA zapravo znači nije izjava u kojoj se govori o logici globalnih tržišnih snaga, nego ona koja podjednako odražava i zagovara dominirajuću osjetljivost spram granica. Takva osjetljivost nipošto se ne može ograničiti 25


samo na rasprave o domašaju politike u sferi ekonomije. Čini se da raspravama o velikim svakodnevnim problemima dominira oslabljena dogma o ograničenjima. Bilo da je riječ o ekonomiji, okolišu, zdravstvenoj skrbi, znanosti ili socijalnoj politici, uvijek se pretpostavlja da društvo više nije u stanju učiniti osobit napredak da bi poboljšalo životne uvjete. Često se pretpostavlja kako bi svaki pokušaj promjene vrlo lako mogao situaciju učiniti još lošijom, budući da bi na vidjelo samo iznio nove probleme i povećao rizike za zdravlje, sigurnost i okoliš. Stav o tome da je nemoguće nadvladati »ekološku krizu« ili »krizu zajednice« konvencionalnim ekonomskim ili društvenim politikama, posvuda je prisutan. Neprekidno nam se govori da ne postoji čudotvoran lijek kojim se može izliječiti neka bolest. A kad je riječ o katastrofi koju bi mogli prouzročiti teroristički napadi, više nije pitanje hoće li do nje doći, nego kad će se ona dogoditi. Stalno nam se govori da su ljudske aktivnosti stvorile takvu situaciju koja je dovela u pitanje i sam opstanak našeg planeta. Čini se kako je čovječanstvo problem, a ne rješenje. Tvrdim da poanta takvog stava i teze da nema alternative i da u stvarnosti nije moguće riješiti većinu problema s kojima se suočava čovječanstvo nije zasnovana na prepoznavanju novih i nepremostivih nedaća, nego na novom obliku podcjenjivanja ljudskih sposobnosti. Iako je ova predrasuda vrlo raširena, ne znači da je se ne može dovesti u pitanje. Potaknuta konzervativizmom straha, politika NA pokreće uznemirujuće pesimističan stav o ljudskim granicama. Kao što ću pokazati u četvrtom poglavlju, posljednja dva desetljeća svjedoci smo radikalne reinterpretacije pojma osobnosti. Ovo se podudara s neprekidnim povećanjem opasnosti i problema 26


s kojima se ljudi danas susreću, usporedo s manjkom vjere i čovječanstvom koje će biti sposobno uhvatiti se ukoštac sa svim teškoćama na koje bi moglo naići na svom razvojnom putu. Takvo pesimistično shvaćanje pojedinca čini političku kritiku i njezino propitivanje posve neučinkovitima. Doista, ono što je danas drukčije nije broj problema s kojima se suočavamo, niti razmjer opasnosti koja nam se približava, već je to duh fatalizma koji se javlja s njima. Glavno je postignuće takvog fatalizma da ideja »ne: ako će se dogoditi, već kad će se dogoditi« postaje posve normalna. Imajući to na umu, uzimamo sa zebnjom izjavu kako se »ministarstva spremaju za epidemiju gripe za koju vjeruju da Britancima predstavlja veću prijetnju negoli teroristički napadi«. (11) Istog dana kad je izdano ovo priopćenje, također smo doznali da »svijet pred sobom ima tek deset godina vremena da izbjegne katastrofalne klimatske promjene«. (12) Kao što je u poznoj fazi elokventno napisala Susan Sontag, »činjenica da se čak i apokalipsa može doimati kao sastavni dio svakodnevnog horizonta očekivanja, u sebi sadrži besprizorno nasilje koje se vrši nad našim osjećajem stvarnosti, nad našom čovječnošću«. (13) Kultura granice postala je evanđelje podjednako onima s ljevice i desnice. Kritičari i zagovornici kapitalizma ujedinjeni su u stavu da ima vrlo malo prostora za učinkovito političko djelovanje. Rečeno nam je da ne postoji druga alternativa osim podčinjavanja društvenih ciljeva diktatima slobodnoga tržišta ili da nema alternative osim smanjivanja trošenja resursa da bi se izbjegle klimatske promjene, ili da nema alternative reorganiziranju našeg načina života da bismo preživjeli prijetnje terorizmom. Internalizacija različitih verzija priče o tome da »nema alternative« rezultirala je sužavanjem prostora za politički život i dovela u pitanje relevantnost podjele na ljevicu i 27


desnicu. Kao što ću razmotriti u idućem poglavlju, ljevičarsko i desničarsko prihvaćanje takve kulture granice i ograničenja dovelo je do situacije u kojoj je politika ostala bez teksta. Ukoliko zaista nema alternative tržištu ili reduciranoj potrošnji, onda također nema mjesta ni za politiku. Sama ideja o izostanku alternative podjednako implicira nedostatak izbora kao i odsustvo sposobnosti čovječanstva da nešto promijeni. Ta ideja predstavlja zahtjev za svršetkom političke diskusije i debate. U takvim okolnostima, politika postaje tek praksa provođenja administrativnih, tehničkih ili upraviteljskih funkcija. Zbog toga termini poput »donje linije«, »predviđenih troškova«, »pružanja usluga«, »planiranja scenarija« ili »dodane vrijednosti« igraju tako važnu ulogu u suvremenom političkom vokabularu. Politička aktivnost više nema odliku nečeg dobrog, nego je ona »zasnovana na dokazima«; rijetko je usmjerava neki svjetonazor, već je izvedena iz »najbolje prakse« i dakako »usmjerena prema potrošaču«. Kolonizacija javnog diskursa upraviteljskim žargonom nije izravna posljedica neke nevidljive ruke neoliberalizma i njegovih pritisaka, nego političke iscrpljenosti društva. Kako kaže Watson, upraviteljski žargon je oblik mehaniziranog diskursa koji »ukida potrebu za razmišljanjem«. (14) Zbog toga ga tako rado prihvaća i usvaja nemaštovita politička klasa. iscrpljenost politike Čini se da se politika vrti u praznom. Ona ima vrlo malo zajedničkog sa strastima i sukobima koji su oblikovali ljudske želje i osjećaje tijekom protekla dva stoljeća. Više nema prostora za gorljive pristaše vjere u slobodno tržište, za zastupnike 28


tradicionalnih vrednota, kao ni za ustrajne zagovornike revolucionarne transformacije društva. Velike teme iz prošlosti – vlasništvo i kontrola nad društvenim dobrima, proizvodnja i dodjeljivanje resursa, odnos spram budućnosti, znanosti i eksperimenata – svedeni su na tek povremene zahtjeve za brigom o beskućnicima ili siromašnim umirovljenicima. Užarena rasprava se usredotočuje na teme koje proizlaze iz mašte političke klase koja je u sve većoj mjeri orijentirana isključivo prema samoj sebi. Javne ličnosti suzdržavaju se od velikih ideja i zagovaraju niz mikropolitika. Lov na lisice, školske večere, pobačaj, donošenje zakona, povećavanje školarina na sveučilištima ili osnivanje bolnica predstavljeni su kao ključna pitanja kojima se trebamo baviti na početku ovog stoljeća. Političke rasprave se najčešće pojavljuju niotkud, pa su komentatori i političari redovito nespremni. Istovremeno, takva ključna pitanja odjednom nestaju iz političkog vidokruga. Prije nekoliko godina, Europska unija bila je vrlo škakljiva tema u britanskoj politici. Tijekom izborne kampanje 2005. jednostavno je nestala s dnevnog reda. Jedan od simptoma iscrpljenosti politike je i dezorijentacija vladajućih elita kojima očito nedostaje poziv ili usredotočenost na nešto. Umjesto da pokušaju potaknuti biračko tijelo, čini se da se vlade bave savjetovanjem stanovništva kako da se nosi s niskim očekivanjima. Kao što kaže jedan od vodećih britanskih teoretičara društva, »za razliku od njihovih prethodnika iz vremena razvitka nacije, globalne elite više nemaju nikakvu misiju koju bi trebale ispuniti; one ne osjećaju potrebu ili namjeru da propovijedaju i preobražavaju, da u ruci nose baklju mudrosti, da prosvijetle, poduče i preobraze«. (15) Kad je toliko malo toga u igri, neslaganja oko političkih pitanja najčešće 29


imaju karakter prepirke, a ne istinske rasprave. Javne ličnosti žele žučljivom retorikom kompenzirati njihovo malodušno poziranje, tako da je, paradoksalno, jedna od posljedica propasti smislenosti i istinskog razlikovanja onog bitnog upravo eskalacija mržnje i zlobnih kritika koje jedna frakcija upućuje drugoj. Takav trend pogotovo je bio vidljiv tijekom američke predsjedničke kampanje 2004. gdje su, iako se kandidati gotovo ni po čemu nisu razlikovali, mnogi komentatori zapazili znatan borbeni gnjev i neprijateljstvo. (16) Takav borbeni gnjev često se može pogrešno interpretirati kao simptom dubokih ideoloških razlika. »Intenzitet političke polarizacije koji danas pogađa naciju relativno je nova stvar«, kazala je Lillian Rubin sa sveučilišta Berkley. (17) No, kao što ću pokazati u idućem odlomku, ono što se čini političkom polarizacijom zapravo je simptom koji ukazuje na nedostatak jasne alternative. Identiteti ljudi, kao i njihovi životni stilovi, postali su politizirani, što je jasno prema debatama koje se vode oko istospolnog braka, religije, pobačaja, posjedovanja oružja i zaposlenih roditelja. Kako kaže jedan pronicljiv analitičar američkog društva, kampanja iz 2004. »ojačala je ključnu strukturu dviju Amerika koje razdvaja procijep između one religijske i sekularne, bračne i vanbračne, naoružane i nenaoružane«. (18) Razlike u životnom stilu ne dovode nužno i do sukoba. Međutim, kad se politiziraju, takva pitanja imaju moć poticanja emocija i napetosti. Činjenica da su takva privatna pitanja postala politizirana, ukazuje da je javna sfera postala depolitizirana. Najozbiljniji teoretičari društva i te kako su svjesni sveprožimajućeg osjećaja iscrpljenosti politike. Još 1997. politički filozof s Oxforda Isaiah Berlin primijetio je da »prvi put nakon 1789., europska ljevica nema projekt«. Ovome bi se 30


moglo dodati da ga nema ni desnica. Iscrpljenost politike povezana je s raširenim pesimizmom spram procesa promjene. »Ideje koje su bile ispunjene nadom u oslobođenje, posvuda su izgubile svoj pozitivni naboj i značaj«, kaže Alain Touraine, jedan od vodećih francuskih sociologa. (19) Dok postoji općeniti konsenzus o tome da politika propada, ne postoji svijest o tome zbog čega se takav proces počeo zbivati. Umanjivanje značaja politike često se dovodi u vezu s različitim ekonomskim, strukturalnim i tehnološkim promjenama kojima svjedočimo u zadnjih dvadeset ili trideset godina. Mnogi ugledni znanstvenici društvenih znanosti smatraju da je proces globalizacije urušio tradicije i institucije na kojima se zasnivao moderni politički život. (20) Kompjuterizacija, razvoj Interneta, ulaganje u sektor razvoja, smanjivanje tradicionalne manufakturne industrije, nastanak novih oblika potrošnje – sve je to navedeno kao razlog za činjenicu da živimo u politički drukčijem svijetu. (21) Neki smatraju da je politiku preplavila ekonomska i društvena promjena na širokoj razini. (22) Nema sumnje da je u proteklim desetljećima društveni i ekonomski život pretrpio velike promjene. Međutim, nije baš jasno zašto bi korisni izumi poput Interneta ili povećanja globalne migracije trebali dovesti do gubitka političke imaginacije. Očigledna suspenzija političkog života u većoj je mjeri rezultat gubitka vjere u učinkovitost ljudskog djelovanja nego moći nepremostivih ekonomskih ili društvenih snaga. Sama činjenica da upiremo prstom u globalizaciju kao da ona ima neku božansku moć da o svemu odlučuje, sama je po sebi simptom manjka vjere u spremnost društva da se nosi s promjenama. Zamisao o tome da globalizacija pokreće snage koje čovječanstvo više nije u stanju nadzirati, dovodi u 31


iskušenje izbjegavanje odgovornosti kad je riječ o donošenju teških odluka i njihovom provođenju. Raspad politike odražava se na različite intelektualne struje koje u većoj mjeri potiče konzervativizam straha nego trijumf neoliberalizma. Tijekom 1980-tih oduševljenost načelima slobodnog tržišta nije se mogla održati zbog ekonomske stagnacije. Ideje i argumente Hayeka i Friedmana ubrzo su zasjenila dva usporedna kulturalna odgovora: neokonzervativizam i postmodernizam. Pozdravljajući marginalizaciju radikalnih kritičara tržišta, neokonzervativci su se zaokupili onim što su smatrali opasnošću pretjeranog individualizma i sloma zajednice i tradicije. Takva je pozicija promjenu (pa čak i onu kakvu su predviđali Reagan i Thatcher) doživljavala kao nešto proturječno, pa čak i neprijateljsko. Iz te perspektive ponovno izgrađivanje, obnavljanje i očuvanje društvenog tkiva koje su poremetile promjene tržišnih snaga u osamdesetima, postalo je jedan od glavnih društvenih zadataka. Postmoderni senzibilitet na isti je način u dubinskom smislu razočaran posljedicama promjene, ali je svjestan da je nemoguće vratiti tradiciju kakva je postojala u prošlosti. Međutim, i on također odbacuje svaki pokušaj promjene trenutnih okolnosti na temelju toga što bi svako zadiranje u njih vjerojatno još više pogoršalo situaciju. Nasuprot njegovom neokonzervativističkom rođaku, on nije zagovarao nikakvu pozitivnu ideju, bivajući neprijateljski raspoložen spram moderne i umanjujući »prometejsku« narav svakog takvog »humanističkog« projekta. Sama ideja politike je proglašena pukim mitom, a ideali razuma i napretka odbačeni su kao fikcija koju je stvorilo društvo. Takva mučna i nihilistička perspektiva ljudima savjetuje da se pomire sa životom kakav jest. Ona je najsustavniji izraz onoga što osjeća konzervativizam straha. 32


Konzervativizam straha postiže uspjeh zagovarajući stav o upropaštenom ljudskom potencijalu. Oni koji veličaju dobrobit koju nam donose znanost i tehnologija, često bivaju izvrgnuti kritici zbog njihova »neodgovorna« nedostatka skrbi za planetarni ekosustav. Potvrda superiornosti ljudskog uma nad životinjskim instinktom izlaže se riziku da je se podvrgne oštroj kritici i proglasi »uzdizanjem jedne vrste«. Ocrnjivanje čovječanstva i odricanje od humanističkog svjetonazora koji je u presudnoj mjeri utjecao na razvoj moderne civilizacije, skriva se iza gubitka suvremene političke imaginacije. Ono stvara prostor unutar kojeg se može pojaviti politika straha. U ovoj knjizi želim pokazati kako je glavni čimbenik koji oblikuje suvremeni politički život uloga ljudske djelatnosti koja je namjerno umanjena. Kultura ograničavanja pripisuje vrlo skromnu ulogu aktivnoj ljudskoj djelatnosti. Oni koji danas omalovažavaju trijumf sebičnog egoizma nad solidarnošću, previđaju činjenicu da raspad starih oblika solidarnosti (sindikati, lokalne zajednice, masovne političke stranke i političke udruge) nije doveo do nastanka dinamičnog individualizma. Jedan od najustrajnijih mitova današnjeg doba je onaj koji kaže da suvremena kultura veliča i potvrđuje moćan osjećaj individualnosti. To nema nikakve veze s istinom. Iako politički vođe i oni koji oblikuju javno mnijenje kurtoazno i neiskreno naglašavaju važnost pojedinca, na »neobuzdan individualizam« iz osamdesetih uglavnom se gleda s prezirom. Doista, hedonističke i gramzljive vrednote osamdesetih okrivljene su za mnoge probleme s kojima se danas suočavamo. Obnova politike ne ovisi o otkrivanju pametnih ideja ili o novim dosjetkama smislenim da bi se povećalo sudjelovanje u njoj. Ona ovisi o povratku našeg povjerenja u ljudske 33


potencijale obračunavanjem s kulturom granice. Nadam se da će jasnijim razumijevanjem pitanja o kojima se ovdje radi biti moguće ocrtati humanističku perspektivu budućnosti. Da bi se to moglo napraviti, potrebno je priznati kako se u današnjem predpolitičkom svijetu crta koja nas razdvaja ne može shvatiti na temelju tradicionalnih kategorija ljevice i desnice. Ključno pitanje trenutno glasi gdje stojimo u odnosu na ulogu koju ljudi imaju u svijetu kojeg stvaraju. Oblikuje li naš stav spram budućnosti i ulozi ljudi u javnoj sferi osjećaj ograničenosti čovječanstva ili pak njegov potencijal? Način na koji doživljavamo ovo pitanje odredit će sudbinu politike, odnosno je li ona doista važna, kao što će i izbor kojeg ćemo napraviti imati važne posljedice. Nedvojbeno će u budućnosti postojati važni argumenti o političkim vrednotama koje su povezane s onim što ćemo odabrati. Ali u ovom trenutku razlike koje igraju ulogu u većoj su mjeri skromne, pa možda čak i daleko važnije. One se odnose na to hoćemo li iskoristiti svoju mogućnost izbora i pokušati postati gospodari situacije u kojoj se nalazimo. Pukim razumijevanjem takvih temeljnih pitanja nećemo promijeniti svijet, ali nam to može pomoći da potaknemo dijalog o tome kako treba odgovoriti na snage koje nas žele otuđiti od naše vlastite čovječnosti. primjer američke iznimnosti? Američkom čitatelju koji je iskusio polariziranu atmosferu predsjedničkih izbora iz 2004. moglo bi se učiniti da je politika u SAD-u još uvijek živa i zdrava. Taj dojam stalno potkrepljuju mediji neprestano tvrdeći kako je biračko tijelo duboko podijeljeno te da je i samo društvo polarizirano na one savezne države koje su za demokrate i one koje su za republikance. Oštre 34


riječi koje je jedna strana upućivala drugoj mogle bi navesti na pomisao da se politika u Americi uopće ne osjeća iscrpljenom. Kako bismo mogli protumačiti tu očiglednu anomaliju? Zagonetno je da takve intenzivne emocije potiče izborno nadmetanje u kojem su političke i ideološke razlike između dvojice vodećih kandidata vrlo slabe. I Bush i Kerry zalagali su se za smanjivanje deficita budžeta na pola. Kerry je naglasio da će u slučaju pobjede zadržati većinu poreznih olakšica koje je donio Bush, osim onih koje se odnose na ljude s visokim plaćama. Obojica su obećali da će u slučaju pobjede energično voditi rat protiv terorizma. Unatoč svemu, oni su bili iznenađujuće slični čak i kad je riječ o istospolnom braku. Tjedan dana prije izbora Bush je naglasio da se ne slaže s republikanskom nacionalnom platformom koja se suprotstavlja vezi ljudi istoga spola. Rekao je da se ne slaže s presudom parnice Roe protiv Wadea u kojoj je Vrhovni sud 1973. donio odluku o dekriminalizaciji pobačaja, ali je više puta ponovio kako Amerika još nije spremna za zabranu pobačaja. Iako je Kerry rekao da se slaže s odlukom nakon parnice, o svojem zagovaranju prava na pobačaj govorio je takvim glasom i intonacijom da se postavljalo pitanje koliko je pritom bio iskren. Neprestano je naglašavao svoju pripadnost katoličkoj vjeri kako bi naglasio da je osobno protiv pobačaja, ali da također smatra kako njegova religijska uvjerenja ne smiju utjecati na donošenje političkih odluka. Kerryjev odgovor na pitanja o Medicareu5, zdravstvenoj skrbi i socijalnom osiguranju bio je taj da je »moj drugi kandidat znatno lošiji od mene«. (23) 5

Medicare �� je sustav zdravstvenog osiguranja kojeg je 1965. usvojila američka vlada, a koji obuhvaća osobe starije od 65 godina i one koje zadovoljavaju određene kriterije za dobivanje zdravstvene skrbi, op. prev.

35


Paradoksalno, unatoč polariziranoj retorici političkih elita, iscrpljenost politike čak je u većoj mjeri prisutna u SAD-u negoli u većini drugih zemalja na Zapadu. U javnoj sferi ponavlja se implicitna pretpostavka kako je politika besmislena. Zbog čega? Zato što se pretpostavlja da se velika većina američkih glasača ne može maknuti sa svojih pozicija. Tvrdi se da postoje dvije Amerike – jedna crvena, a druga plava – te da o izborima odlučuje mali postotak kolebljivih glasača. U mjesecima koji su prethodili izborima, stručnjaci su tvrdili da je biračko tijelo bilo toliko polarizirano da se svega 2-3% glasača nije opredijelilo. (24) Ako postoje dvije Amerike, onda nije politika ono što ih razdvaja. Mit o polariziranoj Americi dosta dobro je potkrijepljen dokazima. (25) Znakovit postotak biračkog tijela smatra da je umjeren, a ne liberalan ili konzervativan, a još više ljudi se smatra nezavisnima, ukoliko bi morali reći jesu li republikanci ili demokrati. (26) Iako su mnogi Bushevi pristaše bili oduševljeni nakon izbora, a Kerryjevi razočarani, postojeću podjelu je produbilo usvajanje različitih životnih stilova. Upravo su životni stil i identitet ono što se uzima u obzir, a ne politika. Uzmimo za primjer svjetonazor osobe koja se deklarira kao liberalna i koja je zaista zabrinuta zbog »njih«. Ona zapaža razliku između sebe i svojih »konzervativnih prijatelja« na ovaj način: »S jednim parom to je bila prava šala. Prema obostranom dogovoru, nisam forsirala apstraktnu umjetnost, odvodila ih u eksperimentalno kazalište ili ih vodila u ono što nazivaju »eklektičnim« restoranima. Oni više vole čistu klasičnu glazbu, klasike poput Shakespearea, pouzdanu kvalitetu odrezaka, krumpira i vina s kontroliranim porijeklom.« (27) 36


Različit odnos spram hrane i glazbe govori o različitim karakterima. Smatra se da »polovica stanovništva želi sigurnost po svaku cijenu, a znakovita manjina prezire takvu sigurnost kao neznanje, zadrtost i okrutnost«. (28) U ovom suprotstavljanju »dviju moralnosti« zanimljivo je da se tu radi samo o stavovima i odlikama karaktera. Ovdje nema ni traga ikakvim bitnim političkim razlikama koje bi bile presudne. Adolph Reed Jr. sa sveučilišta New School navodi primjer kolegice s jednog od američkih elitnih sveučilišta koja se nakon izbora 2004. požalila da u zemlji postoje milijuni ljudi »koji naprosto nisu poput nas«. »Shvatio sam da za moju kolegicu njezina pripadnost demokratima označava nešto egzistencijalno, izjavu o tome kakva je neka osoba, te da njoj širenje političke baze u svrhu pobjede na izborima ili naglog zaokreta u terminima političke debate uopće nije od primarnog značenja ». (29) Reed ima pravo ukazujući na tendenciju da se nečiji politički identitet prije svega tretira kao stvar nečijeg vlastitog definiranja koje govori o nečijoj osobnosti. Dakako, kad se isprepletu individualni identitet i političke sklonosti, argumenti i rasprava mogu postati nabijeni osobnim emocijama. Kritike i argumenti se doživljavaju kao da oni predstavljaju izjave o osobi i njezinom životnom stilu. Do naelektrizirane atmosfere tijekom izborne kampanje 2004. nije došlo zbog političke polarizacije, nego zbog rasprava o životnom stilu. Da stvari budu još i gore, često se kaže kako je identitet onih koji pripadaju u ta dva tabora nepromjenljiv te da oni nastanjuju dvije različite sfere stvarnosti. Takav je argument upotrijebljen u izvješću Pristaše Busha i Kerryja žive u dva različita svijeta kojeg je sačinila skupina akademika sa sveučilišta 37


Maryland. Prema tom izvješću, pristaše Busha žive u svijetu uvjeravanja, dok njihovi protivnici žive u stvarnom svijetu. (30) Politički stavovi ljudi u sve većoj mjeri svode se na njihov karakter. Njihovo podizanje obitelji, njihova psihologija i karakter postali su povezani s političkim ishodom. George Lakoff je utjecajan zastupnik takvog pristupa. On je biračko tijelo SAD-a podijelio na dvije grupe – oni koji su skloni obitelji kojom dominira strogi otac i oni koji su skloni obitelji u kojoj postoji jedan roditelj koji prehranjuje djecu. Konzervativci se obraćaju ovim prvima. Njihove »stroge konzervativne vrednote motiviraju ih za koga da glasuju na izborima«. (31) Nasuprot tome, progresivne ljude pokreće »svjetonazor obitelji kao hraniteljice« i potiču ih vrijednosti »suosjećanja i odgovornosti«. (32) Laskanje ovim potonjima jedna je od osobina Lakoffova projekta u kojem se ponašanje na izborima tumači kao stvar osobnosti, a ne političkog izbora. Poanta Lakoffove popularne psihologije jest da su osobnost i identitet ljudi nepromjenjive životne činjenice koje određuju kako će oni glasovati. Autoritarni, očinski tipovi glasaju za konzervativce, a suosjećajni za ljevičare. Lakoff odbacuje ideju da ljudi glasuju u ime svojeg vlastitog interesa. Jer kako bi inače po drugi put izabrali Busha? Umjesto toga oni »glasuju za svoj identitet i za svoje vrednote«. Drugim riječima, oni »biraju svoj identitet na temelju onoga kakvi su i sami, kakve vrijednosti zastupaju i koga ili što poštuju«. (33) Međutim, identitet ljudi nije fiksiran i nipošto nije svediv na jednostavnu podjelu roditeljskih tipova s političkim sklonostima koja ne uzima u obzir fluidan i nepredvidljiv način na koji se ljudi bave javnim pitanjima. Ukoliko identitet i postane važan čimbenik koji utječe na izborne glasove, on 38


je manje povezan s očinskim autoritetom nego s iscrpljenošću političkog života. Onda kad, kao što sam već spomenuo, kandidati vrlo nalikuju jedni drugima, političari pokušavaju politizirati životni stil i osobni život ljudi. Većina problematičnih tema koje dijele američko biračko tijelo na pola – oružje, istospolni brakovi, pobačaj, vjeronauk u školama – izravno se nameću kao pitanja o nečijem identitetu. Kad pitanja postanu suviše osobna, rasprava se polarizira. Zbog toga u Americi osjećaj političke statičnosti može postojati usporedo s usijanom raspravom. Promjena i mogućnost utjecanja na svjetonazor ljudi odbacuju se kad ideja »politike izbora« utre put »politici identiteta«. Takav je stav najočitije izražen u široko prihvaćenoj pretpostavci kako je politički identitet 97% biračkog tijela fiksan te da se neće promijeniti kampanjom i raspravama. Taj trend podržava zamrzavanje javnog identiteta ljudi. Njih se tretira kao da su njihov životni stil i vrijednosti u jednakoj mjeri dio njihove individualnosti kao i boja kože ili kose. Tendenciju naturaliziranja tog identiteta raspiruju političke elite koje mu se obraćaju da bi konsolidirale biračko tijelo. U jednoj važnoj studiji o ovoj temi kaže se da ovdje imamo posla s polariziranom elitom, a ne s polariziranim biračkim tijelom. Morris Fiorina sa sveučilišta Stanford smatra da »političke elite (stručnjaci, aktivisti, dužnosnici) dijele zajednički interes za podjelom zemlje oko pitanja kao što su pobačaj i prava homoseksualaca«. (34) Međutim, natjecanje unutar ove oligarhije ne bi trebalo shvatiti kao simptom aktivne političke kulture, nego kao simptom političkog neangažiranja, što ću pokazati u narednom poglavlju. 39

Frank Furedi: Politika straha Bilješke 1 Powell (2000), str. 53. 2 v. ‘Tessa Jowell warns Labour: stop talking bollocks - it scares voters’, u: Scotsman, 24 prosinac 2004. 3 Hardt and Negri (2000), str. xii-xiii. 4 Richards (2000), str. 30. 5 O’Hara (2005), str. 117. 6 Anderson (2000), str. 17. 7 Francis Fukuyama (1989), ‘The End of History’, The National Interest, no. 16. 8 ‘Starbucks to boost fair-trade image’, the Telegraph, 1. veljače 2005. 9 ‘CBI chief claims Davos hijacked by NGOs’, the Guardian, 31. siječnja 2005. 10 Mair (2000), str. 2. 11 ‘Flu feared more than terrorist attack’, the Guardian, 24. siječnja 2005. 12 BBC News Online, 24. siječnja 2005. 13 Sontag (1991), str. 178-9. 14 Watson (2004), str. 8. 15 Bauman (2003), str. 20. 16 v. npr. Peter Berkowitz, ‘Enlightenment Rightly Understood’, Policy Review, br.128, 2004, str. 1. 17 Lillian Rubin, ‘Why Don’t They Listen to Us? Speaking to the Working Class’, Dissent Magazine, zima 2005. str. 12. 18 Stan Greenberg, cit. u: Alexander (2005), str. 19. 19 Touraine (2003), str. 310. 20 V. Bauman (1998), Beck (2000), Giddens (1999). 21 Bauman (2003), str. 22. 22 Touraine (2003), str. 298. 23 v. Reed Jr (2005). 24 v. http://pollingreport.com, ‘The Latest Trial Heats: Bush/Kerry/Nader’, kolovoz 2004. 25 v. Fiorina, Abrams i Pope (2004).

40

politika je ostala bez teksta 26 v. istraživanje u Minnesoti citirano u Minneapoliskom Star Tribune, 18. rujna 2004. 27 Jeannette Batz Cooperman, ‘Personal Voices: One Country, Two Moralities’, AlterNet, objavljeno 5. studenog 2004. 28 Jeannette Batz Cooperman, ‘Personal Voices’. 29 Reed Jr. (2005), str. 13. 30 v. Steven Kull, The Separate Realities of Bush and Kerry Supporters (The University of Maryland: The PIPA/Knowledgc Networks Poll), 21. listopada 2004. Ovu ideju detaljnije razvija John W. Dean, bivši predsjednikov savjetnik u: ‘Understanding the 2004 Presidential Election’, Common Dreams News Center, 13. travnja 2003. 31 Tako smatra Don Hazen, urednik AlterNeta, u svom uvodu u: Lakoff (2004), str. xiii. 32 Lakoff (2004), str. 11-12. 33 Lakoff (2004), str. 19, 39. 34 Cit. prema: kolumna Jonathana Altera u Newsweeku, 15. studeni 2004.

41

2 Dezangažiranje i njegovo poricanje Politika i političari imaju problema s imidžom. U današnje vrijeme nesklono politici, način na koji se može pobijediti na izborima jest inzistiranje na svemu osim na tome da ste profesionalan političar. Ronald Reagan pokazao je da pomaže ako ste poznati glumac. Izbor Arnolda Schwarzeneggera za guvernera Kalifornije pokazao je da čak ne morate biti ni osobito dobar glumac da biste došli na visok dužnosnički položaj. Medijski tajkun Silvio Berlusconi postao je talijanski predsjednik igrajući na antipolitičku kartu, isto kao i bivši hrvački prvak Jesse Ventura koji je postao guverner Minnesote. U Velikoj Britaniji malo skromniji, ali ipak značajan uspjeh postigao je Robert Kilroy-Silk, bivša televizijska zvijezda, koji je postao zastupnik u Europskom parlamentu, iako je, dakako, prije toga bio zastupnik laburista. U azijskim zemljama poput Indije ili Filipina uobičajeno je da se televizijske zvijezde biraju za dužnosnike na nacionalnoj i lokalnoj razini, što ukazuje na činjenicu da je antipolitičko raspoloženje postalo globalnim fenomenom. Neprestano omalovažavanje i podcjenjivanje političara unutar popularne kulture i u medijima govori nam da ne svjedočimo samo o iscrpljenosti politike, nego i o usponu cinizma, pa čak i neprijateljstvu spram nje. Neki komentatori, aktivisti i prosvjednici čak veličaju takvo novo antipolitičko raspoloženje kao zdravu reakciju na korupciju i cinizam tradicionalne politike. Oni smanjivanje utjecaja vlade, parlamenta i parlamentarnih stranaka na narod smatraju dokazom da 43


su ljudi postali sve manje podložni i više kritički raspoloženi. Oni sa simpatijama gledaju na gubitak prestiža političara srednje struje, čime se rađa nada za nastanak neformalnijih novih društvenih pokreta i kampanja za one skupine koje su marginalizirane. Autor ključne studije o gubitku povjerenja u politiku tvrdi da takav trend može »predstavljati pokretačku snagu demokratskog razvoja«. (1) Jedan drugi autor uzdiže proces dezangažiranja označavajući ga kao pokret »protiv pokoravanja« i tvrdeći da ljudi sada »vrše daleko izravniji pritisak koristeći mehanizme koji se nalaze izvan uobičajenih političkih procesa«. (2) Zapravo, potvrđivanje antipolitike u praksi govori o dubokom pesimizmu spram budućnosti. Ono predstavlja novi oblik podložnosti. Dok su se ljudi u prošlosti pokoravali hijerarhijskom autoritetu, danas ih se ohrabruje da se pokore sudbini. Dezangažiranje dopušta drugima da određuju vašu sudbinu. Antipolitika nije, kao što se to ponekad čini, odbacivanje programa pojedinih stranaka ili političara, nego izraz dubljeg uvjerenja da je politika kao takva nepotrebna. Sama ideja da bi bilo tko mogao postići neki pozitivan rezultat političkim djelovanjem često se odbacuje kao naivna ili arogantna. No oni koji u odbacivanju politike uočavaju neku vrstu radikalnog imperativa, zanemaruju činjenicu da je naličje antipolitike prihvaćanje svijeta takvog kakav on jest. »Politika znači poricanje sudbine«, smatra austrijski politolog Andreas Schadler. (3) Ili, kazano drugim riječima, antipolitika predstavlja prepuštanje sudbini. Antipolitika nije toliko poriv za smanjivanjem moći koliko gesta rezignacije. Takvo gledište implicitno dovodi u pitanje uvjerenje kako se ljudi i zajednica koju tvore mogu na 44

dezangažiranje i njegovo poricanje

smislen način organizirati da bi postigli neki određeni cilj. To je stav koji umanjuje značaj ljudskog djelovanja i perspektivu napretka. Antipolitika je naprosto stav koji cinizmu i nepovjerenju dodjeljuje intelektualni sadržaj. problem odustajanja od političkog angažiranja Političari su shvatili kako su njihove političke, ideološke i moralne veze s biračkim tijelom veoma krhke. Tradicionalni oblici stranačke politike, političke vrednote i identiteti imali su malo utjecaja na očigledno posve razočaranu javnost. Sve manje i manje ljudi izlazi na izbore, a još ih je manje zainteresirano za priključivanje aktivnostima neke stranke. U Velikoj Britaniji, broj članova glavnih političkih stranaka se od 1980. prepolovio. Tijekom istog tog razdoblja, članstvo u strankama u Francuskoj se smanjilo za dvije trećine, a u Italiji za 51%. U usporedbi s time, statistike u Njemačkoj izgledaju dobro: cjelokupno članstvo opalo je samo za 9%, vjerojatno zbog priljeva novih članova s istoka zemlje. (4) Opadanje broja članova stranaka podudara se sa širim odustajanjem od angažiranja u političkom životu. Danas se idealizam i nada vrlo rijetko polažu u uvjerenje da će se one ostvariti političkom promjenom, a pojedinci rijetko svoj identitet ostvaruju kroz neki oblik političkog angažmana. Prije trideset godina netko se mogao prepoznati u liku laburistice čiji je svjetonazor oblikovala vjera u socijalističku budućnost te koja se družila sa zajednicom ljudi koja je dijelila ista uvjerenja. Na isti način, mnogim članovima konzervativne stranke doista je značilo to što pripadaju torijevcima. To je bio bitan oblik samoidentificiranja koje je uključivalo aktivno sudjelovanje 45


u društvenim odnosima. Danas se pitanje za koga glasujete smatra gotovo beznačajnim, a vlastiti identitet se daleko više shvaća kao pitanje životnog stila pojedinca, kulturalnih navika i osobnog iskustva. Nepovjerenje naroda u vlast potvrđuje sve veće otuđenje ljudi od izbornog sustava. Glasačka apatija iz Amerike se proširila i na novu Europu gdje značajan postotak biračkog tijela smatra kako je izlazak na biralište gubitak vremena. Nizak postotak birača utječe na autoritet vlade koja je vrlo osjetljiva na gubitak temelja vlastite legitimnosti. Umjesto da znače promjenu političkog mandata, svaki izbori potencijalno prijete da postanu sramotni podsjetnik na to u kakvoj političkoj pustoši danas živimo. Za takvo dubinsko raspadanje javnog angažmana u političkom životu SAD-a, apatija je naprosto preblaga riječ. U gotovo svim predsjedničkim izborima nakon 1960., postotak birača je postupno opadao – od 62,5% a izborima 1960. do 50,1% 1988. godine. Tijekom izbora 1996., samo je 49% osoba s biračkog popisa odlučilo glasovati, što je najmanji izlazak na izbore još od 1924. Ovakav obrazac nastavljen je i na izborima 2000., na koje je izašla tek polovica svih upisanih u biračke popise. Otuđenje javnosti od političkih procesa napose je upadljivo u kontekstu izbora 2000. Za razliku od izbora iz 1996., gdje je rezultat bio poznat već znatno ranije, izborna bitka iz 2000. bila je tako tijesna kako nije bila desetljećima. No, broj Amerikanaca koji su glasovali bio je otprilike isti kao i 1996. Prema podacima Povjerenstva za nadziranje izbora, kumulativni učinak glasačke apstinencije tijekom posljednjih trideset godina je u tome da »danas 25 milijuna Amerikanaca koji su nekad glasovali, sada to više ne čine«. Broj glasača na predsjedničkim 46


izborima se čini još i velik u usporedbi s izborima za kandidate za Zastupnički dom koji su tijekom devedesetih iznosili svega 35% biračkog tijela. Nakon događaja 11. rujna 2001. medijski stručnjaci pretpostavljali su da će taj tragičan događaj, kao i patriotski osjećaj koji se razvio zbog njega, povećati sudjelovanje u politici. Međutim, ubrzo je postalo jasno da čak ni tako velika tragedija nije mogla prekinuti s postojećim obrascem dezangažiranja od politike. Na prvih 18 istraživanja prije 5. srpnja 2002. nije »samo došlo do slabog odaziva, nego do rekordno malog odaziva, s tek 8% demokrata i 7% posto republikanaca koji su izašli na izbore«. (5) Opadanje broja glasača se zaustavilo tek u studenom 2004. na predsjedničkim izborima. Izlazak na birališta povećao se za 6,4% u odnosu spram 2000. Međutim, treba istaknuti da je 78 milijuna Amerikanaca koji imaju pravo glasa ostalo kod kuće, a samo 30,8% birača s pravom glasa biralo pobjednika, predsjednika Busha. (6) Europski komentatori ne bi smjeli biti samozadovoljni zbog pasivnosti američkog biračkog tijela. U Britaniji činjenice govore same za sebe; dovoljno je prisjetiti se da je 1997. za nove laburiste glasovalo tek 31% birača. Izlazak na birališta na tim izborima bio je najniži u posljednjih osamdeset godina. Čak i napumpana kampanja u javnosti u vezi prijenosa ovlasti u Škotskoj i Walesu nije uspjela potaknuti zanimanje javnosti. Broj glasača u tim »povijesnim« izborima 1999. svjedoči o tome da je javnost smatrala prijenos ovlasti još jednim lažnim, uprizorenim događajem. Glasovalo je samo 46% biračkog tijela u Walesu, dok je u Škotskoj uspješno vođena medijska kampanja s ciljem velikog odaziva birača rezultirala s 59%, što je manje od dvije trećine. Istog dana birališta u Engleskoj 47


bila su prazna, s tek 29% registriranih birača koji su izašli na izbore 6. svibnja. Na izborima u Velikoj Britaniji za Europski parlament iz 1999. izašlo je 23% birača, a na jednom mjestu u Sunderlandu pojavilo se svega petnaest ljudi, iako je na popisu bilo tisuću birača. Na parlamentarnim izborima 2001. apatija je postala dominantni problem rasprave, a rezultat je bio svega 59%, dotad najniži. Tony Blair vratio se na vlast s potporom od svega 24% biračkog tijela. Postigao je isti uspjeh 2005. sa svega 22% glasova onih koji imaju pravo izaći na izbore. Jedno od najuznemirujućih očitovanja takvog procesa neangažiranja u politici jest činjenica da mlađa populacija još manje glasa nego što to čini starija. Primjerice, tijekom parlamentarnih izbora u Britaniji 2001. izborna komisija je procijenila kako je svega 39% onih između 18 i 24 godine glasovalo. Kako kaže Weinstein, »osim što u manjoj mjeri glasuju u usporedbi sa starijim simpatizerima neke stranke, mladi su i dalje u zamjetno manjem broju članovi različitih grupa, te svoj identitet u manjoj mjeri grade na članstvu u nekoj stranci«. (7) U jednoj zanimljivoj studiji o ponašanju biračkog tijela u Kanadi pokazalo se da je izlazak mladih ljudi na izbore otprilike 20% manji nego što je to slučaj kod starije populacije. Takvu generacijsku dinamiku podržava stav da glasovanje nije neki osobito važan čin. (8) Ustrajno opadanje sudjelovanja birača na izborima u izravnoj je vezi sa znatno širim procesom. Nedostatak sudjelovanja jasno govori o razočaranju i javnom nepovjerenju u postojeći politički sustav. Istraživanja javnog mnijenja u Americi pokazuju kako se podrška vladi kontinuirano smanjuje u zadnjih nekoliko desetljeća. Dok je 1958. godine 75% 48


Amerikanaca vjerovalo kako vlada donosi ispravne odluke, 1990. godine svega 28,2% iskazivalo je takav stav. Od početka ovog desetljeća povjerenje u političare i dalje opada. Prema jednoj studiji, postotak Amerikanaca koji su smatrali da »vladu pokreću krupni interesi koji se brinu jedino za vlastitu dobrobit« u razdoblju od sredine 1960-ih do sredine 1990% se više nego udvostručio i popeo na 76%. U istom razdoblju broj ljudi koji smatraju da »dužnosnici uopće ne mare za ono što misli narod« povećao se od 36% na 66%. (9) Rezultati jedne velike studije Brookings Institutiona provedene u svibnju 2002. pokazali su da se čak ni val domoljublja koje je uslijedilo kao posljedica zbivanja 11. rujna 2001. nije uspio pretvoriti u konstantan rast povjerenja u američku vladu. Spomenuto istraživanje pokazalo je da je u srpnju 2001. svega 29% Amerikanaca iskazalo pozitivan stav prema vladi, što se povećalo na 57% nakon jedanaestog rujna. Međutim, već u svibnju 2002. javna potpora vladi opala na je 40%, a stručnjaci su ustvrdili kako je prokockana šansa za preoblikovanje odnosa povjerenja spram vlade. (10) Istraživanja u Europi ukazuju na sličan obrazac. Studije provedene u Europskoj uniji pokazale su da je 45% ljudi nezadovoljno s »načinom na koji demokracija funkcionira«. U Britaniji su istraživanja pokazala velik stupanj cinizma u javnosti spram političara. Gallupovo istraživanje provedeno u travnju 1995. završava zaključkom kako je stav ljudi spram zastupnika u parlamentu »loš« ili »vrlo loš«. Desetljeće ranije, svega je trećina ljudi imala takav stav. Prema jednom drugom istraživanju iz 1994. godine u Britaniji, svega 24% stanovništva bilo je uvjereno da britanska vlada nacionalne interese stavlja ispred stranačkih. (11) Političari se uvijek nalaze na dnu ljestvice onih 49


profesija u koje javnost ima najmanje povjerenja. Istraživanje koje je objavila glasačka organizacija ICM u lipnju 1999. pokazalo je da svega 10 posto ispitanika jako vjeruje političarima, dok 65% u njih ima malo povjerenja, a 25% uopće nema. (12) Studija koju je proveo BBC u veljači 2002. pokazala je kako velik broj ljudi mlađih od 45 godina političare smatra »prevarantima«, »lažljivcima« i »gubitkom vremena«. (13) Tijekom 1990-tih gubitak javne podrške odrazio se na nacionalni osjećaj sumnje u sam politički sustav. Pojavio se negativan stav prema politici, cinično odbacivanje izabranih političara i opsesija razmjerima korupcije i licemjerja u Westminsteru i Washingtonu. Clintonova era čitava je prošla u znaku skandala, a kontroverze koje su pratile izbore na kojima je pobijedio Bush slijedio je niz korporativnih skandala koji je rezultirao Enronovim slomom. 2005. optužbe za financijsku pronevjeru protiv Toma DeLaya, vođe republikanaca u zastupničkom domu, dovele su u pitanje moralističke teme za koje se zalagao kao predvodnik takozvane religijske desnice. Prikazivanje konzervativaca kao stranke prevaranata bilo je ključno za izborni uspjeh novih laburista 1997. Međutim, vlada novih laburista ubrzo je shvatila da ni sama nije imuna na skandale. Nakon tih izbora uslijedila je bujica manjih skandala koji su uključivali laburističke zastupnike i ministre, a tema prijevare nastavila je opsjedati vladu tijekom cijele 1998. kad su uspješni ministri bili prisiljeni dati ostavke. U ovom slučaju je veoma poučna teza da su Blair i Bush manipulirali informacijama i obavijestima o oružju za masovno uništenje u Iraku. Umjesto da se iz temelja suprotstave ratu, kritičari Busha i Blaira radije su tražili moguće skandale i propovijedali o urotama i zataškavanjima. Slična stvar je na 50


djelu i u Europi. U Njemačkoj su optužbe protiv bivše vlade kršćanskih demokrata (CDU) za financijsku pronevjeru izašle na površinu ubrzo nakon stranačkog poraza 1998. godine. To je dovelo do skandala koji je uzdrmao njemačku politiku u naredne tri godine, skandala od kojeg se konzervativne stranke nikad nisu oporavile. Posljednjih godina skandali su postali neizostavna sastavnica političkog života u Njemačkoj, a najnoviji od njih tiče se navodnog primanja mita članova njemačkog parlamenta koje nije sankcionirano. poricanje Nisu svi zabrinuti zbog rastuće tendencije odustajanja od angažmana i zbog apatije. Tradicionalne teorije o elitama apatiju smatraju (u kontekstu ravnoteže) korisnom protutežom nepredvidljivim posljedicama mobiliziranja masovnih pokreta. U 1970-ima američki politolog Samuel Huntington upozorio je da »višak demokracije« može predstavljati problem za društvo. On je smatrao da »za učinkovito djelovanje demokratskog političkog sustava obično treba neki oblik apatije isključivanja nekih pojedinaca i grupa«. (14) Takvo podržavanje odustajanja od političkog angažmana tradicionalno je povezivano s antidemokratskim duhom kojeg su zagovarali dijelovi desničarskih intelektualaca. Međutim, danas takav nonšalantan i nemaran stav spram posljedica takvog odustajanja nije više ograničen samo na desničarske komentatore koji su podozrivi prema sudjelovanju naroda na izborima. Znanstvenici i komentatori često umanjuju razmjere problema apatije, neprekidno šireći mit kako zapravo ne postoji nikakav problem dezangažiranja. 51


Sklonost za poricanjem stvarnosti političke iscrpljenosti izražena je brojnim argumentima. Neki pristaju uz stav da su politička apatija i apstinencija rašireni, ali ustraju u tome da se pretjeruje s njihovim razmjerima. Drugi smatraju da problem pogađa jedino tradicionalne stranke i izbornu politiku, ukazujući na uključivanje ljudi u prosvjede, nevladine organizacije (NVO) i grupe za samopomoć kao na dokaz da ljudi danas nisu ništa manje angažirani u političkom životu nego ranije. Takvi samodostatni stavovi svoje opravdanje često nalaze u naivno optimističnom uvjerenju da se politika promijenila, vjerojatno nabolje. Prema jednom stavu »repertoar političkog djelovanja se proširio od 1960-tih i 1970-tih i uključio čitav niz izravnih ili neinstitucionaliziranih oblika djelovanja – peticija, demonstracija, građanskih inicijativa, političkih štrajkova«. (15) Takav stav da se smisao politike promijenio zahtijeva neprestano proširivanje definicije političke aktivnosti. Ljudi koji ispunjavaju online peticije ili upitnike na jednoj od 1,5 milijuna stranica na webu tretiraju se jednako kao i aktivni građani. Čini se da je gotovo svaki oblik aktivnosti i javnog očitovanja povezan s terminom politika. Zbog toga danas rutinski govorimo o politici tijela, politici hrane, zdravlja, raka, viktimizacije, o jezičnoj politici ili o osoblju kao političkom. Pridajući u sve većoj mjeri status političkog raznorodnim aktivistima, moglo bi se reći kako je naša politička kultura vrlo živa. Proširivanjem definicije politike, prevladavajući proces depolitizacije može se reinterpretirati kao kreativno proširivanje sfere aktivizma i participacije. Gledano iz ove perspektive, moguće je čak zaključiti i da je »zajednička tema u gotovo svim naprednim industrijskim demokracijama širenje 52


političkih pitanja tijekom proteklih nekoliko desetljeća, kao i pojava novih političkih aktera koji predstavljaju nove teme«. (16) Proces pod nazivom širenja političke tematike možemo bolje shvatiti kao ubrzani rast mikropolitike. Jedna od strategija opskrbljivanja politike značenjem sastoji se u tome da se ona primijeni u opisivanju rutine i svakodnevnih aktivnosti. Koncept Anthonyja Giddensa »politika života« ide upravo u tom smjeru. Giddens je kao jedan od vodećih intelektualnih arhitekata Trećeg puta svjesno optimističan spram onog što naziva dolaskom »politike života«. On smatra da sadašnji društveni pokreti i grupe za samopomoć posjeduju važne demokratske odlike i stoga predstavljaju napredak u odnosu spram tradicionalnog oblika stranačke politike. »U suvremenim društvima znatno veći broj ljudi pripada nekoj grupi za samopomoć nego nekoj političkoj stranci«, kaže Giddens. (17) Implikacija takvog stava nije samo u tome što je sudjelovanje u nekoj grupi za samopomoć usporedivo s članstvom u nekoj stranci, nego ono također ima pozitivnu prednost u odnosu na stranku. Posve je očito da, ako je svaki oblik angažmana redefiniran kao politički, onda je moguće ponuditi vrlo optimističan pogled na trenutnu situaciju. Pišući u tom ozračju, Giddens oduševljeno govori o društvenom angažmanu: »Postoje znakovi da se interes za politiku zapravo povećava, ali je jednostavno preusmjeren u nekom drugom smjeru od tradicionalne stranačke politike. Članstvo u grupama i udrugama civilnog društva povećava se, a aktivisti svoju energiju usmjeravaju prema novim društvenim pokretima usredotočenim na jedan određeni problem kao što su okoliš, trgovinska politika i smanjene nuklearnog naoružanja.« (18) 53


Ideja da se »interes za politiku zapravo povećava« može biti samo donekle uvjerljiva usporedimo li je s uključenošću u roditeljske tečajeve, terapijsku grupu ili lokalnu kampanju za ograničenje brzine u prometu. Proširivanje definicije političke aktivnosti omogućava utemeljenje iluzije kako javni život naprosto cvjeta. One koje u dvadeset i prvom stoljeću zabrinjava razdvojenost javnosti i političkog života najčešće se denuncira argumentom kako je njihova zabrinutost zasnovana na vrlo »staromodnom« shvaćanju sudjelovanja. Jedna od utjecajnih zagovornica takvog konformističkog stava je politologinja Pippa Norris. Ona smatra da zabrinutost sadašnjim stanjem odbacivanja politike pokreće nostalgija za prošlošću. Norris upozorava na »opasnost mitologizacije romantičnog zlatnog doba kad su sve gradske vijećnice bile prepune, sve glasačke kabine nakrcane, a svi građani daleko iznad prosjeka«, dodajući da »se obiteljski obrasci generacija naših roditelja i njihovih roditelja smatraju sami po sebi nostalgičnim, onako kako je to prikazivao sentimentalni Jimmy Stewart načinom života u malom američkom gradiću«. (19) Njezin kritički stav spram prošlosti podudara se s nekritičkim prihvaćanjem sadašnjosti. Doista, takvo podcjenjivanje zastarjelih stavova spram sudjelovanja motivirano je dubokim osjećanjem konformizma. Politika iz prošlosti se kritizira zato da bi se potvrdio takozvani današnji aktivizam. Norris posvuda pronalazi politički aktivizam. Ona smatra da »novi društveni pokreti, transnacionalne mreže politika kao i internetski aktivizam nude alternativne mogućnosti angažmana«. (20) Norris je uvjerena da je, ako ništa drugo, javnost danas aktivnija nego prije s obzirom na to da su 54


»demonstracije, potpisivanje peticija i potrošački bojkot postali puno uobičajeniji od sredine 1970-tih« (21), dodajući da su prosvjednički pokreti »krenuli od margine do samog središta« te da je javnost istinski uključena u njih. Kasnije u ovom poglavlju pružit će nam se prilika procijeniti značenje suvremenih prosvjedničkih pokreta. No za sada je dovoljno zapaziti kako se mnogi oblici prosvjeda koje se smatra dokazima postojanja nove aktivističke ere (potpisivanje peticija, potrošačke aktivnosti) mogu interpretirati kao povlačenje u privatan i pasivan oblik javnog ponašanja. To su oblici prosvjeda koji imaju odlike javne geste i nemaju namjeru ponuditi neku alternativu. Pasivni i atomizirani oblici javnog angažmana odražavaju duh našeg vremena. Sve više ljudi piše lokalnim vijećnicima, parlamentarnim zastupnicima i novinama, pritužbe javnom tužitelju između 1976. i 1992. su se udvostručile u odnosu na zdravstvo, a udeseterostručile kad se radi o stvarima koje se tiču lokalne uprave. Opterećenost i obveze tijela kao što su Ured za savjetovanje građana, pravni centri, Komisija za jednakost mogućnosti i Povjerenstvo za rasnu jednakost iznimno su narasle tijekom posljednja dva desetljeća. U SAD-u, parničenje i zahtjev za odštetom i dalje se povećava, dok je u Velikoj Britaniji došlo do drastičnog povećanja takvih zahtjeva. (22) Čini se kao da su ova napola službena tijela preuzela na sebe breme nezadovoljstva izraženog u individualiziranom obliku, s obzirom da se doseg kolektivnih prosvjeda smanjio. Nova politika prosvjeda ne predstavlja nikakav napredak u kontekstu poboljšanja konvencionalnih oblika zastupničke demokracije. Za razliku od izvornih prosvjedničkih pokreta 55


iz prošlosti, današnji aktivizam u velikoj je mjeri institucionaliziran i pruža malo mogućnosti za participaciju. »Velika većina od pet milijuna ljudi koji su službeno članovi neke organizacije koja, primjerice, sačinjava pokret za zaštitu okoliša, zapravo su uvelike pasivni i vrlo rijetko se angažiraju nakon učlanjenja u organizaciju«, kaže jedan komentator. (23) Lako je previdjeti činjenicu kako artikuliran javni prosvjed često uključuje mali broj profesionalnih aktivista. Ono što se uzima u obzir nije mobilizacija najširih, masovnih slojeva podrške, nego učinkovita medijska strategija. Studija Thede Skocpol o američkim neprofitnim organizacijama pruža dokaz da takvim organizacijama upravlja profesionalna oligarhija. Ona smatra da »inicijative civilnog društva koje su profesionalno rukovođene od vrha prema dnu istodobno ograničavaju mobilizaciju većine građana u javnu sferu«. (24) Još jedan način na koji je umanjen značaj takvog odustajanja od angažmana predstavlja stav kojim se sugerira da ono ne predstavlja apatiju nego posve shvatljivu reakciju na neodgovornu vlast. Jedan komentator stanja u Francuskoj kaže kako »spontani prosvjedi na ulicama potvrđuju činjenicu da birači nisu apatični kad je riječ o demokraciji, nego su umjesto toga nezadovoljni sadašnjim modelom vladanja i neodgovornom vladom.« (25) Taj argument se često koristi da bi se umanjio problematični fenomen apatije među mladima. Empirijska istraživanja neprestano nam pružaju dokaze o raskidanju veze između mladih ljudi i političkog života. No, neki komentatori nastoje izbjeći sučeljavanje s ovim problemom pokušavajući ga definirati kao da ne postoji. Oni se namjerno obmanjuju idejama kako se mladi »angažiraju na alternativne načine«. (26) Kaže se da smanjeno sudjelovanje 56


mladih birača »ne bi trebalo smatrati dokazom apatije mladih ili njihove ravnodušnosti spram svega političkog«, s obzirom da bi to mogao biti »problem za posve određeni oblik politike«. (27) Ovaj argument je doista ponekad oblikovan na takav način da sugerira kako je sve što mladi čine na neki način politično, bilo da su oni toga svjesni ili ne. »Mladi će radije sudjelovati u volonterskim grupama nego u političkim strankama«, ali »oni takvo sudjelovanje nužno ne doživljavaju kao samo po sebi »politično«, kaže se u uvodu jedne rasprave o ovoj temi. (28) Literatura o dezangažiranju mladih to često naziva problemom njihova otuđenja. Smatra se da su mladi zainteresirani za društvena pitanja i žele se uključiti, ali postaju demoralizirani i neangažirani kad shvate da ih nitko ne sluša. Jedna britanska studija posvećena razmatranju teze o »apatiji mladih« kaže da su mladi » vrlo artikulirani kad je riječ o političkim pitanjima koja utječu na njihove živote, kao i s obzirom na razdvojenost takvih pitanja od dominantne politike«. U studiji se dalje navodi kako »oni ne osjećaju da ih itko na vlasti, a napose u vladi, zapravo sluša«. (29) Pomnija analiza ovog argumenta ukazuje da to ima vrlo malo veze sa stvarnom politikom. Nema sumnje da mladi mogu biti »vrlo artikulirani« kad je riječ o problemima koji ih se tiču. Ali, to samo znači da su u stanju na inteligentan način pozabaviti se svakodnevnim problemima s kojima se susreću. Takva odlika je uobičajeno povezana s time da život ide dalje. Laskanje mladima zato što su zainteresirani za takve aspekte života koji ih izravno pogađaju, puno više nam govori o dominirajućem stavu niskih očekivanja nego o obnovljenom interesu za politiku. 57


Drugi način na koji se umanjuje problem neangažiranja mladih jest tvrdnja da je problem u tome kako mladi doživljavaju politički život. Političke institucije koje drže distancu i koje su bešćutne, političari koji ne slušaju javnost, kao i osjećaj otuđenja s obzirom na nemogućnost utjecanja na odluke – to su razlozi koje se često navodi kao čimbenike koji uzrokuju neangažiranje mladih. (30) Nema sumnje da institucije političkog života imaju brojne nedostatke. Mnoge vlade i političari nisu fleksibilni i odgovorni spram potreba običnih ljudi. Međutim, vlade i političke institucije oduvijek su imale problem s manjkom demokracije i drugim manjkavostima. Zbog toga kvaliteta donesenih odluka i distribucija moći ne može biti uzrok današnjeg neangažmana mladih. Ako mladi žele postati aktivni, oni će to biti neovisno o načinu na koji funkcioniraju njihove političke institucije. Osjećaj isključenosti i marginalizacije nikad nije spriječio mlade da se angažiraju, kao što se mladi nisu uvijek povlačili iz javnog života ako ih političari nisu htjeli slušati. 1917. u carskoj Rusiji prosječna dob vodećih boljševika bila je 26 godina, a većina pripadnika stranke bila je još u tinejdžerskim godinama. Mladi studenti predvodili su prosvjede na Tiananmenu u Pekingu 1989. upravo zato da bi prisilili političare da ih poslušaju. Danas problem nije u neuspjehu političara da osluškuju potrebe biračkog tijela. Čak i da pažljivo slušaju, ne bi se mnogo toga promijenilo. Neangažiranost je posljedica snažnog osjećaja iscrpljenosti politike. Želja da se prikrije problem neangažiranja i uzdignu novi oblici aktivizma i prosvjeda svjedoči o utjecaju samodostatnosti i konformizma suvremenog mišljenja. Često se cinični odgovor miješa s kritikom, a tendencija odustajanja od ulaska u političke procese ponekad se 58


uzdiže kao čin odgovornosti kritički nastrojenih građana. Čak se tvrdi da se u proteklim desetljećima pojavio »novi tip kritičkog građanina« koji je nezadovoljan s demokratskim procesima, ali koji i dalje ostaje vjeran demokratskim vrednotama. (31) Radikalniju verziju takvog argumenta zastupa Giddens koji u aktivnostima grupa za samopomoć i kampanjama usmjerenim na jedan problem vidi snažan poticaj za širenje polja demokracije. Kad se suočimo s činjenicom da su ljudi sve manje i manje zainteresirani za politiku, onda je argument da živimo u svijetu u kojem je kritički raspoloženo građanstvo spremno demokratizirati demokraciju teško održiv. Izjava kako je »politika dosadna« ne upućuje naprosto na neki određeni odgovor na pojedini događaj ili pojedinog političara. Ona predstavlja svjetonazor koji politiku smatra nečim nevažnim što pripada prošlosti. Zbog toga sve veći postotak stanovništva postaje nezainteresiran za tu temu i sve manje vremena provodi čitajući novine ili gledajući vijesti na televiziji. Mladi ljudi su pogotovo nezainteresirani za politiku zbog toga što se ne žele zanimati nečim što smatraju nevažnim. U zanimljivoj kanadskoj studiji pokazalo se da mlađe generacije glasuju rjeđe od starijih zbog toga što »oni glasovanju pridaju manje važnosti i manju vrijednost« nego starija populacija. (32) Prema autorima ove studije, takav stav je rezultat važnih kulturalnih utjecaja koji umanjuju status politike. neangažirani prosvjed Osjećaj neangažiranosti uspio je preplaviti čak i prosvjedničke pokrete. Prosvjed je postao iznenađujuće osobna stvar: 59


sve češće se govori o prosvjednicima kao pojedincima i daleko više se govori o tome kako se ljudi sami osjećaju nego o tome što misle o problemu kojim se bave. Zbog toga je vrlo teško današnje prosvjede smatrati onima koji konstituiraju političke pokrete. Posve suprotno, oni su proizvod dominirajućeg osjećaja izolacije i neangažiranosti. No, često čujemo argument kako je razočaranje javnosti političkim poretkom pružilo priliku za procvat radikalne opozicije. Norris smatra kako su nedavne »antikapitalističke demonstracije potresle skupove svjetskih vođa od Seattlea do Quebeca, Göteborga i Genove, prisiljavajući ih da ponovno razmisle o problemima otplate dugova siromašnih nacija«. (33) Slične tvrdnje mogu se čuti i o učinkovitosti prosvjeda protiv vojnog napada na Irak 2003.. Mnogi veterani ljevičarskih prosvjeda bili su oduševljeni kad je otprilike milijun ljudi u Velikoj Britaniji 2003. prosvjedovalo protiv rata. Izjave kako su to bili najmasovniji antiratni prosvjedi nakon Vijetnama, a da ne govorimo o tome kako se radilo o prvim demonstracijama unatrag deset godina u kojima je sudjelovao znatan broj mladih ljudi, osnažili su nadu kako je reakcija protiv rata u Iraku rezultirala takvim radikalnim političkim pokretom kakav se zadnji put dogodio još u 1970-ima. Radikalni komentatori nisu se dotakli činjenice da takvi jednokratni masovni događaji nisu proširili naslijeđene masovne prosvjede. Nije se mnogo govorilo o tome kako su takvi uzaludni i jalovi medijski događaji prema načelu »mnogo vike nizašto« ubrzo nestali iz javne sfere. Ova strana je prevagnula stoga što takvi komentatori miješaju zbrku i nepovjerenje u politički sustav ili sumnju prema vlastima s progresivnim odgovorom. Oni se ubrzo suočavaju 60


s cinizmom, pasivnošću i osjećajem fatalizma koji šire takvo nepovjerenje u okolnostima u kojima »nema alternative« (NA). Prihvaćanje NA politike ne sprječava prosvjede, ali znači da takvi prosvjedi svjedoče o politici neangažiranja. U ovu priču se uklapa činjenica da je jedan od najpoznatijih slogana pokreta protiv napada na Irak 2003. glasio »Ne u moje ime«, što označava samosvjestan osobni stav. To nije politička izjava osmišljena da bi uključivala druge, niti pokušava ponuditi neku alternativu. Ona nikoga ne poziva da zauzme stranu niti inzistira na određenom smjeru djelovanja. »Ne u moje ime« naprosto znači »mene nemojte uključiti u to«. To nije toliko stav spram nekog pitanja koliko izjava u kojoj se kaže »Ja s tim ne želim imati nikakve veze«. Poput srodne parole »Ne u mojem dvorištu«, i ova parola izražava uskogrudnu usmjerenost prosvjeda koji je isključiv. To je stav povlačenja i ograđivanja, on ne predstavlja pokušaj promjene smjera zbivanja; to je tapšanje po ramenu koje odražava općeniti antiratni angažman u jednakoj mjeri kao što je to i svjesni odnos spram rata. Zbog toga su takvi prosvjedi, unatoč sudjelovanju milijuna ljudi na ulicama metropola Zapada, imali tako mali učinak na društvo. Unatoč činjenici da se toliko veliki broj ljudi usprotivio ratu, odsutnost strasti ili uvjerenja u organiziranje prosvjeda kojim bi se nešto poduzelo znači da se veliki broj ljudi nikad nije osjetio pripadnicima pokreta, barem u klasičnom značenju te riječi. Osobno iskazivanje antiratnih osjećaja sadrži implicitno odbacivanje društvenog angažmana i političkog prosvjeda. Naravno, koncept neangažiranja nalazi se pod znakom pitanja. Sigurno je da se ljudi koji su sudjelovali na demonstracijama 61


u Londonu ili Seattleu prosvjedujući »protiv kapitalizma« ili napada na Irak nisu smatrali neangažiranima. Današnji aktivisti neprekidno ukazuju na činjenicu da su mnoge nedavne demonstracije bile masovne. Međutim, dinamika mobilizacije i prosvjeda ne može se shvatiti pukim prebrojavanjem prosvjednika. Još od svršetka hladnog rata početkom 1990-ih nebrojeno puta smo svjedočili fenomenu samosvjesno apolitične mobilizacije javnosti. Primjerice, javni izljevi emocija povodom smrti princeze Diane; takozvani Bijeli pokret6 u Belgiji kojeg je potaknulo brutalno ubojstvo djece krajem 1990-ih; evangelički pokret »The Promise Keepers«7 u Americi, kao i građani koji su uzeli pravdu u svoje ruke u borbi protiv pedofilije u Engleskoj, potaknule su skupine ljudi posvećene obznanjivanju vlastitih stavova. Mnogi aktivisti smatraju da njihovo vlastito djelovanje predstavlja ispravan oblik angažmana. Oni su bez sumnje u pravu. Ali, da bi angažman zadobio društvenu i političku dimenziju on mora utjecati na širu javnost. On nije naprosto nečiji osobni iskaz, nego dio šireg, zajedničkog projekta. Angažman mora biti usmjeren tako da interferira s drugima. On se poduzima kao dio šireg javnog dijaloga kojim se nastoji uspostaviti ili promijeniti dominantni konsenzus o nekom pitanju ili o više njih. Najjasniji dokaz nedostatka takve orijentacije može se vidjeti u onom što se često prikazuje kao najprivlačnija karakteristika 6

Riječ je o masovnom prosvjedu iz 1996. protiv belgijskog pravosuđa i bešćutnosti državnog aparata kad je na ulicama cijeli jedan tjedan prosvjedovalo tisuće radnika, op. prev. 7 Međunarodna neprofitna kršćanska organizacija sa sjedištem u SAD-u osnovana 1990. koja smatra da muškarac mora upravljati kućanstvom, odnoseći se spram supruge s poštovanjem i nježnošću, op. prev.

62


suvremenih društvenih pokreta: njihova brojnost i raznolikost. Poput ostalih prosvjedničkih pokreta, i Svjetski socijalni forum često naglašava da je ono što ga razlikuje od ostalih upravo njegova raznolikost. Međutim, takvo veličanje raznolikosti može biti puka strategija stvaranja vrlina na temelju činjenice da Forum čini raspršen, fragmentiran i atomiziran skup grupa koje vrše pritisak. Prema jednom shvaćanju, »najviše iznenađuje činjenica da pokret unatoč razlikama zadržava izvjesnu koherentnost i jedinstvo«. (34) Međutim, takvo jedinstvo zasnovano je na nepropitanom i nekritičkom podržavanju ideje da se pokreti međusobno ne dovode u pitanje. Za razliku od istinske tolerancije koja se sastoji u tome da toleriramo ono što ne volimo, raznolikost predstavlja apolitičnu strategiju izbjegavanja donošenja sudova. Velika raznolikost organizacija koje se nazivaju pokretima doista je impozantna. Smatra se da je ta raznolikost društvenih pokreta nužna zbog pluralnosti iskustava i značenja u suvremenom društvu. (35) Međutim, mogli bismo također reći i da pluralizacija iskustva nije u tolikoj mjeri samorazumljiva životna činjenica, koliko samosvjesno odbacivanje angažiranog dijaloga. Stav »živi i pusti živjeti« može se shvatiti ili kao oblik prosvijetljene tolerancije ili kao odricanje od angažmana putem dijaloga. Mislim se da se ipak radi o ovom potonjem. U prošlosti se samosvjesno podržavanje interesa neke grupe najčešće smatralo uskogrudnim. Danas termin »uskogrudno« ne rabimo odveć često jer pokreti općenito nisu skloni međusobnim sukobima (ili ih oni zamaraju). Međutim, takvi stavovi na neugodan način podsjećaju na staromodne stavove koji nalikuju uskogrudnosti, osobito s obzirom na njihov manjak 63


interesa za utjecajem na širu javnost. Oni su povezani s orijentacijom suvremenih pokreta s obzirom na pitanja povezana s identitetom i životnim stilom. Jedna od najočitijih manifestacija političkog neangažiranja je preobražaj aktivizma u oblik izbora životnog stila. Kritika koju je Murray Bookchin uputila »anarhizmu životnoga stila« pruža nam pronicljivu analizu načina na koji motiv vlastitog izražavanja definira parametre pojedinog oblika aktivizma. (36) Slična kritika mogla bi se uputiti i mnogim drugim organizacijama koje su usredotočene na životne stilove, identitet ili potrošače. Politika samoizražavanja vrlo je utjecajna jer se neprestano afirmira u medijima i popularnoj kulturi. Doista, samoizražavanje je zadobilo karakteristike izvornog i autentičnog čina i dosta često se suprotstavlja onome što se negativno doživljava kao otuđeni i artificijelni svijet politike. Talijanski sociolog Alberto Melucci tvrdi kako je jedna od razlikovnih karakteristika suvremenih društvenih pokreta u tome da sudjelovanje ljudi u pokretima više ne predstavlja sredstvo za postizanje cilja, nego sâm cilj. »Smatra se da sudjelovanje u kolektivnim zbivanjima za pojedinca nema vrijednost osim ako mu ono ne omogućava izravno zadovoljenje osobnih potreba«. (37) Zagovornici »izravnog djelovanja« zadivljeni su »osobnom moći koju vam može dati činjenica da ste dio grupe koja se kreće u istom smjeru kao i vi«. (38) Ideja o sudjelovanju kao nečemu što donosi terapijsku dobrobit zagovara se na ovaj način: »Snažni osjećaji pripadanja grupi čine sami po sebi sudjelovanje ugodnim, nezavisno od krajnjih ciljeva i rezultata pojedinog pokreta.« (39) U slučaju priključivanja prosvjedu zbog njegove navodne terapijske dobrobiti, raspada se veza između prosvjeda i politike 64


promjene. Ne možemo ništa prigovoriti pojedincima koji se priključuju organizacijama da bi postali članovi jedne zajednice utemeljene na emocionalnosti. Međutim, kad potraga za otkrivanjem vlastitog jastva postane temeljni cilj priključenja nekom pokretu, on će vjerojatno postati tek puki oblik neangažiranosti. Tijekom proteklog desetljeća na neke od najvećih mobilizacijskih pokreta u Europi utjecao je takav trend iskazivanja »osobnih potreba«. Događaji često poprimaju odlike osobne potrage za značenjem, oblik individualnog hodočašća. U srpnju 1997. u Španjolskoj je došlo do masovnih demonstracija da bi se odala počast ubijenom Miguelu Angelu Blancu kojeg su ubili baskijski separatisti. Taj događaj pobudio je snažnu emocionalnu dinamiku. Na trenutke je masa bila toliko emotivno nabijena da se činilo kako će se ubrzo dogoditi neka tragedija. Međutim, na trenutke je iščekivanje (ne posve različito od onog na pop festivalima) pomoglo stvaranju osjećaja razvedravanja. Prosvjednici su kazali novinarima da nisu bili sigurni zbog čega se nalaze ondje, a neki su rekli da se i sami pomalo osjećaju kao žrtve. Takav odgovor samosvjesno je stvorila masa stavljajući ruke na leđa tako da izgledaju kao zarobljenici. Sličan odgovor mogao se čuti i od okupljene mase za vrijeme pogreba pape Ivana Pavla II. u Rimu. Nažalost, svjetina koja je napučila rimske ulice, kao i oni prosvjednici koji su usmjerili svoj gnjev prema Georgeu Bushu, nisu ništa više angažirani u društvu od onih ljudi koji prate njihove aktivnosti na televiziji. I oni uglavnom iznose vlastite stavove. Ponad svega, njihova motivacija za izlazak na ulice potaknuta je težnjom traženja smisla, te oni ne razmišljaju mnogo o tome kako bi mogli utjecati na druge. To je doista usamljena gomila. 65


zaključak Vrlo je teško kvantitativno izraziti proces neangažiranja. Razumske i kulturalne stavove spram vlastite zajednice i institucija teško je prevesti na jezik brojki. Glasovanje i sudjelovanje na skupovima zadobiva različito značenje u različitim okolnostima. U novije vrijeme britanska je vlada proširila model glasovanja poštom da bi ljudima omogućila da lakše glasuju. Međutim, ima li takav oblik glasovanja, zamišljen da bi se smanjio pritisak kojeg na umirovljenike vrše stranački aktivisti koji ih posjećuju u njihovu domu, isti značaj kao i javni čin glasovanja? Politička apatija nije problem kojim je zaokupljeno samo današnje doba. Primjerice, tijekom pedesetih postojala je snažna nelagoda zbog takozvane »šutljive generacije« apatičnih mladih ljudi u SAD-u. Smatralo se da su se mladi isključili iz politike jer su postali zaokupljeni vlastitom ekonomskom sigurnošću i privatnim životom. Međutim, svaka sličnost između šutljive generacije iz 1950tih i današnje apatije glasača tek je proizvoljna. Atmosfera cinizma koja je dominirala pedesetih bila je ograničena na relativno uzak krug obrazovane omladine iz srednje klase te intelektualaca. Ostatak društva ostao je relativno angažiran. Za razliku od danas, politika antipolitike bila je relativno beznačajna, a pojedinci su svoje političke sklonosti uzimali ozbiljno. Tijekom pedesetih politika je još uvijek bila važna. Unatoč nastanku konsenzusa oko poželjnosti mješovite ekonomije, javnost se redovito sukobljavala sa srazom različitih alternativa. Razlike između ljevice i desnice tada su još nešto značile i ljudima bile vrlo važne. Politika je možda stagnirala i često nije bila osobito uzbudljiva, ali još uvijek se nije iscrpila. Tema idućeg poglavlja je odnos ljevice i desnice i značenje koje bi ono moglo imati danas. 66

dezangažiranje i njegovo poricanje Bilješke 1 Dalton (2004), str. vii. 2 Ryan (2004), str. 8. 3 Andreas Schedler, ‘Introduction: Antipolitics - Closing and Coloniz ing the Public Sphere’, u: Schedler (1997), str. 7. 4 v. Mair and Van Biezen (2001). 5 v. Seth Gitell, ‘Apathy at the polls’, Boston Phoenix, 4. prosinca 2002. 6 v. The Washington Post, 14. siječnja 2005. 7 Mark Weinstein, ‘Political Activity and Youth in Britain’, u: Todd and Taylor (ur.) (2004), str. 189. 8 Blais et al. (2004), str. 227-8. 9 Studija Garyja Orrena, cit. u: Skocpol (2003), str. 245—6. 10 Mackenzie i Labiner (2002), str. 2-3. 11 J. Curtice i R. Jowell, ‘The Sceptical Electorate’, u: Jowell, Curtice, Park, Brook i Ahrendt (1995), str. 141, 148. 12 Rezultati istraživanja objavljenog u: Guardian, 8. lipnja 1999. 13 ‘Politics a «turn-off ” for under 45s’, BBC News, 28. veljače 2002. 14 Huntington (1975), str. 37-8. 15 Kaase, Newton i Scanbrough (1997), str. 136. 16 Dalton (2004), str. 144. 17 Giddens (1994), str. 17. 18 Giddens (2001), str. 440. 19 Norris (2002), str. xi. 20 Norris (2002), str. 4. 21 Norris (2002), str. 4. 22 v. Furedi (1999). 23 Mark Weinstein, ‘Political Activity and Youth in Britain’, u: Todd and Taylor (2004), str. 190. 24 Skocpol (2003), str. 232. 25 McCullagh (2003), str. 19. 26 usp. taj argument s: Chloe Taylor i ostalima u: ‘Young’s political apathy is »a myth«’, The Times Higher Supplement, 1. travnja 2005. 27 Cloonan i Street (1998), str. 35. 28 Malcolm Todd i Gary Taylor, ‘Introduction’, u: Todd and Taylor (2004), str. 22.

67

Frank Furedi: Politika straha 29 O’Toole, Marsh i Jones (2003), str. 358. 30 v. O’Toole, Marsh i Jones (2003). 31 Dalton (2004), str. 48. 32 Blais et al. (2004). 33 Norris (2002), str. 8. 34 Kevin Farnsworth, ‘Anti- Globalization, Anti-Capitalism and the Democratic State’, u: Todd i Taylor (2004), str. 60. 35 A. Melucci, ‘Social Movements and the Democratization of Every day Life’, u: Keane (1988). 36 Bookchin (1995). 37 Melucci (1989), str. 49. 38 Kingsnorth (2003), str. 83. 39 J. Goodwin, James Jasper i Francesca Polleta, ‘Why Emotions Matter’, u: Goodwin, Jasper i Polleta (2001), str. 9.

68

3 Kako su riječi ljevica i desnica izgubile svoje značenje Slabljenje pojmova ljevica i desnica predstavlja najupadljiviju karakteristiku procesa političke iscrpljenosti. Još od vremena Francuske revolucije, ljevica i desnica predstavljale su radikalno drukčija shvaćanja razumijevanja društva. Prva kontroverzna tema koja se našla na dnevnom redu Nacionalnog vijeća tijekom Francuske revolucije ukazala je na važnost razlikovanja lijeve i desne političke opcije. U tom sporu desnica se zalagala za razdvajanje političke moći, dok je radikalna ljevica zagovarala ideju potpunog narodnog suvereniteta. Od osamnaestog stoljeća političkim životom je dominirao sukob između ljevice i desnice u pitanjima kao što su uloga države i vlade, upravljanje ekonomskim životom, stav prema kapitalizmu, zatim značenje koje se pripisivalo demokraciji, uloga prava, status pojedinca te uloga religije i znanosti u društvu. Taj sukob nije postojao samo u političkoj sferi, već je uključivao i različite svjetonazore s obzirom na temeljna pitanja kao što je ljudska narav – ljevica je smatrala da je ona rezultat odgoja, a desnica je smatrala kako u njoj veliku ulogu igra tradicija i moralnost. Također, taj sukob nije bio ograničen na šačicu političara i intelektualaca. U posljednja dva stoljeća političke stranke koje su zagovarale određenu ideologiju mobilizirale su milijune ljudi, a sukob između stranaka ljevice i desnice proizveo je revolucije, kontrarevolucije, prevrate i nasilje. Sukob ljevice i desnice također je imao i kreativnu dimenziju. Tijekom većeg dijela razdoblja moderne, obje 69


su strane bile prinuđene propitivati i promišljati vlastite ideale i razvijati nove uvide o naravi društva. Različitost i neslaganje u njihovim stavovima stoga su zaslužni za bogatu filozofsku i političku tradiciju raspravljanja. Danas, na početku 21. stoljeća, malo je toga ostalo od političke ljevice i desnice. Dakako, postoji mnogo ljudi koji sebe još uvijek smatraju ljevičarima i desničarima. Komentatori vrlo često govore o »laburističkoj ljevici«, a novi laburisti često optužuju »desničarske torijevce«. U Sjedinjenim Državama demokrate (ili barem jedan dio njih) smatra se ljevičarima, a republikance se doživljava desničarima. Međutim, razmotrimo li malo pomnije javnu sferu, dolazimo do zaključka kako su ti pojmovi kroz povijest izgubili poprilično od svoga izvorna značenja. Lijevo i desno postale su riječi u potrazi za vlastitim značenjem. Oni koji se određuju prema starim ideološkim etiketama, čine to osobno i kao okvir za oblikovanje vlastitog svjetonazora; oni to čine izvan dominantne struje i šireg konteksta jer je i lijeva i desna politička tradicija danas iščezla. Dakle, danas imamo pojedince koji se smatraju ljevičarima ili desničarima, ali ne i projekte ili pokrete koji bi se poklapali s tradicionalnim shvaćanjem ljevice i desnice. Kao što sam spomenuo u prethodnom poglavlju, čak se i sudionici javnih prosvjeda suzdržavaju bilo kakvog izravnog povezivanja s nekim političkim projektom. Razni pokreti koji danas ustaju protiv globalizacije i kapitalizma svjedoče o današnjem stanju depolitizacije. Takvi pokreti svjesno izbjegavaju uporabu »ideologije« i političkih projekata. Njihovi pripadnici neprekidno se hvale time što zagovaraju »pluralnost, različitost i otvorenost«. (1) Neki od njih naglašavaju pojam »prostora« umjesto »pokreta« te ustraju na tome 70

kako su riječi ljevica i desnica izgubile...

da »nitko u [Socijalnom] forumu nema ni pravo ni moć reći kako su jedna akcija ili prijedlog važniji od neke druge«. (2) Posve jasno se ograđuju od »velikih ideja« i ideologije, te se čak ne žele ni upuštati u rasprave oko političkih razlika. Prema jednom shvaćanju, taj je pokret »toliko prestrašen zbog mogućeg raspada jedinstva na kojem počiva i zbog razvoja hijerarhije koja bi mogla omogućiti najmoćnijim i najutjecajnijim aktivistima da potisnu ostale, da zbog toga vlada patološki strah od bilo kakvog bavljenja razlikama koje postoje u javnoj sferi i koje bi potencijalno mogle »rascijepiti pokret««. (3) Takva reakcija na potencijalno sučeljavanje stajališta toliko je intenzivna da je moćna struja koja se protivi politizaciji zavladala pokretom. Takav se pokret ne određuje onime za što se zalaže, već se definira oblikom na koji je ustrojen. Prema riječima jednog od njegovih simpatizera, »novi oblici organizacije jesu njegova ideologija«. (4) U Njemačkoj su Zeleni odigrali veliku ulogu pri čišćenju društva od ideologije. Antje Vollmer, zamjenica predsjednika Bundestaga i jedna od utemeljiteljica pokreta Zelenih smatra kako je rezultat toga da se »Europljani više ne boje Nijemaca jer smo temeljito obavili posao i učinili ovu zemlju civiliziranom«. (5) O raspadu socijalizma mnogo se govorilo i pisalo. Međutim, važno je naglasiti da su i drugi politički ideali doživjeli sličnu sudbinu. Prema Giddensu, »konzervativna je misao uvelike iščezla«. I neki pristaše konzervativizma slažu se s ovakvim pesimističnim shvaćanjem. Britanski komentator John Gray smatra da »više ne postoje uvjeti koji bi omogućavali postojanje konzervativizma kao koherentnog oblika političke teorije i prakse«. (6) Činjenica da pojmovi »lijevo« i »desno« sve više gube na važnosti često se pripisuje nakanama jednog dijela političara 71


i stranaka da zauzmu područje centra. Ponekad se takav proces smatra rezultatom približavanja lijevih i desnih stranaka. Postoje brojni primjeri iz prošlosti gdje su se političke stanke svrstavale u centar ne bi li pobijedile na izborima. Takvu su strategiju često koristile i laburističke i konzervativne stranke u poslijeratnoj Britaniji. Međutim, takva težnja za smještanjem u centar razlikuje se od današnje situacije. Vlade koje predstavljaju političku opciju centra ne predstavljaju samo ravnotežu između ljevice i desnice: one se zapravo žele odvojiti od njih i distancirati od bilo kakvih jasno artikuliranih političkih grupacija. One nisu toliko stranke centra, već stranke koje javno zastupaju koncept apolitičnosti. Takav stav ustrajno slijede organizacije koje se obično povezuje s »Trećim putem«. U jednoj pronicljivoj studiji koja se bavi tim problemom, autor kaže da se »projekt ‘Trećeg puta’ kojeg zagovaraju novi laburisti ne zasniva samo na jednostavnom pozicioniranju unutar postojeće ljestvice na kojoj se nalaze ljevica i desnica, već na odbacivanju i same ideje o političkoj sceni koja počiva na temelju suparničkog odnosa ljevice i desnice«. (7) »Treći put« stoga nije uzrok raspadanja ljevice i desnice nego ona strana koja od tog naslijeđa izvlači korist. Proces približavanja stranaka u međuraću i razdoblju nakon hladnog rata razlikuje se od ovog današnjeg. Prijašnji pokušaji zauzimanja prostora centra kićenjem tuđim perjem nisu nužno značili i suspenziju političkog sukoba. Tijekom četrdesetih i pedesetih godina pomak desnice prema centru tek je u manjoj mjeri utjecao na politički sukob koji se tada odigravao. No tijekom osamdesetih, s transformacijom lijevih stranaka u stranke centra, dogodila se daleko značajnija promjena koja je, zbog toga što se podudarala s dominantnim 72


trendom iscrpljenja politike, proizvela dalekosežne posljedice. Političke odluke koje su prihvaćale vlade u sve većoj su mjeri bile pragmatične i nisu imale puno veze s politikom. Političari se sve manje doživljavaju kao oni koji uvjeravaju, a sve više kao oni koji prodaju određenu politiku. Kao što kaže Richard Reeves, »u krugovima novih laburista ideologija označava prljavu i nepristojnu riječ, ali bez ideologije uloga političara više nije uvjeravanje nego prodavanje«. (8) U SAD-u i Velikoj Britaniji prodaja političkog branda znači izdvajanje nekoliko milijuna za marketing. U Sjedinjenim Državama to čak uključuje i plaćanje kolumnistima da u novinama zagovaraju određenu politiku. (9) zbog čega su riječi izgubile smisao Globalizacija, sve veća rasplinutost ekonomskog i društvenog života, slabljenje klasnih i nacionalnih identiteta, trend sve veće individualizacije, usmjerenost na kupovanje i životne stilove, nastanak novih neizvjesnosti u složenom svijetu u kojem živimo – sve su to različite strukturalne promjene koje se obično navodi kao uzroke iscrpljenja politike i nestanka ljevice i desnice. U vrlo značajnom i korisnom tekstu koji se bavi tom problematikom, Giddens kaže da »ukoliko su pojmovi ljevice i desnice izgubili značenje koje su nekad imali, te ukoliko je svaka politička perspektiva na svoj vlastiti način iscrpljena, onda je to zbog toga što se promijenio naš odnos (bilo kao pojedinaca bilo kao čovječanstva u cjelini) spram modernog društvenog razvoja«. S obzirom na činjenicu kako »danas živimo u svijetu umjetno proizvedene nestabilnosti i nesigurnosti« i »rizika s velikim posljedicama«, on tvrdi da 73


možemo tek donekle planirati budućnost, zbog čega je svaki projekt iole ambicioznije političke vizije osuđen na propast. (10) Ostali radovi koji se bave tim problemom ukazuju na razvoj informatičke tehnologije, Interneta, povećanje broja zaposlenih u uslužnim djelatnostima, smanjenje broja tradicionalnih proizvodnih industrija te nastanak novih oblika potrošnje, što su sve zajedno čimbenici koji bi mogli biti odgovorni za propast političkog. Drugi su autori globalizacijski proces i smanjenje utjecaja nacionalnih vlada često dovodili u vezu sa smanjenjem utjecaja politike i političkih ideologija. Tako npr. Bauman smatra kako povezanost politike s određenim geografskim područjem »sve više gubi na značaju«. »Nije stoga čudno kako ‘nacionalna politika’ koja je dominirala proteklim razdobljima postupno ostaje bez temelja«. (11) Nema sumnje kako su promjene u društvenim i ekonomskim strukturama značajno utjecale na način na koji ljudi donose odluke i doživljavaju svoj angažman u javnoj sferi. Međutim, ne može se reći kako su promjene u strukturi društvenih i ekonomskih organizacija izravna posljedica iscrpljenosti politike. Treba imati na umu kako su promjena, neizvjesnost i rascjepi predstavljali pravilo u posljednja tri stoljeća. Industrijska je revolucija predstavljala svojevrsni katalizator za iznenadni rast urbanih centara i globalne migracije u devetnaestom stoljeću. Nesigurnost povezana s obratima u svjetskoj ekonomiji, dva svjetska rata i prijetnja onim nuklearnim, kao i hladni rat – sve to upućuje na činjenicu kako je osjećaj neizvjesnosti u današnjem svijetu više pravilo nego iznimka. Sklonost prema shvaćanju politike kao žrtve ekonomskih i društvenih promjena rezultat je gubitka političke imaginacije. Pogotovo se 74


to odnosi na preuveličavanje procesa globalizacije, pri čemu se ona doživljava kao toliko snažna i nezaustavljiva da je više ništa na svijetu ne može zaustaviti; takav je stav odraz fatalističkog raspoloženja koje je proizvod političke iscrpljenosti. Postvarenje uzroka nestanka onog političkog nije tek opis sadašnje situacije, već argument koji unaprijed zatvara svaku mogućnost povratka ozbiljnih alternativa koje bi se mogle realizirati u budućnosti. Zastupnici ljevice i desnice razloge za slabu vjerojatnost ostvarenja svojih ideala podjednako su tražili u ekonomskim ili strukturalnim objašnjenjima. Obje su (nekad suprotstavljene) strane krivnju za slom klasne i društvene solidarnosti vrlo rado prebacile na teret liberalizacije svjetskog tržišta. Pogotovo su ljevičarski intelektualci smatrali kako su promjene u društvenom životu i načinu života odgovorne za slom ljevice. Takvi argumenti često predstavljaju primjer ponavljanja mantre kako ne postoji nikakva alternativa. Tvrdnja kako je razlika između ljevice i desnice izgubila na važnosti vezana je uz stav da je politika došla do svojeg kraja upravo stoga što stvarnost ne ostavlja prostor za alternative. Kad je riječ o pitanju nalazimo li se u razdoblju iščeznuća onog političkog, vrlo je važno razlikovati stav ljevice i desnice. Danas je vrlo teško reći što je lijevo, a što desno. Nedvojbeno je kako ovi pojmovi nemaju značenja kad se radi o formalnom političkom procesu. Kao što ćemo pokazati, čak i kad se radi o aktivističkoj politici, razlika između ljevice i desnice nije vidljiva. Međutim, činjenica kako takva razlika danas nije osobito važna, ne znači da u budućnosti neće biti presudnih razlika između političkih pokreta. Nestanak razlika između ljevice i desnice kojem danas svjedočimo ne bi 75


nas smio dovesti do zaključka kako se bitne političke razlike i sukobi neće nikad ponovno pojaviti. Sva ova gore spomenuta obrazloženja imaju jednu zajedničku crtu: ona žele postvariti proces zbog kojeg su kategorije lijevog i desnog postale irelevantne. Taj čin iščeznuću političkog daje auru neizbježnosti. Takva se interpretacija uglavnom zasniva na nemarnom proučavanju povijesnih zbivanja. Gledano iz takve perspektive, rezultat povijesnih zbivanja doživljava se kao neizbježna posljedica povijesnoga razvoja. Međutim, ubrzavanje procesa nestanka ljevice i desnice nisu uzrokovali ni globalizacijski proces niti rast novih tehnologija. U osnovi, ljudi kao pojedinci i društvo u cjelini mogu na različite načine reagirati na društvene promjene. Današnji politički status quo jedini je mogući ishod različitih mogućnosti. Propast ljevice i desnice rezultat je povijesnih iskustava koja su zaslužna za potkopavanje vjerodostojnosti ta dva sukobljena pravca. Za takav gubitak kredibiliteta zaslužna su tri važna povijesna događaja koji su u tome odigrali presudnu ulogu: Drugi svjetski rat, hladni rat i kulturalni ratovi 1980-ih godina 20. stoljeća. Drugi je svjetski rat desnicu prisilio na obranu, osobito kad je riječ o intelektualnom frontu. Povezanost desničarskih ideja s fašizmom i uzrocima izbijanja rata potjerala je konzervativne ideje na samu marginu društvenoga života. Kao što je primijetio vodeći američki sociolog Daniel Bell, nakon svršetka Drugog svjetskog rata desničarske su ideologije »neizbježno bile diskreditirane«, a u Europi »nijedna osoba koja je zastupala desne ideje nije imala nikakav politički kredibilitet ni utjecaj«. (12) Desnu političku orijentaciju pokušalo se razdvojiti od bilo kakve veze s nacizmom. U svojoj knjizi Otvoreno 76


društvo i njegovi neprijatelji Karl Popper je za porast fašizma izravno optužio duhovni slom kojeg je prouzrokovao marksizam. A u svojem utjecajnom tekstu Put u ropstvo Hayek je prikazao fašizam kao logičnu posljedicu socijalizma. Međutim, ovi su pokušaji smanjivanja štete koju je pretrpjela desnica tek u maloj mjeri ublažili njezinu negativnu reputaciju. Kao što je to pokazao osebujni teoretičar društva Paul Piccone, »poraz kojeg su u Drugom svjetskom ratu doživjeli fašizam i nacizam doveo je do kriminalizacije ne samo tih dviju ideologija, već i cjelokupne desnice«. (13) Negativna reputacija desnice dovela je do toga da je (iako tek privremeno) čak i Sovjetski Savez stekao kredibilitet. To je bilo razdoblje u kojem su se i konzervativni i liberalni mislioci nalazili u defenzivi. Čak i u razdoblju dugotrajnog poslijeratnog ekonomskog razvoja, mnogi pristaše Zapada nisu se usudili u potpunosti zagovarati model slobodnog tržišta nasuprot alternativnim ekonomskim oblicima. Za takav je skeptičan stav spram vrijednosti kapitalizma simptomatičan pristup kojeg je zagovarao francuski sociolog Raymond Aron. On je smatrao kako su »razlike u doktrinama stvar prošlosti« i kako »nijedan društveni poredak nije savršen« te kako ni SAD ni SSSR nisu u potpunosti loši. (14) Aron je, naglašavajući sličnosti između ta dva poretka, poput drugih teoretičara promjene odustao od ideje stvaranja pozitivne vizije utemeljene na osebujnoj tradiciji zapadnjačkoga kapitalizma. Teorija promjene umjesto stava »mi smo moralno superiorni« zagovara stav »vi niste ništa bolji od nas«. Intelektualci koji su zagovarali kapitalizam tijekom hladnog rata svoje su pozicije učvršćivali time što su se jasno očitovali protiv komunizma. Zapad je jačao svoj kredibilitet 77


suprotstavljajući zapadnjački način života ekonomskim manjkavostima i represivnom karakteru sovjetskoga režima. Međutim, desnica nije uspjela stvoriti pozitivan svjetonazor zasnovan na zastupanju vrlina kapitalističkog društva. Do 1960ih godina postalo je posve jasno kako osnovni problem kritičara zapadnjačke kapitalističke tradicije nije dinamičnost njihovih ideoloških suparnika već njihovi vlastiti nedostaci. Jedina pozitivna tvrdnja koju su pouzdano mogli zagovarati bila je činjenica da je kapitalizam bolje funkcionirao od društava staljinističkog svijeta koja su se postupno raspadala. Međutim, zastupnici ideje o ekonomskoj efikasnosti i nadmoći nisu bili u stanju razviti ideju koja bi poslužila većoj svrsi i time zainteresirala javnost. Tijekom hladnog rata došlo je do procjepa i na strani ljevice. Na kraju su upravo konzervativne i liberalne političke struje napredovale jer je ljude odbijala svaka pomisao na društvo onakvog tipa kakvo je postojalo u Sovjetskom Savezu. Hladni rat nije toliko revitalizirao desnicu koliko je urušio ljevicu. Do početka 1970-ih mnoge su inicijative povezane s ljevicom (poput planske ekonomije i države blagostanja) bile prokazane i diskreditirane. Doista, krajem tog desetljeća upravo su se ljevičarske ideje pokazale iscrpljenima i irelevantnima. Očigledan neuspjeh staljinizma u Istočnoj Europi, režima u Trećem svijetu i socijaldemokratske države blagostanja na Zapadu ozbiljno je uzdrmao ideje koje su tradicionalno bile povezane s takvim pokretima. Na izvjestan način, neuspjeh tih alternativnih ideja omogućio je desnici da okrene stvari u svoju korist i pobijedi u hladnom ratu. Krajem 1980-tih nakratko se činilo da je svršetak hladnog rata revitalizirao konzervativizam i desničarsku politiku. 78


Međutim, to je kratko trajalo. Umjesto da poveća samopouzdanje Zapada koji je u njemu pobijedio, hladni je rat nakon svog završetka na vidjelo iznio nedostatak bilo kakve zapadnjačke namjere i vizije. Potraga vodećih europskih političara za »velikom idejom« koja bi mogla zamijeniti ideju križarskog rata protiv komunizma koji je trajao od svršetka Drugog svjetskog rata, završila je neuspješno. Kao što je kazao jedan autor koji se bavio razmatranjima situacije nakon hladnog rata i »vjetrova promjene«, »prihvatljiva vizija općeg dobra ostaje i dalje nepopustljivo nedostižna«. (15) Promatrači su ispravno uočili iscrpljenost političkih alternativa zapadnjačkom liberalizmu, ali nisu zapazili slom takozvane ideje Zapada do koje je također došlo. Iscrpljenost desnice izašla je na vidjelo tijekom kulturalnih ratova koji su se vodili krajem 20. stoljeća. Uspjeh neoliberalnih političkih stranaka tijekom osamdesetih taj je proces tek privremeno potisnuo u drugi plan. Godine vladavine Margaret Thatcher i Ronalda Reagana povezivalo se s uspjehom desničarske ideologije. Međutim, nastanak neoliberalnog konsenzusa u ekonomskoj sferi nije pratio sličan proces i u političkoj sferi. Zapravo, u sferi kulture su tradicionalni konzervativni ideali kad je riječ o tradiciji, obitelji, seksualnosti i moralnosti bili u obrambenom položaju. Takva se pobjeda neoliberalizma na paradoksalan način podudarala s institucionalizacijom mnogih vrednota koje se tradicionalno povezivalo s kulturalnom ljevicom. Nije se slavila »ideja Zapada« nego daleko više odnosne vrijednosti kao što su raznolikost, multikulturalizam i razlika. Adam Meyerson u svom se tekstu »Istraživački plan konzervativaca za 1990-te«, objavljenom u američkom časopisu Policy Review u kojem je bio urednik, požalio kako »nakon sloma komunizma najveća 79


ideološka prijetnja zapadnoj civilizaciji sada dolazi upravo iz zapadnjačkih kulturnih institucija kao što su sveučilišta, crkve, profesije poput prava i medicine, te ponajviše tradicionalnih obitelji koje se raspadaju«. (16) Kulturalni ratovi iznijeli su na vidjelo činjenicu da se nijedna strana u političkom sukobu nije mogla oporaviti od vlastite intelektualne iscrpljenosti. Oni su pokazali kako desnica može potkopati ugled ljevice, ali ne i proizvesti pozitivnu sliku o sebi koja bi mogla ponuditi neku uspješnu alternativu. Zauzvrat, ljevica je bila u stanju sustavno diskreditirati mnoge tradicije i vrijednosti koje su bile povezane s desnicom. Ali ona to nije učinila stvarajući pozitivan pogled na svijet, nego ponavljajući i proširujući već postojeće raspoloženje apatije i cinizma. Ona je crpila snagu napose iz prevladavajućeg osjećaja zbrke i zagovarala stav kako nijedan ideal ne može biti univerzalno valjan te kako bismo trebali biti oprezni spram onih koji polažu pravo na Istinu s velikim i. Uspjeh kojeg je kulturalna ljevica postigla popularizacijom cinizma, relativizma i sumnje prema velikim idejama, govori nam da su upravo one najveći pobjednici u procesu iscrpljenosti onog političkog. Lakoća s kojom je konzervativna desnica izgubila kulturalne ratove ukazuje na činjenicu da se nije bila u stanju oporaviti od stagnacije koja ju je zadesila u prethodnim desetljećima. Isto tako, činjenica da se taj poraz u manjoj ili većoj mjeri podudara s porazom ljevice nudi nam vrlo malu utjehu. Gertrude Himmelfarb, jedna od vodećih američkih konzervativnih autorica, takvo je stanje izrazila gorkom osudom: »Bili smo pošteđeni klasne revolucije koju je predviđao Marx, ali smo podlegli kulturalnoj revoluciji.«. (17) 80


Osuda koju je iznio američki sociolog Alan Wolfe o posljedicama sukoba s kraja dvadesetog stoljeća i danas je vrlo aktualna. On smatra da je »desnica pobijedila u ekonomskom, ljevica u kulturalnom, a centar u političkom ratu«. Činjenicu da postoje tri pobjednika nipošto ne treba shvaćati kao dokaz životne i dinamične javne sfere. Kao što ćemo uskoro vidjeti, osnovna poruka koju posreduju ova tri kandidata sastoji se u tome da ne živimo u vremenu kojim dominiraju političke istine ili alternative. Javnom je sferom zagospodario fatalizam politički iscrpljenog centra, a ne natjecanje različitih alternativa. Zajednička posljedica svih povijesnih iskustava u proteklih sedamdeset ili osamdeset godina sastoji se tome da je desnica bila prisiljena odustati od Prošlosti a ljevica prisiljena napustiti nadu koju je polagala u Budućnost. Shodno tome, ostacima tih dvaju pokreta danas dominira izrazito konformistička usmjerenost prema sadašnjosti. zamrznuti u sadašnjosti Jedan od paradoksa suvremenog doba sastoji se u tome da, iako društvom vlada raspoloženje konformizma, ono sâmo teško može slijediti tradiciju naslijeđenu iz prošlosti. Čini se da je suvremeno društvo doista otuđeno od vlastite povijesne baštine. Oblici povijesti koji slave postignuća neke nacije bačeni su na marginu i stekli su loš ugled. Stari običaji i tradicije koje su bile povezane s obiteljskim životom, privatnim odnosima i individualnim ponašanjem raskrinkani su kao pogrdni, grubi, puni predrasuda, mačistički ili emocionalno neosjetljivi. Poštovanje koje se ukazivalo nekadašnjoj 81


hijerarhijski ustrojenoj Engleskoj redovito se na nepovoljan način suprotstavlja današnjem navodno otvorenom i emocionalno opismenjenom društvu. Francuska se revolucija smatra pretečom holokausta, a američki demokratski ustav ponekad se opisuje kao povelja robovlasnika. Pokušaji korištenja prošlosti kao putokaza za djelovanje u sadašnjosti predstavljaju se kao opasni oblici fundamentalizma. Društvene i kulturne običaje iz prošlosti neizostavno se smatra nečim što predstavlja opasnost po zdravlje. Otuđenje društva od prošlosti dovelo je do situacije u kojoj tradicija igra neznatnu ulogu u svakidašnjem životu. Takav gubitak značenja prošlosti lišilo je konzervativce i pripadnike desnice temelja kojeg bi mogli podržavati. To je za posljedicu imalo propast brojnih pokušaja revitalizacije konzervativnog pokreta koji su bili zasnovani na promicanju vrednota tradicije. Gubitak povijesnoga naslijeđa doveo je do toga da su mnogi takozvani konzervativni modernizatori podržavali tradicije iz prošlosti s osjećanjem nelagode i radije su zastupali takozvani »blagi konzervativizam«. Takvo je stajalište »odbacilo ideju da konzervativizam ne zastupa drugo doli nacionalističku nostalgiju« i da je to još jedan od načina oslobađanja konzervativaca od teškog bremena podržavanja tradicija iz prošlosti. (18) Taj je konzervativizam toliko blag da je vrlo teško shvatiti koje to vrijednosti iz prošlosti zapravo želi očuvati. Ali otuđenje od prošlosti na neki se čudan način podudara s moćnom kulturološkom klimom konzervativizma. Kako naglašava latinoamerički politički komentator Norbert Lechner, »prevladavajući slogan danas glasi ‘više istog’«. On smatra kako danas postoji »sve veća briga za očuvanjem, ali onim 82


koje je povezano s prirodom«. (19) Treba spomenuti kako su pojedine grupe takozvane religijske desnice prigrlile zaštitu okoliša i bioetička pitanja kao neke od njihovih »vrijednosnih odrednica«. (20) Shodno tome, ono što je prije bilo usmjereno na očuvanje tradicije, sada je usmjereno na očuvanje prirode. Takav značajan prijelaz od tradicije prema zaštiti okoliša predstavlja pokušaj pomirenja društvenog otuđenja s vlastitom prošlošću. Međutim, to i te kako ima i svoju cijenu: na taj se način ljude lišava njihove prošlosti. Kako kaže Lechner, »sadašnja želja za trajnošću nije više utemeljena na povijesnoj svijesti«. (21) Ovo je jedna od temeljnih odlika konzervativizma straha. Njegova je sposobnost razmišljanja ograničena na sadašnjost i ništa se manje nelagodno ne osjeća kad razmatra prošlost negoli kad se bavi budućnošću. Premještanje naglaska s očuvanja tradicije na konzerviranje prošlosti motivirano je specifičnim duhom konformizma. Njegov prezir spram prošlosti nadopunjuje njegov strah od budućnosti. Desničarsko odbacivanje prošlosti povezano je s ljevičarskim odbijanjem budućnosti. Ljevica, koja je tradicionalno predstavljala pokret povezan s promjenom i napretkom, postupno je prestala vjerovati u budućnost. Tijekom svoje povijesti, ljevica je shvaćala budućnost kao svijet koji bi mogao biti puno bolji i napredniji od ovoga sadašnjeg. Društvena je promjena shvaćena u pozitivnom smislu kao razvoj naprednih ciljeva za koje se ljevičarska politika zalagala. S obzirom da je ljevičarski pokret bio usmjeren prema budućnosti, sadašnjost je doživljavao kao nešto što treba poboljšati, reformirati i preobraziti. Ono što je od ljevice ostalo danas, spram budućnosti ne osjeća ništa manju nelagodu negoli ostale političke elite. 83


Suvremeni pokreti koje se obično povezuje s ljevicom posebno se nelagodno osjećaju kad je u pitanju promjena, ili su spram nje čak otvoreno neprijateljski raspoloženi. Antikapitalistički i antiglobalizacijski pokreti iskazuju neskriveno neprijateljstvo spram onih ideala s kojima se u prošlosti identificirala ljevica usmjerena na budućnost. Napušteno je naslijeđe prosvjetiteljstva (razum, napredak i univerzalizam), a motiv promjene više nije sastavni dio napretka. Giddens govori o svijetu »u kojem promjena više ne znači potpuni napredak«. (22) U tom je smislu moguće krenuti korak naprijed i interpretirati sadašnje razočaranje promjenom kao znak kulturalnog raspoloženja koje se zasniva na historijskom zatvaranju. Zatvaranje historijskoga uma jedna je od temeljnih odlika današnje kulturalne ljevice. Ljevičarsko odbacivanje procesa promjene simptomatično je za internalizaciju novonastale kulture straha. Snažan skepticizam spram ideje promjene odražava ljevičarsku reakciju na ideju napretka. Kad je riječ o političkom stavu spram pitanja promjene, ne postoje neke osobite razlike između tradicionalnog modela ljevičarskog entuzijazma i desničarske sumnje s obzirom da ni jedan ni drugi stav više nisu relevantni. Danas, na početku dvadeset i prvog stoljeća, teško je naići na bilo kakvu opciju koja bi sustavno i intelektualno zagovarala ideju napretka. Štoviše, u novije vrijeme sumnja spram promjene daleko više obilježava ljevičarsko-liberalni krug negoli bilo koji drugi. Predviđanje katastrofe, pogotovo one ekološke, vrlo je rašireno. Taj strah od budućnosti povezan je s osjećajem poštovanja spram sadašnjosti. Ljevica i desnica susrele su se na terenu sadašnjosti izvorno slijedeći dva različita puta – odustajanja od budućnosti i 84


napuštanja prošlosti. Duboko ukorijenjen osjećaj za sadašnjost proširio se na sva područja političkog. Raskinuvši veze s prošlošću i izgubivši želju za promjenom budućnosti, društvo je postupno izgubilo historijsku svijest. Osnovnim okvirom za konceptualiziranje promjene sada je postalo preslikavanje sadašnjosti u budućnost. Lechner je precizno dijagnosticirao takvo stanje rekavši kako je odnos između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koji nam služi za razumijevanje društvenih procesa iz povijesne perspektive »oslabila mučna prevlast sveprisutne sadašnjosti«. (23) I ljevica i desnica su, zamrznute u sadašnjosti, izgubile svoje navlastite karakteristike. Političke razlike i argumentacije ograničile su se na rasprave oko tehničkih i administrativnih pitanja. kako su riječi izgubile svoje značenje Izbacivanje prošlosti i budućnosti politički je vokabular lišilo bilo kakvog osjećaja svrhe, perspektive i značenja. Vrlo je često nejasno što znače pojedini politički koncepti koji danas imaju malo dodirnih točaka s onim što su nekad davno predstavljali. Nekad je stav prema ideologiji prosvjetiteljstva igrao bitnu ulogu u razlikovanju lijevih i desnih opcija. Ljevica je entuzijastično podržavala prosvjetiteljske ideale razuma, napretka i univerzalizma, dok im se desnica suprotstavljala. Razlike između ljevice i desnice u tom kontekstu gotovo da više i ne postoje. Bronner smatra kako prosvjetiteljstvo »više nije ona barijera koja razdvaja »ljevicu« i »desnicu«« i da »ukoliko postoji bilo kakvo opravdanje za tvrdnje o sve većoj beznačajnosti političkih razlika, onda doista proizlazi iz tog povijesnog izvora«. (24) 85


Uzmimo antikapitalizam kao dobar primjer za to. Radikalna kritika kapitalizma temelji se na tvrdnji kako takav proizvodni sustav ne može sustavno stvoriti produktivne snage te da zbog toga ne može svima osigurati pristojan životni standard. Tvrdnja kako kapitalizam nije bio u stanju svima osigurati životna dobra vrlo je često predstavljala argument zagovaranja društva zasnovanog na radikalno drukčijim osnovama kojim su se služili mnogi socijalisti i komunisti. I srednjestrujaški ljevičari smatrali su kako kapitalizam nije u stanju stvoriti blagostanje koje bi služilo cjelokupnom društvenom napretku. Tijekom 1960-tih i 1970-tih ljevica je kritizirala kapitalizam zbog toga što je prouzročio nedostatan razvoj i stoga što je predstavljao prepreku razvoju društava s južne polutke. Mnogi su kritičari kapitalizma smatrali da se Treći svijet ne može razvijati usporedo s razvojem kapitalizma ili na njegovim temeljima. Danas se pojam antikapitalizma rijetko povezuje s tvrdnjom kako je riječ o sustavu proizvodnje kojem nedostaje dinamički razvoj. Posve suprotno, kritike radikalnih i ljevičarskih aktivista uglavnom se usredotočuju na činjenicu kako se kapitalizam prebrzo i pretjerano razvija, te da to ima pogubne posljedice za okoliš i za ljude. Osnova za takav strah nalazi se u činjenici kako je danas razvoj odveć brz i da kapitalizam previše toga proizvodi. »Danas smo sve više svjesni posljedica upravo zbog disfunkcionalnih popratnih pojava tog procesa; svjedoci smo nezaustavljivog razvoja proizvodnih snaga i globalne ekspanzije zapadnjačke civilizacije na koju sve više gledamo kao na prijetnju«, kaže Jürgen Habermas, vodeći njemački teoretičar društva lijeve orijentacije. (25) Prema njemu kapitalizam je, ako ništa drugo, postao 86


odveć djelotvoran: »Danas više nije moguće zagovarati kapitalistički projekt centraliziran s obzirom na proizvodnju«, smatra Habermas. Posve suprotno radikalnim pokretima iz devetnaestog i dvadesetog stoljeća, oni koji se danas smatraju ljevičarima svjesni su ekonomskog i tehnološkog razvoja. U jednom nedavnom promišljanju značenja ljevice nalazi se i argument kako je orijentacija prema proizvodnji bila karakteristična za desničarsku politiku. »Ne treba ni spominjati kako neoliberalna desnica podržava trenutnu dominaciju razmišljanja koje naglašava važnost proizvodnje, dok se ljevica zalaže za promjenu paradigme od sadašnjeg velikog nesrazmjera prema uravnoteženoj koegzistenciji gore spomenutih vrijednosti i razuma«. (26) Strepnja od brzog ekonomskog razvitka i razvoja novih tehnologija povezana je s osjećajem nesigurnosti koji donosi ideja promjene. U toj dramatičnoj zamjeni uloga, čini se da se ljevica više boji promjena negoli desnica. Organizacije poput Svjetskog socijalnog foruma još su više neprijateljski raspoložene spram promjene nego što su to njezini kritičari. Primjerice, Samir Amin ne slaže se s onim što naziva »dominantnim desničarskim diskursom« koji smatra kako promjena uvijek donosi dobrobit te kako do nje dolazi spontano. S obzirom na to, Amin ustraje stavu da »bismo sada na drugi način trebali razmotriti u čemu se sastoji novost«, pitajući se »što je potrebno napraviti da se postojeće snage reorganiziraju ne bismo li smanjili štetu za koju je odgovoran razvoj globalnog kapitalizma?«. (27) Takvu strepnju od ubrzanog razvoja današnje kulturne i političke elite smatraju izvorom rizika. Napredak čovječanstva, kojeg se nekad doživljavalo u cijelosti kao pozitivnu stvar i 87


poželjan pothvat, danas se shvaća kao nešto rizično. A taj se rizik neizbježno interpretira kao opasnost koju pod svaku cijenu treba izbjeći ili umanjiti. Paradoksalno, upravo se oni koji se nazivaju ljevičarima najviše boje takvog rizika i najglasnije se suprotstavljaju ideji napretka. Tijekom devetnaestog stoljeća antikapitalizam i neprijateljski stav prema napretku bio je ograničen na protivnike nove tehnologije i konzervativne protivnike moderne. Danas najogorčenije protivnike napretka predstavljaju one radikalne snage koje zagovaraju antikapitalističku kritiku proizvodnje i razvoja. U prijašnjim su razdobljima radikalni protivnici kapitalizma prokazivali sustav zbog toga jer ljudima nije donio dovoljna materijalna dobra koja bi im omogućavala dostojanstven život. Suprotno tome, suvremeni protivnici kapitalizma smatraju kako danas (barem na Zapadu) posjedujemo previše toga, osuđujući stoga »bezumno potrošačko društvo« kojeg stvara i potiče tržišna ekonomija. Nije stoga čudno da je u razdoblju »sumnjivog konzumerizma« problem siromaštva sve manje u modi. Termin »siromašne djece« još uvijek pobuđuje neke simpatije i zabrinutost, ali siromaštvo kao takvo više uopće nije u političkom fokusu. Ne samo da je riječ »siromaštvo« izgubila svoje političko značenje, već je i zamijenjena pojmom »društvene nejednakosti i marginalizacije«. Protumoderna kritika masovnoga društva često ostaje u sjeni antikapitalizma. U prvoj polovici dvadesetog stoljeća protumoderna su razmišljanja često povezivana s konzervativnom reakcijom na društvene promjene. Europski konzervativni mislioci s podozrivošću su gledali na nove oblike popularne kulture i bojali se Hollywooda, džeza i američkog glupog materijalizma. Danas takav stav nekadašnje međuratne suzdržane Engle88


ske često zastupaju radikalni aktivisti čineći to s pozicije životnih stilova. Neprijateljski stav prema MTV-u, Nikeu, Coca-Coli, McDonald’su ili Starbucksu postao je sastavnim dijelom njihova svjetonazora. Kako naglašava jedan od zastupnika takvih stavova, »povezivanje političkih poruka s korporativnim brandovima postaje korisno sredstvo za uvođenje često radikalnih ideja u raznolike forme koje oblikuju nečiji privatni život, te prelaze nacionalne granice i kulturalne podjele«. (28) Konzervativni strah podjednako onemogućava radikalnim kritičarima postojećeg stanja kao i njegovim zagovornicima da se pozabave onim što smatraju opasnošću za ljudski opstanak. Ovdje još jednom dolazi do zamjene uloga: kad je riječ o predviđanju propasti i sloma, ljevičarski su komentari često daleko maštovitiji od konzervativnih. U maniri Dosjea X ljevičari otkrivaju zavjere vezane uz otrovnu hranu, smrtonosna zagađenja, nove neizlječive bolesti i ostale prijetnje kojima je izložen ljudski rod. Tijekom posljednjih tristotinjak godina teorijama zavjere bavili su se uglavnom desničari koji su ih koristili za objašnjavanje neočekivanih i neugodnih razvoja događaja. Prebacivanje krivnje na izvanjske faktore poput Židova i masona koji su navodno stajali iza nasilnih društvenih prevrata i nemira, predstavljalo je sastavni dio repertoara desničarske političke imaginacije. Danas su takve teorije urote prigrabili i usvojili ljevičarski komentatori. Događaji poput rata u Iraku ili borbe protiv terorizma, kao i Busheva pobjeda na izborima 2004., prikazani su kao rezultat zavjere koju je skovao uski krug neokonzervativaca. Bez obzira na razliku u polazišnim tezama, čini se da su komentatori različitih profila došli do zajedničkog i uznemirujućeg zaključka: svijet je postao sve opasnije mjesto koje više nije 89


moguće držati pod kontrolom. Sve strane zagovaraju politiku straha. Područje za koje iskazuju zabrinutost može se razlikovati od grupe od grupe – jedni su zabrinuti porastom kriminala na ulicama, a drugi opsjednuti različitim prijetnjama kojima su danas izložena djeca. Desnica strepi od terorističkih napada, a ljevica je zabrinuta zbog prijeteće ekološke katastrofe. Ono što razdvaja političke opcije nalazi se u pitanju čega bi se to i na koje sve načine trebale bojati. što je preostalo? Mnoge ideje koje se u 19. stoljeću tradicionalno povezivalo s desnicom – strah od napretka, znanosti, modernog razvoja i zajedničkog djelovanja – danas su usko povezene s ljevičarskim svjetonazorom. Friedrich Nietzsche, desničarski filozof s praga dvadesetog stoljeća, danas je popularan među pripadnicima kulturalne ljevice i postmodernim intelektualcima. U svom značajnom djelu Obnova prosvjetiteljstva Stephen Bronner kaže kako su »ideje koje se dugo povezivalo s reakcionarnim pokretima – poput zagovaranja iskustva umjesto razuma, nacionalnog ili etničkog identiteta umjesto internacionalizma, zajednice umjesto individualnosti, običaja umjesto inovacije, mita umjesto znanosti – postale dijelom svjetonazora američke ljevice«. (29) Politički teoretičar Brian Barry slaže se s tim stajalištem, smatrajući kako su »tijekom velikog dijela devetnaestog i dvadesetog stoljeća oprečni stavovi prema prosvjetiteljstvu označavali glavnu razliku između ljevice i desnice«. Međutim, sada je desničarska kritika prosvjetiteljstva »postala značajnom među onima koji se smatraju ljevičarima«. (30) Neprijateljski stav prema univerzalnim vrijednostima najviše zagovara upravo kulturalna ljevica. 90


Ovdje se ne radi tek o promjeni ukusa: ta činjenica jasno ukazuje na to da je razlika ljevice i desnice izgubila svoje prvobitno značenje. U današnjem konfuznom svijetu takozvani desničarski intelektualac često je napredniji ili barem više usmjeren prema budućnosti negoli njegov ljevičarski kolega. Naposljetku, barem neki od njih se trude (iako neuspješno) održati privid racionalnosti i zastupanja univerzalnih vrijednosti. Najveći prezir spram ideja napretka koje proizlaze iz ideologije prosvjetiteljstva možemo naći upravo kod ljevičarskih intelektualaca. Stoga za lijeve ili liberalne intelektualce nije upitna samo mogućnost društvene promjene, već također i želja da do nje dođe. Povremeni pokušaji obnavljanja tradicionalne opreke između ljevice i desnice pokazuju kako su te odrednice postale posve nevažne. Talijanski politički filozof Norbert Bobbio napisao je sažetu knjigu u kojoj raspravlja o postojanosti i relevantnosti razlike između ljevice i desnice. Bobbio smatra da se razlika »između lijevog i desnog ponajprije odnosi na sustav vrijednosti«. On tvrdi da se razlika očituje time što se desnica drži tradicionalnih vrijednosti, a ljevica projekta emancipacije. (31) Takvo je razlikovanje još i moglo biti značajno u nekim povijesnim razdobljima, ali danas ono više ne vrijedi. Kao što je ranije spomenuto, desnica više ne želi podržavati tradiciju, a ljevica je napustila svoje emancipacijske ideale. Logička dedukcija jedan je od postupaka kojim Bobbio pokušava podržati razlikovanje između ljevice i desnice. »S obzirom da se centar definira kao ono što nije ni lijevo ni desno i stoga se ne može definirati ni na koji drugi način, njegovo se postojanje i njegov raison d`être zasnivaju na toj antitezi.« (32) Dokaze za argumentaciju koja tvrdi da ukoliko postoji centar, tada moraju postojati i ljevica i desnica, trebalo bi radije 91


tražiti u geometriji, a ne u političkom životu. U proteklim je razdobljima centar vrlo često bio u potrazi za konsenzusom koji bi podjednako zadovoljio želje ljevice i desnice. Takav se centrizam (primjerice, u konsenzualnoj politici Velike Britanije tijekom 1950-ih) definirao u odnosu na ljevicu i desnicu. Danas se pokreti s centra poput »Trećeg puta« ne definiraju kao protivnici lijevog ili desnog svjetonazora, već kao protivnici politike kao takve. Danas je centrizam svjesno antipolitičan pokret koji se oslanja na dogmu koja kaže kako »nema alternative«. Čini se da Bobbio smatra kako svaki politički sukob mora podržavati klasična razlika između lijevog i desnog usmjerenja. Međutim, kad dođe do situacije u kojoj politici ponestane sadržaja, sukobi često poprimaju proizvoljni karakter. Tko bi uopće mogao i pomisliti da će posjedovanje oružja u SAD-u i lov na lisice u Velikoj Britaniji biti pitanja na kojima će se uspostavljati razlika između ljevice i desnice? Pokušaji traženja posljednjih ostataka jasne i prepoznatljive političke orijentacije pretpostavljaju povratak razmatranja ostataka ideologije. Uzmimo za primjer knjigu Za koga sada glasujemo? u kojoj ljevičarski autor očajnički traga za preživjelim političkim pitanjima koja bi mogao uključiti u popis onoga za što se zalažu ljevičarske alternative. Stajalište do kojeg je došao i koje se odnosi na protivljenje ratu u Iraku, zatim »neopravdano uvođenje školarina i pružanje potpore najboljim bolnicama« dovoljno govori o vremenu u kojem živimo. (33) Ovakvo umjetno i nategnuto problematiziranje tri različite teme u tolikoj je mjeri neuvjerljivo da ih ni sam autor ne može opravdati bez izvjesne nelagode. Pitanje »za što se borimo?« u sve većoj mjeri nudi odgovore koji 92


su podjednako retorički i banalni. Poznata novinarka novih laburista zapitala se zbog čega vođe njezine stranke nejasno ističu vrednote za koje se zalažu. »Oni dobro znaju koje su to vrijednosti: zalaganje za javnu umjesto privatne sfere, jednake mogućnosti za sve umjesto privilegija, politiku kojoj je na prvom mjestu obitelj a ne posao i koja djeci pruža sve potrebne mogućnosti.« (34) Iskazano u političkim terminima, zauzimanje stava prema javnoj sferi, obitelji i djeci predstavlja okolišanje kako se ne bi morao priznati deficit jasno prepoznatljivih vrijednosti. Čak se i pitanja o kojima se žučno raspravlja pojavljuju izdvojena iz šireg političkog konteksta. Čini mi se kako kontroverzna pitanja često uključuju kampanje koje su usmjerene prema samo jednom problemu, čime se svjesno zaobilazi i izbjegava širi politički kontekst. U Sjedinjenim Državama takozvane »rasprave o vrijednostima« ne svode se samo na stranačku politiku. Republikanski tvrdolinijaš Dick Cheney suprotstavio se Bushu kad je riječ o istospolnoj bračnoj zajednici. Arnie je pokrenuo kampanju za javno financiranje istraživanja ljudskih stanica, što je svojedobno učinila i Nancy Reagan. A Republikanska stranka je napravila veliku strku zagovarajući glasačka prava Hispanoamerikanaca u ime različitosti, pokrenuvši oglašavanje na španjolskom jeziku na jugoistoku zemlje i u Floridi. Pokreti koji zagovaraju kontrolu osobnog naoružanja, prestanak znanstvenih eksperimenata na životinjama, neodobravanje pobačaja, nova prava etničkih grupa ili homoseksualne bračne zajednice, ne žele stvoriti nov politički sustav niti nude alternative postojećem stanju. Poput Socijalnog foruma, i drugi aktivistički pokreti često se suzdržavaju od stvaranja politike »velikih ideja« i na politiku gledaju podozrivo. 93


Bilo kako bilo, smatra se kako je kategorije lijevog i desnog teško izbjeći. Bronner smatra kako »politička teorija ne može ne razlikovati ljevicu i desnicu« stoga što je »liberalna politička teorija prosvjetiteljstva prva proizvela podjelu na ljevicu i desnicu«. Ipak, Bronner uvjerljivo tvrdi kako se, kad je riječ o stavu prema prosvjetiteljstvu, ne mogu razlikovati lijeve i desne opcije, te da priklanjanje uz njegovo naslijeđe ističu njihove vlastite slabosti. Trebalo bi napokon priznati da razlika između ljevice i desnice više nema osobitih praktičnih posljedica. Bilo gdje da se nalazite unutar tradicionalnog političkog spektra, vrijeme je za napuštanje zastarjelih kategorija lijevog i desnog. Poziv za nadilaženjem ljevice i desnice niz puta predstavlja i zahtjev za potpunim napuštanjem politike. Ponekad on predstavlja i težnju za ograničavanjem ambicija povezanih s politikom prosvjetiteljstva. Moj poziv za poništavanjem razlika između lijeve i desne opcije motiviran je posve drukčijim težnjama: moja je nakana naglasiti važnost pročišćavanja suvremenog javnog života od nepotrebnih i zbunjujućih termina. Dakako, ljudi su slobodni nazivati se kako god žele. No razlike koje su danas od fundamentalnog značaja tiču se nečije pozicije u odnosu spram prošlosti i budućnosti. Oni koji su zainteresirani za obnavljanje politike trebali bi promisliti o odnosu društva prema prošlosti i biti spremni na aktivniji stav prema budućnosti. Međutim, ostvarenje ovog cilja zahtijeva zastupanje znatno jasnijeg i osjetljivijeg stava o ljudskim potencijalima. O tome će biti riječi u sljedećem poglavlju.

94

kako su riječi ljevica i desnica izgubile... Bilješke 1 Jai Sen, ‘Challenging Empires: Reading the World Social Forum’, u: Sen, Anand, Escobar i Waterman (2004), str. xxiv. 2 Chico Whitaker, ‘The WSF as Open Space’, u: Sen, Anand, Escobar i Waterman (2004), str. 112, 114. 3 Kingsnorth (2003), str. 231. 4 David Graeber, ‘The Globalization Movement and the New New Left’, u: Aronowitz i Gautney (2003), str. 332. 5 v. Der Spiegel, 21. veljače 2005., str. 24. 6 Giddens (1994), str. 9 i Gray (1995), str. 93. 7 Weltman (2003), str. 244. 8 New Statesman, 24. rujna 2004. 9 v. Howard Kurtz, ‘Writer backing Bush Plan had gotten federal contract’, Washington Post, 26. siječnja 2005. 10 Giddens (1994), str. 78-9. 11 Bauman (2003), str. 22. 12 Bell (1980), str. 149. 13 Piccone (1999), str. 7. 14 Aron (1978), str. 228. 15 William H. McNeill, ‘Winds of Change’, Foreign Affairs, jesen 1990. str. 161. 16 Adam Meyerson, ‘The Vision Thing, Continued’, The Policy Review, ljeto 1990., str. 2. 17 Himmelfarb (2001). 18 O’Hara (2005), str. 113-14. 19 Norbert Lechner, ‘Politics in Retreat: Redrawing Our Political Maps’, u: Schedler (1997), str. 179. 20 v. Blaine Harden, ‘The Greening of Evangelicals’, Washington Post, 6. veljače 2005. 21 Norbert Lechner, ‘Politics in Retreat’, str. 179. 22 Giddens (1994), str. 49. 23 Norbert Lechner, ‘Politics in Retreat’, str. 179. 24 Bronner (2004), str. 2. 25 Jürgen Habermas, ‘Popular Sovereignty as Procedure’, u: Bohman i Rehg (1999), str. 37.

95

Frank Furedi: Politika straha 26 Mouzehs (2001), str. 447. 27 ‘For struggles, global and national – Samir Amin interviewed by V. Sridhar’, u: Sen, Anand, Escobar i Waterman (2004), str. 7-8. 28 Bennett (2004), str. 2. 29 Bronner (2004), str. 1. 30 Barry (2001), str. 9. 31 Bobbio (1996), str. 47. 32 Bobbio (1996), str. 5. 33 Harris (2005), str. 163. 34 Polly Toynbee, ‘New Labour gives you no chance to vote for a vision’, u: Guardian, 2. ožujka 2005.

96

4 Prepuštanje sudbini Dolazimo u iskušenje da krivnju za trenutno političko zatišje prebacimo na ponašanje političara, njihove stranke ili na neodgovorne medije. Međutim, problemi o kojima govorim u ovoj knjizi nisu izravna posljedica neke specifične pogreške ili svjesne strategije. Oni su nusproizvod porasta javnog razočaranja i nevjerice u obećanja moderniteta. Jedna od važnih dimenzija fatalizma s početka dvadeset i prvog stoljeća, koja je značajna u kontekstu razočaranja politikom, jest tendencija propitivanja sposobnosti ljudi da budu dovoljno mudri da shvate i promijene vlastite životne okolnosti. Takvo pesimistično kulturalno shvaćanje odnosa između ljudi i stvaranja povijesti ima važne implikacije na način na koji se doživljava život politike. Posve suprotno tome, politički komentatori često pišu o svršetku ere poslušnosti i pokoravanja. (1) Oni time previđaju činjenicu da je poslušnost tradicionalnom autoritetu zamijenjena puno snažnijim osjećajem pokoravanja sudbini. Politički analitičari redovito skreću pozornost na raspad politike klase i politike zajednice. Međutim, takvo slamanje prijašnjih oblika solidarnosti zbiva se usporedo s daleko važnijim i temeljnijim procesom – gubitkom uvjerenja da ljudi mogu političkim djelovanjem oblikovati ili promijeniti svoje životne okolnosti. Umjesto da se doživljavaju kao politički subjekti, pojedinci se redovito doživljavaju objektima u procesu donošenja političkih odluka. Proces raspada subjektivnosti povećao je osjećaj nemoći i pasivnosti javne sfere. To je oblik samosvijesti koji je očit čak i kad građani reagiraju 97


protiv vlastitog otuđenja od političkog sustava. Takva reakcija često preuzima oblik zahtjeva za obranom, nadomjeskom, priznavanjem ili afirmacijom. Ovakav odgovor često podsjeća na reakciju razočaranog kupca umjesto na građanina usmjerenog na obranu javnih interesa. Svijest o nemoći ili onoga što sociolozi nazivaju nestankom djelovanja neprekidno potpaljuju kulturalne snage koje podgrijavaju atmosferu fatalizma. Kao što smo spomenuli u našoj raspravi o zamrzavanju povijesti, dominirajuća atmosfera obeshrabruje ideju da ljudi međusobnom interakcijom jedni spram drugih kao i spram vlastitih životnih okolnosti mogu utjecati na vlastitu sudbinu. Umjesto da bude pokretač povijesnih zbivanja, čovječanstvu je dodijeljena uloga pasivnog objekta kojem se zbivaju događaji koji su se oteli kontroli. U bezbrojnim političkim odlukama pretpostavlja se da se ljudima ne može vjerovati i da se od njih ne može očekivati da na odgovoran način prožive svoj život. Trend prema kojem se odrasle tretira kao djecu karakterističan je za djelovanje čitave političke klase. Pojedinci više nisu predstavljeni kao »politički subjekti« ili kao »građani«: današnji politički vokabular naglašava pasivnost i bespomoćnost javne sfere. Postoje isključeni, ranjivi (potencijalne žrtve), žrtve, maltretirani, klijenti, krajnji korisnici, potrošači ili dioničari, ali ne i ljudi kao politička bića. Takvoj infantilizaciji biračkog tijela pomažu društveni procesi kojima su se ljudi razdvojili jedni od drugih. Sve veća fragmentacija socijalnog iskustva imala je značajan učinak na živote ljudi, pomogavši da dođe do normalizacije u sve većoj mjeri privatiziranog i individualiziranog načina života. Neki komentatori tvrde da je takvo sve više privatizirano 98

prepuštanje sudbini

postojanje potaknulo razvoj svijesti pojedinca u kojeg se može imati povjerenja, takvog pojedinca kakvog se danas povezuje s erom »pohlepnih osamdesetih«. Međutim, oni su posve u krivu. Proces individualizacije bez poznatih kontakata i pouzdanog sustava podrške samo potiče osjećaj nemoći. Osjećaj da se morate osloniti na vlastite snage i individualna rješenja doveo je samo do povećane svijesti o izolaciji. On je imao učinak na promjenu načina na koji ljudi doživljavaju svoju vezu sa svijetom, potičući pretjerani osjećaj slabosti i fatalističkog svjetonazora. O ovakvom trendu na simptomatičan način svjedoče rezultati brojnih istraživanja u kojima se pokazalo da ljudi smatraju da će im u budućnosti biti puno gore nego što je sada. Također je znakovita i snažna sklonost kojom se neprekidno naglašava negativna strana svakog novog razvojnog pomaka. Sve snažniji osjećaj individualne nesigurnosti koji danas prevladava, oscilira između pasivnosti i povremenih izljeva straha one vrste koja odlikuje javnu reakciju na novo cjepivo, globalno zatopljenje ili prijetnju terorizmom. Podudaranje pasivnosti društva s osjećajem straha pomoglo je da političko djelovanje postane posebno bojažljivo. Današnja se pitanja vrte oko politike preživljavanja – globalnog zagrijavanja, AIDS-a i toga da nam hrana ne bude zagađena. Porast osobne nesigurnosti je nusproizvod fundamentalne promjene odnosa između pojedinca i društva. Osobni stavovi posredovani su čitavim nizom institucija i odnosa; klase i zajednice pružale su vrlo važno iskustvo kojim je pojedinac svijet u kojem živi mogao učiniti smislenim. Tijekom protekla tri stoljeća ljudsko shvaćanje moderne kroz te institucije proširilo je njihove horizonte i ljudsko djelovanje učinilo smislenim. Razvoj 99


individualnih ambicija i vizije društvene promjene utemeljene na klasi ili zajednici često je izvana pokazivao proturječne težnje. No, bez obzira na njihove razlike, takvi su odgovori dijelili zajedničku viziju potencijalnih mogućnosti, kao i uvjerenje da ljudsko djelovanje može iznjedriti promjenu. Danas je takav pogled na svijet u čijem se središtu nalazi čovjek zamijenio onaj u kojem je drastično sužen izbor mogućih opcija. Ovo je pogotovo upadljivo u sferi politike, gdje je čak i sposobnost države za usmjeravanjem pravca u kojem se kreće društvo sve više dovedena u pitanje. Politika danas manje znači ljudima naprosto zato što izgleda da ono što ljudi rade više nema nikakvog značaja. Osjećaj nemoći često preuzima obličje napada na politiku kao takvu. Antipolitika odnosno cinično odbacivanje političara na vlasti, kao i opsjednutost s nepoštenjem i korupcijom, odraz su dubinski ciničnog pogleda na čovječanstvo. Takva orijentacija odbacuje potencijal čovječanstva da stvara povijest time što kaže da pokušaj da se nešto napravi ili ništa ne postiže ili pak samo pogoršava stvari. To bi bilo dovoljno kad bi se samo radilo o tome da nema smisla glasovati ni za jednu od današnjih stranaka, ali sadašnji prezir prema politici nadilazi takav stav. Uvjerenje kako više ne možemo vjerovati političarima samo je drugi način kazivanja da više nikome ne vjerujemo, uključujući i nas same. Prezriv odnos prema političkim ambicijama nije motiviran samo skepticizmom spram učinkovitosti sudjelovanja i angažiranja. On je također ispunjen i uvjerenjem kako će poriv za ostvarivanjem ambicija završiti u suzama. U devetnaestom stoljeću ljude se kritiziralo jer nisu znali gdje pripadaju. Danas ih se podvrgava oštroj kritici jer ne znaju svoja prirodna ograničenja i potiče ih se da se pokore Sudbini. 100


stvaranje ranjivog građanina Kultura fatalizma ne dovodi u pitanje tek učinkovitost političkog djelovanja. Ona redefiniranjem pravog značenja osobnosti također dovodi u pitanje sposobnost pojedinca da preuzme političku ulogu. Dolazi do snažnog osjećaja bespomoćnosti kad ljudi smatraju da se njihovim političkim angažmanom ništa neće promijeniti. Često se krivnja za taj osjećaj bespomoćnosti prebacuje na bešćutnost političara i nefleksibilnost političkih institucija. Primjerice, isključenost mladih ljudi iz političkih procesa neprestano se predstavlja kao rezultat neuspjeha vlade da osluhne njihove zahtjeve. Jedan autor koji podržava ovu tezu kaže kako »među ispitanicima postoji snažan osjećaj marginalizacije ili isključenosti od donošenja političkih odluka ili rasprava«. (2) Ispitanici su naglasili da politiku doživljavaju kao »nešto što se nad njima provodi, a ne nešto na što bi mogli utjecati«. Nema sumnje da su političari i vlade često bešćutni i neodgovorni spram biračkog tijela te da se mnogo ljudi osjeća marginalizirano i isključeno iz javnih institucija. Ali, kao što je ranije spomenuto, bešćutni karakter političkih institucija ne može se smatrati odgovornim za gubitak smislenosti djelovanja. U prethodnim slučajevima, neodgovornost institucija izazvala je prosvjede i pobunu. Povijest nam pruža brojne primjere situacija u kojima su se građani organizirali i iskoristili politički pritisak da bi naveli moćnike da ih poslušaju. Da bismo razumjeli taj osjećaj nemoći koja prožima javnu sferu, potrebno je pogledati kako suvremena kultura utječe na način na koji sami sebe doživljavamo kao ljudska bića. Prevladavajući osjećaj gubitka subjektivnosti u pozadini sadrži jasno razlučiv oblik unutar kojeg se odvija ljudsko ponašanje i stvara osobnost. Svaka kultura pruža niz ideja i uvjerenja o 101


naravi ljudskih bića i o tome što sačinjava njihovu osobnost. Naše ideje o tome što možemo očekivati jedni od drugih, kako da se uhvatimo ukoštac s neizvjesnošću i promjenom, kako da se suočimo s boli i neprijateljstvom, te kako doživljavamo povijest, temelje se na određenom kulturološkom stavu o osobnosti i ljudskim potencijalima. Kao što sam zagovarao na jednom drugom mjestu, ključna karakteristika suvremene zapadnjačke verzije osobnosti s početka dvadeset i prvog stoljeća jest ranjivost. (3) Iako društvo i dalje podržava ideale samoodređenja i autonomije, vrijednosti koje su s njima povezane u sve većoj mjeri odbacuje puno dominantnija poruka u kojoj se naglasak stavlja na ljudsku slabost. Ono što sam na jednom drugom mjestu nazvao terapijskom kulturom sadrži u sebi ozbiljnu sumnju u sposobnost jastva da se uhvati ukoštac s novim izazovima i nedaćama. (4) Pojedincima koji se moraju boriti sa svakidašnjim životnim nedaćama sada se rutinski savjetuje da potraže profesionalnu pomoć i savjet. Uvjerenje da ljudi žive u stanju ranjivosti oblikuje način na koji se od nas očekuje da svoja iskustva učinimo smislenima. Ranjivost se koristi kao kulturološka metafora da bi se naglasila tvrdnja kako ljudima i zajednicama u kojima žive nedostaje emocionalnih i psiholoških potencijala nužno potrebnih da bi se moglo reagirati na promjenu i da bi se moglo izabrati pravo rješenje. Ta metafora također sugerira da ljudi ne posjeduju emocionalne potencijale s kojima bi se mogli suočiti s neprijateljstvom. I popularna kultura ohrabruje takav stav prema kojem su zajednice i ljudi slabi, pa im je stoga potrebna pomoć i podrška. Sam termin »ranjivost« uobičajeno se koristi kao nepromjenjiva i trajna karakteristika neke osobe. Ona se predstavlja i 102


doživljava kao prirodno stanje bivanja koje oblikuje način na koji ljudi reagiraju. Ona predstavlja etiketu kojom se opisuju čitave društvene grupe. Upravo je stoga postalo uobičajeno koristiti nedavno osmišljen koncept ranjivih/ugroženih skupina. Taj termin ne odnosi se samo na skupine ljudi sa psihološkim smetnjama ili na mali broj ekonomski ugroženih osoba. Automatski se pretpostavlja da su i sva djeca sama po sebi ranjiva. Jedna studija u kojoj se govori o nastanku pojma ranjivosti i ugroženosti djece pokazala je da se u većini znanstvenih tekstova o toj temi takav koncept shvaća kao »prilično uočljiva prateća pojava djetinjstva koja ne iziskuje neko veliko formalno objašnjenje«. Radi se o ideji koja nije osobito razrađena i koju se uzima zdravo za gotovo: »djecu se smatra ranjivim osobama već po definiciji, podjednako s obzirom na njihovu fizičku i ostalu opaženu nezrelost«. Štoviše, takvo se stanje ranjivosti predstavlja kao neka unutrašnja osobina. Ona se smatra »bitnim svojstvom pojedinca, nečim što je inherentno dječjem identitetu i osobnosti, nečim što se može prepoznati na temelju njihovih uvjerenja i ponašanja, ili pak samo izvanjskim putem«. (5) Međutim, nisu samo djeca proglašena ranjivima/ugroženima en masse. Ranjive su i žene, stariji, etničke manjine, invalidi i siromašni. Kad bismo uzeli zajedno sve skupine koje stručnjaci i zakonodavci proglašavaju ranjivima, onda bi one sačinjavale gotovo 100% ukupnog stanovništva! Uzmimo za primjer oglas za mjesto Koordinatora za zaštitu odraslih. »Zaštita i osnaživanje ugroženih odraslih osoba u Greenwichu predstavlja prioritet«, stoji u oglasu za mjesto u Vijeću četvrti Greenwich u južnom Londonu. (6) Ovaj oglas bez mnogo truda prenosi ideju kako doista postoji kategorija 103


ljudi koja se naziva »ranjivi odrasli građani« te da im je potrebna zaštita profesionalne osobe koja je plaćena za taj posao. Ideja o zaštiti djece prenesena je na područje usluga koje se pružaju starijima. Kao što ćemo vidjeti u osmom poglavlju ove knjige, takav duh infantilizacije predstavlja jedan od najsnažnijih pokretača javne politike. Ranjivost ne djeluje kao precizan koncept, nego kao kulturološka metafora. Njezino značenje je nejasno i koristi se da bi se opisalo iskustvo raznorodnih fenomena. Zagovornici ove metafore vrlo si rijetko postavljaju pitanje »ranjiv u odnosu spram čega?« zato jer bi jedini odgovor koji bi se mogao dati na ovo pitanje glasio »ranjivi spram svega«. Ranjivost stoga ne postoji u odnosu na određeni događaj ili iskustvo. Ona je dijagnoza ljudskog stanja koje neprekidno potiče osjećaj prepuštanja Sudbini. Osjećaj ranjivosti toliko je duboko ucijepljen u našu kulturalnu imaginaciju da se vrlo lako može previdjeti činjenica da se radi o relativno novom i izmišljenom konceptu. Sam pojam »ranjive/ugrožene skupine« nije postojao u sedamdesetima; u uporabu je ušao tek osamdesetih. U jednoj studiji je zabilježeno da se probleme djece počelo stavljati u okvir metafore ranjivosti krajem osamdesetih, ali je to dobilo zamah tek u devedesetima. (7) Razdoblje u kojem dolazi do uspona takvog načina interpretacije ljudskog iskustva važno je stoga jer se podudara s trijumfom ideje NA (Nema alternative). Ovo nas ne bi trebalo iznenaditi, s obzirom da se, čim su ljudi jednom proglašeni bićima čiji je život ranjiv, dovodi u pitanje njihova sposobnost da odaberu neku alternativu. Korištenjem paradigme ranjivosti, osjećaj nemoći postaje normalno stanje bivanja. Osjećaj bespomoćnosti koji je pripisan suvremenom jastvu nema svog prethodnika u eri 104


moderne. Naglašavanjem ljudske ranjivosti ljudi su osuđeni na ulogu bespomoćnih žrtava životnih okolnosti. Preokret takve deflacije statusa ljudske subjektivnosti je inflacija prijetnji koje izvanjske okolnosti predstavljaju integritetu jastva pojedinca. Ranjivost i nemoć pojedinca oštro su suprotstavljeni golemim moćima koje se pripisuju svakidašnjim izazovima s kojima se ljudi sučeljavaju. Ovakvim predstavljanjem odnosa između čovječanstva i procesa koji donose promjenu uništena je aktivna uloga čovjeka u o oblikovanju vlastite sudbine, kao i njegova uloga u povijesti. Neprekidnim povećavanjem rizika s kojima se sučeljava čovječanstvo (onečišćenje, globalno zatopljenje, oružja za masovno uništenje, katastrofalne epidemije gripe, kao i brojne druge opasnosti za zdravlje) strogi režim nesigurnosti ograničava ionako smanjenu mogućnost individualnog izbora. Model ljudske ranjivosti i bespomoćnosti prenosi se moćnim idejama koje dovode u pitanje sposobnost ljudi da preuzmu kontrolu nad vlastitim djelovanjem. Analitičari društva redovito obznanjuju kako živimo u razdoblju »smrti subjekta«, »smrti autora«, »decentriranog subjekta«, » kraja povijesti« ili » kraja politike«. Takav pesimističan pogled na ljudske potencijale nadahnjuje kako intelektualni, tako i kulturološki život na Zapadu. On omogućava kulturološku legitimizaciju umanjivanja značaja ideja koje u djelo žele provesti aktivni građani. Stav preživljavanja koji karakterizira ranjivog pojedinca također je oblikovan uvjerenjem kako je svijet postao izrazito opasno mjesto koje ljudi više nisu u stanju kontrolirati. Društvo neprestano opsjeda bauk očekivanja nastanka moguće krize ili katastrofe. Katastrofe vezene uz onečišćenje okoliša, oružja za masovno uništenje, »tehnologija koja je poludjela«, 105


samo su neke od briga koje su pomogle stvaranju osjećaja trajne krize. Odnos između toga kako sâm pojedinac doživljava ranjivost i širih globalnih prijetnji ljudskoj vrsti najjasnije je vidljiv u konceptu stanja »rizičnosti«. Konceptualizacija tog stanja također je relativno nov izum, povezan s nastankom ideje o tome da »nema alternative«. Njegov ulazak u žargon podudara se s konsolidacijom osjećaja iscrpljenosti politike. Koncept stanja »rizičnosti« u sebi sadrži stav koji je posve različit od klasičnog stava o »preuzimanju rizika«. Izraz »preuzeti rizik« ili riskirati, u sebi sadrži pretpostavku da čovjek ima izbor, te da se može odvažiti na istraživanje i eksperimentiranje. Preuzimanje rizika za polazišnu točku uzima aktivne subjekte čije djelovanje ima potencijal realizacije s pozitivnim ishodom, a ujedno označava i stupanj kontrole kojeg čovjek ima nad zadanim okolnostima. Nasuprot tome, koncept »rizičnosti« preokreće postojeći odnos između ljudskih bića i njihova iskustva. Biti u stanju »rizičnosti« znači imati pasivnu i zavisnu ulogu. Više se ne radi o tome što činiš nego o tome tko si – to je neka vrsta priznavanja nemoći, barem u odnosu spram tog rizika. U sve većoj mjeri nečije stanje rizičnosti doživljava se kao trajno stanje ranjivosti. Taj termin za svoj objekt uzima ranjivost jastva. »Rizičnost« je postala temeljna osobina pojedinca. Rizičnost implicira autonomiju opasnosti s kojima se čovjek susreće. Ona također izokreće ideju autonomnog subjekta koji djeluje u svijetu tako da jastvo sada postaje objekt nad kojim se vrši djelovanje. U takvom scenariju rizici predstavljaju djelatne čimbenike, a ljudima koji se nalaze u stanju »rizičnosti« dodijeljena je pasivna uloga i bezgranična ranjivost. 106


panično djelovanje Umanjivanje jastva na onaj način kako to shvaća naša kultura predstavlja dio jedne šire reakcije na obećanja koja je dala moderna. Snažan antimodernistički osjećaj dovodi u pitanje ideal ljudskog napretka. U svojoj najsustavnijoj formi, ovaj skepticizam pretvorio se u antihumanistički svjetonazor ciničan prema potencijalu kojeg ljudi imaju kad je riječ o odlučivanju o vlastitoj sudbini. Takvo omalovažavanje i umanjivanje ljudskih potencijala polazi od uvjerenja kako pokušaj ljudi da preuzmu vlastitu sudbinu u svoje ruke nije samo nerealan, nego također i vrlo opasan. Vrijednosti i oblici ponašanja koji su povezani s preuzimanjem rizika, eksperimentiranjem ili pretpostavljenim ovladavanjem vlastitom sudbinom najčešće su izvrgnuti kritici kao negativni oblici ponašanja. Takvi osjećaji ne uživaju podršku kulture. Umjesto toga, njih se odbacuje kao simptome arogantnog i destruktivnog ponašanja neodgovornih ljudi. Potvrđivanje vlastite odlučnosti i pokušaja da se preuzme kontrola nad tijekom zbivanja u budućnosti prikazuje se kao najava destruktivnih posljedica. Takvi negativni osjećaji često su usmjereni prema težnji da se preuzme nadzor nad prirodom, što se redovito kritizira zato što dovodi do mnogih problema zagađenja okoliša s kojima smo suočeni. Sklonost da se ideja o samoodređenju omalovaži, odražava snažnu atmosferu razočaranja napretkom čovječanstva tijekom proteklog stoljeća. Ne samo da se na ideal individualnog samoodređenja gleda podozrivo, nego suvremena kultura uopće ne podržava ideju društvenog samoodređenja. Smatra se da ljudi ni kao pojedinci na kao kolektiv nemaju sposobnost preuzeti kontrolu nad društvenim snagama. Takve se pretpostavke prenosi putem utjecajnih teorija o društvu 107


rizika koje prikazuju svijet kao mjesto kojem prijeti napola nesvjesno čovječanstvo koje očajnički pokušava svladati destruktivne snage koje je stvorilo. Prema ovom modelu, nemoćni akteri koji se suprotstave snažnim silama nemaju izbora nego pristupiti ograničavanju mogućih posljedica štete. Ulrich Beck u svojoj knjizi o ovoj problematici kaže: »U osnovi, više se ne bavimo time da zadržimo nešto ‘dobro’ nego radije da spriječimo da se dogodi ono najgore.« (8) Shvaćanje prema kojem je svijet postao mjesto kojeg se više ne može kontrolirati dovodi nas do potrage za ograničavanjem posljedica štete kao vidljivim odgovorom na iskustvo promjene. Zbog toga strah od promjene predstavlja tako važnu temu unutar suvremenih promišljanja problema koji nas očekuju u budućnosti. Taj motiv straha koji nagoni ljude da pronađu odgovor na zbivanja u društvu stekao je kulturološki kredibilitet i postao je opravdan zbog toga što imamo pravo bojati se, s obzirom da je rizik s kojim se danas sučeljavamo neograničen. Takva percepcija rizika ukorijenjena je u kontekstu neograničene ranjivosti koja se prenosi terapijskom kulturom. Svijet postaje daleko opasniji kad se jastvo doživljava kao bespomoćno i ranjivo. Odnos između ranjivog subjekta i svijeta koji se mijenja posredovan je sviješću o riziku koji širi strah. Svijest o riziku i doživljaj emocionalne ranjivosti mogu se interpretirati kao sastavni dio fatalističke kulturološke orijentacije koja podržava stav da nema alternative. Kulturološki fatalizam omogućava krajnje pesimistično shvaćanje sposobnosti ljudi za kontrolom i prosuđivanjem. Od 18. stoljeća kritičari prosvjetiteljstva oduvijek su dovodili u pitanje sposobnost ljudskog promišljanja. U 19. stoljeću takvi antihumanistički protivnici moderne tvrdili su da su 108


»iracionalne« i »nesvjesne« snage puno snažnije od razuma. (9) Od tada se takva antimodernistička reakcija pojavljivala periodično, dovodeći u pitanje status znanosti i razuma. Tijekom 1980-tih taj trend pogotovo je osnažio. Od tog razdoblja sklonost ograničavanja statusa razuma postala je dominantom odlikom zapadnjačkog intelektualnog života. Racionalnosti je čak i u akademskim krugovima dodijeljena daleko skromnija uloga nego u devetnaestom stoljeću. Razočaranje iskustvom moderne stvorilo je atmosferu sumnje u autoritet razuma. Sociolog Jeffrey Alexander govori o »sveprisutnosti iracionalnosti«. Prema njemu, razum »je shvaćen kao šuplja ljuštura, napredak kao neshvatljiv, a često puta i nepoželjan«. (10) Jedan od razloga zbog čega se racionalnost ponekad predstavlja nepoželjnom jest u tome što je se smatra odgovornom za mnoge nedaće i zla koja pogađaju društvo. Prosvjetiteljstvo i njegova vizija napretka i racionalnosti okrivljeni su za masovno uništenje, uspon totalitarizma i holokaust. Veza znanosti i tehnologije sa zastrašujućim i opasnim posljedicama postala je općim mjestom kako u intelektualnom tako i u kulturnom životu. Filmovi poput Dan poslije sutra, Dan nezavisnosti ili Armageddon potvrđuju pretpostavke o »arogantnoj« znanosti i znanstvenicima koji »glume Boga« nepovratno oslobađajući sile masovnog uništenja. Takav stav prema razvoju znanosti i napretku znanja nije ograničen samo na Hollywood. Mnogi vodeći autoriteti iz područja sociologije rizika povezuju nove opasnosti s kojima se suočava svijet s napretkom znanja. Oni smatraju da su mnoge od tih neizvjesnosti i tjeskoba rezultat napredovanja ljudskog znanja. (11) Zauzvrat, osjećaj rastuće nesigurnosti ima učinak ometanja pojedinaca pri donošenju smislenog izbora. 109


Povezivanje znanja s opasnostima značajno utječe na način na koji ljudi svijet doživljavaju kao smislenu cjelinu. Kritičari autoriteta znanosti težnju prema znanju smatraju odgovornom za pokretanje inovacija čiji bi razvoj mogao imati destruktivne posljedice. Činjenica da vjerojatno nećemo moći predvidjeti posljedice našeg djelovanja pojačava osjećaj neizvjesnosti i potiče negativne prognoze budućih zbivanja. Nedostatak znanja i naslućivanje kako spoznaja nije moguća slabe ljudsku sposobnost za inicijativom i eksperimentiranjem. Neizvjesnost vezana za posljedice djelovanja stvara klimu koja potiče ljude da znanje i njegove proizvode smatraju nečim riskantnim, pa čak i opasnim. Opasnost s kojom se suočava ljudski rod često se predstavlja kao nešto teško shvatljivo. Nasuprot prosvjetiteljskom uvjerenju da se znanjem mogu riješiti svi problemi, intelektualna atmosfera našeg vremena blagonaklono se odnosi spram stavova koji govore o nemogućnosti spoznaje. Takvo pesimistično shvaćanje sposobnosti razumijevanja ima važne implikacije na način na koji naše društvo vidi vlastitu budućnost. Ako su nam nepoznate posljedice našeg djelovanja u budućnosti, tada naš strah i tjeskoba postaju sve veći. Takav skepticizam o našoj nemogućnosti da predvidimo posljedice često je utemeljen na argumentu da naprosto ne možemo uhvatiti korak s ubrzanim i dalekosežnim posljedicama modernog tehnološkog razvoja. Mnogi stručnjaci smatraju da, s obzirom da se tehnološke inovacije tako glatko ostvaruju, jednostavno nema vremena da bismo shvatili njihove posljedice. Prema njemačkom sociologu Niklasu Luhmannu, nedostatak vremena koji je nužan da bi se dobila potrebna informacija oslabljuje vjeru u racionalnost. (12) 110


Omalovažavanje sposobnosti ljudi za spoznaju indikativno utječe na način na koji ljudi svijet u kojem žive čine smislenim. Jednom kad se znanje liši autoriteta, ljudi tada gube važan instrument kojim mogu interpretirati događaje. Bez znanja koje predvodi naprijed, svjetska se zbivanja mogu doimati slučajnim i proizvoljnim djelovanjem koje nismo u stanju shvatiti. Stoga ne čudi da društveni i politički život doživljava krizu kauzalnosti. Ona ne samo da onemogućava društvu da shvati lanac uzroka i posljedica koji dovodi do određenog ishoda, već također umanjuje i sposobnost za pronalaženjem značenja u onome što se ponekad doima nizom događaja koji nemaju isti obrazac. U današnje vrijeme pokazalo se da je suvremena zbivanja teško protumačiti i shvatiti ih kao smislena. U takvim okolnostima znanje nam nije od velike pomoći kad događajima treba pridati smisao. Zbog toga događaje kao što su smrt princeze Diane, američki napad na Irak, 11. rujna 2001., manjak cjepiva za gripu tijekom predsjedničke kampanje 2004. i nestanak struje na obje strane Atlantika 2003., velik dio javnosti promatra sa skepsom. Kriza kauzalnosti u društvu mnoge ljude dovodi do toga da objašnjenje potraže u teorijama urote. Njihov sve snažniji utjecaj na maštu javnosti doista predstavlja jednu od najočitijih manifestacija suvremenog osjećaja ugroženosti subjektivnosti. Prihvaćanje teorija urote često je motivirano nerazumijevanjem spram načina na koji se stvari odvijaju u svijetu. Prema jednom shvaćanju, »teorija urote najčešće govori kako postoji neka skrivena priča i skrivena ruka koja upravlja zbivanjima«. Takve teorije pružaju alternativno tumačenje znanju zasnovanom na pokušaju shvaćanja pravih uzroka zbivanja. »Teorije urote su zapravo pokušale vratiti smisao 111


djelovanja, uzročnosti i odgovornosti onome što bi se inače činilo neobjašnjivom igrom snaga nad kojima nemamo kontrolu«, smatra Peter Knight istražujući odnos između povećanog osjećaja rizika i uspona teorija urote. (13) Gubitak osjećaja za kauzalnost potaknuo je stavove koji negativno i destruktivno ponašanje spajaju s intencionalnim zlonamjernim ponašanjem. Krivce za takva zbivanja pronalazi se uglavnom među egoističnim i svrsishodnim djelovanjem političara, javnih osoba i ljudi iz biznisa, doktora, znanstvenika; zapravo, svih profesionalaca. Jedan od najvažnijih načina na koji se doživljava nestanak subjektivnosti jest osjećaj da pojedincem manipuliraju i na njega utječu neke tajne moćne sile: ne samo oni koji utječu na javno mnijenje, marketing koji cilja na subliminalne porive i mediji, nego također i sile koje ne možemo imenovati. Zbog toga neobjašnjive fizičke i psihološke fenomene redovito pripisujemo nekim nespecificiranim silama kad je riječ o hrani koju jedemo i vodi koju pijemo, koje su zagađene sve većim brojem tvari kao rezultat novih tehnologija i ostalih nevidljivih procesa. Američki znanstvenik Timothy Melley takav odgovor je nazvao panično djelovanje: »Ono predstavlja intenzivni strah i tjeskobu zbog očitog gubitka autonomije, uvjerenja da djelovanje kontrolira netko drugi ili da je ono ‘proizvedeno’ nekim moćnim i izvanjskim čimbenicima«, kaže Melley. (14) Takav stav prema kojem nečije ponašanje i djelovanje kontroliraju izvanjski čimbenici simptomatično je za sve snažniji osjećaj fatalizma koji je povezan s osjećajem oslabljene subjektivnosti. Osjećaj da smo kao subjekti izloženi manipulaciji i izvanjskoj kontroli (što predstavlja samu bît teorije urote) u skladu je s percepcijom da smo kao bića ranjivi ili »rizični«. Kako kaže Melley, 112


takva reakcija »uvelike proizlazi iz osjećaja smanjenog polja ljudskog djelovanja, osjećaja da pojedinci ne mogu proizvesti smisleni društveni čin te, u krajnjim slučajevima, da nisu u stanju kontrolirati vlastito ponašanje«. (15) Revitalizacija predmodernih strahova i tjeskoba o skrivenim snagama koje djeluju u pozadini, svjedoči o slabljenju osjećaja humanosti koji se pojavio u doba prosvjetiteljstva. Gubitak mogućnosti ljudskog djelovanja nije samo potkopao javni angažman u politici, nego također i promijenio način na koji ljudi svijet oko sebe čine smislenim mjestom. Kriza kauzalnosti doživljava se kao svijet u kojem najvažnije događaje oblikuje i određuje neki skriveni plan. Čini se kao da živimo u svijetu sjena nalik onome iz trilogije Matrix gdje se radi o pravoj stvarnosti u kojoj živimo i o tome tko zapravo upravlja kime. U prijašnjem razdoblju, takvi su stavovi uglavnom utjecali na svjetonazor desničarskih populističkih pokreta koji su u pozadini velikih svjetskih zbivanja nazirali židovsku, masonsku ili komunističku urotu. Danas je teorija urote postala dominantnom, a mnogi od njezinih najglasnijih zagovornika mogu se naći među radikalnim prosvjednicima i među kulturalnom ljevicom. Nakon što je Hillary Clinton upozorila na »raširenu desničarsku urotu« postalo je jasno da je politika skrivenih planova postala sastavnim dijelom svakidašnjeg života. Današnji antikapitalistički i antiglobalizacijski pokreti nisu ništa manje neskloni teorijama urote nego, primjerice, njihovi protivnici s krajnje desnice. Iz njihove perspektive velika globalna neokonzervativna urota postala je generalnim objašnjenjem za sva zla koja se zbivaju u današnjem društvu. Pojednostavljujući svjetonazor teorije urota dolijeva ulje na vatru sumnje i nepovjerenja spram političke domene. Taj 113


svjetonazor zamjenjuje kritički angažman u javnoj sferi destruktivnom potragom za nekim skrivenim planom. On onemogućava razjašnjavanje istinskih razlika i javni život pretvara u igrokaz u kojem su jedino važni privatni životi i osobni interesi političara kojima se ne može vjerovati. Zauzvrat, mediji dolijevaju ulje na vatru prenoseći uvjerenje kako nije važno što javne osobe kažu, nego ono što je njihova »prava« namjera. Mediji potiču javnost da potraži skrivene motive. Ništa nije kao što izgleda. Takvo djelovanje u kojem sumnja i nepovjerenje postaju normalnima nema nikakvu kritičku dimenziju. Panično djelovanje predstavlja strah ranjivog subjekta spram neshvatljivih promjena koje se zbivaju u svijetu. Ne postoji prava alternativa nego samo Sudbina!

Bilješke 1 »Pojedinci u sve većoj mjeri očekuju veću osobnu autonomiju i shodno tome su sve manje podložni autoritetu«, stoji u velikoj studiji koju je pokrenula britanska vlada. V. Performance and Innovation Unit, Social Capital: A Discussion Paper, travanj 2002., str. 43. 2 O’Toole, Marsh i Jones (2003), str. 238. 3 v. Furedi (2004), Therapy Culture: Cultivating Vulnerability in an Anxious Age, peto poglavlje. 4. Furedi (2004), Therapy Culture: Cultivating Vulnerability in an Anxious Age. 5 Frankenberg, Robinson i Delahooke (2000), str. 588-9. 6 v. the Guardian, 2. travnja 2005. 7 Frankenberg, Robinson i Delahooke (2000), str. 588-9.

114

prepuštanje sudbini 8 Beck (1992), str. 49. 9 v. Furedi (1992), str. 204-9. 10 »Uvod« u: Alexander i Sztompka (1990), str. 24. 11 v. za raspravu o ovom pitanju Furedi (2004), Therapy Culture: Cultivating Vulnerability in an Anxious Age, drugo poglavlje. 12 Luhmann (1993), str. 44. 13 Peter Knight, ‘ILOVEYOU: Viruses, Paranoia and the Environment of Risk’, u: Parish i Parker (2001), str. 21. 14 Melley (2000), str. vii. 15 Timothy Melley, ‘Agency Panic and the Culture of Conspiracy’, u: Parish i Parker (2001), str. 62.

115

5 Konformistička pobuna protiv povijesti Iako su knjižare krcate povijesnim biografijama i tekstovima, zapadnjačko društvo se osjeća iznenađujuće nelagodno kad je riječ o vlastitoj povijesti. Gubitak povijesne imaginacije predstavlja naličje takvog pokoravanja sudbini. tjeskoba zbog promjene Ne čudi da fatalističko raspoloženje prema kojem »nema alternative« neprestano povećava tjeskobu zbog budućnosti. Odvajanje ljudskog djelovanja od stvaranja povijesti zasniva se na obliku svijesti koja promjenu vidi kao kontingentan i potencijalno destruktivan proces koji će vjerojatno rezultirati svijetom koji je prepun opasnosti. Prevladavajuća tema u suvremenom javnom životu je strah od promjene. Teško je zamisliti ijedan film, roman ili neko drugo slično umjetničko djelo koje budućnost prikazuje u pozitivnom svjetlu. U posljednjih nekoliko desetljeća žanr znanstvene fantastike postao je nerazdvojan od horora. Strah od promjena ima također i snažan odjek u narodu. Vizija čovječanstva koje stoji bespomoćno usred brojnih ekoloških katastrofa povećava naše duboko ukorijenjene strahove spram budućnosti. Nagađanje da su tsunami iz 2004. koji je poharao jedan dio Azije uzrokovali vanzemaljci koji su željeli utjecati na rotaciju Zemlje, natječe se s izjavama uglednih znanstvenika koji smatraju da bismo trebali biti svjesni potencijalne prijetnje koju predstavlja tsunami koji bi mogao izazvati neki asteroid iz svemira. (1) 117


U prethodnim razdobljima neizvjesnost koju donosi budućnost podudarala se s tendencijom romantičnog prikazivanja prošlosti. Nostalgija za »dobrim starim vremenima« i veličanje postignuća iz prošlosti ukazivali su na proturječan odnos prema promjeni i neizvjesnoj budućnosti. Obraćanje slavnoj tradiciji sadržavalo je implicitno upozorenje da se s njom se smije olako prekinuti. Nostalgija za prošlošću i dalje predstavlja važnu temu u popularnoj kulturi. Međutim, takvo idealiziranje zlatnog doba potisnuto je u drugi plan puno snažnijom tendencijom za omalovažavanjem jučerašnjice. Za današnje je vrijeme tipičan stav o prošlosti koja je također bolesna. Kao što je već spomenuto, u novije vrijeme iščeznuo je poziv za očuvanjem tradicije. Danas smo daleko manje skloni veličati naslijeđe i postignuća iz prošlosti. Štoviše, tradicije iz prošlosti više ne predstavljaju autoritet pojedincima i institucijama. U popularnoj kulturi »stara dobra vremena« često se prikazuju kao razdoblje u kojem je bilo nekih iskupiteljskih vrednota. Umjesto postignuća, zadržavamo se na temama kao što su ljudska okrutnost, represija i trauma. Popularna beletristika i televizija radije zdvajaju o »lošim starim vremenima« nego što idealiziraju prošlost. Tendencija patologiziranja prošlosti ne znači da je ona prestala igrati važnu ulogu u suvremenoj kulturi. Međutim, ona se koristi na drukčiji način nego što je to ranije bio slučaj. Danas se prošlost priziva da bi se dovele u pitanje ambicije ljudskog roda. Stav spram prošlosti teži reinterpretirati postignuća čovječanstva tijekom nekoliko stoljeća na izrazito negativan način. Prijašnji laskav stav prema ljudskim nastojanjima i postignućima utire put pričama koje su napisali autori 118

konformistička pobuna protiv povijesti

fascinirani mračnom stranom povijesti. Oni koji su posvećeni projektu pustošenja prošlosti iz perspektive dvadeset i prvog stoljeća bave se iskopavanjem zakopanih zločina i okrutnosti počinjenih u prošlosti. Njih zanima reinterpretacija prošlosti kao pripovijest o ljudskoj izopačenosti, o zvjerstvima, genocidu, etničkom čišćenju i, dakako, nebrojenim holokaustima. U studiji o odnosu između holokausta i njemačkog nacionalnog identiteta Bernhard Giesen smatra da »nasuprot klasičnoj moderni i univerzalističkim oblicima identiteta koji su s njime povezani, novi oblici identiteta nisu zasnovani na privlačnosti budućnosti nego na strahotama prošlosti«. Giesen dodaje kako danas »strahote iz prošlosti i prisjećanja na žrtve zamjenjuju privlačnost utopija koje su nekoć bile krivci za žrtve«. (2) Turobna fascinacija ljudskim zlom (pedofilija, serijski ubojice, teroristi) prijeti nadvladavanjem naše sposobnosti da zamislimo ljudski potencijal za altruizam, junaštvo ili naprosto za činjenje dobrih djela. Promjena perspektive od povijesnog heroja do povijesne žrtve-preživjelog odražava trend nastanka ranjivog oblika subjektivnosti o kojem smo govorili u prethodnom poglavlju. Tijekom posljednja dva stoljeća ključni motiv ponovnog ispisivanja povijesti bila je želja zagovaranja istinske veličine pojedine kulture ili naroda. Nacionalni mitovi govorili su o herojskim djelima i slavnim događajima. Takve mitove se nije naprosto smatralo sentimentalnim veličanjem prošlosti: njih se koristilo da bi se izgradila pozitivna vizija budućnosti. Mit o američkoj granici obećavao je slavnu budućnost američkom društvu. Britanski, francuski i njemački nacionalni mitovi korišteni su u svrhu optimističkog predstavljanja budućnosti spomenutih kultura. Danas prepisivanje prošlosti potiče 119


sasvim drukčiji impuls. Manipulacija kolektivnim sjećanjem ne polaže više velike nade u budućnost. Posve suprotno, povijesno sjećanje služi kao spomenik patnjama nekog naroda u prošlosti. Ono je usredotočeno na destruktivnu stranu ljudske naravi. »Ako smo mi kao ljudi u prošlosti činili takve strašne stvari jedni drugima, zašto bismo od njih očekivali nešto pozitivno u budućnosti?« – tako glasi poruka koja se nalazi u središtu novog žanra antihumanističke povijesti. Tendencija prema kojoj prošlost postaje povijest viktimizacije i brutalnosti u kojoj svaka prethodna generacija pridonosi tome da svijet bude još opasnije mjesto nego što je to bio, služi kao podsjetnik koji poziva na gašenje ambicija ljudske vrste. Danas gotovo svaki utjecajni kulturalni pokret sudjeluje u prijepisu prošlosti kao pripovijesti o ljudskoj okrutnosti i degradaciji. Povijest se ponavlja kao poučna priča koja poništava težnje za postizanjem ljudske subjektivnosti. Prema jednom takvom stavu, »rađanje ekološke svijesti, feminističke svijesti ili koncepta univerzalnih ljudskih prava omogućava svima da vide u posve novom svjetlu pripitomljavanje prirode, spolnu represiju ili ostale nejednakosti i nepravde«. (3) Čitanjem povijesti unatrag, društvo uviđa vlastitu dezorijentaciju kao posljedicu destruktivnog djelovanja ljudske povijesti. Neprekidno ukazivanje na strahote iz prošlosti ima za svrhu zahtjev za ograničavanjem ljudskih ambicija. Njegova glavna posljedica je zamrzavanje povijesti u sadašnjosti. Taj osjećaj sustavno iskazuje kulturalno dominantno stajalište konzervativizma straha. Projekt zamrzavanja prošlosti u sadašnjosti u potpunosti ima smisla iz perspektive stava da »nema alternative«. Ukoliko zaista nema alternative, očuvanje postojećeg stanja postaje temeljnom zadaćom društva. Dakako, u takvim 120


težnjama nema ničeg novog niti drukčijeg. No danas takva težnja za nepromjenjivošću predstavlja pokušaj odvajanja društva kako od njegove prošlosti tako i od budućnosti. Ona je oblik inzistiranja na sadašnjosti koja izravno poriče historijsko mišljenje. Kako kaže Lechner, »trenutna želja za nepromjenjivošću više nije utemeljena na svijesti o povijesti«. (4) povijesno mišljenje Politika se bez povijesnog mišljenja pretvara u vlastitu karikaturu. Ljudi počinju shvaćati da njihovo djelovanje može imati značenje i da može utjecati na njihove životne okolnosti tek onda kad su u stanju povijesno misliti. Povijesno mišljenje je oblik svijesti usmjerene prema promjeni uvjeta življenja ljudi. Ono smatra sve društvene ugovore prolaznima i stoga podložnima sumnji kad je riječ o njihovom daljnjem napretku kroz načine na koji se ljudi sučeljavaju s izazovima. Tijekom protekla tri stoljeća, povijesno je mišljenje izravno omogućilo stvaranje političkih alternativa postojećem stanju. Tvrdnja da su takve alternative postale nepovratno iscrpljene nalazi se u samom središtu prepoznavanja nedaća koje utječu na politiku u dvadeset i prvom stoljeću. Povijesno mišljenje predstavlja jedno od najvećih postignuća tradicije prosvjetiteljstva. Ono prepoznaje i potvrđuje transformacijsku dinamiku ljudskog djelovanja, napose u obliku koji je usmjeren prema budućnosti i koji je smislen u kulturnom kontekstu. Humanistički mislilac s početka 18. stoljeća Giambattista Vico među prvima je shvatio odgovornost ljudi za stvaranje povijesti: »U mračnoj noći koja je obavijala najranije doba antike, tako daleko od ovog današnjeg, isijava vječno i neuništivo svjetlo 121


istine koja je neupitna: istine da je čovjek stvorio svijet građanskog društva i da se njegova načela stoga moraju naći u promjenama unutar našeg ljudskog razuma.« (5) Osjećaj stvaranja povijesti kao karakteristične osobine ljudskih bića, Vica i ostale nagnala je da je prihvate kao odliku koja u samom temelju ima pozitivan karakter. S pojavom povijesnog mišljenja prvi put je problem promjene postao teorijskim pitanjem. Promjena je kao takva postala temom, prvim intelektualnim pitanjem našeg doba. Taj osjećaj promjene bio je usko povezan s priznavanjem da ljudska subjektivnost nije nešto izvan povijesti nego njezin sastavni dio. Novi osjećaj vremenitosti ljudskoj je svijesti dodijelio odlučujuću ulogu u oblikovanju povijesti. Takav osjećaj u potpunosti je proturječno atmosferi našeg doba. Danas se termini poput »naivno«, »arogantno« i »pogubno« koriste da bi se odbacilo Vicovo shvaćanje o stvaranju povijesti. Ulozi razuma i ljudske svijesti osobito je dodijeljena marginalna uloga u stvaranju povijesti. Pokušaj da se sadašnjost učini smislenom, a budućnost interpretira u skladu sa sustavom ideja ponekad se denuncira kao ideološki, fanatični, utopijski ili milenaristički. Kritičari povijesnog mišljenja dijele stav kako ljudi imaju vrlo malu mogućnost kontrole nad vlastitim djelovanjem, a još manju nad njegovim posljedicama. Kao i danas, i prije su kritičari razuma bili uvjereni kako nemoć ljudskog djelovanja ograničava područje djelovanja subjektivnosti. Liberalni kritičar Friedrich Hayek smatrao je da su ljudi uvijek bili samo objekti, a nikad subjekti povijesti. »Čovjek nikad nije niti će ikad biti gospodar vlastite sudbine: razvitak njegova razuma dovodi ga do nepoznatog i nepredvidljivog, pri čemu uvijek spoznaje nešto 122


novo.« Unatoč njegovom pesimističnom stavu spram ljudskog djelovanja, Hayek ipak nudi pozitivan stav prema kojem se čovječanstvo razvija i spoznaje, iako to čini u nepredvidljivim i neočekivanim okolnostima. Nasuprot tome, suvremeni kritičari razuma i napretka idu korak dalje te čak ocrnjuju ljudsku težnju za proširivanjem granica spoznaje. (6) Bez obzira na njihove filozofske ili političke razlike, najozbiljniji mislioci sve donedavno bili su uvjereni da se iz prošlosti mogu naučiti vrlo poučne lekcije. Oni skloni konzervativnom svjetonazoru otišli su čak toliko daleko da tvrde kako tradicije namrijete iz prošlosti mogu učiniti transcendentalne istine relevantnima za ljude u svim razdobljima. Drugi su izvukli drukčije poučke smatrajući povijest vrelom inspiracije, nečim što može ukazati na mogućnost promjene i napretka. Današnji konzervativizam straha prigrlio je posve drukčiji pristup. Što se njega tiče, prošlost sama po sebi ne sadrži istinu, već osudu onih koji je traže. Posljedica takvog stava nije ograničena samo na pitanje kako doživljavamo prošlost. Neodgovornost spram prošlosti daje krila tendenciji da se budućnost doživljava u znaku panike. omalovažavanje ljudske subjektivnosti Otuđenje društva od vlastite prošlosti stvorilo je uvjete u kojima klasične političke razlike i podjele više nemaju smisla. Fundamentalna pitanja koja su razdvajala desnicu i ljevicu još od osamnaestog stoljeća postala su beznačajna u usporedbi s pitanjem što zapravo znači biti ljudsko biće. Unatoč njihovim razlikama, prijašnji politički protivnici s ljevice i desnice iz povijesnog iskustva čovječanstva izvukli su nešto pozitivno. 123


Znanstveno i napredno mišljenje uvijek je priznavalo činjenicu da je očuvanje postignuća iz prošlosti preduvjet kretanja prema naprijed u pozitivnom smjeru. »Ako sam vidio dalje od drugih, to je zato što sam stajao na ramenima divova«, kazao je Sir Isaac Newton. Za konzervativne mislioce prošlost je važan izvor prosvjetljenja. Oni tradiciju smatraju nečim što ima moć potvrđivanja mudrosti i uvida u ljudsko djelovanje u sadašnjosti. Oba svjetonazora civilizaciju doživljavaju na pozitivan način i koriste tu riječ bez imalo srama. Iako su i na konzervativne i na naprednjačke poglede na prošlost utjecale fundamentalno različite perspektive, obje su priznavale važnost usvajanja svih aspekata ljudskog iskustva. Razlike koje su postojale s obzirom na taj stav između dvije tradicije zanemarive su u usporedbi s jazom koji ih razdvaja od suvremenog antihumanističkog stava prema prošlosti. Umanjivanje značaja prošlosti i njezina preobrazba u strašnu pripovijest potiče osjećaj krajnje besmislenosti i otuđenja od osjećaja humanosti. Sučeljavanje s kulturom fatalizma zahtijeva savezništvo svih onih koji dijele stav o jedinstvenom karakteru čovjeka. Takav će projekt nedvojbeno uključiti i neočekivane istomišljenike. Kao što kaže teoretičar književnosti Terry Eagleton, politički suparnici imaju isti interes kad je riječ o podržavanju postignuća prosvjetiteljstva. On tvrdi da marksisti »uviđaju da ne može biti autentičnog socijalizma bez bogatog naslijeđa buržoaskog liberalizma«. (7) Postoji zajedničko naslijeđe prosvjetiteljske misli koje trebaju očuvati i dalje razviti svi oni koji imaju humanistički instinkt. Sada očuvanje civilizacijskog naslijeđa treba prevladati podjelu koja razdvaja uobičajeno političko suparništvo. 124


Polazišna točka svake filozofske ili političke orijentacije spram svijeta sastoji se u tome kako doživljavamo ljudsku vrstu. Prijašnje rasprave o prirodi, odgoju i ljudskim potencijalima i dalje su relevantne, ali su daleko više podređene kritičnom pitanju smatramo li ljude posebnima i jedinstvenima. Oni koji misle tako, dijele zajednički stav suprotstavljajući se rastućoj tendenciji umanjivanja značenja onog ljudskog. Smanjivanje uloge subjekta kulturalno je osnaženo tendencijom da se smanji i uloga čovječanstva. Stvaranje slike o prošlosti koja neprekidno naglašava ljudsku sebičnost i poriv za uništavanjem čini uslugu trenutnom projektu lišavanja ljudi bilo kakvih jedinstvenih ili pozitivnih odlika. Uistinu, postoji rašireno uvjerenje kako je upravo razvoj ljudske civilizacije, napose napredak znanosti i tehnologije kao i posljedično podređivanje prirodnog reda zahtjevima ljudskog društva, izvor današnjih problema poput zagađivanja okoliša i društvene dezintegracije. Stav da je civilizacija odgovorna za nevolje s kojima se danas suočavamo, ljudskoj vrsti pripisuje neznatan ako ne i nizak status. Povremeno takav stav iskazuje osjećaj gađenja spram čovječanstva. Takav su stav iskazali članovi grupe Zemlja prije svega! rekavši »Četiri noge su dobre! Dvije su loše!« Doista, ljudi su prikazani kao gadni paraziti koji ugrožavaju sudbinu same zemlje. Ljudske aktivnosti se neprestano prikazuju odgovornima za opstanak planeta. Strašne priče o razmjerima ljudske destruktivnosti redovito se prenose u medijima i zagovaraju ih određene grupe i političari. Primjerice, tvrdi se kako je ljudska aktivnost u proteklih trideset godina smanjila broj vrsta ptica i riba za 35%. (8) U ovoj priči koju je pokrenuo informativni portal za zaštitu okoliša Planet Ark i koju 125


su preuzeli mediji, izravno su dovedeni u vezu ljudsko djelovanje i ekološko uništenje. Interakcija ljudi s prirodom redovito se predstavlja kao ekocid, bezglavo i hotimično uništavanje okoliša. Takve teške optužbe ljudskih pokušaja pripitomljavanja prirode pokušavaju ovaj proces prikazati kao proces sličan genocidu ili holokaustu. Takav osjećaj gađenja prema ljudskoj vrsti dobro se vidi u naslovu Broswimmerova polemičkog djela Ekocid: Kratka povijest masovnog uništenja vrsta. (9) Ekocid je također dominantna tema i u nedavno objavljenoj knjizi Jareda Diamonda Raspad: Kako društvo odabire propast ili opstanak. (10) Prema Diamondu, ekocid predstavlja glavnu prijetnju globalnom opstanku. »Mnogi ljudi se boje da je ekocid sada zasjenio prijetnju nuklearnim ratom i zaraznim bolestima kao prijetnja globalnoj civilizaciji«, kaže Diamond. Prikazivanje ljudske aktivnosti koja je sama po sebi prijetnja svijetu zapravo nastoji ljudskoj vrsti podariti dominantno negativan status. Umjesto pozitivne transformacije i napretka, civilizacija je prikazana kao povijest barbarstva spram okoliša. Takav mizantropski stav jasno je iskazao i Michael Meacher, bivši ministar okoliša u vladi novih laburista kad je 2003. rekao da smo »mi ljudi virus« koji je zarazio tijelo Zemlje. Njegov kolega, laburistički zastupnik u parlamentu Tony Banks, na sličan je način iskazao takav stav u svojem obraćanju Zastupničkom domu kazavši kako »ovaj Dom smatra da ljudi predstavljaju najopsceniju, najizopačeniju, najokrutniju, najviše neciviliziranu i najsmrtonosniju vrstu koja je ikad nastanjivala ovaj planet i stoga se raduje danu kad će asteroid udariti o Zemlju i izbrisati ljudski rod i time omogućiti Prirodi da krene iz početka.« (11) Naravno, takav snažan 126


izljev gađenja spram ljudi predstavlja ekstremnu varijantu suvremenog antihumanizma. No, omalovažavanje čovječanstva koje je povezano s umanjivanjem važnosti subjektiviteta ima vrlo snažan odjek u suvremenoj kulturi. Takav razvoj je očit uzdizanjem svijeta prirode i životinja na razinu ljudskih bića – a možda čak i na stupanj više od njih. Ustrajavanje na posebnosti ljudske vrste i njezinim specifičnim odlikama ponekad se osuđuje kao oblik biološke superiornosti, a termin »humanocentričan« koristi se da bi se prenijele negativne konotacije. humaniziranje humanizma Sumanuto je da društvo s početka 21. stoljeća, koje se u tolikoj mjeri oslanja na ljudsku dosjetljivost i znanost, također potiče i pokoravanje Sudbini. U ovo doba posvemašnjeg razočaranja rezultatima ljudskih postignuća, vrlo je važno povratiti vjeru u razum ljudi i njihov utjecaj na tijek zbivanja. To je izazov s kojim se svi sučeljavaju, neovisno o njihovim političkim, filozofskim ili religijskim uvjerenjima: izazov svakome tko podržava humanocentričan stav spram svijeta. Taj zadatak može se učiniti skromnim u usporedbi s velikim idejama iz prošlosti, ali u našoj antihumanističkoj pretpolitičkoj eri njegovo ostvarenje predstavlja preduvjet za ponovnu uspostavu klime koja ne bi bila negativna spram politike. Ponovna uspostava smislenosti djelovanja i povijesnog mišljenja preduvjet je za ponovni angažman javnosti u političkom životu. On od nas zahtijeva da priznamo vrijednost dostignućima čovječanstva iz prošlosti, uključujući najviše standarde i civilizirane oblike ponašanja i vrednota. Prevladavanje 127


našeg otuđenja od naslijeđa ljudskih postignuća iz prošlosti ne predstavlja oblik žaljenja za starim dobrim vremenima nego nam pomaže da se sučelimo s problemima koje pred nas postavljaju procesi promjene. Njih možemo prihvatiti s oduševljenjem samo oslanjajući se na postignuća iz prošlosti. U podlozi progresivnog mišljenja nalazi se zagovaranje dosljedne vjere u ljudske potencijale. Humanocentričan pogled na svijet zna da ljudi mogu biti destruktivni te da sukobi interesa mogu dovesti do razornih posljedica. Međutim, negativno i ponekad zastrašujuće iskustvo iz protekla dva stoljeća koje je rezultiralo holokaustom, ne predstavlja cijenu napretka nego njegova nedostatka. Suvremeni problemi nisu rezultat primjene razuma, znanosti i znanja, nego njihova zanemarivanja i sprječavanja ostvarivanja ljudskih potencijala. Intelektualni univerzum čovječanstva mora biti ambiciozan ali otvoren spram budućnosti, mora biti spreman podržati svaku ideju i steći novo iskustvo. Takva perspektiva mora se uključiti u proces humaniziranja humanizma. Taj proces zahtijeva da se neuspjesi i pogreške uključe u način na koji shvaćamo napredak i ostvarivanje racionalnosti. Ukoliko je ljudskoj aktivnosti dodijeljena važna uloga u stvaranju povijesti, onda čimbenici poput kulture, subjektivne percepcije, sukoba, kontingencije i ograničenog znanja imaju važnu ulogu u načinu na koji se angažiramo u svijetu. Takvi utjecaji mogu zbuniti, odvući pozornost i dezorijentirati. Međutim, oni nam pružaju važno iskustvo iz kojeg možemo naučiti kako krenuti naprijed. U izvjesnom smislu, napredak se zbiva upravo kroz takvo iskustvo ostvarivanja subjektivnosti. Humaniziranje humanizma traži da prestanemo razvoj čovječanstva doživljavati kao svršenu činjenicu. Nama treba humanizam 128


koji nije dogma nego perspektiva usmjerena spram shvaćanja iz onog što kao ljudi činimo. U situaciji kad se čini da smo ogrezli u mračnu stranu ljudskosti, vrijedi naglasiti kako nam je naslijeđe prosvjetiteljstva iznjedrilo visoke standarde moralne i etičke odgovornosti. U dvadesetom stoljeću svjedočili smo strašnim zvjerstvima i padu u barbarstvo i genocid. No, iako se razmjer degradacije koju smo iskusili u modernom društvu može činiti puno većim nego ranije u povijesti, jedino su se u ovom našem dobu takvi događaji mogli podvrgnuti masovnoj kritici. Mučenje, ropstvo, pokolj zarobljenika – prije modernog doba takve stvari su se općenito smatrale legitimnima i nisu se dovodile u pitanje. Autokracija, hijerarhija i elitizam smatrani su karakteristikama prirodnog poretka kojeg je ozakonio božanski autoritet. Tek s pojavom modernog društva i njegovih koncepata demokracije i jednakosti pojavila se mogućnost napretka i poboljšanja humanosti, podjednako u materijalnom i moralnom smislu. Ironično je da su osjećaji moralnog prezira spram zala modernog društva često praćeni tendencijom da se odbaci okvir racionalnosti i smislena intervencija u prirodu i društvo koje čine mogućim pravo humano društvo. Potrebna nam je daleko uravnoteženija procjena stanja u kojem se društvo nalazi, procjena koja bi odbacila preuveličavanje problema i priznala dosadašnja postignuća. Međutim, najvažnije od svega je da moramo shvatiti kako od svih pogrešaka koje smo napravili moramo izvući pouku koja će nam omogućiti da krenemo naprijed. Ponovno osposobljavanje djelovanja ne zahtijeva izmišljanje neke nove i velike filozofije nego humaniziranje humanizma jačanjem uloge pojedinca. To je problem kojem ćemo se vratiti u zadnjem poglavlju ove knjige. 129

Frank Furedi: Politika straha Bilješke 1 Ove glasine zabilježene su u: Zaman Daily, 9. siječnja 2005. O prijetnji tsunamijem koju bi mogao prouzročiti asteroid govorio je Galen Gisler, znanstvenik na Los Alamos National Laboratory. V. ABQjournal, 11. siječnja 2005. 2 Bernhard Giesen, ‘The Trauma of Perpetrators’, u: Alexander, Eyerman, Giesen, Smelser i Sztompka (2004), str. 146. 3 Piotr Sztompka, ‘The Trauma of Social Change’, u: Alexander, Eyerman, Giesen, Smelser i Sztompka (2004), str. 164. 4 Norbert Lechner, ‘Politics in Retreat: Redrawing Our Political Maps’, u: Schedler (1997), str. 179. 5 Vico (1961), str. 52-3. 6 Hayek (1978), str. 31. 7 Terry Eagleton, ‘Where do postmodernists come from?’, u: Wood and Foster (1997), str. 24. 8 Planet Ark, 10. srpnja 2002. 9 Broswimmer (2002). 10 Diamond (2004). 11 Cit. prema Mick Hume, ‘The vacuous irrelevant hunting debate sums up British polities’, The Times, 6. rujna 2004.

130

6 Nadilaženje demokracije – razdvojene elite Zadnja četvrtina proteklog stoljeća pokazala je da bi politika mogla izgubiti smisao ukoliko ne bude postojao snažan i postojan osjećaj djelovanja. Također smo otkrili da politika postaje karikaturalnom kad izgubi širu svrhu. U razdoblju kad su političari angažirani u neprestanim kampanjama važno je podsjetiti se kako politika ne postoji samo zbog sebe, nego zbog nekih viših razloga. Gubitkom vlastitog smisla politika postaje tek skup proizvoljnih činova koji, kako ćemo vidjeti, imaju pogubno i štetno djelovanje na funkcioniranje javnog života. Modus vivendi kulturalnih i političkih elita govori o iznenadnom gubitku svrhovitosti. Takve elite su prihvatile osjećaj iscrpljenosti politike i pojavljuju se kao elite koje nemaju usmjerenje niti misiju. One nemaju zadatak kojeg bi slijedile niti snažna uvjerenja o vrijednostima koje javnom životu pridaju smisao. Shodno tome, politika se ne predstavlja kao sredstvo ispunjavanja nekog značajnog cilja nego kao cilj sam po sebi. Pobjeda na izborima, postizanje učinka u televizijskim intervjuima ili stvaranje mreže saveznika nemaju neku drugu svrhu osim osnaživanja pozicije i statusa pojedinih članova, pripadnika oligarhije. S vremena na vrijeme, pojedini članovi elite postanu svjesni besmislenosti onoga što čine i zahtijevaju povratak nekog višeg smisla politike. U govoru o »politici značenja« održanom u Austinu u Texasu 1993., Hillary Clinton jadikovala je o slaboj ulozi koja je dodijeljena idealima 131


u američkom javnom životu. Clinton je iskazala zabrinutost zbog ekonomije za koju »sve ima svoju cijenu, ali ništa nema vrijednost«. Kao supruga predsjednika čije je geslo bilo »Dovraga, to je ekonomija«, ona je afirmacijom politike značenja obećavala preusmjeravanje drugim vrijednostima. Nažalost, čini se da su govorancije u kojima se podržavao moral imale samo retorički karakter, s malim praktičnim posljedicama. »Upravo vrijednosti održavaju zajednicu«, kazao je Tony Blair u svojem govoru o »politici značenja« na tübingenškom sveučilištu u lipnju 2000. Pet godina kasnije, i dalje nije jasno koje su to vrijednosti kojima se rukovodila njegova vlada. Nakon pobjede Georgea W. Busha na predsjedničkim izborima 2004. godine, mnogobrojni komentatori su izrazili apel za uvođenjem moralne dimenzije u javni život. Mnogi demokrati tražili su uključivanje »politike zasnovane na uvjerenju« u svoju stranačku platformu. Razlog zbog kojeg se ova tema ponovno pojavila na dnevnom redu nema mnogo veze s onim što je istinski povezano s moralnom zabrinutošću. Bio je to pragmatičan obrat prema usvajanju diskursa o vrednotama jer se procijenilo da bi takav stav mogao donijeti pobjedu na izborima. Takvu poruku je na elokventan način izrekao Thomas Frank u svojoj utjecajnoj knjizi U čemu je problem s Amerikom? koja je objavljena odmah nakon izbora. »Od ljevice ne doznaju ništa, ali zato od konzervativaca dobivaju objašnjenje za sve«, požalio se Frank. (1) On smatra da su vrijednosti bitne zato što omogućavaju povezivanje s »njima«, kako kaže Frank, a to »njima« znači s običnim ljudima. S druge strane Atlantika ovo je kazao i Douglas Alexander, britanski ministar vanjskih poslova, u svom pamfletu Reci to tako da izgleda kao da će se ostvariti. 132

nadilaženje demokracije – razdvojene elite

Alexander smatra da bez moralnog impulsa njegova Laburistička stranka ne bi mogla potaknuti biračko tijelo te bi čak i demoralizirala vlastite pristaše. (2) Među demokratima vlada atmosfera očaja jer traže one vrijednosti koje bi mogli »prodati« u svom izbornom programu. Knjiga Jima Wallisa Božja politika: Zašto desnica stvari shvaća pogrešno, a ljevica ih uopće ne shvaća odmah je postala bestseler jer su demokrati tražili moralističku formulu koja bi ih povezala s običnim ljudima. (3) Wallis, koji je etiketiran kao ljevičarski prorok, kritičan je spram »sekularnog fundamentalizma« i nudi moralne vrednote dezorijentiranim liberalima. Problem s politički motiviranim zahtjevima za obnovu moralne dimenzije javnog života sastoji se u tome što njih pokreće instrumentalna svrha čiji je jedini cilj steći vlast ili ostati na njoj. Međutim, moralnosti koja se proizvodi kao odgovor na zahtjeve političke pragmatike nedostaje organska veza sa stvarnim iskustvom i stoga je malo vjerojatno da će dobiti odjek u široj javnosti. Isto tako i neusmjerena i odvojena oligarhija vjerojatno neće biti dovoljno osjetljiva spram svakodnevnih problema ljudi koji se bore s egzistencijalnim pitanjima koja muče društvo. Zbog toga pragmatična potraga za nekom gotovom i upakiranom moralnom svrhovitošću obično završi proizvoljnim odabirom nekih vrijednosti koje su neutralne i prihvatljive svima. Alexander završava svoj tekst zagovarajući javno odgovoran stav onih koji rade u sustavu zdravstva, a dotiče se i teme siromaštva u svijetu. No isto tako je mogao govoriti i o miru u svijetu ili suosjećanju za nemoćne. Takav proizvoljan popis vrednota svjedoči o odsustvu smislene moralne perspektive koja je organski povezana s današnjim javnim životom. 133


Naravno da su takve javne osobe poput Alexandera originalne u svojoj potrazi za nekim višim smislom. Međutim, one često gube iz vida da se problemom političke iscrpljenosti ne mogu baviti mudri ljudi time što će o tome pametno govoriti na sastanku ili seminaru. Taj problem ne dotiče se ni moralnosti u njezinom apstraktnom smislu. Kao što sam već ranije naveo, obnova istinskog javnog života uključuje ponovno promišljanje samog pojma ljudskosti. Autentični jezik moralnosti uvijek je sastavni dio jasne koncepcije o tome što znači biti čovjek. Zagovaranje kulture koja vrednuje ljudske potencijale i djelovanje predstavlja polazišnu točku svakog plana i programa koji politiku želi učiniti smislenom. Nažalost, malo je vjerojatno da će sadašnja klasa političara krenuti u tom smjeru. Zašto je tome tako? Zato jer ne samo da joj nedostaje vjere u ljudske potencijale nego i zbog toga što iskazuje prezir prema običnom puku. omalovažavanje javnosti Zabrinutost političke elite zbog moralnog stanja često je motivirana shvaćanjem da će, ukoliko se ne pozabavi bitnim pitanjima koja zaokupljaju običan puk, izgubiti svaki doticaj s javnošću. Politička elita također strahuje i od toga da će, ukoliko na društvo ne projicira neke pozitivne vrijednosti, na ljude utjecati ekstremistički religijski i politički pokreti koje pokreće neki skup vrednota i koji su neprijateljski raspoloženi prema postojećem stanju. Takav stav podržava pokroviteljska pretpostavka da su, za razliku od elita, običnim ljudima potrebni jednostavni i obični odgovori na pitanje o smislu života. Nije elita ona koja treba moralno usmjerenje, već su to obični ljudi 134


koji bi bez toga podlegli sirenskom zovu ekstremizma. Taj osjećaj pogotovo je prisutan među dijelovima kulturne elite koja u privatnim razgovorima običan puk naziva »zatucanim provincijalcima«, imenima kao što su »Nascar dads«8 ili »soccer mums«9, čitateljima žute štampe, itd. Dakle, sirovima, materijalističkima, priprostima, rasističkima, seksističkima, homofobima i emocionalno nepismenima. Elita rado suprotstavlja svoju privrženost idejama različitosti i multikulturalizma »fundamentalistima« i netolerant-noj priprostoj javnosti. Svaljivanje krivnje zbog pozivanja na fundamentalizam (primjerice, zahtjevom za moralnim vrednotama) na sklonost običnog puka prema pojednostavljenim crno-bijelim rješenjima, preusmjerava fokus s neuspjeha elite da promovira i podrži pozitivnu viziju budućnosti na navodnu političku nepismenost ljudi. Rasprave o takozvanim fundamentalističkim pokretima poput američke kršćanske desnice često sadrže implicitnu osudu ljudi koji ih podržavaju. Njih se oštro kritizira zato što im nedostaje doza sofisticiranosti potrebna da bi se bavili »neizvjesnostima« koje postoje u ovom »složenom« i »krhkom« svijetu. Prema Franku, Amerikanci 8

U američkom društvenom i političkom žargonu Nascar dads (često pejorativno) označava sredovječne bjelačke pripadnike radničke ili niže klase. Termin je nastao zbog toga što se pretpostavlja da oni sa zanimanjem prate Nascar utrke automobila i srodne adrenalinske sportove i često je korišten u predsjedničkoj kampanji 2004., napose s obzirom na težnje demokrata da se približe tzv. običnom čovjeku s juga SAD-a i dobiju njegov glas, op. prev. 9 Termin je nastao početkom 1990-tih a označava ženu iz srednje klase koja mnogo vremena troši da bi svojem sinu omogućila bavljenje sportom, najčešće nogometom. Termin je u međuvremenu zadobio uglavnom negativne konotacije, iako je korišten čak i u razne marketinške svrhe, op. prev.

135


su toliko tupi da čak ne znaju ni što je najbolje za njih. On kaže da se »čitav američki politički život zasniva na tome da ljudi ne prepoznaju svoje temeljne interese«. (4) Kulturna elita često sama sebi laska zbog toga što ne pripada tom sloju s obzirom da je rasterećena od bremena bilo kakvih fundamentalnih principa. Termin »kozmopolitizam« korišten je da bi se opisali stavovi vezani uz elitu koja je samu sebe oslobodila od morala utemeljenog na tradiciji ili teretu ideologije. Kozmopolitizam se rado suprotstavlja široko korištenom i neprikladnom terminu »fundamentalizam« koji upućuje na pojedince i zajednice koje karakteriziraju snažna uvjerenja. Evo jednog primjera za ovu tezu: »Dok se reakcionarne grupe ljudi bore da bi zadržale liniju borbe, često pokušavajući nametnuti ugrožene moralne vrednote ostatku društva, oni koji su se bolje prilagodili društvenoj transformaciji na dojmljiv način istražuju jastvo i identitet, stvarajući nove vrste obitelji, nove duhovne pokrete, razmjenjujući umjetnost i glazbu, otkrivajući nove poslove i karijere, pridajući manji značaj naciji i vladi i utemeljujući kozmopolitske veze s ostalim, udaljenim dijelovima svijeta.« (5) Protočan i otvoren karakter kozmopolitskih veza koji dovodi do »dojmljivog načina istraživanja jastva i identiteta« služi kao model kojeg trebaju usvojiti oni koji se bore protiv ljudi koji »nameću ugrožene moralne vrednote ostatku društva«. Međutim, kozmopolitska elita uopće nije uvjerena u vlastitu sposobnost da svojim krhkim vrednotama utječe na ostatak društva. Zbog toga s vremena na vrijeme i ona mora dokazati da je u stanju prenijeti osjećaj moralne svrhovitosti. 136


Nakon ponovnog izbora Georgea W. Busha mnogi demokrati i pristaše novih laburista došli su do zaključka da se razlog republikanske pobjede nalazi u tome što su polazili od jednostavne moralne poruke koja se obraćala fundamentalističkim sklonostima ljudi. »Republikanska kampanja zasnivala se na pristupu ljudima i traženju da potvrde svoje zajedničke moralne vrijednosti«, kaže Alexander dodajući ključnu rečenicu: »Ljudi su odgovorili na taj način da su republikanci pobijedili.« (6) Smatralo se da su demokrati bili suviše »intelektualni« i »racionalni« i da stoga nisu postigli uspjeh kod mnogih politički nepismenih glasača. Zaključak je glasio da je apel za moralnim pitanjima imao takav odjek kod emocija naroda kakav se nije mogao postići razumskim argumentima. Implikacije takvog argumenta glase da racionalni i intelektualni argumenti imaju malo utjecaja na uglavnom neobrazovano biračko tijelo. U prošlosti, konzervativci su obično zastupali stav da ljudi trebaju religiju da bi znali koje je njihovo mjesto u društvu. Danas je dio takozvane ljevice onaj koji želi u javnost ubaciti dozu moralnog usmjeravanja. U oba slučaja moralnost je značajna masama. Takav ciničan stav spram javnosti jasno je izrekao William Davies iz Instituta za javnu politiku u Londonu. »Liberalna, sekularna ljevica nekako je pronašla način pružanja građanima emocionalne i metafizičke utjehe, čak i ako ona sama u to ne vjeruje«, upozorava Davies. (7) Takva teza o takozvanoj metafizičkoj utjesi ima istu funkciju kao i poučne priče koje su odrasli izmislili za djecu. Umjesto da prizna kako njezinom kozmopolitskom stavu nedostaje bilo kakve više svrhe, kulturalna elita radije optužuje običan puk zato što je priprost i lakovjeran. U SAD-u je 137


takav paternalistički poriv doveo neke aktiviste Demokratske stranke do toga da krivnju za vlastiti izborni neuspjeh pripišu glupim i neobrazovanim ljudima. Michael Gronewalter, jedan od liberalnih aktivista, zapazio je da »građanstvo i inteligentni dijalog predstavljaju korisno oruđe među inteligentnim ljudima«, ali nisu prikladni kad je riječ o široj javnosti. On smatra da je problem u tome što »smo mi liberali u cjelini inteligentniji, razboritiji i obrazovaniji i spremni smo beskrajno uvjeravati ljude o cjelovitosti i valjanosti naših ispravnih i dobro promišljenih argumenata«, ali publika na to ne obraća pozornost i »ponekad to ne shvaća«. (8) To je još u većoj mjeri razradila Arianna Huffington: »Zahvaljujući Bushevoj neprekidnoj kampanji poticanja straha, milijuni glasača nisu razmišljali svojom lijevom polovicom mozga zaduženom za logiku, nego dijelom primozga i desnom polovicom koja je zadužena za emocije,« (9) Usputne primjedbe o gluposti američke javnosti koje iznose medijski komentatori često sadrže snažan osjećaj prezira spram nečije moralne inferiornosti. Jedan kolumnist u The Village Voiceu govori o »trenutnoj apatiji i urođenom ignorantskom stavu barem jedne polovice američke javnosti«. (10) »Imate li dojam da živite u naciji idiota?« pita se istinski cinik Michael Moore koji je prethodno rekao »Pokušavao sam samog sebe utješiti zbog gluposti koja vlada ovom zemljom neprestano si ponavljajući: Čak i ako u ovoj zemlji živi dvjesto milijuna tupoglavih idiota, još uvijek ostaje barem osamdeset milijuna koji će shvatiti ono što želim reći – a ta brojka još uvijek je veća od cjelokupnog stanovništva u Velikoj Britaniji i Irskoj zajedno!« (11) Američki cinici nemaju monopol na osjećaj odvratnosti spram običnog puka. »Kako je 59 milijuna ljudi moglo biti 138


tako glupo?« – to je naslov iz britanskog tabloida Daily Mirror dan nakon američkih predsjedničkih izbora 2004. Kako smatra uredništvo ovih novina, 59.054.087 ljudi koji su glasovali za Georgea Busha posve očito su idioti. Stav da je javnost preglupa da bi shvatila teške i složene ideale veoma sofisticirane kulturalne elite odraz je dubokog prezira spram ljudskih bića. Takvo omalovažavanje ljudi također služi i kao oblik laskanja eliti koja inače nema bogzna što za ponuditi. Nekritičko prebacivanje odgovornosti za suvremene nedaće političkog života na pleća neobrazovanog biračkog tijela služi odvraćanju pozornosti od njezina vlastita osjećaja moralne zbunjenosti. razdvojena elita Pokazivanje prstom na javnost kao na krivca za političke nedaće predstavlja čin samoobmane elite kojoj nedostaje vjere u svoje vlastite institucije i autoritete. Kako kaže Bauman, »za razliku od njihovih prethodnika iz vremena izgradnje nacije, globalne elite nemaju povijesnu zadaću koju moraju ispuniti: one ne osjećaju potrebu niti namjeru za držanjem prodika, za nošenjem baklje razuma, za prosvjetljivanjem, podučavanjem i preobražavanjem«. (12) Njihovo zastupanje ideala različitosti i multikulturalizma predstavlja stav tolerancije. Međutim uzdizanje različitosti također može predstavljati i pokušaj izbjegavanja potrebe za zauzimanjem stava spram neke posebne vrednote koja nadilazi pluralitet raznorodnih osjećaja. U najboljem slučaju, različitost označava mnogostruko ljudsko iskustvo. Različitost je deskriptivni pojam, a ne vrednota ili moralna kategorija. Lažni i prijetvorni projekt 139


uzimanja različitosti kao cilja samog po sebi služi kao izlika bijega elite kojoj nedostaje sposobnost uvjerenja u jasno formuliranu moralnu svrhu. Takav nedostatak moralne svrhovitosti postoji zajedno s cinizmom prema društvenim institucijama. Današnjoj eliti nedostaje l’esprit de corp ili sposobnost preuzimanja odgovornosti za institucije koje podržavaju njezin autoritet. Kao što kaže Dalton u svojoj studiji o političkim stavovima, istraživanja pokazuju da »suvremene nedaće političkih procesa nastaju među onima koji podržavaju i predvode sustav«. (13) Slaba privrženost današnje elite vlastitim institucijama nije proizvod neuspjeha individualnog karaktera. Umjesto toga, na takvo otuđenje od izvora njegova autoriteta utječu poteškoće s kojima se suočava pri legitimiranju svoje pozicije. Proces iscrpljenosti politike današnja elita doživljava kao krizu legitimnosti. Takva zabrinutost prelama se u beskonačnim raspravama o problemu povjerenja i pitanju odgovornosti. Opsjednutost vladanjem i procesima upravljanja a ne njihovim ciljevima, na simptomatičan način predstavlja težnju za stvaranjem institucionalnih ugovora koje šira javnost doživljava kao legitimne. Današnji problem legitimnosti nema mnogo veze s fenomenom klasične krize legitimnosti. Za razliku od nje, koju dijelom izaziva sustavno dovođenje u pitanje dominantnog autoriteta s pozicije na dnu, današnji problem je uglavnom rezultat procesa dezintegracije unutar same elite. Takav proces dezintegracije je do određene mjere simptom stanja političke iscrpljenosti u kojem se nalazi društvo. Štoviše, s obzirom da nema nikakve alternative ili ozbiljne promjene, današnja elita se ne nalazi pod pritiskom da zbije redove. To rezultira time što se njezin problem legitimnosti shvaća kao proces iznutra 140


pokrenutog urušavanja ili postupnog razotkrivanja njezinog autoriteta. Gubitak legitimnosti nije povezan s nekom specifičnom političkom prijetnjom. Zapravo, ukoliko se suoči s takvom prijetnjom, današnja elita mogla bi se ponovno doimati koherentnom ili jedinstvenom. Problem legitimnosti doživljava se kao osjećaj razdvojenosti i izopćenosti od ostatka društva. Osjećaj bivanja izvan dometa dominantna je tema u razmišljanjima političkih klasa. Istraživanja javnog mnijenja, deliberativno glasovanje10, fokus grupe, vijeća sastavljena od građana i još tisuće drugih oblika savjetovanja predstavljaju očajnički pokušaj da se inače izopćena i razdvojena elita dovede u vezu s javnim mišljenjem. Današnjim javnim životom dominira niz beskorisnih inicijativa čiji je smisao pomoći političkoj klasi da prevlada vlastitu izolaciju od svijeta. Kao što sam napisao u svojoj ranije objavljenoj knjizi Gdje su nestali svi intelektualci?, političari su »uključeni u nove inicijative osmišljene zbog infantilizacije čija je svrha ponovno se »spojiti« s javnošću«. (14) To je rezultiralo jasno vidljivom namjerom reinterpretacije demokratskog sudjelovanja kao maglovitog shvaćanja stava »neka se čuje i moj glas«. Kao što ćemo vidjeti, puno energije uloženo je u ostvarivanje projekta kojim se želi premostiti problem javnog angažmana umanjivanjem značenja demokracije. Pod krinkom demokratiziranja javnog života, javlja se nova oligarhija posvećena zagovaranju pseudosudjelovanja kojeg provode i pokreću elite. 10

�� Radi se o većem broju građana koji u manjim grupama raspravljaju o društvenim problemima. Svrha takve debate sastoji se u što preciznijoj procjeni sklonosti javnog mnijenja na reprezentativnom uzorku, op. prev.

141


politika aktivističkog lobiranja Izvana se čini kao da političku klasu pokreće nevjerojatna posvećenost demokratizaciji društva. Ona neprestano reformira institucije, a one zastarjele pokušava učiniti transparentnijima i pristupačnijima. Vlade obožavaju savjetovati ljude, a od takozvanih ljudi s interesima i zagovaračkih grupa često se traži da preuzmu inicijativu. Političari su pogotovo u Europi često oduševljeni zbog prepuštanja dijela svoje moći novim i »prosvijetljenim« institucijama u Bruxellesu. Čak se rađa i nova ideologija kozmopolitizma koja obećava proširivanje demokracije njezinim oslobađanjem od nacionalnih stega. Svatko koga nadahnjuju humanističke vizije svijeta prirodno je sklon podržati mjere koje potiču globalnu suradnju i ravnotežu. U načelu, treba podržati sve one tendencije za nadilaženjem granica nacionalne države da bi se ostvarili globalni ciljevi. Međutim, sadašnji trend stvaranja »globalnog civilnog društva« u načelu je motiviran dubokim antidemokratskim porivom. Njega ohrabruje politička klasa koja se osjeća izloženo i otuđeno od vlastitih nacionalnih institucija. Okret prema kozmopolitizmu dijelom je potaknut željom da se izbjegne odgovornost za posljedice njezinog djelovanja. Barem u obliku u kojem postoji danas, kozmopolitska demokracija označava proturječnost u samom tom terminu. Koliko god parlamentarna demokracija bila ograničena, ljudi u njoj imaju barem formalno pravo birati predstavnike i računati na njih. Ako ništa drugo, ljudi se nalaze u poziciji da izvrše pritisak na institucije koje se nalaze na teritoriju njihove regije. U iznimnim okolnostima, ukoliko se njihovi predstavnici pokažu nefleksibilnima ili neodgovornima, javnost 142


može odmah odgovoriti, prosvjedovati, pobuniti se ili ih se čak riješiti. Bez obzira na neke manjkavosti nacionalnih institucija, problemi istinskog sudjelovanja u vlasti mnogo su veći na međunarodnoj razini. U tom smislu, zagovornici globalnog civilnog društva imaju dvostruke standarde kritizirajući demokratske nedostatke nacionalnih institucija dok istodobno izbjegavaju uhvatiti se ukoštac s puno snažnijom tendencijom birokratizacije na međunarodnoj razini. Kao što je rekao jedan od kritičara takvih dvostrukih kriterija, zagovornici globalnog civilnog društva »pretpostavljaju da transnacionalne organizacije mogu pomoći u svjetskoj demokratizaciji bez propitivanja bilo predstavnika tih organizacija bilo njihove odgovornosti«. (15) Zagovornici kozmopolitske demokracije zagovaraju nejasnu i nekoherentnu doktrinu koja malo govori o istinskom angažmanu javnosti. Prema jednom shvaćanju, »demokraciju bi trebalo shvatiti kao beskrajan proces, takav da ne možemo danas predvidjeti smjer u kojem će naredne generacije promicati oblike natjecanja, participacije i upravljanja.« (16) Takav naglasak na procesu, a ne na bîti demokracije, odražava nonšalantan stav prema shvaćanju predstavljanja. Taj stav ne čudi s obzirom da je kozmopolitska svijest izrazito neprijateljski raspoložena prema ideji suverenosti koju smatra »dogmom koju treba prevladati«. (17) Neprijateljstvo spram suverenosti i podrška »političkoj denacionalizaciji« potaknuti su ciljem odvajanja politike od pritisaka koje vrši javnost. Zbog toga je kozmopolitizam toliko neprijateljski nastrojen spram onoga što naziva populizmom kojeg smatra »Ahilovom petom« međunarodnih institucija. (18) Protivnici populizma tim terminom označavaju ljude i pokrete koji nisu 143


uspjeli internalizirati poglede koje je politička elita smatrala ispravnima. Jedan zagovornik kozmopolitizma »zabrinut je zbog otpora prema međunarodnim institucijama kojeg pružaju društva, a ne nacionalne države«. (19) Drugim riječima, problem s kojim se susreće kozmopolitizam nije politička klasa koja upravlja institucijama nacionalne države, nego »otpor društava«, dakle »običnih ljudi«. Prema takvoj interpretaciji, prosvijećena mreža kozmopolitskih elita treba sadržavati »široke nacionalne društvene koalicije« koje su neprijateljske prema njezinom projektu. Kozmopolitizam svoju vjeru ne polaže u ljude nego u civilno društvo koje zapravo označava mrežu grupa koje vrše pritisak, kao i nevladine organizacije (NVO). Prema kozmopolitskom svjetonazoru, nevladine organizacije i lobističke skupine sačinjavaju avangardu prosvijećenog društva. Tim organizacijama, koje se često naziva i novim društvenim pokretima, dodijeljen je zadatak demokratizacije »svakidašnjeg života«. Paradoksalno je da se zagovaranje novih društvenih pokreta opravdava na temelju činjenice da predstavnička demokracija nije uspjela uključiti javnost. Smatra se da su društveni pokreti ljudima omogućili sudjelovanje u aktivnostima koje im doista nešto znače. Za razliku od parlamentarne demokracije, prosvjednički pokreti prikazani su kao oni koji pružaju mogućnost istinske participativne demokracije. Oni tvrde da »oni koji brane zasluge participativne demokracije očekuju da se biračko tijelo angažira na aktivniji način nego što je to izlazak na izbore«. (20) Pristalice novih društvenih pokreta glasačku apatiju često suprotstavljaju aktivizmu prosvjedničkih pokreta. »Dok je pokret ojačao, glasačka apatija se sve više povećala, a odaziv 144


birača opao je na drastičnu razinu«, smatra jedan pripadnik pokreta. (21) Zagovornici politike lobiranja ne uzimaju u obzir činjenicu da utjecaj tih pokreta ovisi o trajnom javnom neangažiranju. No, postoje brojni dokazi da su i NVO-i i društveni pokreti prigrlili krajnje elitistički stil aktivizma. U važnoj knjizi pod nazivom Slabljenje demokracije Theda Skocpol smatra da američke lobističke grupe i NVO-i vrlo rijetko žele uključiti u svoje redove obične ljude. Umjesto toga, oni djeluju na način komunikacije »od vrha prema dnu«. Oni se u manjoj mjeri oslanjaju na mobiliziranje masovnog mnijenja; njih zanima utjecaj na ljude koji imaju javni značaj i oblikuju javno mnijenje. (22) Moglo bi se reći da su lobističke grupe i mnogi prosvjednički pokreti sastavni dio oligarhijske mreže koju su stvorile političke klase. Zbog toga prosvjednički pokreti (pogotovo oni za prava potrošača i ekološki aktivizam) uživaju gotovo bezuvjetnu podršku i laskanje od strane medija i javnog života. Neprofitne organizacije često se ponose svojom nezavisnošću od tržišta i vlade, ali zapravo »one su u potpunosti povezane s njima, napose s vlašću«, zaključuje svoju knjigu Skocpol. (23) Njih redovito financiraju zaklade, kompanije i javne ustanove. Skocpolina studija govori o tome da su oni u manjoj mjeri zasnovani na članstvu nego što su bili u prošlosti. To su profesionalne institucije koje djeluju pod geslom »činiti-za« umjesto »činiti-s« ljudima. Osim toga što su »glomazne kad je riječ o broju ljudi i fokusirane na lobiranje, istraživanje i medijske projekte, njima se upravlja s vrha, čak i kad tvrde da govore u ime običnih ljudi«. (24) Za razliku od tradicionalnih društvenih pokreta, organizacije koje se same nazivaju udrugama civilnog društva u osnovi su lobističke grupe, 145


po definiciji nezainteresirane mobilizirati široku masu ljudi. One su uglavnom organizacije usredotočene na medije, čiji je glavni cilj stjecanje publiciteta. Značaj koji lobističke grupe, NVO-i i grupe s kampanjama pridaju publicitetu, motiviran je stavom da je njihov utjecaj tijesno povezan s njihovom slikom u javnosti. Doista, njihov utjecaj na društvo ovisi o tome hoće li se uspješno predstaviti u javnosti. Shodno tome, pogon aktivističkog civilnog društva jednostrano je usmjeren prema stjecanju publiciteta u medijima. Velik broj aktivnih članova nije potreban za organizaciju koja omogućava funkcioniranje mreže političke oligarhije. Kontakti u medijima i prijatelji na utjecajnim mjestima znatno su važniji od nekoliko tisuća aktivnih pristalica. Čak i kad aktivisti iz novih društvenih pokreta pokrenu neko zbivanje, važna je jedino prisutnost snimatelja i kamere. Nema mnogo svrhe prosvjedovati ili demonstrirati ako taj čin ne donese publicitet skupini koja ga je pokrenula. Iz te perspektive, neki čin je uspješan ako dospije u medije. Klasičan trik Greenpeacea je uključivanje male grupe profesionalnih prosvjednika čije je pojavljivanje profesionalno osmišljeno da bi izazvalo što veći dramatski efekt; to je tipičan primjer političkog teatra aktivista novih društvenih pokreta. Mediji podržavaju i prihvaćaju aktiviste civilnog društva. Primjerice, u Velikoj Britaniji kampanje protiv izgradnje cesta, izvoza životinja, lanca brze hrane McDonald’s i procesi protiv genetski modificirane hrane obično se prikazuju kao aktivnosti odgovornih građana. U novije vrijeme mediji su prikazivali aktiviste za zaštitu okoliša koji su uništili zasade genetski modificirane hrane kao borbu Davida protiv američkog Golijata. Prema Johnu Vidalu, uredniku rubrike za 146


okoliš u Guardianu, »ekološki potaknuta kritika demokracije je sada dobila zamah, a one koji uništavaju usjeve trebalo bi doživjeti kao dio međunarodnog pokreta koji, zahvaljujući e-mailu i webu, onima koji nadziru grupe i povećanju mreže poznanstava otvaraju nova pitanja, filozofije, etike, pravne argumente«. (25) Takvo prikazivanje ekoloških aktivista kao inovatora koji moralno iscrpljeno društvo opskrbljuju filozofskim pristupima vrlo se rijetko dovodi u pitanje. U svakoj prilici, neformalni aktivisti dobivaju pohvale zbog svog altruizma, društvene odgovornosti i moralnog svjetonazora. Kampanje poput »Zaustavimo siromaštvo« imaju status poluslužbenih projekata. Prisvajanje ciljeva aktivista novih društvenih pokreta od strane sadašnjeg britanskog političkog establišmenta postavlja zanimljiva pitanja o njegovom statusu. Potrošači i aktivisti za zaštitu okoliša rutinski se nastoje prikazati kao deprivilegirani radikalni autsajderi koji se neprekidno bore protiv moćnih interesnih skupina. Pogotovo aktivisti za zaštitu okoliša tvrde da predstavljaju obespravljenu javnost koja nema nikakav značajan pristup političkom sustavu. Međutim, sudeći prema izrazito pozitivnom predstavljanju takvih »autsajdera« u glavnim medijima, može se oprostiti donošenje zaključka da takav aktivizam uglavnom predvode »insajderi«. Kao što smo rekli u raspravi o »Politici poricanja«, zagovornici aktivizma kojeg čine grupe koje vrše pritisak idu toliko daleko da odbacuju ideju kako je društvo zahvaćeno mučnom apatijom i društvenim angažmanom. Uspjeh prosvjednih grupa u dobivanju prostora u medijima interpretira se kao pozitivna preorijentacija javnosti od beznačajne formalne politike do znatno smislenijih oblika angažmana. Neki analitičari čak 147


prikazuju uključivanje ljudi u lobiranje za neku stvar kao dokaz težnje mladih za istinskom participacijom. Cherny smatra kako su mladi odbacili stare birokratske strukture stranačke politike u ime istinske participacije u obliku aktivizma. (26) Sklonost da slobodno udruživanje dobije prizvuk napredne misije previđa jedan ključan problem, a to je da takve grupe uključuju daleko manji broj pojedinaca nego postojeće diskreditirane političke institucije. Dok pojava lokalnih civilnih organizacija može igrati važnu ulogu pridonoseći razvoju političke kulture u nekom društvu, manje je vjerojatno da one mogu nadomjestiti učinke javnog neangažiranja u nacionalnom političkom životu. Skocpol zaključno kaže: »profesionalno upravljani i hijerarhijski ustrojeni, civilni pokušaji istodobno ograničavaju mobilizaciju većine građana u javnu sferu i ohrabruju fragmentaciju društvenih identiteta i trivijalne polarizacije u javnim raspravama«. Prosvjed nije postao samo izrazito cijenjena vrsta akcije, nego je osigurao i napola službeni mandat za kršenjem zakona. Prosvjednici protiv GM hrane često su predstavljeni kao idealistički mladi ljudi koji se bore u naše ime. Bivajući sastavnim dijelom britanske političke oligarhije, oni imaju slobodu prosvjedovanja koja je uglavnom uskraćena običnim smrtnicima. Kad je lord Meltchett, bivši aristokratski vođa Greenpeacea, uhićen zbog kriminalnih radnji i krađe, bio je šokiran dobivenim tretmanom. Što se njega tiče, njegovo djelovanje bilo je »izravno očitovanje ‘moći naroda’«. Kao samoprozvani glasnogovornik britanskog naroda, Greenpeace se osjeća ovlaštenim poduzeti bilo koji oblik izravnog djelovanja kojeg smatra potrebnim za održavanje »zdrave i odgovorne demokracije«. 148


Kao i mnogi drugi vodeći lobisti, i Meltchett ima elitističko shvaćanje demokracije. Ono je potaknuto uvjerenjem da ukoliko netko vjeruje da nešto nije u redu, onda čekanje da neodgovorni politički sustav poduzme nešto po tom pitanju predstavlja luksuz kojeg si društvo ne može priuštiti. Profesionalci među zelenim aktivistima pretpostavljaju da imaju moralni autoritet uzeti stvar u svoje ruke s obzirom da oni djeluju u ime Naroda. Oni su uvjereni da ih njihovi originalni filozofski uvidi ovlašćuju da djeluju na najbolji mogući način. Jedan od ključnih argumenata aktivista za prava potrošača koje koriste da bi opravdali kršenje zakona, glasi da politički sustav zapravo nije demokratski te da je neodgovoran spram zahtjeva običnih ljudi. Doug Parr, šef kampanje britanskog Greenpeacea, smatra da je javnost dovoljno jasno pokazala svoj stav prema GM hrani te da Greenpeace djeluje tako da u osnovi izvršava volju naroda. Ali otkud Parru pravo izjaviti kako Greenpeace ima demokratsko pravo na kršenje zakona? Čini se da se strah od GM hrane »pojavljuje s vremena na vrijeme u fokus grupama«. Za Parra fokus grupa, tradicionalni instrument istraživanja tržišta, predstavlja mjesto iskazivanja volje naroda. Još jedan parametar kojeg je koristio Parr da bi procijenio stav naroda jesu njihove navike kupovanja. »’Dekontaminirajući’ proces u slučaju farme za uzgoj hrane, Greenpeace je djelovao u ime ljudi čiji stav nije mogao biti predstavljen«, kaže Parr. Zbog čega? Zato što je »javnost vrlo jasno pokazala što misli o tome tražeći da se GM hrana ukloni s polica u supermarketima«. Sumnja potrošača spram GM hrane predstavljena je kao čin istovjetan glasovanju na izborima. Prema takvoj logici, ukoliko bi ljudima postali odbojni proizvodi poput žitnih pahuljica i ukoliko bi ih uspjeli ukloniti 149


s polica supermarketa, oni bi također imali i moralni autoritet da unište biljke od kojih se dobiva ova nepoželjna roba. Parr također tvrdi da su prosvjednici djelovali u ime ljudi čiji stavovi bez njih ne bi mogli biti predstavljeni. Otkuda on to zna? Na temelju fokus grupa? Na temelju tržišnog istraživanja o tome kakve su navike potrošača? Za nekog tko se sam proglasio predstavnikom javnosti, uvjerenost o ispravnosti djelovanja dovoljna je da bi se ono opravdalo. Čini se da kozmopolitsku kritiku parlamentarne demokracije pokreće adut kojim se prosvjednicima omogućuje da prekrše zakon. George Monbiot, istaknuti novinar i vođa kampanje za zaštitu okoliša, smatra da glasni prosvjed predstavlja građansku dužnost zato jer »parlament nije u cijelosti predstavnički... On je usmjeren na ciljanu skupinu birača i na moćne institucije, a ne na siromašne, ranjive ili one koji još nisu rođeni«, kaže Monbiot. (27) Uvlačeći u priču čak i one koji još nisu rođeni, Monbiot stvara impresivno biračko tijelo čiji glas parlament ignorira. Zauzvrat, zahtjev da se govori u ime nerođenih govori o nekim nadnaravnim moćima koje očigledno nedostaju običnim političarima. Nema sumnje da je parlamentarna demokracija nesavršena i u načelu podložna određenim interesnim skupinama. Većina ljudi ima malo toga za reći u vezi načina kojima se upravlja društvom, a politička oligarhija ima interese koji su obično proturječni onome što predstavlja dobrobit za društvo. No, ljudi imaju barem formalno pravo izabrati one koji će govoriti u njihovo ime. Bez obzira na nedostatke parlamentarne demokracije, ona barem poziva ljude da glasuju za pojedince i stranke koje odražavaju njihove vlastite sklonosti. Takav politički sustav također omogućuje ljudima (iako neredovito) 150


da se riješe političara koji su izgubili potporu biračkog tijela. Paradoksalno, takav sustav neučinkovite demokracije znatno je bolji od takozvanog aktivnog sudjelovanja grupa civilnog društva. Zbog čega? Izabrani političari i stranke barem imaju mandat da govore u ime javnosti. Nasuprot tome, lord Meltchett može govoriti jedino u ime kolega koji su ga postavili na čelno mjesto udruge Soil Associations11. Problem se ne sastoji u tome je li Meltchett u pravu ili u krivu kad se radi o nekoj temi, nego u tome što ima ovlasti govoriti samo u vlastito ime i ni u čije drugo. Lord Meltchett nema ništa veće pravo govoriti u moje ime od vođe bilo koje druge slobodne udruge građana. Nasuprot tome, moj zastupnik u parlamentu (s kojim se uvelike ne slažem) ima barem to pravo da se može proglasiti osobom koja me zastupa. U stvarnosti, lobističko-aktivistička kritika reprezentativne demokracije u osnovi je duboko antidemokratska. Ona je zasnovana na pretpostavci da pojedinci koji nisu izabrani i koji oholo djeluju u ime neke više moralne svrhe imaju veće pravo djelovati u ime javnosti od političara koji su na vlast došli nesavršenim političkim procesima. Aktivisti za zaštitu okoliša koji svoje ovlasti temelje na samoizabranoj mreži skupina za lobiranje predstavljaju daleko uže biračko tijelo od izabranih političara. Sudeći prema njihovim postignućima, odgovor grupa za lobiranje na ozbiljan problem demokratske odgovornosti nalazi se u tome da je se u potpunosti izbjegne, zagovarajući umjesto toga lobiranje interesnih skupina. Profesionalizacija prosvjeda govori o tome da je velik dio društvenih pokreta postao sastavnim dijelom institucija političke 11

�� Soil Associations je britanska udruga za zaštitu okoliša koja promovira organski uzgojenu hranu, op. prev.

151


oligarhije. Takav razvoj situacije najupadljiviji je tijekom velikih međunarodnih skupova koji danas omogućavaju fokus na kozmopolitski prosvjed. Na takvim skupovima ima mjesta za sve. Tradicionalni političari i dužnosnici sastaju se da bi odlučili o »sudbini svijeta«. U međuvremenu, za njih lobira čitava legija NVO-a koji održavaju vrlo slične konvencionalne skupove na »alternativnim mjestima«. Na ulicama se u to vrijeme okupljaju gnjevni prosvjednici koji su pristigli iz svih dijelova svijeta da bi ukazali na stavove ljudi čiji se glas inače ne bi mogao čuti. Kozmopolitska demokracija svojim djelovanjem pretvara se u karneval mreža, lobiranja, utjecaja na medije i neizbježne prosvjednike na ulicama. Takva mreža predstavlja dio javnosti koji je znatno više oligarhijski ustrojen nego što je to bio u prošlosti. Kako kaže Skocpol, »Amerikanci s početka dvadesetog i prvog stoljeća žive u demokraciji koja slabi, u demokraciji u kojoj se sve manje može sudjelovati i u građanskom svijetu koji je sve više oligarhijski ustrojen.« (28) Formalnom i nepotpunom karakteru predstavničke demokracije može se štošta prigovoriti. Ali zagovornike kozmopolitizma i novih društvenih pokreta znatno manje motivira strast prema demokraciji nego želja za stvaranjem privida povezanosti s ljudima. Zbog toga se aktivizam, čak i kad ga predvodi mala skupina ljudi koji su profesionalni lobisti, često smatra još jednim optimističnim znakom oporavka demokracije. nadilaženje demokracije Kritičari predstavničke demokracije rijetko se dotiču problema koji proizlaze iz društvenog neangažiranja javnosti. Posve suprotno, aktivizam malenog broja lobista služi kao 152


pragmatična alternativa javnom angažmanu. Umjesto da pronađu načine kojima bi obnovili demokratski duh, ideolozi civilnog društva vježbaju se u dogovaranju. Oni zagovaraju ideju deliberativne demokracije kao prosvijećenu alternativu predstavničkoj demokraciji. Deliberativna demokracija obično označava mali forum u kojem se ljudi mogu uključiti u dijalog licem u lice i pri kojem bi trebali imati dovoljno vremena promisliti o tuđim stavovima. Smatra se da deliberativna demokracija12 daje smisao sudjelovanju stoga što su sudionici uključeni u dijalog koji izravno dovodi do jasno razlučivih rezultata. No rijetko se govori o tome do kakvih posljedica mogu dovesti takve odluke. To nas ne treba čuditi s obzirom da deliberativni demokrati vjeruju kako dogovaranje već samo po sebi predstavlja cilj. Takvo fokusiranje na dogovaranje poništava smisao demokracije kao instrumenta kojim javnost može utjecati na način kojim se upravlja društvom, i umjesto toga zagovara tehniku formalnog pregovora. Kao što kažu Gorg i Hirsch, takav stav služi da bi se »načela demokracije učinila izlišnima«, s obzirom da demokraciju pretvara u »puki proces pregovaranja«. (29) U stvarnosti, pregovori se pretvaraju u instrument upravljanja koji se prikazuje kao istinsko dogovaranje. Inicijativa za njih uvijek dolazi s više instance, a uvjete pod kojima se ono zbiva određuju profesionalni pregovarači. Proces dogovaranja 12

Riječ je o sustavu vlasti u kojem se o svim javnim stvarima odlučuje zajedničkom raspravom i konsenzusom. Takav sustav naglasak polaže na razum i logičku argumentaciju, a ne na sviđanje ili unaprijed stvorene političke afinitete i temelji se na premisi da bi građani svoj stav trebali iskazivati stalno, a ne samo jednom u četiri godine izlaskom na biralište, op. prev.

153


ovisi o »procedurama, tehnikama i metodama« koje su razradili stručnjaci. (30) I samom procedurom upravljaju profesionalni savjetnici pomagači čija su pravila smišljena tako da pomognu upravljanjem sudionika. To nije forum u kojem su svi sudionici jednaki. Zapošljavaju se vješti pomagači zato da bi stvorili prikladnu atmosferu i poželjne rezultate. Jedan komentator vrijednosti takvih »porota građana« zapazio je da se one oslanjaju na »uvježbane moderatore« koji omogućavaju »pravedan proces«. (31) No, i bez vlastite svijesti, takav iznimno manipulativan okoliš pojavljuje se kao nadmoćna alternativa »liberalnim institucijama« koje potiču pasivnost građana. (32) Ovdje se radi o lažnom dogovaranju i istinskoj manipulaciji. Deliberativni demokrati ne libe se priznati činjenicu da njihova podrška takvim forumima ovisi o tome da sudionici donesu pravu odluku. Deliberativnu demokraciju se često podržava na temelju toga što ona stvara klimu koja potiče ljude da promijene svoje stavove i da prihvate duh kojeg podržavaju organizatori foruma. Dogovaranje se favorizira zbog toga što se njime mogu širiti stavovi organizatora. Da bi se osiguralo postizanje tog cilja, interpersonalna dinamika grupe vrlo je pomno kontrolirana. Da bi se spriječilo spontano pojavljivanje neformalnih vođa grupa, »većina moderatora je upozorena na način kojim dogovaranjem mogu dominirati otvoreni pojedinci od povjerenja«, kaže se u jednom tekstu koji se bavi ovom temom. (33) Čini se da deliberativna demokracija djeluje nabolje onda kad se »otvoreni pojedinci od povjerenja« postave na njihova mjesta. Neki zagovornici deliberativnu demokraciju smatraju oblikom društvenog inženjeringa kojim se može manipulirati 154


sudionicima da dođu do »pravilnih« rezultata. Hoggett i Thompson deliberativnu demokraciju smatraju pokretačem emocionalnog upravljanja sudionicima. Oni strahuju da može doći do pogrešnih odluka ukoliko se grupi dopusti da razvije svoju vlastitu emocionalnu dinamiku: »U iznimnim okolnostima, smatramo da je grupa došla do pogrešnih zaključaka s obzirom da su njezine kolektivne emocije imale presnažan utjecaj na njezino dogovaranje«. Ovdje nema mjesta istinskoj političkoj raspravi i dijalogu. Ljudi mogu vijećati i savjetovati se sve dok ne dođu do »ispravnih zaključaka«. Da bi se postigao ovaj cilj, Hoggett i Thompson savjetuju usvajanje »tehnologija dogovaranja« poput »korištenja moderatora i savjetnika-pomagača malih izdvojenih grupa, početnih sesija i ostalih metoda za povećanje učinkovitosti savjetodavnih vijeća«. (34) O našem vremenu dovoljno govori činjenica da se postupak koji izgleda kao da je proizašao iz Orwellove 1984. predstavlja kao prosvijećena alternativa predstavničkoj demokraciji. Pretpostavka da profesionalni pomagač posjeduje moralni autoritet kojim može odlučiti kako bi se ljudi trebali osjećati, predstavlja simptom patronizirajućeg stava spram »pregovarača«. U prošlosti, društveni je inženjering bio usmjeren prema jasno oblikovanom cilju, poput korištenja obrazovanja da bi se postiglo društvo jednakosti. Danas inicijative poput upravljanja ljudskim emocijama nisu povezane s nekim širim političkim ciljem. Takve inicijative nemaju drugu svrhu osim omogućavanja razdvojenim elitama da uspostave nove mogućnosti kontakata s javnošću. Povezivanje, interakcija i sudjelovanje prikazani su kao pozitivne vrline čija je ispravnost neupitna. Zbog toga se društveno uključivanje pojavilo kao temeljna vrlina koju uzdiže kulturalna i politička elita. 155


Iskustvo razdvojenosti potaknulo je osjetljivost političke elite spram problema društvene kohezije. Taj problem nije osobina samo našeg vremena. Još od početka devetnaestog stoljeća, moderna društva su povremeno proživljavala krizu vrednota. U prošlosti su konzervativci, liberali, radikali, pa čak i socijaldemokrati uviđali da bez konsenzusa utemeljenog na zajedničkoj platformi značenja društvo postaje dezorijentirano i zbunjeno. Ljevičari i konzervativci se nisu slagali jedino kad je riječ o oblicima putem kojih bi se mogao postići takav moralni cilj. Dok su desničari zagovarali obnovu staromodnog kršćanstva, radikali su smatrali da je tradicionalna religija diskreditirana ili je u moderno doba postala nevažna. Oni su zagovarali nove oblike sekularne vjere, niz puta usko povezane sa znanošću kao alternativom. Današnja situacija znatno se razlikuje od one iz prošlosti, od pokušaja pronalaženja moralnog cilja. Današnja elita je prigrlila daleko skromniju misiju preobraćanja vlastitih težnji za ponovnim povezivanjem u moralne vrednote. Sudjelovanje kao takvo dobilo je moralni smisao; ono se često predstavlja kao cilj sam po sebi. Uključivanje ili društveno uključivanje u današnjem političkom rječniku predstavlja temeljnu moralnu vrednotu. Termin »društveno uključivanje« često se koristi kao retorička gesta ili na nejasan način. Iako mu nedostaje bilo kakvo precizno značenje, on označava jasnu orijentaciju političkih klasa spram javnosti. Uključivanje u osnovi označava institucionalizirano sudjelovanje i uključivanje u što više djelovanja. Kao što je to slučaj s fokus grupama koje su potaknuli deliberativni demokrati, »institucije koje uključuju« ne moraju imati moć ili utjecaj nad pitanjima koja su važna ljudima. Uključivanje je vrednota sama po sebi 156


– nije bitno u što je netko uključen. Politički plan uključivanja uobičajeno je povezan s mutnim pojmom »dati do znanja što misliš«. Model institucije koja uključuje je onaj u kojem se može čuti glas svakoga i u kojem svatko ima osjećaj da je njegov ili njezin glas saslušan. To je u manjoj mjeri povezano sa sposobnošću da se izvrši utjecaj ili stekne moć, a u većoj mjeri se odnosi na terapijski učinak ispuštanja ventila, odnosno davanja oduška. Takvo hinjeno sudjelovanje služi kao model kojim se političkoj klasi pomaže da se ponovno »poveže« s javnošću s kojom je izgubila kontakt. Elita je objeručke prihvatila projekt kojim se svakome omogućava da se »čuje i moj glas«, napose onima koji su bili isključeni. U praksi, to znači stvaranje prostora za uključivanje. Uzmimo za primjer popis događaja smišljenih da bi se »u deliberativne procese uključili različiti akteri« – »građanska vijeća, građanski paneli, odbori, konferencije o postizanju konsenzusa, radionice o scenarijima, deliberalitivno glasovanje, fokus grupe, mapiranje prema više kriterija, javni sastanci, sve veće sudjelovanje u ruralnim zajednicama i vježbe iz zamišljanja«. (35) Ono što odlikuje sve te institucije jest da one nemaju nikakvu drugu svrhu osim da uspostave kontakt između uključenih i elite koja je od njih razdvojena. Imperativ uključivanja također je utjecao i na postojeće institucije. Škole, sveučilišta, muzeji, knjižnice, sportske i komunalne organizacije, kazališta: to su samo neke od institucija čija je svrha sada postala zadatak uključivanja. Pritisak za uključivanjem naveo je mnoge od tih institucija da izgube iz vida ono što je bila njihova izvorna svrha i smisao postojanja. Sve ono što sprječava uključivanje (visoki standardi, velika očekivanja, izazovni susreti, zahtjevan angažman) 157


mora uzmaknuti pred procesom uključivanja. Ne čudi stoga da je laskanje javnosti postalo sastavni dio duha kulturnih i obrazovnih institucija. Za elitu se zaglupljivanje kulture čini malom cijenom koju treba platiti za mogućnost povezivanja s javnošću. Glavna namjera zagovaranja uključivanja jest poništiti problem iscrpljenosti politike čineći javnu sferu prostorom kojim vlada banalnost. Inteligentni ljudi vrlo rijetko pristaju da ih predstavljaju udaljene birokratske institucije – oni žele da ih se shvati ozbiljno. U najboljem slučaju, takve inicijative koje idu od vrha prema dnu doživljavaju se kao oblik velikodušnosti ili davanja ovlasti. Nažalost, u nekim slučajevima ljudi se tada počinju osjećati nezasluženo ovlaštenima. Laskanje može prouzročiti želju za još većim laskanjem, institucionalizacijom onog što na tragičan način služi tome da ljude odvrati od sučeljavanja s izazovima koji se nalaze pred njima. Društveni inženjering također ne postiže ni željeni rezultat povezivanja političke klase s ljudima. Nakon više od dva desetljeća politike koja zagovara uključivanje, politička klasa je u sve većoj a ne manjoj mjeri razdvojena od ljudi. Zaglupljivanje javne sfere zapravo umanjuje mogućnost za istinskom razmjenom iskustava i istraživanjem novih ideja. Razvoj novih ideja je od ključnog značaja za hvatanje ukoštac s trenutnim stanjem politike i neprilike u kojoj se ona nalazi. Budućnost demokracije ovisi o angažmanu u vezi važnih pitanja. Društveno uključivanje najčešće se predstavlja kao važan aspekt demokratizacije života. Institucije koje uključuju smatraju se demokratskijima nego one koje isključuju jer je u njima svatko dobrodošao. »U složenim društvima demokracija se sastoji u tome da omogući pojedincima i grupama da se 158


afirmiraju i da ih se prepozna kao ono što jesu ili što bi željeli biti«, smatra jedan zagovornik uključivanja. (36) Međutim, takvo izjednačavanje demokracije s pravom na izricanje stava predstavlja temeljnu redefiniciju ovog važnog političkog koncepta. Prava demokracija nije poklon u obliku afirmacije koji je darovan ljudima. To je oblik političkog života koji otvara mogućnosti za sudjelovanje ljudi u donošenju odluka koje utječu na njihove živote. Institucionalizacija uključivanja nastoji premostiti problem demokracije. Ona također nadilazi pitanje smisla i značenja. Ona uključivanje i mogućnost da se kaže vlastiti stav nudi kao zamjenu za svrhovitu politiku. Uključenost postaje cilj sam po sebi, pri čemu se izbjegava zadaća sučeljavanja sa svrhom politike.

Bilješke

1 Frank (2004), str. 248. 2 Alexander (2005). 3 Wallis (2005). 4 Frank (2004), str. 1. 5 Bennett (2003), str. 17. 6 Alexander (2005), str. 6. 7 William Davies, ‘Will the secular left continue bowling alone?’, New Statesman, 15. studenoga 2004. 8 Michael Gronewalter, ‘Don’t get Smart, get Stupid’, DemocraticUn-derground.Com, 24. travnja 2002. 9 http://www.yubanet.com/cgi-bin/artman/exec/view.cgi/10/14328, 14. listopada 2004.

159

Frank Furedi: Politika straha 10 Gary Indiana, ‘No Such Thing as Paranoia’, The Village Voice, 25. svibnja 2004. 11 Moore (2001), str. 87. 12 Bauman (2003), str. 20. 13 Dalton (2004), str. 91. 14 Furedi (2004), str. 89. 15 Baker (2002), str. 926. 16 Archibugi (2004), str. 440. 17 Archibugi (2004), str. 452. 18 Zum (2004), str. 10. 19 Zum (2004), str. 10. 20 Malcolm J. Todd i Gary Taylor, «Uvod” u: Todd i Taylor (2004), str. 25. 21 Kevin Farnsworth, ‘Anti- Globalization , Anti-Capitalism and the Democratic State’, u: Todd i Taylor (2004), str. 61. 22 v. Skocpol (2003). 23 Skocpol (2003), str. 151. 24 Skocpol (2003), str. 224, 228-9. 25 John Vidal, ‘Seeds of Dissent’, the Guardian, 17. kolovoza 1999. 26 Cherny (2000). 27 v. G. Monbiot, ‘Disruptive protest is a civic duty’, the Guardian, 19. kolovoza 1999. 28 Skopcol (2003), str. 11. 29 Gorg i Hirsch (1998), str. 598. 30 Pimbert i Wakeford (2001), str. 23. 31 Smith i Wales (2000), str. 55. 32 Smith i Wales (2000), str. 52. 33 Smith i Wales (2000), str. 60. 34 v.Thompson i Hoggett (2000), str.352, i Hoggett and Thompson (2002), str. 120. 35 Pinbert i Wakeford (2001), str. 23. 36 Gregg Martin, ‘New Social Movements and Democracy’, u: Todd i Taylor (2004), str. 37.

160

7 Politika straha Odsutnost političke svrhe i jasnoće ciljeva u budućnosti neprestano osnažuje kulturološki osjećaj kojeg smo nazvali konzervativizmom straha. U javnom životu takav osjećaj često se doživljava kao politika straha. Posljednjih godina postalo je uobičajeno da jedna skupina političara optužuje svoje protivnike upravo zbog provođenja takve politike. Termin »politika straha« implicira da političari svjesno manipuliraju ljudskim strahovima da bi postigli svoje ciljeve. Nema sumnje da oni strah smatraju važnim sredstvom da se njihova poruka čuje jasno i glasno. Strategije zastrašivanja ponekad djeluju tako da podrivaju suparnike i da dobiju prešutni pristanak biračkog tijela. Međutim, kao što ćemo uskoro vidjeti, politika straha nije samo manipulacija javnim mnijenjem. Ona postoji kao nezavisna snaga. Unatoč tome, političke elite, javne osobe, dijelovi medija i oni koji provode kampanje izravno su odgovorni za korištenje straha da bi postigli svoje ciljeve i nakane. Komentari o politici straha taj fenomen uglavnom smatraju izoliranim trendom i zbog toga previđaju činjenicu kako je on neizbježna posljedica dominantnog osjećaja iscrpljenosti politike. Fatalistički stavovi postoje usporedo s tjeskobom zbog budućnosti koja zauzvrat stvara nelagodu u javnosti jer se ona ne može nositi sa životnom neizvjesnošću. Primjerice, prizor »puštanja duha iz boce« kojim se izražava zabrinutost i nemir često se koristi u medijima da bi se dočarao neki potencijalno uzbudljiv izum. U takvim okolnostima, čak se i profesionalni političari kojima je cilj širiti strah, nađu u situaciji u kojoj i njih 161


same preplavi isti strah. Kao što je spomenuto u prethodnom poglavlju, razdvojenoj eliti nedostaje osjećaj kohezije i svrhovitosti. Ona je često prožeta osjećajem dezorijentacije i povlačenja zato jer je suočena s vlastitom zbunjenošću. S vremena na vrijeme, u javnost dolaze i njezini vlastiti unutrašnji strahovi. Politika straha je ispravno opisana kao projekt manipulacije kojem je svrha neutralizirati nesuglasice u javnosti. To je točno, ali treba reći da je to također i mantra koju razdvojena elita stalno ponavlja i koja predstavlja njezin odgovor u okolnostima izolacije. Kao što ćemo vidjeti, jedna od draži politike straha jest u tome što one koji je provode u djelo oslobađa obveze da kažu što ona uistinu predstavlja. politika straha i njezino kruženje u javnom diskursu Poticaj za nastanak današnje rasprave o politici straha dolazi od uvjerenja kako je ona postala jednom od najznačajnijih odlika javnog života u razdoblju nakon jedanaestog rujna. Većina komentatora politiku straha povezuje sa stilom vladanja kojeg provodi Busheva administracija, a mnogi ponovnom izboru Busha za predsjednika pripisuju odgovornost za utjecaj kojeg je ona imala na američko biračko tijelo. Najveća optužba protiv Busha sastoji se u tome da je strah postao njegovo najvažnije oružje, te da se nakon jedanaestog rujna javnost neprestano manipulirala poticanjem straha od terorizma zato da bi se Busheva vlada održala na vlasti. Mnoga ograničenja građanskih prava koja su uslijedila, poput Patriot Acta13, nakon jedanaestog rujna predstavljena su kao simptom trenda postizanja dominacije korištenjem straha. 13

Radi se o zakonu donesenom u listopadu 2001. kojim SAD dobivaju mnogo veće pravne ovlasti za borbu protiv terorizma u Sjedinjenim

162

politika straha

»Nakon jedanaestog rujna politika straha postala je zajednička točka političkih i financijskih elita koje vode ovu zemlju i učinila je Bushevu administraciju moćnom«, kaže jedan kritičar iz akademskih krugova. (1) Za neke komentatore i sama činjenica da je Bush pobijedio na izborima 2004. godine svjedoči o izuzetno velikoj moći politike straha: »Postalo je sve jasnije da atmosfera straha koju proizvodi Busheva administracija na valu nacionalne traume ima širok domet«, upozorava urednik online izdanja AlterNet. (2) Nakon izbora 2004. godine Bushevi protivnici rutinski prikazuju svaku njegovu inicijativu kao primjer takve politike. Primjerice, 2005. godine demokratski senator Edward Kennedy rekao je da je Busheva politika socijalne skrbi provedena korištenjem politike straha. U Britaniji Blairova vlada je također česta meta sličnih optužbi usmjerenih u istom pravcu, primjerice kad je u parlamentu u studenom 2004. donijela niz zakona kojima se štiti državni poredak. Tadašnji državni tajnik David Blunkett odgovorio je »kako se ovdje ne radi o politici straha, nego o donošenju smislenih i zdravorazumskih mjera u svrhu zaštite ljudi«. (3) Iako mnogi članovi Novih laburista u načelu podržavaju sadržaj ovih optužbi, oni smatraju da ih oni moraju provoditi jer inače nitko drugi to ne bi učinio. Komentirajući zakone o kojima je govorio Blunkett, jedan od vodećih pristalica vlade rekao je ovo: »Da laburisti nisu provodili politiku straha, ona bi to sama učinila«. (4) Tijekom razdoblja prije parlamentarnih izbora u Britaniji 2005. godine, komentatori su prihvatili politiku straha kao Državama kao i u inozemstvu. Između ostalog, njime se povećava nadzor nad komunikacijama, financijskim transakcijama i privatnim podacima o građanima, čime su drastično smanjene građanske slobode, op. prev.

163


okvir kojim su tumačili sva zbivanja. »Politika straha prožima ovu zemlju«, kazao je Tony Travers, politolog na London School of Economics. Ovakav stav dijeli i oksfordski profesor Guy Goodwin-Gill smatrajući da su »političari uvjereni kako im strah i tjeskoba mogu pomoći da pobijede na izborima«. (5) Nekoliko dana prije održavanja izbora, Rowan Williams, kanterburški nadbiskup izašao je u javnost s otvorenim pismom u kojem je tražio da sve stranke prestanu poticati politiku zasnovanu na strahu. »Unatoč najboljim namjerama, izborna kampanja se ubrzo može pretvoriti u natjecanje tko će u što većoj mjeri zastrašiti birače«, kazao je nadbiskup. (6) Za vrijeme izborne kampanje kandidati su se međusobno optuživali za igranje na kartu straha, a tijesna povezanost politike i straha dotad je već postala neporecivom činjenicom. Komentatori zabrinuti zbog politike straha prepoznali su rat protiv terorizma kao ono oruđe koje je stvara i pogoni. Više nije neobično reći da strah od terorizma može prouzročiti snažan osjećaj tjeskobe i nemira. Ali važno je prisjetiti se kako politizacija straha zbog terorizma nije nov izum. Čak i prije jedanaestog rujna vlade nisu odoljele iskušenju da zaigraju na kartu terora. Spekulacije o »katastrofalnom terorizmu« i »oružju za masovno uništenje« potječu iz 1990-tih. Predsjednik Bill Clinton imenovao je nacionalnog koordinatora za sigurnost, zaštitu infrastrukture i protuterorizam u svibnju 1998. zato da bi »svi resursi bili iskorišteni u punoj snazi te na djelotvoran i brz način«. U studenom 1998. skupina stručnjaka za vanjsku politiku kazala je da je »opasnost da se oružja za masovno uništenje upotrijebe protiv Amerike i njezinih saveznika sada mnogo veća nego ikad prije, još od razdoblja kubanske krize iz 1962..« (7) 164

politika straha

Do kraja 1990-ih raznolike političke interesne grupe prihvatile su zagovaranje politike straha u vezi s katastrofalnim posljedicama terorizma. Nekoliko tjedana prije 11. rujna 2001. Sir William Stewart, bivši britanski glavni znanstveni savjetnik, upozorio je kako su poteškoće s pojavom bolesti slinavke vladi novih laburista pokazale u kojoj je mjeri Britanija ranjiva u kontekstu neke moguće prijetnje biološkim oružjem. (8) Lakoća kojom je Stewart prelazio s teme krize britanskog sela na bauk biološkog napada dovoljno govori o atmosferi straha kao današnjem političkom oruđu. Nakon 11. rujna 2001. političari, poduzetnici, organizacije koje brane određene stavove kao i određene interesne grupe trudile su se progurati svoje uskogrudne interese manipulirajući javnim osjećajem tjeskobe zbog potencijalnog terorizma. Sve one smatrale su da je korištenje teme sigurnosti jedini način da njihovi argumenti i tvrdnje dobiju publicitet. Poduzetnici su sustavno koristili temu nacionalne sigurnosti da bi dobili potrebnu javnu potporu i reklamu. Paradoksalno je da su kritičari velikih kompanija koristili sličnu taktiku: mnogi aktivisti za zaštitu okoliša počeli su dovoditi u vezu svoja tradicionalna alarmantna predviđanja s javnim strahom od terorističkih napada. Vodeći američki borac za prava potrošača Ralph Nader upozorio je da bi, u slučaju da avion udari u nuklearnu centralu, posljedice bile tako strašne da bi kontaminirano područje bilo veliko »poput Pennsylvanije«. Jedan od najmaštovitijih scenarija nastao je u Worldwatch institutu. Ta ustanova izdala je proglas pod nazivom »Bioteror u vašem hamburgeru« u kojem se govori da bi, iako su prethodni pokušaji za pročišćavanjem američkog prehrambenog lanca »propali ne uspjevši potaknuti političare«, domoljubni zahtjev za 165


nacionalnom sigurnošću mogao »napokon dovesti do smislene akcije«. Detroit Project, kampanja koju su pokrenuli liberalna komentatorica Arianna Huffington i američka udruga za propagiranje korištenja automobila s efikasnom potrošnjom goriva, povezala je kampanju protiv terenskih SUV vozila s ratom protiv terorizma s obzirom na potrebu »da se oslobodimo zavisnosti o nacijama i teroristima koji drže svjetske zalihe nafte i koji nas zbog naše ovisnosti o njoj drže taocima«. Neki aktivisti za zaštitu okoliša smatraju da njihovi programi nude najefikasniju protu-terorističku strategiju. U članku na online časopisu OnEarth, David Corn, urednik washingtonskog tjednika sklonog ljevici The Nation kaže da »tehnologije koje već dugo vremena dovode u pitanje zagovornici zaštite okoliša predstavljaju potencijalnu prijetnju u današnjoj eri terorizma«. »Zaštita okoliša morat će postati ključna sastavnica borbe protiv terorizma.«. Čak su i radikalni kritičari rata u Iraku govorili o njemu potpaljujući strah od terorizma. Britanska koalicija Zaustavite rat smatra da će »srljanje u rat protiv Iraka prouzročiti iste one prijetnje terorizmom koje ljudi koji zdravorazumski razmišljaju žele spriječiti«. George Michael uznemirio je javnost objavivši 2002. pjesmu pod nazivom »Upucajte psa«, ali i to je bila neka vrsta argumenta protiv rata zato jer će nas on učiniti još ranjivijima spram terorizma. »Imam dojam da će, nakon što sve ovo prođe, oni upucati psa«, kaže Michael u svojoj pjesmi u kojoj su »oni« »Mustafe« i »momci iz Gaze« a pas je Blairova Britanija. U video spotu pjesme nalazi se karta Britanije nad kojom je ucrtana meta. Busheva retorika straha ne predstavlja nikakvu iznimku. Takav stav zastupaju i vođe drugih interesnih grupa, pa čak i Bushevi protivnici. Tijekom predsjedničke kampanje 2004. 166

politika straha

priča o strahu nije bila ništa manje prisutnai važna kod Kerryja negoli kod Busha. »Kerry i njegovi pristaše prigrlili su Bushevu strategiju igranja na kartu straha zbog javne nesigurnosti, ponekad koristeći gorljive optužbe da bi potpalili atmosferu«, stoji u jednoj dalekovidnoj analizi izborne kampanje iz 2004. (9) Doista, pretvarajući Busha u figuru od koje treba strahovati, demokrati su se pokazali najvećim zagovornicima politike straha. Dok je Bush imao jednodimenzionalan stav prema prijetnji terorom, Kerry je uspio proširiti strah na više područja. Demokrati su tvrdili da će Bush, bude li ponovno izabran, posegnuti za vojnom moći čime će cijeli svijet pretvoriti u još opasnije mjesto. »Unatoč obilnoj retorici, Bush nije uspio uzdignuti nacionalnu sigurnost na zadovoljavajuću razinu«, stoji na internetskim stranicama Demokratske stranke. Ukratko, poruka glasi da sigurnost SAD-a ovisi o izboru Kerryja. Tijekom kampanje i Kerry je iskoristio priliku da manjak cjepiva protiv gripe pretvori u priču o uznapredovalom strahu. On je posegnuo za ovim problemom rekavši da se Bushu ne može vjerovati kad je riječ o zaštiti javnog zdravstva. Njegova je izjava izazvala paniku; ljudi koji nikad prije nisu čuli za cjepivo protiv gripe panično su stajali u redovima da ga prime. Mnogi kritičari politiku straha prepoznaju samo u njezinom grotesknom obliku. Oni redovito primjenjuju dvostruke kriterije pri procjeni tko koristi strah kao političko oružje. Čini se da se Busha procjenjuje prema drugim kriterijima nego Kerryja. Bushevi kritičari koji su pribjegli širenju panike taj čin smatrali su osvješćivanjem javnosti, a ne zagovaranjem straha. No, mnogi radikalni aktivisti nisu ništa više izbirljivi u svojem korištenju retorike terora od Busha. Oni tako pišu o teroru kojeg doživljavaju siromašni Amerikanci koji nemaju 167


zdravstveno osiguranje ili o teroru rasne politike nad manjinama. Prema jednom kritičaru tog stanja, »terorizam se također sastoji i od onog što bi se moglo nazvati ‘terorizmom svakidašnjeg života’ koji se dijelom očituje u patnjama i tegobama milijuna odraslih ljudi i djece kojima nedostaje prikladna hrana, zdravstvena skrb, posao, mirovina i osnovne životne potrepštine«. (10) U ovom pokušaju subverzije dominantne retorike rata protiv terora kritičari su premjestili fokus problema i nesvjesno mu podarili kredibilitet. Tijekom kampanje iz 2004. fali zarez godine, radikalni protivnici republikanske administracije nisu se libili izmisliti svoj vlastiti scenarij straha. »Čini se da je jedino Ralph Nader bio posve svjestan opasnosti«, kazao je radikalni američki komentator Mike Davies u članku »Čudovište pred vratima«. (11) Čudovišna opasnost o kojoj se u članku radi bio je H5N1, virus smrtonosne ptičje gripe koji se prvi put pojavio u Hong Kongu 1997. Na početku predsjedničke kampanje Nadar je upozorio Georgea Busha da dolazi do velike opasnosti i zagovarao pokretanje »predsjedničke konferencije o epidemiji i pandemiji zaraze« da bi spriječio »opasne prijetnje zdravlju milijuna ljudi«. David je citirao službene statistike koje su govorile o tome da bi nova pandemija gripe mogla zaraziti između 40 i 400 milijuna Amerikanaca: »pomnožite to sa 70% smrtnosti u slučaju zaraze i zabrinut ćete se za vlastitu obitelj«. »Ironično je da je u našoj ‘kulturi straha’« kojom dominira strah od bioterorizma, kaže Davis, »najmanje pozornosti posvećeno prijetnji koja je zaista najstrašnija«. Razlika između starih radikala poput Nadera i Davisa i njihovih protivnika jest u tome da ovi prvi radije šire paniku zbog gripe nego strah od terorističkih napada »zbog toga 168

politika straha

što im to omogućava da se opsesivno vrte oko nekih omiljenih tema – oko uvjeta na farmama koji bi mogli proširiti ptičju gripu, o nedostatku interesa farmaceutskih kompanija za proizvodnjom jeftinog cjepiva, o spokojnoj i bezbrižnoj vladi, te o osiromašenim zajednicama u zemljama u razvoju koje bi najvjerojatnije podnijele glavni teret epidemije ukoliko bi do nje došlo«. (12) Strah je općenito postao uobičajena moneta u javnom diskursu. Aktivisti za zdrav život, aktivisti za zaštitu okoliša i grupe za zagovaranje ništa manje ne koriste scenarije straha da bi postigli svoje ciljeve od političara kojima je želja privući pozornost javnosti pobuđivanjem zabrinutosti zbog zločina i funkcioniranja pravnog poretka. Ustvari, priča o strahu već je u tolikoj mjeri asimilirana da se sada samosvjesno iskazuje na personaliziran i privatiziran način. U prijašnjim razdobljima kad je politika straha imala moćan učinak – u latinoameričkim diktaturama, fašističkoj Italiji ili Staljinovom Sovjetskom Savezu – ljudi su rijetko shvaćali strah kao nekakav zaseban fenomen. Umjesto toga, bojali su se da bi se i njima moglo dogoditi ono što se dogodilo njihovom prijatelju ili susjedu. Oni se nisu brinuli zbog straha u nekom općenitom i apstraktnom smislu. Međutim, danas su strahovi u javnosti vrlo rijetko vezani za neki određen događaj. Politika straha odnosi se na život u cjelini. Izjava »Bojim se« rijetko se odnosi na nešto konkretno, već izražava nejasan osjećaj bespomoćnosti. Strahove se također izražava i u obliku pritužbi zbog nekog pojedinca, primjerice »Doista se bojim Busha« ili »On je predsjednik kojeg se trebamo bojati«. Ironično je da se sam čin prokazivanja Busheve politike straha temelji na tome da se dokaže kako on sâm utjelovljuje osobu koje se treba plašiti. 169


Kao što sam kazao u svojoj prethodnoj knjizi Kultura straha: Preuzimanje rizika i moral niskih očekivanja, strah je postao moćnim oruđem koje dominira javnom imaginacijom. To se dogodilo i prije 11. rujna 2001., a njegov uspon se ne može pripisati isključivo problemu terorizma. Njega karakterizira uvjerenje da je čovječanstvo suočeno s moćnim destruktivnim snagama koje prijete našem svakidašnjem životu. Linija koja je nekad razgraničavala stvarnost od znanstvene fantastike sada je postala zamagljena. Vladini dužnosnici stoga razmatraju prijetnje koje predstavljaju asteroidi koji bi mogli pogoditi zemlju; neki znanstvenici upozoravaju da je pandemija gripe vrlo realna mogućnost; ostali tvrde da je ljudska vrsta »pred izumiranjem« ukoliko nešto ne napravimo po pitanju globalnog zatopljenja. »Kraj je blizu« više nije poklič samo religijskih fanatika; umjesto toga, širenje panike se doživljava kao čin zabrinutog i odgovornog građana. Zagovaračke grupe često tvrde da nismo u dovoljnoj mjeri prestrašeni i da bi javnost još više trebala biti »svjesna« rizika s kojima se suočava. Novine se međusobno natječu u promoviranju različitih scenarija straha, bilo da je riječ o genetski modificiranoj hrani, riziku koje predstavlja cjepivo, sindromu ekonomske klase ili onima koji traže azil. Dominacija takvih priča u medijskom prostoru govori nam da se društvo osjeća nelagodnim. Ono više nije u stanju raspravljati o nekom problemu bez korištenja diskursa panike. Odjednom smo ustanovili da je pretilost »epidemija« i da bi lako mogla usmrtiti više ljudi nego što to čine cigarete. Rasprave o novim tehnologijama, drogama, zdravlju ili okolišu neizbježno se usredotočuju na najgore zamislive scenarije. Zajednički učinak takvog djelovanja je preobrazba straha u kulturalnu perspektivu 170

politika straha

u kojoj se društvo čini smislenim. Unatoč njegovim pojavnim oblicima, strah se ne odnosi na neke pojedinačne slučajeve nego se tiče svega. Kulturu straha prožima duboki osjećaj bespomoćnosti, osjećaj smanjene mogućnosti djelovanja koja ljude nagoni da postanu pasivni subjekti koji ne mogu činiti ništa drugo osim žaliti se i reći »bojimo se«. Politika je internalizirala kulturu straha. Politička neslaganja stoga se uglavnom temelje na pitanju čega bismo se trebali najviše bojati. Europskom politikom trenutno dominiraju rasprave o strahu od terora, strahu od onih koji traže azil, strahu od antidruštvenog ponašanja, strahu zbog djece, strahu koji se tiče hrane, strahu zbog budućnosti Europe. I u SAD-u se političari međusobno nadmeću zbog toga kakav bi strah trebalo najviše zagovarati. Glasači imaju izbor: mogu se bojati Busha, Kerryja, terorista, zločina, niske razine zdravstvenog osiguranja, zagađenja ili raznih drugih strahova. Politika straha kao da nadilazi svaku temeljnu razliku u gledištima. Međutim, politika straha ne bi bila toliko uspješna da se u tolikoj mjeri snažno ne podudara s današnjom kulturnom klimom. Političari ne mogu naprosto stvoriti strah ni iz čega niti imaju monopol na korištenje straha; panika zbog zdravlja ili sigurnosti može isto tako započeti na Internetu ili je mogu začeti zagovaračke grupe kao i oni koji iz vlade utječu na javno mnijenje. Paradoksalno je da vlada troši podjednako mnogo vremena na obuzdavanje učinaka spontano proizvedenih scenarija straha koliko i na osmišljavanje i provođenje svoje vlastite kampanje straha. Razlog zbog kojeg politika straha ima toliko snažan odjek, nalazi se u načinu na koji je osobnost pretvorena u ranjivu subjektivnost. U razdoblju kojim dominira 171


stav da »nema alternative«, nema potrebe za svemoćnom državom koja bi nas podsjetila koliko smo bespomoćni. Takvo stanje koje umanjuje prostor za djelovanje isto je ono koje onemogućava ljudima da događaje interpretiraju kroz prizmu tjeskobe i straha. Ukoliko je ranjivost doista ključna odlika ljudskog stanja, onda se doista svega trebamo bojati. politiziranje straha Iako politika straha odražava širu kulturnu atmosferu, ona se nije pojavila spontano može i bez ovoga. Strah se neprestano politizirao. Tijekom povijesti strah je bio korišten kao političko oruđe vladajućih klasa. Machiavellijevim savjetom vladarima kako će »biti sigurniji bude li ih se narod plašio nego bude li ih volio« rukovodile su se naredne generacije autoritarnih vladara. Strah se može koristiti u svrhe prisile, terora i za održavanje javnog reda i mira. Time što izaziva zajedničku reakciju zbog neke prijetnje, on također omogućava i postizanje konsenzusa i jedinstva. Danas politika straha ima za cilj postići konsenzus i ujediniti inače razjedinjenu elitu. No, bez obzira na namjere onih koji ga potiču, glavni učinak straha je ojačati ideju kako nema alternative. U tekstovima engleskog političkog filozofa Thomasa Hobbesa nalazimo prvi sustavan pokušaj razvijanja politike straha koju se može iskoristiti da bi se osnažila ideja kako ne postoji alternativa. Za Hobbesa, jedan od temeljnih ciljeva poticanja straha je neutralizacija svih radikalnih pobuda koje dovode do društvenog eksperimenta. Da bi se postigao taj cilj, Hobbes je smatrao da ljude treba uvjeriti da je »za njihovo ali i za opće dobro bolje da budu što manje odvažni«. (13) Oni 172

politika straha

koji internaliziraju svijest o strahu najvjerojatnije neće preuzeti rizik i društvene eksperimente. Zagovaranje što obuhvatnije odbojnosti prema onom nepoznatom također će pomoći tome da se ljudi počnu bojati onog »što nikad nisu doživjeli kao opasno«. Danas je takav strah od »nepoznate opasnosti« institucionaliziran i nalazi se u samom temelju dominirajuće politike straha. U Hobbesovo vrijeme stvari su bile dosta drukčije. Umjesto stava da »nema alternative«, on je živio u vremenu u kojem je značajan postotak ljudi u društvu pokušavao iznjedriti revolucionarnu promjenu. Uvučen u građanski rat pokretom kojeg su predvodili odvažni vizionari, Hobbes je politiku straha smatrao preduvjetom za konsolidiranje poretka i stabilnosti. Danas vladajuće klase ne moraju na umjetan način proizvoditi strah. Zahvaljujući iscrpljenosti politike, taj osjećaj je već duboko usađen u društvo. Pitanje s kojim se sučeljavaju javne ličnosti glasi trebaju li smanjiti ili pak politizirati strah. To isto pitanje zaokupljalo je Philipa Goulda, bivšeg savjetnika za kampanje novih laburista. U dokumentu pod nazivom »Borba protiv faktora straha« objavljenom u veljači 1994., Gould je zapazio da je moderno biračko tijelo nesigurno, neizvjesno i nelagodno. Ono »se više boji toga da će se stvari okrenuti nagore nego što se nada da će se stvari popraviti«. Osjećaj nelagode i tjeskobe zbog budućnosti daje pravo uporabi taktike straha koja je dominirala politikom 1980-tih i ranih 1990-tih. Da bi se obranile protiv napada čiji je korijen strah, napredne stranke morale su istovremeno donijeti odluku čim su se suočile s takvim izazovima. (14) Gould nije jasno izrekao što misli o politici straha. Ali, kao što je to uočio Heartfield, njegova logička argumentacija sastojala 173


se u tome da su i laburisti također morali stvoriti »svoj vlastiti faktor straha« zato da bi ponovno pobijedili na izborima. (15) Kao što je pokazao razvoj zbivanja, Novi laburisti nisu odoljeli iskušenju da i sâmi prihvate politiku straha. Od Blairovog izbornog slogana iz 1997. »čvrsti prema zločinu, čvrsti prema uzrocima zločina« do njegova obećanja iz kampanje 2005. da će laburistička vlada »Trećeg puta« donijeti »promjenu u borbi protiv kriminala i nereda«, događaji su pokazali kako su Gouldovi uvidi i te kako bili prisutni u njihovoj politici. (16) Tijekom američkih predsjedničkih izbora 2004. i nakon njih mnogi su Demokrati zauzeli stav sličan Gouldovom. Primjerice, Don Hazen, izvršni urednik online časopisa AlterNet, upozorio je da »napredne snage često ne uočavaju faktor straha, snage koje se najčešće utječu logičkom razmišljanju prema kojem bi ljudi drukčije postupali ukoliko bi im bile poznate sve okolnosti«. Hazen je smatrao da intelektualni argumenti nisu »najprikladniji u tom kritičnom trenutku« i da stoga »činjenice i analize moraju biti popraćene vizijom koja se tiče sigurnosti«. (17) Drugim riječima, i »napredne snage« moraju naučiti kako koristiti faktor straha u svoju korist. Politizacija straha neizbježno je povezana s procesom iscrpljenosti i demoralizacijom, o čemu sam već govorio u ovoj knjizi. Društva koja su u stanju iznijeti pozitivnu viziju budućnosti ne moraju koristiti strah kao ključnu temu u javnom životu. Političari koji pokušavaju mobilizirati biračko tijelo oko pozitivnog programa djelovanja, izbjegavaju politiku straha. U inauguralnom govoru predsjednika F. D. Roosevelta iz 1933. stekao se dojam da budućnost donosi nove mogućnosti. Njegova izjava kako je »jedina stvar koje se moramo bojati 174

politika straha

upravo sâm strah« bila je uključena u pozitivnu orijentaciju koja je naposljetku dovela do ostvarivanja programa New Deal. Kontrast između Rooseveltove poruke i izjava koje danas daju političari vrlo je upadljiv. Poruka koju danas možemo čuti uglavnom glasi »Ne ako, već kada«. Ova izjava koja se odnosi na ostvarenje terorističkih prijetnji i koja ima oblik »senzibilnog« upozorenja, izravno potiče osjećaj rezignacije s obzirom na neizbježnost loših događaja. Postoji velik broj ljudi koji strah smatraju pozitivnom vrijednošću koja služi stjecanju moralne svijesti u društvu. U svojem današnjem obliku, politiku straha je najkoherentnije prikazala politologinja s Harvarda Judith Shklar. Ona govori o »liberalizmu straha« s obzirom da on u razdoblju terora može ljude ujediniti u borbi protiv okrutnosti i nepravde. »S obzirom da je strah od posvemašnje okrutnosti univerzalan, moralne tvrdnje zasnovane na njezinoj zabrani imaju neposredan učinak i mogu steći priznanje bez korištenja mnogo argumenata«, smatra Shklar. Njezino gledište odražava uvjerenje kako u današnje vrijeme ono što može motivirati ljude nije pozitivna vizija budućnosti i mogućnosti koje ona donosi, nego strah od zla. Prema takvom stavu, strah od okrutnosti predstavlja moralni temelj liberalizma. Shklar kaže: »To ne znači da on treba ponuditi summum bonum naspram kojeg bi se svi politički akteri trebali usmjeriti, ali nedvojbeno znači da on počinje sa summum malum koje svi poznajemo i koje bismo rado izbjegli kad bi to bilo moguće. Takvo zlo je okrutnost i strah kojeg ono proizvodi, kao i strah od samog straha.« (18) Izbjegavanje terora i okrutnosti predstavljeno je kao temelj raspoloženja u javnosti koje bi moglo odbaciti podjelu 175


i fragmentaciju te zadobiti široku potporu. Bez obzira kakve bile teme koje su podijelile društvo, naše neslaganje s terorom, okrutnost, genocid i patnje pojavljuju se kao temelji na kojima se može izgraditi osjećaj smislenosti zajedničkog djelovanja. Shklarina analiza pruža suvisao pokušaj nadvladavanja problema kojeg predstavlja odsutnost moralno smislene politike uspostavljanjem konsenzusa o borbi protiv stvari kojih se bojimo i koje izazivaju bojazan. Zapadna društva objeručke su prihvatila ovu paradigmu. Tijekom posljednjih dvadeset i pet godina zapadnjačka kultura postala je i te kako svjesna genocida, okrutnosti i terora. Ono što bi u prethodnim razdobljima vjerojatno bilo označeno kao primjer političkog nasilja, brutalnosti i terora, sada se rutinski prenosi u novi senzacionalistički rječnik genocida, etničkog čišćenja, holokausta ili zločina protiv čovječnosti. Čini se da se s vremena na vrijeme zapadna mašta mora približiti neviđenim strahotama da bi samu sebe podsjetila na vlastitu moralnu svrhu. Kako kaže Robin, borba protiv etničkog čišćenja i ostalih zlodjela koja se zbivaju »ondje« koristi se kao mogućnost da bi se podjednako ostvarila »naprednjačka« kao i »konzervativna« obnova. (19) Težnja da se strahu pripiše veliki potencijal za pružanje podrške društvenoj solidarnosti i moralnoj obnovi vrlo je snažna među kulturalnim i političkim elitama. Holokaust je pretvoren u simbol kojeg se može iskoristiti u svaku svrhu i kojeg redovito koriste oni koji organiziraju kampanje da bi podržali različite ciljeve. Kako kaže Jeffrey Alexander, jedan od najutjecajnijih američkih sociologa, tijekom 1980-tih »preuveličan slobodnolebdeći simbol holokausta postao je asocijativno 176

politika straha

povezan s pokretom protiv nuklearnog naoružanja i nuklearnih testiranja te, još općenitije, s ekološkim pokretom koji je tada nastajao«. Umjesto da takav trend interpretira kao još jedan primjer trivijalizacije holokausta, Alexander smatra da on predstavlja korištenje »snažne metafore kojom se društveni život nastoji učiniti smislenim«. (20) Bojazan od takvog simbola zla, kaže on, može dovesti do stvaranja pozitivne moralne univerzalnosti. Uvjerenje kako se društvena solidarnost može znatno lakše postići na temelju reakcije usmjerene protiv zla nego na temelju težnji prema činjenju dobra, ima snažan utjecaj na političare, one koji utječu na javno mnijenje i pripadnike akademske zajednice. Umjesto zabrinutosti zbog destruktivnih posljedica koje bi mogla imati atmosfera tjeskobe i straha koja vlada javnošću, mnogi teoretičari društva smatraju ih osjećajima koji se mogu iskoristiti u svrhu ostvarivanja društvene kohezije. Njemački sociolog Ulrich Beck smatra da prijetnja globalnim terorizmom ima takav potencijal. On drži da »u razdoblju u kojem su povjerenje i vjera u Boga, klasu, naciju i napredak uvelike nestali, zajednički strah čovječanstva pokazao se zadnjim i proturječnim izvorom stvaranja novih veza«. (21) Transformaciju »zajedničkog straha čovječanstva« u pozitivnu vrijednost podržavaju pesimistične prognoze koje pristaju uz tezu o nenadoknadivom gubitku povjerenja u napredak i prosvijećenost. Nažalost, pokušaj pretvaranja straha u neku pozitivnu vrijednost za posljedicu ima njegovu normalizaciju. U Velikoj Britaniji Beckov pristup najsnažnije zagovara sociolog Anthony Giddens koji strah ljudi svjesno pokušava prikazati kao sredstvo moralne obnove. On je neskriveno optimističan 177


spram takvog projekta, tvrdeći kako je »ovo vjerojatno prvi put u povijesti da možemo govoriti o nastanku univerzalnih vrijednosti«. Zbog čega? Zato što takve vrijednosti ne pokreće »heuristika straha« dok se sučeljavamo s »prijetnjama koje je čovječanstvo stvorilo samo sebi«. (22) Nadovezujući se na stavove Shklar, on nudi »negativnu utopiju« ujedinjavanja oko onih »loših«. (23) Težnju da se strah postavi kao negativni moralni temelj za obnovu zajednice podržava pretpostavka kako pozitivna vizija budućnosti više nije u stanju ponuditi okvir nastanka društvenog konsenzusa. U Americi neki intelektualci iz kruga Demokratske stranke smatraju da se liberalna ljevica mora povezati s politikom straha ukoliko želi napredovati. Michael Walzer, jedan od urednika časopisa Dissent, smatra kako »strah mora biti naša polazišna točka, iako se radi o osjećaju kojeg u najvećoj mjeri iskorištava desnica«. Walzer smatra, na tragu Hobbesa, kako je zaštita ljudi od straha od smrti »legitimna i nužna zadaća«, zagovarajući pritom oblik politike straha koja bi bila »naprednija« od one koju provodi predsjednik Bush. »Busheva administracija iskorištava naše strahove, ali nije zainteresirana za poduzimanje kolektivnog pokušaja da se suoči s njima, odnosno da pruži nužne oblike zaštite i da potakne nužne oblike međusobne pomoći«, kaže Walzer. On smatra da spoj politike straha i prosvijećenog društvenog plana predstavlja način na koji liberalna ljevica može krenuti naprijed. (24) Važno je shvatiti da predstavljanje straha kao instrumenta solidarnosti ne znači naprosto prilagođavanje postojećem stanju stvari. Ono je također i poziv za njegovim produžavanjem i prolongiranjem. Iz te perspektive plašenje javnosti predstavlja se kao čin građanske odgovornosti. Primjerice, 178

politika straha

američki politolog George Marcus kaže da zabrinutost pomaže pojedincima da postanu informiraniji građani. »Većina Amerikanaca ne zna mnogo o politici kao takvoj ili kakvi su stavovi pretendenata na vlast u vezi različitih gorućih pitanja«, kaže on. Međutim, »zabrinuti građani su ujedno i informirani građani s obzirom da su im emocionalne pobude pomogle shvatiti važnost problema u današnjem vremenu neizvjesnosti«. (25) Marcusovo idealiziranje dobrih strana zabrinutosti predstavlja raširen stav. Ovladavanjem zabrinutosti u javnosti sada se sustavno bave javni dužnosnici i kampanje posvećene zadaći »osvješćivanja«. U kulturnoj klimi gdje je strah postao politiziran i normaliziran, kampanje posvećene osvješćivanju ne samo da pretjeruju nego i svjesno zagovaraju ono što drže »dobrim lažima«. Dugi niz godina vođe kampanje za podizanje svijesti o AIDS-u odbijali su priznati kako u zapadnjačkim društvima ova bolest nije predstavljala ozbiljnu prijetnju većini heteroseksualaca. Mnogi zagovornici te kampanje nisu se htjeli ispričati zbog korištenja nečasne propagande. Mark Lawson je u Guardianu rekao: »Vlada je lagala, i drago mi je zbog toga.«. Istina, vlada je zagovarala »pretjerivanje i netočnost«, pa što onda? To je bio slučaj »dobre« laži. (26) Na obranu »dobre laži« ili »velike istine« poziva se onda kad se priče posvećene podizanju svijesti koje propagiraju oni koji vode kampanje razotkriju u javnosti. »Djeca će umrijeti prije svojih roditelja«, stoji u upozorenju iz 2004. Povjerenstva za zdravlje pri britanskom Zastupničkom domu. Da bi se ukazalo na ovu opasnost i povećala svijest o njoj, u izvješću se navodi primjer trogodišnje djevojčice kao najmlađem poznatom slučaju smrti zbog pretilosti koja je rezultat toga što su je 179


roditelji nepravilno hranili. Kad je liječnik djevojčice kazao da se radi o laži jer je smrt nastupila zbog genetski naslijeđenih problema, neki zagovornici izvješća odbili su se ispričati zbog lažne informacije. Što se njih tiče, posve je legitimno počiniti malu grešku u interesu neke puno veće istine. Sličan pristup su usvojili i neki zagovornici kampanje osvješćivanja javnosti o globalnom zatopljenju. Stručnjak za klimu Stephen Schneider izokretanje dokaza opravdao je na ovaj način: »S obzirom da nismo samo znanstvenici nego i ljudska bića, trebamo pobuditi maštu javnosti«, dodavši da »moramo izaći sa strašnim scenarijima, pojednostavljenim dramatičnim izjavama i uopće ne spominjati da u njih sumnjamo«. (27) Njegov kolega David Viner ima sličan stav. Zapazivši da je film Dan poslije sutra »mnogo toga krivo prikazao«, on ipak prelazi preko toga smatrajući da sve ono »što podiže svijest o klimatskim promjenama mora samo po sebi biti dobra stvar«. (28) odbacivanje politike U značajnoj knjizi Strah: Povijest jedne političke ideje Corey Robin posve ispravno skreće pozornost na situaciju u kojoj »strah često služi kao uporište intelektualcima kojima su potrebni temeljni argumenti«. On dodaje da se »u trenucima sumnje u sposobnost pozitivnih principa da pokrenu moralnu percepciju ili potaknu javno djelovanje, strah čini idealnim izvorom političkih uvida i energije«. (29) Robin je zabrinut zbog toga što velik broj američkih intelektualaca zagovara argumente koji se legitimiraju senzibiliziranjem javnosti na strah. On ispravno smatra da »moramo odbaciti shvaćanje kako strah može predstavljati temelj političkog života«. (30) 180

politika straha

Nažalost, strah često služi kao temelj javnoga diskursa, a njegovo širenje nije samo ograničeno na desničarske jastrebe koji pozivaju na rat. Kao što sam ranije spomenuo, kritičari »politike straha« često su izravno uključeni u širenje alarmantnih teza. Oni su uvelike pridonijeli stvaranju situacije u kojoj svjetovne stvari poput zdravlja djece, hrane ili kvalitete zraka postaju primjeri scenarija kojim se širi strah. On je postao odlika koja povezuje sve građane neovisno o njihovim različitim političkim preferencijama. Zapravo, glavna karakteristika po kojoj se različite stranke i pokreti razlikuju jedni od drugih nalazi se upravo u tome čega se najviše boje: uništavanja okoliša, neodgovornih kompanija, imigranata, pedofila, zločina, globalnog zatopljenja ili oružja za masovno uništenje. U današnje vrijeme, strah nesputano prelazi s jednog problema na drugi bez ikakve potrebe za postojanjem uzročno-posljedične ili logičke veze. Kad je u lipnju 2002. velečasni Jerry Vines, vođa kršćanske sekte Southern Baptist, rekao da je Muhamed bio »pedofil kojeg su opsjedali demoni« te da Alah vodi muslimane u terorizam, on je naprosto iskoristio logičke nedostatke koji postoje zbog slobodnolebdećeg karaktera naših pripovijesti o strahu. (31) Takvo proizvoljno povezivanje terorizma i pedofilije može imati za učinak povećavanje našeg straha od oboje. Ista stvar se zbiva i kad se genetski modificirani proizvodi prikazuju kao Frankensteinova hrana. Čini se da politika oživljava samo u svojem karikaturalnom obliku panike. U određenom smislu, termin »politika straha« pogrešno se koristi. Iako ga zastupaju stranke i zagovaračke skupine, on govori o odbacivanju politike. Za razliku od politike straha 181


koju provode autoritarni režimi i diktature, on nema jasno definiran cilj osim onog da iskaže ono što misli jezikom koji može steći široki kulturni odjek. Jedna od razlikovnih odlika našeg vremena nije podržavanje straha, nego podržavanje našeg osjećaja ranjivosti. Bez obzira što joj nedostaje jasno postavljen cilj, kumulativni učinak politike straha je povećanje svijesti društva o vlastitoj ranjivosti. Što se u većoj mjeri osjećamo bespomoćnima, to će nam vjerojatnije biti teže oduprijeti se sirenskom zovu straha. Preduvjet za učinkovito suprotstavljanje politici straha je razdvajanje koncepta osobnosti od koncepta ranjivosti. Zabrinutost zbog neizvjesnosti postaje sve većom i posve nas preplavljuje ukoliko se sami smatramo u bitnom smislu ranjivima. Međutim, ljudska imaginacija posjeduje vrlo veliku sposobnost angažiranja i izvlačenja pouke od rizika s kojima se suočava. Tijekom povijesti čovječanstvo je ipak nešto naučilo iz vlastitih poraza i gubitaka te je razvilo načine sustavnog identificiranja, vrednovanja, odabiranja i primjenjivanja opcija za smanjivanje rizika. Uvijek postoji alternativa, a hoćemo li mi biti svjesni izbora kojeg imamo ovisi o tome smatramo li da nas kao osobe određuje ranjivost ili pak naša sposobnost brzog oporavka.

182

politika straha Bilješke 1 v. Todd May, ‘Religion, the Election and the Politics of Fear’, countercurrents.org, 19 studeni 2004. 2 Don Hazen, ‘Grappling with the Politics of Fear’, AlterNet, 9. ožujka 2005. 3 ‘Blunkett bails out crime at top of the agenda’, the Guardian, 24. studenoga 2004. 4 Cit. u: Paul Linford, ‘Tony Blair turns to the politics of fear’, The Journal, 27. studenoga 2004. 5 v. ‘Politics of Fear Stalks Britain’, Yahoo News, 28. veljače 2005. 6 Attacks on Tory politics of fear’, the Guardian, 1. travnja 2005. 7 Ashton Carter, John Deutch i Philip Zelikow, ‘Catastrophic Terrorism: Tackling the New Danger’, Foreign Affairs, studeni/ prosinac 1998., str. 81. 8 v. BBC Online, 2. rujna 2001. 9 Jim VandeHei and Howard Kurtz, Washington Post, 29. rujna 2004. 10 Giroux (2003), str. 13. 11 ‘The Monster at the Door’, Common Dreams News Centre, 30. rujna 2004. 12 v. Michael Fitzpatrick, ‘Fearing Flu’, www.spiked-online.com, 27. siječnja 2005. 13 cit. prema: Robin (2004), str. 11. 14 cit. prema: Heartfield (2002), str. 195. 15 Heartfield (2002), str. 195. 16 v. The Yorkshire Post, 11. ožujka 2005. 17 Don Hazen, ‘Grappling With the Politics of Fear’. 18 Shklar (1989), str. 23, 29, 30. 19 Robin (2004), str. 129. 20 Jeffrey C. Alexander, ‘On the Construction of Moral Universals’, u: Alexander, Eyerman, Giesen, Smelser i Sztompka (2004), str. 246, 252, 263. 21 Beck (2002), str. 46. 22 Giddens (1994), str. 20. 23 Giddens (1994), str. 223.

183

Frank Furedi: Politika straha 24 Michael Walzer, ‘All God’s Children Got Values’, Dissent Magazine, proljeće 2005., str. 3-6. 25 Marcus (2002), str. 103-4. 26 Mark Lawson, ‘Icebergs and Rocks of the «Good” Lie’, the Guardian, 24. lipnja 1996. 27 Cit. u: Dick Taverne, ‘Careless science costs lives’, the Guardian, 18. veljače 2005. 28 ‘It’s a hell of a town’, the Guardian, 19. svibnja 2005. 29 Robin (2004), str. 135. 30 Robin (2004), str. 139. 31 Cit. u: Filler (2003), str. 345.

184

8 Infantilizacija javnosti Poticanje ranjivosti ljudi predstavlja glavno postignuće politike straha. Vlade danas građane smatraju ranjivim subjektima koje treba tretirati kao pojedince koji ne znaju što je u njihovom interesu. Rezultat toga je da su oni koji provode politiku svoju pažnju preusmjerili od javnosti prema privatnoj sferi. Iscrpljenost politike dovela je u pitanje snage koje su nekad bile usmjerene na nju u stanje kolonizacije svakidašnjeg života. Naličje depolitizacije javnog života je sklonost politiziranju sitnica i tričarija u ljudskim životima. Kao rezultat toga, pitanja koja su nekad bila nečuvena i kontroverzna mogu na proizvoljan način dominirati naslovnicama novina i odjednom nestati. Zbog toga je pitanje o tome kakvu hranu jedu djeca za vrijeme školskog odmora neočekivano moglo postati prijelomnim pitanjem izbora u Britaniji 2005. godine. Gotovo preko noći ljudske frustracije i emocije postale su dijelom javnosti koja je kružila oko »debate« o školskim obrocima. Vlade se neprestano upuštaju u križarske pohode usmjerene na dijetu, zdravlje, seksualni život, roditeljstvo, konzumaciju alkohola i ponašanje spram drugih. Politizacija individualnih životnih stilova obrnuto je proporcionalna depolitizaciji javnog života. Shodno tome, paradigma javne politike preusmjerena je od angažiranja oko odgovornih građana prema tome da ih smatra biološki nezrelom djecom. U vrijeme vladavine Thatcher i Reagana postojao je prilično jasan trend pretvaranja građana u potrošače. U novije vrijeme takvo srozavanje statusa odgovornog građanina postalo je sve veće i 185


utrlo je put modelu koji ljude čini infantilnima smatrajući ih korisnicima ili pacijentima ili pak ranjivim pojedincima kojima treba podrška. Političke elite su zbog nesposobnosti osmišljavanja strategije promjene u javnoj sferi počele zagovarati upravljanje mikropitanjima. Bezbrojne tehničke stvari koje nikad nisu bile izvorno u domeni vlasti, neočekivano su postale središtem vladinih inicijativa. Britanska vlada trenutno je zabrinuta da njezini »korisnici« možda »nemaju dovoljno znanja, vještina ili kuhinjskih potrepština nužnih za pripravljanje zdravih obroka«. (1) Danas će političari vrlo vjerojatno snažnije zagovarati rano obrazovanje djece, veće učionice, dijetne obroke ili liste za čekanje u bolnicama negoli što će se baviti budućnošću manufakturne industrije ili poljoprivredne politike Europske unije. Većina političara se danas čak i ne pretvara da pokazuje interes za zastupanjem nekih karakterističnih stavova ili nekog ambicioznog projekta. Umjesto toga, čini se da su zaokupljeni banalnim problemima »životnih stilova« i malograđanskim idejama interveniranja u nečije osobne probleme. U ožujku 2005. američki Kongres donio je zakon kojim se treba održati na životu Terri Schiavo, žena kojoj je oštećen mozak i koja se nalazi u dubokoj komi, nakon što je sud u Floridi na zahtjev njezina muža dopustio da joj se ukloni cijev kojom je primala hranu. Zbog velikog publiciteta kojeg je dobio taj slučaj, američki predsjednik George W. Bush prekinuo je godišnji odmor i vratio se u Washington da bi potpisao potrebnu dokumentaciju. Takva iznimna procedura koja se obično poduzima isključivo u trenucima ugrožene nacionalne sigurnosti napravljena je da bi se ukazalo na ozbiljnost s kojom Kongres shvaća svoju ulogu nadziranja osobnog života ljudi. Uloga američke i britanske vlade uobičajeno je bila 186

infantilizacija javnosti

povezivana s podržavanjem čitavog niza vrednota, tradicija i institucija koje se dovodilo u vezu s američkim i britanskim načinom života. Čini se da su danas te dvije vlade više zainteresirane za držanje prodika ljudima o tome kako bi trebali živjeti svoje živote i voditi svoje poslove. U SAD-u je Clintonova administracija, baš kao i republikanska koja je došla na vlast nakon nje, držala sferu obiteljskog života važnim prostorom vladinih aktivnosti. U svibnju 2000. čitava jedna konferencija u Bijeloj kući bila je posvećena informiranju javnosti o tome da roditelji trebaju usmjeravati i podržavati svoju djecu tinejdžere. U slučaju da neki američki građani nisu u stanju shvatiti poruku, Hillary Clinton je kazala da će Nacionalna zaklada za žene i obitelj, zajedno s Institutom za obitelj i rad »provesti kampanju s ciljem zagovaranja važnosti provođenja vremena s tinejdžerima«. (2) Na kraju konferencije političarima je narodski ukazano na potrebu da »roditelji manje vremena posvete sebi i svojim poslovnim obvezama, i nađu vremena za vlastitu djecu«. »Zajedničko sjedenje za stolom uz večeru ima golem pozitivni učinak«, rekao je tadašnji predsjednik Clinton. Jedna od sudionica, Dorothy Strickland, ponudila je ove savjete roditeljima, bakama i djedovima: 1. Razgovarajte sa svojim djetetom. 2. Slušajte što vam dijete kaže. 3. Pjevajte uspavanke i dječje pjesme kojih se sjećate iz vašeg doba. 4. Pretvorite uobičajene, svakodnevne izlete u zanimljiva putovanja. 5. Igrajte sa svojom djecom jezične igre. (3) 187


Takav pokroviteljski model kojeg je predstavila Strickland karakterističan je oblik komuniciranja vlasti s roditeljima. Treba istaknuti da je praksa podvrgavanja javnosti patronizirajućim propovijedima o tome kako bi se roditelji trebali ponašati objeručke prihvaćena i u taboru Novih laburista čiji je hvaljen program »Siguran početak« svjesno nastojao majke i očeve učiniti bliskima stranačkom shvaćanju roditeljstva. Politička elita ne ograničava se samo na propovijedanje. Najvažniju sferu političke inovacije pokreće cilj upravljanja nečijim životom i njegovom promjenom. U ožujku 2005., britanski državni tajnik za zdravstvo John Reid obznanio je vladin plan za »zdraviju i mršaviju« naciju. Taj plan je uključivao okupljanje stručnjaka koji bi »razradili osobne zdravstvene životne planove« za djecu. Čitava vojska orvelovskih lokalnih odgajateljica trebala je pohrliti u škole da bi savjetovala djecu i »podržala« ih u nastojanju da vode zdraviji život. I naravno, djeca bi dobila hodomjer tako da mogu izračunati broj prijeđenih koraka čime bi ih se potaknulo da što više vježbaju. (4) Ni odrasli nisu ostali pošteđeni ovakvih ideja. Kako izgleda, uskoro će se pokrenuti časopis pod nazivom FIT s ciljanom čitateljskom skupinom mladih muškaraca koji će podići svijest o pitanjima kao što su uporaba kondoma i gubitak težine. Reid je također obznanio da će se pokrenuti kampanja za »izgradnju svijesti u javnosti i promjenu ponašanja« u područjima kao što su pretilost, spolno zdravlje i pušenje. Da bi se postigao cilj promjene ponašanja, »nezavisno« Nacionalno vijeće potrošača bit će zaduženo za »razvijanje marketinških strategija kojima će se u društvu zagovarati zdravlje«. Ta organizacija će se baviti »psihologijom zdravlja i društvenim istraživanjima da bi otkrila najbolje načine utjecanja na životni stil i promjenu ponašanja«. 188


Posve je jasno da Johna Reida ne zanima tek pružanje informacija nego promjena ponašanja. Umjesto da se pozabavi ključnim pitanjima od nacionalnog značaja i njihovim međunarodnim kontekstom, njega isključivo zanima istraživanje koje može pomoći dužnosnicima da utječu na individualno ponašanje i da ga promijene. Nekoć je takvo istraživanje okarakterizirano kao propaganda, a socijalni marketing kao oblik manipulacije emocijama. Danas se manipulacija emocijama predstavlja kao instrument »osvješćivanja«. Kako kaže Paul Barker, bivši urednik časopisa New Society, britanska vlada je »sklona intervencijama u društvu koje bi se moglo nazvati pravim imenom, a to je društvena manipulacija«. (5) Tome je sklon i američki Kongres. Jedno brzinsko istraživanje zakonodavne prakse u američkom Kongresu 2005. pokazuje nam da se 50 zakona oslanja na riječ »ponašanje« i »zdravlje«. Zakoni kao što su onaj o promoviranju zdravog života koje je izglasao Senat imaju namjeru politizirati ponašanje. Pretpostavka da vlada ima dužnost i obvezu upravljati ponašanjem ljudi i mijenjati ga relativno je nov izum. Nedvojbeno je da su vlade oduvijek nastojale utjecati na javno ponašanje, ali su se oslanjale na lokalne običaje, moralne norme i neformalne pritiske na život zajednice da bi u tome uspjele. U demokratskim društvima obično je postojalo nepisano pravilo da vlada ne smije zadirati u područje privatnog života ljudi. Ovo je barem retorički priznato u dokumentu britanske vlade iz 1998. pod nazivom Podrška obiteljima. »Vlada mora biti veoma oprezna u politici savjetovanja koja se tiče najintimnije sfere naših odnosa«, stoji u dokumentu. (6) Međutim, unatoč mjeri opreza, taj dokument drsko je prodro u 189


područja koja se izravno tiču intimnih aspekata obiteljskog života. U njemu je ocrtana namjera vlade da pokrene program pripreme za brak pri čemu je predlagala različite projekte usmjerene prema očuvanju braka. Dokument je također dvojben i sporan s obzirom na politiku usmjerenu na pomoć roditeljima kod prinove u obitelji i, što je još znakovitije, u njemu se sugeriraju kazne za majke i očeve koji ne uspijevaju kontrolirati svoju djecu. Od objavljivanja ovog dokumenta vlada je usvojila izrazit intervencionistički stav. Bivši državni tajnik Jack Straw rekao je da roditeljsku kulturu treba promijeniti tako da se »traženje savjeta i pomoći« ne shvati kao »neuspjeh nego kao djelovanje koje poduzimaju zabrinuti i odgovorni roditelji«. Jedan od njegovih ciljeva bio je pretvaranje sfere roditeljstva u sferu nad kojom vlada može legitimno intervenirati. (7) Rušenje barijere kad je riječ o interveniranju u privatne poslove ljudi predstavlja jedan od najznakovitijih pomaka u sferi javne politike u posljednja dva desetljeća. Vlade koje su postale nesigurne u vezi vrednota i njihove svrhe preusmjerile su svoju energiju prema upravljanju ponašanjem pojedinaca i reguliranju neformalnih veza. U sve većoj mjeri pokušavale su preuzeti ulogu zaštite ljudi od njih samih i od ostalih članova zajednice. Zauzvrat, svim onim pojedincima koji priznaju autoritet vladi da igra ulogu Velikog Brata i koji traže priznanje, država blagonaklono pruža pomoć i afirmaciju. promjena ponašanja Vlada i njezini uredi ne ustručavaju se koristiti taktike zastrašivanja da bi postigle svoj cilj, a to je promjena ponašanja. Jedan od karakterističnih motiva takve propagande je rizik koji 190


se skriva u neformalnom dijelu života ljudi. Uzmimo za primjer nedavnu reklamnu kampanju londonske policije usmjerenu na ljude koji nanose tjelesnu bol svojim partnerima. Na jednom od plakata piše: »Loš dan u uredu? Kako ćete se opustiti? Čašom vina i ukusnom večerom? Ili tako što ćete svojoj ženi slomiti čeljust?« Za slučaj da netko nije shvatio poantu, tu je i sljedeći plakat: »Kad ste zadnji put svojoj djevojci rekli da je volite? Je li to bilo nakon toga što ste je zamalo ubili?« (8) Prezir kojeg ovi plakati pokazuju prema odraslim muškarcima daleko je od uobičajenog. Takvi se osjećaji neprestano pojavljuju u kampanjama koje pokreće vlada. Uzmimo za primjer publikaciju Bračni život: Kratki savjetnik za današnje parove koju je sponzorirala britanska vlada i koja sadrži paternalističke savjete od toga kako kupiti vjenčani prsten do toga kako bi parovi trebali međusobno komunicirati. Čitateljima se savjetuje da svom partneru pruže mogućnost da govori bez prekidanja. Način na koji je ovaj pamflet sastavljen govori o ideji da su parovi koji će se ubrzo vjenčati zapravo poput djece koja se igraju odraslih. U njemu se pretpostavlja da čitateljima nedostaje zdrav razum i sposobnost donošenja elementarnih odluka o tome kako trebaju voditi svoj intimni život. Što je još gore, Bračni život zagovara superioran stav spram razumijevanja ljudskih odnosa te da je njegova dužnost priopćiti te istine nezreloj publici. Istu patronizirajuću formulu nalazimo i u brošuri Očevi i sinovi izdanoj u kolovozu 2002. od strane Odjela za obrazovanje i vještine. U odlomku u kojem se savjetuje očevima kako da pomognu sinovima sa školskom zadaćom, kaže se ovo: »osigurajte mu neko udobno mjesto za rad daleko od televizora«. Ta brošura pretpostavlja da su očevi tek odrasla djeca koju treba podsjećati na ono što je svima kristalno jasno. 191


Nisu sve vladine publikacije ili inicijative usmjerene na područje privatnosti odrasle ljude sklone tretirati kao djecu. Ali one se ipak temelje na premisi da imaju i pravo i autoritet promijeniti ponašanje ljudi. S vremena na vrijeme, vladini dužnosnici reagiraju obrambenim stavom kad ih se kritizira zbog prekoračivanja njihovih pravnih ovlasti i za širenje stava o državi-dadilji. Njihova uobičajena reakcija sastoji se u tome da kažu kako ne žele zagovarati koncept države-dadilje nego »pomoći« ili »podržati« one kojima su te publikacije namijenjene. Međutim, s vremenom su zagovornici državnog uplitanja u privatni život postali agresivniji opravdavajući svoje pravo da upravljaju ponašanjem ljudi. U tom svjetlu je ministrica za djecu Margaret Hodge inzistirala da vlada mora igrati »snažnu« ulogu u obiteljskom životu. Ona je rekla da »to nije pitanje hoćemo li se uplesti u obiteljski život, nego kada i kako – moramo neprestano biti usredotočeni na naš cilj, a to je osnaživanje i pružanje potpore obiteljima tako da mogu iskoristiti mogućnosti koje imaju i pružiti mogućnosti za budućnost njihove djece«. (9) Retorika »podrške« često se koristi da bi se opravdala politika koja traži da se ljudi podvrgnu normama koje propisuje vlada. »Podrška« se uvijek odnosi na one za koje vlada procjenjuje da im je potrebna pomoć, htjeli oni to ili ne. Podrška rijetko označava pomoć ljudima da poboljšaju ono što već sami nastoje učiniti boljim. U praksi, ona znači vršenje pritiska na ljude da prihvate tijek zbivanja kojeg favorizira vlada. U jednom strateškom vladinom dokumentu stoji: »zagovaranje zdravlja utjecanjem na stavove ljudi u odnosu na izbor kojeg čine«. (10) Pružanje podrške ljudima da bi nešto odabrali zapravo znači prisiljavanje ljudi da naprave ono što 192


država misli da je u njihovom interesu. Iz perspektive takvog paternalističkog rječnika, izbor utemeljen na informacijama znači pristajanje na ponašanje koje se sastoji od vrednota koje vlada smatra poželjnima. Iza očiju javnosti političke elite su uključene u neprestane križarske ratove da bi dobile pristanak javnosti za svoje projekte osvajanja svijeta privatnosti. Kampanje u medijima, »istraživanja« i ankete koriste se da bi se projektima priskrbio legitimitet. Stoga nas ne treba čuditi da istraživanja u pravilu odražavaju takav pristup i govore o tome da javnost sama želi da ju se tretira kao dijete. Uzmimo za primjer istraživanje kojeg je objavila Kraljevska zaklada u lipnju 2004. Ova organizacija posvećena podizanju »svijesti« o pitanjima javnog zdravstva tvrdi da je, na uzorku od tisuću ljudi, većina bila sklona ideji o državi kao dadilji koja bi utjecala na probleme kao što su dijeta i pušenje u javnom prostoru. »Ovo istraživanje razobličilo je lažni mit o tome da se javnost boji »države kao dadilje««, kazao je ravnatelj Kraljevske zaklade Niall Dickson. (11) Istraživanje koje »informira« javnost o onom što ona zapravo želi istovjetno je procesu preobrazbe odraslih ljudi u nezrelu djecu koja imaju svoje potrebe. Važno je naglasiti da je trend interveniranja u privatni život dosta drukčiji od prijašnjih pristupa zdravstvu i socijalnoj politici. Zagovornici projekta koloniziranja privatne sfere ponekad kažu da njihova politika naprosto nastavlja progresivnu tradiciju koja je uspjela postići zabranu rada djece ili davanja svakom djetetu šalice mlijeka u školi. Oni smatraju da su njihove politike smišljene da bi se izbjegli problemi koji mogu ugroziti javno zdravstvo. Međutim, zagovornici koncepta države-dadilje miješaju politiku javnog zdravstva 193


koja teži stvoriti uvjete za zdrav život s onima koji pokušavaju upravljati ponašanjem pojedinaca i manipulirati ljudskim emocijama. Kampanje za »zdraviji životni stil« manje se bave poboljšanjem našeg zdravlja, a više govore o tome kako bismo trebali živjeti. Njihova je motivacija ono što su neki pristalice te ideje nazvali politikom ponašanja. Kako kaže istaknuta ministrica Novih laburista Tessa Jowell, upravljanje »novim politikama ponašanja jedan je od najfascinantnijih izazova s kojima se sučeljava ova vlada«. (12) Za razliku od Jowell, većina zagovornika državnog upravljanja privatnim životom još uvijek nije svoj stav proglasila »politikom ponašanja«. No, posve je jasno da je upravljanje ponašanjem postupno pretvoreno u neformalni projekt kojeg podržavaju političke elite. Termin »politika ponašanja« skovao je laburistički zastupnik Frank Field koji smatra da se Britanija premješta od »klasne politike prema politici ponašanja«. (13) Field smatra da se u »novoj politici radi o upravljanju ponašanjem i ponovnom uspostavljanju društvenih vrlina samodiscipline« te da se usredotoči na »poticanje dobrog i prihvatljivog ponašanja«. (14) Field je taj termin izvorno koristio da bi označio problem s asocijalnim susjedima, no za ostale njegovo se središte nalazi u upravljanju životnim stilovima ljudi i neformalnim odnosima. (15) Neki zagovornici politike ponašanja iskazuju sklonost terminu »pozitivno blagostanje« da bi opisali svoju politiku. Za Giddensa takva politika podjednako predviđa probleme i pomaže izmijeniti životne stilove koji dovode do negativnih posljedica. Stoga nije dovoljno samo spriječiti pušenje – »mora se ubrzati liječenje fizičkih učinaka pušenja da bismo bili sigurni da će pojedinci shodno tome promijeniti svoje životne 194


navike«. (16) Zagovornici takve politike ponašanja pokušavaju promijeniti životni stil pojedinca zato što nisu mogli promijeniti uvjete koji nužno zahtijevaju odlučnu socijalnu politiku. Kao što kaže Christopher Lasch u svojoj kritici terapijske politike, državna birokracija pokušava transformirati »kolektivno nezadovoljstvo u osobne probleme otvorene terapijskoj intervenciji«. (17) osjećam tvoju bol Promjenu smjera države blagostanja prema terapijskim potrebama javnosti već podržavaju neki kritičari tradicionalne socijalne politike redistribucije. Oni smatraju da je u prošlosti tradicionalna politika bila previše fokusirana na materijalna dobra. Argument za emocionalniji sustav blagostanja u načelu se zasniva na temelju nužnosti »holističkog« pristupa, onog koji zadovoljava »kako emocionalne tako i fizičke potrebe ljudskih bića«. (18) Taj pristup dobio je intelektualni zamah tvrdnjom da se društvene nejednakosti doživljavaju putem »psihosocijalnih mehanizama« koji strukture povezuju sa zdravljem pojedinca. Smatra se da socio-ekonomski faktori sada primarno utječu na zdravlje putem neizravnih psihosocijalnih, a ne izravnih materijalnih faktora. Iz ove perspektive, zahtjev za društvenom jednakošću opravdan je na temelju toga što ona pridonosi najboljem mentalnom i fizičkom zdravlju. »Emocije, zdravlje i distributivna pravednost stoga su tijesno povezani u zemljama razvijenog Zapada«, smatra jedan zagovornik takvog pristupa. (19) U sklopu britanske socijalne politike prevladava stav koji terapijsku ulogu države shvaća kao dugotrajnu reformu. Paul Hoggett smatra kako 195


»koncept ‘dobrobiti’ sačinjava središnji princip oko kojeg se može ustrojiti nova vizija pozitivnog blagostanja«. Za Hoggetta i njegove istomišljenike, »dobrobit je u bitnom smislu definirana u terminima mentalnoga zdravlja«. (20) Richard Layard također tvrdi da bi javna politika trebala biti usmjerena prema tome da društvo učini sretnijim. »Da bismo postali sretniji, moramo promijeniti naše unutarnje stavove u istoj mjeri kao i naše izvanjske okolnosti«, kaže Layard. (21) Predstavljanje državne intervencije u privatni život ljudi kao nešto što je u osnovi besprijekoran, pa čak i poželjan proces, uživa široku intelektualnu potporu. Gledano iz ove perspektive, uloga javnog autoriteta i terapijskog profesionalca sastoji se u osnaživanju. Na obje strane Atlantika, zagovaračke grupe neprestano zahtijevaju da vlade usvoje politiku koja zagovara »emocionalnu inteligenciju«, »sreću«, »emocionalnu demokraciju« ili »emocionalnu pismenost«. Cilj britanskih intelektualnih stručnjaka iz organizacije Antidote koji su protivnici toga jest integriranje psiholoških uvida u politički i javni život. Oni zagovaraju politiku usmjerenu na »poticanje emocionalnih stavova koji bi podržali razvitak koherentnijeg društva«. (22) Prema Franku Scottu, profesoru javne administracije na državnom sveučilištu San Francisco, terapijsko upravljanje zaokupljeno je »ponovnim ujedinjavanjem jastva kojeg je modernizam želio rascijepiti«. (23) Pristalice terapijskog vladanja ne zamaraju se s implikacijama dodjeljivanja odgovornosti za »ponovno ujedinjavanje jastva« birokratskim institucijama države. Politika ponašanja vjerojatno je tek privremeno rješenje za oligarhiju koja je zbunjena svojom ulogom i smjerom kojim se kreće. Takav pristup političku usmjerenost nadomješta 196


terapijskom intervencijom. Današnjoj kulturnoj eliti možda manjka povjerenja kad ljudima treba reći u što da vjeruju, ali se osjeća posve zadovoljno time što ljudima govori što trebaju osjećati. Taj prijelaz od politike do osobnosti jedna je od karakteristika javnog života. Shodno tome, strasti koje su nekad bile potaknute ideološkim razlikama danas će se radije usmjeriti spram individualnog pogrešnog ponašanja, privatnih problema i osobnih sukoba. U takvoj atmosferi, prakticiranje individualne terapije neodvojivo je od mjera koje su nužne da bi se društvo »izliječilo«. Kad Blair ili Clinton kažu da »osjećaju tvoju bol« oni time nude suosjećanje iz pozicije političara-terapeuta. I javne institucije također su usvojile takvu orijentaciju spram upravljanja emocijama. Ono što komentatori često opisuju kao državu-dadilju puno se preciznije može opisati kao terapijska država. (24) Cilj terapijske politike jest oblikovati odnos između vlade i pojedinca upravljanjem unutrašnjim životom ljudi. Kao što je rekao jedan komentator, »radi se o tome da su tehnologije slične onima koje koristi savjetovanje postale sastavni dio i smjer kojim sadašnja britanska vlada upravlja narodom«. Politika ponašanja predstavlja potragu za »stjecanjem nesputanog i slobodnog pristupa ljudskoj subjektivnosti«. (25) Upravljanje ljudskim emocijama bitna je sastavnica svjetonazora koji smatra da je promjena stava ljudi važna zadaća vlade. Dakako, vlade su u određenom smislu oduvijek htjele utjecati na stav javnosti, ali način na koji se to ostvaruje putem odlaska u rat ili kažnjavanjem kapitala bitno se razlikuje od projekta manipulacije ponašanjem pojedinaca unutar njihova četiri zida. Taj terapijski okret prema privatnoj strani pojedinca postignut politikom ponašanja u pozadini sadrži ideju da je 197


ljudima »potrebna podrška« da bi se mogli uhvatiti ukoštac s vlastitom ranjivošću. Tretiranje građana kao ranjive djece prešućeni je temelj politike ponašanja. Predstavljanje terapijskog vladanja kao nečeg što u osnovi nije problematično i što potencijalno pruža ovlast nalazi se u podlozi kulturnih normi koje nemaju mnogo smisla za kapacitete pojedinca. To je stav kojem je teško prihvatiti ideal samoodređenog subjekta sposobnog za prakticiranje svoje uloge demokratskog građanina. Shvaćanje individualne subjektivnosti kao slabe, predstavlja naličje novog oblika državnog intelektualnog svjetonazora. Ono predstavlja sumnju u sposobnost ljudi da djeluju kao odgovorni građani, čineći to bez podrške profesionalaca koji znaju što je njihov najveći interes. Antidemokratski duh o kojem je bilo riječi u prethodnim poglavljima prožima prakse koje provode državne institucije. Ljudi nisu u tolikoj mjeri uključeni koliko su »tretirani«, »podržavani« ili »savjetovani«. Kao dominantna paradigma pojavila se visoko individualizirana usmjerenost spram javnosti koja ih želi rascijepiti i upravljati njima kao korisnicima ili pacijentima. Dakako, sve dok je javnost dezangažirana od politike, s ljudima se može postupati kao s atomiziranim pojedincima. Politika ponašanja u jednakoj mjeri potvrđuje ovaj status kao što ga i uspostavlja. Predstavljanje državne politike kao instrumenta ovlašćivanja preobražava odnos zavisnosti pacijenta prema terapeutu na uznemirujući, institucionalan način. Teško je pomiriti stav pojedinca kao nekog čija emocionalna dobrobit ovisi o institucionalnoj potpori s demokratskom vizijom građanina koji ima moć i odgovornost koju treba uzeti u obzir. Preobrazba građanina u pacijenta može promijeniti odnos između ljudi 198


i javnih institucija u društvu. Kao što kaže Vanessa Pupavac u svojoj kritici terapijskog vladanja, »ponovno osmišljavanje odnosa između građanina i države prati urušavanje konceptualizacije društvenog ugovora u kojem je građanin autonomni racionalni subjekt«. (26) Novi terapijski društveni ugovor u podlozi ima paternalističku pretpostavku da ranjivi subjekt treba nekoga da njime upravlja i da treba »podršku« državne birokracije. Doista, po svemu ostalom osim po nazivu to više nije nikakav društveni ugovor; on izokreće odnos između javnosti i države u proces individualne razmjene. misaona policija Važno je shvatiti da politika ponašanja ne ograničava svoje ambicije samo na upravljanje ljudskim aktivnostima. Ona se također bavi upravljanjem emocijama i krajnja joj je svrha upravljati načinom na koji ljudi razmišljaju. Dakako, to pokušava napraviti svaka vlada, nastojeći svojim autoritetom, institucionalnom moći, propagandom i obrazovnim sustavom dobiti podršku za svoj svjetonazor istovremeno pokušavajući eliminirati stavove koji se tom svjetonazoru suprotstavljaju. Međutim, sve donedavno, moderne demokratske vlade nisu težile svoje aktivnosti proširiti na domenu nadziranja ljudskih misli. Takva želja da se utječe na razmišljanje ljudi tek je u zadnja dva desetljeća promijenjena uvjerenjem da unutrašnji život pojedinca nije samo njegova osobna stvar, nego legitimni predmet javnog interesa. Taj trend je pogotovo uočljiv u sustavu krivičnog pravosuđa u kojem su pojedinci redovito dužni sudjelovati u terapijskim aktivnostima poput odvikavanja od droge ili se pak na njih vrši pritisak. U 199


mnogim državama u SAD-u vozači kažnjeni za uvredu policajca prisiljeni su pohađati tečajeve obuzdavanja bijesa. U Britaniji ranije puštanje zatvorenika na slobodu uvjetovano je polaženjem tečajeva obuzdavanja bijesa, odvikavanja od alkohola i droge ili seksualne terapije. Međutim, upravljanje emocijama nije ograničeno samo na sustav krivičnog pravosuđa. Promjena ponašanja postala je nadomjestak zagovaranja socijalizacije putem razumske debate i pobjede u njoj. Taj pristup kristalno je jasan u orvelovski naslovljenom dokumentu britanskog Odjela zdravstva Donošenje odluka o zdravlju: Kako zdravstveni odabir učiniti jednostavnijim. U tom dokumentu »pomaganje ljudima da izaberu ono što je za njih zdravo« koje je »sada postalo središnjom aktivnošću ove vlade« čak je povezano i s ciljevima smanjivanja rasne nejednakosti i izgradnje društvene kohezije. (27) Načela koja podržava država (poput zdravog životnog stila ili različitosti) često dobivaju kvazireligijski karakter i ponekad su pretvoreni u apsolutne vrijednosti. Najjasniji iskaz takvog trenda su takozvani »zločini zbog mržnje«. Kako kaže američki kritičar Paul Piccone, »takozvani zakoni o ‘mržnji’ pokušavaju homogenizirati unutrašnja psihološka stanja s moralnim porivima i pravnim strukturama koje podsjećaju na španjolsku inkviziciju«. (28) Zakoni o mržnji su usmjereni protiv neprihvatljivih oblika mišljenja pojedinaca u svrhu zaštite emocionalno ranjivih ciljanih skupina od predrasuda. Takvi zakoni imaju vrlo malu praktičnu svrhu s obzirom da već postoji bezbroj pravnih sredstava za progon različitih oblika nasilja i poticanja na nasilje. Oni, međutim, imaju važnu simboličku ulogu ukazivanja koji su oblici mišljenja i emocija prihvatljivi a koji to nisu. 200


Takva sklonost nadziranja mišljenja u određenoj mjeri podsjeća na scenarij prikazan u Orwellovoj 1984. gdje ljudsko ponašanje neprestano nadzire Misaona policija. »Član stranke od rođenja do smrti živi pod budnim okom Misaone policije«, piše Orwell. »Njegovi prijatelji, odmor, njegovo ponašanje prema ženi i djeci, izrazi na njegovom licu kad je sam, riječi koje bunca u snu, pa čak i karakteristični pokreti tijela, sve se to pomno ispituje.« (29) U Orwellovom romanu, Misaona policija predstavlja instrument totalitarne kontrole. Taj režim počivao je na strahu od nestabilnosti i nereda. Današnja situacija ima vrlo malo veze s takvim scenarijem. U današnje vrijeme, imperativ nadziranja mišljenja pokreće potreba elite da uspostavi kontakt s javnošću od koje je razdvojena. Upravljanje ljudskim emocijama nije usmjereno na postizanje nekog posebnog cilja. Njegov cilj je proizvođenje stanja zavisnosti o autoritetu. Za razliku od 1984., autoritarna i nasilna dimenzija nadziranja mišljenja rijetko se pojavljuje u otvorenom i javnom obliku. Takvo nadziranje ne vrši kontrolu mehanizmima kažnjavanja, nego proizvođenjem osjećaja ranjivosti, bespomoćnosti i zavisnosti. Njezin cilj je internalizacija osjećaja vlastite ograničenosti. Upravljanje emocijama osim aspekta nadziranja mišljenja stvara i ozračje emocionalne korektnosti. Primjerice, pretvaranje osjećaja mržnje u zločin pridonosi stvaranju okružja koje je neprijateljski raspoloženo prema sukobljavanju različitih ideja. Primjer ovakve tendencije je pokušaj britanske vlade da zabrani religijsku netrpeljivost provođenjem novog zakona koji bi potkopao pokušaje kritiziranja religija i religijskih organizacija. Neovisno o načinima na koje vlada pokuša opravdati ovakvu posve neliberalnu mjeru, njezin učinak je 201


i dalje zatvaranje rasprave o stvarima koje su tijekom nekoliko stoljeća bile predmetom kontroverzi. »Država ima pravo ograničiti slobodu govora«; tako glasi nonšalantan odgovor kojim je ministrica Fiona Mactaggart opravdala ovakvu autoritarnu legislativu. (30) U Britaniji i SAD-u načelo slobode govora dovodili su u pitanje oni koji su smatrali da riječi mogu nanijeti bol i uzrokovati psihološke posljedice, te da stoga žrtve treba zaštititi od takvog uznemiravanja. Čak se i umjetnost našla pod povećalom. Umjetnici su se suočili s cenzurom i bili su prisiljeni zatvoriti izložbe zbog toga što njihova umjetnost navodno vrijeđa javnost. Kako kaže Mick Hume, radikalni britanski društveni komentator, »imate pravo misliti i kazati što osjećate, u onoj mjeri dok to ne vrijeđa nekog drugog – no, definicija vrijeđanja proširena je tako da obuhvaća povredu nečijih osjećaja ili uništenje nečijeg samopouzdanja«. On kao primjere ovog trenda navodi nove zakone o poticanju na mržnju i nova pravila o tome što smijete reći u svakom pojedinom kontekstu, od seminara na sveučilištu do nogometnog stadiona«. (31) Sve veća autoritarna usuglašenost za zabranom uvredljivog govora pojašnjava u kojoj mjeri infantilizacija javnosti može imati takve uznemirujuće posljedice poput marginalizacije nekonformističkih ideja. Tijekom povijesti, svaka vrijedna i zaslužna ideja uvijek je uzrokovala bujicu pogrda i uvreda. Sve od općeg prava glasa do transplantacije organa, od kontracepcije do legaliziranja rastave braka, sve je to nekad smatrano uvredom načela javne pristojnosti. Bol koja je pritom svaki put nanesena određenim ljudima pokazala se nužnom da bi se ostvarili ciljevi čovječanstva kao cjeline. Zbog toga 202


Samuel Johnson smatra da »svaki čovjek ima pravo reći ono što drži istinitim, a svatko ga ima pravo kritizirati zbog toga«. Takav osjećaj zabranjen je u kulturi koja je ljudskoj subjektivnosti dodijelila posve minornu ulogu. To je uloga u kojoj se ljude smatra suviše slabima i ranjivima da bi se mogli snaći u životnim poteškoćama, suviše izloženima riječima i slikama koje mogu nanijeti bol. Nadziranje mišljenja javnosti štedi trud razmišljanja kako se nositi spram kontroverznih pitanja i kakav stav spram njih zauzeti. U prijašnjim razdobljima javne institucije bile su usmjerene prema zagovaranju i očuvanju prihvatljivih oblika ponašanja i vjerovanja. S obzirom da elita teško može svojim djelatnostima pridati neki smisao i svrhu, one teško mogu sustavno provoditi svoju politiku. Zbog toga zagovaraju pristup kojim se ohrabruje konformistički stav i zavisnost putem upravljanja ljudskom subjektivnošću. Takav pristup proširuje djelokrug vlade s javne na privatnu sferu, a još u većoj mjeri uznemiruje da se to odnosi i na unutrašnji život pojedinaca. Propast politike ubrzava proces u kojem se javno nezadovoljstvo sustavno prikazuje kao privatan problem pojedinaca koji su osjetljivi i kojima treba terapijska pomoć.

203

Frank Furedi: Politika straha Bilješke 1 Department of Health (2005), Choosing a Better Diet: A Food and Health Action Plan, str. 7. (London: Department of Health). 2 v. ‘Remarks by the President and the First Lady at the White House Conference on Teenagers: Raising Responsible and Resourceful Youth’, White House Office of the Press Secretary, 2. svibnja 2000. 3 Dorothy S. Strickland, ‘The Role of Parents and Grandparents in Children’s Cognitive Development: Focus on Language and Literacy’, White House Summit on Early Childhood Cognitive Development, 27. lipnja 2001. 4 ‘Children at centre of drive for a fitter nation’, the Guardian, 10. ožujka 2005. 5 Paul Barker, ‘Lovers of freedom should fear for Britain, not the US’, the Guardian, 10. siječnja 2005. 6 Home Office, Supporting Families: A Consultation Document, str. 30, 1998., London. 7 ‘Draft Speech for the Home Secretary — Launch of the Lords and Commons Family and Child Protection Group’s Report «Family Matters”’, 23. srpnja 1998. 8 v. ‘Police target domestic violence’, The Times, 16. ožujka 1995. 9 Cit. u: ‘»Nanny state« minister under fire’, BBC News-online, 26. studenoga 2004. 10 Department of Health (2005), Choosing Activity: A Physical Activity Plan (London: Department of Health), str. 11. 11 Cit. u: ‘Public wants a »nanny state«’, BBC News-online, 28. lipnja 2004. 12 v. Tessa Jowell, ‘Politics of Behavior’, the Observer, 21. studenoga 2004. 13 Cit. u: Michael White, ‘Frank Field plan to beat yobs’, the Guardian, 10. prosinca 2004. 14 Cit. u: Flint (2004), str. 2. 15 O Fieldovom korištenju tog pojma v. Field (2003). 16 Giddens (1994), str. 156. 17 Lasch (1979), str. 43. 18 v. P. Hoggett, ‘Agency, Rationality and Social Policy’, u: Lewis, Gewirtz i Clarke (2000), str. 144.

204

infantilizacija javnosti 19 v. Williams (1998), str. 132-3. 20 v. Paul Hoggett, ‘Social Policy and the Emotions’, u: Lewis et al. (2000), str. 145. 21 Richard Layard, ‘Happiness is Back’, Prospect, ožujak 2005., broj 108. 22 Cit. u: Furedi (2004), Therapy Culture: Cultivating Vulnerability in an Anxious Age, str. 49. 23 Frank E. Scott, ‘Reconsidering a therapeutic role for the state: antimodernist governance and the reunification of the self ’, http:// online.sfsu.edu/~fscott/scottf2000apsa.htm, 2000, str. 8. 24 Za raspravu o terapijskom stanju v. Nolan (1998) i Furedi (2004), Therapy Culture: Cultivating Vulnerability in an Anxious Age, osmo poglavlje. 25 Arnason (2000), str. 194. 26 Pupavac (2001), str. 3. 27 Department of Health (2005), str. 7, 22. 28 Piccone (2002), str. 149. 29 Orwell (1949), str. 216. 30 ‘Artists win change to Bill outlawing religious hatred’, The Times, 7. veljače 2005. 31 Mick Hume, ‘Questioning the New Conformism’, Spiked-online, 4. ožujka 2005.

205

Zaključak: Humaniziranje humanizma Moramo slijediti vlastite tragove iz prošlosti, prije vremena u kojem je postojala ljevica i desnica zato da bismo ponovno otkrili progresivno naslijeđe prošlosti. To ne trebamo učiniti zato da bismo izbjegli politiku kakvu poznajemo nego zato jer se radi o pred-političkim razdobljima koja zahtijevaju obnovu ideja koje se mogu iskoristiti za sučeljavanje s atmosferom fatalizma. To zahtijeva napuštanje kategorija koje su pomogle rasvijetliti politički život u proteklom stoljeću, ali kategorija koje su danas postale lišene smisla. U ovoj knjizi je već spomenuto da je desnica odustala od prošlosti, a ljevica od budućnosti – sada ih moramo ponovno obnoviti. Značajnu liniju podjele danas predstavlja ona između onih koji konformistički pristaju uz sadašnjost i onih koji žele mobilizirati dostignuća čovječanstva iz prošlosti da bi utjecali na budućnost. Sklonost zamrzavanja sadašnjosti podudara se s fatalističkim shvaćanjem promjene. Nudi nam se interpretacija povijesti koja ljude odvaja od događaja koji imaju učinak na njihove živote. Ljudska bića se smatraju otuđenima od procesa promjene i stoga se smatra da imaju vrlo malen utjecaj na vlastitu sudbinu. Pojedincima koji nisu ni autonomni niti imaju mogućnost samoodređenja pripisana je mutna uloga pasivnih objekata povijesti. Ljudi koji donose odluke ne trebaju podršku birokratskih institucija. Njima treba sloboda da se suoče s novim iskustvom; ne tek formalno pravo da izaberu, nego kulturalna podrška eksperimentiranju i individualnom donošenju odluka. U osamnaestom stoljeću njemački filozof Immanuel Kant shvatio je da je pojava uvjeta u kojima pojedinci mogu 207


nesmetano slijediti takve aktivnosti predstavljala polazišnu točku prosvjetiteljstva. Eksperimentiranje i potraga za znanjem nisu naprosto dobri sami po sebi, oni osim toga slobodi i demokraciji daju istinski sadržaj. Kant je smatrao kako »prosvjetiteljstvo označava čovjekov izlazak iz samoskrivljene nezrelosti«. Nezrelošću je držao »nesposobnost korištenja nečijeg razuma bez rukovođenja od strane nekog drugog«. Prema Kantu, takvu nezrelost čovječanstvo je nametnulo samo sebi, a » njezini uzroci ne nalaze se u nedostatku razumijevanja, nego u nedostatku odlučnosti i hrabrosti da se ono upotrijebi bez vodstva nekog drugog«. Iznoseći pred svoje čitatelje moto prosvjetiteljstva (Sapere Aude ili Odvaži se biti mudar), on ih je izazvao da upotrijebe vlastiti razum. Danas, kad princip obazrivosti neprestano iznosi predrasudu kako znanost prijeti postati glavnom društvenom snagom, te da takvi opasni eksperimenti znače da znanost »glumi Boga«, odvažiti se na spoznaju često se prikazuje kao neodgovoran čin. Kant bi danas bio zbunjen nelagodom koju društvo pokazuje spram znanja i znanosti. Dakako, naš proturječni odnos spram znanja i razuma nije rezultat neuspjeha pojedinca, nego ishod znatno dublje ukorijenjenog procesa kulturne dezorijentacije. Nažalost, Kantova dijagnoza samoskrivljene nezrelosti puno se više odnosi na ovo naše vrijeme nego na okolnosti vremena u kojem je on živio. U razdoblju kad se na znanje i znanost gledalo s nepovjerenjem i cinizmom, moto Sapere Aude bio je usmjeren protiv suvremenog kulturnog osjećaja zaziranja od mudrosti.. Nasreću, mnogi od nas osjećaju da je upravo odvažnost spram mudrosti ono što nas čini ljudima. Politika ponašanja predstavlja svjesno negiranje ideala individualne autonomije. Možemo biti sigurni da je i u najboljim 208

zaključak: humaniziranje humanizma

vremenima individualna autonomija ideal koji se u najboljem slučaju može ostvariti tek parcijalno. Ljudi žive u svijetu koji nije posve po njihovoj volji i u okolnostima koje često sprječavaju realizaciju njihovih težnji i aktivnosti. Provođenje autonomije uvijek je nailazilo na neka izvanjska ograničenja – prirodne prepreke, ekonomske potrebe, ratove i sukobe te društvene poremećaje. Danas se ono suočava i s kulturnom klimom koja je istinski skeptična spram želje za autonomnim ponašanjem. Ljudsko djelovanje niz puta rezultira neočekivanim posljedicama, a s nekima od njih vrlo je teško živjeti. Primjerice, genetička revolucija pružila nam je važne nove uvide u naše tijelo, ali smo isto tako doznali i informacije koje možda nismo željeli znati. Bilo kako bilo, potraga za idealom autonomije koja pruža ljudima mogućnost izbora često rezultira napretkom. Upravo zbog toga što su neki pojedinci svoje ideale uzimali zaozbiljno, uspjeli su se suprotstaviti represivnim institucijama i uporabi moći koja je pokušala slomiti njihove ambicije. Također smo naučili i da težnja za autonomijom često ide usporedo s iskazivanjem altruizma i društvene solidarnosti. Prosvijetljeno društvo treba iskoristiti ideal individualne autonomije da bi stvorilo povoljne uvjete za ljudski razvitak. Društva koja ne uspiju vrednovati takve ideale završe u kulturi fatalizma i rizika, urušavajući se u stanje mirovanja. Prosvjetiteljski ideal individualne autonomije nalaže da društvo i država moraju priznati nezavisnost svakog pojedinca. Kako kaže Bronner, »autonomija je izvorno označavala pravo svakog na vlastitu sudbinu«. (1) Takva perspektiva propituje pravo države da zagovara neku pojedinu sudbinu, bilo to u obliku tradicionalne religije ili križarskih pohoda životnih stilova, što je povezano s trenutnom politikom promjene 209


ponašanja. Priznanje ideala individualne autonomije (što je važna sastavnica naslijeđa prosvjetiteljstva) predstavlja temelj za izabiranje, donošenje moralnih i političkih odluka i društveni angažman. Sumnja javnosti spram ljudskog djelovanja znači kako se ideal individualne autonomije često odbacuje kao neka vrsta iluzije koju zagovaraju apologeti slobodnog tržišta. Kaže se da u društvu kojim dominiraju mediji, velike korporacije i snage ojačane globalizacijom, pojedincima nedostaje sposobnost za autonomno djelovanje. Štoviše, ljudi kao ranjivi ili necjeloviti subjekti ne odabiru svoju sudbinu već im je ona nametnuta. Zbog toga je prosvjetiteljski model autonomnog i odgovornog građanina zamijenjen pasivnim i dezorijentiranim pojedincem kojem je potrebna »podrška« javnih institucija. Preostao nam je tek pad u nezrelo jastvo iz razdoblja prije prosvjetiteljstva. Ozračje kulturnog pesimizma pogađa i samo društvo. Ono ima snažan učinak na to kako ljudi sami sebe doživljavaju. Teško je odvažiti se biti mudar kad naša kultura neprestano odašilje signale kako je preuzimanje rizika neodgovorno te da su oprez i sigurnost temeljne vrline našeg doba. Takvi signali služe kao poziv ljudima da ograniče svoje težnje i vlastito djelovanje. Ukoliko se ljudima stalno ponavlja da se od njih ne očekuje mnogo te da su oni zaista ranjivi pojedinci kojima je potrebna podrška, onda će oni sve više početi igrati ulogu koja im je dodijeljena. Danas se obećanje individualne autonomije sučeljava sa stvarnošću kulture koja se prema njoj odnosi s nelagodom. Rezultat toga je da se individualna egzistencija više ne doživljava kroz prizmu autonomije nego izolacije. 210


Nedostatno vrednovanje usklađivanja ideala autonomije zbiva se usporedo s poštovanjem spram demokracije. Kao što sam analizirao u prethodnim poglavljima, snažno antidemokratsko raspoloženje institucionalizirala su javna tijela koja odrasle tretiraju kao djecu. Javnu politiku uglavnom potiče uvjerenje da biračko tijelo ne zna što je u njegovom najboljem interesu. Politika straha predstavlja jedno oruđe »osvješćivanja« ljudi o tome što je dobro za njih, a politika ponašanja drugo oruđe. Umjesto da se pokuša angažirati u javnosti, oligarhija radije voli postavljati dijagnoze. George Lakoff, čiju su knjigu Ne razmišljaj o slonu prihvatili mnogi američki liberalni demokrati kao objašnjenje zbog čega je na izborima pobijedio njihov protivnik Bush, opisuje one koji su glasovali za republikance kao zagovornike autoritarne »očinske obitelji« koji naglasak stavljaju na vlastiti interes, pohlepu i nadmetanje. Takvi ljudi mrze »odgoj i skrb«, religijski su fanatici i nedostaje im terapijski senzibilitet kojeg imaju njihovi liberalni protivnici. (2) Dijagnoza o ljudskoj inferiornosti simptomatična je za antidemokratski stav političke oligarhije. U prijašnjim vremenima takav prezir spram običnih ljudi bila je tipična odlika autoritarne desnice. Današnja kulturna elita je zaboravila kako pravi demokrati ne govore o biračkom tijelu kao gomili budala i idiota koji ne znaju prepoznati vlastite interese. U dvadeset prvom stoljeću nije politički korektno ljude nazivati »mentalno nerazvijenima poput djece« ili »barbarima«. No, predstavljanje odraslih građana kao »ranjivih« ljudi simptomatično je za snažan antidemokratski duh o kojem smo već ranije govorili. 211


humaniziranje osobnosti Oblik osobnosti koji je u najvećoj mjeri podudaran s idealima autonomije, mogućnošću izbora i stvaranjem povijesti, upravo je onaj kojeg je iznjedrilo prosvjetiteljstvo. Preuzimanje rizika, eksperimentiranje, kritičko prosuđivanje i razum: to su neki od važnih atributa povijesnog mišljenja i djelovanja. Njihovo provođenje u djelo predstavlja preduvjet ponovne uspostave javnog života. Takvim aktivnostima ljudi uviđaju da smislena javna aktivnost može u budućnosti dovesti do pozitivnih rezultata. Bez osjećaja da djelovanje ima smisla, osobnosti će nedostajati imaginacija koju se veže uz politički angažman. Humaniziranje osobnosti zahtijeva propitivanje dominirajuće paradigme ranjivosti i prihvaćanja humanističkog koncepta osobnosti (ispod teksta se nalazi sažetak ključnih karakteristika svake od tih paradigmi). Ključne karakteristike humanističke paradigme i paradigme ranjivosti Humanistička paradigma

Paradigma ranjivosti

Vrednuje autonomiju

Vrednuje traženje pomoći

Orijentirana je na razum

Sumnja u djelotvornost znanja

Traga za univerzalnim vrednotama

Afirmira identitet

Ima pozitivan stav prema preuzimanju rizika

Pokazuje snažnu odbojnost spram rizika

Vrednuje eksperimentiranje

Hvali oprez i sigurnost

Vjeruje u sposobnost postizanja promjene i mijenjanja zadanih okolnosti

Promjenu smatra predznakom negativnog ishoda

Orijentirana je prema budućnosti i podržava postignuća iz prošlosti

Zamrznuta je u sadašnjosti i otuđena od prošlosti

212

zaključak: humaniziranje humanizma Humanistička paradigma

Paradigma ranjivosti

Predviđa da se pojedinci Očekuje da se pojedinci i zajednice i zajednice neće moći suočiti mogu suočiti s nedaćama s nedaćama Vjeruje da čovječanstvo posjeduje sposobnost nadvladavanja suparništva

Vjeruje da ljude određuje njihovo stanje ranjivosti

Humanistička paradigma i paradigma ranjivosti osobnosti nikad ne postoje u čistom obliku. Još od nastanka modernog doba, svaka kultura je internalizirala elemente obje paradigme. Međutim, obje kulture su diskriminirajuće jer govore o tome koje oblike ponašanja vrednuju a koje ne. Primjerice, tijekom velikog dijela 19. i 20. stoljeća ideali samopomoći i samodostatnosti uživali su kulturnu afirmaciju. Danas je traženje pomoći ono koje profitira od kulturalnog vrednovanja. Nasuprot veličanju preuzimanja rizika u bivšim razdobljima, društvo je sigurnost danas pretvorilo u pravu religiju. Ideal eksperimentiranja zamijenjen je konformističkim prihvaćanjem opreza koji je institucionaliziran principom smotrenosti. Vrednote povezane s humanističkom paradigmom osobnosti nisu posve iščezle, ali su postale podređene onima koje zagovaraju osjećaj ranjivosti. Na sreću, ljudsko društvo nikad neće u cijelosti prihvatiti fatalističku dogmu koja glasi da nema alternative, niti će svoj ideal osobnosti u cijelosti utemeljiti na paradigmi ranjivosti. Zbog toga dio društva i dalje traži pozitivnu verziju tog ideala. (3) Sukob ideja o paradigmi osobnosti kojem danas svjedočimo, istovjetan je sukobu ideologija i političkih alternativa koji se zbivao u prošlosti. (4) Oni se tiču takvih fundamentalnih pitanja kao što je pitanje što znači biti čovjek, značenja 213


ljudske naravi i odnosa između pojedinca i javnih institucija. Ideje o paradigmi osobnosti polazišna su točka za oblikovanje politike i stvaranja normi (kako neformalnih, tako i formalnih) koje određuju ljudske odnose i ponašanje pojedinca. Smisao osobnosti ima važne implikacije za način na koji doživljavamo odnos ljudi spram povijesti i potencijal za promjenom i mijenjanjem zadanih okolnosti. Taj naš stav ovisi o tome kako ćemo naš izbor i individualnu odgovornost, našu sposobnost spoznaje, razmišljanja i stjecanja uvida u istinu učiniti smislenima. U krajnjem slučaju, različite ideje o osobnosti dovode do sukobljavanja ideja u javnom životu. O tome držimo li ljude problemom ili čimbenikom koji rješava probleme ovisi kojoj ćemo se paradigmi prikloniti. U našoj eri iscrpljenosti politike, izazov koji se nalazi pred nama u bitnom je smislu predpolitički. Nema mnogo smisla razviti neku ambicioznu političku filozofiju ukoliko ljudska subjektivnost postoji u svojem necjelovitom obliku. Politika predstavlja negiranje Sudbine, a njezino postojanje ovisi o nadmoćnom uvjerenju da ono što ljudi čine ima smisla. Zbog toga se danas izazov s kojim se sučeljavaju oni koji žele ponovno obnoviti javni život ne sastoji u otkrivanju neke Velike Ideje ili izmišljanju neke nove političke doktrine ili filozofije. U nedostatku znatno čvršćeg osjećaja za ljudsko djelovanje koje može djelovati u skladu s takvim idejama, ta doktrina imat će formalni i banalni karakter. Ne znači li to onda napuštanje svake nade u ponovni angažman u političkom životu? Nipošto, zato jer se najneposredniji zadatak s kojim se susreću oni koji nastoje obnoviti prosvjetiteljski stav spram budućnosti sastoji u zagovaranju humanističke verzije osobnosti. Prije nego što se politika ponovno ustroji, potrebno je 214


stvoriti i osnažiti intelektualnu klimu koja bi bila sklona osjećajima koji izravno dovode u pitanje dominantnu paradigmu ranjivosti. Humaniziranje osobnosti najkritičnija je tema i praktičan problem s kojim se suočavaju oni koji bi htjeli prekinuti s dominirajućom kulturom fatalizma. Osim iscrpljenosti tradicije ljevice i desnice, postoji još jedan razlog zbog kojeg bi trebali otvoriti novo polje borbe za razvitak javnoga života. S dominirajućom paradigmom ljudske ranjivosti, politika (bila ona ljevičarska ili desničarska) ima male praktične rezultate. Bitno je jesu li ljudi spremni prihvatiti konformistički duh koji paralizira društvo zamrzavajući ga u sadašnjosti i koji nas podjednako lišava naše prošlosti i budućnosti. Nema sumnje da će u budućnosti postojati mnoga znanstvena pitanja o kojima ćemo se sporiti. Ali, na neočekivan i izokrenut način, danas pravi konzervativci, liberali i socijalisti imaju mnogo više toga zajedničkog nego što misle. Zadatak uspostavljanja humanocentrične javne kulture trebao bi okupiti sve snage onih koje inspirira tradicija povezana s povijesnim pokretom od Renesanse preko Prosvjetiteljstva pa sve do modernizma 20. stoljeća. Unatoč velikim političkim razlikama, svi mi imamo zajednički interes za spašavanjem humanističke tradicije i njezinu obnovu u obliku koji je prikladan 21. stoljeću. napredovanje straha Politika straha hrani se mizantropijom i cinizmom u vezi nastojanja ljudi da promijene i poboljšaju svoje životne okolnosti. Iz ove perspektive, instinktivni odgovor na takve pokušaje (bili oni izumi, novi proizvodi ili institucionalne reforme) jest 215


sve veće širenje sumnje koja utire put tjeskobi i strahu. Takvi stavovi spremni su izbrisati zahtjeve za napredovanjem čovječanstva, kako u sadašnjosti, tako i u prošlosti. Postoji rašireno uvjerenje kako upravo razvoj ljudske civilizacije, napose napredak znanosti i tehnologije, kao i posljedično podređivanje prirodnog poretka zahtjevima ljudskog društva, predstavlja izvor mnogih današnjih problema zagađenja okoliša i društvene dezintegracije. Na daljnji napredak znanosti i tehnike više se gleda sa strahom negoli s oduševljenjem. Tako su, primjerice, nedavni razvoj genetike ili nanotehnologije doživljeni kao nešto što društvu stvara više problema nego što donosi dobiti. Sumnja prema mogućnosti napretka znači da se značajan napredak u postojećim životnim uvjetima uobičajeno interpretira kao nešto samo po sebi loše. Sama činjenica da su zapadnjačka društva postala zabrinuta zbog starenja populacije odražava veliki napredak koji je posljednjih godina postignut u borbi čovječanstva protiv bolesti. Od 1950. došlo je do povećanja očekivanog trajanja životne dobi od čak 17%: takvo povećanje najveće je u siromašnim azijskim zemljama gdje je dosegnulo čak 20%. No, ipak nam se s vremena na vrijeme kaže da je borba s obuzdavanjem bolesti bila neuspješna i da se danas suočavamo s novim oblicima kuge i bakterijama protiv kojih ne pomažu antibiotici. U sve većoj mjeri nas se želi uvjeriti kako je rizik za naše zdravlje veći nego ikad prije. Unatoč dubokom osjećaju razočaranja ljudskom subjektivnošću koje prožima zapadnjačku kulturu, pojedinci imaju neviđeni potencijal za utjecanje na vlastite životne okolnosti. Tek sada su nade u izbor i kontrolu postale značajne za velik 216


dio javnosti. Autonomija i samoodređenje i dalje nisu puno više od ideala koji mogu nekoga nadahnuti. Međutim, daleko smo odmakli od kamenog doba ideologija i došli u vrijeme u kojem je potencijal ljudi za transformacijom postao vrlo snažan. Također smo naučili da povijest ništa ne jamči. Smislena i svrhovita promjena doista je riskantan pothvat. No, sviđalo se to nama ili ne, preuzimanje rizika da bismo promijenili naše živote i nas same, predstavlja jednu od najvažnijih karakteristika ljudskih bića. I stvaranje povijesti je jedan od takvih transformacijskih eksperimenata koji nam pomaže ostvariti i definirati našu humanost. Politika straha neprekidno proizvodi upozorenja o zdravlju u budućnosti. Teško je biti nepristran i bezbrižan u razdoblju u kojem dominira oprez i strah od promjene. Ali zato postoji mnogo vrijednih ljudi koji vjeruju u svoju ljudskost i spremni su plivati protiv struje, korak po korak. Ostvarivanje drugog prosvjetiteljstva cilj je vrijedan postizanja. Neki od nas su proizvod prvog prosvjetiteljstva, a pokušavajući se suočiti s preprekama koje su spriječile njegovo ostvarenje, mogli bismo steći važne uvide da bismo drugi put bolje obavili taj posao. Politika straha cvjeta u ozračju u kojem se na ljudsko djelovanje gleda sumnjičavo ili pak s odbojnošću. Antihumanistički obrat neprekidno svaljuje krivnju na napredak i civilizaciju za svaki strašni događaj, od holokausta do globalnog zatopljenja. On daje zamaha konzervativizmu straha i njegovim temeljnim vrednotama opreza i niske razine očekivanja. Mizantropski svjetonazor antihumanizma stalno širi uvjerenje da ljudska ambicija predstavlja oblik pohlepe. Težnje za većom individualnom autonomijom odbacuju se kao sebične 217


i neosjetljive spram patnji koje proživljavaju oni koji su ranjivi. Iz ove perspektive, težnje prema poboljšanju životnih uvjeta što sačinjavaju temeljni motiv ljudi tijekom povijesti, onaj koji je pokretao čovječanstvo od mračnih vremena do civilizacije, sada su postale predmet klevete. U takvim uvjetima na raspolaganju su nam dva izbora. Možemo se odreći onih osobina koje nas čine ljudima i koje su pomogle transformaciji i humaniziranju svijeta i prepustiti se kulturi fatalizma koja dominira današnjim svijetom. Ili pak možemo učiniti nešto posve suprotno. Umjesto veličanja pasivnosti i ranjivosti možemo pokušati humanizirati naše postojanje. Umjesto da igramo ulogu publike koja je prisiljena gledati još jednu predstavu politike straha, možemo pokušati promijeniti uvjete koji su doveli do njezinog nastanka.

218

Bibliografija Alexander, D. (2005), Telling It Like It Could Be: The Moral Force of Progressive Politics (London: The Smith Institute). Alexander, J. C. (2001), ‘Robust Utopias and Civil Repairs’, Interna tional Sociology, vol. 16, no. 4. Alexander, J. C. i Sztompka, P. (ur) (1990), Rethinking Progress (Boston: Unwin Hyman). Alexander, J. C, Eyerman, R., Giesen, B., Smelsar, N. L. i Sztompka, P. (2004), Cultural Trauma and Collective Identity (Berkeley: University of California Press). Anderson, P. (2000), ‘Renewals’, New Left Review 2/1, siječanj/veljača 2000. Archibugi, D. (2004), ‘Cosmopolitan Democracy and its Critics: A Review’, European Journal of International Relations, vol. 10, no.3. Arnason, A. (2000) ‘Biography, Bereavement Story’, Mortality, vol. 5, no. 2. Aron, R. (1978), Politics and History (New York: The Free Press). Aronowitz, S. i Gautney, H. (2003) (ur.), Implicating Empire: Globalization and Resistance In the 21st Century World Order (New York: Basic Books). Axford, B. i Huggins, R. (1998) ‘Anti-politics or the Triumph of Postmodern Populism in Promotional Cultures?’, Telematics and Informatics 15. Bahnisch, M. (2003) ‘Social Change at the End of History? Theorising the Exhaustion of the Modern Political Imaginary and the Hauntology of Late Modern Polities’, izlaganje na konferenciji Social Change in the 21st Century (Centre for Social Change Research, Queensland University of Technology). Baker, G. (2002), ‘Problems in the Theorisation of Global Civil Society’, Political Studies, vol. 50. Barry, B. (2001), Culture and Equality: An Egalitarian Critique of Multiculturalism (Cambridge: Polity). 219


Bauman, Z. (1993), Postmodern Ethics (Oxford: Blackwell). Bauman, Z. (1998), Globalization: The Human Consequences (Cam bridge: Polity). Bauman, Z. (2003), ‘Utopia with Topos’, History of the Human Sciences, vol. 16, no. 1. Beck, U. (1992), Risk Society: Towards a New Modernity (London: Sage). Beck, U. (2000), What is Globalization? (Cambridge: Polity). Beck, U. (2002), ‘The Cosmopolitan Society and its Enemies’, Theory, Culture & Society, vol. 19 (1-2). Beck, U. i Beck-Gernsheim, E. (2002), Individualization (London: Sage). Bell, D. (1980), Sociological Journeys: Essays 1960-1980 (London:Heinemann). Bennett, W. L. (2003), ‘New Muria Power: The Internet and Global Activism’, u: N. Couldry i J. Curran, (ur.) Contesting Muria Power (New York: Rowman and Littlefield). Bennett, W. L. (2004), ‘Branded Political Communication: Lifestyle Politics, Logo Campaigns, and the Rise of Global Citizenship’, u: M. Micheletti, A. Follesdal i D. Stolle, (ur), The Politics Behind Products (New Brunswick, NJ: Transaction Books). Berlin, I. (1991), ‘The Decline of Utopian Ideas in the West’, u: The Crooked Timber of Humanity (London: Fontana). Blais, A., Gidengil, E., Nevitte, N. i Nadeau, R. (2004), ‘Where does Turnout Decline Come From?’, European Journal of Political Research, vol. 43. Blaug, R. (2002), ‘Engineering Democracy’, Political Studies, vol. 50. Bobbio, N. (1996), Left and Right: The Significance of a Political Distinction (Cambridge: Polity Press). Bohman, J. (1999), ‘Survey Article: The Coming of Age of Deliberative Democracy’, The Journal of Political Philosophy, vol. 6, no. 4. 220

bibliografija Bohman, J. i Rehg, W. (ur.) (1999), Deliberative Democracy: Essays on Reason and Politics (Cambridge, MA: MIT Press). Bookchin, M. (1995), Social Anarchism or Lifestyle Anarchism: An Unbridgeable Chasm (San Francisco: AK Press). Bronner, S. E. (2004), Reclaiming The Enlightenment: Toward A Politics of Radical Engagement (New York: Columbia University Press). Broswimmer, F. J. (2002), Ecocide: A Short History of the Mass Extinction of Species (London: Pluto Press). Canovan, M. (1999), ‘Trust the People! Populism and the Two Faces of Democracy’, Political Studies, vol. xlvii. Cherny, A. (2000), The Future of Public Life in the Information Age (New York: Basic Books). Cloonan, M. i Street, J. (1998), ‘Rock the Vote: Popular Culture and Polities’, Politics, vol. 18, no. 1. Creveld, van M. (1999), The Rise and Decline of the State (Cambridge: Cambridge University Press). Dalton, R. J. (2004), Democratic Challenges, Democratic Choices: TheErosion of Political Support in Advanced Industrial Democracies (Oxford: Oxford University Press). Department of Health (2005), Delivering Choosing Health: Making Healthier Choices Easier (London: Department of Health Publications). Diamond, J. (2004), Collapse: How Societies Choose to Fail or Survive (London: Allan Lane). The Electoral Commission (2004), An Audit of Political Engagement, www.clectoralcommission.org.uk. Ferreira, J. (1990), ‘Cultural Conservatism and Mass Culture’, Journal of American Culture, vol. 13, no. 1. Field, F. (2003), Neighbours from Hell: The Politics of Behavior, (London: Politico’s). Filler, D. M. (2003), ‘Terrorism, Panic and Pedophilia’, Virginia Journal of Social Policy & the Law, proljeće 2003. 221


Fiorina, M. P., Abrams, S. i Pope, J. (2004), Culture War? The Myth of a Polarized America (New York: Longman Publishing Group). Fishkin, J. (1992), ‘Talk of the Tube: How to Get Teledemocracy Right’, The American Prospect, jesen (11). Flint, J. (2004), ‘The Responsible Tenant: Housing Governance & the Politics of Behavior”, CNR Paper 20: kolovoz 2004, ESRC Centre for Neighbourhood Research. Frank, T. (2004), What’s The Matter With America? The Resistible Rise of the American Right (London: Seeker & Warburg). Frankenberg, R., Robinson, I. i Delahooke, A. (2000), ‘Countering Essentialism in Behavioral Social Science: The Example of the «Vulnerable Child” Ethnographically Examined’, The Sociological Review, vol. 38, no. 2. Furedi, F. (1992), Mythical Past, Elusive Future: History and Society in an Anxious Age (London: Pluto Press). Furedi, F. (1999), Counting Mistrust: The Hidden Growth of a Culture of Litigation in Britain (London: Centre for Policy Studies). Furedi, F. (2004), Therapy Culture: Cultivating Vulnerability in an Anxious Age (London: Routledge). Furedi, F. (2004), Where Have All the Intellectuals Gone?: Confronting 21st Century Philistinism (London: Continuum). Furedi, F. (2005., izvorno objavljeno 1997.), Culture of Fear: Risk Taking and the Morality of Low Expectation (London: Continuum). Gane, N. (2001), ‘Chasing the «Runaway World”: The Politics of Recent Globalization Theory’, Acta Sociologica, vol. 44. Giddens, A. (1992), Modernity and Self-Identity (Cambridge: Polity). Giddens, A. (1994), Beyond Left and Right: The Future of Radical Politics (Stanford: Stanford University Press). Giddens, A.. (1998), The Third Way: The New Renewal of Social Democracy (Cambridge: Polity Press). 222

bibliografija Giddens, A. (1999), Runaway World: How Globalization is Reshaping Our Lives (London: Profile Books). Giddens, A. (2001), Sociology (četvrto izdanje; Cambridge: Polity Press). Giroux, H. A. (2003), The Abandoned Generation: Democracy Beyond the Culture of Fear (New York: Palgrave Macmillan). Goodwin, J., Jasper, J. M. i Polleta, F. (ur.) (2001), Passionate Politics: Emotions and Social Movements (Chicago: The University of Chicago Press). Gorg, C. i Hirsch, J. (1998), ‘Is International Democracy Possible?’, Review of International Political Economy, vol. 5, no. 4. Gottfried, P. (2002), Multiculturalism and the Politics of Guilt (Columbia: University of Missouri Press). Gray, J. (1995), Enlightenment’s Wake: Politics and Culture at the Close of the Modern Age (London: Routledge). Hale, S., Leggett, W. i Martell, L. (ur.) (2004), The Third Way and Beyond: Criticisms, Futures, Alternatives (Manchester: Manchester University Press). Hall, P. (1999), ‘Social Capital in Britain’, British Journal of Political Science, vol. 29, no. 3. Hardt, M. i Negri, A. (2000), Empire (Cambridge, MA: Harvard University Press). Harris, J. (2005), So Now Who Do We Vote For? (London: Faber & Faber). Hayek, F. (1978), Three Sources of Human Values (London: LSE). Heartfield, J. (2002), The ‘Death of The Subject’ Explained (Sheffield: Sheffield Hallam University Press). Heartfield, J. (2003), ‘Postmodern Desertions: Capitalism and Anti-Capitalism’, Interventions, vol. 5, no. 2. Henn, M., Weinstein, M. i Wring, D. (1999), Young People and Citizenship: A Study of Opinion in Nottinghamshire (Nottingham: Nottinghamshire County Council). Himmelfarb, G. (2001), One Nation: Two Cultures (New York: Vintage). 223


Himmelfarb, G. (2004), The Roads to Modernity: The British, French, and American Enlightenments (New York: Alfred A. Knopf). Hoggett, P. i Thompson, S. (2002), ‘Toward a Democracy of Emotions, Constellations, vol. 9, no. 1. Huntington, S. (1975), ‘The Democratic Distemper’, Public Interest, 41. Jacoby, R. (1999), The End of Utopia: Politics and Culture in an Age of Apathy (New York: Basic Books). Jowell, R., Curtice, J., Park, A., Brook, L. i Arendt, D. (ur.) (1995), British Social Attitudes: the 12th Report (Dartmouth: SCPR). Kaase, M., Newton, K. i Scanbrough, K. (1997), ‘Beliefs in Government’, Politics, vol. 17, no. 2. Kalb, J. (2002), ‘Understanding Conservatism and Tradition’, Telos, zima 2002., no. 122. Keane, J. (ur.) (1988), Civil Society and the State (London: Verso). Kingsnorth, P. (2003), One No, Many Yeses: A Journey to the Heart of the Global Resistance Movement (London: Free Press). Lakoff, S. (2004), Don’t Think of an Elephant: Know Your Values and frame the Debate (A Progressive Guide to Action) (White River Jet., Vermont: Chelsea Green Publishing). Lasch, C. (1979), The Culture of Narcissism: American Life in an Age of Diminishing Expectations (New York: Warner Books). Lewis, G., Gewirtz, S. i Clarke, J. (ur.) (2000), Rethinking Social Policy (London: Sage Publications). Luhmann, N.(1993), Risk: A Sociological Theory (New York: Walter de Gruyter). Mackenzie, G. i Labiner, J. (2002), Opportunity Lost: The Decline of Trust and Confidence in Government After September 11 (Wa shington DC: Center for Public Services). Mair, P. (2000), ‘Populist Democracy vs Party Democracy’, izlaganje na ECPR radionici Competing Conceptions of Democracy, University of Copenhagen, 14.-19. studenoga 2000. Mair, P. i Van Biezen, I. (2001), ‘Party Membership in Twenty European Democracies 1980-2000’, in Party Politics (London: Sage Publications). 224

bibliografija Marcus, G. (2002), The Sentimental Citizen: Emotion in Democratic Politics (University Park, Penn: The Pennsylvania State University Press). McCullagh, K. (2003), ‘E-democracy: Potential for Political Revolution?’, International journal of Law and Information Technology, vol. 11, no. 2. Melley, T. (2000), Empire of Conspiracy: The Culture of Paranoia in Postwar America (Ithaca: Cornell University Press). Melucci, A. (1989), Nomads of the Present: Social Movements and Individual Needs in Contemporary Society (London: Hutchinson Radius). Micheletti, M. (2000), ‘Shopping and the Reinvention of Democracy: Green Consumerism and the Accumulation of Social Capital in Sweden’, izlaganje na zajedničkoj ECPR radionici 2000, Copenhagen, Denmark, 14.-19. travnja Moore, M. (2001), Stupid White Men ... and Other Sorry Excuses for the State of the Nation1. (New York: Regan Books). Mouzelis, N. (2001), ‘Reflexive Modernization and the Third Way: The Impasse of Giddens’ Social-democratic Politics’, The Sociologial Review, vol. 50, no. 3. Mudde, C. (2004), ‘The Populist Zeitgeist’, Government and Opposition, vol. 39, issue 4. Nolan, J. L. (1998), The Therapeutic State: Justifying Government at Century’s End (New York: New York University Press). Norris, P. (2002), Democratic Phoenix: Reinventing Political Activism (Cambridge: Cambridge University Press). O’Hara, K. (2005), After Blair: Conservatism Beyond Thatcher (Cambridge: Icon Books). Orwell, G. (1949), Nineteen Eighty-Four (London: Seeker and Warburg). O’Toole, T., Marsh, D. i Jones, S. (2003), ‘Political Literacy Cuts Both Ways: The Politics of Non-participation among Young People’, The Political Quarterly, vol. 74, no. 3. Parish, J. i Parker, M. (ur.) (2001), The Age of Anxiety: Conspiracy Theory and the Human Sciences (Oxford: Blackwell Publishers). 225


Park, A. (1998), Young People’s Social Attitudes 1998: Full Report of Research Activities and Results (Keele: ESRC). Parkinson, J. (2003), ‘Legitimacy Problems in Deliberative Democracy’, Political Studies, vol. 51, no. 4. Piccone, O. (2002), ‘From the New Left to Postmodern Populism: An Interview with Paul Piccone’, Telos, no. 132. Piccone, P. (1999), ‘21st Century Polities’, Telos, Fall, no. 117. Pimbert, M. i «Wakeford, T. (2001), ‘Overview - Deliberative Democracy and Citizen Empowerement’, PLA Notes 40, veljača 2001. Powell, M. (2000), ‘New Labour and the Third Way in the British Welfare State: A New And Distinctive Approach?’, Critical Social Policy, no. 62. Pupavac, V. (2001), ‘Therapeutic Governance: Psychosocial Intervention and Trauma Risk Management’, rukopis, London. Purdy, J. (1999), For Common Things: Irony, Trust, and Commitment in America Today (New York: Alfred A. Knopf). Reed Jr, A. (2005), ‘The 2004 Election in Perspective: The Myth of «Cultural Divide” and the Triumph of Neoliberal Ideology’, American Quarterly, vol. 57, no. 1. Reich, R. B. (2004), Reason: Why Liberals Will Win the Battle for America (New York: Alfred A. Knopf). Richards, P. (2000), Is the Party Over? New Labour and the Politics of Participation (London: Fabian Society). Robin, C. (2004), Fear: The History of a Political Idea (Oxford: Oxford University Press). Rose, N. (2001), ‘The Politics of Life Itself ’, Theory, Culture & Society, vol. 18, no. 6. Rosenblum, N. L. (1989) (ur.), Liberalism and the Moral Life (Cambridge, MA: Harvard University Press). Roth, P. (2001), The Human Stain (London: Vintage). Ryan, M. (2004), ‘Red Tops, Populists and the Irresistible Rise of the Public Voice. (2)’, Journal for Crime, Conflict and the Media, vol. 1, no. 3. 226

bibliografija Schedler, A. (ur.) (1997), The End of Politics? Explorations Into Modern Antipolitics (Houndmills: Macmillan Press). Sen, J., Anand, A., Escobar, A. i Waterman, P. (2004), The World Social Forum: Challenging Empires (New Delhi: Viveka). Dostupno u pdf formatu na stranici www.choikc.org/neuvo_eng/ informes/1557.html. Shklar, J. N. (1989), ‘The Liberalism of Fear’ u: Rosenblum, N. (ur.), Liberalism and the Moral Life (Cambridge, MA: Harvard University Press). Skocpol, T. (2003), Diminishing Democracy - From Membership to Management in American Civic Life (Norman: University of Oklahoma Press). Smith, G. i Wales, C. (2000), ‘Citizens’ Juries and Deliberative Democracy’, Political Studies, vol. 48. Sontag, S. (1991), AIDS and its Metaphors (London: Penguin). Taggart, P. A. (1996), The New Populism and the New Politics: New Protest Parties in Sweden in a Comparative Perspective (London: Macmillan). Taguieff, P. (1995), ‘Political Science Confronts Populism: From a Conceptual Mirage to a Real Problem’, Telos, no. 103. Thomas, J., Jewell, J. i Cushion, S. (2003), ‘Stirring Up Apathy? The Media and the 2003 Welsh Assembly elections’, izlaganje na ‘Can Vote, Won’t Vote Conference’, Goldsmiths College, London, 6. studenoga 2003. Thompson, S. i Hoggett, P. (2000), ‘The Emotional Dynamics of Deliberative Democracy’, Policy & Politics, vol. 29, no. 3. Todd, M. J. i Taylor, G. (ur.) (2004), Democracy and Participation: Popular Protest and New Social Movements (London: Merlin Press). Touraine, A. (1995), Critique of Modernity (Oxford: Blackwell). Touraine, A. (2003), ‘Meaningless Polities’, Constellations, vol. 10, no. 3. Turner, C. (2003), ‘Manheim’s Utopia Today’, History of the Human Sciences, vol. 16, no. 1. 227


Vico, G. (1961), The New Science (New York: Anchor Paperback). Wallis, J. (2005) God’s Politics: Why the Right Gets It Wrong and theLeft Doesn’t Get It (New York: HarperSanFrancisco). Watson, D. (2004), Death Sentence: The Decay of Public Language (Sydney: Vintage). Weltman, D. (2003), ‘From Political Landscape to Political Timescape: The Third Way and the Ideological Imagining of Political Change and Continuity’, Time and Society, vol. 12, no. 2/3. Weltman, D. i Billig, M. (2001), ‘The Political Psychology of Contemporary Anti-Politics: A Discursive Approach to the End-ofIdeology Era’, Political Psychology vol. 22, no. 2. White, C, Bruce, S. i Ritchie, J. (2000), Young People’s Politics: Political Interest and Engagement amongst 14—24 Year Olds (York: Joseph Rowntree Foundation). White, S. (ur.) (2001), New Labour: The Progressive Future? (Hound-mills, Hampshire: Palgrave). Williams, S. J. (1998), ‘”Capitalising” on Emotions? Rethinking the Inequalities in Health Debate’, Sociology, vol. 32, no. 1. Wood, E. M. i Foster, J. B. (ur) (1997), In Defense of History: Marxism and the Postmodern Agenda (New York: Monthly Review Press). Young, I. M. (2001), ‘Activist Challenges to Deliberative Democracy’, Political Theory, vol. 29, no. 5. Zum, M. (2004), ‘Global Governance and Legitimacy Problems’, Government and Opposition, vol. 39, no. 2.

228

Kazalo

AIDS 99, 179, 227 aktivizam, politički 54, 56, 145, 147, 152 aktivno građanstvo 45 Alexander, Douglas 132, 133, 137, 219 Alexander, Jeffrey 109, 176, 177, 219 Amin, Samir 87, 96 Anderson, Perry 21, 22, 40, 219 angažiranje 43, 44, 58 Antidote 196 antidruštveno ponašanje 171 antipolitika 44, 45, 100 apatija 9, 46, 48, 52, 66, 144 Aron, Raymond 77, 95, 219 autonomija, individualna 10, 102, 106, 112, 208, 209, 210, 212, 217 Banks, Tony 126 Barker, Paul 189, 204 Barry, Brian 90, 96, 219 Bauman, Z. 40, 74, 95, 139, 160, 220 Beck, Ulrich 40, 108, 115, 177, 184, 220 Bell,Daniel 76, 95, 220 Berlin, Isaiah 30, 220 Berlusconi, Silvio 43 bespomoćnost 98, 101, 104, 105, 169, 171, 201 Blair 166, 174 Blair, Tony 7, 22, 48, 50, 132, 183, 197, 225 Blunkett, David 163, 183

Bobbio, Norbert 91, 92, 96, 115, 220 Bookchin, Murray 64, 68, 221 borba 173 Bronner, Stephen 85, 90, 94, 96, 209, 221 Brown, Gordon 11 Bush, George W. 7, 13, 22, 35, 36, 37, 38, 40, 41, 47, 50, 65, 89, 93, 95, 132, 137, 138, 139, 162, 163, 167, 168, 169, 171, 178, 186, 211 Cheney, Dick 93 Cherny, A. 148, 160, 221 cinizam 8 civilizacija 125, 126 civilno/građansko društvo 122, 144 cjepivo 99, 167, 170 Clinton, Bill 23, 50, 132, 164, 187, 197 Clinton, Hillary 113, 131, 187 Coca-Cola 89 Corn, David 166 Dalton, R. J. 67, 68, 140, 160, 221 Davies, Mike 168 Davies, William 137, 159, 168 DeLay, Tom 50 demokracija 49, 142, 144, 150, 152, 153, 154, 158, 159 demokratizacija 142, 143, 144, 158 desničarska politika, v. opreka ljevica-desnica 20, 78, 87, 89

229

Frank Furedi: Politika straha Detroit Project 166 Diamond, Jared 126, 159, 221 Diana, princeza od Walesa 62, 111 Dickson, Niall 193 distributivna pravda 195 djelovanje, ljudsko 51, 56, 62, 64, 82, 99, 100, 105, 106, 107, 114, 121, 124, 126, 131, 148, 180, 209, 214, 217 djelovanje panike 107, 112, 114 djelovanje, političko 10, 27, 44, 97, 98, 99 dobre laži 179 dobrobit 33, 49, 64, 87, 150, 196, 198 Drugi svjetski rat 76 društvena solidarnost 177 društveni inženjering 158 društveni pokreti 53, 54, 144, 145 država, njezina uloga 23, 24, 190, 193, 197, 200, 209 Eagleton, Terry 124, 130 ekocid 126 elite, kulturne i političke 5, 15, 29, 39, 83, 87, 131, 134, 135, 139, 140, 141, 156, 157, 161, 186, 193, 194, 201 emocije, upravljanje njima 35, 138, 155, 185 eufemizam 13 Europski parlament 48 fašizam 77 fatalizam 81, 108 Field, Frank 194, 204, 205, 221 Fiorina, Morris 39, 40, 222 Francuska 82 Francuska revolucija 82 Frank,Thomas 132, 159, 194, 204, 205, 222 Friedman, Milton 32

Fukuyama, Francis 22, 40 fundamentalizam 135, 136 genetsko modificiranje 19, 146, 170, 181 Giddens, Anthony 40, 53, 59, 67, 73, 84, 95, 177, 184, 205, 222, 223, 225 Giesen, Bernhard 119, 130, 183, 219 glasovanje 48, 157 globalizacija 31 globalno civilno društvo 126, 142, 143 globalno zatopljenje 99, 105, 170, 180, 181, 217 Goodwin-Gill, Guy 164 Gorg, C. 153, 160, 223 Gould, Philip 173, 174 građanska prava 162 građansko vijeće/porota 157 građanstvo 59, 138 Gray, John 71, 95, 223 Greenpeace 146, 148, 149 Greenwich vijeće 103 Gronewalter, Michael 138, 160 grupe za samopomoć 9, 52, 53, 59 Habermas, Jürgen 86, 87, 96 Hardt, M. 16, 40, 223 Hayek, Friedrich 32, 77, 122, 123, 130, 223 Hazen, Don 41, 174, 183 Heartfield, J. 173, 183, 223 Himmelfarb, Gertrude 80, 95, 223, 224 Hirsch, J. 153, 160, 223 hladni rat 74, 76 Hobbes, Thomas 172, 173 Hobbes,Thomas 178 Hodge, Margaret 192 holokaust 82, 109, 119, 126, 128, 176, 177, 217

230

kazalo Howard, Michael 22 Huffington, Arianna 138, 166 Huntington, Samuel 51, 67, 224 identitet i politika identiteta 36, 37, 38, 39, 45, 46, 48, 64, 136, 212 Indija 13, 43 individualizam 33 infantilizacija javne sfere 6, 185 institucije »uključivanja« 156, 157, 158 Internet 19, 220 Irak 60, 61, 62, 111 istraživanje stanica 19 Italija 17, 45, 169 Ivan Pavao II, papa 65 izborna komisija 48 izlazak na izbore 46, 144 javni život 7, 54, 114, 132, 196, 214 Johnson, Samuel 203 Jones, Sir Digby 23, 68, 115, 225 Jowell, Tessa 15, 40, 67, 194, 204, 224 Kanada 17, 48 Kant, Immanuel 207, 208 kapitalizam 22, 77, 78, 86 Kennedy, Edward 163 Kerry, John 35, 40, 41, 167 Kilroy-Silk, Robert 43 klasični konzervativizam 18 klimatske promjene 27 Knight, Peter 112, 115 koalicija Zaustavite rat 166 Komisija za jednakost mogućnosti 55 Komisija za rasnu jednakost 55 koncept »rizičnosti« 106 konzervativizam, klasični 18, 78

konzervativizam straha 20, 32, 123 Konzervativna stranka 18 konzumerizam 88 kozmopolitizam 136, 143, 144 Kraljeva zaklada 193 kriza kauzalnosti 111, 113 kulturalni ratovi 76 Laburistička stranka 133 Lakoff, George 38, 41, 211, 224 Lasch, Christopher 195, 205, 224 Lawson, Mark 179, 184 Layard, Richard 196, 205 Lechner, Norbert 82, 83, 85, 95, 121, 130 legitimnost 46, 140, 141 liberalizacija tržišta 75 liberalni kapitalizam 22 lobiranje 145, 148, 151 Luhmann, Niklas 115, 224 ljudski potencijal 119 ljudskost i ljudsko djelovanje 99, 100, 124, 126, 214, 217 Marcus, George 179, 184, 225 marginalizacija 32, 58, 88 marginalizacija ideja 202 marginalizacija ljudi 101 marksizam 77 Marx, Karl 20, 80 McDonald’s 146 Meacher, Michael 126 Melley,Timothy 112, 130, 225 Meltchett, lord 148, 149, 151 Melucci, Alberto 64, 68, 225 Meyerson, Adam 79, 95 Michael, George 166 mitovi 119 mizantropija 20 mladi ljudi/omladina 59, 66

231

Frank Furedi: Politika straha moderna i modernizam 107, 156, 196 Monbiot, George 150, 160 Moore, Michael 138, 160, 225 MTV 89 nacionalni mitovi 119 nacizam 77 Nader, Ralph 40, 165, 168 nadziranje mišljenja 203 NA (Nema Alternative) geslo 24, 25, 26, 61, 104 nanotehnologija 216 napredak, stav spram njega 26, 53, 55, 84, 109, 125, 128, 177, 216, 217 Negri, A. 16, 40, 223 neokonzervativizam 32 neoliberalizam 22 nepoštenje 100 nesigurnost 73, 74, 87, 99, 105, 109, 167 ‘Ne u moje ime’ slogan 61 nevladine organizacije (NVO) 52, 144, 145, 146, 152 Newton,Sir Isaac 67, 124, 224 Nietzsche, Friedrich 90 Nike 89 Norris, Pippa 54, 60, 67, 68, 225 novi društveni pokreti 54 Novi Laburisti, v. Laburistička stranka 70, 72 Njemačka 45, 51, 71 obiteljski život 192 Očevi i sinovi, brošura 191 Odbor za savjetovanje građana 55 odgovornost 15, 121, 142, 162, 198, 214 Orwell, George 7, 13, 201, 225 osobnost 38, 101, 102, 171

otuđenje 46, 82, 140 Paine, Thomas 20 parlamentarna demokracija 142, 150 parlamentarni izbori 8, 48, 163 Parr, Doug 149 Patriot Act (SAD) 162 pedofilija 119 Piccone, Paul 77, 95, 200, 205, 226 Planet Ark 125, 159 pobačaj 29, 35, 39 Podrška obiteljima, dokument 189 pokret za zaštitu okoliša 56 pokret Zelenih 71 političke stranke 17, 33, 69 politika 1, 3, 7, 8, 13, 14, 24, 26, 28, 31, 33, 34, 35, 36, 44, 52, 53, 54, 55, 59, 66, 74, 75, 83, 113, 131, 133, 142, 161, 162, 163, 169, 171, 172, 181, 192, 193, 194, 195, 196, 199, 211, 214, 215 politika konsenzusa 31, 62, 92, 156, 157, 172, 176 politika ponašanja 194, 199, 211 politizacija i depolitizacija 164 ponašanja 55, 103, 107, 127, 171, 188, 189, 190, 194, 195, 196, 197, 198, 199, 200, 203, 208, 210, 211, 213 Popper, Karl 77 popularna kultura 102 populizam 143 poricanje 5, 21, 43, 44, 51 postmodernizam 32 povijest 22, 70, 100, 102, 120, 123, 126, 217 povjerenje u političare 49 predstavnička demokracija 144 Prescott, John 14 pretilost 170, 188 preuzimanje rizika 106, 170, 212 promjena 21, 31, 72, 74, 83, 84, 87, 114, 117, 189, 190, 197, 217

232

kazalo promjena ponašanja 189, 190 propaganda 189 prošlost 83, 118, 120, 123, 124 Pupavac, Vanessa 199, 205, 226 racionalnost 109, 110 ranjivost 102, 106, 172, 182 različitost 70, 139 Reagan 25 Reagan, Nancy 93 Reagan, Ronald 32, 43 Reed, Adolph Jr. 37, 40, 41, 226 Reeves, Richard 73 Reid, John 188 relativizam 20 religija 156, 201 religijska desnica 18 retorika, politička 13, 14, 166 Robin, Corey 176, 180, 183, 204, 226 roditeljstvo 185 Roe protiv Wadea, parnica 35 Roosevelt, Franklin D. 174, 175 Rubin, Lillian 30, 40 Rusija 58 sadašnjost 83, 85, 122, 207 samoizražavanje 64 samoodređenje 217 savjetnici-pomagači 154 Schedler, Andreas 67, 95, 130, 227 Schiavo, Terri 186 Schneider, Stephen 180 Scott, Frank 196 Shakespeare, William 36 Shklar, Judith 175, 178, 183, 227 Siguran početak, program 188 siromaštvo 88, 147 Sjedinjene Države (SAD) 18, 34, 36, 38, 46, 55, 62, 66, 73, 77, 92, 135, 137, 162, 167, 171, 187, 200, 202

skandali 51 Skocpol, Theda 56, 67, 145, 148, 152, 160, 227 socijalna politika 26, 193, 195 Soil Association 151 Sontag, Susan 27, 40, 227 Sovjetski Savez 77 Starbucks 23, 89 starija populacija 59 Stewart, Sir William 54, 165 strah, njegova politizacija 7, 21, 71, 83, 84, 86, 89, 90, 108, 110, 112, 114, 117, 149, 161, 162, 164, 166, 167, 168, 169, 170, 171, 172, 173, 174, 175, 177, 178, 179, 180, 181, 217 Straw, Jack 190 Strickland, Dorothy 187, 188, 204 subjektivnost 122, 171, 214 sudjelovanje 33, 45, 47, 53, 56, 57, 64, 66, 144, 155, 156, 157, 159 suosjećanje 197 suverenost 143 SUV vozila 166 Svjetski ekonomski forum 20 Svjetski socijalni forum 20, 63 školske večere 29 Španjolska 65 tehnološka inovacija 31, 110 teorije urote 89, 112 terorizam 168, 181 Thatcher, Margaret 25, 32, 79, 185, 225 Thompson, S. 155, 183, 224, 227 Tiananmen, trg 58 tjeskoba/nelagoda 20, 66, 109, 110, 113, 117, 164 tolerancija 63, 139 Touraine, Alain 31, 40, 227

233

Frank Furedi: Politika straha tradicija 18, 69, 70, 82, 187, 215 transnacionalne organizacije 143 Travers,Tony 164 Treći put, koncept 14, 18, 72 tsunami 117

Wallis 133, 159, 228 Wallis, Jim 133 Walzer, Michael 178, 184 Watson, Don 16, 28, 40, 228 Weinstein, Mark 48, 67, 223 Williams, Rowan 164, 205, 228 Wolfe, Alan 81 Worldwatch Institute 165

upraviteljski žargon 28 uskogrudnost 61, 63, 165 Ventura, Jesse 43 Vico, Giambattista 121, 130, 228 Vidal, John 160 Viner, David 180 Vines, Jerry 181 Vollmer, Antje 71 vrijednosti 28, 38, 39, 77, 79, 80, 82, 87, 91, 93, 102, 132, 133, 134, 137, 154, 178, 200

zaglupljivanje 158 zavisnost 203 Zemlja prije svega! 125 zločin 201 žargon 13, 15, 16, 28, 106 životni stil 30, 36, 39, 188, 194, 195

234

Bilješka o autoru Frank Furedi profesor je sociologije na Sveučilištu Kent, Velika Britanija. Objavio je sljedeće knjige: Culture of Fear, Paranoid Parenting, Therapy Culture, Where Have All the Intellectuals Gone?, Politics of Fear: Beyond Left and Right.

235

ab

i cC Izdavač

Izdanja Antibarbarus d.o.o. Zagreb, Nova ves 4 1993. godine osnovali

Albert Goldstein / Vjeran Zuppa / Nikša Župa Za izdavača

Simona Goldstein Priprema i oprema

Izdanja Antibarbarus d.o.o. Tisak

Grafomark d.o.o.

Zagreb, Josipa Lončara bb

ISBN 978-953-249-

CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

Politika straha: s onu stranu ljevice i desnice

S onu stranu okova iluzije

Vlast i politika

Politika

Politika

Politika

Politika

Politika

Politika

Politika

Politika

Politika

Politika

Politika

Politika

Politika

Politika i svakodnevni zivot Srbija 1999-2002

Spoljna Politika Srbije-strategije i dokumenta

Metodologie, sociologie, politika

P. S. I Loathe You

Tom Clancy's Power Plays Politika

P. S. I Loathe You

Srbi i Jugoslavija: država, društvo, politika. Zbornik radova

Tom Clancy's Power Plays Politika

Slovenska zgodovina: družba, politika, kultura

Politika Tasarım Bülteni volume 1

Layman s Guide to STEROIDS Part I

Uluslararası İktisat: Teori, Politika ve Uygulama

S

S

Suite(s) impériale(s)

Politika straha: s onu stranu ljevice i desnice

S onu stranu okova iluzije

Vlast i politika

Politika

Politika

Politika

Politika

Politika

Politika

Politika

Politika

Politika

Politika

Politika

Politika

Politika

Politika i svakodnevni zivot Srbija 1999-2002

Spoljna Politika Srbije-strategije i dokumenta

Metodologie, sociologie, politika

P. S. I Loathe You

Tom Clancy's Power Plays Politika

P. S. I Loathe You

Srbi i Jugoslavija: država, društvo, politika. Zbornik radova

Tom Clancy's Power Plays Politika

Slovenska zgodovina: družba, politika, kultura

Politika Tasarım Bülteni volume 1

Layman s Guide to STEROIDS Part I

Uluslararası İktisat: Teori, Politika ve Uygulama

S

S

Suite(s) impériale(s)

Recommend Documents