Loša karma

David Safier

Loša karma

Naslov izvornika David Safier Mieses karma Copyright © 2007 Rowohlt Verlag GmbH, Reinbek bei Hamburg

Za Marion, Bena i Daniela — vi ste moja nirvana

1. POGLAVLJE Dan kad sam umrla nije bio baš osobito zabavan. I to ne samo zbog moje smrti. Točnije rečeno: ona je na jedvite jade uspjela zauzeti šesto mjesto na rang-listi najružnijih trenutaka toga dana. Peto mjesto zauzeo je trenutak kad me Lilly pospano pogledala i upitala: »Mama, zašto danas ne ostaneš doma? Pa rođendan mi je!« Kroz glavu mi je prošao sljedeći odgovor na to pitanje: »Da sam prije pet godina znala da će tvoj rođendan i dodjela Njemačke televizijske nagrade jednom pasti na isti dan, pobrinula bih se za to da ranije dođeš na svijet. Carskim rezom!« Umjesto toga, samo sam joj tiho rekla: »Žao mi je, dušo.« Lilly je tužno grickala rukav svoje pidžame s Pumuklom,1 a kako taj prizor nisam mogla dulje podnositi, brzo sam dodala čudotvornu rečenicu koja brzo vrati osmijeh na svako tužno dječje lice: »Hoćeš vidjeti svoj rođendanski dar?« Ni sama ga još nisam bila vidjela. Morao ga je kupiti Alex, jer sam u redakciji imala toliko posla da već mjesecima nisam ušla ni u jedan dućan. Što mi uopće nije nedostajalo. Ništa na svijetu nije mi toliko išlo na živce kao tratiti dragocjeno vrijeme svog života stojeći u redu u supermarketu. Inače, radi ničega od lijepih stvari u životu, od odjeće preko cipela do kozmetike, nisam morala obilaziti dućane. Kao voditeljica najvažnije njemačke političke emisije uživo, jednostavno sam ih dobivala iz najotmjenijih dućana. U skladu s tim, časopis Gala uvrstio me je među »najbolje odjevene žene oko tridesete«, dok su me jedne druge velike žute novine, ne tako laskavo, nazvale »pomalo zdepasta brineta s nedvojbeno predebelim listovima«. S tim sam novinama bila u svađi jer im nisam dopustila objavljivanje fotografija moje obitelji. »Ovdje je jedna prelijepa mala žena koja hoće svoj dar«, doviknula sam. A iz vrta se začulo: »Onda nek ta prelijepa mala žena izađe van!« Uzela sam svoju uzbuđenu kćer za ruku i rekla joj: »Ali obuj papučice.« »Neću«, durila se Lilly. »Prehladit ćeš se!« upozorila sam. Ali ona je odgovorila samo: »Jučer se nisam prehladila. A ni jučer nisam imala papuče na nogama.« I prije nego što sam uspjela naći pametan protuargument za tu zbrkanu dječju logiku, Lilly je već otrčala bosonoga u vrt koji se presijavao od jutarnje rose.

1Pumukl je mali riđokosi vilenjak, lik iz serije dječjih radiodrama autorice Ellis Kaut koje je od 1961. do 1973. emitirao Bavarski radio (Der Bayerische Rundfunk). Poslije su, s Pumuklom kao glavnim likom, objavljene brojne knjige, snimljena je televizijska serija za djecu, igrani filmovi, mjuzikli itd. (Op. prev.).

Poražena, pošla sam za njom i duboko udahnula. Mirisalo je na »proljeće samo što nije došlo« i po tisućiti put sam se, s mješavinom čuđenja i ponosa, razveselila što svojoj kćeri mogu priuštiti tako divnu kuću u Potstdamu s ogromnim vrtom, ja koja sam odrasla u zgradi od prefabriciranih betonskih elemenata u Berlinu. Naš se vrt ondje svodio na tri lonca zasađena geranijima, maćuhicama i opušcima cigareta. Alex je Lilly čekao u kavezu za hrčka koji je sam napravio. Za tridesettrogodišnjaka, još uvijek je nevjerojatno dobro izgledao — kao mlada verzija Brada Pitta, samo bez njegova dosadnog zavodničkog pogleda, hvala Bogu. Njegov izgled sigurno bi me bio bacio s nogu da je među nama bilo sve u redu. Ali naš je odnos nažalost bio otprilike jednako stabilan kao Sovjetski Savez 1989. I imao je jednako dobre izglede za budućnost. Alex se loše nosio s činjenicom da je u braku s uspješnom ženom, a ja s činjenicom da živim s frustriranom muškom kućanicom, muškarcem koji je iz dana u dan bio sve očajniji što je na dječjem igralištu morao slušati komentare kao: »Kako je to divno kad se muškarac brine za djecu umjesto da ganja karijeru.« U skladu s tim, naši su razgovori često počinjali s »Posao ti je važniji od nas«, a završavali s »Da se nisi usudila baciti taj tanjur!« Prije bi nakon toga barem uslijedio pomirbeni seks. Ali sad su već bila prošla tri mjeseca otkad smo se posljednji put poseksali. Što je bilo šteta, jer naš seks je bio dobar do veličanstven, ovisno o dnevnoj formi. A kad ja to kažem, to nešto znači, s obzirom na činjenicu da me ni s kojim od muškaraca koje sam imala prije Alexa seks nije baš bacao u afan. »Gle, tvoj rođendanski dar, prekrasna djevojčice«, rekao je Alex osmjehujući se i pokazao prema hrčku koji je, naravno, nešto grickao. Lilly je oduševljeno uzviknula: »Hrčak!« A ja sam u sebi dodala: »Prokleto noseća ženka hrčka!« Dok je Lilly radosno promatrala svog novog kućnog ljubimca, zgrabila sam Alexa za rame i odvukla ga ustranu. »Ta živina samo što se nije okotila«, rekla sam. »Ma ne, samo je malo debela«, umirivao me je. »Gdje si je nabavio?« »U Društvu za zaštitu životinja«, odgovorio je osorno. »A zašto ne u ZOO-dućanu?« »Zato što njihove životinje non-stop vrte onaj svoj kotač, kao i tvoji tipovi s televizije.« Bum! To me trebalo pogoditi, i pogodilo me. Duboko sam udahnula, pogledala na sat i rekla ispod glasa: »Ni trideset sekundi.« »Kako to misliš: >Ni trideset sekundi?Ako ikad uspijem skupiti dovoljno dobre karme da se ponovo rodim kao ljudsko biće, svako derište s povećalom u ruci šutnut ću nogom u stražnjicu