Dijete 44

KIKA

KIKA

Sovjetski Savez Ukrajina Selo Ĉervoj 25. sijeĉnja 1933. Budući da je Marija odluĉila umrijeti, njezina će se maĉka morati snalaziti sama. Već je ionako brinula o njoj izvan svake granice unutar koje je briga o kućnom ljubimcu imala ikakva smisla. Štakore i miševe već su odavno bili pohvatali i pojeli seljani. Ubrzo nakon toga nestale su kućne ţivotinje. Sve osim jedne, ove maĉke, njezine druţice koju je drţala u tajnosti. Zašto je nije ubila? Trebao joj je nekakav razlog za ţivot; nešto što će štititi i voljeti - nešto zbog ĉega će preţivjeti. Obećala si je da će je hraniti sve do dana kad više ni samu sebe neće moći hraniti. Taj dan je stigao. Već je bila izrezala svoje koţne ĉizme u tanke trakice, skuhala ih s koprivom i sjemenjem cikle. Već je bila iskopala sve gliste i saţvakala koru drveta. Tog je jutra u grozniĉavom deliriju izgrizla nogu kuhinjske stolice, grizući je i grizući sve dok joj desni nisu bile pune iverja. Vidjevši je takvu, maĉka je pobjegla i sakrila se pod krevet, odbijajući izaći ĉak i nakon što je ona kleknula, dozivajući je imenom, pokušavajući je izmamiti vani. To je bio trenutak kad je Marija odluĉila umrijeti, jer više nije imala ni što jesti niti išta voljeti. Marija je priĉekala da padne noć prije nego što je otvorila ulazna vrata. Vjerovala je kako će pod okriljem noći njezina maĉka imati više izgleda da se neopaţeno dokopa šume. Ako je itko iz sela spazi, krenut će u lov. Pomisao na to kako će joj ubiti maĉku uznemiravala je Mariju ĉak i na pragu vlastite smrti. Tješila se ĉinjenicom da je faktor iznenaĊenja na strani maĉke. U zajednici gdje su odrasli muškarci ţvakali grumenje zemlje u nadi da će pronaći mrave ili jajašca insekata, gdje su djeca prekapala po konjskom izmetu traţeći neprobavljene ljuske zrnja, a ţene se tukle za kosti, Marija je bila sigurna kako nitko nije vjerovao da bi ijedna maĉka još mogla biti ţiva. Pavel nije mogao vjerovati svojim oĉima. Bila je ĉudna, mršava, zelenih oĉiju i crnog prošaranog krzna. Bila je to, nesumnjivo, maĉka. Skupljao je drvo za ogrjev kad ju je ugledao kako je istrĉala iz kuće

KIKA

Marije Antonovne, pretrĉala snijegom prekrivenu cestu i odjurila u pravcu šume. Zadrţavši dah, osvrnuo se uokolo. Nitko je drugi nije opazio. Nije bilo nikoga, nijedan prozor nije bio osvijetljen. Pramiĉci dima, jedini znaci ţivota, dizali su se iz jedva nekoliko dimnjaka u selu. Ĉinilo se kao da je selo bilo umoreno teškim nanosom snijega pod kojim su ugasli svi znaci ţivota. Većina snijega leţala je netaknuta; vidjelo se svega nekoliko otisaka stopala i nijedna staza nije bila oĉišćena. Dani su bili tihi kao i noći. Nitko nije odlazio na posao. Nitko od njegovih prijatelja nije se izlazio igrati, svi su leţali u svojim kućama, stisnuti u krevetu zajedno sa svojim obiteljima, ogromnih oĉiju, pogleda uprtih u strop. Odrasli su poĉeli izgledati kao djeca, djeca kao odrasli. Većina ih je odustala od potrage za hranom. U ovim okolnostima pojava maĉke bila je ravna ĉudu - ponovno se pojavilo stvorenje koje se već dugo smatralo istrijebljenim. Pavel je zatvorio oĉi te se pokušao prisjetiti kad je posljednji put jeo meso. Kad je otvorio oĉi, slinio je. Slina mu se u širokim potocima slijevala niz bradu. Obrisao ju je nadlanicom. UzbuĊen, ispustio je hrpu granĉica i potrĉao kući. Ovu nevjerojatnu vijest morao je javiti svojoj majci Oksani. Oksana je sjedila zamotana u vunenu deku i zurila u pod. Sjedila je savršeno mirno, štedeći snagu dok se domišljala naĉinima na koje će odrţati svoju obitelj na ţivotu, mislima koje su je proganjale i na javi i u nemirnu snu. Ona je bila jedna od rijetkih koji nisu bili odustali. Nikad neće odustati. Ne dok je imala svoje sinove. Ali, sama po sebi, odluĉnost nije bila dovoljna, morala je biti paţljiva: loše procijenjen pothvat mogao je dovesti do iscrpljenosti, a iscrpljenost je uvijek vodila u smrt. Prije nekoliko mjeseci Nikolaj Ivanoviĉ, susjed i prijatelj, odvaţio se na oĉajniĉku pljaĉku drţavne ţitnice. Nije servratio. Sljedećeg jutra Nikolajeva ţena i Oksana krenule su ga traţiti. Pronašle su njegovo tijelo izvaljeno na leĊa pored ceste ispijeno tijelo zaobljenog, napuhnutog trbuha, ţeluca nabreklog nekuhanim zrnjem koje je pojeo u svojim posljednjim trenucima. Ţena je jecala dok mu je Oksana praznila dţepove od ostataka zrnja, dijeleći ga izmeĊu njih dvije. Vrativši se u selo, Nikolajeva je ţena svima ispriĉala svoju tragediju. Umjesto da je ţale, svi su joj zavidjeli,

KIKA

razmišljajući jedino o nekoliko šaka zrnja koje je sad posjedovala. Oksana ju je smatrala naivnom budalom - obje ih je dovela u opasnost. Njezina prisjećanja prekinuo je zvuk neĉijeg trĉanja. Nitko više nije trĉao osim kad se radilo o neĉem vaţnom. Ustala je, prestrašena. Pavel je upao u sobu i zadihano objavio: "Majko, vidio sam maĉku." Zakoraĉila je naprijed i zgrabila ga za ruke. Morala se uvjeriti da nije umišljao stvari, glad se znala poigravati s ĉovjekom. Ali lice mu nije pokazivalo nikakve znakove delirija. Pogled mu je bio bistar, izraz lica ozbiljan. Bilo mu je samo deset godina i već je bio muškarac. Okolnosti su zahtijevale da se odrekne djetinjstva. Otac mu je gotovo sigurno bio mrtav, ako ne mrtav, onda barem mrtav za njih. Bio se zaputio prema Kijevu u nadi da će se vratiti s hranom. Nikad se nije vratio i Pavel je razumio, bez potrebe da mu se objašnjava ili da ga se tješi, da mu se otac nikad neće vratiti. Sad je Oksana ovisila o svom sinu jednako koliko je on ovisio o njoj. Bili su partneri, a Pavel se naglas zakleo da će uspjeti tamo gdje njegov otac nije: pobrinut će se da njegova obitelj preţivi. Oksana je pomilovala sina po obrazu. "Moţeš li je uloviti?" On se osmjehnuo, ponosan. "Kad bih imao kost." Jezerce je bilo zaleĊeno. Oksana je prekapala po snijegu u potrazi za kamenom. U strahu da bi zvuk mogao privući paţnju, omotala je kamen svojim šalom, prigušivši tako zvuk udarca kad je njime probila malenu rupu u ledu. Odloţila ga je sa strane. Pripremivši se na crnu, ledenu vodu, zaronila je rukom u nju, glasno uzdahnuvši od hladnoće. Imala je svega nekoliko sekunda prije nego što joj ruka potpuno utrne, pa ju je brzo micala. Dotakla je dno, zahvativši samo mulj. Gdje je bila? Paniĉno se sagnula, zaronivši cijelom rukom unutra, grabeći lijevo i desno, gubeći sav osjećaj u njoj. Prstima je okrznula staklo. S olakšanjem je zgrabila bocu i izvukla je van. Koţa joj je poprimila plavu nijansu kao da ju je netko izudarao. To je nije zabrinjavalo, našla je ono što je traţila - bocu zapeĉaćenu katranom. Obrisala je sloj gline i zurila u njezin sadrţaj. Unutra se nalazila mala zbirka kosti.

KIKA

Vrativši se kući, vidjela je da je Pavel već raspirio vatru. Ugrijala je ĉep na vatri, i katran je u ljepljivim grudicama poĉeo kapati po ţeravici. Dok su ĉekali, Pavel je, uvijek paţljiv, primijetio njezinu plaviĉastu koţu i poĉeo joj trljati ruku, oţivljavajući cirkulaciju. Kad se katran otopio, okrenula je i protresla bocu. Nekoliko kosti zapelo je u grliću. Izvukla ih je van, pruţajući ih potom sinu. Pavel ih je paţljivo prouĉavao, grebući im površinu. Omirisavši svaku posebno, izabrao je jednu i bio spreman poći. Ona ga je zaustavila. "Povedi i brata." Pavel je smatrao da bi to bila pogreška. Njegov mladi brat bio je nespretan i spor. Uostalom, maĉka je pripadala njemu. On ju je ugledao, on će je uloviti. Bit će to njegova pobjeda. Majka mu je tutnula još jednu kost u ruku. "Povedi Andre ja." Andreju je bilo gotovo osam godina i jako je volio svog starijeg brata. Rijetko je izlazio, a većinu svog vremena provodio je igrajući se sa špilom karata u straţnjoj sobi u kojoj su svi troje spavali. Karte mu je napravio otac, kao oproštajni poklon prije odlaska u Kijev, od listova papira izrezanih u paĉetvorine i slijepljenih zajedno. Andrej je još uvijek ĉekao da se otac vrati kući. Nitko mu nije rekao da oĉekuje išta drugo. Kad god mu je nedostajao otac, što je bilo ĉesto, dijelio bi karte po podu, grupirajući ih po bojama i brojevima. Bio je siguran da bi se, kad bi samo uspješno dovršio igru, njegov otac vratio. Nije li mu zato i dao te karte prije nego što je otišao? Naravno, Andrej je radije kartao sa svojim bratom, ali Pavel više nije imao vremena za igre. Stalno je bio zauzet pomaganjem majci i kartao je jedino noću, netom prije nego što bi pošli spavati. Pavel je ušao u sobu. Andrej se nasmiješio u nadi da će odigrati jednu partiju, ali njegov je brat kleknuo i skupio karte s poda. "Spremi ih. Idemo van. Gdje su ti opanci?" Shvativši pitanje kao naredbu, Andrej je posegnuo pod krevet kako bi izvukao svoje opanke: dvije trake izrezane iz traktorske gume i hrpu dronjaka što su zajedno, nakon što bi ih povezao konopcem, sluţili kao par improviziranih ĉizama. Pavel mu je pomogao da ih ĉvrsto zaveţe, objašnjavajući mu kako će veĉeras jesti meso ako uĉini toĉno onako kako mu se kaţe.

KIKA

"Hoće li se otac vratiti?" "Neće se vratiti." "Je li se izgubio?" "Da, izgubio se." "Tko će nam donijeti meso?" "Sami ćemo ga uloviti." Andrej je znao da je njegov brat bio vješt lovac. Uhvatio je u zamku više štakora od ikoga u selu. Sada je prvi put pozvao i njega da ga prati na tako vaţnom zadatku. Vani na snijegu, Andrej je s osobitom paţnjom pazio da ne padne. Ĉesto je posrtao i spoticao se, jer mu se svijet ĉinio zamućenim. Jasno je mogao vidjeti jedino one stvari koje bi prinio vrlo blizu licu. Kad bi netko raspoznao ĉovjeka u daljini, Andrej bi to pripisao inteligenciji ili iskustvu, ili pak nekoj vještini koju je tek trebao steći, jer sve što je on mogao vidjeti bila je tek mutna mrlja. Veĉeras neće pasti i napraviti budalu od sebe. Uĉinit će svog brata ponosnim. To mu je bilo vaţnije od mogućnosti mesne veĉere. Pavel se zaustavio uz rub šume, sagnuvši se kako bi prouĉio maĉje tragove u snijegu. Andrej je smatrao njegovu sposobnost da ih pronaĊe nevjerojatnom. Zadivljen, i on je kleknuo, promatrajući kako njegov brat dodiruje jedan od tragova šape. Andrej nije znao ništa o praćenju tragova niti lovu. "Je li ovuda prošla maĉka?" Pavel je kimnuo glavom i pogledao prema šumi. "Tragovi su plitki." Oponašajući brata, Andrej je prstom prešao preko udubine koju je napravila maĉja šapa, i pitao: "Što to znaĉi?" "Maĉka nije teška, što znaĉi da će biti manje hrane za nas. Ali ako je gladna, vjerojatnije je da će je privući mamac." Andrej je pokušao upiti ovu informaciju, ali misli su mu odlutale. "Brate, da si ti igraća karta, koja bi bio? Bi li bio as ili kralj, pik ili srce?" Pavel je uzdahnuo i Andrej je, osjetivši bratovo negodovanje, shvatio kako mu se oĉi pune suzama. "Ako ti odgovorim, obećavaš li da više nećeš priĉati?" "Obećavam." "Nećemo uhvatiti ovu maĉku ako je ti otjeraš svojim priĉanjem."

KIKA

"Bit ću tih." "Bio bih deĉko, vitez, onaj s maĉem. A sad, obećao si, ni rijeĉi više." Andrej je kimnuo glavom. Pavel je ustao. Ušli su u šumu. Dugo su hodali - satima, ĉinilo se, iako Andrejev osjećaj za vrijeme, kao ni njegov vid, nije bio oštar. Uz mjeseĉinu i reflektirajući sloj snijega, njegov je stariji brat, ĉinilo se, lako slijedio tragove. Zašli su duboko u šumu, dublje nego što je Andrej ikad prije bio. Ĉesto je morao trĉati kako bi odrţao korak s bratom. Boljele su ga noge, bolio ga je trbuh. Bilo mu je hladno, bio je gladan, i iako kod kuće nije bilo niĉega za jesti, barem ga nisu boljela stopala. Konopac koji je povezivao dronjke s gumenim trakama olabavio je i osjetio je kako mu se snijeg uvlaĉi pod tabane. Nije se usudio zamoliti brata da se zaustave kako bi ih ponovno zavezao. Obećao je - neće reći ni rijeĉi. Uskoro će se snijeg otopiti, dronjci će se natopiti vodom, a stopala će mu utrnuti. Kako bi prestao razmišljati o tome otkinuo je granĉicu s mladice stabla i poĉeo ţvakati koru, meljući je u ustima u grubu smjesu koja mu se lijepila za zube i jezik. Ĉuo je ljude kako govore da ţvakanje kore ublaţava osjećaj gladi. Vjerovao im je; bila je to korisna stvar za vjerovati. Odjednom mu je Pavel dao znak da se umiri. Andrej se zaustavio usred koraka, zuba smeĊih od komadića kore. Pavel je kleknuo, a Andrej ga je oponašao, traţeći pogledom po šumi nešto što je njegov brat već bio ugledao. Ţmirio je, pokušavajući fokusirati stabla. Pavel je zurio u maĉku, a maĉka je, ĉinilo se, zurila natrag u njega svojim malim zelenim oĉima. O ĉemu je razmišljala? Zašto nije bjeţala? Dosad skrivena u Marijinoj kući, moţda se još nije nauĉila bojati ljudi. Pavel je izvukao svoj noţ, razrezao si jagodicu prsta i natopio krvlju pileću kost koju mu je dala majka. Uĉinio je isto s Andrejevim mamcem, slomljenom štakorskom lubanjom - natapajući je svojom krvlju, budući da nije vjerovao kako njegov brat neće jaukati i preplašiti maĉku. Braća su se razdvojila bez rijeĉi, krenuvši u suprotnim pravcima. Prije nego što su krenuli od kuće, Pavel je Andreju dao detaljne upute pa nije bilo potrebe za razgovorom. Nakon što se dovoljno udalje jedan od drugoga, na suprotnim će stranama maĉke poloţiti kosti u snijeg. Pavel je pogledao brata, provjeravajući da nije što zabrljao.

KIKA

Radeći toĉno onako kako mu je reĉeno, Andrej je izvadio konopac iz dţepa. Pavel je već bio zavezao jedan kraj u omĉu. Sve što je Andrej trebao napraviti bilo je postaviti je oko štakorske lubanje. To je i uĉinio, a onda se povukao unatrag koliko god je to konopac dozvoljavao, spustivši se potrbuške na škripavi snijeg. Ĉekao je. Tek tada, na tlu, shvatio je da jedva moţe vidjeti svoj mamac. Sve je bilo mutno. Odjednom preplašen, nadao se kako će maĉka krenuti prema njegovu bratu. Pavel neće pogriješiti, on će je uloviti, a onda će moći otići kući jesti. Ruke su mu poĉele drhtati od nervoze i hladnoće. Pokušao ih je umiriti. Nešto je ugledao: crni obris koji se kretao u njegovu pravcu. Andrejev dah poĉeo mu je topiti snijeg pred licem; hladni potoĉići vode sad su curili prema njemu i niz njegovu odjeću. Htio je da maĉka krene u suprotnom pravcu, prema zamci njegova brata, ali kako se mrlja pribliţavala, više nije bilo mjesta sumnji: maĉka je izabrala njega. Naravno, kad bi on uhvatio maĉku Pavel bi bio oduševljen, kartao bi s njim i više se nikad ne bi na njega naljutio. Ova ga je mogućnost veselila, a raspoloţenje mu se promijenilo iz prestravljenosti u išĉekivanje. Da, on će uloviti maĉku. On će je ubiti. On će se dokazati. Što je ono bio rekao njegov brat? Upozorio ga je da ne povlaĉi omĉu prebrzo. Ako preplaše maĉku, sve će biti izgubljeno. Zbog ovog, kao i zbog ĉinjenice što baš nije bio siguran gdje je maĉka stajala, Andrej je odluĉio ĉekati samo kako bi bio siguran. Gotovo je mogao fokusirati crno krzno i ĉetiri noge. Ĉekat će još malo, još samo malo... Ĉuo je kako je njegov brat protisnuo: "Sad!" Andrej se uspaniĉio. Taj ton ĉuo je već mnogo puta. Znaĉio je da je uĉinio nešto pogrešno. Napregnuo je pogled i vidio da maĉka stoji usred njegove zamke. Povukao je konopac. Ali prekasno, maĉka je već odskoĉila dalje. Omĉa je promašila. Unatoĉ tome, Andrej je povukao mlitavi konopac prema sebi, ganutljivo se nadajući kako bi na njegovu kraju ipak mogla biti maĉka. U ruci mu se pojavila prazna omĉa te je osjetio kako mu lice crveni od srama. Svladan ljutnjom, bio je spreman ustati i naganjati maĉku i uhvatiti je i zadaviti i razbiti joj lubanju. Ali nije se pomaknuo; vidio je da je njegov brat ostao leţati na tlu. I Andrej, znajući kako uvijek treba slijediti bratov primjer,

KIKA

uĉinio je isto. Ţmirio je, napreţući pogled da bi otkrio kako se mutna crna sjena sad kreće u pravcu bratove zamke. Ljutnja zbog nesposobnosti njegova mlaĊeg brata sad je ustupila mjesto uzbuĊenju zbog maĉkine nepromišljenosti. Mišići u Pavelovim leĊima napeli su se. Nema sumnje da je maĉka osjetila okus krvi, a glad je bila snaţnija od opreza. Gledao je kako se zaustavila usred koraka, s jednom šapom u zraku, zureći ravno u njega. Zadrţao je dah; prstima je obavio konopac i ĉekao, bezglasno dozivajući maĉku. Molim te. Molim te. Molim te. Maĉka je poskoĉila naprijed, razjapila usta i zgrabila kost. Povukao je konopac u pravom trenutku. Omĉa se zatvorila oko maĉje šape, uhvativši joj prednju nogu. Pavel je skoĉio, povlaĉeći uţe, steţući omĉu. Maĉka je pokušala pobjeći, ali omĉa je bila ĉvrsta. Povukao ju je na tlo. Vrisak je ispunio šumu kao da se stvorenje mnogo veće od ovog borilo za ţivot, koprcajući se u snijegu, izvijajući tijelo, grizući konopac. Pavel se bojao da će ĉvor puknuti. Konopac je bio tanak, izlizan. Dok se pokušavao pribliţiti maĉki, ona se povlaĉila, izmiĉući njegovim rukama. Povikao je bratu: "Ubij je!" Andrej se još uvijek nije pomaknuo, ne ţeleći napraviti još jednu pogrešku. Ali sad je dobio nove upute. Poskoĉio je, potrĉao naprijed i odmah se spotaknuvši, pao licem u snijeg. Diţući nos iz snijega, pred sobom je vidio maĉku kako bjesni, slini i izvija se. Ako konopac pukne, maĉka će biti slobodna, a njegov će ga brat dovijeka mrziti. Pavel je povikao promuklim, mahnitim glasom: "Ubij je! Ubij je! Ubij je!" Andrej je teturajući ustao i ne znajući toĉno što radi, potrĉao naprijed i bacio se na podivljalu maĉku. Moţda se nadao kako će je udarac ubiti. Ali sada, leţeći na njoj, mogao je osjetiti kako je maĉka ţiva i kako mu se koprca pod trbuhom, grebući mu po jakni sašivenoj od vreća za ţito. Ostajući priljubljen uz maĉku kako bi je sprijeĉio da pobjegne, Andrej je pogledao unatrag, pogledom preklinjući Pavela da preuzme stvar u svoje ruke. "Još je ţiva!"

KIKA

Pavel je potrĉao naprijed i bacio se na koljena, poseţući rukom pod tijelo svog mlaĊeg brata, ali uspio je dohvatiti samo maĉkina usta. Ugrizla ga je. Izvukao je ruku uz trzaj. Ignorirajući svoj krvavi prst, prebacio se na drugu stranu i opet zavukao ruku pod bratovo tijelo, ovaj put uhvativši je za rep. Prstima se poĉeo uspinjati uz maĉkina leĊa. S ove strane maĉka se nije mogla braniti. Andrej se nije micao, osjećajući borbu pod sobom, osjećajući kako bratova ruka prilazi maĉkinoj glavi, sve bliţe i bliţe. Maĉka je znala da to znaĉi smrt i poĉela je gristi u sve - jaknu, snijeg - sluĊena strahom, strahom koji je Andrej osjetio kao drhtaje u trbuhu. Oponašajući brata, Andrej je poĉeo vikati: "Ubij je! Ubij je! Ubij je!" Pavel je ţivotinji slomio vrat. Na trenutak ni jedan od njih nije ĉinio ništa, leţeći mirno, dišući duboko. Pavel je poloţio svoju glavu na Andrejeva leĊa, ruku još ĉvrsto obavljenih oko maĉkina vrata. Naposljetku je izvukao ruke ispod bratova tijela i ustao. Andrej je ostao leţati u snijegu, ne usuĊujući se pomaknuti. "Sad moţeš ustati." Sad je mogao ustati. Sad je bio ravan svom bratu. Mogao je stajati ponosno. Nije razoĉarao. Nije podbacio. Posegnuo je uvis, uhvatio bratovu ruku i podigao se na noge. Pavel ne bi bio uhvatio maĉku bez njega. Konopac bi bio pukao. Maĉka bi bila pobjegla. Andrej se nasmiješio, a onda nasmijao, plješćući rukama i plešući u mjestu. Ovo mu je bio najsretniji trenutak u ţivotu. Bili su ekipa - njih dvojica. Brat ga je zagrlio i obojica su pogledali nadolje u svoj plijen: mršavu mrtvu maĉku utisnutu u snijeg. Prijenos ovog plijena natrag u selo zahtijevat će oprez. Ljudi bi se borili, ubili za takvu lovinu, a mjaukanje bi moţda privuklo neĉiju paţnju. Pavel nije ništa htio prepustiti sluĉaju. Nisu bili ponijeli nikakvu vreću u koju bi sakrili maĉku. Improvizirajući, Pavel ju je odluĉio sakriti pod hrpu granĉica. Ako sluĉajno sretnu nekog na povratku kući, izgledat će kao da su skupljali drva za ogrjev i neće biti nikakvih pitanja. Podigao je maĉku iz snijega. "ja ću je ponijeti pod hrpom granĉica, tako da je nitko ne vidi. Ali ako smo stvarno skupljali drva za ogrjev, onda bi i ti nosio naramak granja."

KIKA

Andrej je bio zadivljen bratovom logikom - nikada se toga ne bi dosjetio. Krenuo je skupljati granje. Budući da je tlo bilo prekriveno snijegom, nije bilo lako pronaći otpale granĉice i bio je primoran kopati po snijegu golim rukama. Nakon svakog zamaha trljao je rukama, zagrijavajući ih dahom. Nos mu je poĉeo curiti, sluz mu se skupljala povrh gornje usne. Ipak, to mu nije smetalo, ne noćas, ne nakon njihova uspjeha, te je poĉeo pjevušiti melodiju pjesme koju je njegov otac obiĉavao pjevati, uronivši prste ponovno u snijeg. Suoĉivši se s jednakim nedostatkom granja, Pavel se udaljio od svog mlaĊeg brata. Morali su se razdvojiti. U daljini je ugledao srušeno stablo s granjem što je izbijalo iz debla pod svim kutovima. Poţurio je prema njemu, ostavljajući maĉku u snijegu kako bi mu ruke bile slobodne za lomljenje suhoga granja. Bilo ga je dosta, dovoljno za obojicu, i osvrnuo se uokolo, traţeći Andreja. Otvorio je usta kako bi ga dozvao, ali je progutao rijeĉi. Zaĉuo je nešto. Naglo se okrenuo, ogledavajući se oko sebe. Šuma je bila gusta, mraĉna. Zatvorio je oĉi koncentrirajući se na taj zvuk - ritam: škrip, škrip, škrip snijega. Ubrzavao se, pojaĉavao. Tijelom mu je prostrujio adrenalin. Otvorio je oĉi. Tamo, u tami, nešto se kretalo: ĉovjek je trĉao. U ruci mu je bila debela, teška grana. Koraci dugi. Trĉao je ravno prema Pavelu. Ĉuo ih je kako su ubili maĉku i sad će im oteti plijen. Ali Pavel mu to neće dozvoliti, neće dozvoliti da im majka umre od gladi. Neće podbaciti kao što je podbacio njegov otac. Poĉeo je nogom nabijati snijeg preko maĉke, skrivajući je. "Skupljamo..." Pavelov glas zamro je nakon što je ĉovjek, drţeći podignutu granu, iskoĉio iza stabla. Tek tada, vidjevši ĉovjekovo ispijeno lice i njegov divlji pogled, Pavel je shvatio da on nije htio maĉku. Htio je njega. Pavel je zinuo otprilike u istom trenutku kad je grana zamahnula prema dolje, udarivši svojim krajem o vrh njegove glave. Nije osjećao ništa, ali bio je svjestan kako više ne stoji. Pao je na jedno koljeno. Pogledavši uvis, glave nakrivljene ustranu dok mu je krv tekla preko jednog oka, vidio je kako ĉovjek podiţe granu spremajući se na drugi udarac. Andrej je prestao pjevušiti. Je li ga Pavel dozivao? Nije pronašao baš mnogo granĉica, zasigurno ne dovoljno za njihov plan i nije htio da

KIKA

mu Pavel prigovara, ne nakon onako dobro obavljenog posla. Ustao je, izvukavši ruke iz snijega. Zurio je u šumu, škiljeći, ne mogavši fokusirati ni najbliţa stabla. "Pavel?" Nije bilo odgovora. Pokušao je ponovno. Je li ovo bila igra? Ne, Pavel se nije igrao, ne više. Andrej je krenuo u smjeru u kojem se kretao njegov brat kad ga je posljednji put vidio, ali ništa nije mogao vidjeti. Ovo je bilo glupo. Nije on trebao pronaći Pa-vela, Pavel je trebao pronaći njega. Nešto nije bilo u redu. Ponovno ga je zazvao, ovaj put glasnije. Zašto mu brat nije odgovarao? Andrej je grubim rukavom svoje jakne obrisao nos i pitao se je li ovo nekakav test. Što bi njegov brat uĉinio u ovoj situaciji? Slijedio bi tragove u snijegu. Andrej je ispustio svoje granĉice i kleknuo, pretraţujući tlo na koljenima i rukama. Pronašao je vlastite tragove i slijedio ih do toĉke gdje se razdvojio od brata. Ponosan na sebe, poĉeo je pratiti bratove tragove. Ako bi ustao, više ne bi bio u stanju vidjeti otiske, pa je tako kleĉeći, nosa tek ponešto izdignutog iznad snijega, nastavio poput psa koji slijedi mirisni trag. Stigao je do srušenog stabla, grane razbacane uokolo, posvuda tragovi - neki od njih veliki i duboki. Snijeg je bio crven. Andrej je zgrabio šaku snijega, gnjeĉio ga medu prstima, stiskao i promatrao kako se pretvara u krv. "Pavel!" Nije prestao vikati sve dok ga grlo nije zaboljelo, dok nije izgubio glas. Plaĉući, poţelio je reći bratu da moţe pojesti i njegov dio maĉke. Samo je htio da se vrati. Ali nije bilo odgovora. Brat ga je napustio. I bio je sam. Oksana je bila sakrila vrećicu mljevenih stabljika kukuruza, amaranta i zdrobljenih kora krumpira u straţnji zid svoga kamina. Pazila je da tijekom inspekcija u kaminu uvijek gori mala vatra. Utjerivaĉi, koji su dolazili provjeriti ne skriva li negdje ţito, nikad nisu pretraţili cigle iza plamena. Nisu joj vjerovali - kako to da je ona bila zdrava kad su drugi bili bolesni, kao da je biti ţiv bio zloĉin. Ali nisu mogli pronaći hranu u njezinoj kući, nisu je mogli proglasiti kulakinjom, bogatom seljankom. Umjesto da je pogube na licu mjesta, ostavili su je da umre. Već je bila nauĉila da ih ne moţe pobijediti silom. Prije

KIKA

nekoliko godina organizirala je seosku pobunu jer je bilo objavljeno da stiţu ljudi koji će uzeti crkveno zvono. Htjeli su ga rastaliti. Zakljuĉala se u zvonik s još ĉetiri ţene, i neprekidnom im zvonjavom odbijala dozvoliti da ga odnesu. Vikala je kako to zvono pripada Bogu. Tog su je dana mogli strijeljati, ali sluţbenik na duţnosti odluĉio je poštedjeti ţene. Nakon što je provalio u zvonik, rekao je kako mu je nareĊeno da preuzme zvono, objašnjavajući da je metal neophodan za industrijsku revoluciju njihove zemlje. Uzvratila mu je tako što je pljunula na tlo. Kad je Drţava seljacima poĉela uzimati hranu, tvrdeći da je pripadala njoj, a ne njima, Oksana je nauĉila lekciju. Umjesto snage, hinila je poslušnost i skrivala svoj otpor. Veĉeras će obitelj imati gozbu. Rastopila je grude snijega, zakuhavši potom vodu koju je zgusnula mljevenim stabljikama kukuruza. Dodala je preostale kosti iz boce. Nakon što se skuhaju, samljet će ih u prah. Naravno da se zanosila prije vremena. Pavel još nije uspio. Ali bila je sigurna da hoće. Ako joj je Bog zadavao nevolje, takoĊer joj je podario i sina da joj pomogne. Kako god bilo, ako i ne uhvati maĉku, obećala je da se neće ljutiti. Šuma je bila velika, maĉka mala, a osim toga, ljutnja je bila gubitak energije. Ĉak i dok se pokušavala pripremiti za razoĉaranje, nije mogla ne osjećati laganu vrtoglavicu razmišljajući o boršĉu s mesom i krumpirima. Andrej je stajao na pragu, razrezana lica, jakne prekrivene snijegom, a iz nosa su mu tekle slina i krv. Opanci su mu se bili potpuno raspali i iz njih su sad virili noţni prsti. Oksana mu je prišla trĉeći. "Gdje ti je brat?" "Ostavio me." Andrej je poĉeo plakati. Nije znao gdje mu je brat. Nije razumio što se dogodilo. Nije mogao objasniti. Znao je da će ga majka mrziti. Znao je da će on biti kriv za sve, iako je sve uradio ispravno, iako je brat bio taj koji je napustio njega. Oksana je ostala bez daha. Odgurnula je Andreja ustranu i istrĉala iz kuće, gledajući prema šumi. Pavelu nije bilo ni traga. Moţda je pao i ozlijedio se. Moţda mu je bila potrebna pomoć. Utrĉala je opet u kuću, oĉajniĉki traţeći odgovore, samo kako bi pronašla Andreja gdje stoji pored zdjele boršĉa sa ţlicom u ustima. Uhvaćen na djelu, skrušeno je pogledao u majku dok mu je potoĉić juhe curio niz bradu. Obuzeta ljutnjom - ljutnjom na

KIKA

mrtvog muţa, na nestalog sina - potrĉala je naprijed, srušila Andreja na tlo i gurnula mu drvenu ţlicu u grlo. "Kad izvuĉem ovu ţlicu iz tvojih usta, reći ćeš mi što se dogodilo!" Ali nakon što mu je izvukla ţlicu iz usta, on je uspio jedino zakašljati. Potpuno izvan sebe od bijesa, gurnula mu je ţlicu natrag u usta. "Ti beskorisni, nespretni glupane! Gdje mi je sin? Gdje je?" Opet mu je izvukla ţlicu iz usta, ali on je samo plakao i grcao. Nije mogao govoriti. Samo je nastavio plakati i kašljati pa ga je poĉela udarati, lupajući ga šakama po sićušnim prsima. Prestala je tek kad je boršĉ bio u opasnosti da iskipi. Ustala je i skinula juhu s vatre. Andrej je stenjao na podu. Oksana je pogledala dolje prema njemu, ljutnja je nestajala. Bio je tako malen. Jako je volio svog starijeg brata. Sagnula se, podigla ga i posjela na stolicu. Omotala ga je svojom dekom i posluţila mu zdjelu juhe, velikodušnu porciju, daleko veću od svih koje je dotad dobio. Pokušala ga je hraniti ţlicom, ali nije htio otvoriti usta. Nije joj vjerovao. Ponudila mu je ţlicu. Prestao je plakati i poĉeo jesti. Pojeo je sav boršĉ. Opet je napunila zdjelicu. Rekla mu je da jede polako. Oglušio se na tu molbu te smjesta pojeo i drugu porciju. Vrlo tiho, upitala je što se dogodilo i slušala dok je on opisivao krv na snijegu, razbacane granĉice, nestanak dubokih otisaka stopala. Zatvorila je oĉi. "Brat ti je mrtav. Ulovljen za jelo. Razumiješ li? Onako kao što ste vi lovili maĉku, netko je lovio vas. Razumiješ li?" Andrej je sjedio bez rijeĉi, zureći u majĉine suze. Zapravo, nije razumio. Gledao je kako je ustala i izašla iz kuće. Ĉuvši majĉin glas, potrĉao je prema vratima. Oksana je kleĉala u snijegu, zureći u puni mjesec. "Molim te, Boţe, vrati mi sina." Samo ga je Bog sad mogao vratiti kući. Nije traţila mnogo. Je li Bog imao tako kratko sjećanje? Ona je stavila svoj ţivot na kocku kako bi spasila njegovo zvono. Sve što je traţila zauzvrat bio je njezin sin, njezin razlog za ţivot. Nekolicina susjeda pojavila se na vratima. Zurili su u Oksa-nu. Slušali njezino naricanje. Ali nije bilo niĉeg neobiĉnog u ovoj vrsti tuge i ljudi nisu dugo promatrali.

KIKA

DVADESET GODINA POSLIJE

Moskva 11. veljaĉe 1953. Gruda snijega udarila je Joru u zatiljak. Iznenadivši ga, snijeg mu je eksplodirao oko ušiju. Negdje iza leda mogao je ĉuti smijeh svog mlaĊeg brata, vrlo glasan smijeh - ponosan na sebe, ponosan na taj udarac iako je bio sluĉajan, potpuno sluĉajan. Jora je rukom otresao snijeg s ovratnika jakne, ali su mu se djelići grude već bili spustili niz leĊa. Topili su se, slijevajući mu se niz koţu i ostavljajući za sobom tragove ledene vode. Izvukao je košulju iz hlaĉa i posezao rukom uz leda, hvatajući komadiće leda. Promatrajući s nevjericom samodopadnost svog brata -koji je bio zaokupljen svojom košuljom umjesto da drţi protivnika na oku Arkadij je polako izraĊivao novu grudu, paţljivo sabijajući snijeg, sloj po sloj. Prevelika gruda postaje beskorisna: teško se baca, sporo leti i lako izbjegne. U tome je već dugo griješio, radio je prevelike. Umjesto da imaju jaĉi udarac, mogao si ih razbiti rukom u zraku i ĉesto su se raspadale same od sebe, nestajući prije nego što bi uopće stigle do njegova brata. On i Jora ĉesto su se igrali u snijegu. Ponekad je tu bilo i druge djece, ali najveći dio vremena bili su sami. Igra je zapoĉinjala leţerno, da bi sa svakim novim bacanjem postajala sve napetija. Arkadij nikad nije pobijedio, ako se uopće moglo govoriti o pobjeĊivanju. Uvijek ga je svladala brzina i snaga bratovih hitaca. Igre su svaki put jednako završavale: frustracijom, predajom, nervozom, ili još gore, plakanjem i ljutitim odlaskom. Mrzio je to što je uvijek bio gubitnik, i još gore, mrzio je to što ga je ta ĉinjenica toliko uzrujavala, jedini razlog zbog kojeg se nastavljao igrati bila je vjera kako će jednog dana biti drugaĉije, kako će jednog dana pobijediti. I danas je bio taj dan. Tu je bila njegova prilika. Primicao se bliţe, ali ne preblizu: htio je da se hitac raĉuna. Hitac ispaljen iz prevelike blizine nije se raĉunao.

KIKA

Jora ju je vidio kako se pribliţava: mrlja bjeline u zraku, ne prevelika, ne premala, baš onakva kakvu bi i on bacio. Nije mogao ništa uĉiniti. Ruke su mu bile iza leĊa. Morao je priznati da je njegov braco brzo uĉio. Gruda snijega udarila ga je u vršak nosa, rasula mu se u oĉi i ušla u nosnice i usta. Zakoraĉio je unatrag, lica obloţenog bjelinom. Bio je to savršen hitac - kraj igre. Pobijedio ga je mlaĊi brat, djeĉak kojem još nije bilo ni pet godina. Ipak, tek sad, nakon što je prvi put izgubio, shvatio je vaţnost pobjede. Njegov se brat opet smijao - radio je pravu predstavu od ovoga, kao da je gruda snijega na licu bila najsmješnija stvar na svijetu. Pa on bar nikad nije likovao kao što je to Arkadij ĉinio sada; nikad se nije toliko smijao niti cijedio toliko zadovoljstva iz svojih pobjeda. Njegov mali brat bio je loš gubitnik i još gori pobjednik. Trebalo mu je oĉitati lekciju, pokazati gdje mu je mjesto. Pobijedio je u jednoj igri, to je bilo sve; jednoj sluĉajnoj i nevaţnoj igri, jednoj od sto, ne - jednoj od tisuću. I sad se pretvarao kao da su izjednaĉeni, ili još gore, kao da je bolji od njega? fora je ĉuĉnuo i kopajući po snijegu, sve do smrznute zemlje pod njim, skupio šaku smrznutoga blata, pijeska i kamenĉića. Vidjevši kako njegov stariji brat radi novu grudu, Arkadij se okrenuo i poĉeo bjeţati. Ovo će biti osvetniĉki hitac: sloţen paţljivo i ispaljen svom snagom koj.u je njegov brat mogao skupiti. Ne ţeli primiti tako snaţan udarac. Pobjegne li, bit će siguran. Gruda je, bez obzira kako dobro napravljena, bez obzira koliko precizno ispaljena, mogla putovati zrakom samo odreĊeno vrijeme, prije nego što poĉne gubiti oblik i raspadati se. Pa ĉak i da ga pogodi, nakon odreĊene udaljenosti postaje bezopasna, jedva vrijedna bacanja. Potrĉi li, završit će kao pobjednik! Nije htio da mu pobjeda bude oduzeta, umrljana nizom brzih hitaca njegova brata. Ne - bjeţi i odnesi pobjedu. Završi igru sad. Uţivat će u osjećaju barem do sutra, kad će vjerojatno opet izgubiti. Ali to će biti sutra. Danas je pobjednik. Ĉuo je kako ga brat doziva. I okrenuo se, još uvijek trĉeći, smiješeći se - uvjeren da je izvan dosega. Udarac je bio poput šake u lice. Glava mu se okrenula uz trzaj, stopala su mu se odigla od tla i na sekundu je lebdio zrakom. Kad su mu stopala opet dotakla zemlju, noge su klonule pod njim i pao je -

KIKA

previše ošamućen da bi uopće ispruţio ruke - ravno u snijeg. Na trenutak je samo leţao ondje, nesposoban shvatiti što se dogodilo. U ustima je imao kamenĉića, blata, pljuvaĉke i krvi. Nesigurno je gurnuo rukavicom presvuĉen prst izmeĊu usana. Zubi su mu bili grubi kao da mu je netko nagurao pijesak u usta. Napipao je rupu. Jedan mu je zub bio izbijen. Zaplakavši, pljunuo je na tlo i stao prekapati po snijegu pred sobom u potrazi za izgubljenim zubom. Iz nekog je razloga u ovom trenutku mogao misliti samo na to. Morao je pronaći taj zub. Gdje je bio? Ali nije ga mogao pronaći, ne na bjelini snijega. Nestao je. I nije se radilo o boli, radilo se o bijesu, ogorĉenju zbog ove nepravde. Nije li mogao pobijediti barem jednom? Pobijedio je pošteno. Nije li mu to njegov brat mogao priznati? fora je potrĉao prema bratu. Ĉim je gruda blata, pijeska, leda i kamenja izletjela iz njegove ruke, poţalio je zbog svoje odluke. Viknuo je bratovo ime sa ţeljom da se sagne, izbjegne udarac. Umjesto toga, Arkadij se okrenuo ravno prema hicu. Umjesto da mu pomogne, djelovao je kao da osobito zlonamjerno likuje. Dok je prilazio, ugledao je krv na snijegu i pozlilo mu je. On je ovo uĉinio. On je pretvorio njihovu igru, igru u kojoj je uţivao jednako kao i u svemu drugome, u nešto uţasno. Zašto nije mogao pustiti brata da pobijedi? Ionako ne bi pobijedio ni sutra ni prekosutra ni dan iza toga. Osjećao se posramljenim. Jora se spustio na snijeg, stavljajući ruku na rame svog malog brata. Arkadij ju je otresao, okrenuvši se prema njemu crvenih, suznih oĉiju i okrvavljenih usta, nalik divljoj ţivotinji. Nije ništa rekao. Cijelo mu je lice bilo napeto u bijesu. Ustao je pomalo teturajući. "Arkadij?" Zauzvrat, njegov je mali brat samo otvorio usta i zavrištao ţivotinjskim vriskom. Sve što je Jora mogao vidjeti bio je niz prljavih zuba. Arkadij se okrenuo i poĉeo bjeţati. "Arkadij, ĉekaj!" Ali Arkadij nije ĉekao - nije se zaustavljao, nije htio ĉuti bratove isprike. Trĉao je najbrţe što je mogao, jezikom traţeći novonastalu prazninu medu svojim prednjim zubima. Prona-šavši je, dodirujući desni vrškom jezika, poţelio je da nikad više ne vidi svog brata.

14. veljaĉe

KIKA

Lav je zurio u stambeni blok 18 - niski, zdepasti kvadar sivog betona. Bilo je kasno popodne, već je pao mrak. Cijeli radni dan potrošio je na zadatak koji je bio jednako neugodan koliko i nevaţan. Prema milicijskom izvještaju, djeĉak star ĉetiri godine i deset mjeseci pronaĊen je mrtav na ţeljezniĉkoj pruzi. Djeĉak se igrao na pruzi, noću, prošle noći, i udario ga je putniĉki vlak; tijelo su mu razrezali kotaĉi. Vozaĉ vlaka, što je u devet sati naveĉer krenuo za Habarovsk, prijavio je na prvoj stanici kako je ubrzo nakon napuštanja stanice Jaroslavskog kolodvora opazio nekog ili nešto na pruzi. Još se nije utvrdilo je li upravo taj vlak udario djeĉaka. Moţda vozaĉ nije htio priznati da je pregazio dijete. No nije bilo potrebno dalje istraţivati dogaĊaj: radilo se o tragiĉnoj nesreći bez krivca. Sluĉaj je već trebao biti zakljuĉen. Obiĉno nije bilo razloga da Lav Stepanoviĉ Demidov - perspektivni ĉlan KGB-a, Sluţbe drţavne sigurnosti - bude umiješan u ovu vrstu sluĉaja. Sto je mogao uĉiniti? Gubitak sina bio je strašan za obitelj i rodbinu. Ali, grubo reĉeno, bio je beznaĉajan na nacionalnoj razini. Nepaţljiva djeca, osim kad su bila nepaţljiva u govoru, nisu bila briga drţavne sigurnosti. MeĊutim, ovaj je sluĉaj postao neoĉekivano kompliciran. Roditeljska tuga poprimila je neobiĉan oblik. Ĉinilo se kako nisu bili u stanju prihvatiti da je njihov sin (Lav je provjerio izvještaj - zapamtiv-ši ime Arkadija Fjodoroviĉa Andrejeva) bio odgovoran za vlastitu smrt. Ljudima su govorili kako je njihov sin ubijen. Tko ga je ubio - to nisu znali. Iz kojeg razloga - nisu imali pojma. Kako je takvo nešto uopće bilo moguće - opet, nisu znali. Pa ipak, i bez logiĉki vjerojatnog objašnjenja na svojoj su strani imali snagu emocija. Postojala je stvarna opasnost kako bi u to mogli uvjeriti i druge lakovjerne ljude: susjede, prijatelje i strance - sve koji su bili spremni slušati. Situaciju je dodatno komplicirala ĉinjenica da je djeĉakov otac, Fjodor Andrejev, bio nisko rangirani KGB-ovac, te, k tome, jedan od Lavovih podreĊenih. Osim ĉinjenice da bi trebao biti pametniji, dovodio je KGB na loš glas koristeći teţinu svog autoriteta kako bi pridodao uvjerljivost ovoj neodrţivoj tvrdnji. Pretjerao je. Dozvolio je osjećajima da mu pomute prosudbu. Da nije bilo olakotne okolnosti smrtnog sluĉaja, Lavov zadatak mogao je biti tek uhićenje ovog

KIKA

ĉovjeka. Cijela je stvar bila zamršena. A Lav je bio prisiljen privremeno zanemariti jedan osjetljiv i vaţan zadatak kako bi je razmrsio. Lav se nije veselio sukobu s Fjodorom te se polako uspinjao stepenicama, razmišljajući kako je uopće završio ovdje -nadzirući ljudske reakcije. Nikad se nije namjeravao pridruţiti Sluţbi drţavne sigurnosti; ta je karijera izrasla iz njegove vojne sluţbe. Tijekom Domovinskog rata regrutirali su ga u specijalnu jedinicu - OMSBON, samostalnu oklopnu brigadu za posebne zadatke. Treći i ĉetvrti bataljun ove jedinice bili su saĉinjeni od izabranih ĉlanova Središnjeg instituta za fiziĉku kulturu koji je pohodio i Lav. Nakon što su ih odabrali zbog sportskog duha i fiziĉke izdrţljivosti, odveli su ih u kamp za obuku u Mitišĉi, sjeverno od Moskve, gdje su se uvjeţbavali u borbi prsa o prsa, rukovanju oruţjem, skakanju padobranom s malih visina i korištenju eksploziva. Kamp je pripadao NKVD-u, odnosno Sluţbi drţavne sigurnosti prije nego što je postala poznata kao KGB. Bataljuni su bili direktno podreĊeni NKVD-u, a ne vojsci, i to se odraţavalo u prirodi njihovih zadataka. Slali su ih iza neprijateljskih linija kako bi uništavali infrastrukturu, pribavljali informacije, izvršavali atentate - bili su tajni komandosi. Lav je uţivao u neovisnosti svojih zadataka, ali tu je informaciju paţljivo zadrţavao za sebe. SviĊala mu se ĉinjenica, iako se moţda radilo tek o dojmu, kako je njegova sudbina bila u njegovim rukama. Briljirao je u sluţbi. Za nagradu mu je dodijeljen Suvorov orden drugog reda. Njegova razboritost, vojni uspjeh, privlaĉan izgled i, iznad svega, njegova apsolutna i iskrena vjera u njegovu zemlju uĉinili su od njega sliku i priliku - doslovno - sovjetskog osloboĊenja podruĉja koje je bilo pod njemaĉkom okupacijom. Njega i manju skupinu vojnika prikupljenih iz razliĉitih postrojbi fotografirali su ispred goruće olupine njemaĉkog tenka, pušaka uperenih uvis, pobjedniĉkih izraza lica, s mrtvim neprijateljima pod nogama. U pozadini se iz zapaljenih sela dizao dim. Uništenje i smrt i pobjedniĉki osmjesi - Lav, zdravih zuba i širokih ramena, gurnut u prvi plan. Tjedan dana kasnije fotografija se našla na naslovnici Pravde, a Lavu su prilazili i ĉestitali stranci, vojnici, civili, ljudi koji su mu samo htjeli stisnuti ruku i zagrliti ga kao simbol pobjede.

KIKA

Lava su nakon rata prebacili iz OMSBON-a u NKVD. Taj se napredak ĉinio logiĉnim. Nije postavljao nikakva pitanja: bio je to put koji su za njega predvidjeli njegovi nadreĊeni i on ga je slijedio visoko uzdignute glave. Njegova je zemlja mogla traţiti bilo što od njega, i on bi spremno pristao. Da su ga traţili da upravlja gulazima u arktiĉkoj tundri Kolimske oblasti, uĉinio bi to. Njegova jedina ambicija bila je ona opća: sluţiti svojoj zemlji, zemlji koja je pobijedila fašizam, zemlji koja je svima omogućavala besplatno obrazovanje i zdravstveno zbrinjavanje, koja je na sva usta širila prava radnika diljem svijeta, koja je njegovu ocu - radniku na traci u tvornici municije - isplaćivala plaću gotovo jednaku onoj kvalificiranog lijeĉnika. Iako je njegovo vlastito radno mjesto u Sluţbi drţavne sigurnosti ĉesto bilo neugodno, shvaćao je njegovu nuţnost, nuţnost obrane njihove revolucije od neprijatelja, stranih i domaćih, od onih koji su je htjeli potkopati i onih odluĉnih u namjeri da je sruše. Za taj cilj Lav bi poloţio svoj ţivot. Za taj cilj poloţio bi i ţivote drugih. Ništa od ovog junaštva ili vojne obuke danas nije bilo potrebno. Ovdje nije bilo neprijatelja. Ovdje je bio samo kolega, prijatelj, oţalošćeni otac. Pa ipak, radilo se o protokolu KGB-a, a ovaj oţalošćeni otac bio je predmet istrage. Lav je morao postupiti paţljivo. Nije mogao dozvoliti da ga pokolebaju isti oni osjećaji koji su zaslijepili Fjodora. Ova histerija dovodila je u opasnost dobru obitelj. Nekontrolirane, neutemeljene brbljarije o ubojstvu mogle bi narasti kao korov, proširiti se kroz zajednicu, uznemiriti ljude, nagnati ih na preispitivanje jednog od temeljnih stupova njihova novog društva: Zločin ne postoji. U to je apsolutno vjerovalo svega nekoliko ljudi. Postojali su problemi: ovo je društvo još uvijek bilo u tranziciji, nije još bilo savršeno. Kao agentu KGB-a, Lavu je duţnost nalagala prouĉavanje Lenjinova djela, bila je to zapravo duţnost svakoga graĊanina. Znao je da će društveni prijestupi - kriminalitet - išĉeznuti zajedno sa siromaštvom i oskudicom. Nisu još dosegli tu razinu. DogaĊale su se kraĊe, pijane svaĊe postajale su nasilne; postojale su zloĉinaĉke

KIKA

bande. Ali ljudi su trebali vjerovati da se kreću prema boljem ţivotu. Nazvati ovo ubojstvom znaĉilo bi napraviti golem korak unatrag. Lavu je njegov nadreĊeni, njegov mentor, major Janoš Kuzmin, priĉao o suĊenjima iz 1937. u kojima se optuţenima obratio Staljin izjavivši da su: Izgubili vjeru. Neprijatelji Partije nisu bili tek saboteri, špijuni i uništava-telji industrije, već i oni koji nisu vjerovali u partijsku liniju, nevjernici društva koje ih je ĉekalo. Ako bi se drţali tog pravila, onda je Fjodor, Lavov prijatelj i kolega, zbilja postao neprijateljem. Lavov zadatak bio je ugušiti bilo kakva neutemeljena nagaĊanja, vratiti ih natrag s ruba. Priĉa o ubojstvu sadrţavala je prirodnu dramu koja je nesumnjivo privlaĉila odreĊeni tip ishitrenih ljudi. Bude li potrebno, bit će grub: djeĉak je napravio pogrešku koju je platio ţivotom. Nitko drugi ne mora snositi posljedice zbog njegove neopreznosti. Moţda bi to bilo previše. Ne mora ići tako daleko. Moţe postupiti taktiĉno. Bili su uzrujani - to je bilo sve. Budi strpljiv s njima. Nisu bili u stanju racionalno razmišljati. Iznijeti ĉinjenice. Nije im došao prijetiti, barem ne odmah: došao im je pomoći. Došao je obnoviti vjeru. Lav je pokucao i Fjodor je otvorio vrata. Lav je pognuo glavu. "Moja najiskrenija sućut." Fjodor je zakoraĉio unatrag, puštajući Lava u prostoriju. Sve su stolice bile zauzete. U sobi je vladala guţva kao da je netko sazvao seoski zbor. Bilo je tu staraca, djece - oĉito se okupila cijela obitelj. U ovakvoj atmosferi bilo je lako zamisliti kako su osjećaji izmakli kontroli. Nema sumnje da su jedni druge poticali u uvjerenju kako je neka tajanstvena sila uzrokovala smrt njihova djeĉaka. Moţda su se tako lakše suoĉili s gubitkom. Moţda su se osjećali krivima jer ga nisu nauĉili da se ne pribliţava ţeljezniĉkoj pruzi. Lav je prepoznao neka od lica što su ga okruţivala. Bili su to Fjodorovi prijatelji s posla. Odjednom im je bilo neugodno što ih je zatekao ovdje. Nisu znali što im je ĉiniti, izbjegavali su Lavov pogled sa ţeljom da odu, iako nisu mogli. Lav se obratio Fjodoru.

KIKA

"Moţda bi bilo lakše da popriĉamo nasamo?" "Molim te, ovo je moja obitelj, oni ţele ĉuti što imaš reći." Lav se ogledao uokolo - dvadesetak pari oĉiju zurilo je u njega. Već su znali što će reći, i zbog toga im se nije sviĊao. Bili su ljutiti što je njihov djeĉak mrtav i na ovaj su naĉin izraţavali svoju bol. Lav će jednostavno morati prihvatiti ĉinjenicu da je bio ţarište njihova bijesa. "Mislim da ne postoji ništa gore od gubitka djeteta. Bio sam ti kolega i prijatelj kad ste ti i tvoja ţena slavili roĊenje vašega sina. Sjećam se kako sam ti ĉestitao. A sad ti sa strašnom tugom izraţavam sućut." Moţda je zvuĉao pomalo ukoĉeno, ali mislio je iskreno ono što je rekao. Doĉekala ga je tišina. Paţljivo je vagao sljedeće reĉenice: "Nikad nisam osjetio tugu koja dolazi nakon gubitka djeteta. Ne znam kako bih reagirao. Moţda bih osjećao potrebu okriviti nekoga, nekoga koga bih mogao mrziti. Ali, bistre glave, uvjeravam vas da uzrok Arkadijeve smrti nije upitan. Donio sam izvještaj koji vam, ako ţelite, mogu ostaviti. Osim toga, poslali su me kako bih odgovorio na svako vaše pitanje." "Arkadij je ubijen. Ţelimo da nam pomogneš u istrazi, ako ne ti osobno, onda ţelimo da KGB izvrši pritisak na upravitelja kako bi otvorio kriminalistiĉku istragu." Lav je kimnuo glavom, pokušavajući odrţati pomirljivu atmosferu. Bio je ovo najgori mogući poĉetak njihova razgovora. Otac je bio neumoljiv: njihov stav ĉvrst. Traţio je formalno otvaranje kriminalnog sluĉaja bez ĉega milicija neće istraţivati. Traţio je nemoguće. Lav je zurio u kolege s posla. Oni su shvaćali, iako drugi nisu, da je ta rijeĉ - ubojstvo - okaljala svakoga u prostoriji. "Arkadija je pregazio vlak. Njegova je smrt bila nesreća, uţasna nesreća." "Zašto je onda bio gol? Zašto su mu usta bila puna zemlje?" Lav je pokušavao pojmiti što je upravo ĉuo. Djeĉak je bio gol? Prvi put ĉuje za to. Otvorio je izvještaj. Dječak je pronaĎen odjeven. Sada, kad ju je ponovno proĉitao, reĉenica mu se uĉinila neobiĉnom. Ali, piše: djeĉak i je bio odjeven. Nastavio je prouĉavati dosje.

KIKA

Budući da ga je vlak vukao po tlu, u ustima mu je pronaĎena zemlja. Zatvorio je izvještaj. Prostorija je išĉekivala. "Vaš je djeĉak pronaĊen odjeven. Da, u ustima mu je bilo zemlje. Ali vlak mu je zahvatio tijelo i vukao ga po tlu. OdreĊena koliĉina zemlje u ustima mogla se oĉekivati." Jedna je starica ustala. Iako pogrbljena starošću, pogled joj je bio bistar. "Nisu nam tako rekli." "Naţalost, niste toĉno informirani." Starica se nije dala smesti. Ona je oĉito bila jedna od pokretaĉka ovog nagaĊanja. "Ĉovjek koji je pronašao tijelo - Taras Kuprin - kopao je po smeću. Ţivi nedaleko od tog mjesta. Rekao nam je da je Arkadij bio gol, ĉujete li? Nije imao ni komada odjeće na sebi. Sudar s vlakom ne moţe razodjenuti djeĉaka." "Taj ĉovjek, Kuprin, doista jest pronašao djeĉaka. Njegova se izjava nalazi u izvještaju. On tvrdi da je djeĉakovo tijelo pronašao na traĉnicama, potpuno odjeveno. Kristalno je jasan u vezi s tim. Njegove se rijeĉi nalaze ovdje, crno na bijelom." "Zašto je nama rekao drugaĉije?" "Moţda je bio zbunjen. Ne znam. Ali imam ovdje njegov potpis na izjavi što ju je dao, a izjavu u izvještaju. Sumnjam da bi sad tvrdio drugaĉije." "Jeste li vi vidjeli djeĉakovo tijelo?" Lav je bio zateĉen njezinim pitanjem. "Ja ne istraţujem ovaj dogaĊaj: to nije moj posao. A i da jest, nema se tu što istraţivati. Radi se uţasnoj nesreći. Ovdje sam kako bih porazgovarao s vama, razjasnio stvari koje su nepotrebno uĉinjene nejasnima. Mogu vam cijeli izvještaj proĉitati naglas ako ţelite." Starica je opet progovorila. "Taj izvještaj je laţ." Svi su bili napeti. Lav je šutio, pokušavajući ostati smiren. Morali su shvatiti da neće biti kompromisa. Morali su popustiti, morali su prihvatiti da je njihov djeĉaĉić poginuo nesretnim sluĉajem. Lav je

KIKA

bio ovdje za njihovo dobro. Okrenuo se prema Fjodoru oĉekujući od njega da ispravi ovu ţenu. Fjodor je zakoraĉio naprijed. "Lave, imamo novi dokaz koji se danas pojavio. Ţena koja ţivi u stanu s pogledom na traĉnice vidjela je Arkadija s nekim muškarcem. Ne znamo ništa više od toga. Ta nam ţena nije prijateljica. Nismo je upoznali prije. Ĉula je za ubojstvo..." "Fjodore..." "Ĉula je za smrt mog sina. A ako je ono što smo ĉuli istina, onda ona moţe opisati tog muškarca. Mogla bi ga prepoznati." "Gdje je ta ţena?" "Ĉekamo da doĊe." "Dolazi ovamo? Htio bih ĉuti što ima za reći." Lavu je ponuĊena jedna stolica. Odmahnuo je rukom. Stajat će. Nitko nije govorio, svi su išĉekivali kucanje na vratima. Prošao je gotovo cijeli jedan sat u tišini, kad se zaĉulo slabašno kucanje. Fjodor je otvorio vrata i predstavio se, pozivajući ţenu u stan. Imala je otprilike trideset godina: ljubazno lice, velike nervozne oĉi. Preplašila se broja prisutnih, a Fjodor ju je pokušavao umiriti. "To su samo moji prijatelji i obitelj. Ne morate se bojati." Nije ga slušala. Zurila je u Lava. "Zovem se Lav Stepanoviĉ. Radim za KGB. Zaduţen sam za istragu. Kako se zovete?" Lav je izvadio svoj blok za bilješke i pronašao praznu stranicu. Ţena nije odgovarala. Podigao je pogled prema njoj. Ona je još uvijek šutjela. Lav je htio ponoviti pitanje, i tad je konaĉno progovorila. "Galina Šaporova." Saptala je. "I što ste vidjeli?" "Vidjela sam..." Ogledavala se po sobi, zatim je pogledala u pod, potom natrag u Lava, te ponovno zašutjela. Fjodor ju je poticao s nervozom u glasu: "Vidjeli ste muškarca?" "Da, muškarca." Fjodor, koji je stajao uz nju i netremice je gledao, odahnuo je s olakšanjem. Nastavila je: "Muškarca, moţda radnika, ţeljezniĉkog... vidjela sam ga kroz prozor. Bilo je jako mraĉno"

KIKA

Lav je olovkom nekoliko puta udario o svoj blok. "Vidjeli ste ga s djeĉakom?" "Ne, nije bilo djeĉaka." Fjodor je zinuo, a iz usta mu je krenula bujica rijeĉi. "Ali mi smo ĉuli kako si vidjela muškarca koji je vodio mog malog djeĉaka za ruku." "Ne, ne, ne... nije bilo djeĉaka. Nosio je torbu, mislim... torbu s alatom. Da, tako je. Radio je na traĉnicama, moţda ih je popravljao. Nisam mnogo vidjela, tek na ĉas, to je sve. Ne bih zapravo trebala biti ovdje. Jako mi je ţao zbog smrti vašeg sina." Lav je zatvorio svoj blok. "Hvala vam." "Imate li još pitanja?" Prije nego je Lav uspio odgovoriti, Fjodor je zgrabio ţenu za ruku. "Vidjela si muškarca." Ţena je istrgnula ruku iz njegova stiska. Ogledala se po sobi, sve su oĉi bile uprte u nju. Okrenula se Lavu. "Hoćete li me još trebati?" "Ne. Moţete ići." Pogleda uprtog u pod, Galina je poţurila prema vratima. Ali prije nego što je stigla do njih, starica je viknula: "Tako te je lako zastrašiti?" Fjodor je prišao starici. "Molim te, sjedni." Ona je kimnula glavom, bez odvratnosti ili odobravanja. "Arkadij ti je bio sin." "Da." Lav nije mogao vidjeti Fjodorove oĉi. Pitao se kakva se to neverbalna komunikacija dogaĊala izmeĊu ovo dvoje ljudi. Što god da je bilo, ţena je opet sjela. Za vrijeme ove kratke epizode Galina je nestala. Lavu je bilo drago što se Fjodor umiješao. Nadao se da su došli do toĉke prevrata. Širenje traĉeva i glasina nije sluţilo nikome. Fjodor se vratio na Lavovu stranu. "Oprosti mojoj majci, jako je uzrujana." "Zato sam ovdje. Da moţemo razgovarati o svemu tome unutar ove sobe. Ono što se ne smije dogoditi jest da nastavite razgovarati o ovome nakon što ja odem. Ako vas itko pita za vašeg sina, ne smijete govoriti da je ubijen. Ne zato što vam ja to nareĊujem, već zato što to nije istina." "Razumijemo."

KIKA

"Fjodore, ţelim da sutra uzmeš slobodan dan. Ovo je odobreno. Ako mogu još nešto uĉiniti za tebe..." "Hvala ti." Na ulaznim vratima stana Fjodor se rukovao s Lavom. "Svi smo jako uzrujani. Oprosti na našim ispadima." "Neće biti zabiljeţeni. Ali, kao što sam rekao, ovo sada mora prestati." Fjodorovo lice je otvrdnulo. Kimnuo je glavom. Kao da su te rijeĉi imale gorak okus, procijedio ih je kroz zube. "Smrt mog sina bila je uţasna nesreća." Lav je silazio stepenicama, duboko dišući. Atmosfera u toj prostoriji bila je zagušljiva. Bilo mu je drago da je završio, drago da je stvar bila riješena. Fjodor je bio dobar ĉovjek. Jednom kad se pomiri sa smrću sina, lakše će prihvatiti istinu. Zastao je. Netko mu je bio iza leda. Okrenuo se. Bio je to djeĉak kojemu nije moglo biti više od sedam, osam godina. "Gospodine, ja sam Jora. Arkadijev stariji brat. Mogu li razgovarati s vama?" "Naravno." "Ja sam kriv." "Za što?" "Bratovu smrt: bacio sam grudu snijega na njega. Nabio sam zemlje i pijeska i kamenja u nju. Arkadij je bio ozlijeĊen, udarila ga je u glavu. Pobjegao je. Moţda mu se od nje zavrtjelo u glavi, moţda zato nije mogao vidjeti vlak. Zemlja koju su mu našli u ustima. To je bila moja krivnja, ja sam je bacio u njega." "Smrt tvog brata bila je nesreća. Nema razloga da se osjećaš krivim. Ali dobro si postupio što si mi rekao istinu. A sad se vrati svojim roditeljima." "Njima nisam rekao za grudu sa zemljom i blatom i kamenjem." "Moţda ne moraju ni znati za nju." "Jako bi se naljutili. Jer to je bio posljednji put da sam ga vidio. Gospodine, većinu vremena smo se lijepo igrali. I opet bismo se lijepo igrali, pomirili bismo se, opet bismo bili prijatelji, siguran sam u to. Ali sad mu se više ne mogu iskupiti, više ne mogu reći da mi je ţao." Lav je slušao ispovijed ovog djeĉaka. Djeĉak je htio oprost. Poĉeo je plakati. Zbunjen, Lav ga je pomilovao po glavi, pro-mrmljavši, kao da recitira rijeĉi uspavanke: "Nitko nije kriv."

KIKA

Selo Kimov Sto šezdeset kilometara sjeverno od Moskve Istoga dana Anatolij Brodski nije sklopio oka već tri dana. Osjećao je takav umor da svi ĉak i najosnovniji zadaci zahtijevali veliku koncentraciju. Vrata staje pred njim bila su zakljuĉana. Znao je da će ih morati otvoriti silom. Ipak, taj mu se zadatak ĉinio nemogućim. Jednostavno nije imao snage. Poĉeo je padati snijeg. Pogledao je uvis, u noćno nebo; misli su mu odlutale, a kad se konaĉno sjetio gdje se nalazio i što je trebao napraviti, snijeg mu se već bio uhvatio za lice. Liznuo je pahulje s usana i shvatio da će umrijeti ne ude li unutra. Koncentriravši se, udario je u vrata. Šarke su se zatresle, vrata su ostala zatvorena. Udario je opet. Drvo je napuklo. Ohrabren zvukom pucanja, prikupio je posljednje atome snage i po treći put naciljao bravu. Drvo je puklo, a vrata su se otvorila. Stajao je na ulazu, ĉekajući da mu se oĉi priviknu na tamu. Na jednoj strani staje nalazile su se dvije krave ograĊene pregradom. Na drugoj strani bili su alati, slama. Raširio je nekoliko grubih vreća po zaleĊenu tlu, zakopĉao kaput i legao, prekri-ţivši ruke i zatvorivši oĉi.

S prozora svoje spavaće sobe Mihail Zinovjev vidio je da su vrata staje bila otvorena. Ljuljala su se naprijed-natrag na vjetru, a snijeg je u kovitlacima ulazio u njegovu staju. Okrenuo se. Ţena mu je spavala u krevetu. Odluĉivši je ne buditi, tiho je navukao kaput, obuo svoje pustene ĉizme i izašao van. Vjetar je poĉeo snaţnije puhati, podiţući površinski sloj snijega i bacajući ga Mihailu u lice. Podigao je ruku da zaštiti oĉi. Pribliţivši se staji mogao je izmeĊu prstiju ruke vidjeti da je brava razbijena, a vrata otvorena udarcem. Provirio je unutra i, nakon što se prilagodio mraku

KIKA

bez mjeseĉine, ugledao obris ĉovjeka koji je prekriven slamom leţao na tlu. Ne znajući što će sljedeće uĉiniti, ušao je u staju, zgrabio vile i prišao usnuloj figuri, spuštajući šiljke prema njegovu trbuhu, spreman udariti. Anatolij je otvorio oĉi i ugledao snijegom prekrivene ĉizme udaljene svega nekoliko centimetara od njegova lica. Prevalio se na leĊa i pogledao u ĉovjeka koji se nadvio nad njim. Šiljci vila drhtali su ravno iznad njegova trbuha. Nijedan se nije pomaknuo. Dah im je pred licima stvarao oblak izmaglice koji se ritmiĉno pojavljivao i nestajao. Anatolij nije pokušavao zgrabiti vile. Nije se pokušavao izmaknuti. Stajali su tako, zaleĊeni, dok Mihaila nije svladao osjećaj srama. Uzdahnuo je kao da je primio udarac neke nevidljive sile u trbuh, ispustivši vile bezopasno na tlo i pavši potom na koljena. "Molim te, oprosti mi." Anatolij je sjeo. Adrenalin ga je probudio, ali tijelo ga je boljelo. Koliko je dugo spavao? Ne dugo, ne dovoljno dugo. Glas mu je bio promukao, grlo suho. "Razumijem. Nisam smio doći ovamo. Nisam smio traţiti tvoju pomoć. Imaš obitelj na koju moraš misliti. Sve sam vas doveo u opasnost. Ja bih trebao traţiti oprost od tebe." Mihail je zatresao glavom. "Bilo me je strah. Uspaniĉio sam se. Oprosti mi."

Anatolij je pogledao u snijeg i tamu. Sad nije mogao otići. Ne bi preţivio. Naravno, nije si mogao dozvoliti san. Ali zaklon mu je još uvijek trebao. Mihail je ĉekao odgovor, ĉekao oprost. "Nemam ti što oprostiti. Nisi ti kriv. Moţda bih i ja uĉinio isto." "Ali ti si mi prijatelj." "Još uvijek sam ti prijatelj i uvijek ću ti biti prijatelj. Slušaj me: ţelim da zaboraviš sve što se veĉeras dogodilo. Zaboravi da sam ikad prije bio ovdje. Zaboravi da sam ikad prije zatraţio tvoju pomoć. Pamti nas kakvi smo bili. Pamti nas kao najbolje prijatelje. Uĉini ovo za mene i ja ću za tebe uĉiniti isto. Ĉim svane, nestat ću. Obećavam. Probudit ćeš se i nastaviti normalno ţivjeti. Uvjeravam te da nitko nikad neće saznati da sam bio ovdje."

KIKA

Mihail je spustio glavu, plakao je. Sve do veĉeras bio je uvjeren kako bi za prijatelja uĉinio sve. Bila je to laţ. Njegova odanost, hrabrost i prijateljstvo, pokazalo se, bili su tanki poput papira - poderali su se pri prvom ozbiljnom testu. Kad je Anatolij nenajavljeno došao te veĉeri, Mihail je, razumljivo, djelovao iznenaĊeno. Anatolij je doputovao u selo bez upozorenja. Svejedno su ga toplo doĉekali, ponudili mu hranu, piće, krevet. Tek kad su njegovi domaćini ĉuli vijest da putuje prema sjeveru, prema finskoj granici, bilo im je konaĉno jasno zbog ĉega je tako naglo stigao. Nije spomenuo da ga je traţila Sluţba drţavne sigurnosti, KGB. Nije ni trebao. Shvatili su. Bio je bjegunac. Nakon što je ta ĉinjenica postala jasna, nestalo je svake dobrodošlice. Kazna za potpomaganje i skrivanje bjegunca bila je pogubljenje. Iako je bio svjestan toga, nadao se da će njegov prijatelj biti spreman prihvatiti taj rizik. Ĉak se nadao da će otputovati s njim na sjever. KGB nije traţio dvojicu muškaraca, a osim toga, Mihail je imao poznanstva u gradovima sve do Lenjingrada, ukljuĉujući Tver i Gorki. Istina, traţio je mnogo, ali Anatolij je jednom Mihailu spasio ţivot i iako ga nikad nije

smatrao svojim duţnikom, bilo je to stoga što nikad nije vjerovao da će istu uslugu morati traţiti od njega. Tijekom njihova razgovora postalo je oĉito da Mihail nije bio spreman preuzeti takav rizik. Zapravo, nije htio preuzeti nikakav rizik. Njegova je ţena ĉesto prekidala njihov razgovor, traţeći da popriĉa s muţem nasamo. Pritom je strijeljala Anatolija pogledom punim mrţnje. Okolnosti su zahtijevale svakodnevnu razboritost i oprez. I on nije mogao negirati da je prijateljevu obitelj, obitelj koju je volio, doveo u opasnost. Smanjivši drastiĉno svoja oĉekivanja, rekao je Mihailu da nije htio ništa osim dozvole da prespava u njihovoj staji. Nestat će do sutra ujutro. Pješaĉit će do prve ţeljezniĉke stanice, istim putem kojim je i došao. Osim toga, njegova je ideja bila da provali u staju. Ako ga uhvate, obitelj se mogla praviti da ništa nije znala i da im je netko nasilno upao u staju. Vjerovao je kako su ove mjere opreza umirile njegove domaćine.

KIKA

Ne mogavši više gledati kako mu prijatelj plaĉe, Anatolij mu je prišao sasvim blizu: "Nemaš se zašto osjećati krivim. Svi mi samo pokušavamo preţivjeti." Mihail je prestao plakati. Pogledao je uvis, brišući suze. Shvativši kako je ovo posljednji put što se vide, dvojica prijatelja zagrlila su se. Mihail se odmaknuo. "Ti si bolji ĉovjek od mene." Ustao je i izašao iz staje, pobrinuvši se da zatvori vrata i nagura malo snijega na njih kako bi ostala zatvorena. Okrenuo je leda vjetru i vukao se prema kući. Ubojstvo Anatolija i prijava provalnika osigurali bi njegovoj obitelji sigurnost. Sad će morati riskirati. Morat će se moliti. Nikad se nije smatrao kukavicom, i tijekom rata, kad mu je ţivot bio na kocki, nikad se nije ponio kukaviĉki. Neki su ga ljudi ĉak nazivali hrabrim. Ali osnivanje

obitelji uĉinilo ga je plašljivim. Bio je u stanju zamisliti stvari puno gore od vlastite smrti. Ušavši u kuću, skinuo je ĉizme i kaput te krenuo prema spavaćoj sobi. Kad je otvorio vrata zaprepastio ga je prizor figure na prozoru. Njegova ţena stajala je budna, pogleda uprtog u staju. Ĉuvši ga kako je ušao, okrenula se. Njezina sitna grada nije dala naslutiti sposobnost da diţe i nosi i sijeĉe, radi dvanaest sati dnevno kako bi odrţala obitelj na ţivotu. Nije je bilo briga što je Anatolij jednom spasio njezinu muţu ţivot. Nije je zanimala njihova prošlost, njihovo prijateljstvo. Odanost i duţnost bile su apstrakcije. Anatolij je bio prijetnja njihovoj sigurnosti. To je bilo stvarno. Htjela je da ode što dalje od njezine obitelji, a u ovom ga je trenutku i mrzila - tog njeţnog, pristojnog prijatelja kojeg je nekoć voljela i cijenila kao gosta - više od ikoga na ovom svijetu. Mihail je poljubio svoju ţenu. Obraz joj je bio hladan. Uzeo ju je za ruku. Ona ga je pogledala, primijetivši da je plakao. "Što si radio vani?" Mihail je razumio gorljivost u njezinu glasu. Nadala se da je uĉinio što je trebalo. Nadala se da je stavio svoju obitelj na prvo mjesto i ubio tog ĉovjeka. To bi bila ispravna stvar.

KIKA

"Ostavio je stajska vrata otvorenima. Svatko je mogao primijetiti. Zatvorio sam ih." Osjetio je kako ţenin stisak slabi, osjetio je njezino razoĉaranje. Smatrala ga je slabićem. Bila je u pravu. Nije imao snage ni ubiti svog prijatelja, niti mu pomoći. Pokušao je pronaći neke rijeĉi utjehe. "Nemamo se zbog ĉega brinuti. Nitko ne zna da je ovdje."

Moskva Istoga dana Stol je bio razbijen, krevet prevrnut, madrac izrezan u komadiće, jastuci rasparani, podne daske istrgnute, no pretres stana Anatolija Brodskog još uvijek nije otkrivao nikakvu naznaku mjesta na kojem se skrivao. Lav je kleknuo kako bi pregledao kamin. U njemu su oĉito bili spaljeni snopovi papira. Na mjestu gdje je prepiska bila nabacana na hrpu i spaljena, bili su vidljivi slojevi sitnog pepela. Koristeći cijev svog pištolja prekapao je po ostacima u nadi da će pronaći poneki komadić netaknut vatrom. Pepeo se raspao - sve je bilo spaljeno i crno. Izdajnik je pobjegao. Lavovom krivnjom. Dao je ovom ĉovjeku, strancu, priliku da dokaţe svoju nevinost. Pretpostavio je da je bio nevin; takvu su pogrešku radili samo poĉetnici. Bolje dozvoliti da desetorica nevinih pate nego da jedan špijun pobjegne. Zanemario je temeljni princip njihova rada: pretpostavku krivnje. Usprkos prihvaćanju odgovornosti, Lav se nije prestajao pitati bi li Brodski umaknuo da on nije bio prisiljen protratiti cijeli dan baveći se

KIKA

nesretnom smrću onog djeĉaĉića? Upoznavanje rodbine, spreĉavanje usijanih glava u širenju glasina, to nije bio posao visoko pozicioniranog KGB-ova agenta. Umjesto da osobno provede operaciju nadzora, pristao se povući kako bi razriješio sluĉaj koji je bio tek nešto više od obiteljskog problema. Nikad nije trebao na to pristati. Postao je spokojan u vezi prijetnje koju je predstavljao taj Brodski. Ovo je bila njegova prva ozbiljna pogrešna procjena otkad se pridruţio Sluţbi drţavne sigurnosti. Bio je svjestan ĉinjenice da su samo rijetki agenti dobivali priliku napraviti drugu pogrešku. Nije imao visoko mišljenje o sluĉaju: Brodski je bio obrazovan, relativno dobar poznavatelj engleskog jezika i svakodnevno je bio u kontaktu sa strancima. Ovo je zahtijevalo oprez, ali, kao što je Lav već istaknuo, ĉovjek je bio cijenjeni veterinar u gradu s tek nekoliko obrazovanih veterinara. Strani diplomati morali su nekome voditi svoje maĉke i pse. Nadalje, ovo je bio ĉovjek koji je sluţio u Crvenoj Armiji kao terenski lijeĉnik. Njegov je ţivotopis bio besprijekoran. Prema njegovu vojnom dosjeu, dobrovoljno se prijavio, pa je usprkos tome što nije bio kvalificirani lijeĉnik, usprkos tome što su njegovo podruĉje rada bile ţivotinje, radio u nekoliko poljskih bolnica te nakon toga primio dvije pohvale. Osumnjiĉeni je vjerojatno spasio stotine ţivota. Majoru Kuzminu nije dugo trebalo da pronikne u razloge oklijevanja svog štićenika. Lav se tijekom vlastite vojne karijere lijeĉio u poljskim bolnicama od brojnih ozljeda i oĉito ga je neka vrsta vojniĉkog drugarstva sputavala u obavljanju zadatka. Kuzmin ga je upozorio kako bi ga sentimentalnost mogla sprijeĉiti da spozna istinu. Najviše treba sumnjati u one koji odaju dojam ljudi od najvećeg povjerenja. Lav je ovu reĉenicu prepoznao kao jednu od inaĉica Staljinova dobro poznatog aforizma. Vjeruj, ali provjeri. Staljinove su se rijeĉi interpretirale i kao: Provjerimo one kojima vjerujemo.

KIKA

Budući da se one kojima se nije vjerovalo provjeravalo jednako temeljito kao i one kojima jest, znaĉilo je da je postojala barem neka vrsta jednakosti. Duţnost istraţivaĉa bila je grepsti po nevinosti dok se ne pojavi krivnja. Ako se krivnja nije pojavila, znaĉi da nisu zagre-bli dovoljno duboko. U sluĉaju Brodskog pitanje nije bilo jesu li se strani diplomati sastajali s njim jer je bio veterinar, već je li osumnjiĉeni postao veterinar zato da bi se mogao otvoreno sastajati sa stranim diplomatima. Zašto je otvorio svoju ambulantu toliko blizu ameriĉkoj ambasadi? I zašto je - nakon što je otvorio ovu ambulantu - nekoliko zaposlenika ameriĉke ambasade nabavilo kućne ljubimce? Konaĉno, zašto se ĉinilo kako ljubimci stranih diplomata obolijevaju ĉešće od ljubimaca obiĉnih graĊana? Kuzmin se prvi sloţio s ĉinjenicom kako je postojao komiĉni aspekt ove priĉe i upravo ga je ta razoruţavajuća osobina ĉinila nervoznim. Nevinost okolnosti ĉinila se genijalnim paravanom. Izgledalo je kao da se rugaju KGB-u. A bilo je nekoliko zloĉina ozbiljnijih od ovoga. Razmislivši o sluĉaju i zabiljeţivši opaske svog mentora, Lav je odluĉio da će umjesto direktnog uhićenja zapoĉeti s praćenjem osumnjiĉenog, zakljuĉivši da će, ako je taj graĊanin bio špijun, to biti prilika da otkriju s kim je radio i onda ih sve uhititi u jednom naletu. Iako to nikad nije priznao, nije ga htio privesti bez dodatnih dokaza. Naravno, bio je to problem koji ga je pratio tijekom cijelog profesionalnog ţivota. Mnoge je uhitio znajući im samo ime, adresu i ĉinjenicu da im netko nije vjerovao. Krivnja osumnjiĉenih postajala je stvarnom ĉim bi postali osumnjiĉeni. A dokazi, njih bi skupili tijekom ispitivanja. Ali Lav više nije bio lakej koji je tek slijedio naredbe, i odluĉio je iskoristiti svoj poloţaj kako bi stvari ĉinio malo drugaĉije. Bio je istraţitelj. Htio je istraţivati. Nije sumnjao u to da će na kraju uhititi Anatolija Brodskog, samo je htio dokaz: neki znak krivnje, a ne samo puko nagaĊanje. Ukratko, htio se osjećati dobro kad ga privede. Kao dio operacije praćenja, Lav je preuzeo dnevnu smjenu i slijedio osumnjiĉenog od osam ujutro do osam naveĉer. Tri dana nije primijetio ništa neuobiĉajeno. Osumnjiĉeni je radio, ruĉao vani i išao kući. Ukratko, ĉinio se dobrim graĊaninom. Moţda je ovo bezazleno ponašanje otupilo Lavova osjetila. Kad ga je jutros razbješnjeni

KIKA

Kuzmin pozvao ustranu i ukratko mu ispriĉao sluĉaj Fjodora Andrejeva - mrtvi djeĉak, histeriĉna reakcija - te mu naredio da to smjesta sredi, nije se pobunio. Umjesto da je ustrajao u isticanju kako je imao puno vaţnijeg posla, on je šutke pristao. Sve je to sada izgledalo smiješno. Zaista ga je frustrirala ĉinjenica da je, dok je on razgovarao s rodbinom i ugaĊao djeci, ovaj osumnjiĉeni, ovaj izdajnik bjeţao, izlagao ga ruglu. Agent kojeg je poslao da nadgleda osumnjiĉenog nije našao ništa neobiĉno u ĉinjenici da cijeli dan nitko nije došao u ambulantu. Tek je u sumrak postao sumnjiĉav i odluĉio ući, namjeravajući se predstaviti kao mušterija. U ambulanti nije bilo nikoga. Straţnji prozor bio je otvoren. Osumnjiĉeni je mogao pobjeći u bilo koje doba dana, najvjerojatnije ujutro, kratko nakon dolaska. Lavu je pozlilo nakon što je ĉuo te rijeĉi: sazvao je hitan sastanak s majorom Kuzminom na njegovoj kućnoj adresi. Lav je sad imao dokaz krivnje koji je traţio, ali više nije imao osumnjiĉenog. Na njegovo iznenaĊenje, njegov se mentor ĉinio zadovoljnim. Izdajnikovo je ponašanje potvrĊivalo njegovu teoriju: njihov je posao bilo nepovjerenje. U sluĉajevima kad je optuţba sadrţavala tek jedan posto istine, bilo je bolje cijelu optuţbu smatrati istinitom nego je odbaciti. Lav je dobio naredbu da uhvati ovog izdajnika pod svaku cijenu. Nije smio ni spavati, ni jesti, ni odmarati se, nije smio raditi ništa dok ne budu imali ovog ĉovjeka u pritvoru, gdje je - istaknuo je Kuzmin samodopadno - trebao biti prije tri dana. Lav je protrljao oĉi. Osjećao je uteg u ţelucu. U najboljem sluĉaju ispao je naivan, u najgorem nesposoban. Podcijenio je protivnika i u nagloj, nekarakteristiĉnoj provali bijesa poţelio je prevrnuti stol. Odluĉio je to ipak ne uĉiniti. Istrenirao je samoga sebe u prikrivanju osjećaja. PodreĊeni agent poţurio je u sobu, vjerojatno sa ţeljom da pomogne, dokaţe svoju odanost. Lav ga je otjerao odmahnuvši rukom, ţeleći biti sam. Trebao mu je trenutak da se smiri, buljio je kroz prozor u snijeg što je poĉeo padati po cijelom gradu. Zapalio je cigaretu i otpuhnuo dim u prozorsko staklo. Što je pošlo po krivu? Osumnjiĉeni je sigurno primijetio da ga prate i isplanirao svoj bijeg. Ako je spalio dokumente, to je znaĉilo da je ţelio prikriti materijal vezan za njegovu špijunaţu ili trenutno odredište. Lav je bio siguran kako je Brodski imao plan bijega, naĉin na koji će se izvući iz zemlje. Morao je pronaći neki djelić tog plana.

KIKA

Susjedi su mu bili umirovljeni par u sedamdesetima, a ţivjeli su sa svojim oţenjenim sinom, njegovom ţenom i njihovo dvoje djece. Obitelj od šest ĉlanova u dvije sobe, to nije bilo neuobiĉajeno. Sad su svi sjedili jedno do drugog u kuhinji, s mladim KGB-ovcem koji im je stajao iza leĊa s namjerom da ih zastraši. Lav je vidio da su razumjeli kako su umiješani u krivnju drugog ĉovjeka. Vidio je njihov strah. Odbacivši ovu ĉinjenicu kao nebitnu - već je jednom pogriješio zbog sentimentalnosti -prišao je stolu. "Anatolij Brodski je izdajnik. Ako mu na bilo koji naĉin pomognete, ĉak i prešućivanjem neĉega, smatrat ćemo vas suuĉesnicima. Red je na vama da dokaţete svoju odanost Drţavi. A ne na nama da dokazujemo vašu krivnju. Ona se, za sad, podrazumijeva." Stariji muškarac, djed, nesumnjivo upoznat s ovakvim situacijama, brzo je ponudio sve informacije koje je imao. Koristeći Lavov izbor rijeĉi, tvrdio je da je izdajnik tog jutra otišao na posao malo ranije, noseći sa sobom uobiĉajenu torbu, odjeven u svoj uobiĉajeni kaput i s uobiĉajenim šeširom na glavi. Ne ţeleći ostaviti dojam nesuradnje, djed je takoĊer ponudio svoja mišljenja i prijedloge gdje bi se izdajnik mogao nalaziti, od kojih je svaki, zakljuĉio je Lav, bio tek oĉajniĉko nagaĊanje. Djed je svoj govor zakljuĉio izjavom kako nitko iz njegove obitelji nikad nije vjerovao Brodskom, niti im se ikad sviĊao kao susjed, te kako ga je simpatizirala jedino gospoĊa koja je ţivjela kat ispod, Zina Morosovna. Zina Morosovna imala je oko pedeset godina i drhtala je poput malog djeteta, što je bezuspješno pokušavala prikriti pušenjem. Lav ju je zatekao kako stoji pored jeftine reprodukcije Staljinova portreta glatke koţe, mudrih oĉiju - obješene na vidljivom mjestu iznad kamina. Moţda je mislila kako će je to zaštititi. Lav se nije predstavio, niti joj pokazao svoju identifikacijsku iskaznicu, bacivši se odmah na stvar s namjerom da je zbuni. "Kako to da ste vi tako dobra prijateljica Anatolija Brodskog kad se nikom drugom u zgradi nije sviĊao, niti mu je itko vjeroVAO?" Zina je bila uhvaćena na prepad; njezin osjećaj opreza bio je otupljen ogorĉenošću ovakvom laţi: "Svi u ovoj zgradi vole Anatolija. On je dobar ĉovjek." "Brodski je špijun. A ipak ga zoveš dobrim? Izdaja je vrlina?"

KIKA

Shvativši prekasno svoju pogrešku, Zina je poĉela objašnjavati svoj komentar. "Sve što sam htjela reći jest da je bio tih. Bio je ljubazan." Ove promucane primjedbe bile su nevaţne. Lav ih je odmah zanemario. Izvadio je svoj blok i zapisao njezine loše odabrane rijeĉi velikim, lako vidljivim slovima. BIO JE DOBAR ČOVJEK.

Pisao je ĉitko kako bi mogla vidjeti toĉno ono što je napisao; otpisivao je sljedećih petnaest godina njezina ţivota. Te su rijeĉi bile više nego dovoljne da je osude kao suuĉesnicu. Zaradila bi dugu kaznu kao politiĉka zatvorenica. U njezinim je godinama vjerojatnost za preţivjeti gulage bila vrlo mala. Nijednu od ovih prijetnji nije morao izgovoriti na glas. Svi su ih znali. Zina se povukla u kut sobe, ugasila cigaretu i odmah poţalila, te petljajući poĉela traţiti drugu. "Ne znam kamo je Anatolij otišao, ali znam da nema obitelj. Ţena mu je ubijena u ratu. Sin mu je umro od tuberkuloze. Rijetko je primao goste. Koliko ja znam imao je svega nekoliko prijatelja..." Zastala je. Anatolij joj je bio prijatelj. Proveli su zajedno mnoge veĉeri, zajedno jeli i pili. Jedno je vrijeme vjerovala kako bi se mogao i zaljubiti u nju, ali on nije pokazivao nikakav interes. Nikad nije prebolio gubitak ţene. Prekinula je svoja prisjećanja i pogledala u Lava. On nije bio impresioniran. "Ţelim saznati gdje se nalazi. Nije me briga za njegovu mrtvu ţenu ili mrtvog sina. Njegova me ţivotna priĉa ne zanima, osim ako nije povezana s njegovim trenutnim boravištem." Njezin je ţivot bio na vagi - postojao je samo jedan naĉin da preţivi. Ali moţe li izdati ĉovjeka kojeg voli? Na njezino iznenaĊenje, odluka je zahtijevala manje premišljanja nego što je oĉekivala. "Anatolij je bio povuĉen ĉovjek. Ipak, primao je i slao pisma. Ponekad bi mi dao da ih odnesem u poštu. Jedina redovita prepiska bila je adresirana na nekog u selu Kimov. Mislim da je to negdje na sjeveru. Spomenuo je da tamo ima prijatelja. Ne sjećam se imena. To je istina. To je sve što znam."

KIKA

Glas joj je ugušila krivnja. Iako nikakvo oĉito iskazivanje osjećaja nije trebalo uzimati zdravo za gotovo, Lavu je instinkt govorio da je upravo izdala prijatelja. Istrgnuo je inkriminiraju-ću stranicu iz svog bloka i predao joj je. Prihvatila je list papira kao plaću za poĉinjenu izdaju. Vidio je prezir u njezinim oĉima. Nije dozvolio da ga to uznemiri. Ime zabaĉenog sela sjeverno od Moskve bilo je nategnuta mogućnost. Ako je Brodski bio špijun, bilo je puno vjerojatnije da su ga štitili ljudi za koje je radio. KGB je već dugo uvjeren u postojanje mreţe skrovišta pod stranom kontrolom. Ideja da će izdajnik kojeg su financirali stranci traţiti oslonac u prijatelju -zadruţnom poljoprivredniku - nije bila u skladu s idejom da se radilo o profesionalnom špijunu. Pa ipak, Lav je bio siguran da je trebalo slijediti ovaj trag. Nije se obazirao na nedosljednosti: njegov je posao bio uhvatiti ovog ĉovjeka. Ovo je bio jedini trag koji je imao. Neodluĉnost ga je već bila skupo koštala. Poţurio je prema kamionu parkiranom vani i opet poĉeo ĉitati dosje cijelog sluĉaja, traţeći nešto što bi moglo imati veze sa selom Kimov. Prekinuo ga je dolazak njegova zamjenika, Vasilija Iljiĉa Nikitina. Bilo mu je trideset pet godina, pet više nego Lavu, i nekoć je bio jedan od najperspektivnijih agenata KGB-a. Nemilosrdan, ambiciozan, nije bio odan nikome osim KGB-u. Lav je potajno smatrao takvu lojalnost manje pitanjem domoljublja, a više pitanjem osobnog interesa. U svojim ranim istraţiteljskim danima Vasilij je nagovijestio stupanj svoje odanosti tako što je prijavio vlastitog brata zbog protustaljinistiĉkih komentara. Navodno se brat našalio na Staljinov raĉun. Bio je pijan, slavio svoj roĊendan. Vasilij je napisao izvještaj, a brat je dobio dvadeset godina teškog rada. To uhićenje išlo je u Vasilijevu korist sve dok, tri godine kasnije, brat nije pobjegao i pritom ubio tri straţara i logorskog lijeĉnika. Nikad nije uhvaćen, a sramota ovog dogaĊaja visila je kao kamen oko Vasilijeva vrata. Da nije tako marljivo pomagao u potrazi za bjeguncem, njegova karijera moţda ne bi bila preţivjela. Umjesto toga, preţivjela je u vrlo oslabljenom obliku. Budući da više nije imao braće koju bi mogao prokazati, Lav je znao da je njegov zamjenik traţio neki drugi naĉin na koji bi se opet umi-lio vlastima.

KIKA

Završivši s pretresom veterinarske ambulante, Vasilij je bio zadovoljan sobom. Predao je Lavu zguţvano pismo koje je, objasnio je, pronašao uglavljeno iza izdajnikova pisaćeg stola. Sva druga prepiska bila je spaljena - poput one u stanu - ali osumnjiĉenom je u ţurbi promaknulo ovo pismo. Lav ga je proĉitao. Pismo mu je poslao prijatelj, koji mu poruĉuje da moţe doći k njemu u bilo koje doba. Adresa je bila djelomiĉno zamrljana, ali ime grada bilo je ĉitko: Kijev. Lav je presavio pismo i vratio ga svome zamjeniku. "Ovo je napisao Brodski. Ne njegov prijatelj. Htio je da ga pronaĊemo. On nije na putu u Kijev." Pismo je bilo napisano u brzini. Rukopis je bio neujednaĉen, slabo zamaskiran. Sadrţaj je bio smiješan, ĉinilo se da mu je jedina namjera bila uvjeriti ĉitatelja da ga je napisao prijatelj kojemu se Brodski mogao obratiti u trenutku potrebe. Adresa je bila namjerno zamrljana kako bi se sprijeĉila brza identifikacija pravog primatelja, i tako dokazalo da je pismo laţno. Mjesto gdje je pismo bilo skriveno - iza stola - ĉinilo se namještenim. Vasilij je tvrdio da je pismo vjerodostojno. "Bilo bi neodgovorno ne istraţiti ovaj trag koji vodi u Kijev. Iako Lav nije nimalo sumnjao da je pismo bilo laţno, pitao se ne bi li moţda bilo pametno poslati Vasilija u Kijev kao mjeru opreza, kako bi se zaštitio od mogućih optuţbi da je ignorirao dokaze. Odbacio je tu ideju: uopće nije bilo vaţno kako je vodio istragu, ne pronaĊe li osumnjiĉenog, karijera mu je bila gotova. Ponovno se vratio prouĉavanju dosjea. U njemu se nalazio podatak kako je Brodski bio prijatelj Mihaila Svjatoslavoviĉa Zi-novjeva, koji je otpušten iz Crvene armije zbog kroniĉnih ozebli-na. Gotovo na samrti, amputirano mu je nekoliko noţnih prstiju, nakon ĉega je odnjegovan do zdravlja i otpušten iz vojske. Operirao ga je Brodski. Lav je kliznuo prstom po dokumentu u potrazi za njegovom sadašnjom adresom. Kimov.

Lav se okrenuo prema svojim podreĊenima, zamijetivši pritom Vasilijevo kiselo lice. "Krećemo."

KIKA

Trideset kilometara sjeverno od Moskve 15. veljaĉe Ceste izvan Moskve bile su zatrpane debelim snjeţnim nanosom i usprkos ĉinjenici da su bili obavijeni lancima za snijeg, kotaĉi kamiona rijetko su uspijevali postići brzinu veću od dvadeset pet kilometara na sat. Oko njih se kovitlao vjetrom nošen snijeg, takvom snagom da im se ĉinilo kao da je imao nekog osobnog interesa u spreĉavanju Lava da stigne na svoj cilj. Brisaĉi, priĉvršćeni na krov prednje kabine, jedva su uspijevali odrţavati sićušan dio vjetrobrana ĉistim. Uz vidljivost od svega desetak metara, kamion se probijao naprijed. Lava je na put u ovim uvjetima natjerao ĉisti oĉaj. Pogrbljen, s raširenom kartom u krilu, Lav je sjedio pored Vasilija i njihova vozaĉa. Sva trojica bila su odjevena kao da su vani - kaputi, rukavice, kape. Ĉeliĉnu kabinu, s ĉeliĉnim krovom i ĉeliĉnim podom, grijala je jedino toplina koju je proizvodio drndavi motor. Ali barem je pruţala nekakvu zaštitu od loših vremenskih uvjeta. Iza nje, devetorica teško naoruţanih agenata nisu uţivali u takvoj raskoši. Kamioni ZiS-151 bili su prekriveni tek ceradom kroz koju su se probijali vjetar i snijeg. Budući da je temperatura mogla pasti do minus trideset, straţnji dio svih ovih kamiona bio je opremljen pećima na drva, koje su vijcima bile priĉvršćene za pod. Ovi trbušasti primjerci bili su u stanju zagrijati samo one koji su sjedili tik uz njih, zbog ĉega su se vojnici morali naizmjence sabijati oko njih. I sam Lav bio je mnogo puta u takvoj situaciji: nakon svakih deset minuta dvojica koja su bila najbliţe peći nevoljko bi se premjestila na dio klupe najudaljeniji od izvora topline, dok bi se ostatak skupine pomaknuo bliţe peći. Prvi put u svojoj karijeri Lav je osjetio nezadovoljstvo medu svojim ljudima. Razlog ovome nije bila ni hladnoća ni pomanjkanje sna. Njegovi su ljudi bili navikli na ekstremne uvjete. Ne, radilo se o

KIKA

neĉem drugom. Moţda se radilo o ĉinjenici da se zadatak mogao izbjeći. Moţda nisu vjerovali da je trag koji je vodio u Kimov bio vrijedan ovoga. Ipak, i prije je od svojih ljudi traţio da mu vjeruju pa je sve bilo u redu. Veĉeras je osjećao neprijateljstvo, otpor. Osim od Vasilija, nije bio na to naviknut. Prestao je razmišljati o tome. Vlastita popularnost mu je trenutno bila najmanja briga. Ako se njegova teorija pokaţe toĉnom, ako se osumnjiĉeni zaista nalazio u Kimovu, Lav je vjerovao da će krenuti dalje ĉim svane, sam ili u društvu svog prijatelja. Raĉunao je da će stići u selo na vrijeme. Odluĉio je da o ovom sluĉaju neće obavijestiti lokalnu miliciju u Zagorsku, najbliţem velikom gradu, budući da se, po njegovu mišljenju, radilo o nediscipliniranim i neobuĉenim amaterima. Ovakvu akciju nije mogao povjeriti ni lokalnim jedinicama KGB-a. Budući da je već mogao znati da je traţen, teško je bilo za oĉekivati da će se Brodski predati. Mogao bi se boriti do smrti. Morali su ga uhvatiti ţivog. Njegovo je priznanje bilo od neizmjerne vaţnosti. Nadalje, njegov je bijeg osramotio Lava osobno, i on je bio odluĉan u namjeri da izravna raĉune, odluĉan u namjeri da bude taj koji će ga uhititi. Ovo nije bilo tek pitanje ponosa. Niti se radilo tek o ĉinjenici da mu je karijera ovisila o uspjehu. Posljedice bi bile sveobuhvatnije od toga. Neuspjeh u ovako vaţnom sluĉaju špijunaţe mogao bi rezultirati tvrdnjama da je Lav namjerno sabotirao istragu. Neuspjeh u hvatanju osumnjiĉenog kompromitirao bi ga još više. Poĉela bi se preispitivati njegova odanost. Provjerimo one kojima vjerujemo. Nitko nije bio izuzet iz ovog pravila, ĉak ni oni koji su ga provodili. Ako Brodski nije bio u Kimovu, ako Lav nije bio u pravu, onda će Vasilij medu prvima posvjedoĉiti kako je njegov nadreĊeni ĉasnik zanemario trag koji je vodio u Kijev. Nakon što osjete njegovu slabost i ostali će ga, poput ţivotinja koje kruţe oko ranjenog plijena, zasigurno prokazati kao lošeg voĊu, a Vasilij će se pozicionirati kao njegov razumljivi nasljednik. Unutar hijerarhije Drţavne sigurnosti, sreća se mogla okrenuti preko noći. Za obojicu muškaraca mnogo je toga ovisilo o poloţaju ovog izdajnika.

KIKA

Lav je pogledao u svog zamjenika, muškarca jednako privlaĉnog koliko i odbojnog - kao da je njegova ljepota bila nalijepljena na trulu srţ, lice junaka sa srcem krvnika. U njegovoj privlaĉnoj fasadi postojale su sitne, jedva vidljive pukotine; lagani podsmijeh što se pojavljivao u kutovima usana, a koji je, ako ste ga znali išĉitati, nagoviještao mraĉne misli ispod fiziĉke ljepote. Osjetivši moţda kako je bio predmetom prouĉavanja, Vasilij se okrenuo i nasmiješio slabašnim, dvosmislenim osmijehom. Bio je zbog neĉeg zadovoljan. Lav je odmah znao da nešto nije u redu. Provjerio je kartu. Brojeći manje od tisuću stanovnika, Kimov je bio zrnce prašine na sovjetskom platnu. Već je bio upozorio vozaĉa da ne oĉekuje putokaze za Kimov. Ĉak i pri voţnji od petnaest kilometara na sat, ovo bi se selo pojavilo i nestalo u vremenu potrebnom za prebacivanje brzina. Ipak, dok je Lav prstom prelazio preko linije koja je na karti oznaĉavala cestu, pomislio je kako su moţda propustili skretanje. Još su se uvijek kretali u pravcu sjevera, a trebali su se kretati prema zapadu. Budući da je po okolnom krajoliku bilo nemoguće išta zakljuĉiti po broju kilometara izraĉunao je gdje su se nalazili. Otišli su predaleko na sjever. Vozaĉ je propustio skretanje. "Okreni se!" Lav je primijetio da ni Vasilij ni vozaĉ nisu bili iznenaĊeni ovim zahtjevom. Vozaĉ je promrmljao: "Ali nismo vidjeli izlaz." "Propustili smo ga. Zaustavi kamion." Vozaĉ je njeţno usporio, pritišćući koĉnice kratkim trzajima kako bi izbjegao proklizavanje na ledu. Kamion se postupno zaustavio. Lav je iskoĉio van i kroz mećavu poĉeo navoditi vozaĉa na nezgodno polukruţno skretanje, uzevši u obzir da je ZiS-151 bio gotovo jednake širine kao i cesta. Usred okreta, kad je kamion bio pod pravim kutom s cestom, vozaĉ je zanemario Lavove upute i krenuo unazad prebrzo i predaleko. Lav je potrĉao naprijed i poĉeo udarati o vrata kabine, ali prekasno. Jedan od straţnjih kotaĉa sletio je s ceste. Beskorisno se vrtio u snjeţnom nanosu. Lavov gnjev dodatno je raspirila rastuća sumnjiĉavost prema ovom vozaĉu, koji je, ĉinilo se, pokazivao nemoguću razinu nesposobnosti. Vasilij je bio dogovorio kamion i vozaĉa. Lav je otvorio vrata kabine i povikao na vjetru: "Izlazi!"

KIKA

Vozaĉ je izašao van. Sad su i ostali iskoĉili iz straţnjeg dijela kamiona kako bi procijenili situaciju. Zurili su u Lava s neodobravanjem. Je li ova nervoza imala veze s kašnjenjem, samim zadatkom, nezadovoljstvom njegovim vodstvom? Nije shvaćao. Naredio je jednom od ljudi da preuzme volan dok su ostali, ukljuĉujući Vasilija, gurali kamion iz snijega. Kotaĉ se zavrtio, poprskavši im uniforme prljavom bljuzgavicom. Konaĉno su lanci za snijeg dohvatili cestu i kamion je krenuo naprijed. Lav je poslao vozaĉa da sjedi straga s ostalima. Takva vrsta pogreške bila je više nego dovoljna za poseban izvještaj i slanje u gulag. Vasilij je vjerojatno vozaĉu zajamĉio imunitet, ali bila je to garancija koja će opstati samo ako Lav doţivi neuspjeh. Lav se pitao koliko je drugih ĉlanova njihove skupine priţeljkivalo njegov neuspjeh. Osjetivši se usamljenim, izoliranim unutar vlastite jedinice, sjeo je za volan. On će voziti. On će upravljati. On će ih dovesti tamo. Vasilij je sjeo pored njega, mudro odluĉivši šutjeti. Lav je ubacio u brzinu. Kad su stigli na pravu cestu, u pravcu zapada, na prilazu u Kimov, oluja je prestala. Poĉelo se dizati slabašno zimsko sunce. Lav je bio iscrpljen. Voţnja kroz snijeg iscijedila ga je. Ruke i ramena bili su mu ukoĉeni, kapci teški. Prolazili su kroz zemljo-radniĉko srce zemlje polja, šume. Skrenuvši u blagu udolinu ugledao je i selo: nakupinu drvenih farmi od kojih su neke bile uz cestu, neke uvuĉene, sve pravokutnog oblika, s kosim krovovima, tvoreći sliku koja je već stotinama godina bila ista. Ovo je bila stara Rusija: zajednice izgraĊene uokolo bunara s vodom i drevnih mitova, gdje su o zdravlju stoke odluĉivali Dvorovoi, dvorišni duhovi i gdje su roditelji govorili djeci da će ih, budu li zloĉesta, duhovi oteti i pretvoriti u koru drveta. I roditeljima su priĉali iste priĉe dok su bili djeca, oni ih nikad nisu prerasli pa su provodili sate i sate izraĊujući odjeću koju su potom nudili šumskim vilama Rusalkama, za koje se vjerovalo da iskaĉu iz krošnji stabala i da mogu, ako ţele, škakljati ĉovjeka do smrti. Lav je odrastao u gradu i ova puĉka praznovjerja nisu mu znaĉila ništa, te ga je zbunjivala ĉinjenica kako ideološka revolucija u njihovoj zemlji nije uspjela ukloniti ovaj primitivni folklor. Lav je zaustavio kamion pored prvog imanja. Iz dţepa jakne izvadio je staklenu boĉicu za lijekove, punu sitnih, prljavo bijelih kristala nepravilnog oblika - ĉistog metamfetamina - omiljenog nacistiĉkog

KIKA

narkotika. Prvi se put susreo s otrovom za vrijeme borbi na Istoĉnoj fronti; kad je njegova Armija odoljela napadima neprijatelja te uzela ratne zarobljenike, preuzela je i neke njihove navike. Bilo je zadataka za vrijeme kojih Lav sebi nije mogao dopustiti ni trenutka odmora. Ovo je bio jedan od njih. Narkotik su mu sad propisivali lijeĉnici KGB-a i uzimao ga je redovito od rata, svaki put kad bi operacija morala trajati cijelu noć. Njegova uĉinkovitost nije bila upitna. Ali cijena toga bila je potpuni kolaps dvadeset ĉetiri sata kasnije: potpuna iscrpljenost koju je mogla odagnati samo nova doza amfetamina ili dvanaestosatno spavanje. Nuspojave su takoĊer postajale vidljive. Smršavio je; crte lica postale su mu oštrije. Oslabila mu je moć prisjećanja, zaboravljao je detalje i imena, stari sluĉajevi i uhićenja pomiješali su se u njegovu sjećanju, pa je sad morao raditi bilješke. Nije bilo moguće odrediti je li baš zbog uzimanja droge postao paranoiĉan, budući da je paranoja bila prednost, vrlina koju je trebalo razvijati i njegovati. Ako ju je metamfeta-min pojaĉavao, tim bolje. Izasuo je malu koliĉinu na dlan, a onda još malo, pokušavajući se prisjetiti preporuĉene doze. Bolje uzeti previše nego premalo. Zadovoljan, progutao je dozu ispivši sadrţaj svoje ĉuturice. Votka mu je zapekla grlo, ne uspjevši prikriti oštar kemijski okus koji ga je tjerao na povraćanje. Ĉekao je da osjećaj proĊe, prouĉavajući okolinu. Sve je bilo prekriveno svjeţim snijegom. Lav je bio zadovoljan. Izvan Kimova nije se imao gdje sakriti. Vidjelo bi ga se kilometrima, a tragove u snijegu bilo bi lako slijediti. Nije imao pojma koje je od tih imanja pripadalo Mihailu Zinovjevu. Budući da im je vojni kamion oduzeo element iznenaĊenja jer su ga parkirali posred ceste, Lav je iskoĉio van, izvukao pištolj i krenuo prema najbliţoj kući. Iako amfetamin još nije poĉeo djelovati, već se osjećao budnijim, izoštrenijim, a mozak mu se pripremao za neizbjeţni narkotiĉki udar. Prišao je trijemu, provjeravajući svoje oruţje. Prije nego što je stigao pokucati, na vratima se pojavila starica, koţa joj je bila poput pergamenta. Na sebi je imala plavu haljinu s bijelim rukavima, a oko glave joj je bila omotana izvezena marama. Nije se zabrinula zbog Lava, njegova pištolja, njegove uniforme ni njegova

KIKA

vojnog kamiona. Bila je neustrašiva i nije pokušavala prikriti izraz prezira koji joj je bio uklesan na licu. "Traţim Mihaila Svjatoslavoviĉa Zinovjeva. Je li ovo njegovo imanje? Gdje je?" Kao da je Lav govorio nekim stranim jezikom, ona je nakrivila glavu u jednu stranu i nije odgovarala. Ovo je bila druga starica u dva dana koja je ignorirala njegov autoritet, otvoreno pokazujući prezir. Bilo je nešto u tim ţenama što ih je ĉinilo nedodirljivima; njegova moć nije im znaĉila ništa. Srećom, tišinu je prekinuo ţenin sin, muškarac snaţne graĊe, izjurivši iz kuće nervozno zamuckujući: "Oprostite joj. Stara je. Što mogu uĉiniti za vas?" I opet je sin traţio oprost za majku. "Mihail Svjatoslavoviĉ. Gdje je? Koje je njegovo imanje?" Shvativši da ih Lav nije došao uhititi, da su on i njegova obitelj danas sigurni, sin je osjetio veliko olakšanje. Drage je volje upro prstom u pravcu prijateljeve kuće. Lav se vratio do kamiona. Njegovi su se ljudi okupili. Podijelio ih je u tri skupine. Pribliţit će se kući sa suprotnih strana, sprijeda i straga, a treća će skupina opkoliti staju. Svaki od njih bio je naoruţan 9-milimetarskim Steĉkinom APS, automatskim pištoljem posebno dizajniranim za agente KGB-a. Osim toga, jedan ĉlan svake skupine nosio je kalašnjikov. Bili su spremni za veliku bitku, doĊe li do nje. "Moramo uhvatiti izdajnika ţivog. Treba nam njegovo priznanje. Budete li nesigurni, imalo nesigurni, ne pucajte." Lav je ovu zapovijed naroĉito naglasio skupini koju je vodio Vasilij. Ubojstvo Anatolija Brodskog bilo bi kaţnjiv prijestup. Njihovi vlastiti ţivoti bili su manje vaţni od ţivota osumnjiĉenog. Vasilij je nosio kalašnjikov koji je pripadao njegovoj skupini. "Za svaki sluĉaj." Kako bi ograniĉio moguću Vasilijevu sabotaţe operacije, Lav mu je naredio da osigura najmanje vaţno podruĉje. "Tvoja će skupina pretraţiti staju." Vasilij je krenuo. Lav ga je zgrabio za nadlakticu. "Moramo ga uhvatiti ţivog." Na pola puta prema kući podijelili su se u tri skupine, svaka je krenula u svom smjeru. Susjedi bi se nakratko pojavljivali na prozorima, a potom nestajali. Trideset koraka od vrata Lav je zastao, ĉekajući da

KIKA

druge dvije skupine zauzmu svoje poloţaje. Vasilijeva skupina okruţila je staju, a treća skupina otišla je iza kuće, svi su ĉekali Lavov znak. Vani nije bilo nikakvih znakova ţivota. Iz dimnjaka se dizao pramiĉak dima. Poderani komadi tkanine visili su na svim prozorima. Bilo je nemoguće vidjeti unutrašnjost kuće. Nije se ĉulo ništa osim škljocanja sigurnosnog zapora kalašnjikova. Odjednom je iz male pravokutne graĊevine, malog poljskog zahoda smještenog iza kuće, iskoraĉila djevojĉica. Pjevušila je. Zvuk se razlio preko snijega. Tri agenta najbliţa Lavu okrenula su se, uperivši u nju pušĉane cijevi. Djevojĉica se zaledila, prestravljena. Lav je podigao ruke. "Ne pucajte!" Zadrţao je dah, nadajući se kako neće zaĉuti prasak rafalne paljbe. Nitko se nije pomaknuo. A onda je djevojĉica potrĉala, jureći prema kući što je brţe mogla, dozivajući majku. Lav je osjetio prvi amfetaminski udar - njegov je umor ispario. Pojurio je naprijed, njegovi ljudi za njim, okruţujući kuću kao omĉa osuĊenikov vrat. Djevojĉica je otvorila ulazna vrata i nestala iza njih. Lav je do vrata stigao nekoliko sekunda kasnije, udarivši ih pri ulasku ramenom, i s uzdignutim pištoljem upao u kuću. Našao se u maloj toploj kuhinji kojom se širio miris doruĉka. Unutra su bile dvije djevojĉice - starija je imala moţda deset, a mlaĊa ĉetiri godine - stajale su pored male vatre. Njihova majka, snaţna, krepka ţena koja je djelovala kao da bi mogla progutati ispaljene metke te ih ispljunuti natrag u njega, stala je ispred njih i zaštitila ih, poloţivši im svoje raširene dlanove na prsa. Muškarac od ĉetrdesetak godina izašao je iz straţnje sobe. Lav mu se obratio. "Mihail Svjatoslavoviĉ?" "Da?" "Ja sam Lav Stepanoviĉ Demidov, agent KGB-a. Anatolij Ta-rasoviĉ Brodski je špijun. Trebamo ga privesti zbog ispitivanja. Reci mi gdje je." "Anatolij?" "Tvoj prijatelj. Gdje je? I ne laţi." "Anatolij ţivi u Moskvi. Radi kao veterinar. Nisam ga vidio godinama." "Ako mi kaţete gdje je, zaboravit ću da je ikad bio ovdje. Vi i vaša obitelj bit ćete sigurni."

KIKA

Mihailova ţena uputila je muţu kratak pogled: njoj je ponuda zvuĉala primamljivo. Lav je osjetio nevjerojatno olakšanje. Ne ĉekajući odgovor, naredio je svojim ljudima da krenu pretraţivati kuću. Vasilij je ušao u staju, podignute puške, prsta na okidaĉu. Prišao je hrpi slame, jedinom mjestu dovoljno visokom da sakrije ĉovjeka. Ispalio je nekoliko kratkih rafala. Vlati slame poletjele su uvis. Iz cijevi puške dizao se dim. Krave iza njega frknule su i pomaknule se, udarajući papcima o tlo. Ali iz sijena nije iscurila krv. Ovdje nije bilo nikog, gubili su vrijeme. Izašao je van, objesio pušku na rame i zapalio cigaretu. Ĉuvši pucnje, Lav je istrĉao iz kuće. Vasilij mu je doviknuo. "Tamo nema nikoga." Ispunjen narkotiĉkom energijom, Lav je poţurio prema staji, ĉvrsto stisnutih usta. Iznerviran ovim ignoriranjem, Vasilij je bacio cigaretu u snijeg i gledao kako ga topi sve do zemlje. "Osim ako se nije maskirao u kravu, nije unutra. Moţda bi ih za svaki sluĉaj trebao ubiti." Vasilij se ogledao uokolo priţeljkujući smijeh, i njegovi su mu ljudi udovoljili. Nije se zavaravao: bilo mu je jasno da nitko nije pomislio kako je to bilo smiješno. Daleko bolje od toga, njihov je smijeh bio znak da se ravnoteţa moći poĉela mijenjati. Njihova je odanost Lavu slabjela. Moţda je to bilo zbog ovog napornog putovanja. A moţda zbog Lavove odluke da ostavi Brodskog na slobodi, iako ga je trebalo uhititi. Ali Vasilij se zapravo pitao ima li to nekakve veze s Fjodorom i smrću njegova sinĉića. Lava su bili poslali da rašĉisti tu stvar. Mnogi od ovih ljudi bili su Fjodorovi prijatelji. Ako je u njima bilo ljutnje, moglo se njome manipulirati, podrivati Lavov autoritet. Lav se sagnuo, ispitujući tragove u snijegu. Bilo je medu njima svjeţih otisaka ĉizama; neki su pripadali njegovim ljudima, no ispod njih je bio par tragova koji je vodio iz staje prema šumi. Ustao je i ušao u staju. Vasilij je povikao za njim: "Već sam je pretraţio!"

KIKA

Ne obazirući se na njega, Lav je dodirnuo razbijenu bravu na vratima: vidio je vreće za ţito prostrte po tlu i vratio se natrag, zureći u pravcu polja. "Ţelim da me slijede trojica ljudi, najbrţa trojica. Vasilij, ti ćeš ostati ovdje. Nastavi s pretresom kuće." Skinuo je svoju tešku zimsku jaknu. Bez namjere da ga uvrijedi, predao ju je svom zamjeniku. Nesputan, potrĉao je slijediti tragove što su vodili u polja. Tri agenta kojima je naredio da ga prate nisu se zamarali skidanjem kaputa. Njihov je nadreĊeni traţio da trĉe kroz snijeg bez jakni, a nije se udostojao ni pogledati mrtvo tijelo sina njihova kolege. Djeĉakova smrt zanemarena je kao da se radilo tek o beznaĉajnoj sitnici. Oni zasigurno nisu namjeravali zaraditi upalu pluća, ne zbog slijepe poslušnosti ĉovjeku ĉija bi moć mogla biti pri kraju, ĉovjeku kojeg uopće nije bilo briga za njih. Svejedno, Lav je još uvijek bio njihov nadreĊeni, barem u ovom trenutku, i nakon što su razmijenili pogled s Vasilijem, tri su muškarca poĉela polagano trĉkarati glumeći poslušnost, slijedeći ĉovjeka koji je već odmaknuo nekoliko stotina metara ispred njih. Lav je trĉao sve brţe. Zbog amfetamina bio je potpuno usredotoĉen: nije postojalo ništa osim tragova u snijegu, ritma njegovih koraka. Nije bio u stanju stati ni usporiti, nesposoban za neuspjeh, nesposoban osjetiti hladnoću. Iako je pretpostavljao da je osumnjiĉeni imao barem sat prednosti, to ga nije zabrinjavalo. Ĉovjek nije imao pojma da ga prate, zasigurno nije trĉao već hodao. Pred njim se nalazilo nisko brdo i Lav se nadao da će s njegova vrha moći vidjeti osumnjiĉenog. Popevši se gore, zastao je i promotrio krajolik. Svuda uokolo pruţala su se polja prekrivena snijegom. U daljini je ugledao šumu, ali ispred nje, kilometar nizbrdo, ugledao je ĉovjeka koji se probijao kroz snijeg. Nije to bio ni poljoprivrednik ni radnik. Bio je to izdajnik. Lav je bio siguran u to. Kretao se prema sjeveru, prema šumi. Uspije li se dokopati stabala, moći će se sakriti. Lav nije bio poveo pse tragaĉe koji bi ga mogli nanjušiti. Pogledao je preko ramena. Njegova tri ĉovjeka zaostajala su. Pukla je neka veza izmeĊu njega i njih. Nije mogao raĉunati na njih. Morat će sam uhvatiti izdajnika.

KIKA

Kao da ga je navodilo neko šesto ĉulo, Anatolij se zaustavio i okrenuo. Tamo dalje, trĉeći nizbrdo prema njemu, bio je neki ĉovjek. Nije bilo sumnje da se radilo o drţavnom agentu. Anatolij je bio uvjeren kako su svi dokazi koji su ga povezivali s ovim zabaĉenim selom bili uništeni. Zbog toga je ostao stajati još koji trenutak, ne ĉineći apsolutno ništa, opĉinjen prizorom svog progonitelja. Pronašli su ga. Osjetio je naglu muĉninu, lice su mu oblili vrućina i crvenilo, a onda, shvativši da je ovaj ĉovjek znaĉio smrt, okrenuo se i poĉeo trĉati u pravcu šume. Prvi su mu koraci bili nespretni i paniĉni, posrnuo je i pao postrance u dublje nanose snijega. Brzo je shvatio da mu je kaput samo smetnja. Skinuo ga je, bacio na tlo i poĉeo trĉati brţe no ikad prije. Anatolij više nije radio grešku osvrtanja unatrag. Usredotoĉio se na šumu pred sobom. Nastavi li ovako, dokopat će je se prije nego što ga njegov progonitelj sustigne. Šuma je nudila mogućnost da nestane, da se sakrije. A ako dode do borbe, u šumi će, meĊu granjem i kamenjem, imati veće izglede za preţivljavanje, nego što bi ih imao nenaoruţan na otvorenom po-lju. Lav je ubrzao, koristeći sve atome snage, trĉeći kao da je na atletskoj stazi. Jedan dio njega prisjetio se kako je teren moţda opasan, a trĉanje ovakvom brzinom riskantno. Ali je zbog djelovanja amfetamina vjerovao kako je svemoguć - mogao je preskoĉiti ovu udaljenost meĊu njima. Odjednom je izgubio ravnoteţu, poskliznuo se i pao licem u nanos snijega. Ošamućen, zatrpan snijegom, prevrnuo se na leĊa, pitajući se je li ozlijeĊen i zureći u blijedoplavo nebo. Nije osjećao bol. Ustao je, otresao snijeg s lica i ruku, prouĉavajući s hladnim odmakom posjekotine na svojim rukama. Potraţio je pogledom Brodskog, oĉekujući da će ga vidjeti kako nestaje u šumi. Ali na njegovo iznenaĊenje, osumnjiĉeni je takoĊer prestao trĉati. Stajao je na mjestu. Zbunjen, Lav je poţurio prema njemu. Nije razumio - u trenutku kad mu se bijeg uĉinio mogućim, ovaj ĉovjek nije ĉinio ništa. Zurio je u tlo pred sobom. Sad ih je razdvajalo svega stotinjak metara. Lav je izvukao revolver i prestao trĉati. Naciljao je, znajući da ne moţe riskirati pucanj s ove udaljenosti. Srce mu je luĊaĉki udaralo, dva udarca za svaki korak. Još jedan udar metamfetaminske energije: usta

KIKA

su mu se osušila. Prsti su mu se tresli od viška energije, znoj mu se cijedio niz leda. Razdvajalo ih je jedva pedeset koraka. Brodski se okrenuo. Nije bio naoruţan. U rukama nije imao ništa; izgledalo je kao da je naglo i neoĉekivano odustao. Lav je nastavio hodati naprijed, sve bliţe i bliţe. Konaĉno je vidio što je zaustavilo Brodskog. Od šume ga je razdvajala rijeka široka dvadesetak metara. Nije se mogla vidjeti s vrha brda, prekrivena slojem snijega koji se nataloţio na njenoj zaleĊenoj površini. Lav je viknuo: "Gotovo je!" Anatolij je razmislio o ovoj njegovoj reĉenici, okrenuo se prema šumi i zakoraĉio na led. Koraci su mu bili nesigurni, klizio je preko glatke površine. Led mu je škripao pod nogama, jedva podrţavajući njegovu teţinu. Nije usporavao. Korak za korakom, led je poĉeo pucati - na površini su se pojavile crne vijugave linije, što su se kriţale pod njegovim stopalima i lepezasto širile. Što se brţe kretao, to su se ove linije brţe pojavljivale, mnoţeći se u svim smjerovima. Iz njih je provalila ledena voda. Nastavljao je. Bio je na sredini rijeke, ostalo mu je još deset metara do druge obale. Pogledao je dolje, u tamnu ledenu vodu što je tekla pod njim. Lav je stigao do ruba rijeke, vratio pištolj u navlaku i ispruţio ruku. "Led neće izdrţati. Nećeš stići do šume." Brodski se zaustavio i okrenuo. "Ne pokušavam stići do šume." Podigao je desnu nogu i naglim pokretom udario Ċonom ĉizme o led, razbijajući površinu sve do tekuće vode pod njim. Voda je provalila na površinu, led je pukao i on je upao u rijeku. Potpuno obamro, u šoku, dozvolio si je potonuti: gledajući uvis prema sunĉevoj svjetlosti. Zatim, osjetivši kako poĉinje izranjati na površinu, odgurnuo se nizvodno, udaljivši se od rupe u ledu. Nije imao namjeru isplivati na površinu. Nestat će u ovoj mraĉnoj vodi. Pluća su ga poĉela peći i već je osjećao kako se tijelo opire njegovoj odluci da umre. Odgurnuo se još jednom nizvodno, plivajući što je dalje mogao od svjetleće rupe u ledu, daleko od ikakve mogućnosti za preţivljavanje. Konaĉno ga je prirodna sila uzgona podigla na površinu; umjesto u zrak, lice mu je udarilo u ĉvrsti sloj leda. Spora struja odvlaĉila ga je dalje nizvodno.

KIKA

Izdajnik neće isplivati, nesumnjivo se plivajući udaljavao od rupe u ledu s namjerom da se utopi, i tako zaštiti svoje pomagaĉe. Lav je potrĉao uz obalu, procjenjujući gdje bi se pod ledom mogao nalaziti. Otkopĉao je svoj teški koţni pojas s pištoljem, ispustio ga na tlo i zakoraĉio na zaleĊenu rijeku dok su mu ĉizme klizile površinom. Led je odmah poĉeo pucketati. Nastavio je hodati, pokušavajući njeţno koraĉati, ali je led poĉeo pucati i mogao je osjetiti kako tone pod njegovom teţinom. Dokopavši se sredine rijeke, kleknuo je, maniĉno s nje otirući snijeg. Ali osumnjiĉenog nije bilo - samo tamna voda. Lav se pomaknuo dalje nizvodno, ali su linije pucanja slijedile svaki njegov korak, okruţujući ga sa svih strana. Voda se poĉela dizati, pukotine su se spojile. Pogledao je u nebo, duboko udahnuvši, i upravo je došao k sebi, kad je zaĉuo prasak. Led je pukao. Iako nije osjetio punu snagu hladnoće, nakljukan amfeta-minom, znao je da se mora brzo kretati. Na ovoj temperaturi imao je samo sekunde. Okrenuo se oko svoje osi. Na dva mjesta na kojima je led bio puknuo vidio je stupove svijetla, ali drugdje je voda bila mraĉna, skrivena od sunca debelim pokrivaĉem snijega. Odgurnuo se od dna i zaplivao nizvodno. Nije vidio ništa, plivao je dalje, naslijepo grabeći lijevo i desno. Tijelo mu je oĉajniĉki vapilo za zrakom. Odgovorio je tako što je ubrzao, udarajući snaţnije, odguravajući se brţe kroz vodu. Uskoro neće imati drugog izbora, nego krenuti natrag ili umrijeti. Shvativši da neće dobiti drugu priliku i da bi povratak praznih ruku znaĉio smaknuće, još se jednom odgurnuo nizvodno. Rukom je nešto okrznuo: materijal, tkaninu, nogavicu hlaĉa. Bio je to Brodski, mlitavo opruţen uz led. Ali kao da ga je njegov dodir oţivio, poĉeo se koprcati. Lav je doplivao pod njega, obgrlio ga oko vrata. Bol u plućima zaoštrila se. Morao se dokopati površine. Dok je jednom rukom obgrlio vrat osumnjiĉenog, drugom je pokušavao razbiti led iznad njih, no udarci su se odbijali od glatke površine. Brodski se prestao koprcati. Koncentriravši se, pritom ignorirajući svaki instinkt vlastitog tijela, otvorio je usta puneći pluća ledenom vodom, spreman umrijeti. Lav se usredotoĉio na svjetleće rupe uzvodno. Snaţno je zamahivao, vukući ih obojicu prema svjetlosti. Njegov je zarobljenik bio

KIKA

nepokretan, onesviješten. Ošamućen, Lav više nije bio u stanju zadrţavati dah. Još jednom udario je o dno - osjetio dnevnu svjetlost na licu - odgurnuo se uvis. Isplivali su na površinu. Lav je dahćući uvlaĉio zrak duboko u pluća. MeĊutim, Brodski nije disao. Lav ga je povukao prema obali, razbijajući napukle komade leda. Nogama je dotaknuo rijeĉno dno. Dokopao se obale, vukući svog zatvorenika za sobom. Koţa im je obojici bila blijedoplava. Lav se nije mogao prestati tresti. S druge strane, osumnjiĉeni se nije uopće micao. Lav mu je otvorio usta i iz njih izlio vodu, te mu poĉeo upuhivati zrak u pluća. Masirao mu je prsa, upuhivao zrak, masirao prsa, upuhivao zrak. "Hajde!" Brodski se osvijestio uz kašalj i nagnuvši se ispovraćao svu ledenu vodu koja mu se zadrţala u ţelucu. Lav nije imao vremena osjetiti olakšanje. Imali su svega nekoliko minuta prije umiranja od posljedica promrzavanja. Ustao je. U blizini je ugledao svoja tri ĉovjeka. Oni su vidjeli kako Lav tone u rijeku i shvatili da je cijelo vrijeme bio u pravu. U djeliću sekunde ravnoteţa moći prevagnula je opet u Lavovu korist. Njihovo nezadovoljstvo njegovim ponašanjem prema Fjodoru više nije znaĉilo ništa. Jedini razlog zbog kojeg su se osjećali dovoljno sigurnima za pokazivanje osjećaja bilo je uvjerenje da će ova operacija rezultirati neuspjehom i da će Lav biti smijenjen sa svojeg poloţaja. To oĉito neće biti sluĉaj: njegov će poloţaj hiti snaţniji no ikad prije. Trĉali su što su brţe mogli; ţivoti su im ovisili o brzini. Lav se izvalio pored zarobljenika. Brodski je zaklapao oĉima - opet je gubio svijest. Lav ga je udario preko lica. Bilo je vaţno da ostane budan. Udario ga je još jednom. Osumnjiĉeni je otvorio oĉi, ali gotovo istoga trena poĉeo ih je opet zatvarati. Lav ga je poĉeo udarati, iznova i iznova. Ponestajalo im je vremena. Ustao je i pozvao svoje ljude. "Poţurite!" Glas mu je slabio, ponestajalo mu je snage jer je konaĉno osjetio hladnoću, dok je njegova amfetaminom izazvana nepobjedivost blijedjela. Droga je gubila uĉinak. Nevjerojatna iscrpljenost ponovno mu je obuzimala tijelo. Njegovi su podreĊeni stigli.

KIKA

"Skidajte jakne! Zapalite vatru!" Sva su trojica skinula jakne, omotavši jednu oko Lava i dvije oko Brodskog. To neće biti dovoljno. Trebala im je vatra. Tri su muškarca poĉela traţiti drvo za potpalu. Nešto dalje ugledali su ogradu od drvenih kolaca i dvojica su potrĉala prema njoj, dok je treći poĉeo parati trake od rukava svoje grube pamuĉne košulje. Lav je i dalje bio usredotoĉen na svog zarobljenika, udarajući ga kako bi ga odrţao budnim. Ali i njemu se spavalo. Htio je zaklopiti oĉi. "Poţurite!" Iako je htio vikati, glas mu se jedva ĉuo. Dvojica su se agenata vratila s kolcima otkinutim s ograde. Oĉistili su snijeg s jednog komadića tla, odguravajući ga nogama ustranu, i naslagali drva preko zaleĊene zemlje. Preko drva sloţili su trake pamuĉnog platna, a na njih opet komadiće drva u obliku krhke piramide. Jedan je od njih potom uzeo svoj upaljaĉ i prolio sadrţaj po platnu. Kremen je zaiskrio, pamuk je zahvatio plamen i poĉeo gorjeti. Drvo se poĉelo dimiti. Ali bilo je vlaţno pa nije planulo. Dim se spiralno digao uvis. Lav nije osjećao nikakvu toplinu. Drvo se predugo sušilo. Istrgnuo je podstavu svoje jakne te bacio i nju u vatru. Ugasi li se, obojica će umrijeti. Ostao im je samo jedan upaljaĉ. Lavov podreĊeni paţljivo ga je rastavio i izlio posljednje kapi zapaljive tekućine u umiruću vatru. Plamen se povećavao, nahranjen zguţvanom kutijom cigareta i iskidanim cigaretnim papirima. Sva su trojica agenata na koljenima razgarali vatru. Drvo je konaĉno poĉelo gorjeti. Anatolij je otvorio oĉi, zureći u plamen pred sobom. Drvo je pucketalo od vrućine. Usprkos njegovoj ţelji za smrću, toplina koju je osjećao na koţi bila je divna. Dok je plamen rastao, a ţeravica postajala crvenija, shvatio je, smetenih osjećaja, da će preţivjeti. Lav je sjedio, pogleda prikovanog za središte vatre. S odjeće mu se dizala para. Dvojica su sluţbenika, ţeleći mu se umiliti, i dalje skupljala drva. Treći je drţao straţu. Kad vatra više nije bila u opasnosti od gašenja, Lav je naredio jednom od svojih ljudi da se vrati u selo i pripremi sve za njihov povratak u Moskvu. Obraćajući se zarobljeniku, rekao je: "Moţeš li hodati?"

KIKA

"Nekad sam išao u ribolov sa svojim sinom. Noću smo palili istu ovakvu vatru i sjedili pokraj nje. Nije baš uţivao u pecanju, ali mislim da je volio vatru. Da nije umro, sad bi bio otprilike tvojih godina." Lav nije ništa rekao. Zarobljenik je dodao: "Ako nemaš ništa protiv, ostao bih još malo." Lav je dodao drva u vatru. Mogli su još malo priĉekati. Na povratku su svi šutjeli. Za udaljenost koju je Lav bio prešao u manje od trideset minuta njima je trebalo više od dva sta. Sad kad je amfetamin nestajao iz njegova sustava, svaki mu se korak ĉinio teţim od prethodnog. Odrţavao ga je jedino osjećaj uspjeha. Vratit će se u Moskvu nakon što se dokazao, povratio svoj status. Bio je na rubu propasti, ali nije pao. Dok su se pribliţavali imanju, Anatolij se poĉeo pitati kako su ga pronašli. Sjetio se kako je vjerojatno bio spomenuo Zini svoje prijateljstvo s Mihailom. Ona ga je izdala. Ali nije se ljutio na nju. Samo je pokušavala preţivjeti. Nitko joj to nije mogao zamjeriti. Uostalom, to sad nije bilo vaţno. Sad je samo morao uvjeriti ove agente da Mihail nije suraĊivao s njim. Okrenuo se Lavu: "Kad sam sinoć došao, obitelj me je pokušala otjerati. Nisu htjeli imati posla sa mnom. Prijetili su da će zvati vlasti. Zato sam bio prisiljen provaliti u njihovu staju. Oni su mislili da sam otišao. Nisu uĉinili ništa pogrešno. Oni su dobri, vrijedni ljudi." Lav je pokušavao zamisliti što se zapravo sinoć dogodilo. Izdajnik je zatraţio pomoć prijatelja, ali ju je ovaj odbio pruţiti. To i nije bio neki plan bijega. Zasigurno ne plan sposobnog špijuna. "Ne zanimaju me tvoji prijatelji." Stigli su do imanja. Pred njima, poredani na koljenima pred ulazom u staju, bili su Mihail Zinovjev, njegova ţena i njihove dvije kćeri. Ruke su im bile vezane na leĊima. Drhtali su, smrzavajući se na snijegu. Bilo je oĉito da su tako stajali već neko vrijeme. Mihailovo lice bilo je izudarano. Iz razbijenog mu je nosa kapala krv; vilica mu se objesila pod neobiĉnim kutom. Bila je slomljena. Lavovi ljudi stajali su u labavom, nesigurnom krugu oko njih. Vasilij je stajao direktno iza obitelji. Lav je zastao, spremajući se progovoriti, kad je Vasilij podigao svoje prekriţene ruke i otkrio da u jednoj drţi pištolj.

KIKA

Nanišanio je i pucao Zinovjevu u zatiljak. Zvuk se razlio selom. Muškarĉevo je tijelo palo licem u snijeg. Njegova ţena i djeca ostali su nepomiĉno zuriti u tijelo pred njima. Samo je Brodski reagirao, zvukom, neljudskim zvukom u kojem nije bilo rijeĉi, već samo tuge i bijesa pomiješanih zajedno. Vasilij je zakoraĉio ustranu, postavivši pištolj iza ţenine glave. Lav je podigao ruku. "Spuštaj taj pištolj! To je zapovijed!" "Ovi su ljudi izdajnici. Moraju biti primjer drugima." Vasilij je povukao okidaĉ, ruka mu je odskoĉila, drugi je pucanj odjeknuo selom i ţenino je tijelo palo pored onog njezina muţa. Brodski se pokušao osloboditi, ali su ga dvojica agenata iz njegove pratnje udarila u koljena. Vasilij je napravio još jedan korak i sad je stajao iza leda starije kćeri. Nos joj je bio crven od hladnoće. Tijelo joj je lagano drhtalo. Zurila je u majĉino tijelo. Umrijet će u snijegu, kraj svojih roditelja. Lav je izvukao pištolj uperivši ga u svog zamjenika. "Spuštaj taj pištolj." Odjednom je nestao sav njegov umor, i to ne zbog droge. Kroz njega su strujali bijes i adrenalin. Ruka mu je bila mirna. Zatvorio je jedno oko i paţljivo naciljao. S ove udaljenosti neće promašiti. Ako sad ispali metak, djevojĉica će preţivjeti. Obje će djevojĉice preţivjeti nitko neće biti ubijen. I bez razmišljanja, rijeĉ mu se iznenada pojavila u mislima: Ubijen. Napeo je pištolj. Vasilij nije bio u pravu u vezi Kijeva. Prevarilo ga je Brod-skijevo pismo. Uvjerio je druge da su gubili vrijeme odlaskom u Kimov. Nagovijestio je kako će veĉerašnji neuspjeh rezultirati njegovim promaknućem u novog šefa. Sve će ove sramotne pogreške biti u Lavovu izvještaju. Sad je Vasilij osjetio da su pogledi ostalih ljudi uprti u njega. Njegovu je poloţaju zadan poniţavajući udarac. Dio njega htio je saznati je li Lav imao dovoljno petlje da ga ubije. Posljedice bi bile teške. Ipak, nije bio budala. Duboko u srcu znao je

KIKA

da je bio kukavica, jednako kao što je znao da Lav to nije. Spustio je svoj pištolj. Hineći zadovoljstvo, odmahnuo je glavom u pravcu djece. "Djevojĉice su nauĉile lekciju. Moţda će odrasti u bolje graĊanke od svojih roditelja." Lav je krenuo prema svom zamjeniku, prošavši pored dva mrtva tijela i ostavljajući otisak ĉizme u krvavom snijegu. Brzim je pokretom zamahnuo pištoljem, udarivši njegovim krajem o Vasilijevu sljepooĉnicu. Vasilij se srušio, uhvativši se za glavu. Iz rane je potekla krv. Ali prije nego što je uspio ustati, osjetio je cijev Lavova pištolja prislonjenu uz svoju glavu. Osim dviju djevojĉica koje su zurile u pod, išĉekujući smrt, svi su gledali u njih dvojicu. Vasilij je polako nakrivio glavu i pogledao uvis, drhtave vilice. Bojao se smrti: ovaj ĉovjek kojemu je tuda smrt bila nešto tako usputno. Lav je poloţio prst na okidaĉ. Ali nije to mogao uĉiniti. Ne hladnokrvno. Nije htio biti krvnik ovog ĉovjeka. Neka ga Drţava kazni. Vjera u Drţavu. Vratio je pištolj u navlaku. "Ostat ćeš ovdje i ĉekati miliciju. Objasnit ćeš im što se dogodilo i pomoći im. Moţeš se sam vratiti u Moskvu." Lav je pomogao dvjema djevojĉicama da ustanu i odveo ih u kuću. Tri su agenta jedva prenijela Anatolija Brodskog natrag do kamiona. Tijelo mu je bilo mlitavo kao da je sav ţivot bio isisan iz njega. Buncao je nerazumljive stvari, lud od tuge i nesvjestan ĉinjenice da su mu agenti govorili da umukne. Nisu htjeli slušati njegov plaĉ. U kući, djevojĉice su šutjele, još uvijek nesposobne prihvatiti ĉinjenicu da su dva tijela što su leţala vani u snijegu bili njihovi roditelji. Svakoga su ĉasa oĉekivale oca da im pripremi doruĉak i majku da se vrati s polja. Ništa im se nije ĉinilo stvarnim. Roditelji su bili njihov cijeli svijet. Kako je svijet mogao postojati bez njih? Lav ih je pitao imaju li rodbine. Ni jedna djevojĉica nije progovorila. Starijoj djevojĉici rekao je da se spakiraju - poći će s njim u Moskvu. Ni jedna se nije pomaknula. Otišao je u spavaću sobu i poĉeo pakirati umjesto njih, traţeći njihove stvari, odjeću. Ruke su mu se poĉele tresti. Zastao je, sjeo na krevet i pogledao dolje u svoju ĉizmu. Lupnuo je jednom petom o drugu i gledao u tanke, zbijene nakupine krvlju natopljenog snijega što su pale na pod.

KIKA

Vasilij je, pušeći svoju posljednju cigaretu, stajao uz cestu i promatrao kamion kako odlazi. Nakratko je pogledao dvije djevojĉice koje su sjedile pored Lava na mjestu na kojem je on trebao sjediti. Kamion se okrenuo i nestao niz cestu. Ogledao se uokolo. Na prozorima obliţnjih kuća vidio je lica. Ovaj se put nisu skrivala. Bilo mu je drago što je sa sobom još uvijek imao svoju strojnicu. Krenuo je prema kući, ovlaš pogledavši tijela što su leţala u snijegu. Ušao je u kuhinju, zakuhao malo vode, napravio ĉaj. Bio je jak pa ga je zasladio šećerom. Obitelj je imala mali lonĉić šećera, koji im je vjerojatno trebao trajati cijeli mjesec. Sasuo je gotovo sve u ĉašu, napravivši tako odviše zaslaĊenu poslasticu. Otpio je nekoliko gutljaja i odjednom osjetio umor. Skinuo je ĉizme i jaknu, otišao u spavaću sobu, zadigao pokrivaĉ i legao. Poţelio je da moţe birati snove. Izabrao bi san o osveti.

Moskva 16. veljaĉe Iako ovdje dolazi na posao posljednjih pet godina, Lavu nikad nije bilo ugodno u Lubjanki, sjedištu KGB-a. Neobavezni razgovori bili su rijetkost. U komunikaciji je vladao oprez. Ovo nije bilo iznenaĊujuće s obzirom na prirodu njihova posla, ali je on vjerovao kako je postojalo nešto u vezi same graĊevine što je ljude ispunjavalo nelagodom, kao da je bila projektirana sa strahom na umu. Bilo mu je jasno da je njegova teorija besmislica, budući da ništa nije znao 0 arhitektovim namjerama. Zgrada je bila izgraĊena prije Revolucije i u njoj su bili samo uredi jednog osiguravajućeg društva, prije nego što ju je preuzeo Odred boljševiĉke tajne sigurnosti. Ali nije vjerovao da su sluĉajno izabrali zgradu ĉije su proporcije bile tako uznemirujuće: ni elegantna ni zdepasta, ni široka ni uska, zgrada se nalazila u nekom ĉudnom procijepu ovih kvaliteta. Proĉelje je odavalo dojam budnosti: redovi i redovi prozora nabijeni zajedno dizali su se uvis do sata na vrhu, koji je zurio u grad poput kakva izbuljenog oka. Uokolo zgrade

KIKA

ocrtavala se nevidljiva granica. Prolaznici su se drţali podalje od ove zamišljene linije kao da su se bojali da će biti progutani ako joj se pribliţe. Prijeći tu crtu znaĉilo je da ste ili zaposlenik ili osuĊenik. Nije postojala vjerojatnost da ćete biti proglašeni nevinim unutar ovih zidova. Bila je to tekuća vrpca krivnje. Moţda Lubjanka nije bila projektirana sa strahom na umu, ali je strah u meĊuvremenu svejedno prevladao, strah je potpuno osvojio ovaj bivši osiguravajući ured i pretvorio ga u svoj dom. Lav je pruţio svoju identifikacijsku iskaznicu; iskaznicu koja je znaĉila da je mogao ne samo ući u zgradu, već da je mogao iz nje i izaći. Muškarce i ţene koji su prošli kroz ova vrata bez iskaznice ĉesto više nikad nitko nije vidio. Bivali su transportirani u gulage ili u zgradu odmah iza ove, u Varsonofjevsku ulicu, drugi kompleks Drţavne sigurnosti opremljen nagnutim podovima, zidovima obloţenim debelim drvenim gredama koje su apsorbirale metke, i crijevima za ispiranje potoka krvi. Lav nije znao koliko se pogubljenja ovdje dnevno izvršilo, ali pretpostavljao je da se radilo o stotinama. Zbog toga su i razradili ovako uĉinkovite tehnike uklanjanja ljudskih ostataka iz zgrade. Ušavši u glavni hodnik, Lav se zapitao kakav bi to osjećaj bio - biti odveden u podrumske prostorije, bez mogućnosti ţalbe i bez ikoga tko bi ti priskoĉio u pomoć. Pravni sustav mogao se potpuno zaobići. Ĉuo je o zatvorenicima koji su tjednima leţali zaboravljeni i lijeĉnicima koji su samo prouĉavali bol. Prihvaćao je da su ove stvari imale svoju svrhu. Postojale su s razlogom, sluţile su općem dobru. Postojale su kako bi zastrašivale. Strah je bio neophodan. Strah je štitio Revoluciju. Bez njega, Le-njin bi pao. Bez njega, Staljin bi pao. Zašto bi inaĉe operativci KGB-a namjerno širili glasine o ovoj zgradi, mrmljajući o njima u podzemnoj ţeljeznici ili po tramvajima jednako proraĉunato kao da su ispuštali kakav virus medu stanovništvom? Strah se kultivirao. Strah je bio dio njegova posla. A kako bi se odrţala uokvirenim crno-bijelim fotografijama, ukljuĉujući i onu koja je prikazivala Staljina kako se rukuje s Kuzminom, a koja je fotografirana na VoĊin sedamdeseti roĊendan. Uokolo ovih fotografija nalazio se izbor uokvirenih propagandnih plakata iz razliĉitih desetljeća. Lav je pretpostavljao da je ovo trebalo stvoriti dojam kako

KIKA

je Kuzmin u uredu sjedio i tijekom ĉistki 30-tih godina, što nije bio sluĉaj jer je tad radio kao vojni obavještajac. Nalazio se tu plakat utovljenog bijelog kunića u kavezu. JEDITE VIŠE KUNIĆEVINE! Drugi je prikazivao tri snaţne crvene figure kako udaraju svojim crvenim maljevima po glavama natmurenih neobrijanih muškaraca. BORITE SE PROTIV LIJENIH RADNIKA! Tri nasmiješene ţene na putu u tvornicu. POVJERITE VAŠU ŠTEDNJU NAMA! NAMA iz prethodnog plakata nije se odnosilo na tri nasmiješene ţene, već na Narodnu štedionicu. Bio je tu i plakat debelog muškarca u odijelu i s cilindrom na glavi, koji je u rukama nosio dvije vreće prepune novca. KAPITALISTIĈKI KLAUNOVI! Bilo je tu pojednostavljenih prikaza luka, brodogradilišta, ţeljezniĉkih pruga, nasmiješenih radnika, ljutitih radnika i niza lokomotiva, sve u slavu Lenjina. GRADITE! Ovi su se plakati stalno izmjenjivali, a Kuzmin je bio naroĉito pedantan u izlaganju cijele svoje kolekcije. Jednaku je paţnju posvećivao i svojoj zbirci knjiga. Na njegovim su policama bili poslagani svi prikladni naslovi, dok je primjerak Historije Svesavezne komunističke partije: kratki kurs, teksta kojem je sam Staljin napisao predgovor, rijetko napuštao njegov stol. Ĉak je i koš za smeće sadrţavao samo pomno izabrane dokumente. Svi, od najniţeg ĉinovnika do najviše rangiranog duţnosnika, znali su da ako se doista neĉega ţeliš riješiti, trebaš to izvući iz zgrade i diskretno odbaciti na putu kući. Kuzmin je gledao kroz prozor preko Trga Lubjanka. Bio je zdepast i odjeven u za jedan broj premalu uniformu. Nosio je debele naoĉale koje su mu ĉesto klizile niz nos. Ukratko, izgledao je smiješno, a ĉak mu ni vrhovna moć nad ţivotom i smrću nije podarila nikakvu teţinu. Iako, koliko je Lav znao, Kuzmin više nije sudjelovao u ispitivanjima, na tom je polju, ako je vjerovati glasinama, svojevremeno bio pravi struĉnjak, a omiljeno su mu sredstvo muĉenja bile njegove male debele ruke. Gledajući ga sada, bilo je u to teško povjerovati. Lav je sjeo. Kuzmin je i dalje stajao ispred prozora. Volio je postavljati pitanja dok je gledao van. Ovo je bilo stoga što je vjerovao, i ĉesto je to naglašavao Lavu, da se vanjsko pokazivanje emocija treba uzimati s dozom sumnjiĉavosti, osim ako osoba nije znala da je promatraju. Vješto je hinio kako promatra vanjski svijet dok je zapravo promatrao osumnjiĉene u odrazu u staklu.

KIKA

Uĉinkovitost ove metode bila je znaĉajno smanjena ĉinjenicom da su gotovo svi, ukljuĉujući i Lava, znali da ih je promatrao. A osim toga, jako se mali broj ljudi mogao opustiti u Lubjanki. "Ĉestitam, Lave. Znao sam da ćeš ga uhvatiti. Ova ti je epizoda bila dobra lekcija." Lav je kimnuo glavom. "Jesi li bolestan?" Lav je zastao. Oĉito je izgledao gore nego što je mislio. "Nije ništa. Moţda prehlada, proći će." "Pretpostavljam da si ljutit na mene jer sam te skinuo sa sluĉaja Brodski i poslao da riješiš situaciju s Fjodorom Andre-jevim. Jesam li u pravu? Vjeruješ kako Fjodorov sluĉaj nije bio ni od kakve vaţnosti i kako sam te trebao pustiti da nastaviš operaciju protiv Brodskog." Smiješio se, nešto ga je zabavljalo. Lav se usredotoĉio osjetivši opasnost. "Ne, majore, nisam ljutit. Trebao sam odmah uhititi Brodskog. Pogriješio sam." "Da, ali nisi ga odmah uhitio. Dakle, u tim okolnostima, jesam li pogriješio što sam te skinuo sa sluĉaja špijunaţe i natjerao da odeš porazgovarati s oţalošćenim ocem? To je moje pitanje." "Razmišljao sam iskljuĉivo o vlastitom propustu što nisam odmah uhitio Brodskog." "Izbjegavaš odgovor. Ţelim ti reći sljedeće: Fjodorov sluĉaj nije bio trivijalna stvar. Radilo se o problemu unutar samog KGB-a. Jedan je od tvojih ljudi zbog svoje tuge nesvjesno uĉinio drţavne neprijatelje od sebe i cijele svoje obitelji. I iako sam zadovoljan što si uhvatio Brodskog, tvoj posao s Fjodorom smatrao sam vaţnijim." "Razumijem." "A sad dolazimo do sluĉaja Vasilija Nikitina." Nije ni sumnjao da će njegovo ponašanje biti prijavljeno. Vasilij ga je bez oklijevanja pokušao iskoristiti protiv njega. Lav nije mogao raĉunati na Kuzminovu podršku, niti nagaĊati koji ga je aspekt dogaĊaja najviše zanimao. "Uperio si pištolj u njega? A onda si ga udario? Kaţe da si izgubio kontrolu. Kaţe da si uzeo narkotike. Da su te uĉinili iracionalnim. On inzistira na tvojoj suspenziji. Uzrujan je, razu-miješ?" Lav je savršeno razumio: smaknuća nisu bila problem.

KIKA

"Ja sam bio nadreĊeni ĉasnik i dao sam zapovijed. Vasilij nije poslušao. Kako da odrţim zapovjednu liniju, kako itko moţe odrţati kontrolu ako se naredbe ignoriraju? Sustav se raspada. Moţda se radi o mojoj vojnoj prošlosti. U vojnim se operacijama neposluh i nepokornost podreĊenih kaţnjavaju smrću." Kuzmin je kimnuo glavom. Lav je mudro izabrao svoju liniju obrane principe vojne pristojnosti. "U pravu si, naravno. Vasilij je usijana glava. To i sam priznaje. Nije izvršio zapovijed. To je istina. Ali razbjesnila ga je suradnja te obitelji s izdajnikom. Ne odobravam njegove postupke, razumiješ. Imamo cijeli sustav za takve zloĉine. Trebali ste ih dovesti ovamo. A Vasilij je primjereno ukoren. Što se tiĉe droge..."

"Nisam bio spavao dvadeset ĉetiri sata. A narkotike mi propisuju naši lijeĉnici." "Nije me uopće briga za drogu. Rekao sam ti da uĉiniš što god je potrebno, a to znaĉi i da uzmeš što god treba. Ali ţelim te upozoriti. Udaranje kolege operativca uvijek se primijeti. Ljudi će uskoro zaboraviti da si za to imao dobar razlog. Onog trenutka kad je Vasilij spustio svoj pištolj, stvar je trebala biti gotova. Ako si ga htio dodatno kazniti, trebao si me izvijestiti o njegovu neposluhu. Uzeo si pravdu u svoje ruke. To je neprihvatljivo. To je uvijek neprihvatljivo." "Ispriĉavam se." Kuzmin se odmaknuo od prozora. Stao je pored Lava i poloţio mu ruku na rame. "Dosta o tome. Smatraj sluĉaj završenim. Imam drugaĉiji izazov za tebe: ispitivanje Brodskog. Ţelim da se osobno pozabaviš time. Moţeš pozvati koga god ţeliš da ti asistira - profesionalnog ispitivaĉa - ali ţelim da budeš prisutan kad se slomi. Vaţno je da vidiš pravo lice tog ĉovjeka, kakav je uistinu taj ĉovjek, naroĉito jer te zavarala njegova prividna nevinost." Bio je to neobiĉan zahtjev. Kuzmin je primijetio Lavovu iznenaĊenost. "Bit će to dobro za tebe. Trebali bismo ocjenjivati ljude po onome što su spremni uĉiniti. A ne po onome što su spremni drugima narediti da uĉine. Imaš li primjedbi?"

KIKA

"Nikakvih." Lav je ustao, poravnavajući jaknu. "Odmah ću poĉeti." "Još jedna stvar: ţelim da ti i Vasilij radite zajedno na ovome. Postojale su tri vrste ćelija. Postojale su prihvatne ćelije: kvadratne sobe u kojima je pod bio prekriven slamom i u kojima su mogla, jedan uz drugog, leţati tri ĉovjeka. U njima su uvijek bila petorica muškaraca, toliko stisnuti jedan uz drugog da se ni jedan nije mogao poĉešati bez da se sva petorica moraju pomaknuti kao slagalica ljudskih udova. Budući da unutra nije bilo zahoda, trebalo je ostaviti mjesta i za kantu koju su muškarci bili prisiljeni koristiti bez imalo privatnosti. Kad bi se napunila do samog vrha, morali su je odnijeti do najbliţeg odvoda uz upozorenje da će biti strijeljani proliju li ijednu kap. Lav je slušao kako su ĉuvari ismijavali komiĉno usredotoĉene izraze zatvorenika dok bi zurili u drhtavu površinu izmeta i mokraće, površinu koja je odluĉivala hoće li ţivjeti ili umrijeti. Barbarstvo zasigurno, ali barbarstvo s razlogom, barbarstvo za opće dobro. Opće dobro Opće dobro Bilo je to neophodno ponavljati, urezati u mozak, tako da te dvije rijeĉi budu prisutne u pozadini svake misli. Nakon prihvatnih ćelija, bile su tu kaznene ćelije raznih vrsta. Neke su bile prekrivene s nekoliko centimetara ledene vode, a zidovi su im bili pljesnivi i sluzavi. Pet dana u takvoj ćeliji bilo je dovoljno da se tijelo nikad više ne oporavi, bolest bi se zauvijek uvukla u tijelo. Bilo je tu uskih ormara nalik drvenim ljesovima, u kojima su se razmnaţale stjenice i u koje su zatvarali gole osumnjiĉene sve dok ne bi bili dovoljno izjedeni da potpišu priznanje. Bilo je tu i ćelija obloţenih plutom u kojima su se zatvorenici zagrijavali, kuhali pomoću ventilacijskog sustava sve dok im krv ne bi poĉela curiti iz svih pora. Bilo je soba s kukama, lancima i elektriĉnim ţicama. Bilo je svakakvih muĉenja za svakakve ljude. Mašta je bila jedina granica, ako se uopće moglo govoriti o granici. Svi su ovi uţasi izgledali beznaĉajni u usporedbi s veliĉinom i znaĉajem općeg dobra.

KIKA

Opće dobro Opće dobro Opće dobro Opravdanje za takve metode bilo je jednostavno i uvjerljivo i bilo ga je potrebno stalno ponavljati: ovi su ljudi neprijatelji. Nije li Lav vidio jednako ekstremne mjere tijekom rata? Da, i gore. Nije li im taj rat izvojevao slobodu? Nije li i ovo bilo isto, rat protiv drugaĉije vrste neprijatelja, unutarnjeg neprijatelja, ali svejedno neprijatelja. Je li bio potreban? Da, jest. Opstanak njihova politiĉkog sustava bio je opravdanje za sve. Obećanje zlatnog doba u kojem ovakva brutalnost neće postojati, gdje će svega biti u izobilju i gdje će siromaštvo biti tek sjećanje, opravdavalo je sve. Ove metode nisu bile poţeljne, nije ih se trebalo slaviti, a KGB-ovci koji su uţivali u njima bili su neshvatljivi. Pa ipak, Lav nije bio budala. Unutar ovog uglaĉanog i uvjeţbanog niza opravdanja nalazila se mala koliĉina poricanja, poricanja koje je leţalo uspavano u dnu njegova ţeluca poput neprobavlje-na, zaĉahurena sjemena. Konaĉno, posljednja vrsta ćelija bile su one za ispitivanje. Lav je stigao do jedne takve ćelije u kojoj se već nalazio izdajnik. Stao je ispred ĉeliĉnih vrata s prozorĉićem. Pokucao je, pitajući se što će pronaći unutra. Vrata je otkljuĉao mladić kojemu nije moglo biti više od sedamnaest godina. Sama ćelija bila je mala pravokutna prostorija golih betonskih zidova i golog betonskog poda, ali tako snaţno osvijetljena da je Lav morao zaţmiriti ĉim je ušao. Pet jakih ţarulja visilo je sa stropa. Uz straţnji zid nalazio se kauĉ, sasvim neprimjeren ovom ogoljenom prostoru. Na njemu je sjedio Anatolij Brodski, zglobova i gleţnjeva zavezanih konopcem. Mladić je ponosno objasnio: "Stalno zatvara oĉi, ţeli zaspati. Ali ja, ja ga stalno udaram. Nije imao ni sekunde odmora, vjerujte mi. Ovaj kauĉ je najbolji dio. Sve što ţeli je nasloniti se i zadrijemati. Udoban je, stvarno mekan. Sjedio sam na njemu. Ali ja mu ne dozvoljavam da zaspi. To je kao da izgladnjelom ĉovjeku stavite hranu negdje gdje je ne moţe dohvatiti." Lav je kimnuo glavom i primijetio da se mladi ĉuvar razoĉarao jer nije dobio oduševljene pohvale zbog svoje posvećenosti poslu.

KIKA

Zauzeo je poloţaj u kutu sobe, naoruţan crnim drvenim pendrekom. Ukoĉen, ozbiljan, crvenih obraza, izgledao je kao kositreni vojnik. Brodski je sjedio na rubu kauĉa, pognut naprijed, poluzatvorenih oĉiju. U sobi nije bilo drugih stolica, pa je Lav sjeo na kauĉ pored njega. Bila je to apsurdna situacija. Kauĉ je zaista bio mekan i Lav je utonuo u nj, shvativši neobiĉnu okrutnost ove prostorije. Nije, meĊutim, imao vremena za gubljenje, morao je biti brz. Vasilij bi mogao stići svakog trenutka, a Lav se nadao kako će nagnati Anatolija na suradnju prije njegova dolaska. Anatolij je pogledao uvis, neznatno podigavši kapke. Trebalo mu je vremena da njegov neispavani mozak prepozna ĉovjeka koji je sjedio do njega. To je bio ĉovjek koji ga je uhvatio. To je bio ĉovjek koji mu je spasio ţivot. Bio je pospan, petljao je jezikom, prozborio kao da je bio drogiran. "Djeca? Mihailove kćeri? Gdje su sada?" "Smještene su u sirotište. Na sigurnom su." Sirotište - je li to trebala biti šala, je li to dio ove kazne? Ne, ovaj se ĉovjek ne bi s tim šalio. On je u to ĉvrsto vjerovao. "Jeste li vi ikad posjetili neko sirotište?" "Nisam." "Djevojĉice bi imale veću vjerojatnost za preţivljavanje da ste ih ostavili same." "Drţava se sad brine za njih." Na Lavovo iznenaĊenje, zatvorenik je podigao ruke i zavezanih mu zglobova dotaknuo ĉelo. Mladi je ĉuvar skoĉio naprijed, podigavši drveni pendrek, spreman udariti njime po zatvorenikovim koljenima. Lav je odmahnuo rukom i mladić je nevoljko odstupio. "Imate vrućicu. Trebli biste biti kod kuće. Imate li vi ljudi dom? Negdje gdje spavate i jedete i radite ostale stvari koje rade normalni ljudi?" Lavu nije bio jasan ovaj ĉovjek. Još je uvijek bio lijeĉnik, ĉak i sada. Još uvijek nije pokazivao nikakvo poštovanje, ĉak ni sada. Bio je hrabar, bezobrazan i on ga je, usprkos svemu, nalazio simpatiĉnim. Ipak se povukao, obrisavši svoje znojno ĉelo rukavom jakne. "Moţeš se poštedjeti nepotrebne patnje tako što ćeš mi sve reći. Ne postoji osoba koju smo ispitivali, a koja nije poţeljela da je sve priznala odmah. Što ćeš postići šutnjom?"

KIKA

"Neću ništa postići." "Hoćeš li mi onda reći istinu?" "Da." "Za koga radiš?" "Za Anu Vladislovovnu. Njezina maĉka postaje slijepa. Doru Andrejevu. Njezin pas odbija jesti. Arkadija Maslova. Njegov je pas slomio prednju nogu. Za Matijasa Rakošija. On ima kolekciju rijetkih ptica." "Ako si nevin, zašto si bjeţao?" "Bjeţao sam jer ste me lovili." "To nema nikakva smisla." "Slaţem se, ali je svejedno istina. Jednom kad te poĉnu pratiti, uvijek te uhite. Jednom kad te uhite, uvijek si kriv. Nikome se ovdje ne dokaţe nevinost." "S kojim sluţbenicima ameriĉke ambasade radiš i koje si im informacije dao?" Anatolij je konaĉno shvatio. Prije nekoliko tjedana mladi zaposlenik ameriĉke ambasade donio je svog psa na pregled. Pas je imao inficiranu posjekotinu. Trebalo mu je lijeĉenje antibioticima, a budući da oni nisu bili dostupni, Anatolij je ranu paţljivo oĉistio, sterilizirao i redovito nadzirao. Nedugo nakon toga primijetio je kako mu se neki ĉovjek mota oko kuće. Te noći nije spavao, pokušavao je shvatiti gdje je pogriješio. Sljedećeg su ga jutra pratili na posao i opet kući. To se nastavilo sljedeća tri dana. Nakon ĉetvrte neprospavane noći, odluĉio je pobjeći. Sad je, konaĉno, shvatio svoj zloĉin. Lijeĉio je psa jednog stranca. "Ne sumnjam da ću na kraju reći što god ţelite da kaţem, ali sad ću reći ovo: ja - Anatolij Brodski - ja sam veterinar. Uskoro će u vašem izvještaju pisati da sam špijun. Imat ćete moj potpis i moje priznanje. Prisilit ćete me da vam dam imena. Pa će biti još uhićenja, još potpisa i još priznanja. Ali što god vam na kraju kaţem, bit će laţ jer ja sam veterinar." "Nisi ti prvi krivac koji tvrdi da je nevin." "Vjerujete li vi zbilja da sam ja špijun?" "Samo tijekom ovog razgovora saznao sam dovoljno da te osudim za subverziju. Već si mi jasno dao do znanja da mrziš ovu zemlju."

KIKA

"Ja ne mrzim ovu zemlju. Vi mrzite ovu zemlju. Mrzite narod ove zemlje. Zašto biste inaĉe uhitili toliko njih?" Lav je postajao nestrpljiv. "Jesi li svjestan što će se dogoditi ne budeš li suraĊivao sa mnom?" "I djeca već znaju što se dogaĊa u ovoj zgradi." "I još uvijek odbijaš priznati?" "Neću vam olakšati. Ako ţelite priznanje da sam špijun, morat ćete me muĉiti." "Nadao sam se da ćemo to moći izbjeći." "Vi mislite da moţete ovdje dolje ostati ĉasni? Idite po svoje noţeve. Svoj alat. Kad vam ruke budu prekrivene mojom krv-lju, volio bih znati kako ćete to opravdati samome sebi. " "Sve što ţelim jest popis imena." "Nema ništa tvrdoglavije od ĉinjenica. Zato ih toliko mrzite. VrijeĊaju vas. Zato vas mogu uzrujati jednostavnom izjavom da sam ja Anatolij Tarasoviĉ Brodski - veterinar. Moja vas nevinost vrijeĊa jer priţeljkujete moju krivnju. Priţeljkujete moju krivnju jer ste me uhitili." Zaĉulo se kucanje na vratima. Stigao je Vasilij. Lav je ustao, mrmljajući. "Trebao si prihvatiti moju ponudu." "Moţda ćete jednog dana shvatiti zašto to nisam mogao uĉiniti." Mladi ĉuvar otvorio je vrata. Vasilij je ušao u prostoriju. Na mjestu na kojem ga je Lav udario sad je bio sterilizirani zavoj za kojim, pretpostavio je Lav, nije bilo stvarne potrebe, već je sluţio iskljuĉivo privlaĉenju paţnje što većeg broja ljudi i kao povod opisivanju situacije u kojoj je zaradio udarac. U Vasilijevoj se pratnji nalazio proćelav sredovjeĉni muškarac u izguţvanom odijelu. Vidjevši Lava i Anatolija zajedno, Vasilij je djelovao zabrinuto. "Je li priznao?" "Nije." Oĉigledno osjetivši olakšanje, Vasilij je dao znak mladom ĉuvaru da podigne zatvorenika na noge, a sredovjeĉni muškarac u smeĊem odijelu zakoraĉio je naprijed i smiješeći se pruţio Lavu ruku. "Doktor Roman Hvostov. Ja sam psihijatar." "Lav Demidov." "Drago mi je."

KIKA

Rukovali su se. Hvostov je pokazao prema zatvoreniku. "Ne brinite zbog njega." Hvostov ih je poveo u svoju ambulantu i otvorio vrata, pozivajući ih rukom da udu kao da su bili djeca, a ambulanta njegova igraonica. Prostorija je bila mala i ĉista. U njoj se nalazila crvena koţna fotelja vijcima priĉvršćena za pod prekriven bijelim ploĉicama. Upotrebom niza poluga naslon stolice mogao se rasklopiti u leţaj, te po potrebi podići natrag. Po zidovima su bili postavljeni stakleni ormarići puni boca, prašaka i tableta, oznaĉenih urednim bijelim naljepnicama koje su bile prekrivene paţljivim, urednim crnim rukopisom. Ispod ormarića visio je niz ĉeliĉnih kirurških instrumenata. Zrak je bio proţet smradom sredstva za dezinfekciju. Brodski se nije opirao dok su ga privezivali za stolicu. Ruĉne zglobove, gleţnjeve i vrat priĉvrstili su mu za stolicu crnim koţnim remenjem. Lav mu je privezivao gleţnjeve dok mu je Vasilij privezivao ruke. Nakon što su završili, nije bio u stanju pomaknuti ni jedan dio tijela. Lav je zakoraĉio unatrag. Hvostov je prao ruke nad sudoperom. "Jedno sam vrijeme radio u gulagu, u blizini grada Moloto-va. Bolnica je bila puna ljudi koji su se pretvarali da su mentalno poremećeni. Bili su spremni uĉiniti sve da bi izbjegli rad. Trĉali su okolo poput ţivotinja, izvikivali gadarije, parali odjeću sa sebe, masturbirali na otvorenom, srali po podu, radili sve i svašta kako bi me uvjerili u svoju mentalnu poremećenost. Niĉemu od svega toga nije se moglo vjerovati. Moj je posao bio otkriti tko je medu njima lagao, a tko je bio stvarno bolestan. Postojali su brojni akademski testovi, ali zatvorenici su ih brzo prozreli i meĊusobno dijelili informacije, pa su uskoro svi znali kako se moraju ponašati ako su htjeli izigrati sustav. Na primjer, zatvorenici koji su za sebe tvrdili da su Hitler ili konj ili nešto sliĉno i oĉito nebulozno, zasigurno su hinili poremećaje. Pa su onda prestali glumiti da su Hitler i postali su mnogo suptilnijeg ponašanja. Na kraju je postojao samo jedan naĉin da se doĊe do istine." Napunio je injekciju gustim ţutim uljem, postavio je na ĉeliĉni pladanj, zatim je paţljivo odrezao dio rukava zatvoreni-kove košulje i zavezao mu gumenu traku oko nadlaktice, nakon ĉega se na njoj pojavila plava vena. Hvostov se obratio zatvoreniku:

KIKA

"Ĉujem da donekle poznaješ medicinu. Ubrizgat ću ti ulje kamfora u venu. Znaš li što će ti se dogoditi nakon toga?" "Moje poznavanje medicine ograniĉeno je na pomaganje ljudima."

"I ovo moţe pomoći ljudima. Moţe pomoći onima koji ţive u zabludi. Izazvat će napadaj. Za vrijeme napadaja nećeš moći lagati. Zapravo, nećeš biti u stanju napraviti mnogo. Budeš li mogao govoriti, moći ćeš govoriti samo istinu." "Onda, hajde. Ubrizgajte svoje ulje. Poslušajte što imam reći." Hvostov se obratio Lavu. "Stavit ćemo mu gumeni povez preko usta. To će ga sprijeĉiti da si pregrize jezik tijekom najgore faze napadaja. Ali nakon što se smiri, izvadit ćemo povez i moći ćeš mu postaviti svoja pitanja." Vasilij je uzeo jedan od skalpela i njegovim vrškom poĉeo ĉistiti nokte, obrisavši potom prljavštinu s noţa o svoj kaput. Nakon što je završio, vratio je skalpel na mjesto i iz dţepa izvadio cigaretu. Doktor je zatresao glavom. "Ne ovdje, molim vas." Vasilij je vratio cigaretu u dţep. Doktor je pregledao injekciju - na vrhu igle pojavila se sićušna kapljica ulja. Zadovoljan, uronio je iglu u Brodskijevu venu. "Moramo ovo uĉiniti polako. Krenemo li prebrzo, umrijet će od embolije." Doktor je palcem pritisnuo kraj injekcije i ţuto ulje, gusto poput sirupa, ušlo je u zatvorenikov krvotok. Prve rezultate nije trebalo dugo ĉekati. Naglo je nestalo sve inteligencije iz Brodskijevih oĉiju: zakolutao je njima, a tijelo mu se poĉelo tresti kao da je kroz stolicu za koju je bio priĉvršćen strujalo tisuću volti. Igla je još uvijek bila u njegovoj ruci i samo je mali djelić ulja bio ubrizgan. "Sad ćemo ubrizgati još malo." Ubrizgao je potom još pet mililitara, a u kutovima Brodskijevih usta pojavili su se mjehurići, mali bijeli mjehurići. "I sad ĉekamo, ĉekamo, ĉekamo, a potom ubrizgamo ostatak."

KIKA

Hvostov je konaĉno istisnuo ostatak ulja, izvukavši potom iglu i pritisnuvši komadić pamuka o ranicu na ruci. Zakoraĉio je unatrag. Brodski više nije izgledao kao ĉovjek, već više nalik pokvarenom stroju, kao motor napregnut preko svake mjere. Tijelo mu se pokušavalo osloboditi koţnog remenja na naĉin koji je dao naslutiti da ga je na to tjerala neka izvanjska sila. Zaĉulo se pucanje. Dok se otimao i trzao, pukla mu je zglobna kost. Hvostov je pogledao u ozljedu koja je već oticala: "Ovo je dosta uobiĉajeno." Pogledavši na svoj sat, dodao je: "Priĉekajte još malo." Dva odvojena potoĉića pjene tekla su iz kutova zatvoreni-kovih usta, klizeći mu niz bradu i kapljući po nogama. Drhtanje se usporavalo. "U redu. Postavite svoja pitanja. Poslušajte što ima reći." Vasilij je zakoraĉio naprijed i odvezao povez. Brodski si je u krilo povratio zapjenjenu slinu. Vasilij se okrenuo s izrazom nevjerice na licu. "Što će nam, jebiga, reći u ovakvom stanju?" "Pokušaj." "S kim radiš?" Umjesto odgovora, glava mu je klonula preko remena. Za-grgljao je. Iz nosa mu je potekla krv. Hvostov ju je obrisao papirnatom maramicom. "Pokušajte opet." "S kim radiš?" Brodskijeva je glava pala ustranu, bio je poput lutke - oponašajući ţivot, sposoban za pokret, ali ne uistinu ţiv. Otvarao je i zatvarao usta, plazio jezik - mehaniĉki je oponašao govor, ali nije proizvodio nikakav zvuk. "Pokušaj opet." "S kim radiš?"

"Pokušaj opet." Vasilij je zatresao glavom okrenuvši se Lavu. "Ovo je glupo. Ti pokušaj."

KIKA

Lav je bio leĊima naslonjen uz zid, kao da se pokušavao odmaknuti od ovog prizora što je dalje mogao. Zakoraĉio je naprijed. "S kim radiš?" Iz Brodskijevih je usta izašao zvuk. Bio je smiješan, komiĉan, nalik djeĉjem brzanju. Hvostov je prekriţio ruke i zagledao se u Brodskijeve oĉi. "Pokušaj opet. Za poĉetak postavljaj jednostavna pitanja. Pitaj ga kako se zove." "Kako se zoveš?" "Pokušaj opet. Vjeruj mi. Dolazi k svijesti. Pokušaj opet. Molim te." Lav se primaknuo bliţe. Bio je dovoljno blizu da mu rukom dotakne ĉelo. "Kako se zoveš?" Usne su mu se pomaknule. "Anatolij." "S kim radiš?" Nije više drhtao. Opet je gledao pred sebe. "S kim radiš?" Na trenutak je vladala tišina. A onda je progovorio uţurbanim, slabašnim glasom - kao ĉovjek koji govori u snu. "Ana Vladislovovna. Dora Andrejeva. Arkadij Maslov. Mati-jaš Rakoši." Vasilij je izvadio blok i poĉeo zapisivati imena, upitavši: "Prepoznaješ li neka od ovih imena?" Da, Lav je prepoznao ta imena: Ana Vladislovovna: njezina maĉka postaje slijepa. Dora Andrejeva: njezin pas odbija jesti. Arkadij Maslov: njegov je pas slomio prednju nogu. Zaĉahureno sjeme sumnje, što je leţalo uspavano i neprobavljeno u dnu Lavova ţeluca, odjednom se raspuknulo. Anatolij Tarasoviĉ Brodski bio je veterinar. Anatolij Tarasoviĉ Brodski bio je samo veterinar. 17.

veljaĉe

Doktor Zarubin stavio je na glavu svoju šubaru od nerca, podigao svoju koţnu torbu i poĉeo se gurati prema izlazu iz tramvaja, pritom se nevoljko ispriĉavajući. Ploĉnik je bio prekriven ledom, i kad je zakoraĉio dolje, pridrţavao se za tramvaj kako se ne bi okliznuo. Odjednom se osjetio starim; izgubio je ravnoteţu i pobojao se da će pasti. Tramvaj je nastavio svojim putem. On se ogledao uokolo nadajući se da je ovo prava stanica - istoĉno predgraĊe baš i nije

KIKA

najbolje poznavao. Ali lako se snašao - njegovo je odredište dominiralo sivim zimskim nebom. Na suprotnoj strani ceste, stotinama metara uokolo i u zrak i nadvisujući sve ostalo na vidiku, nalazio se niz od ĉetiri stambena bloka, svaki u obliku slova U, koji su bili postavljeni u parove kao da se meĊusobno odraţavaju. Doktor je zadivljeno prouĉavao ovaj moderni projekt koji je bio dom tisućama ljudi. To nije bio puki stambeni projekt. Bio je to i spomenik novom dobu. Više nije bilo jednokatnica i dvokatnica u privatnom vlasništvu. Sve su bile nestale, pretvorene u prašinu, a na njihovim su mjestima izniknuli savršeno oblikovani stanovi koje je vlada projektirala i posjedovala, obojeni sivo i naslagani uvis, jedan uz drugog. Nigdje drugdje nije vidio iste oblike ponovljene toliko puta i u toliko mnogo smjerova, budući da je svaki od njih bio savršeni faksimil susjednog. Zbog debelog snjeţnog prekrivaĉa koji je pokrivao krov svake od ovih zgrada ĉinilo se kao da je Bog povukao bijelu crtu i rekao nema više, ne moţe dalje, ostatak neba pripada meni. To je, pomislio je Zarubin, bio njihov sljedeći izazov: ostatak neba. Zasigurno nije pripadao Bogu. U jednoj od ove ĉetiri zgrade nalazio se stan 124 dom KGB-ova agenta Lava Stepanoviĉa Demidova. Ranije tog jutra major Kuzmin informirao je doktora o La-vovu naglom odlasku. Napustio je vaţno ispitivanje već na samom poĉetku, tvrdeći da osjeća groznicu i da nije u stanju nastaviti. Majora je brinuo trenutak njegova odlaska. Je li Lav zbilja bio bolestan? Ili je za njegov odlazak postojao drugi razlog? Zašto ga je uvjeravao da se osjećao dovoljno dobro, a onda promijenio mišljenje nakon što je dobio zadatak ispitati osumnjiĉenog? I zašto je pokušao izdajnika ispitati sam? Doktorova je naredba bila provjeriti je li Lav uistinu bio bolestan. S medicinskog stajališta doktor je pretpostavljao, ĉak i prije pregleda, da je Lavova bolest bila rezultat duţe izloţenosti ledenoj vodi i da se vjerojatno radilo o upali pluća pogoršanoj uzimanjem narkotika. A ako je to bio sluĉaj, ako je Lav uistinu bio bolestan, onda je Zarubinu naloţeno. da se ponaša kao lijeĉnik i ubrza njegov oporavak. Ako pak utvrdi da je Lav iz nekog razloga hinio bolest, onda će Zarubin postupiti kao operativac KGB-a i umrtviti ga snaţnim sedativom, pretvarajući se da se radi o lijeku ili kakvu medicinskom toniku. Lav će tako biti prikovan za krevet sljedeća dvadeset ĉetiri sata, što će

KIKA

sprijeĉiti njegov bijeg i dati majoru dovoljno vremena da odluĉi o njegovoj sudbini. Prema ĉeliĉnoj ploĉici s tlocrtom priĉvršćenoj o betonski stup u dnu prve zgrade, stan 124 nalazio se na ĉetrnaestom katu trećeg bloka. Dizalo, metalna kutija s dovoljno mjesta za dvoje ili, ako vam ne smeta guţva, za ĉetvero, klopotao je uvis do trinaestog kata gdje je nakratko zastao, kao da uzima dah, prije nego što je prevalio preostalu udaljenost. Zarubinu su trebale obje ruke da odgurne ţeljezna rešetkasta vrata ustranu. Na ovoj je visini vjetar snaţno udarao preko otvorenog betonskog hodnika tako da su Zarubinu zasuzile oĉi. Bacio je pogled na panoramu iskrzanih rubova snijegom prekrivene Moskve prije nego što je skrenuo ulijevo i stigao do stana 124. Vrata je otvorila mlada ţena. Doktor je proĉitao Lavov dosje i znao je da je bio oţenjen ţenom imenom Raisa Gavrilovna Demidova, dvadesetsedmogodišnjom uĉiteljicom. U dosjeu nije bilo spomena o njezinoj ljepoti. Ona je svakako bila lijepa i to je trebalo biti navedeno u dosjeu. Ove stvari bile su vaţne. Nije se pripremio na to. Bio je slab na ljepotu; ne onu razmetljivu, samodopadnu. Bila mu je draţa suzdrţana ljepota. Pred njim je stajala takva ţena: nije se radilo o tome da se nije trudila oko svojeg izgleda, upravo suprotno, trudila se izgledati obiĉno, umanjiti znaĉaj svoje ljepote. Njezina kosa, njezina odjeća bile su u stilu svakodnevne, obiĉne mode, ako bi se to uopće moglo nazvati modom. Oĉito nije traţila mušku paţnju, zbog ĉega je doktoru bila još privlaĉnija. Takva je ţena izazov. U svojim je mladim danima doktor bio poznati ţenskaroš, štoviše, legendaran u pojedinim društvenim krugovima. Inspiriran prisjećanjem na svoje uspjehe iz prošlosti, nasmiješio joj se. Raisa je ugledala niz potamnjelih zuba, zasigurno poţutje-lih od pušenja. Odgovorila je smiješkom. Bila je i oĉekivala da će KGB nekog poslati, iako to nisu bili najavili, i ĉekala je da se ovaj ĉovjek predstavi. "Ja sam doktor Zarubin. Poslali su me da pregledam Lava." "Ja sam Raisa. Lavova ţena. Imate li identifikacijsku iska-znicu." Doktor je skinuo kapu, pronašao svoju iskaznicu i pruţio joj je. "Molim vas, zovite me Boris."

KIKA

U stanu su gorjele svijeće. Raisa je pojasnila da je trenutno postojala samo isprekidana opskrba elektriĉnom energijom -imali su uĉestalih problema s opskrbom na svim katovima iznad desetog. Trpjeli su povremena zamraĉenja koja su ponekad trajala minutu, ponekad cijeli dan. Ispriĉala se, nije znala kad će opet stići struja. Zarubin se pokušao našaliti. "Preţivjet će. Nije cvijet. Treba ga samo drţati na toplom." Pitala je doktora ţeli li piće: moţda nešto toplo, budući da je vani bilo tako hladno. On je prihvatio ponudu, dodirnuvši joj nadlanicu dok je uzimala njegov kaput. U kuhinji, doktor se leĊima naslonio uz zid te s rukama u dţepovima promatrao Raisu dok je pripremala ĉaj. "Nadam se da je voda još vruća." Glas joj je bio ugodan, njeţan i smiren. Stavila je lišće u mali ĉajnik, a onda prelila ĉaj u visoku ĉašu. Ĉaj je bio jak, gotovo crn, i kad je ĉaša bila dopola puna, obratila mu se: "Kakav ĉaj volite?" "Što jaĉi." "Ovako onda?" "Moţda još malo vode." Dok je nalijevala vodu iz samovara u ĉašu, Zarubin joj je pogledom klizio po tijelu, prateći obris grudi, struka. Odjeća koju je imala na sebi bila je neugledna - siva pamuĉna haljina, debele ĉarape, pleteni dţemper preko bijele košulje. Pitao se zašto Lav nije iskoristio svoj poloţaj kako bi je odijevao u inozemnu odjeću po mjeri. Ali ĉak ni masovno proizvedena odjeća ni grubi materijali nisu je ĉinili ništa manje privlaĉnom. "Priĉajte mi o svom muţu." "Ima groznicu. Tvrdi da mu je hladno kad mu je vruće. Drhti. Odbija jesti." "Ako ima groznicu, onda je bolje da neko vrijeme ne jede. MeĊutim, pomanjkanje apetita moglo bi biti rezultat uzimanja amfetamina. Znate li što o tome?" "Kad se radi o njegovu poslu, ja ne znam ništa." "Jeste li primijetili neke promjene na njemu?" "Preskaĉe obroke, vani je po cijele noći. Ali to su zahtjevi njegova posla. Primijetila sam da nakon dugih sati na poslu postane pomalo odsutan mislima." "Zaboravlja stvari?"

KIKA

Pruţila je doktoru ĉašu. "Ţelite li šećera?" "Radije bih marmeladu." Posegnula je rukom prema najvišoj polici. Dok je to ĉinila, rukav košulje skliznuo je unatrag i otkrio komadić savršene blijede koţe. Zarubinu su se osušila usta. Skinula je s police staklenku tamnoljubiĉaste marmelade, otvorila je i ponudila mu ţlicu. Zgrabio je grudicu marmelade, stavio je na jezik i otpivši malo vrućeg ĉaja pustio da mu se rastopi u ustima. Pritom ju je gledao ravno u oĉi. Shvativši njegovu ţelju, porumenjela je. Gledao je kako joj se rumenilo širi vratom. "Hvala." "Moţda biste htjeli pregledati mog muţa?" Zatvorila je staklenku, stavila je na stranu i krenula prema spavaćoj sobi. On se nije pomaknuo. "Ţelio bih najprije popiti svoj ĉaj. Nema ţurbe." Ona se morala vratiti. Zarubin je napućio usne i puhnuo površinom ĉaja. Ĉaj je bio vruć i sladak. Ona je bila smetena. Zarubin je uţivao u tome što ga je morala ĉekati. U spavaćoj sobi bez prozora bilo je vruće, a zrak je bio usta-jao. Zarubin je već po smradu znao da je ĉovjek koji je leţao u krevetu bio bolestan. Na svoje iznenaĊenje, osjetio je nešto nalik razoĉaranju. Razmišljajući što je mogao biti uzrok tom osjećaju, sjeo je na krevet pored Lava. Izmjerio mu je temperaturu. Bila je visoka, ali ne opasno visoka. Poslušao mu je pluća. Nije ĉuo ništa neobiĉno. Lav nije imao tuberkulozu. Nije bilo znakova da se ovdje radilo o bilo ĉemu teţem od prehlade. Raisa je stajala pored njega, promatrajući ga. Doktor je mogao omirisati sapun na njezinim rukama. Uţivao je u njezinoj blizini. Izvadio je smeĊu bocu iz svoje torbe i odmjerio ţlicu guste zelene tekućine. "Molim vas, podignite mu glavu." Pomogla je muţu da se podigne u sjedeći poloţaj. Zarubin mu je ulio tekućinu u usta. Nakon što ju je progutao, Raisa je spustila Lavovu glavu na jastuk. "Što je to bilo?" "To je tonik - pomoći će mu da zaspi." "Ne treba mu pomoć oko toga."

KIKA

Doktor nije odgovorio. Nije mu se dalo smišljati laţ. Tonik koji mu je dao kao lijek bio je zapravo doktorova vlastita kreacija: kombinacija barbiturata, halucinogenih sastojaka i, kako bi se prikrio okus, šećernog sirupa. Svrha mu je bila onesposobiti i tijelo i um. Kad se davao oralno, mišići bi otkazali za manje od sata - omlitavivši potpuno, opuštajući se do toĉke u kojoj se i najmanji pokret ĉinio nevjerojatno napornim. Halucinogeni sastojak zapoĉinjao je djelovati ubrzo nakon toga. Zarubin je imao ideju: uobliĉila se u kuhinji, u trenutku kad je Raisa porumenjela, a kristalizirala se u plan u trenutku kad je namirisao sapun na njezinim rukama. Ako bi u izvještaju napisao da Lav nije bolestan, da je bio na laţnom bolovanju, onda bi on zasigurno bio uhićen i podvrgnut ispitivanju. Pored svih ostalih pitanja u vezi njegova ponašanja, nad njim bi se nadvio oblak sumnje. Najvjerojatnije bi bio uhićen. Njegova ţena, njegova prekrasna ţena završila bi sama i ranjiva. Bio bi joj potreban saveznik. Zarubinov poloţaj unutar Snaga drţavne sigurnosti bio je jednak ili ĉak viši od Lavova, i bio je uvjeren kako bi joj mogao pruţiti prihvatljivu i ugodnu alternativu. Zarubin je bio oţenjen, ali mogao ju je uzeti za ljubavnicu. Bio je uvjeren da je Raisa imala izraţen instinkt za preţivljavanje. Pa ipak, uzevši sve u obzir, mogao bi postojati i jednostavniji naĉin da dobije što je ţelio. Ustao je. "Moţemo li porazgovarati nasamo?" U kuhinji, Raisa je prekriţila ruke. Lagano se namrštila otkrivajući medu obrvama jednu boru - sićušna udubina u njezinoj savršenoj blijedoj koţi. Zarubin je poţelio prijeći jezikom preko nje. "Hoće li mom muţu biti dobro?" "Ima groznicu. I ja bih to bio spreman reći." "Bili biste spremni što reći?" "Bio bih pripravan reći da je zbilja bolestan." "Pa jest zbilja bolestan. Upravo ste to rekli." "Razumijete li zašto sam ja ovdje?" "Zato jer ste lijeĉnik, a moj je muţ bolestan." "Poslali su me da otkrijem je li vaš muţ zbilja bolestan ili tek pokušava izbjeći posao." "Ali oĉito je da je bolestan. Lijeĉnik ili ne, svatko bi bio u stanju vidjeti da je bolestan."

KIKA

"Da, ali poslali su mene. Ja sam taj koji odluĉuje u ovom sluĉaju. A oni će vjerovati onome što ja kaţem." "Doktore, upravo ste rekli da je bolestan. Rekli ste da ima groznicu." "I bio bih spreman to sluţbeno izjaviti ako biste vi bili spremni spavati sa mnom." Nevjerojatno, nije ni trepnula. Nije bilo vidljive reakcije. Njezina je hladnoća natjerala Zarubina da je poţeli još snaţnije. Nastavio je: "Bilo bi to samo jednom, naravno, osim ako vam se svidim, a onda bismo mogli nastaviti. Mogli bismo nešto i dogovoriti: imali biste što god poţelite, u razumnim granicama. Poanta je da nitko ne bi morao znati." "A ako odbijem?" "Reći ću da vam je muţ laţljivac. Reći ću da oĉajniĉki izbjegava posao iz meni nepoznatih razloga. Predloţit ću da se protiv njega pokrene istraga." "Ne bi vam vjerovali." "Sigurni ste u to? Sumnja već postoji. Sve što trebaju jest da ja malo poguram stvar." Shvaćajući njezinu šutnju kao prihvaćanje njegove ponude, Zarubin je zakoraĉio prema njoj i paţljivo joj rukom obujmio nogu. Nije se micala. Mogli bi to uĉiniti sad, u kuhinji. Nitko ne bi znao. Njezin se muţ ne bi probudio. Ona bi mogla stenjati od uţitka, mogla bi biti glasna koliko poţeli. Raisa je pogledala ustranu, zgadena, ne znajući što da uĉini. Zarubinova ruka skliznula joj je niz nogu. "Ne brini. Muţ ti ĉvrsto spava. Neće nam smetati. A ni mi nećemo smetati njemu." Zavukao joj je ruku pod suknju. "Mogla bi i uţivati. Mnoge prije tebe jesu." Bio joj je toliko blizu da mu je mogla omirisati dah. Nagnuo se prema njoj, rastvorio usta, a njegovi su joj se ţuti zubi poĉeli pribliţavati kao da je bila jabuka koju je namjeravao zagristi. Odgurnula ga je. On ju je zgrabio za zglob. "Deset minuta stvarno nije visoka cijena za ţivot tvog muţa. Uĉini to za njega." Privukao ju je bliţe, stisnuo snaţnije. Odjednom ju je pustio, podigavši obje ruke u zrak. Drţala mu je noţ uz vrat.

KIKA

"Ako niste sigurni u bolest mog muţa, molim vas da obavijestite majora Kuzmina - našeg dobrog prijatelja - da pošalje drugog lijeĉnika. Drugo mišljenje bilo bi više nego dobrodošlo."

Obilazili su jedno oko drugog, noţa prislonjenog uz njegovo grlo, sve dok Zarubin nije izašao iz kuhinje. Raisa je ostala stajati na ulazu u kuhinju, drţeći noţ u visini pojasa. Doktor je uzeo svoj kaput i polako ga obukao. Podigao je svoju koţnu torbu, otvorio ulazna vrata i zaţmirio dok se privikavao na svjetlima zimskog dana: "Samo djeca još vjeruju u prijatelje, i to samo glupa djeca." Raisa je zakoraĉila naprijed, zgrabila njegovu šubaru s vješalice i bacila mu je pred noge. Dok se on saginjao da je pokupi, ona je zalupila ulaznim vratima. Slušajući ga kako odlazi, poĉela je drhtati. Još je uvijek drţala noţ. Moţda mu je bila dala nekakav znak zbog kojeg je mislio da će pristati na njegovu ponudu. Prevrtila je dogaĊaje: otvaranje vrata, smiješenje njegovoj neuspjeloj šali, uzimanje njegova kaputa, kuhanje ĉaja. Zarubin je bio u zabludi. Ništa nije mogla uĉiniti u vezi s tim. Ali moţda se mogla poigravati njegovim prijedlogom, pretvarati se da je u iskušenju. Moţda je stara budala samo trebala misliti kako je polaskana njegovim prijedlogom. Protrljala je ĉelo. Loše je to odigrala. Dovela ih je u opasnost. Ušla je u spavaću sobu i sjela pored Lava. Njegove su se usne micale kao u tihoj molitvi. Nagnula se nad njim, pokušavajući izvući nekakav smisao iz njegovili rijeĉi. Bile su jedva ĉujne, nepovezani djelići govora. Bio je u deliriju. Zgrabio ju je za ruku. Koţa mu je bila hladna i ljepljiva. Oslobodila je ruku i puhnuvši ugasila svijeću. Lav je stajao u snijegu, rijeka je vijugala pred njim, Anatolij Brodski bio je na suprotnoj obali. Uspio je prijeći rijeku i gotovo se dokopati sigurnosti šume. Lav je zakoraĉio za njim i onda pod nogama ugledao, zarobljene pod slojem leda, ţene i muškarce koje je uhitio. Pogledao je ulijevo i udesno - cijela rijeka bila je puna njihovih zaleĊenih tijela. Ako je htio doći do šume i uhvatiti ovog ĉovjeka, morao je prijeći preko njih. Nije imao izbora - to mu je bila duţnost - Lav je ubrzao korak. Ali svojim je koracima oţivio

KIKA

tjelesa. Led se poĉeo topiti. Rijeka je oţivjela, previjajući se u bolovima. Tonući u mulj, Lav je osjetio njihova lica pod svojim ĉizmama. Nije bilo vaţno kojom je brzinom trĉao, bila su svuda, iza, ispred. Ruka ga je zgrabila za ĉizmu. Otresao ju je. Druga ruka zgrabila ga je za gleţanj, pa treća, ĉetvrta, peta. Zatvorio je oĉi, ne usuĊujući se gledati, ĉekajući da ga potope. Kad je otvorio oĉi, stajao je u neuglednom uredu. Raisa je stajala pored njega odjevena u blijedu crvenu haljinu, haljinu koju je posudila od prijateljice na dan njihova vjenĉanja, na brzinu prepravljenu kako joj ne bi bila prevelika. U kosi je imala jedan bijeli cvijet ubran u parku. On je bio odjeven u loše skrojeno sivo odijelo. Odijelo nije bilo njegovo: posudio ga je od kolege. Nalazili su se u zapuštenom uredu u zapuštenoj vladinoj zgradi, jedno pored drugog, pred stolom za kojim je sjedio proćelavi muškarac nagnut nad nekakvim papirima. Raisa mu je pokazala njihove isprave i ĉekala dok ih je provjeravao. Nije bilo ni zavjeta ni ceremonije ni buketa cvijeća. Nije bilo ni gostiju ni suza ni ĉestitara - bili su sami njih dvoje, odjeveni u najbolju odjeću do koje su mogli doći. Bez kompliciranja: bilo je previše burţujski raditi predstave. Njihov jedini svjedok, ovaj proćelavi drţavni sluţbenik, unio je njihove podatke u debelu, trošnu knjigu vjenĉanih. Nakon što je to uĉinio, uruĉio im je vjenĉani list. Bili su muţ i ţena. U starom stanu njegovih roditelja, gdje su napravili svadbeno slavlje, doĉekali su ih prijatelji, susjedi, svi su htjeli iskoristiti gostoprimstvo. Starci su pjevali nepoznate pjesme. Pa ipak, nešto je bilo pogrešno u vezi ovog sjećanja. Bilo je tu hladnih i smrknutih lica. Fjodorova je obitelj bila tu. Lav je još uvijek plesao, ali se svadba pretvorila u pogreb. Svi su zurili u njega. Zaĉuo je kucanje na prozoru. Okrenuo se i ugledao obris muškarca priljubljenog uz staklo. Lav je krenuo prema njemu i obrisao kondenziranu paru s prozora. Bio je to Mihail Svjatoslavoviĉ Zinovjev, metkom prostrijeljene glave, razbijene vilice, izudaran. Lav je zakoraĉio unatrag, okrenuo se oko sebe. U sobi više nije bilo nikoga osim dviju djevojĉica - Zinovjevih kćeri odjevenih u prljave dronjke. Siroĉad nateĉena trbuha, koţe prekrivene ĉire-vima. Buhe su

KIKA

im milile preko odjeće, obrva, u crnoj prljavoj kosi. Lav je zatvorio oĉi i zatresao glavom. Drhteći, smrzavajući se, otvorio je oĉi. Bio je pod vodom i tonuo velikom brzinom. Iznad njega nalazio se led. Pokušao je plivati prema gore, ali ga je struja povlaĉila prema dnu. Na ledu su stajali ljudi i promatrali ga, gledali kako se utapa. Snaţna bol parala mu je pluća. Ne mogavši više zadrţavati dah, otvorio je usta. Lav je glasno zastenjao i otvorio oĉi. Raisa je sjedila pored njega, pokušavajući ga umiriti. Ogledao se uokolo, zbunjen: um mu je još uvijek jednim dijelom bio u svijetu snova, a drugim u ovom. Ovo je bilo stvarno: bio je u svom stanu, u sadašnjosti. Osjetivši olakšanje, uhvatio je Raisu za ruku i šaptao u uţurbanom, neprekinutom tijeku. "Sjećaš li se dana kad smo se prvi put ugledali? Mislila si kako sam bezobrazan jer sam zurio u tebe. Izašao sam na pogrešnoj stanici podzemne ţeljeznice samo da bih te upitao kako se zoveš. A ti mi nisi htjela reći. Ali nisam htio otići dok mi nisi rekla. Pa si mi lagala i rekla da se zoveš Lena. Cijeli tjedan priĉao sam o prekrasnoj ţeni po imenu Lena. Svima sam govorio, Lena je tako prekrasna. Kad sam te opet konaĉno opet vidio i nagovorio da prošećeš sa mnom, cijelo sam te vrijeme zvao Lena. Na kraju te šetnje bio sam spreman poljubiti te, a ti si samo bila spremna reći mi svoje pravo ime. Sljedeći sam dan svima rekao kako je Raisa prekrasna, a svi su mi se smijali i govorili kako je prošli tjedan bila Lena, ovaj tjedan Raisa, a sljedeći tjedan bit će neka druga. Ali nikad nije bila. Uvijek si bila samo ti." Raisa je slušala svog muţa i pitala se ĉemu ta nagla sentimentalnost. Otkud je došla? Moţda svi postaju sentimentalni kad se razbole. Natjerala ga je da legne i uskoro je opet spavao. Prošlo je gotovo dvanaest sati otkad je doktor Zarubin otišao. Prezreni tašti starac bio je opasan neprijatelj. Kako bi skrenula misli, skuhala je juhu - gustu pileću juhu s komadićima mesa, a ne samo povrćem i pilećim kostima. Krĉkala se na slaboj vatri, spremna za Lava kad opet bude u stanju jesti. Promiješala je juhu i napunila si zdjelicu. Ĉim je to uĉinila, zaĉula je kucaj na vratima. Nije oĉekivala goste. Uzela je noţ, isti onaj noţ, i prišla vratima skrivajući ga iza leda. "Tko je?" "Major Kuzmin." Drhtavih ruku otvorila je vrata.

KIKA

Pred njom je stajao major Kuzmin u pratnji dvojice snaţnih mladih vojnika. "Doktor Zarubin priĉao je sa mnom." Raisa je ispalila: "Molim vas, pogledajte Lava sami..." Kuzmin je izgledao iznenaĊeno. "Ne, nema potrebe. Ne ţelim ga uznemiravati. Vjerujem doktoru kad su u pitanju zdravstveni problemi. Osim toga, ne bih htio ispasti kukavica, ali ne ţelim uhvatiti njegovu prehladu. Ona nije uspijevala razumjeti što se dogodilo. Doktor je rekao istinu. Ugrizla se za usnu, pokušavajući ne pokazati olakšanje. Major je nastavio. "Razgovarao sam s tvojom školom. Objasnio im da ćeš uzeti dopust kako bi pomogla Lavu u oporavku. Treba nam zdrav. On je jedan od naših najboljih agenata." "Sretan je što ima tako briţne kolege." Kuzmin je odmahnuo rukom na ovaj komentar. Dao je znak vojniku koji je stajao pored njega. U ruci je drţao papirnatu vrećicu. Zakoraĉio je naprijed i pruţio je Raisi. "To je dar doktora Zarubina. Tako da se ne trebaš zahvaljivati meni." Raisa je još uvijek drţala noţ iza leda. Za preuzimanje vrećice trebale su joj obje ruke. Gurnula je oštricu u suknju. Potom je prihvatila vrećicu koja je bila teţa nego što je oĉekivala. "Hoćete li ući?" "Hvala, ali kasno je i umoran sam." Kuzmin joj je poţelio laku noć. Zatvorila je vrata i otišla u kuhinju, stavila je vrećicu na stol i izvukla noţ iz pojasa suknje. Otvorila je vrećicu. Bila je puna naranĉa i limuna, prava raskoš u gradu u kojem je vladala nestašica hrane. Zatvorila je oĉi, zamišljajući zadovoljstvo koje je Zarubin osjećao zbog njezine zahvalnosti, ne na voću, već na ĉinjenici da je samo obavio svoj posao, na ĉinjenici da je prijavio kako je Lav uistinu bio bolestan. Naranĉama i limunima poruĉio joj je kako bi se trebala osjećati duţnom. Da je htio, mogao ih je oboje dati uhititi. Ispraznila je sadrţaj vrećice u kantu za smeće. Zurila je u ţive boje prije nego što je izvadila svaki komad voća iz kante. Pojest će njegov poklon. Ali neće zaplakati.

19. veljaĉe

KIKA

Ovo je bio prvi put u ĉetiri godine da je Lav uzeo neplanirani dopust. Postojala je cijela vojska zatvorenika koji su bili osuĊeni na gulage zbog povrede radne etike; ljudi koji su izbivali s radnog mjesta nedozvoljeno dugo ili koji su zakasnili na posao pola sata. Sigurnije je bilo otići na posao i srušiti se na tvorniĉkom podu, nego preventivno ostati kod kuće. Odluku o tome hoće li ili neće raditi nikad nije donosio radnik. Ipak, Lav nije bio ni u kakvoj opasnosti. Raisa mu je rekla da ga je pregledao lijeĉnik, a i major Kuzmin ga je posjetio, odobrivši njegovo izbivanje s posla. Ovo je znaĉilo da je zabrinutost koju je osjećao bila uzrokovana neĉim drugim. Što je više o tome razmišljao, to mu je postajalo jasnije. Nije se htio vratiti na posao. Već tri dana nije izlazio iz kuće. Izoliran od svijeta, cijeli je dan leţao u krevetu pijuckajući vruću limunadu sa šećerom, jedući boršĉ i igrajući karte sa svojom ţenom, koja mu nije nimalo popuštala na raĉun bolesti i pobijedila ga u gotovo svim partijama. Većinu je vremena spavao, a nakon onog prvog dana više nije imao noćne more. Ustupile su mjesto tuposti. Oĉekivao je da će osjećaj nestati, da je melankolija bila nuspojava metamfetamin-skog umora. MeĊutim, pogoršavalo se. Uzeo je svoju drogu - nekoliko staklenih boĉica prljavo bijelih kristala - i istresao ih u sudoper. Neće više biti uhićenja pod narkoticima. Je li problem bio u drogi? Ili pak u uhićenjima? Kako se fiziĉki sve bolje osjećao, to mu je bilo lakše racionalizirati dogaĊaje prethodnih nekoliko dana. Pogriješili su: Anatolij Tarasoviĉ Brodski bio je pogreška. Bio je to nevin ĉovjek uhvaćen i zdrobljen zupcima vitalne i vaţne, ali ne i nepogrešive drţavne mašinerije. Stvar je bila takva, jednostavna i nesretna. MeĊutim, jedan ĉovjek nije nagrizao smisao njihovih operacija. Kako je mogao? Principi njihova posla ostali su ispravni. Zaštita naroda bila je vaţnija od jedne osobe, vaţnija od tisuću ljudi. Koliko su vrijedile sve tvornice i strojevi i vojske? U usporedbi s njima, vrijednost jednog ĉovjeka bila je ništavna. Bilo je vaţno da Lav nastavi tako razmišljati. Jedino je tako mogao dalje, morao je nastaviti razmišljati o općem dobru. Zakljuĉci su bili ispravni, ali on nije nimalo vjerovao u njih.

KIKA

Pred njim je stajao spomenik Feliksu Dzerţinskom, nasred trga Lubjanka, uokviren komadićem trave i okruţen prometnicom. Lav je znao napamet Dzerţinskijevu priĉu. Svaki je agent njegovu priĉu znao napamet. Kao prvi rukovoditelj Ĉeke, tajne policije koju je osnovao i imenovao Lenjin nakon rušenja carskog reţima, Dzerţinski je bio praotac NKVD-a. On je bio uzor. Priruĉnici za obuku bili su prepuni njemu pripisanih citata. Moţda njegov najpoznatiji govor, na koji se ĉesto pozivalo, tvrdio je kako: Agent mora uvježbati svoje srce da bude okrutno. Okrutnost je zauzimala poĉasno mjesto u njihovu radnom kodeksu. Okrutnost je vrlina. Okrutnost je neophodna. Teţite okrutnosti! Okrutnost je imala kljuĉeve koji će otkljuĉati vrata savršene Drţave. Ako je biti pripadnikom Ĉeke nalikovalo vjerskoj sekti, onda je okrutnost bila jedna od njezinih središnjih zapovijedi. Lavovo se obrazovanje temeljilo na njegovu sportskom duhu, njegovoj tjelesnoj snazi - i ta mu je ĉinjenica dosad pomagala u napredovanju u karijeri, jer je zbog nje bio ĉovjek kojem se moglo vjerovati na naĉin na koji se to intelektualcu nije moglo. MeĊutim, to je znaĉilo da je bio prisiljen barem jednu veĉer tjedno posvetiti napornom prepisivanju citata koje je svaki agent morao znati napamet. Opterećen slabim pamćenjem, stanjem koje je pogoršavala konzumacija droge, nije bio knjiški tip. MeĊutim, sposobnost prisjećanja kljuĉnih politiĉkih govora bila je neophodna. Svaka bi omaška pokazala nedostatak vjere i posvećenosti ideji. I sad, nakon tri dana izostanka s posla, dok je prilazio vratima Lubjanke i gledao unatrag prema spomeniku Dzerţinskom, shvatio je da su mu misli bile nepovezane - prisjećao se slogana, ali ne u cijelosti i ne u ispravnom poretku. Sve ĉega se mogao toĉno sjetiti, od tisuća i tisuća rijeĉi, od cijele ĉe-kistiĉke biblije aksioma i principa, bila je vaţnost okrutnosti. Lava su uveli u Kuzminov ured. Major je sjedio. Pokretom ruke pozvao je Lava da mu sjedne nasuprot. "Osjećaš se bolje?" "Da, hvala. Ţena mi je rekla da ste me posjetili." "Zabrinuli smo se za tebe. Ovo je prvi put da si se razbolio. Provjerio sam tvoj dosje." "Ispriĉavam se."

KIKA

"Nisi ti kriv. Bilo je hrabro od tebe što si skoĉio u rijeku. I drago nam je da si mu spasio ţivot. Odao nam je neke vaţne informacije." Kuzmin je prstom lupkao po tankom crnom dosjeu na sredini svog stola. "U tvojoj je odsutnosti Brodski priznao. Trebala su mu dva dana, dva šok-tretmana kamforom. Pokazao je nevjerojatnu tvrdoglavost. Ali na kraju se slomio. Dao nam je imena sedmorice angloameriĉkih simpatizera." "Gdje je on sad?" "Brodski? Pogubljen je sinoć." Što je Lav uopće oĉekivao? Usredotoĉio se na to da mu izraz lica ostane miran, kao da mu je upravo netko rekao da je vani hladno. Kuzmin je podigao crni dosje i pruţio ga Lavu. "Unutra se nalazi cjeloviti transkript njegova priznanja." Lav je otvorio dosje. Pogled mu je zapeo na prvoj reĉenici. Ja - Anatolij Tarasovič Brodski - ja sam špijun. Preletio je preko natipkanih stranica. Prepoznao je uzorak, isprike u uvodu i izraţavanje ţaljenja prije opisivanja cijele prirode svog zloĉina. Vidio je ovakav uzorak već tisuću puta. Razlikovali su se samo u detaljima: imena, mjesta. "Ţelite li da ga sad proĉitam?" Kuzmin je zatresao glavom, pruţajući mu zatvorenu omotnicu. "Imenovao je šest sovjetskih graĊana i jednog MaĊara. To su izdajnici koji rade za strane vlade. Šest imena prepustio sam drugim agentima. Sedmo ime prepuštam tebi. S obzirom na to da si jedan od mojih najboljih agenata, prepustio sam ti najteţu istragu. U toj omotnici nalaze se rezultati preliminarne istrage, nekoliko fotografija i sve informacije koje trenutno posjedujemo o toj osobi, a kojih, kao što ćeš vidjeti, nema mnogo. Ti trebaš prikupiti daljnje informacije, i ako je Anatolij bio u pravu i ta osoba jest izdajnik, uhitit ćeš je i dovesti ovamo, uobiĉajeni postupak." Lav je otvorio omotnicu, izvukavši iz nje nekoliko velikih crno-bijelih fotografija. Bile su to tipiĉne nadzorne fotografije, snimljene iz daljine, s druge strane ceste.

KIKA

Na fotografijama je bila njegova ţena.

Istoga dana Raisa je osjetila olakšanje jer se bliţio kraj radnoga dana. Posljednjih osam sati predavala je istu lekciju svim svojim razredima. Bila je profesorica obveznih politiĉkih nauka, ali jutros je na školsku adresu pristigao dopis iz Ministarstva obrazovanja, u kojem joj je naloţeno da slijedi priloţeni nastavni plan. Ĉinilo se da su iste upute bile odaslane u sve škole u Moskvi i da ih je trebalo provesti odmah, a uobiĉajene su se lekcije trebale nastaviti sutra. Dopis je nalagao da provede nastavne sate razgovarajući sa svakim razredom o tome koliko je Staljin volio sovjetsku djecu. Sama ljubav bila je politiĉka lekcija. Nije bilo vaţnijih ljubavi od VoĊine Ljubavi i sukladno tome Ljubavi prema VoĊi. Kao dio te Ljubavi, Staljin je htio da se sva njegova djeca, bez obzira na uzrast, prisjete nekoliko osnovnih mjera opreza koje bi trebale postati sastavni dio njihovih svakodnevnih ţivota. Ne smiju prelaziti cestu bez provjeravanja obiju strana, moraju biti paţljivi kad se voze podzemnom ţeljeznicom, i konaĉno, a ovo je trebalo naroĉito naglasiti, ne smiju se igrati na ţeljezniĉkim prugama. Protekle godine desilo se nekoliko tragiĉnih nesreća na traĉnicama. Sigurnost sovjetske djece bila je vaţnija od svega. Ona su bila budućnost. Na tu je temu potom bilo zadano nekoliko pomalo smiješnih vjeţbi. Svaki nastavni sat morala je zakljuĉiti kratkim kvizom kako bi potvrdila da su sve informacije bile usvojene. Tko te najviše voli? Točan odgovor: Staljin. Koga ti najviše voliš? Točan odgovor: vidi gore. (pogrešne odgovore zabilježiti) Što nikad ne smiješ raditi? Točan odgovor: igrati se na tračnicama. Raisa je pretpostavljala da je razlog ovom najnovijem proglasu bila zabrinutost Partije zbog gubitka stanovništva.

KIKA

U pravilu je njezin predmet bio naporan, moţda i više od drugih. I dok se od uĉenika nije oĉekivalo da plješću nakon sva-ke matematiĉke jednadţbe, oĉekivalo se da svaka njezina izjava 0 generalisimusu Staljinu, Sovjetskom Savezu ili izglednosti svjetske revolucije bude doĉekana pljeskom. Uĉenici su se meĊusobno natjecali, nitko nije htio izgledati manje odan od svog susjeda. Svakih pet minuta sat se prekidao jer su uĉenici ustajali, lupali nogama o pod ili šakama o stol, a Raisina je duţnost bila ustati i pridruţiti im se. Kako bi sprijeĉila da joj se dlanovi ogule, pljeskala je naĉinom u kojem su joj se ruke jedva dodirivale, klizile jedna preko druge oponašajući oduševljenje. U poĉetku je mislila kako su djeca uţivala u ovakvom buĉenju, koristeći svaku priliku da prekinu nastavu. Ali s vremenom je shvatila da to nije bio sluĉaj. Djeca su se bojala. To je znaĉilo da disciplina na njezinim satovima nikad nije bila problem. Rijetko je morala podići glas i nikad nije morala prijetiti. Ĉak i u dobi od šest godina, djeca su razumjela da je nepoštivanje autoriteta i upadanje drugima u rijeĉ znaĉilo stavljanje vlastitog ţivota na kocku. Mladost nije bila nikakva garancija. Dob u kojoj je dijete moglo biti strijeljano zbog svojih zloĉina, ili oĉevog zloĉina, bila je dvanaest. Ovu lekciju Raisa nije smjela predavati. Usprkos velikom broju uĉenika u razredu, koji bi bio i veći da nije bilo rata koji je demografski opustošio zemlju, Raisa je bila krenula s idejom kako će zapamtiti ime svakog uĉenika. Namjera joj je bila pokazati kako brine za svakog uĉenika posebno. MeĊutim, ubrzo je primijetila kako je njezina sposobnost pamćenja imena stvarala naroĉitu nelagodu. Kao da je u njoj bilo neke zle namjere. Ako ti zapamtim ime, mogu te prijaviti. Ova su djeca već bila nauĉila vrijednost anonimnosti i Raisa je shvatila kako bi im bilo draţe da im poklanja što manje individualne paţnje. Nakon manje od dva mjeseca prestala ih je prozivati osobnim imenima i vratila se upiranju prstom. Ipak, imala je relativno malo razloga za ţaljenje. Škola u kojoj je predavala, Srednja škola 7 - pravokutna graĊevina izdignuta na zdepastim betonskim nogama - bila je jedan od dragulja sovjetske obrazovne politike. Ĉesto su je fotografirali i o njoj pisali, a otvorio ju

KIKA

je nitko drugi nego Nikita Hrušĉov, koji je odrţao govor u novoj sportskoj dvorani ĉiji je pod bio toliko ulašten da su se njegovi tjelohranitelji morali svojski truditi da se ne okliznu. Tvrdio je da obrazovanje mora biti usklaĊeno s potrebama zemlje. A ono što je zemlji trebalo bili su visokopro-duktivni mladi znanstvenici, inţenjeri i sportaši, dobitnici zlatnih medalja. Sportska dvorana veliĉine katedrale, priljubljena uz glavnu zgradu, bila je i šira i viša od same škole, opremljena dvoranskom stazom za trĉanje, cijelom zbirkom strunjaĉa, ruĉa, Ijestava od uţeta i odskoĉnih dasaka, neprestano korištenih izvannastavnim rasporedom što je svaki dan ukljuĉivao sat vremena tjelovjeţbe svih uĉenika, bez obzira na njihovu dob ili mogućnosti. Poruka njegova govora, kao i dizajna škole, uvijek je Raisi bila više nego jasna: zemlja nije trebala pjesnike, filozofe i svećenike. Trebala je produktivnost koja je mogla biti izmjerena i kvantificirana, uspjeh koji se mogao mjeriti štopericom. Raisa je samo jednog svojeg kolegu smatrala prijateljem -Ivana Kuzmiĉa Ţukova, profesora ruskog jezika i knjiţevnosti. Nije znala koliko je toĉno imao godina, nije htio reći, ali bilo mu je oko ĉetrdeset. Njihovo je prijateljstvo zapoĉelo sluĉajno. Jednom se nemarno ţalio na veliĉinu školske knjiţnice - podrumske prostorije ne veće od ormara, smještene pored bojlera i natrpane pamfletima, starim brojevima Pravde, odobrenim tekstovima i bez ijednog stranog autora. Ĉuvši ga, Raisa mu je prišapnula da bi trebao biti paţljiviji. To tiho upozorenje oznaĉilo je poĉetak neobiĉnog prijateljstva koje je, s njezine strane, moţda bilo pomalo neoprezno s obzirom na Ivanovu tendenciju izgovaranja onoga što mu je bilo na umu. U oĉima mnogih on je već bio oznaĉen. Drugi su profesori bili uvjereni da je skupljao zabranjene tekstove i skrivao ih ispod parketa svoga stana ili, još mnogo gore, da je pisao vlastitu knjigu i krijumĉario nesumnjivo subverzivne tekstove na Zapad. Istina, bio joj je posudio ilegalni prijevod knjige Kome zvono zvoni, koju je bila prisiljena ĉitati po parkovima tijekom ljeta i koju se nikad nije usudila ponijeti sa sobom u stan. Raisa si je mogla dopustiti ovo prijateljstvo samo zbog toga što njezina odanost nikad nije bila dovedena u pitanje. Bila je, naposljetku, ţena agenta Sluţbe drţavne sigurnosti, što su znali gotovo svi, ukljuĉujući i neke uĉenike. Bilo je za oĉekivati da će Ivan zadrţati odreĊenu distancu. Nesumnjivo se uvjeravao u to da ga je Raisa već

KIKA

mogla prijaviti da je to htjela, s obzirom na to koliko je nepromišljenih izjava već izrekao u njezinu društvu, i koliko bi joj bilo lako, u noći, na jastuku, šapnuti njegovo ime u uho svoga muţa. I tako se dogodilo da je jedina osoba kojoj je vjerovala meĊu svojim kolegama bio ĉovjek kojemu se najmanje vjerovalo, a jedina osoba kojoj je on vjerovao bila je ţena kojoj je trebao najmanje vjerovati. Bio je oţenjen, imao troje djece. Ipak, ona je slutila kako je bio zaljubljen u nju. Nije o tom previše razmišljala i nadala se, zbog njih oboje, da to nije bilo nešto o ĉemu je on previše razmišljao. Ispred glavnog ulaza u školu, s druge strane ceste, u predvorju niske stambene zgrade, stajao je Lav. Presvukao se iz svoje uniforme i sad je stajao odjeven u civilnu odjeću, odjeću koju je posudio na poslu. U Lubjanki je postojao cijeli niz ormara ispunjenih razliĉitim odjevnim predmetima - kaputima, jaknama, hlaĉama - svih veliĉina i kvalitete, koji su trebali posluţiti upravo za ovakve sluĉajeve. Lav nije razmišljao odakle je ta odjeća dolazila, sve dok nije primijetio krvavu mrlju na rukavu jedne košulje. Bila je to odjeća pogubljenih u zgradi u Varsonof jevskoj ulici. Bila je, naravno, oprana, ali neke su mrlje bile tvrdoglave. Odjeven u sivi kaput duţine do gleţnja i s debelom vunenom kapom nabijenom na oĉi, Lav je bio uvjeren kako ga ţena neće prepoznati ako sluĉajno pogleda u njegovu pravcu. Cupkao je na mjestu ne bi li se ugrijao, pogledavajući na sat, ĉeliĉni Poljot Aviator roĊendanski poklon njegove ţene. Ona će uskoro završiti s nastavom. Pogledao je u ţarulju iznad sebe. Razbio ju je upotrijebivši ostavljenu krpu za pranje, bacivši tako predvorje u sjenu. Ovo nije bio prvi put da netko prati njegovu ţenu. Prije tri godine Lav je dogovorio njezino praćenje iz razloga koji nisu imali nikakve veze s pitanjima drţavne sigurnosti. Tada su bili u braku manje od godinu dana. U jednome trenutku ona je postala vrlo distancirana. Ţivjeli su zajedno, a ipak odvojeno, radeći po cijele dane, susrećući se u stanu samo nakratko, ujutro i naveĉer, poput dviju ribarica koje zorom isplovljavaju iz iste luke. On nije vjerovao da se promijenio kao muţ, pa nije shvaćao ni zašto bi se ona promijenila kao ţena. Kad god bi pokušao razgovarati o tome, ona je tvrdila da se ne osjeća dobro, istovremeno odbijajući otići lijeĉniku, a osim toga, kako joj je moglo

KIKA

biti loše mjesecima? Jedino objašnjenje kojeg se mogao dosjetiti bilo je da je zaljubljena u drugog muškarca. Zbog tih je sumnji naloţio svom netom zaposlenom perspektivnom mladom agentu da slijedi njegovu ţenu. Agent je to i ĉinio, svakodnevno, tjedan dana. Lav je opravdavao ovaj postupak time što je, iako neugodan, bio motiviran ljubavlju. Ipak, taj njegov postupak bio je donekle riskantan, i to ne samo u smislu da je Raisa mogla saznati za cijelu stvar. Da su njegovi kolege saznali, mogli su cijelu priĉu interpretirati drugaĉije. Ako Lav nije mogao vjerovati svojoj ţeni seksualno, kako su joj oni mogli vjerovati politiĉki? Vjerna ili ne, subverzivna ili ne, za sve bi bilo bolje da je se pošalje u gulag. Za svaki sluĉaj.. MeĊutim, Raisa ga nije bila varala i nitko nikad nije saznao za njegovo uhoĊenje vlastite ţene. S olakšanjem je zakljuĉio da jednostavno mora biti strpljiv, paţljiv, i da joj mora pomoći ako je proţivljavala nekakve poteškoće. Tijekom sljedećih mjeseci njihova se veza postupno popravila. Lav je premjestio mladog agenta u Le-njingrad, zapakiravši premještaj kao promaknuće. Ovaj je zadatak, pak, bio nešto sasvim drugaĉije. Zapovijed da se Raisa istraţi stigla je s viših instanci. Radilo se o sluţbenoj drţavnoj stvari; rijeĉ je bila o nacionalnoj sigurnosti. Na kocki nije bio njihov brak, već njihovi ţivoti. Lav uopće nije sumnjao da je Vasilij pridodao Raisino ime priznanju Anatolija Brodskog. To što je drugi agent potvrdio detalje priznanja nije znaĉilo ništa: radilo se ili o uroti, drskoj laţi, ili je pak Vasilij usadio Raisino ime u Brodskijeve misli tijekom jedne faze ispitivanja, što se moglo vrlo lako napraviti. Lav je krivio samog sebe. To što je bio uzeo slobodne dane otvorilo je Vasiliju priliku koju je iskoristio bez milosti. Bio je u zamci. Nije mogao tvrditi da je cijelo priznanje bilo laţno - radilo se o sluţbenom dokumentu koji je bio jednako vrijedan i istinit kao i svako drugo priznanje. Preostalo mu je jedino izraziti potpunu nevjericu, napominjući kako je izdajnik Brodski ţelio inkriminirati Raisu iz osvete. Ĉuvši ovo objašnjenje, Kuzmin ga je upitao kako to da je izdajnik znao da je Lav oţenjen. Iz oĉaja, Lav je bio primoran lagati da je tijekom razgovora spomenuo ime svoje ţene. Nije bio vješt laţljivac. Braneći svoju ţenu dovodio je u pitanje vlastitu sigurnost. Zauzimanjem za nju inkriminirao je sebe. Kuzmin je zakljuĉio kako ovakvo potencijalno ugroţavanje drţavne

KIKA

sigurnosti mora biti temeljito istraţeno. Lav je to mogao uĉiniti sam, ili će pak dozvoliti da stvar preuzme neki drugi operativac. Nakon što su mu postavili ovakav ultimatum, prihvatio je sluĉaj s namjerom da oslobodi ţenu od svih sumnji. Na gotovo jednak naĉin na koji se prije tri godine oslobodio svojih sumnji u njezinu vjernost, sad se morao osloboditi sumnji u njezinu vjernost drţavi. S druge strane ceste djeca su poĉela izlaziti iz škole, rijeke uĉenika razlijevale su se u svim smjerovima. Jedna je djevojĉica potrĉala preko ceste, smjerajući ravno prema Lavu, i ušla u stambenu zgradu u kojoj se skrivao. Zakoraĉivši u tamu, krĉkajući cipelama po razbijenom staklu, zastala je razmišljajući treba li nešto reći ili ne. Lav se okrenuo kako bi je pogledao. Djevojĉica je imala dugaĉku crnu kosu svezanu crvenom trakom. Bilo joj je moţda sedam godina. Obrazi su joj bili rumeni od hladnoće. Odjednom je potrĉala, lupkajući malim cipelama uz stepenice, bjeţeći od ovog stranca prema domu u kojem se, jer je još uvijek bila mlada, osjećala sigurnom. Lav se pribliţio staklenim vratima, promatrajući kako i posljednji uĉenici izlaze iz zgrade. Znao je da Raisa nije imala nikakve izvannastavne aktivnosti na rasporedu. I ona će uskoro izaći. Pojavila se na ulazu u zgradu, bila je u društvu muškog kolege. Imao je urednu sivu bradu, okrugle naoĉale. Lav je primijetio da nije bio neprivlaĉan. Djelovao je obrazovano, kultivirano, profinjeno, radoznalog pogleda, noseći torbu prepunu knjiga. Zasigurno se radilo o Ivanu: Raisa ga je bila spomenula, profesor ruskog jezika. Procijenio je da je Ivan bio otprilike deset godina stariji od njega. Poţelio je da se rastanu na ulazu, ali krenuli su zajedno, jedno uz drugo, u neobaveznom razgovoru. Priĉekao je, puštajući ih da se udalje. Bili su opušteni jedno s drugim, Raisa se nasmijala njegovoj šali, a on se ĉinio zadovoljnim. Je li ju Lav nasmijavao? Ne baš, ne ĉesto. I uistinu mu nije smetalo da mu se smije kad je bio budalast ili nespretan. Imao je smisla za humor u tom pogledu, ali ne, nije priĉao šale. Raisa jest. Bila je razigrana, verbalno i intelektualno. Od trenutka kad su se upoznali, kad ga je uvjerila da se zove Lena, Lav nije nimalo sumnjao da je bila inteligentnija od njega. Uzevši u obzir opasnosti koje su vrebale inteligenciju u njihovoj zemlji, nikad nije bio ljubomoran - do sada, kad ju je ugledao s ovim ĉovjekom.

KIKA

Stopala su mu bila utrnula. Bilo mu je drago da se poĉeo kretati, prateći svoju ţenu s udaljenosti od pedesetak metara. U slabašnoj naranĉastoj svjetlosti uliĉnih lampi nije ju bilo teško slijediti - na ulici gotovo da i nije bilo drugih ljudi. To se promijenilo kad su skrenuli u Avtozavodsku, glavnu ulicu istoga naziva kao i podzemna ţeljeznica prema kojoj su zasigurno hodali. Ploĉnici su bili zakrĉeni redovima ljudi što su vijugali pred trgovinama ţiveţnim namirnicama. Postalo mu je teško slijediti Raisu, naroĉito zbog njezine neupadljive odjeće. Nije imao drugog izbora nego smanjiti udaljenost meĊu njima, ubrzati korak. Na ovoj je udaljenosti postojala opasnost da će ga vidjeti. Raisa i Ivan spustili su se u stanicu podzemne ţeljeznice, izgubivši se tako iz Lavova vidokruga. Lav je poţurio, izbjegavajući prolaznike. U guţvi podzemne ţeljeznice mogla je vrlo jednostavno nestati. Ovo je bio, kako je Pravda ĉesto s ponosom isticala, najpro-metniji i najbolji sustav podzemnih ţeljeznica na svijetu. Došavši do ulaza u stanicu, spustio se kamenim stepenicama u donju dvoranu - raskošnu prostoriju dostojnu vele-poslaniĉkih prijema, sa stupovljem od svijetlog mramora, rukohvatima od ulaštenog mahagonija, osvijetljenu kupolama od mlijeĉnog stakla. Bila je guţva i od ljudi se nije vidio ni centimetar poda. Tisuće ljudi umotanih u duge kapute i šalove guţvali su se u redovima ispred ulaznih rampi. Krećući se u suprotnom smjeru od gomile, Lav se stepenicama uspeo nekoliko koraka unatrag kako bi imao bolji pregled. Raisa i Ivan već su prošli kroz ţeljeznu ulaznu rampu i sad su ĉekali mjesto na pokretnim stepenicama. Vratio se u gomilu i nastavio kretati prema naprijed. Ali, kako je bio zarobljen u toj masi tijela, za brţe su mu kretanje preostale ne toliko pristojne metode, pa je poĉeo rukama odguravati ljude ustranu. Nitko se nije usudio reagirati drugaĉije nego nervoznim pogledom, nitko nije znao tko je Lav mogao biti. Stigavši do ulazne rampe, uspio je na trenutak ugledati svoju ţenu prije nego što je opet nestala. Progurao se, stao u red i dograbio se prvog slobodnog mjesta na pokretnim stepenicama. Pred njim su se niz dijagonalu mehaniĉkih drvenih stepenica pruţali vrhovi stotina zimskih pokrivala za glavu. Nagnuo se udesno, svi su mu šeširi izgledali jednako. Raisa je bila moţda petnaest stepenica ispred njega. Kako bi se obratila Ivanu, koji je stajao na stepenici iznad nje, okrenula se unatrag i pogledala uvis. Sad ga je lako mogla ugledati.

KIKA

Sakrio se iza ĉovjeka koji je stajao pred njim i, ne ţeleći riskirati još jedan pogled, priĉekao silazak s pokretnih stepenica prije nego što ih je opet poĉeo traţiti pogledom. Ovdje se podzemna ţeljeznica raĉvala u dva tunela, jedan koji je išao prema sjeveru, drugi prema jugu, oba krcata putnicima koji su se polagano kretali pokušavajući domoći se perona, natjeĉući se za mjesto u sljedećem vlaku. Lav više nije mogao vidjeti svoju ţenu. Ako je Raisa bila na putu kući, onda će putovati tri stanice prema sjeveru linijom Zamoskvoreckaja do stanice Teatral'naja, gdje će se premjestiti u drugi vlak. Nemajući drugog izbora nego pretpostaviti da je putovala u tom pravcu, krenuo je niz peron, gledajući lijevo i desno, prouĉavajući poredana lica okrenuta u istom pravcu, ĉekajući vlak. Već je bio stigao do polovice perona, ali Raise nije bilo. Je li moţda krenula vlakom u drugom pravcu? Zašto bi krenula prema jugu? Odjednom, jedan se ĉovjek pomaknuo i Lav je ugledao torbu s knjigama. Bio je to Ivan. Raisa je stajala pored njega, oboje su stajali uz rub perona. Lav joj je bio toliko blizu da je gotovo mogao ispruţiti ruku i dodirnuti joj obraz. Kad bi okrenula glavu samo milimetar, gledali bi se ravno u oĉi. Zasigurno ga je mogla vidjeti krajiĉkom oka. Ako ga nije vidjela, bilo je to samo zato jer ga nije oĉekivala. Ništa nije mogao uĉiniti, nigdje se nije mogao sakriti. Nastavio je hodati peronom, ĉekajući da ga ona zazove imenom. Svoju prisutnost neće moći objasniti sluĉajnošću. Prozrela bi njegovu laţ, znala bi da je slijedi. Izbrojio je dvadeset koraka, a onda se zaustavio stigavši do kraja perona. Zurio je u mozaik pred sobom. Niz obraz su mu tekla tri odvojena potoĉića znoja. Nije ih se usudio obrisati, a ni pogledati unatrag ako je kojim sluĉajem gledala u njegovu pravcu. Pokušao se usredotoĉiti na mozaik koji je slavio sovjetsku vojnu silu - tenk s cijevi uperenom ravno naprijed, praćen teškim topništvom, na kojem su stajali ruski vojnici u dugaĉkim vijorećim kaputima, vitlajući oruţjem. Vrlo polako okrenuo je glavu. Raisa je razgovarala s Ivanom. Nije ga vidjela. Peron je zapuhnuo topli zrak. Pribliţavao se vlak. I u trenutku kad su se svi okrenuli u smjeru prilazećeg vlaka, Lav je ugledao ĉovjeka koji je gledao u suprotnom smjeru, suprotnom od prilazećeg vlaka, ravno u njega. Bio je to kratak pogled, kontakt oĉima koji je trajao tek djelić sekunde. Ĉovjeku je bilo otprilike

KIKA

trideset godina. Lav ga nikad prije nije vidio. Ipak, odmah je znao da je taj ĉovjek bio ĉekist, operativac Sluţbe drţavne sigurnosti. Na peronu se, dakle, nalazio još jedan agent. Gomila je nagrnula naprijed prema ulazima u vlak. Agent je nestao, izgubio se iz vidokruga. Vrata su se otvorila. Lav se nije micao; tijelom je još uvijek bio okrenut od vlaka, još uvijek zureći u toĉku gdje je vidio one hladne, profesionalne oĉi. Nakon što ga je rijeka putnika koji su izlazili iz vlaka odgurnula ustranu, trgnuo se i ukrcao u vlak, jedan vagon niţe od onog u koji se ukrcala Raisa. Tko je bio taj agent? Zašto im je trebalo da još jedan agent slijedi njegovu ţenu? Zar mu nisu vjerovali? Naravno da nisu. Ali nije oĉekivao da će poduzeti tako ekstremne dodatne mjere. Gurao se prema prozoru odakle će moći vidjeti vagon u kojem je bila Raisa. Ugledao je njezinu ruku kojom se pridrţavala za rukohvat. Ali drugom agentu nije bilo ni traga. Vrata su se svakog trenutka trebala zatvoriti. A onda je ušao u vagon u kojem je stajao Lav, proguravši se pokraj njega s hinjenom ravnodušnošću i zauzevši mjesto nekoliko metara dalje. Bio je dobro uvjeţban, smiren, i da nije bilo onog kratkog pogleda, Lav ga moţda ne bi ni primijetio. Ovaj ĉovjek nije slijedio Raisu. Slijedio je njega. Mogao je i pretpostaviti da ovaj zadatak neće biti prepušten iskljuĉivo njemu. Postojala je mogućnost da je i on kompromitiran. Moţda su sumnjali da suraĊuje s Raisom ako je ona zaista bila špijunka. Obveza njegovih nadreĊenih bila je pobrinuti se da on obavi svoj posao kako treba. Sve o ĉemu ih izvijesti bit će provjereno s ovim drugim agentom. Zato je bilo nuţno da Raisa krene kući: krene li ikamo drugamo, u pogrešni restoran ili knjiţaru, pogrešnu kuću u kojoj su ţivjeli pogrešni ljudi, dovest će svoju sigurnost u pitanje. Njezina jedina prilika za bijeg, a bila je to slabašna prilika, bila je da ne kaţe ništa, ne uĉini ništa, ne susretne se ni s kim. Mogla je ići na posao, u kupovinu i na spavanje. Sve ostale aktivnosti mogle su se pogrešno protumaĉiti. Ako je Raisa putovala kući, onda će ostati u ovom vlaku sljedeće tri stanice do Teatral'naje, gdje će presjesti na liniju Ar-batsko-Pokrovskaja i krenuti prema istoku. Lav je nakratko pogledao agenta koji ga je slijedio. Jedan je ĉovjek ustao kako bi

KIKA

izašao na sljedećoj stanici, a agent je utonuo u njegovo sjedalo. Sad je nemarno gledao kroz prozor, no nije bilo sumnje da je krajiĉkom oka paţljivo promatrao Lava. Agent je znao da je primijećen. Moţda mu je to ĉak bila i namjera. Ništa od toga nije bilo vaţno dok god je Raisa išla ravno kući. Vlak se zaustavljao na drugoj stanici - Novokuzneckaja. Još jedna stanica prije presjedanja. Vrata su se otvorila. Lav je gledao kako Ivan izlazi iz vlaka. Pomislio je: Molim te, ostani u vlaku. Raisa je izašla iz vlaka i zakoraĉivši na peron krenula prema izlazu. Nije išla kući. Lav nije znao kamo je krenula. Ako je slijedi, slijedit će je i drugi agent. Ako je ne slijedi, stavlja na kocku vlastiti ţivot. Morao je izabrati. Pogledao je ustranu. Agent se nije bio pomaknuo. S mjesta na kojem je sjedio nije mogao vidjeti da se Raisa iskrcala iz vlaka. Pratio je Lava, pretpostavljajući da će njegovo kretanje biti usklaĊeno s Raisinim. Vrata su se spremala zatvoriti. Lav se nije micao. Pogledao je ustranu kroz prozor kao da je Raisa još uvijek bila u susjednom vagonu, kao da ju je još uvijek pratio. Što je to radio? Bila je to impulzivna, nepromišljena odluka. Njegov plan ovisio je o tome da agent vjeruje kako je Raisa još uvijek u vlaku. U najboljem sluĉaju klimav plan. Lav nije bio raĉunao na guţvu. Raisa i Ivan još uvijek su bili na peronu, krećući se prema izlazu s nepodnošljivom sporošću. Budući da je agent gledao kroz prozor, ugledat će ih ĉim se vlak poĉne kretati. Raisa se primicala izlazu, strpljivo ĉekajući u redu. Nije joj se ţurilo, nije imala razloga za ţurbu, ne shvaćajući da su i njezin i Lavov ţivot bili u opasnosti ako ostane u agentovu vidokrugu. Vlak se poĉeo kotrljati naprijed. Njihov je vagon bio gotovo u ravnini s izlazom. Agent će zasigurno ugledati Raisu - i znati da je Lav namjerno podbacio.

KIKA

Vlak je ubrzavao - vagon je sad bio u ravnini s izlazom. Tamo je stajala Raisa. Lav je osjetio kako mu se ţeludac stišće. Polako je okrenuo glavu ne bi li vidio agentovu reakciju. Krupan sredovjeĉan muškarac i njegova krupna sredovjeĉna ţena stajali su nasred vagona, zaklonivši agentu pogled na peron. Vlak je ušao u tunel. Nije vidio Raisu kod izlaza. Nije znao da je izašla iz vlaka. Jedva prikrivajući olakšanje, Lav je nastavio s predstavom zurenja u susjedni vagon. Na stanici Teatral'naja ostao je u vlaku što je duţe mogao, glumeći kako još uvijek slijedi svoju ţenu, kao da je bila na putu kući. Primaknuo se izlazu. Pogledavši unatrag, vidio je da je agent takoĊer izašao iz vlaka i pokušavao ga sustići. Lav je brzo grabio naprijed. Odjednom je izbio u prometni tunel iz kojeg se izlazilo na druge linije i na ulicu. Trebao se riješiti svog pratitelja, a da se pritom ne dobije dojam kako je to pokušavao. Prolaz koji mu se otvarao zdesna odveo bi ga do vlakova koji su vozili u smjeru istoka linijom Arbatsko-Pokrovskaja, prema putu kući. Lav je skrenuo udesno. Mnogo je toga ovisilo o dolasku sljedećeg vlaka. Ako uspije ostvariti dovoljnu prednost, mogao bi se ukrcati u vlak prije nego što ga agent sustigne i shvati da Raise nema na peronu. Sad kad je bio u tunelu koji je vodio prema peronu, shvatio je da se izmeĊu njega i perona isprijeĉila gomila ljudi. Odjednom je zaĉuo zvuk vlaka koji se pribliţavao stajalištu. Nije imao izgleda da ga se dokopa na vrijeme, ne kad je pred njim bila ovakva svjetina. Posegnuo je u dţep jakne, izvadio svoju iskaznicu Sluţbe drţavne sigurnosti i lupnuo njome o rame ĉovjeka pred sobom. Kao oparen, ĉovjek se izmaknuo ustranu, za njim i ţena, svi su poĉeli uzmicati i otvorio se prolaz. Mogao je pojuriti naprijed. Vlak je stajao otvorenih vrata, pripravan krenuti. Spremio je iskaznicu u dţep i ukrcao se. Okrenuo se vidjeti je li mu agent za petama. Uspije li ga sustići i ukrcati se na vlak, igra će biti završena. Ljudi koji su se bili pomaknuli kako bi mu otvorili put sad su opet zauzeli svoje poloţaje. Agent im je zapeo iza leda, koristeći se manje suptilnim metodama prolaska, guranjem i odgu-ravanjem. Pribliţavao se. Zašto se vrata nisu zatvarala? Dokopao se perona, bio je udaljen svega nekoliko metara. Vrata su se poĉela zatvarati. Ispruţio je ruku, zgrabio vrata. Ali mehanizam se nije zaustavljao i agent - kojeg je Lav tek sad vidio izbliza - nije imao drugog izbora nego odustati.

KIKA

Zadrţavajući izraz nemarne ravnodušnosti Lav je pokušao ostati smiren, gledajući krajiĉkom oka kako ga ostavlja za sobom. U tami tunela skinuo je svoju znojem natopljenu kapu.

Istoga dana Dizalo se zaustavilo na najvišem, petom katu, vrata su se otvorila i Lav je izašao u uski hodnik. Hodnik je mirisao po hrani. Bilo je sedam sati naveĉer, vrijeme kad su mnoge obitelji jele veĉeru, posljednje jelo u danu. Prolazeći pored ulaznih vrata stanova, kroz tanku je šperploĉu ĉuo zvukove pripremanja veĉere. Što je bio bliţe stanu svojih roditelja, to se umornije osjećao. Proveo je nekoliko sati vrludajući gradom. Nakon što je uspio umaknuti agentu na stanici Teatral'naja, vratio se kući, u stan 124, upalio svjetla i radio, navukao zavjese - bila je to nuţnost iako se stan nalazio na ĉetrnaestom katu. Izašao je ponovno, obilaznim putem došao do podzemne ţeljeznice i vratio se natrag u grad. Nije se bio presvukao, zbog ĉega mu je sad bilo ţao. Njegova košulja, natopljena znojem, postala je neudobna, zalijepljena za leda. Bio je siguran da je smrdjela, iako sam nije osjećao smrad. Odagnao je ove misli. Njegove roditelje neće biti briga. Bit će previše iznenaĊeni ĉinjenicom da je došao po njihov savjet; nešto što nije uĉinio već jako dugo.

Narav njihova odnosa bila se promijenila - sad je on pomagao njima mnogo više nego oni njemu. Lavu je bilo drago zbog toga. Uţivao je u osjećaju da im je bio u mogućnosti osigurati lakše poslove na njihovim radnim mjestima. Bio je dovoljan jedan ljubazan upit, i njegov je otac postao predradnik u tvornici municije, premješten s tekuće vrpce, a majka, koja je dane provodila šivajući padobrane, takoĊer je doţivjela sliĉno poboljšanje poloţaja. Poboljšao im je i pristup hrani - više nisu morali satima stajati u redu za osnovne namirnice poput kruha i heljde: umjesto toga, omogućen im je pristup spectorgima, specijalnim trgovinama koje nisu bile namijenjene obiĉnom puku. U ovim malobrojnim trgovinama bilo je egzotiĉnih

KIKA

delicija poput svjeţe ribe, šafrana, pa ĉak i ploĉa prave tamne ĉokolade, umjesto sintetiĉke vrste u kojoj je kakao zamijenila mješavina raţi, jeĉma, pšenice i graška. Kad bi njegovi roditelji imali problema sa svadljivim susjedom, taj nikad ne bi ostao svadljiv zadugo. Nije tu bilo nasilja, grubih prijetnji, tek nagovještaj da su imali posla s obitelji koja je imala bolje veze od njihovih. Ovaj stan, stan koji im je bio dodijeljen njegovom zaslugom, nalazio se u ugodnoj stambenoj ĉetvrti sjeverno od središta grada - niski stambeni blok u kojem se svaki stan mogao pohvaliti zasebnim zahodom i vlastitim balkonĉićem koji je gledao na mali komad zelenila i mirnu prometnicu. Nisu ga dijelili ni s kim, što je u Moskvi bila iznimna rijetkost. Nakon pedeset godina muke, konaĉno su ţivjeli povlaštenim ţivotom i u toj su ĉinjenici uistinu uţivali. Postali su ovisni o udobnosti. A ona je ovisila o Lavovoj karijeri. Lav je pokucao na vrata. Kad je Ana, njegova majka, otvorila vrata, uĉinila mu se jako iznenaĊenom. Onda se iznenaĊenje, koje ju je nakratko ostavilo bez rijeĉi, istopilo. Zakoraĉila je prema sinu i zagrlila ga, govoreći uzbuĊeno: "Zašto nam nisi rekao da dolaziš? Ĉuli smo da si bio bolestan. Bili smo te i posjetili, ali spavao si. Raisa je bila tamo. Ušli smo u sobu, ja sam te ĉak drţala za ruku, nismo ništa drugo mogli uĉiniti. Trebao ti je odmor. Spavao si kao dijete." "Raisa mi je rekla da ste bili. Hvala za voće - naranĉe i limune." "Nismo donijeli nikakvo voće. Bar mislim da nismo. Starim. Moţda i jesmo!" Ĉuvši ovaj razgovor, Stepan, njegov otac, izašao je iz kuhinje, njeţno se proguravši pored svoje ţene. Malo se udebljala u zadnje vrijeme. Oboje su se bili malo popunili. Izgledali su dobro. Stepan je zagrlio sina. "Jesi li bolje?" "Jesam, puno bolje." "To je dobro. Brinuli smo se za tebe." "Kako su tvoja leda?" "Ne bole me već neko vrijeme. Jedna od prednosti administrativnog posla; moj je posao gledati druge kako naporno rade. Ja hodam uokolo s olovkom i blokom za pisanje." "Prestani s osjećajem krivnje. Ti si svoje odradio." "Moţda jesam, ali ljudi te poĉnu drugaĉije gledati kad više nisi jedan od njih. Moji prijatelji više i nisu tako prijateljski raspoloţeni. Ako

KIKA

netko zakasni, ja sam taj koji to mora prijaviti. Srećom, još nitko nije zakasnio." Lav je prevrtao ove rijeĉi po mislima. "Što bi uĉinio da netko zakasni? Prijavio ga?" "Stalno im ponavljam, svake veĉeri, nemojte kasniti." Drugim rijeĉima, ne, njegov ih otac ne bi prijavio. Vjerojatno je već i progledao kroz prste nekolicini. Ovo nije bilo pravo vrijeme da ga upozorava, ali takva vrsta velikodušnosti obiĉno ne ostaje dugo tajnom. U kuhinji, u bakrenom loncu punom vode kuhala se glavica kupusa. Njegovi su roditelji bili usred pripremanja sarmi i Lav ih nije htio prekidati, mogli su razgovarati u kuhinji. Stao je sa strane i promatrao oca koji je miješao mljeveno meso (svjeţe, ne sušeno, omogućeno Lavovim radnim mjestom), naribanu svjeţu mrkvu (i ona omogućena Lavovim radnim mjestom) i kuhanu riţu. Njegova je majka poĉela skidati izblijedjele listove s kuhane glavice kupusa. Znali su da nešto nije bilo u redu i ĉekali su, bez inzistiranja, da Lav zapoĉne razgovor. Njemu je pak bilo drago da su zaposleni kuhanjem. "Nikad nismo mnogo razgovarali o mom poslu. Tako je bilo najbolje. Bilo je trenutaka kad sam svoj posao smatrao vrlo teškim. Napravio sam neke stvari kojima se ne ponosim, ali koje su uvijek bile

neophodne." Lav je zastao, pokušavajući smisliti što bi sljedeće mogao reći. Pitao je: "Je li netko od vaših poznanika bio uhićen?" Pitanje je bilo ĉudno. Bio je svjestan toga. Stepan i Ana nakratko su se pogledali i zatim nastavili s pripremom jela, nesumnjivo zahvalni što su se neĉim mogli zaokupiti. Ana je slegnula ramenima. "Svatko poznaje nekoga tko je bio uhićen. Ali mi to ne preispitujemo. Ja si stalno govorim: vi agenti imate dokaze. O ljudima znam samo ono što vidim, a vrlo je lako predstavljati se ljubaznim, normalnim i odanim. Vaš je posao vidjeti ono što leţi iza toga. Vi znate što je najbolje za ovu zemlju. Nije na ljudima poput nas da sudimo." Lav je kimnuo glavom, dodajući: "Ova zemlja ima mnogo neprijatelja. Našu revoluciju mrze diljem svijeta. Moramo je štititi. Naţalost, ĉak i od nas samih."

KIKA

Zastao je. Nije ovdje došao ponavljati drţavnu retoriku. Njegovi su roditelji prestali s poslom i okrenuli se prema sinu, prstiju ljepljivih od mješavine mljevenog mesa. "Juĉer mi je nareĊeno da prijavim Raisu. Moji nadreĊeni vjeruju da je izdajnica. Vjeruju da je špijunka i da radi za stranu agenciju. NareĊeno mi je da to istraţim." Jedna kapljica ulja pala je sa Stepanova prsta na pod. Zurio je u masnu toĉku na podu, a onda upitao: "Je li izdajnica?" "Oĉe, ona je uĉiteljica. Ide na posao. Vraća se kući. Ide na posao. Vraća se kući." "Onda im tako i reci. Imaju li kakve dokaze? Zašto uopće to misle?" "Imaju priznanje jednog pogubljenog špijuna. On ju je imenovao. Tvrdi da je radio s njom. Ali ja znam da je to priznanje laţ. Znam da je taj špijun bio samo veterinar. Njegovo je uhićenje bilo pogreška. Vjerujem da je njegovo priznanje izmišljotina jednog drugog agenta koji me pokušava kompromitirati. Znam da mi je ţena nevina. Cijela je stvar samo ĉin osvete." Stepan je obrisao ruke u Aninu pregaĉu. "Reci im istinu. Natjeraj ih da te poslušaju. Razotkrij prijevaru tog agenta. Ti ipak imaš visoku poziciju unutar KGB-a." "To priznanje, bilo ono istinito ili ne, prihvaćeno je kao istinito. To je sad sluţbeni dokument, a njezino je ime u njemu. Stanem li u Raisinu obranu, to će znaĉiti da dovodim u pitanje valjanost drţavnog dokumenta. Ako priznaju da je jedan od njih pogrešan, time priznaju da su svi pogrešni. Posljedice bi bile sveobuhvatne. To bi znaĉilo da su sva priznanja upitna." "Ne moţeš li samo reći da je taj špijun - taj veterinar - bio u krivu?" "Da. To i namjeravam uĉiniti. Ali ako iznesem svoje mišljenje, a oni mi ne povjeruju, neće samo uhititi nju, već i mene. Ako je kriva, a ja sam tvrdio da nije, znaĉit će da sam i ja kriv. To nije sve. Znam kako se dalje razvijaju te stvari. Postoji vrlo velika opasnost da onda uhite i vas dvoje. Dio zakonodavstva goni sve ĉlanove obitelji osuĊenog kriminalca. Svi ćemo biti proglašeni krivima samo zbog povezanosti." "A ako je prijaviš?" "Ne znam." "Da, znaš."

KIKA

"Mi ćemo preţivjeti. Ona neće." Hrana se i dalje krĉkala na štednjaku. Konaĉno, Stepan je progovorio. "Ovdje si jer nisi siguran što treba uĉiniti. Ovdje si jer si dobar ĉovjek i ţeliš da ti kaţemo da uĉiniš pravu stvar, ĉasnu stvar. Ţeliš da ti damo ispravan savjet. A taj bi bilo da im kaţeš kako su pogriješili, da im kaţeš da je Raisa nevina. I da snosiš posljedice tog ĉina." "Da." Stepan je kimnuo glavom, gledajući u Anu. Trenutak poslije, dodao je: "Ali ja ti ne mogu dati taj savjet. I nisam zapravo siguran jesi li vjerovao da ću ti ga dati. Kako bih mogao. Iskreno, ţelim svoju ţenu ţivu. Ţelim svog sina ţivog. I ja ţelim ţivjeti. Uĉinio bih sve što treba kako bih to osigurao. Ako dobro razumijem situaciju, to znaĉi tri ţivota za jedan. Ţao mi je. Znam da si oĉekivao više od mene. Ali mi smo stari, Lave. Ne bismo preţivjeli gulage. Bili bismo razdvojeni. Umrli bismo sami." "A da ste mladi, što bi mi onda rekao?" Stepan je kimnuo glavom. "U pravu si. Moj bi savjet bio jednak. Ali ne ljuti se na mene. Što si oĉekivao kad si došao ovamo? Jesi li oĉekivao da ćemo reći, dobro, ne bojimo se smrti? I kojoj bi svrsi sluţila naša smrt? Bi li tvoja ţena bila spašena? Biste li vas dvoje nastavili sretno ţivjeti? Kad bi to bio sluĉaj, drage bih se volje odrekao svog ţivota za vas dvoje. Ali to se ne bi desilo. Ono što bi se desilo jest da bi pomrli - svi, svi ĉetvero, ali ti bi umro znajući da si postupio ispravno." Lav je pogledao svoju majku. Lice joj je bilo blijedo poput mlitavog lista kupusa koji je drţala u ruci. Bila je priliĉno mirna. Nije se suprotstavila Stepanu, već je samo pitala: "Kad moraš odluĉiti?" "Imam dva dana za prikupljanje dokaza. Onda se moram javiti." Njegovi su roditelji nastavili s pripremanjem veĉere, zamo-tavajući mljeveno meso u listove kupusa i uredno polaţući u zdjelu zamotuljke koji su nalikovali debelim otkinutim palcima. Nitko nije rekao ništa dok zdjela nije bila puna. Stepan je pitao: "Veĉerat ćeš s nama?"

KIKA

Ušavši za svojom majkom u dnevni boravak, Lav je vidio da je stol već bio postavljen za troje. "Oĉekujete nekog?" "Ĉekamo Raisu." "Moju ţenu?" "Dolazi na veĉeru. Kad si pokucao, mislili smo da je ona." Ana je postavila ĉetvrti tanjur na stol, objašnjavajući. "Dolazi gotovo svakog tjedna. Nije htjela da saznaš koliko je usamljena, radio joj je bio jedino društvo uz veĉeru. Postala nam je jako draga." Bila je istina da se Lav nikad nije vraćao kući prije sedam. Kulturu dugog radnog vremena nametnuo je Staljin, koji je patio od nesanice i nikad nije spavao više od ĉetiri sata. Lav je ĉuo da nitko u politbirou nije smio otići prije nego što bi se ugasila svjetla u Staljinovu uredu, a to se obiĉno dogaĊalo negdje nakon ponoći. Iako se ovo pravilo nije primjenjivalo u Lubjanki, oĉekivale su se sliĉne razine posvećenosti poslu. Većina agenata radila je deset sati dnevno, ĉak i ako su neke od tih sati provodili ne radeći ništa. Netko je pokucao na vrata. Stepan ih je otvorio i Raisa je ušla u hodnik. Bila je jednako iznenaĊena što vidi Lava kao što su to bili i njegovi roditelji. Stepan je objasnio: "Imao je posla u blizini. Jednom moţemo veĉerati kao obitelj." Skinula je jaknu koju je Stepan krenuo objesiti. Pribliţila se Lavu i odmjerila ga od glave do pete. "Ĉija je to odjeća?" Lav je bacio pogled na hlaĉe, košulju - odjeća mrtvaca. "Posudio sam je na poslu." Raisa se nagnula bliţe, prišapnuvši mu. "Košulja smrdi." Lav je krenuo prema kupaonici. Na vratima se okrenuo i pogledao Raisu koja je njegovim roditeljima pomagala postaviti stol. Lav je odrastao bez tekuće tople vode. Njegovi su roditelji dijelili stan s oĉevim stricem i njegovom obitelji. Stan je imao samo dvije spavaće sobe, jedna za svaku obitelj. Nije bilo ni zahoda ni kupaonice, stanari cijele zgrade koristili su vanjske prostorije u kojima nije bilo tople vode. Ujutro su redovi bili dugi, a zimi bi po njima padao snijeg. Privatni umivaonik pun tople vode bio je nezamisliv luksuz, san. Lav je skinuo košulju i oprao se. Kad je završio, otvorio je vrata i pitao oca moţe li posuditi njegovu košulju. Iako je tijelo njegova oca bilo istrošeno radom - pogrbljeno i oblikovano godinama rada na tekućoj vrpci za proizvodnju tenkovskih granata - bio je otprilike jednake

KIKA

grade kao njegov sin, snaţan, širokih mišićavih ramena. Košulja mu je dobro pristajala. Nakon što se obukao, Lav je sjeo za stol. Dok su se sarme još pekle u pećnici, jeli su predjelo, ukiseljeno povrće i salatu od gljiva, a svatko je još dobio tanki odrezak goveĊeg jezika kuhanog s maţuranom, ohlaĊenog u ţelatini i posluţenog s hrenom. Bilo je to izvanredno raskošno predjelo. Lav je zurio u njega, pitajući se koliko je sve to koštalo. Ĉija je smrt platila taj maţuran? Je li taj narezak goveĊeg jezika kupljen ţivotom Anatolija Brodskog? Osjetivši muĉninu, primijetio je: "Sad mi je jasno zašto dolaziš ovamo svaki tjedan." Raisa se nasmiješila. "Da. Razmazili su me. Ja im govorim da bi kaša bila dovoljna, ali..." Stepan ju je prekinuo. "To nam je samo izlika da se razmazimo." Pokušavajući zvuĉati opušteno, Lav je upitao ţenu: "Dolaziš ravno s posla?" "Da." To je bila laţ. Najprije je bila negdje s Ivanom. Ali prije nego što je Lav uspio razmisliti o tome, Raisa se ispravila. "Nije istina. Obiĉno dolazim ravno s posla. Ali veĉeras sam imala zakazani sastanak i zato sam malo zakasnila." "Zakazani sastanak?" "Kod lijeĉnika." Raisa se poĉela smiješiti. "Mislila sam ti reći kasnije, ali kad smo već zapoĉeli..." "Što?" Ana je ustala. "Ţelite li da odemo?" Lav je pokazao rukom majci da sjedne. "Molim te. Obitelj smo. Nema tajni." "Trudna sam."

20. veljaĉe Lav nije mogao spavati. Leţao je budan, zureći u strop i osluškujući sporo ritmiĉno disanje svoje ţene, leĊima priljubljene uz njegov bok,

KIKA

ne iz nekakvog izraza intimnosti već slijedom sluĉajnih pokreta. Uvijek je nemirno spavala. Je li to bio dovoljan razlog da je prijavi? On je znao da jest. Znao je kako bi mogao sroĉiti optuţbu: Ne može se opustiti, muče je noćne more: moja žena očito nešto skriva. Istragu bi mogao prepustiti nekom kolegi. Mogao bi se zavaravati kako odgaĊa presudu. Bio je preblizu cijeloj situaciji, odviše intimno umiješan. Ali svaka bi istraga rezultirala jednakim zakljuĉkom. Sluĉaj je bio otvoren. Nitko se neće protiviti pretpostavci krivnje. Ustao je iz kreveta i stao pred prozor u dnevnom boravku, s kojeg se nije pruţao pogled na grad, već na stambeni blok nasuprot. Proĉelje je bilo prekriveno prozorima od kojih su svega tri bila osvijetljena, tri od gotovo tisuću, i Lav se pitao kakve su brige morile te stanare, što im to nije dalo spavati. Osjetio je neobiĉnu vrstu bliskosti s ta tri kvadrata blijedoţutog svijetla. Bilo je ĉetiri ujutro, sat uhićenja - idealno doba za privoĊenje, za otimanje iz njihovih snova. Ljudi su tada bili ranjivi, dezorijentirani. Nepaţljivi komentari koje bi izrekli dok su im agenti ulazili u domove ĉesto su se koristili protiv njih tijekom ispitivanja. Nije bilo lako ostati sabran dok ti ţenu vuku za kosu po podu. Koliko je samo vrata razbio udarcem nogom? Koliko je puta gledao kao izvlaĉe braĉni par iz kreveta, dok ih je baterijsko svjetlo zasljepljivalo i zavirivalo im pod pidţame i spavaćice. Koliko je puta ĉuo podrugljivi smijeh nakon što su ugledali neĉije genitalije. Koliko je ljudi izvukao iz njihovih kreveta? U koliko je stanova napravio premetaĉinu? A što je bilo s djecom koju je pridrţavao dok su im odvodili roditelje? Nije se mogao sjetiti. Sve je to izbrisao: imena, lica. Nejasno sjećanje dobro ga je sluţilo, je li ga uzgajao? Je li uzimao amfetamine zato da bi izblijedio sjećanja na posao, a ne kako bi izdrţao duge radne dane? Postojala je šala, popularna medu agentima koji su je mogli nekaţnjeno prepriĉavati. Muţ i ţena spavaju, a onda ih probudi glasno kucanje na vratima. U strahu od najgoreg, oni ustaju i opraštaju se uz poljubac. Volim te, draga. Volim te, dragi.

KIKA

Nakon toga otvaraju vrata. Pred vratima stoji izbezumljeni susjed, hodnik je pun dima, plamenovi liţu zidove sve do stropa. Muţ i ţena osmjehnu se s olakšanjem i zahvale Bogu: radilo se samo o poţaru. Lav je ĉuo brojne verzije ove šale. Umjesto vatre na vratima su bili naoruţani pljaĉkaši, umjesto pljaĉkaša lijeĉnik s lošim vijestima. U prošlosti mu je bila smiješna, bio je uvjeren da nikad neće biti u takvoj situaciji. Ţena mu je bila trudna, je li ta ĉinjenica išta mijenjala? Moţda će promijeniti stav njegovih nadreĊenih prema Raisi. Nikad im se nije sviĊala, još uvijek nije podarila Lavu djecu. U ova vremena od parova se oĉekivalo, zahtijevalo, da imaju djecu. Nakon što su milijuni izginuli u ratu, djeca su bila društvena obveza. Zašto Raisa nije ostala trudna? Pitanje je stalno visilo medu njima. Na kraju se zakljuĉilo da nešto nije bilo u redu s njom. Pritisak se odnedavno pojaĉao: pitanje se postavljalo sve ĉešće. Raisa je redovito odlazila lijeĉniku kako bi se taj problem riješio. Njihovi su seksualni odnosi bili pragmatiĉni, potaknuti vanjskim pritiscima. Lav je primijetio ironiju u tome da su njegovi nadreĊeni konaĉno dobili što su htjeli - trudnu Raisu - i da su je upravo sada htjeli mrtvu. Moţda bi mogao spomenuti da je trudna? Odbacio je tu ideju. Izdajica je izdajica, tu nije bilo olakotnih okolnosti. Istuširao se. Voda je bila hladna. Presvukao se i skuhao zobenu kašu za doruĉak. Nije imao volje za hranom te je promatrao kašu kako se stvrdnjava u zdjelici. Raisa je ušla u kuhinju i sjela, trljajući pospane oĉi. On je ustao. Oboje su šutjeli dok je on ĉekao da se kaša ugrije. Stavio je zdjelicu pred nju. Ništa nije rekla. Skuhao je šalicu slabog ĉaja, stavio je na stol pored staklenke marmelade. "Pokušat ću dolaziti kući malo ranije." "Ne moraš mijenjati svoje navike zbog mene." "Svejedno ću pokušati." "Lave, ne moraš mijenjati svoje navike zbog mene." Lav je zatvorio ulazna vrata. Tek je svanulo. Preko ruba otvorenog hodnika vidio je kako dolje, stotinama metara pod njim, ljudi ĉekaju tramvaj. Krenuo je prema dizalu. Ušavši, pritisnuo je dugme za najviši kat. Na tridesetom, najvišem katu, izašao je iz lifta i krenuo prema servisnim vratima na kraju

KIKA

hodnika, na njima je pisalo ZABRANJEN ULAZ. Brava je odavno bila razbijena. Vrata su vodila do stepenica koje su u nastavku vodile prema krovu. Bio je ovdje već prije, kad su tek doselili. Prema zapadu se prostirao grad. Prema istoku se mogao vidjeti rub krajolika na kojem je Moskva prestajala, a zapoĉinjala snijegom prekrivena polja. Kad se prije ĉetiri godine divio ovom pogledu, smatrao se jednim od najsretnijih ljudi na svijetu. Bio je heroj - imao je i novinski ĉlanak koji je to dokazivao. Imao je utjecajan posao, lijepu ţenu. Njegova vjera u Drţavu bila je neupitna. Je li mu nedostajao taj osjećaj potpuna, nepokolebljiva vjera? Da, jest. Spustio se dizalom na ĉetrnaesti kat, natrag do svog stana. Raisa je otišla na posao. U kuhinji je ostavila neopranu zdjelicu. Skinuo je jaknu, izuo ĉizme, protrljao ruke i zapoĉeo pretraţivanje. Lav je organizirao i nadgledao pretrese brojnih domova, stanova, ureda. Pretresi su uvijek predstavljali svojevrsno natjecanje medu zaposlenicima KGB-a. Razmjenjivale su se priĉe o nevjerojatnoj temeljitosti koju su agenti primjenjivali kako bi pokazali svoju odanost. Vrijedni predmeti bili su razbijani, portreti i umjetniĉke slike rezane iz okvira, knjige parane u komade, cijeli zidovi rušeni. Iako se ovdje radilo o njegovu domu i njegovim stvarima, Lav je pretraţivanju pristupio na isti naĉin. Str-gnuo je posteljinu, jastuĉnice i plahte, okrenuo madrac i paţljivo ga opipavao, svaki ĉetvorni centimetar, kao slijepac koji ĉita bra-jicu. U madrac su ponekad bili ušiveni dokumenti, gotovo nevidljivi golim okom. Moglo ih se pronaći jedino dodirom. Ne našavši ništa, okrenuo se policama. Pregledao je svaku knjigu, provjeravajući je li nešto bilo skriveno u njima. Pronašao je stotinu rubalja, iznos nešto manji od tjedne plaće. Gledao je u novĉanice pitajući se što bi taj novac mogao znaĉiti, a onda se sjetio da je knjiga pripadala njemu i da je novac bio njegov vlastiti, tajna zaliha za crne dane. Neki drugi agent mogao bi iskoristiti taj novac kao dokaz da je vlasnik bio špekulant. Vratio je novac u knjigu. Otvorio je ladice i gledao u Raisinu uredno sloţenu odjeću. Vadio je odjevne predmete, jedan po jedan, tresao ih i opipavao prije nego što bi ih ispustio na pod. Nakon što je ispraznio sve ladice, izvadio ih je i pregledao im boĉne i straţnje strane. Ne našavši ništa, okrenuo se pretraţivanju cijele sobe. Priljubio se uza zid i prelazio

KIKA

dlanovima njegovom površinom, ne bi li otkrio moguće obrise šupljine ili sefa. Skinuo je sa zida uokvireni novinski ĉlanak s fotografijom na kojoj je stajao pored gorućeg njemaĉkog tenka. Bilo je neobiĉno razmišljati o tim trenucima okruţenima smrću kao o sretnijim vremenima. Rastavio je okvir. Novinski izrezak sletio je na pod. Vrativši izrezak natrag u okvir, okrenuo je krevet postrance i naslonio ga uza zid. Kleknuo je. Podne daske bile su vijcima priĉvršćene za grede pod njima. Iz kuhinje je donio odvijaĉ i podigao svaku dasku. Ispod njih se nije nalazilo ništa osim prašine i cijevi. Vratio se u kuhinju kako bi oprao ruke. Konaĉno je bilo tople vode. Proveo je popriliĉno vremena trljajući ruke malim komadićem sapuna: ĉak i nakon što je s njih sprao svu prljavšti-nu. Što je to pokušavao isprati s njih? Izdaju, ne - nisu ga zanimale metafore. Prao je ruke jer su bile prljave. Pretraţivao je svoj stan jer je to bilo potrebno. Ne smije previše razmišljati o tome. Zaĉuo je udarce na vratima. Isprao je ruke koje su od dla-nova do laktova bile prekrivene ţućkastom sapunicom. Zaĉuo se i drugi udarac. Dok mu je s mokrih podlaktica kapala voda, premjestio se u hodnik i povikao: "Tko je?" "Vasilij." Lav je zatvorio oĉi, osjetivši kako mu srce poĉinje ubrzano lupati, pokušavajući kontrolirati navalu bijesa. Vasilij je opet pokucao. Lav je zakoraĉio naprijed i otvorio vrata. Vasilij je bio u pratnji dvojice muškaraca. Prvi je bio mladi operativac kojeg Lav nije poznao. Imao je meke crte lica i papirnato bijelu koţu. Zurio je u Lava bezizraţajnim oĉima nalik staklenim pikulama utisnutima u kuglu tijesta. Drugi je bio Fjodor Andrejev. Vasilij je paţljivo izabrao ovu dvojicu. Ĉovjek blijede koţe bio mu je zaštita, bez sumnje snaţan, dobar strijelac ili spretan s noţem. Fjodora je doveo samo da mu napakosti. "Što je?" "Došli smo pomoći. Poslao nas je major Kuzmin." "Hvala, ali drţim istragu pod kontrolom." "Siguran sam da je tako. Došli smo ti asistirati." "Hvala, ali neće biti potrebno." "Hajde, Lave. Prešli smo pola grada. A vani je hladno." Lav je zakoraĉio ustranu i pustio ih u stan.

KIKA

Nijedan od trojice muškaraca nije izuo ĉizme obloţene ledom koji je u komadićima ispadao iz zareza u potplatima i otapao se na tepihu. Lav je zatvorio vrata, svjestan da je Vasilij došao kako bi ga izazivao. Htio ga je razgnjeviti. Htio je svaĊu, nepaţljivi komentar, bilo što ĉime bi potkrijepio svoje optuţbe protiv njega. Lav je gostima ponudio ĉaj i votku. Vasilijeva ljubav prema dobroj kapljici bila je svakome poznata, ali smatrala se najmanjim porokom, ako se uopće moglo govoriti o poroku. Odmahnuvši glavom, odbio je piće i pogledao prema spavaćoj sobi. "Što si pronašao?" Ne priĉekavši odgovor, Vasilij je ušao u sobu i zurio u preokrenuti madrac. "Nisi ga ni razrezao." Sagnuo se i izvukao noţ, spreman zarezati u madrac. Lav ga je šĉepao za ruku. "Postoji naĉin da se madrac pretraţi dodirom. Ne moraš ga rezati." "Znaĉi, sve ćeš vratiti na svoje mjesto?" "Tako je." "Još uvijek misliš da ti je ţena nevina?" "Nisam pronašao ništa što bi navodilo na drugaĉiji zakljuĉak." "Mogu li ti nešto savjetovati? Nadi drugu ţenu. Raisa je lijepa. Ima mnogo lijepih ţena. Moţda bi ti bilo bolje s nekom koja nije toliko lijepa." Vasilij je posegnuo u dţep i iz njega izvukao snop fotografija. Pruţio ih je Lavu. Prikazivale su Raisu pred školom, u društvu Ivana, profesora knjiţevnosti. "Ona se jebe s njim, Lave. Izdala je i tebe i drţavu." "Ovo je slikano ispred škole. Oboje su profesori. Naravno da ih je lako fotografirati zajedno. To ništa ne dokazuje." "Znaš li kako se on zove?" "Ivan, mislim." "Pratimo ga već neko vrijeme." "Pratimo mi mnoge ljude." "Moţda ti je i on prijatelj?" "Nismo se upoznali. Nismo nikad razgovarali." Vidjevši hrpu odjeće na podu, Vasilij se sagnuo i uzeo par Raisinih gaćica. Protrljao ih je meĊu prstima, zguţvao u šaku i omirisao, pritom ne skidajući pogled s Lava. Umjesto osjećanja ljutnje, Lav je

KIKA

poĉeo razmišljati o svom zamjeniku na naĉin na koji to nije prije ĉinio. Tko je bio ovaj ĉovjek koji ga je toliko mrzio? Je li bio motiviran poslovnom ljubomorom ili sirovom ambicijom? Gledajući ga dok je ovako njušio Raisinu odjeću, Lav je shvatio da je njegova mrţnja bila osobna. "Mogu li pregledati ostatak stana?" Bojeći se neke vrste zamke, Lav je odgovorio. "Idem s tobom." "Ne, radije bih to uĉinio sam." Lav je kimnuo glavom. Vasilij je krenuo. Jedva dišući, grla stegnuta bijesom, Lav je zurio u prevrnuti krevet. Iznenadio ga je tihi glas iz neposredne blizine. Bio je to Fjodor. "Ti si uĉinio sve ovo. Pretraţio ţenine ormare, prevrnuo krevet, išĉupao podne daske - raskomadao vlastiti ţivot." "Svi bismo trebali biti spremni podvrgnuti se takvim pretresima. Generalisimus Staljin..." "Ĉuo sam. Naš je Voda izjavio da se ĉak i njegov stan moţe pretraţiti ako za to bude potrebe." "Ne samo da bi svi mogli biti istraţeni, svi moramo biti istraţeni." "A opet, nisi htio istraţiti smrt mog sina. Spreman si podvrgnuti istrazi svoju ţenu, sebe, svoje prijatelje, susjede, ali nisi htio pogledati njegovo tijelo? Nisi htio posvetiti ni sat svog vremena da bi se uvjerio kako mu je trbuh rasjeĉen i kako je umro sa zemljom naguranom u usta?" Fjodor je bio miran, glas mu je bio tih - njegova ljutnja više nije bila sirova. Pretvorila se u led. Mogao je razgovarati s njim na ovakav naĉin - otvoreno, iskreno - jer je znao da Lav više nije predstavljao prijetnju. "Fjodore, ni ti nisi vidio tijelo." "Razgovarao sam sa starcem koji je pronašao tijelo. On mi je rekao što je vidio. Vidio sam mu šok u oĉima. Razgovarao sam i sa svjedokinjom, ţenom koju ste preplašili. Vidjela je kako muškarac drţi mog sina za ruku, vodeći ga duţ pruge. Vidjela je i lice tog muškarca. No nitko je ne ţeli saslušati. A sad je previše uplašena da bi govorila. Moj je djeĉak ubijen, Lave. Milicija je natjerala sve svjedoke da promijene svoje iskaze. To sam i oĉekivao. Ali ti si mi

KIKA

bio prijatelj. A došao si mi u kuću i natjerao cijelu moju obitelj da drţi jezik za zubima. Prijetio si oţalošćenoj obitelji. Proĉitao si nam izmišljotine i rekao da ih prihvatimo kao istinu. Umjesto da si traţio osobu koja mi je ubila sina, ti si stavio pogreb pod istragu." "Fjodore, pokušavao sam vam pomoći." "To ti vjerujem. Pokazivao si nam kako da preţivimo." "Da." "I zahvalan sam ti na neki naĉin. Da nije bilo tako, ĉovjek koji mi je ubio sina vjerojatno bi ubio i mene i moju obitelj. Spasio si nas. Zato sam ovdje, ne kako bih likovao, već kako bih ti se oduţio. Vasilij je u pravu. Moraš ţrtvovati svoju ţenu. Ne trudi se pronaći dokaz. Prijavi je i preţivjet ćeš. Raisa je špijunka, već je odluĉeno. Proĉitao sam priznanje Anatolija Brodskog. Napisano je istom crnom tintom kao i izvještaj o smrti mog sina." Ne, Fjodor je bio u krivu. Bio je ljutit. Lav je podsjetio samog sebe kako je njegov zadatak jednostavan - istraţiti ponašanje svoje ţene i izvijestiti o rezultatima istrage. Ţena mu je bila nevina. "Uvjeren sam da su izdajniĉke primjedbe u vezi s mojom ţenom motivirane osvetom i niĉim drugim. To potvrĊuje i tijek moje dosadašnje istrage." Vasilij se vratio u sobu. Nije bilo moguće procijeniti koliko je od njihova razgovora ĉuo. Odgovorio je: "Osim što je već uhićeno ostalih šest osoba koje je naveo. I svih je šest već priznalo. Informacije Anatolija Brodskog bile su od neprocjenjive vrijednosti." "Onda mi je drago da sam ga upravo ja uhvatio." "Tvoju ţenu imenovao je osuĊeni špijun." "Proĉitao sam njegovo priznanje i Raisino je ime posljednje na listi." "Imena nisu navedena po stupnju vaţnosti." "Mislim da je njeno ime dodao da mi napakosti. Vjerujem kako me je htio osobno povrijediti. Malo je vjerojatno da će ikoga uspjeti prevariti takvim oĉitim trikom oĉajnika. Slobodno mi pomozi u pretresu - ako si zato došao ovamo. Kao što vidiš..." Lav je rukom pokazao na podignute podne daske. "Bio sam temeljit." "Odreci je se, Lave. Moraš biti realan. S jedne strane imaš karijeru, roditelje - a s druge izdajicu i kurvu."

KIKA

Lav je nakratko pogledao u Fjodora. Njegov izraz lica nije odavao ni uţivanje, ni zlonamjerno likovanje. Vasilij je nastavio: "Znaš da je kurva. Zato si je već jednom slijedio." Bijes na Lavovu licu zamijenio je šok. Znali su. Cijelo su vrijeme znali. "Zar si mislio da je to bila tajna? Svi znamo. Prokaţi je, Lave. Završi s ovim. Zakljuĉi sumnju; riješi se pitanja što te more. Prokaţi je. Poslije ćemo otići zajedno piti. Do kraja veĉeri imat ćeš drugu ţenu." "Sutra ću izvijestiti o rezultatima svoje istrage. Ako je Raisa izdajica, reći ću da jest. Ako nije, reći ću da nije." "Onda ti ţelim sreću, druţe. Preţiviš li ovaj skandal, jednog ćeš dana voditi KGB. U to sam siguran. A bila bi ĉast raditi pod tvojim vodstvom." Na ulaznim se vratima Vasilij okrenuo. "Sjeti se što sam ti rekao. Tvoj ţivot i ţivoti tvojih roditelja za njezin. To nije tako teška odluka." Lav je zatvorio vrata. Slušajući ih kako odlaze, primijetio je kako mu se tresu ruke. Vratio se u spavaću sobu i zurio u nered. Priĉvrstio je podne daske natrag na njihova mjesta. Napravio je krevet, paţljivo poravnavši plahte, a potom ih lagano guţvajući ne bi li izgledale jednako kako ih je jutros našao. Vratio je svu Raisinu odjeću u ladice, uredno je slaţući, svjestan da nije zapamtio toĉan redoslijed kojim ju je vadio vani. Pribliţna toĉnost morat će biti dovoljna. Kad je podigao jednu od pamuĉnih košulja, iz nje je ispao sićušan predmet, udario mu u stopalo i otkotrljao se dalje. Lav se sagnuo i pokupio ga s poda. Bila je to mala bakrena kovanica od jednog rublja. Bacio ju je na noćni ormarić. Kovanica se pri

udarcu raspolovila, a polovice su se potom otkotrljale i pale na pod. Zbunjen, prišao je ormariću. Kleknuo je i pokupio obje polovice. Unutrašnjost jedne od njih bila je šuplja. Spojene, polovice su tvorile obiĉnu kovanicu. Lav je već viĊao ovakve novĉiće. Sluţili su za krijumĉarenje mikrofilmova.

21. veljaĉe

KIKA

Lavovu izlaganju prisustvovali su major Kuzmin, Vasilij Nikitin i Timur Rafaeloviĉ - agent koji je zamijenio Lava tijekom ispitivanja Anatolija Brodskog. Lav ga je samo površno poznavao: bio je ambiciozan, šutljiv ĉovjek od povjerenja. Otkriće da je Rafaeloviĉ bio spreman potvrditi vjerodostojnost cijelog priznanja, ĉak i Brodskijevo spominjanje Raise, znaĉilo je njezinu propast. Ovaj ĉovjek nije bio Vasilijev lakaj. Nije ga poštovao niti ga se bojao. Lav se poĉeo pitati je li Vasilij mogao ubaciti Raisino ime u priznanje. Nije imao utjecaja na Rafaeloviĉa, nikakvu moć nad njim, štoviše, Vasilij bi mu bio podreĊen tijekom ispitivanja. Posljednja dva dana Lav je radio pod pretpostavkom da je sve ovo bio Vasilijev osvetniĉki ĉin. Bio je u krivu. Vasilij nije stajao iza ovoga. Jedina osoba koja je mogla organizirati laţiranje ovakvog priznanja, uz podršku tako visoko pozicioniranog svjedoka, bio je major Kuzmin. Bila je ovo namještaljka, orkestrirana od strane nikog drugog doli njegova mentora, ĉovjeka koji ga je uzeo pod svoju zaštitu. Lav je ignorirao njegov savjet u vezi Anatolija Brodskog, i sad ga je major odluĉio poduĉiti lekciji. Što mu je ono bio Kuzmin rekao? Sentimentalnost može zaslijepiti čovjeka. Ovo je bio ispit, vjeţba. Ovdje se ispitivala Lavova podobnost da bude agent: nije to imalo veze s Raisom, nikakve veze. Zašto prepustiti istragu osumnjiĉenice njezinu muţu, osim ako se nije istraţivalo njegovo vlastito ponašanje? Nisu li zapravo slijedili Lava? Nije li Vasilij došao provjeriti pretraţuje li stan kako treba? Njega nije zanimalo što je bilo u stanu: zanimao ga je Lavov pristup. Sve je odjednom imalo smisla. Vasilij ga je juĉer izazivao, govorio mu da prokaţe svoju ţenu jer se nadao da će Lav uĉiniti upravo suprotno, zauzeti se za nju. Ali on nije htio da Lav prokaţe Raisu. Nije htio da poloţi ovaj ispit - htio je da svoj privatni ţivot stavi iznad Partije. Bila je to obmana. Sve što je trebao uĉiniti bilo je pokazati majoru Kuzminu da je spreman prijaviti svoju ţenu, pokazati mu da je u potpunosti odan KGB-u, dokazati da je njegova vjera neupitna, dokazati da mu srce moţe biti okrutno - kad bi ovo uĉinio, onda bi svi

KIKA

bili sigurni: Raisa, njegovo neroĊeno dijete, njegovi roditelji. Njegova budućnost u KGB-u bila bi sigurna, a Vasilij bi bio potpuno nevaţan. Pa ipak, nije li ovo bila tek pretpostavka? Što ako je izdajnik bio upravo ono što je i priznao, izdajnik? Što ako je stvarno na neki naĉin suraĊivao s Raisom? Moţda je rekao istinu? Zašto je Lav bio toliko uvjeren u nevinost tog ĉovjeka? Zašto je bio toliko uvjeren u nevinost svoje ţene? Naposljetku, zašto se sprijateljila s disidentskim profesorom knjiţevnosti? Što je ona kovanica radila u njihovu stanu? Nije li ostalih šest osoba navedenih u priznanju već bilo uhićeno i uspješno ispitano? Popis je bio dokazan, a Raisa je bila na popisu. Da, bila je špijunka, a on je u dţepu imao bakrenu kovanicu, dokaz njezine krivnje. Mogao bi staviti kovanicu na stol i preporuĉiti da oboje, ona i Ivan Ţukov, budu privedeni zbog ispitivanja. Napravili su budalu od njega. Vasilij je bio u pravu: ona je bila izdajica. Bila je trudna s drugim muškarcem. Nije li oduvijek znao da mu je bila nevjerna? Nije ga voljela. Zašto bi sve riskirao zbog nje - ţene koja je bila hladna prema njemu, ţene koja ga je, u najboljem sluĉaju, samo podnosila? Predstavljala je prijetnju svemu za što je on radio, svemu što je omogućio svojim roditeljima i sebi. Bila je prijetnja zemlji, zemlji za koju se Lav borio. Stvar je bila vrlo jednostavna: izjavi li Lav da je kriva, onda će ovo završiti dobro i za njega i za njegove roditelje. To je bilo zajamĉeno. To je bila jedina stvar koja mu je obećavala sigurnost. Ako je ovo bio ispit Lavova karaktera, onda bi i Raisa bila pošteĊena. I nikad ne bi morala saznati. Ako je bila špijunka, onda su ovi ljudi već imali dokaze za to i ĉekali su da vide je li Lav radio s njom. Ako je bila špijunka, onda bi je trebao prijaviti, u tom je sluĉaju zasluţila smrt. Prokazati Raisu bio je jedini put. Zapoĉeo je major Kuzmin. "Lave Stepanoviĉu, imamo razloga vjerovati da tvoja ţena radi za strane agencije. Ti osobno nisi osumnjiĉen ni za kakve zloĉine. Iz tog smo te razloga zamolili da istraţiš navode protiv nje. Molim te, reci nam što si otkrio." Lav je sad imao potvrdu onog u što je sumnjao. Ponuda majora Kuzmina bila je jasna. Prokaţe li svoju ţenu, oni će mu nastaviti vjerovati. Što je Vasilij bio rekao?

KIKA

Preživiš li ovaj skandal, jednog ćeš dana voditi KGB. U to sam siguran. Od promaknuća ga je dijelila samo jedna reĉenica. Svi su šutjeli. Major Kuzmin nagnuo se naprijed. "Lave?" Lav je ustao, poravnao jaknu svoje uniforme. "Moja ţena je nevina."

TRI TJEDNA POSLIJE

Zapadno od Urala Grad Vualsk 13. oţujka Radnici na tekućoj vrpci u tvornici za montaţu automobila poĉeli su s noćnom smjenom. Ilinaja je završila s poslom, pa je poĉela ribati ruke komadom crnog smrdljivog sapuna, jedinom vrstom koju su imali, ako su ga uopće imali. Voda je bila hladna, sapun se uopće nije pjenio - jednostavno se raspadao u masne komadiće - ali jedino na što je ona bila u stanju misliti bili su sati koji su je dijelili od njezine sljedeće smjene. Isplanirala je cijelu noć. Prvo će završiti s uklanjanjem ulja i komadića metala što su joj se zavukli pod nokte. Onda će otići kući, presvući se, nanijeti nešto rumenila na obraze, te se zaputiti Kod Basarova, u restoran blizu ţeljezniĉke stanice. Tu su navraćali ljudi na poslovnim putovanjima, sluţbene osobe koje su se tu zaustavljale prije nego što bi nastavile putovanje Transsibirskom ţeljeznicom, koja se nastavljala dalje u smjeru istoka i zapada. Restoran je posluţivao hranu - juhu od prosa, jeĉmenu kašu i usoljene haringe - koja je, po Ilinajinu mišljenju, bila uţasna. No vaţnije je bilo da se tu sluţio alkohol. Budući da je bilo protuzakonito posluţivati alkohol na javnim mjestima bez posluţivanja hrane, ona se nudila reda radi, tanjur hrane bio je dozvola za pijenje. Zapravo, restoran je više-manje sluţio kao mjesto gdje se mogao pronaći partner za neobavezni seks. Ignoriralo se pravilo koje je nalagalo da

KIKA

se nikome ne smije prodati više od sto grama votke. Basarov, voditelj po kojem je mjesto i dobilo ime, bio je uvijek pijan, ĉesto i nasilan, i budući da je Ilinaja htjela iskoristiti njegov prostor za svoj zanat, morala mu je davati postotak zarade. Nikoga nije mogla zavarati da je tamo dolazila samo radi pića, dok bi se svako toliko iskradala s pokojom mušterijom. Nitko tamo nije dolazio samo radi pića; bila je to skupina ljudi u prolazu, bez lokalnog puka. Ali to je bila prednost. Više nije imala posla s lokalnim muškarcima. Odnedavna se razboljela - rane, crvenilo, osip, takve stvari. Nekoliko njezinih redovnih mušterija poĉelo je patiti od istih simptoma pa su to razglasili po gradu. Sad je bila prisiljena opsluţivati ljude koji je nisu znali, ljude koji u gradu nisu ostajali dugo i koji neće znati da pišaju gnoj sve dok ne doĊu do Vladivostoka ili Moskve, ovisno o tome u kojem su smjeru putovali. Nije nimalo uţivala u saznanju da širi bolest, ĉak i kad se nije radilo o naroĉito dobrim ljudima. Ali u ovom je gradu zatraţiti lijeĉniĉku pomoć zbog spolno prenosive bolesti bilo opasnije od same bolesti. Za neudanu ţenu bilo je to kao da je predavala priznanje potpisano vaginalnim obrisom. Morat će se lijeĉiti lijekovima s crnog trţišta. Za to će joj trebati novac, moţda mnogo novca, a trenutno je štedjela za nešto drugo, nešto mnogo vaţnije - za bijeg iz ovog grada. Kad je stigla u restoran, u njemu je već vladala guţva, a prozori su bili zamagljeni. Zrak je smrdio po mahorki, jeftinom duhanu. Već s pedeset metara udaljenosti ĉula je gdje dopire pijani smijeh. Pomislila je kako se sigurno radilo o vojnicima. Bila je u pravu. Ĉesto su se u planinama odvijale kojekakve vojne vjeţbe, a vojno osoblje koje nije bilo na duţnosti obiĉno se upućivalo ovdje. Basarov je za ovu vrstu klijentele posebno brinuo. Posluţivao je razvodnjenu votku, tvrdeći, ako bi se tko ţalio, a ĉesto jest, da je tako pokušavao ograniĉiti pijanstvo. Tuĉnjave su bile ĉeste. Ipak, znala je da je on, usprkos svom kukanju kako mu je ţivot teţak i kako su mu mušterije uţasne, pristojno zaraĊivao prodajući nerazrijeĊenu votku koju je skrivao od mušterija. Bio je špekulant. Bio je smeće. Prije dva mjeseca popela se na kat kako bi mu dala dio svoje zarade, te ga je kroz pukotinu u vratima spavaće sobe vidjela gdje prebrojava sveţanj rubalja, novĉanicu za novĉanicom, koje je ĉuvao u limenoj kutiji povezanoj konopcem. Gledala je, jedva dišući, kako je zamotao ovu kutiju u

KIKA

tkaninu, a onda je sakrio u dimnjak. Otad je stalno sanjala o tome kako će ukrasti taj novac i pobjeći. Naravno, Basarov bi joj zasigurno slomio vrat kad bi je uhvatio, ali vjerovala je kako bi mu, kad bi otkrio da je njegova limena kutija prazna, srce odmah otkazalo, upravo tamo pokraj skrovišta u dimnjaku. Bila je priliĉno sigurna kako su njegovo srce i ta kutija bili jedna te ista stvar. Procijenila je kako će vojnici nastaviti piti još barem dva sata. Trenutno su je samo pipali, a za tu joj privilegiju nisu plaćali, osim ako se besplatna votka nije raĉunala kao sredstvo plaćanja. Ona nije priznavala takve raĉunice. Promotrila je i druge mušterije, uvjerena da bi mogla zaraditi i nešto sa strane prije nego što se vojnici poĉnu redati. Vojni kontingent zauzeo je prve stolove do šanka, ostali su bili u pozadini. Ovi su gosti sjedili sami - društvo im je pravilo samo njihovo piće i tanjuri netaknute hrane. Nije bilo sumnje: traţili su seks. Nije bilo drugog razloga za ostajanje u restoranu. Ilinaja je poravnala haljinu, ostavila ĉašu i poĉela se progu-ravati kroz skupinu vojnika, ne obazirući se na štipanja i komentare, dok se nije našla za jednim od stolova u pozadini. Ĉovjek za stolom imao je moţda ĉetrdeset, moţda manje. Nije bilo lako procijeniti. Nije bio privlaĉan, ali raĉunala je kako bi zbog te ĉinjenice mogao platiti malo više. Oni privlaĉniji umišljali su ponekad kako plaćanje u njihovu sluĉaju nije bilo potrebno, kao da bi dogovor mogao biti uzajamno zadovoljavajući. Sjela je, protr-ljavši nogu o njegovo bedro, smiješeći se: "Ja sam Tanja." Ponekad joj je u ovakvim situacijama bilo lakše kad je zamišljala da je netko drugi. Muškarac je zapalio cigaretu i stavio ruku na njezino koljeno. Ne potrudivši se ni naruĉiti joj piće, pola svoje votke prelio je u jednu od mnogih prljavih ĉaša koje su ga okruţivale te je gurnuo prema njoj. Poigravala se ĉašom, ĉekajući da on progovori. Iskapio je svoje piće, ne pokazujući ţelju za razgovorom. Trudeći se ne prevrtati oĉima, pokušala je zapoĉeti konverzaciju. "Kako se zoveš?" Nije odgovorio, već je poĉeo prekapati po dţepu svoje jakne. Izvukao je ruku ĉvrsto stisnute šake. Shvatila je da je ovo neka vrsta igre i da se od nje oĉekuje da u njoj sudjeluje. Kucnula mu je o nadlanicu. On je okrenuo šaku i polako je poĉeo otvarati, jedan po jedan prst...

KIKA

U sredini dlana nalazio se mali grumen zlata. Nagnula se naprijed. Prije nego što je uspjela dobro pogledati, on je zatvorio šaku i gurnuo je natrag u dţep. Još uvijek nije rekao ni rijeĉi. Imao je krvlju podlivene pijane oĉi i nije joj se nimalo sviĊao. S druge strane, njoj se mnogi nisu sviĊali, a ponajmanje muškarci s kojima je spavala. Postane li izbirljiva, morat će odustati od ovog posla, udati se za jednog od ovih mještana i pomiriti se s tim da će u ovom gradu ostati zauvijek. Jedini naĉin na koji se mogla vratiti u Lenjingrad, gdje joj je ţivjela obitelj, gdje je i ona ţivjela prije nego što joj je bilo nareĊeno preseliti u ovaj grad za koji nikad nije ĉula, bilo je podmićivanje drţavnih sluţbenika. U nedostatku visoko pozicioniranih, moćnih prijatelja koji bi joj odobrili premještaj, trebalo joj je to zlato. Kucnuo je o njezinu ĉašu, konaĉno progovorivši: "Pij." "Prvo mi plati. Onda mi moţeš govoriti što da radim. To je pravilo, to je jedino pravilo." Muškarĉevo je lice zatitralo kao da je bacila kamenĉić na površinu njegova zaleĊenog izraza. Na trenutak je vidjela nešto ispod tog bezizraţajnog, podbuhlog lica, nešto neugodno, nešto zbog ĉega je poţeljela odvratiti pogled. Ali ono zlato ju je tjeralo da ga nastavi gledati, da ostane sjediti za stolom. Izvadio je grumen iz dţepa, nudeći joj ga. Kad je posegnula kako bi ga uzela s njegova znojnog dlana, on je zatvorio šaku, uhvativši joj tako prste u zamku. Nije osjećala bol, ali su joj prsti bili zarobljeni. Mogla se predati njegovu stisku ili izvući ruku bez zlata. NagaĊajući što se od nje oĉekivalo, poĉela se smiješiti i hihotati poput bespomoćne djevojĉice, pritom opuštajući ruku. Otpustio je stisak. Uzela je grumen i zurila u njega. Bio je u obliku zuba. Sad je zurila u muškarca. "Otkud ti ovo?" "Kad su vremena teška, ljudi prodaju sve što imaju." Nasmiješio se. Pozlilo joj je. Kakva je ovo bila valuta? Kucnuo je o ĉašu votke. Taj zub bio je njezina karta za odlazak odavde. Iskapila je svoju votku. Ilinaja se zaustavila. "Radiš u pilani?" Znala je da nije radio u pilani, ali u blizini su bile jedino kuće radnika pilane. Nije se potrudio ni odgovoriti. j "Hej, kamo idemo?" "Još malo i stigli smo."

KIKA

Odveo ju je do ţeljezniĉke stanice na kraju grada. Iako je sama stanica bila novoizgraĊena, nalazila se u jednom od najstarijih dijelova grada, sazdanom od trošnih jednosobnih kućeraka s limenim krovovima i tankim drvenim zidovima, dašĉara naslaganih uzduţ ulica koje su smrdjele po kanalizaciji. Kućerci su pripadali radnicima pilane, u jednoj sobi stanovalo bi gotovo pet, šest ili ĉak sedam radnika, a to nimalo nije odgovaralo onome što su oni imali na umu. Bilo je nepodnošljivo hladno. Ilinaja se trijeznila. Postajala je umorna. "Ovo je tvoje vrijeme. Zlato ti je kupilo jedan sat. Tako smo se dogovorili. Ako tome oduzmeš vrijeme koje mi treba da se vratim u restoran, imaš još dvadeset minuta." "Tu je, iza stanice." "Iza je samo šuma." "Vidjet ćeš." Grabio je naprijed, zaobišao stanicu i upro prstom u tamu. Ona je gurnula ruke u dţepove jakne i sustigla ga, napreţući pogled u pravcu u kojem je pokazivao. Vidjela je traĉnice koje su nestajale u šumi i ništa drugo. "Što gledam?" "Tamo." Pokazivao je prema maloj drvenoj kućici s jedne strane pruge, nedaleko od ruba šume. "Ja sam inţenjer. Radim na pruzi. To je kućica za odrţavanje pruge. Vrlo je skrovita." "Soba je vrlo skrovita." "Ne mogu te odvesti tamo gdje odsjedam." "Ja znam nekoliko mjesta na koja bismo mogli otići." "Bolje je ovako." "Nije, bar ne za mene." "Imali smo samo jedno pravilo. Ja ti platim, ti me slušaš. Vrati mi zlato ili radi što ti kaţem." Ništa u vezi ovoga nije bilo dobro osim zlata. Ispruţio je ruku, ĉekajući da mu ona vrati zlato. Nije djelovao ljutito, ni razoĉarano ni nestrpljivo. Ilinaja je ovu ravnodušnost smatrala utješnom. Poĉela je hodati prema kućici. "Unutra imaš deset minuta, u redu?"

KIKA

Nije bilo odgovora - smatrala je to pristankom. Kućica je bila zakljuĉana, ali on je imao sveţanj kljuĉeva, nakon potrage za pravim, poĉeo je petljati oko brave. "ZaleĊena je." Nije odgovorila, okrećući glavu ustranu i duboko uzdah-nuvši u znak negodovanja. Razumjela je potrebu za tajnovitošću i već je bila pretpostavila da je oţenjen. Ali budući da nije ţivio u ovom gradu, nije mogla razumjeti u ĉemu je bio njegov problem. Moţda je odsjedao kod obitelji ili prijatelja; moţda je bio visoko pozicionirani ĉlan Partije. Nije ju bilo briga. Samo je htjela završiti s tih sljedećih deset minuta. On je kleknuo, rukama obujmio lokot i puhnuo u njega nekoliko puta. Kljuĉ je kliznuo unutra, brava se otvorila. Ona je ostala vani. Ne bude li unutra nekakvog svjetla dogovor otpada, a ona će svejedno zadrţati zlato. Već je tom tipu posvetila dovoljno vremena. Ako je htio potratiti vrijeme hodajući uokolo, to je bio njegov problem. Zakoraĉio je u kućicu i nestao u tami. Zaĉula je zvuk paljenja šibice. Svjetlost je zatitrala iz srca plinske lampe. Muškarac je zatvorio lampu i objesio je o iskrivljenu kuku što je virila iz stropa. Zavirila je unutra. Kućica je bila natrpana rezervnim ţeljezniĉkim pragovima, vijcima, navojima, alatom i drvom. U zraku je visio miris katrana. On je poĉeo rašĉišćavati jedan od radi-oniĉkih stolova. Nasmijala se. "Završit ću s iverjem u guzici." Na njezino iznenaĊenje, on je porumenio. Improvizirajući, raširio je svoj kaput preko radne površine. Zakoraĉila je unutra. "Pravi gospodin." Obiĉno bi u ovom trenutku skinula kaput, sjela na krevet i poĉela polako skidati ĉarape, radeći od toga predstavu. MeĊutim, budući da nije bilo ni kreveta ni grijanja, odluĉila mu je dozvoliti tek da joj zadigne haljinu. Ostatak odjeće ostat će na njoj. "Nadam se da ti neće smetati ako ne skinem jaknu." Zatvorila je vrata, ne oĉekujući da će to imati nekakva uĉinka na temperaturu u prostoriji, koja je bila gotovo jednako niska kao vani. Okrenula se. Muškarac joj je bio mnogo bliţe nego trenutak prije. Krajiĉkom oka spazila je kako joj se pribliţava nešto metalno - nije imala vremena vidjeti o ĉemu se radilo. Predmet joj je udario u lice. Bol joj je

KIKA

sijevnula tijelom, od mjesta udarca preko kraljeţnice i u noge. Mišići su joj odjednom omlohavili; noga joj je klonula kao da joj je netko prerezao tetive. Udarila je leĊima o vrata kućice. Vid joj se zamaglio, osjetila je vrućinu na licu, okus krvi u ustima. Pomislila je kako će izgubiti svijest, ali se borila protiv toga, prisiljavajući se da ostane budna, usredotoĉivši se na njegov glas. "Uĉinit ćeš toĉno što ti kaţem." Bi li podloţnost zadovoljila ovog muškarca? Komadići slomljenog zuba, što su joj se zabijali u desni, govorili su drugaĉije. Nije se htjela prepustiti vjeri u njegovu milost. Ako je morala umrijeti u gradu koji je mrzila, u gradu u koji je bila premještena obvezujućim drţavnim proglasom, tisuću i sedamsto kilometara daleko od svoje obitelji, onda će umrijeti iskopavši ovom gadu oĉi. Zgrabio ju je za nadlaktice, nije oĉekivao nikakav otpor. Ona je pak ispljunula u njega svu krv i slinu što su joj se nakupile u ustima. Zasigurno je bio iznenaĊen jer ju je naglo pustio. Napipala je vrata iza sebe i odgurnula ih cijelim tijelom - vrata su se otvorila i pala je na snijeg, na leĊa, pogleda uprtog u nebo. Zgrabio ju je za stopala. Mahnito je lamatala nogama, pokušavajući se oteti. Uspio ju je šĉepati za stopalo i poĉeo je vući natrag u kućicu. Usredotoĉila se, naciljala, udarila: petom mu je zahvatila vilicu. Udarac je bio dobar, glava mu se trznula ustranu. Ĉula je jauk. Ispustio ju je. Okrenula se na trbuh, ustala i poĉela trĉati.

Slijepo bauljajući, nije odmah shvatila da se, istrĉavši ravno iz kućice, udaljavala od grada, od stanice i da je trĉala po traĉnicama. Instinktivno je bjeţala od njega. Instinkt ju je prevario. Udaljavala se od sigurnosti. Osvrnula se preko ramena. Trĉao je za njom. Morala je nastaviti trĉati u ovom smjeru, u protivnom će se poĉeti vraćati prema njemu. Nije bilo naĉina da ga zaobiĊe. Pokušala je vrištati, ali su joj usta bila puna krvi. Zagrc-nula se, ispljunula, izgubivši ritam i smanjivši udaljenost meĊu njima. Sustizao ju je. Odjednom, tlo je poĉelo vibrirati. Pogledala je uvis. Prilazio im je teretni vlak, jurio je prema njima, oblaci dima sukljali su iz visoke ţeljezne lokomotive. Podigla je ruke i mahala. Ali ĉak i da ju je vozaĉ vidio, nije imao vremena zaustaviti se jer su bili udaljeni jedva

KIKA

petstotinjak metara. Od sudara ih je dijelilo nekoliko sekunda. Ali ona nije silazila s pruge, grabeći prema vlaku, trĉeći brţe - namjeravajući se baciti poda nj. Vlak nije usporavao. Nije se ĉulo škripanje koĉnica ni zviţduk upozorenja. Bila je toliko blizu vibracijama da je gotovo izgubila ravnoteţu. Od sudara s vlakom dijelilo ju je svega nekoliko sekunda. Bacila se ustranu, u duboki snijeg pored pruge. Lokomotiva i vagoni projurili su pored nje, stresavši snijeg s vrhova obliţnjih stabala. Ostavši bez daha, osvrnula se unatrag, nadajući se kako je njezin progonitelj pregaţen, zdrobljen pod vlakom, ili pak zarobljen s druge strane pruge. Ali zadrţao je hladnu glavu. Skoĉio je na istu stranu pruge i leţao u nanosu snijega. Ustao je i poĉeo teturati prema njoj. Ispljunula je krv i poĉela vikati: dozivati upomoć, oĉajna. Ovo je bio teretni vlak, nije bilo nikog da je ĉuje ili vidi. Ustala je i nastavila trĉati, došavši do ruba šume, ne usporavajući, boreći se s granama koje su stršale uokolo. Namjeravala je trĉati šumom u luku i vratiti se na traĉnice u smjeru grada. Nije se mogla sakriti: on je bio preblizu, mjeseĉina je bila prejaka. Iako je znala da joj je bolje ostati usredotoĉena iskljuĉivo na trĉanje,

nije odoljela izazovu. Morala je pogledati. Morala je znati gdje je bio. Okrenula se unatrag. Nije ga bilo. Nije ga mogla vidjeti. Vlak je još uvijek tutnjao traĉnicama. Mora da ga je izgubila kad je ušla u šumu. Promijenila je pravac i sad je trĉala prema gradu, prema sigurnosti. U tom je trenutku muškarac iskoraĉio iza stabla i zgrabio je oko struka. Pali su u snijeg. Leţao je na njoj, trgao jaknu s nje i vikao. Ništa nije ĉula od tutnjanja vlaka. Vidjela je samo njegove zube i jezik. A onda se sjetila: bila se pripremila za ovakav trenutak. Posegnula je u dţep kaputa, pipajući u potrazi za dlijetom što ga je ukrala na poslu. Već ga je jednom koristila, ali samo kao prijetnju, kako bi pokazala da se moţe boriti ako je to neophodno. Zgrabila je drvenu dršku. Imat će samo jednu priliku za udarac. Kad joj je zavukao ruku pod haljinu, zabila mu je metalni vršak u glavu. Na to se on uspravio, uhvativši se za uho. Udarila je još jednom, ovaj put zarezavši ruku kojom se uhvatio za uho. Trebala ga je nastaviti

KIKA

udarati, trebala ga je ubiti, ali je njezina ţelja za bijegom prevladala. Uzmicala je unatrag na sve ĉetiri poput kakvog kukca, još uvijek drţeći krvavo dlijeto u ruci. Muškarac je pao na koljena i poĉeo puzati za njom. Dio njegove ušne školjke visio je o komadiću koţe. Lice mu je bilo iskrivljeno od bijesa. Bacio se na njezine gleţnjeve. Uspjela je uzmaknuti, jedva, brzajući unatrag dok nije udarila u stablo. Kako se zaustavila, tako ju je zgrabio za gleţanj. Zamahnula je dlijetom prema njegovoj ruci, bodući je i reţući. Kad su se našli licem u lice, nagnula se naprijed kako bi ga ugrizla za nos. Slobodnom rukom zgrabio ju je za vrat i stegnuo, drţeći se izvan njezina dosega. Stenjala je, pokušavajući se osloboditi, ali njegov je stisak bio prejak. Gušila se. Bacila se ustranu. Oboje su pali - valjajući se po snijegu jedno preko drugog. Odjednom ju je bez ikakvog objašnjenja pustio, otpuštajući joj vrat. Zakašljala je, hvatajući zrak. Još je uvijek leţao na njoj, pritišćući je uz tlo, ali više nije gledao u njezinu smjeru. Zurio je u nešto drugo, nešto što se nalazilo sa strane. Okrenula je glavu. Utonulo u snijeg pored nje, leţalo je nago tijelo mlade djevojke. Koţa joj je bila blijeda, gotovo prozirna. Kosa plava, gotovo bijela. Usta su joj bila širom otvorena i puna zemlje. Nabijena zemlja oblikovala je brdašce iznad njezinih tankih modrih usana. Njezine ruke, noge i lice izgledali su neozlijeĊeno, prekriveni tankim slojem snijega koji se djelomice razgrnuo nakon njihova hrvanja po snijegu. Trup joj je bio unakaţen. Unutarnji organi bili su vidljivi, rastrgani, raskomadani. Nedostajao je velik dio koţe, izrezane ili oguljene, kao da joj je tijelo napao ĉopor vukova. Ilinaja je pogledala u svog progonitelja. Ĉinilo se da je zaboravio na nju. Zurio je u tijelo djevojke. Uhvatio se za trbuh, sagnuo se i povratio. Bez da je razmislila, suosjećajno mu je poloţila ruku na rame. Sabravši se, sjetivši se tko je ovaj muškarac i što joj je uĉinio, povukla je ruku, ustala i potrĉala. Ovog je puta instinkt nije iznevjerio. Izašla je iz šume, trĉeći prema stanici. Uopće nije znala slijedi li je muškarac ili ne. Ovaj put nije vrištala, nije usporavala i nije se osvrtala.

Moskva

KIKA

14. oţujka Lav je otvorio oĉi. Zaslijepila ga je svjetlost baterijske svjetiljke. Nije trebao gledati koliko je sati. Sat za privoĊenje osumnjiĉenih - ĉetiri ujutro. Ustao je iz kreveta, srce mu je divljaĉki lupalo. Teturao je u mraku, dezorijentiran, sudario se s jednim muškarcem, odgurnut ustranu. Zateturao je, pa ponovno uspostavio ravnoteţu. Netko je upalio svjetla. Privikavajući se na svjetlost, vidio je da su im u stanu bila tri operativca: mladići, jedva stariji od osamnaest. Bili su naoruţani. Lav ih nije poznavao, ali je znao o kakvim se operativcima radilo: niskopozicioniranim, koji su bespogovorno slijedili naredbe kakve god one bile. Bili su spremni na nasilje bez oklijevanja: i na najmanji bi otpor odgovorili silom. Oko njih se širio smrad cigareta i alkohola. Lav je pretpostavljao da noćas uopće nisu spavali: pili su cijelu noć, spremali se za ovaj zadatak. Od alkohola su vjerojatno bili nepredvidljivi, nagli. Kako bi preţivio ovih nekoliko sljedećih minuta. Lav će morati biti oprezan, ponizan. Nadao se da je i Raisa to razumjela. Raisa je stajala u spavaćici, tresući se, ali ne od hladnoće. Nije bila sigurna je li drhtala od šoka, straha ili bijesa. Nije se mogla prestati tresti. Ali nije htjela skrenuti pogled. Nije joj bilo neugodno; neka njima bude neugodno zbog ovakva upada, neka vide njezinu zguţvanu spavaćicu, rašĉupanu kosu. Ali ne, oni su bili ravnodušni: njima je bilo svejedno, bio je to samo posao. Nije vidjela nikakvo osjećanje u oĉima tih djeĉaka. Bile su ugasle: pogledavale su lijevo-desno poput guštera - bile su to reptil-ske oĉi. Gdje li je KGB nalazio ove djeĉake olovnih duša? Oni su ih ĉinili takvima, bila je uvjerena u to. Pogledala je u Lava. Stajao je, ruku poloţenih ispred tijela, spuštene glave, izbjegavajući kontakt oĉima. Poniznost, krotkost: moţda je to bio mudar stav. Ali trenutno se nije osjećala vrlo mudrom. U njezinoj spavaćoj sobi stajala su tri nasilnika. Htjela je da bude prkosan, ljutit. To je zasigurno bila prirodna reakcija? Svaki obiĉan ĉovjek bio bi bijesan. Lav je bio politiĉan ĉak i u ovom trenutku.

KIKA

Jedan je mladić izašao iz sobe i vratio se gotovo istoga trenutka, noseći dva mala kovĉega. "To je sve što moţete ponijeti. Na sebi ne moţete nositi ništa osim odjeće i dokumenata. Krećemo za sat vremena, bili vi spremni ili ne." Lav je zurio u platnene kovĉege drvenog okvira. Bili su mali, dovoljni za jednodnevni izlet. Okrenuo se svojoj ţeni: "Navuci na sebe što više odjeće." Osvrnuo se iza sebe. Jedan od mladića promatrao ih je i pušio. "Moţeš li priĉekati vani?" "Ne gubi vrijeme na zahtjeve. Odgovor na sve je ne." Raisa se presvukla, osjećajući kako joj ĉuvarev reptilski pogled klizi tijelom. Navukla je na sebe koliko je god odjeće mogla: sloj na sloj. Lav je uĉinio isto. Da su okolnosti bile drugaĉije izgledali bi komiĉno, udova nabreklih od pamuka i vune. Odjeveni, borili su se s odlukom što od svega uzeti, a što ostaviti za sobom. Pregledala je kovĉeg. Bio je otprilike devedeset centimetara dug, šezdeset širok i dvadesetak dubok. Na te su mjere trebali svesti svoj ţivot. Lav je znao kako je postojala mogućnost da su im rekli da se spakiraju samo zato da bi ih odveli bez histeriĉnih ispada, bez borbe koja je nastajala u sluĉajevima kad bi uhićenici shvatili da ih vode na gubilište. Uvijek je bilo jednostavnije premještati ljude koji su vjerovali da će preţivjeti, bez obzira na to koliko je slabašno bilo njihovo uvjerenje. Ali što je mogao uĉiniti? Odustati? Boriti se? Napravio je nekoliko brzih kalkulacija. Dragocjeni prostor u kovĉegu bit će iskorišten za pakiranje Priručnika za propagandu i Historije Svesavezne komunističke partije: kratkog kursa, nije ih mogao ostaviti u stanu jer bi se takav ĉin protumaĉio kao subverzivna politiĉka gesta. U njihovoj sadašnjoj situaciji takva bi nepaţnja bila ravna samoubojstvu. Zgrabio je knjige i stavio ih u kovĉeg, bila je to prva stvar koju su spakirali. Njihov je mladi ĉuvar sve promatrao, promatrao je što su sve pakirali, kakve su izbore napravili. Lav je dotaknuo Raisinu ruku. "Uzmi cipele. Izaberi najbolje, svakome jedan par." Dobre cipele bile su rijetkost, vrijednost, dobra roba za razmjenu. Lav je skupio odjeću, vrijedne predmete, njihovu zbirku fotografija: fotografije s vjenĉanja, sliku njegovih roditelja, Ste-pana i Ane, ali nijednu Raisine obitelji. Njezini roditelji poginuli su u Domovinskom

KIKA

ratu kad je njezino selo bilo izbrisano s lica zemlje. Izgubila je sve osim odjeće koju je tog trenutka imala na sebi. Kad mu je kovĉeg već bio pun, Lavu je pogled zapeo na uokvirenoj novinskoj fotografiji koja je prikazivala njega, ratnog heroja, uništavatelja tenkova, osloboditelja okupiranog podruĉja. Njegova prošlost nije zanimala ove agente: potpis na nalogu za uhićenje brisao je sva herojska djela, a osobne ţrtve ĉinio nevaţnima. Lav je izvadio novinski isjeĉak iz okvira. Nakon što ga je godinama ĉuvao, drţao na posebnom mjestu na zidu kao da se radilo o svetoj ikoni, presavio ga je po sredini i bacio u kovĉeg. Vrijeme im je isteklo. Lav je zatvorio kovĉeg. Raisa je zatvorila svoj. Pitao se hoće li ikad više vidjeti ovaj stan. Najvjerojatnije neće. Izašli su iz stana, i svi se petero nagurali zajedno u dizalo. Vani ih je ĉekao automobil. Dva su mladića sjela naprijed. Treći, smrdljivog zadaha, stisnuo se izmeĊu Lava i Raise. "Htio bih vidjeti svoje roditelje. Ţelio bih se oprostiti s njima. "Bez jebenih zahtjeva." Bilo je pet sati ujutro, a na odlaznim je peronima već vladala guţva. Bilo je tu vojnika, civila, radnika na odrţavanju pruge, i svi su se vrzmali uokolo Transsibirskog brzog vlaka. Na boĉnoj strani lokomotive, još uvijek obloţene ratnim ĉeliĉnim oklopom, bilo je ugravirano ŢIVIO KOMUNIZAM. Dok su se ostali putnici ukrcavali, Lav i Raisa ĉekali su na kraju perona, s kovĉezima u rukama, okruţeni naoruţanom pratnjom. Kao da su bili zaraţeni nekom opasnom bolešću, nitko im se nije pribliţavao, stajali su kao izolirani mjehurić usred napuĉene stanice. Nisu im dali nikakvo objašnjenje, niti ih je Lav to traţio. Nije imao pojma ni kamo su išli ni koga su ĉekali. Još uvijek je postojala mogućnost da ih pošalju u razliĉite gulage i da se nikad više ne vide. Ipak, ovo je nesumnjivo bio putniĉki vlak, a ne teretni vlak crvenih vagona za transport stoke, kojim su se u gulage prevozili zatvorenici. Je li bilo moguće da će se izvući ţive glave? Nije bilo sumnje da su dosad imali sreće. Još su uvijek bili ţivi i još

KIKA

su uvijek bili zajedno, već je i to bilo mnogo više nego što se Lav usudio nadati.

Lava su nakon svjedoĉenja o Raisinu sluĉaju smjestili u kućni pritvor dok se ne donese odluka. Nije oĉekivao da će im za donošenje odluke trebati više od jednog dana. Na putu do stana, na ĉetrnaestom katu svoje zgrade, Lav je shvatio da još uvijek nosi inkriminirajući šuplji novĉić u dţepu te ga je bacio preko ograde. Moţda ga je Vasilij podmetnuo, moţda nije, više nije bilo vaţno. Kad se Raisa taj dan vratila s posla, pred vratima stana doĉekala su je dvojica naoruţanih straţara; pretraţili su je i naredili joj da ostane unutra. Lav joj je objasnio njihov sluĉaj: optuţbe protiv nje, njegovu vlastitu istragu i njegovo negiranje optuţbi. Nije joj trebao objašnjavati koliko je bila slabašna vjerojatnost njihova preţivljavanja. Dok je priĉao, ona ga je slušala bez komentara ili pitanja, bezizraţajna lica. Kad je završio, njezina ga je reakcija iznenadila. "Bilo je naivno vjerovati kako se ovo neće i nama dogoditi." Sjedili su u stanu, svakog trenutka oĉekujući dolazak KGB-a. Nijedno se nije potrudilo kuhati: nisu bili gladni, iako bi vjerojatno bilo pametno dobro se najesti, pripremiti se za nadolazeće muke. Nisu se presvukli za spavanje, nisu se micali od kuhinjskog stola. Sjedili su u tišini - ĉekajući. Uzevši u obzir da se moţda nikad više neće vidjeti, Lav je poţelio razgovarati sa svojom ţenom: reći stvari koje je trebalo reći. Ali nikako nije bio u stanju odrediti što bi to bilo. Kako su sati prolazili, shvatio je da je ovo najduţe vrijeme koje su ikad proveli zajedno, neometani, licem u lice. Nisu znali što uĉiniti s tim vremenom. Te noći nitko nije pokucao na vrata. Prošlo je ĉetiri ujutro, nisu bili uhićeni. Kad se pribliţilo podne sljedećega dana, Lav je pripremio doruĉak, pitajući se zašto im je trebalo toliko dugo. Kad su zaĉuli kucanje na vratima, on i Raisa su ustali, ubrzano dišući, oĉekujući kraj, dolazak agenata, njihovo razdvajanje i odvoĊenje na odvojena ispitivanja. No radilo se tek o beznaĉajnim sitnicama: smjena straţe, straţar koji je trebao u kupaonicu, pitanja o kupovini hrane. Moţda nisu mogli pronaći nikakve

KIKA

dokaze, moţda će ih osloboditi optuţbe i cijeli će se sluĉaj urušiti. Lav se samo kratko zanosio ovakvim mislima: optuţbe se nikad nisu odbacivale zbog nedostatka dokaza. Pa ipak, dani su prolazili. Jedan, dva, ĉetiri. Nakon tjedan dana kućnog pritvora u stan je ušao jedan od njihovih ĉuvara, problijedjela lica. Vidjevši ga takvog, Lav je bio uvjeren da im je vrijeme konaĉno isteklo, ali je mladi KGB-ovac objavio, glasa natopljena tugom, da je njihov Voda, Staljin, umro. Tek se od tog trenutka Lav usudio nadati kako će on i Raisa moţda ipak preţivjeti. Uspjevši dobiti samo nejasne informacije o smrti njihova Vode novine su bile histeriĉne, njihovi ĉuvari takoĊer - saznao je jedino da je Staljin spokojno umro u svom krevetu. Njegove posljednje rijeĉi navodno su se odnosile na njihovu veliku zemlju i njezinu sjajnu budućnost. Lav u to nije povjerovao ni na trenutak, previše je znao o paranoji i urotama, a da ne bi odmah uoĉio kako je bila rijeĉ o izmišljotini. Budući da je bio KGB-ov agent, znao je da je Staljin u nedavnoj ĉistki Ţidova dao uhititi najbolje lijeĉnike u zemlji, lijeĉnike koji su svoje karijere u potpunosti posvetili odrţavanju njegova zdravlja. Pomislio je i kako nije sluĉajnost što je Staljin umro prirodnom smrću upravo u vrijeme kad više nije bilo lijeĉnika sposobnih dijagnosticirati uzrok njegove nagle bolesti. Na stranu moralnost, ĉistka koju je Veliki Voda pokrenuo bila je taktiĉka pogreška. Uĉinila ga je ranjivim. Lav nije znao je li Staljin bio ubijen ili ne. Uhićenje ovih lijeĉnika zasigurno je otvorilo mogućnost svim potencijalnim atentatorima da rade što ih je volja, da ga bezbriţno gledaju kako umire, znajući kako su upravo oni muškarci i ţene koji bi ih u tome mogli sprijeĉiti bili iza rešetaka. Pa ipak, bilo je jednako tako moguće da se Staljin razbolio, a da se nitko nije usudio suprotstaviti njegovim naredbama i osloboditi lijeĉnike. Bojali su se da bi, ako se Staljin oporavi, mogli biti strijeljani zbog neposluha.

Lava trenutno nije zanimalo spletkarenje. Ono što je bilo vaţno bila je ĉinjenica da je Staljin bio mrtav. Nestao je osjećaj reda i izvjesnosti. Tko će preuzeti? Kako će voditi zemlju? Koje će odluke donijeti? Koji će agenti biti u milosti, a koji nepoţeljni? Ono što je bilo prihvatljivo za vrijeme Staljina, moţda neće biti prihvatljivo pod

KIKA

novom vladavinom. Odsutnost Vode znaĉit će privremenu paraliziranost. Nitko nije htio donositi odluke ako nije znao da će biti prihvaćene. Desetljećima nitko nije postupao u skladu s vlastitim vjerovanjima o ispravnom i pogrešnom, već u skladu s onim što su oĉekivali da će se svidjeti Vodi. Ljudi su preţivljavali ili umirali u skladu s njegovim zabilješka-ma na popisima imena: redak uz ime spašavao je ţivot, praznina je znaĉila da je imenovani bio prepušten sudbini. To je bio pravni sustav - crtica ili nedostatak iste. Zatvorivši oĉi, Lav je mogao zamisliti prigušenu paniku na hodnicima Lubjanke. Moralni se kompas toliko dugo ignorirao da se poĉeo nekontrolirano vrtjeti: sjever je bio juţno, istok zapadno. A što se tiĉe pitanja ispravnog i pogrešnog - nisu imali pojma. Zaboravili su kako o tome odluĉivati. U vremenu poput ovog, najsigurniji naĉin djelovanja bio je djelovati što manje. U ovakvim je okolnostima sluĉaj Lava Demidova i njegove ţene Raise Demidove, koji je nesumnjivo izazivao podjele, rasprave i probleme, bilo najbolje gurnuti u zapećak. Zato je i došlo do kašnjenja. Nitko se njime nije htio baviti: svi su bili zauzeti dodvoravanjem novim silama i previranjima u Kremlju. Kako bi situacija bila još sloţenija, Lavrentij Berija, Staljinov poboĉnik - a ako je netko zbilja trovao Staljina, Lav je vjerovao kako je to bio on - već je zauzeo poloţaj novog vode i odbacio ideju o zavjeri, naredivši da se lijeĉnici oslobode. Osumnjiĉenici su osloboĊeni jer su bili nevini tko je ĉuo za takvo što? Lav nikad nije ĉuo za takav presedan. U ovim bi se okolnostima privoĊenje ratnog heroja, ĉovjeka koji je bio dospio na naslovnicu Pravde, bez ikakvih dokaza, moglo smatrati riskantnim. Tako je, šesnaestog

oţujka, udarac na vratima znaĉio odlazak Lava i Raise na drţavniĉki pogreb velikog Vode, a ne peĉaćenje njihovih sudbina. Iako su tehniĉki još uvijek bili u kućnom pritvoru, Lav, Raisa i dvojica ĉuvara poslušno su se pridruţili rijeci ljudi koja je tekla u pravcu Crvenog trga. Mnogi su medu njima plakali - poneki nekontrolirano - muškarci, ţene i djeca - a Lav se pitao postoji li itko meĊu ovim stotinama tisuća ljudi okupljenim u kolektivnoj tuzi, tko nije izgubio ĉlana obitelji ili prijatelja od ruke ĉovjeka za kojim su

KIKA

oĉito ţalili. Atmosfera je bila bremenita, proţeta silnim osjećajem ţalovanja, a vjerojatno je imala veze s idealizacijom ovog mrtvog ĉovjeka. Lav je ĉuo mnoge osumnjiĉene, ĉak i tijekom najbrutalnijih ispitivanja, kako zapomaţu da bi Staljin sigurno intervenirao da je znao kako su ih KGB-ovci muĉili. Koji god bio pravi razlog ovakvoj tuzi, pogreb je pruţio legitimni odušak jadu koji se nakupljao godinama, priliku za plaĉ, za zagrljaj sa susjedom, za izraţavanje tuge koja se inaĉe nije smjela pokazivati jer bi podrazumijevala kritiku Drţave. Ulice uokolo Dume bile su toliko nabijene ljudima da se jedva moglo disati, a pojedinac je u masi imao jednako malo kontrole kao kamenĉić uhvaćen odronom. Lav ni na trenutak nije ispuštao Raisinu ruku i iako ih je gomila pritiskala sa svih strana, pobrinuo se da ih ne razdvoje. U guţvi su brzo izgubili svoje ĉuvare. Kako su se pribliţavali trgu, to je gomila postajala sve više stiješnjena. Osjećajući sve veći pritisak, sve jaĉu histeriju, Lav je zakljuĉio kako je vrijeme da se negdje sklone. Sluĉajno su ih odgurnuli na rub gomile i on je zakoraĉio u obliţnju veţu, povukavši Raisu za sobom. Sklonili su se, gledajući kako pred njima i dalje promiĉe rijeka ljudi. Bila je to ispravna odluka. Malo dalje od njih ljudi su bivali nasmrt zgnjeĉeni. Kaos im je otvorio priliku za bijeg. Razmišljali su o tome, pregovarali, šaputali u toj veţi. Njihovih ĉuvara nije bilo na vidiku. Raisa je htjela pobjeći. Ali bijeg bi KGB-u dao opravdani razlog za njihovo smaknuće. Osim toga, nisu imali novca, ni prijatelja, nisu se imali gdje sakriti. Odluĉe li bjeţati, Lavovi će

roditelji biti odmah pogubljeni. Dosad su imali sreće. Lav je stavio njihove ţivote na kocku i odluĉio izdrţati do kraja. I posljednji su se putnici ukrcali. Vlakovoda je, vidjevši nekoliko uniformiranih osoba okupljenih pored lokomotive, odgaĊao polazak. Vozaĉ se naginjao kroz prozor lokomotive, pokušavajući otkriti u ĉemu je bio problem. Radoznali putnici pogledavali su kroz prozore u ovaj mladi par koji se našao u nekoj vrsti nevolje.

KIKA

Lav je vidio kako im se pribliţava uniformirani agent. Bio je to Vasilij. Zapravo ga je i oĉekivao. Oĉito nije ţelio propustiti priliku za likovanje. Lav je osjetio navalu ljutnje, ali nije smio pokazati nikakve emocije. Moţda je još postojala mogućnost kakve zamke. Raisa nikad prije nije vidjela Vasilija, ali joj ga je Lav opisao. Lice heroja, srce krvnika. Već je na prvi pogled primijetila da nešto u vezi njega nije bilo kako treba. Bio je privlaĉan, u to nije bilo sumnje, ali smiješio se kao da je osmijeh sluţio samo izraţavanju zlovolje. Kad im se konaĉno pribliţio, primijetila je njegovo zadovoljstvo Lavovim poniţenjem i njegovo razoĉaranje jer nije bilo još veće. Vasilij se osmjehnuo još šire. "Inzistirao sam da priĉekaju kako bih se stigao oprostiti. I objasniti što je odluĉeno u tvom sluĉaju. Htio sam to uĉiniti osobno, razumiješ?" Uţivao je. Koliko god je bio zgroţen ovim ĉovjekom, Lav ga nije htio naljutiti sad kad su već bili preţivjeli toliko toga. Promrmljao je jedva ĉujnim glasom: "Hvala ti na tome." "Premješten si. Nije te bilo moguće zadrţati u KGB-u uz toliko otvorenih pitanja u vezi sluĉaja. Pridruţit ćeš se miliciji. Na kao inspektor, već kao najniţi djelatnik, kao milicajac. Ĉistit ćeš pritvoreniĉke ćelije, raditi bilješke - bit ćeš poslušnik. Morat ćeš se naviknuti na slušanje naredbi ako ţeliš preţivjeti." Lav je shvaćao Vasilijevo razoĉaranje. Ova je kazna - premještaj u udaljenu milicijsku postaju - bila izrazito blaga. S obzirom na optuţbe protiv njih, mogli su biti osuĊeni na dvadeset pet godina rada u rudnicima zlata u Kolimskoj oblasti, gdje se temperatura spuštala do pedeset ispod nule, gdje su ozebline radnicima deformirale ruke, a kaţnjenici rijetko preţivljavali duţe od tri mjeseca. Uspjeli su se izvući, ne samo ţivi, već i slobodni. Lav nije vjerovao da je major Kuzmin ovo uĉinio iz sentimentalnosti. Istina je bila da bi goneći svog štićenika osramotio samog sebe. U vrijeme politiĉke nestabilnosti bilo je puno bolje, puno lukavije, jednostavno ga poslati što dalje pod maskom premještaja. Kuzmin nije ţelio da se njegove odluke preispituju: naposljetku, ako je Lav bio špijun, zašto ga je

KIKA

unaprijedio? Ne, ta su pitanja bila neugodna. Bilo je mnogo jednostavnije i sigurnije poslati ga u nekakvu zabit. Shvaćajući kako bi bilo kakav znak olakšanja naljutio Vasilija, Lav se potrudio izgledati razoĉarano. "Ispunit ću svoju duţnost gdje god da me pošalju." Vasilij je zakoraĉio naprijed, gurnuvši karte i dokumente u Lavovu ruku. Lav ih je uzeo i krenuo prema vlaku. Raisa se poĉela uspinjati u vagon. Dok je to ĉinila, Vasilij je povikao: "Mora da je bilo bolno saznati kako te je muţ slijedio. I ne samo jednom, siguran sam da ti je ispriĉao tu priĉu. Slijedio te je dvaput. Prvi put se nije radilo o drţavnom pitanju. Nije mislio da si špijunka. Mislio je da si kurva. Moraš mu oprostiti. Svi imamo svoje sumnje. A ti si lijepa. Osobno, ja ne mislim da si vrijedna odbacivanja svega. Pretpostavljam da će te muţ, kad shvati u kakvu smo ga rupetinu poslali, poĉeti mrziti. Ja, ja bih zadrţao stan i dao te strijeljati kao izdajicu. Mogu samo pretpostaviti da se dobro jebeš." Raisa se ĉudila opsjednutošću ovog ĉovjeka njezinim muţem. Ali ništa nije rekla: odgovor bi ih mogao koštati ţivota. Podigla je svoj kovĉeg i otvorila vrata vagona. Lav ju je slijedio, nije se htio osvrtati. Postojala je opasnost da se neće moći kontrolirati ako ugleda Vasilijev podsmjeh. Raisa je zurila kroz prozor. Vlak je krenuo. Nije bilo slobodnih mjesta i morali su stajati, stisnuti jedno uz drugo. Neko vrijeme su šutjeli, gledajući kako im grad promiĉe pred oĉima. Konaĉno, Lav je progovorio: "Ţao mi je." "Sigurna sam da je lagao. Bio bi rekao bilo što samo da te uzruja." "Govorio je istinu. Jednom sam te dao pratiti. I nije imalo nikakve veze s mojim poslom. Mislio sam..." "Da sam te varala s nekim?" "Bilo je to u vrijeme kad nisi htjela razgovarati sa mnom. Nisi me htjela ni dotaknuti. Nisi htjela sa mnom spavati. Bili smo stranci. I nisam bio u stanju razumjeti zašto." "Ne moţeš se udati za agenta KGB-a i oĉekivati da te neće slijediti. Ali reci mi, Lave, kako bih ti mogla biti nevjerna? Stavljala bih ţivot na kocku. Ne bismo se zbog toga svaĊali. Jednostavno bi me dao uhititi." "Ti misliš da bih ja to napravio?"

KIKA

"Sjećaš li se moje prijateljice Zoje, mislim da si je jednom upoznao?" "Moţda, ne sjećam se." "Da, tako je - nikad se ne sjećaš imena ljudi, zar ne? Pitam se zašto. Jedino tako moţeš spavati noću, brišući dogaĊaje iz sjećanja?" Raisa je govorila brzo, mirno i sa strašću koju nikad prije nije ĉuo. Nastavila je: "Upoznao si Zoju. Moţda je nisi zapamtio, ali u to vrijeme nije bila vaţna u partijskim krugovima. OsuĊena je na dvadeset godina. Uhićena je na izlasku iz crkve i optuţena za protu-staljinistiĉke molitve. Molitve, Lave - osudili su je na temelju molitvi koje nisu ni ĉuli. Uhitili su je na temelju misli u njezinoj glavi." "Zašto mi nisi rekla? Moţda sam mogao pomoći." Raisa je zatresla glavom. Lav je pitao: "Ti misliš da sam je ja prijavio?" "Bi li uopće znao? Ne sjećaš se ni tko je ona." Lav je bio preneraţen: nikad nije ovako razgovarao sa ţenom, nikad nisu razgovarali ni o ĉemu drugom doli o kućanskim obvezama, pristojno - nikad nisu povisili glas, nikad se nisu posvaĊali. "Ĉak i da je nisi prijavio, kako bi joj mogao pomoći? Kad su ljudi koji su je uhitili bili poput tebe - posvećeni, odani sluge Drţave? Te noći nisi došao kući. I ja sam shvatila da vjerojatno privodiš neĉiju najbolju prijateljicu, neĉije roditelje, neĉiju djecu. Reci mi, koliko si toĉno ljudi uhitio? Imaš li uopće pojma? Reci neki broj - pedeset, dvije stotine, tisuću?" "Odbio sam te predati njima." "Nisu oni htjeli mene. Htjeli su tebe. Privodeći strance, mogao si se uvjeriti da su moţda ĉak i bili krivi. Mogao si vjerovati da je to što si ĉinio sluţilo nekoj svrsi. Ali njima to nije bilo dovoljno. Htjeli su da im dokaţeš da si spreman uĉiniti sve što se od tebe traţi, ĉak i kad bi znao da je to pogrešno, ĉak i kad bi znao da je besmisleno. Htjeli su da im dokaţeš svoju slijepu poslušnost. Pretpostavljam da supruge posluţe kao dobar ispit vjernosti Partiji." "Moţda si u pravu, ali sad smo daleko od svega toga. Razumiješ li koliko smo sretni što smo uopće dobili ovu drugu priliku? Ţelim da novi ţivot zapoĉnemo kao obitelj." "Lave, nije to tako jednostavno."

KIKA

Raisa je zastala, paţljivo prouĉavajući svog muţa kao da se prvi put vide. "One veĉeri kad smo bili kod tvojih roditelja, ĉula sam tvoj glas kroz ulazna vrata njihova stana. Bila sam na hodniku. Ĉula sam vaš razgovor o tome bi li me trebao prijaviti kao špijunku ili ne. Nisam znala što uĉiniti. Nisam htjela umrijeti. Pa sam se vratila dolje na ulicu i šetala neko vrijeme, pokušavajući se sabrati. Pitala sam se hoće li on to uĉiniti? Hoće li me se odreći? Tvoj je otac iznio neke jake argumente." "Moj je otac bio preplašen." "Tri ţivota za jedan? Teško se suprotstaviti takvim brojkama. Ali što ako bi bila tri ţivota za dva?" "Nisi trudna?" "Bi li se bio zaloţio za mene da nisam?" "I dosad si ĉekala da mi to kaţeš?" "Bojala sam se da bi se mogao predomisliti." Ovo je bila njihova veza: potpuno ogoljena. Lav je osjetio kako gubi tlo pod nogama. Vlak u kojem je stajao, ljudi uokolo njega, kovĉezi, njegova odjeća, grad ispred njih - ništa od toga nije djelovalo ispravno sada. Nije mogao vjerovati niĉemu, ĉak ni stvarima koje je mogao vidjeti, dodirnuti, osjetiti. Sve u što je dosad vjerovao bila je laţ, "Raisa, jesi li me ikad voljela?" Jedan su trenutak šutjeli, pitanje je ostalo visiti u zraku dok se njih dvoje ljuljalo u ritmu kretanja vlaka. Konaĉno, umjesto dogovora, kleknula je i zavezala vezicu na cipeli.

Vualsk 15. oţujka Varlam Babiniĉ sjedio je prekriţenih nogu na prljavom betonskom podu prenapuĉene spavaonice, leĊima naslonjen na vrata, koristeći se vlastitim tijelom kako bi od tuĊih pogleda zaštitio predmete koje je bio posloţio preda se. Nije htio da mu se drugi djeĉaci pribliţavaju, kao što su to znali ĉiniti kad bi ugledali nešto zanimljivo. Osvrnuo se uokolo. Tridesetak drugih djeĉaka u sobi nije uopće obraćalo paţnju

KIKA

na njega; većina ih je bila stisnuta u manjim skupinama na osam mokraćom natopljenih kreveta koje su bili primorani dijeliti. Promatrao je kako su dvojica djeĉaka jedan drugome ĉešali nateĉene ugrize stjenica na leĊima. Zadovoljan ĉinjenicom što ga neće gnjaviti, vratio se predmetima poredanima pred sobom, predmetima koje je prikupio tijekom godina i od kojih mu je svaki bio dragocjen, ukljuĉujući i najnoviji dodatak što ga je jutros ukrao - ĉetveromjeseĉ-nu bebu. Varlam je bio donekle svjestan da je uzevši bebu uĉinio nešto loše i da će biti u nevolji ako ga uhvate, u većoj nevolji nego ikad prije. TakoĊer je bio svjestan da beba nije bila sretna. Plakala je. To ga nije posebno zabrinjavalo, budući da je znao kako nitko neće primijetiti još jedno uplakano dijete. Zapravo, više od bebe zanimala ga je ţuta dekica u koju je bila zamotana. Ponosan na svoje novo vlasništvo, smjestio je bebu u središte svoje zbirke, izmeĊu ţute limenke, stare ţute košulje, ţuto obojene cigle, komadića plakata sa ţutom pozadinom, ţute olovke i knjige mekanih ţutih korica. Ljeti je ovoj zbirci dodavao ţuto poljsko cvijeće koje je ubrao u šumi. Cvijeće nikad nije dugo trajalo i ništa ga nije toliko rastuţivalo kao promatranje latica iz kojih nestaje ţutilo, dok one postaju mlitave i smeĊe. Pitao se: Gdje odlazi žuto? Nije imao pojma. Ali nadao se da će i on jednog dana otići tamo, moţda kad umre. Ţuta boja bila mu je vaţnija od iĉega i ikoga. Ţuto je bilo razlog zbog kojeg je završio ovdje, u Vualsku, u drţavnoj ustanovi za djecu s mentalnim poteškoćama. Dok je bio maleni djeĉak trĉao je za suncem, uvjeren kako će ga uhvatiti bude li trĉao dovoljno daleko, ukrasti ga s neba i odnijeti kući. Znao je trĉati i po pet sati prije nego što bi bio uhvaćen i odveden kući, bijesno vrišteći jer je njegova potjera prekinuta. Njegovi roditelji, koji su ga tukli nadajući se da će ga tako riješiti njegovih mušica, na koncu su morali priznati kako njihove metode nisu davale rezultate i predati ga Drţavi, koja je pak koristila više-manje iste metode. Prve dvije godine lancima su ga vezali za okvir kreveta, isto onako kao što bi psa ĉuvara vezali za stablo.

KIKA

MeĊutim, bio je on snaţan djeĉak, širokih ramena i tvrdoglave ćudi. Nakon nekoliko mjeseci, uspio je slomiti okvir kreveta i pobjeći. Završio je na kraju grada, loveći ţuti vagon jurećeg vlaka. Na koncu su ga vlasti uhvatile i vratile u dom, iscrpljenog i dehidriranog. Tamo su ga potom zakljuĉali u ormar. Ali sve je ovo bilo davno - osoblje mu je sad vjerovalo jer mu je bilo sedamnaest i jer je bio dovoljno pametan da shvati kako nije mogao trĉati dovoljno daleko da uhvati sunce, niti se pak popeti dovoljno visoko da ga skine s neba. Umjesto toga, koncentrirao se na pronalaţenje dostupnijih ţutih stvari kao što je bila ova beba koju je ukrao pruţivši ruke kroz otvoren prozor. Da mu se nije toliko ţurilo, moţda bi bio pokušao skinuti dekicu, a bebu ostaviti u krevetu. Ali se uspaniĉio u strahu da će biti uhvaćen, pa je uzeo oboje. Sad, zureći u uplakano dijete, primijetio je da je od deke i bebina koţa izgledala ţućkasto, pa mu je postalo drago što ih je oboje ukrao. Vani su se parkirala dva vozila iz kojih su izašli šestorica naoruţanih pripadnika vualske milicije pod vodstvom generala Nesterova, sredovjeĉnog muškarca široke, krupne grade kolhoš-kog radnika. Dao je znak svojim ljudima da okruţe zgradu dok su on i njegov zamjenik, poruĉnik, krenuli prema ulazu. Iako milicija obiĉno nije nosila oruţje, Nesterov je svojim ljudima naloţio da ga ovaj put ponesu. Bude li trebalo, pucat će. Prijemni ured bio je otvoren: radio je tiho svirao, na stolu je leţao špil karata, u zraku se osjetio smrad alkohola. Osoblja nije bilo nigdje. Nesterov i njegov poruĉnik krenuli su dalje, u hodnik. Smrad alkohola ustupio je mjesto smradu sumpora i izmeta. Sumpor se koristio za istjerivanje stjenica. Za smrad izmeta nije bilo potrebno objašnjenje. Na podu i po zidovima bilo je govana. Spavaonice pored kojih su prolazili bile su napuĉene djecom, bilo ih je ĉetrdesetak u svakoj, odjevenih ili u prljavu košulju ili prljave kratke hlaĉe, ali nikad, ĉinilo se, u oboje. Leţali su po krevetima, troje ili ĉetvero naslagani preko tankih, prljavih madraca. Mnogi se nisu micali - tek zurili u strop. Nesterov se pitao jesu li neki od njih mrtvi. Bilo je teško procijeniti. Ona koja nisu leţala potrĉala su prema njima, pokušavajući dohvatiti puške, dodirujući im uniforme, gladna paţnje. Ljude je vrlo brzo

KIKA

okruţila šuma djeĉjih ruku. Iako se Nesterov pripremio na uţasne uvjete, ipak nije shvaćao kako su stvari mogle biti ovako loše. Namjeravao je o tome popriĉati s direktorom ustanove. No ostavio je to za neki drugi put. Pretraţivši prizemlje, Nesterov je krenuo na kat dok je poruĉnik pokušavao sprijeĉiti djecu da ih slijede, upućujući im stroge poglede i odmahujući rukom, ĉemu su se djeca samo smijala kao da se radilo o igri. Kad bi ih njeţno odgurnuo unatrag, ona bi odmah nasrnula naprijed, ţeleći da ih opet odgurne. Nesterov je nestrpljivo dobacio: "Pusti ih, nema veze." Nisu imali drugog izbora nego dozvoliti im da ih slijede. U sobama na katu bila su starija djeca. Nesterov je pretpostavio da su spavaonice bile donekle podijeljene prema starosti djece. Njihov osumnjiĉeni imao je sedamnaest - bila je to graniĉna dob za ovu instituciju, nakon koje su ih slali na najteţe, najneprivlaĉnije poslove, poslove koje nijedna mentalno zdrava osoba nije ţeljela, poslove na kojima je oĉekivana ţivotna dob bila trideset godina. Pribliţavali su se kraju hodnika. Preostala im je još jedna spavaonica. LeĊima okrenut vratima, Varlam je sjedio zaokupljen gla-Ċenjem bebine dekice, pitajući se zašto dijete više nije plakalo. Gurkao ju je prljavim prstom. Odjednom se prostorijom razlio glas od kojeg se ukoĉio u mjestu. "Varlame, ustani i okreni se, jako polako." Varlam je zadrţao dah i zatvorio oĉi, nadajući se da će tako glas nestati. Nije djelovalo. "Ponavljam. Ustani i okreni se." Nesterov je krenuo naprijed prema Varlamu. Nije mogao vidjeti što je to djeĉak skrivao od pogleda. Nije ĉuo djeĉji plaĉ. Svi ostali djeĉaci u spavaonici sad su sjedili, uspravni, netremice zureći, fascinirani. Odjednom je Varlam skoĉio na noge, nešto ugrabio i okrenuo se. U naruĉju je drţao bebu. Poĉela je plakati. Nesterovu je laknulo. Barem je bila ţiva. Ali nije bila izvan opasnosti. Varlam ju je ĉvrsto privio na prsa, omotavši ruke oko njezina krhkog vrata. Nesterov je pogledao iza sebe. Njegov je zamjenik ostao na vratima, okruţen ostalom radoznalom djecom. Naciljao je Varla-movu glavu,

KIKA

napeo pištolj, bio je spreman pucati, išĉekujući naredbu. Meta je bila ravno ispred njega.. Ali bio je tek prosjeĉan strijelac. Prizor izvuĉenog pištolja natjerao je nekolicinu djece na vrisak, a ostatak na smijeh i lupanje o madrace. Situacija je izmicala kontroli. Varlam je poĉinjao paniĉariti. Nesterov je vratio pištolj u navlaku i podigao ruke u namjeri da umiri Varlama, nastojeći nadglasati graju. "Daj mi dijete." "U nevolji sam." "Ne, nisi. Vidim da je beba dobro. Zadovoljan sam tobom. Brinuo si se o njoj. Došao sam ti ĉestitati." "Dobro sam postupio?" "Da, jesi." "Mogu li je zadrţati?" "Moram provjeriti je li dobro, samo da budem siguran. Onda ćemo razgovarati. Mogu li pregledati dijete?" Varlam je znao da su bili ljutiti i da će mu oduzeti dijete, a onda ga zatvoriti u sobu bez imalo ţutog. Privio je dijete bliţe, snaţnije, stisnuvši ga tako da mu je ţuta dekica prekrila usta. Zakoraĉio je unatrag, prema prozoru, gledajući u milicijska vozila parkirana na ulici i naoruţane ljude uokolo zgrade. "U velikoj sam nevolji." Nesterov se primaknuo bliţe. Neće moći silom izvući bebu iz Varlamova zagrljaja - mogao bi je zgnjeĉiti u borbi. Bacio je pogled na svog poruĉnika koji je kimnuo glavom, dajući mu tako do znanja da je nanišanio Varlama: bio je spreman. Nesterov je odmahnuo glavom. Beba je bila preblizu Varlamovu licu. Mogućnost pogreške bila je prevelika. Morao je postojati drugi naĉin. "Varlame, nitko te neće udariti ni ozlijediti. Daj mi dijete i popriĉat ćemo. Nitko neće biti ljutit. Imaš moju rijeĉ. Obećavam." Nesterov je napravio još jedan korak naprijed, zaklanjajući poruĉniku metu. Pogledao je dolje, u zbirku ţutih predmeta na podu. Već se jednom susreo s Varlamom kad je s jednog konopca za sušenje rublja bila nestala ţuta haljina. Nije mu promaknu-lo da je beba bila zamotana u ţutu dekicu. "Ako mi predaš dijete, pitat ću njegovu majku moţeš li dobiti ţutu dekicu. Siguran sam da će pristati. Sve što ţelim jest dijete." Ovo se Varlamu uĉinilo kao poštena razmjena, pa se opustio. Ispruţio je ruke, nudeći mu dijete. Nesterov je skoĉio naprijed i ugrabio dijete

KIKA

iz njegovih ruku. Utvrdio je da na njemu nema vidljivih ozljeda, a potom ga predao svom zamjeniku. "Odnesi ga u bolnicu." Poruĉnik je ţurno izašao. Kao da se ništa nije dogodilo, Varlam je sjeo leĊima okrenut vratima i poĉeo preslagati predmete iz svoje kolekcije kako bi ispunio prazninu koju je za sobom ostavilo dijete. Ostala djeca u spavaonici opet su bila tiha. Nesterov je kleknuo do njega. Varlam je pitao: "Kad ću dobiti dekicu?" "Prvo moraš poći sa mnom." Varlam je nastavio s razmještanjem svoje zbirke. Nesterov je spustio pogled na ţutu knjigu. Bio je to vojni priruĉnik, povjerljivi dokument. "Kako si došao do toga?" "Našao sam." "Morat ću ga pogledati. Hoćeš li ostati miran ako malo pogledam?" "Jesu li ti prsti ĉisti?" Nesterov je primijetio da su Varlamovi prsti bili prljavi.

"Prsti su mi ĉisti." Nesterov je uzeo knjigu i nemarno je prelistavao. Nešto se nalazilo u sredini, bilo je utisnuto izmeĊu stranica. Okrenuo je knjigu i protresao. Debeli uvojak plave kose ispao je na pod. Pokupio ga je, protrljao meĊu prstima. Varlam je porumenio. "U velikoj sam nevolji."

Osamsto kilometara istoĉno od Moskve 16. oţujka Raisa je odbila odgovoriti na pitanje je li ga voljela. Upravo je bila priznala da je lagala u vezi trudnoće, pa ĉak i da je rekla -Da, volim te, uvijek sam te voljela - Lav joj ne bi vjerovao. Nije imala nikakvu namjeru zagledati se u njegove oĉi i izricati romantiĉne izjave. Koja je

KIKA

uopće bila svrha tog pitanja? Ponašao se kao da je doţivio neku vrstu prosvjetljenja, otkrića kako njihov brak nije bio utemeljen na ljubavi i privrţenosti. Da je odgovorila iskreno - Ne, nikad te nisam voljela on bi ispao ţrtva, a njihov brak obmana za koju bi ona bila kriva. Ispala bi preva-rantica koja se poigrala njegovim lakovjernim srcem. On je odjednom postao romantiĉan. Moţda je to bilo zbog šoka koji je doţivio ostavši bez posla. Ali otkad je to ljubav bila dio njihova ţivota? Nikad je prije nije takvo što pitao. Nikad nije rekao: Volim te. Ona to nije ni oĉekivala. Zaprosio ju je, to je bila istina. Ona je pristala. On je htio brak, htio je ţenu, htio je nju i dobio je što je htio. Sad mu to nije bilo dovoljno. Izgubivši poziciju, izgubivši moć da uhiti koga god je htio, gušio se u sentimentalnosti. I kako to da je njezina pragmatiĉna obmana, a ne njegovo duboko nepovjerenje, bilo ono što je srušilo ovu iluziju braĉnog zadovoljstva kao kulu od karata? Zašto nije mogla zahtijevati od njega da je uvjeri u svoju ljubav? Naposljetku, on je netoĉno pretpostavio njezinu nevjeru, poslao je za njom cijeli niz pratitelja, što je vrlo lako moglo rezultirati njezinim uhićenjem. Uništio je povjerenje medu njima mnogo prije nego što je ona to bila primorana uĉiniti. Njezin motiv za takvo što bilo je preţivljavanje. Njegov je bio patetiĉna muška nesigurnost. Još od onog dana kad su upisali svoja imena u knjigu vjenĉanih, ĉak i prije toga, još otkako su se poĉeli viĊati, ona je bila svjesna da bi je, ako ga ne zadovolji, on mogao dati ubiti. To je postala njezina gruba ţivotna stvarnost. Morala ga je ĉiniti sretnim. Nakon što je Zoja bila uhićena, sam pogled na njega - na njegovu uniformu, njegov govor o Drţavi - toliko ju je ljutio da riije uspijevala izgovoriti više od nekoliko rijeĉi dnevno. Na kraju, pitanje je bilo vrlo jednostavno. Je li ţeljela ţivjeti? Bila je majstor preţivljavanja i ĉinjenica da je bila ţiva, da je bila jedini preţivjeli ĉlan svoje obitelji duboko ju je odreĊivala. OzlojeĊe-nost Zojinim uhićenjem bila je luksuz. Njime ništa nije postizala. I tako je ušla u njegov krevet i spavala pored njega, spavala s njim. Kuhala mu je veĉere - mrzeći zvuk njegova jedenja. Prala mu je robu - mrzeći njegov miris.

KIKA

Posljednjih je nekoliko tjedana besposleno sjedila u njihovu stanu, znajući da je on cijelo vrijeme razmišljao o tome je li donio ispravnu odluku. Je li joj trebao poštedjeti ţivot? Je li bila vrijedna rizika? Je li bila dovoljno lijepa, dovoljno ljubazna, dovoljno dobra? Ne bude li zadovoljan svakim njezinim pogledom i svakim njezinim pokretom, bit će u smrtnoj opasnosti. No to je vrijeme bilo iza njih. Bilo joj je dosta bespomoćnosti, ovisnosti o njegovoj dobroj volji. Ali sad je imao dojam da mu je ona duţna. On je, dakle, obznanio oĉitu ĉinjenicu: ona nije bila meĊunarodna špijunka, bila je uĉiteljica u školi. Zauzvrat je ţelio iskaz ljubavi. Bilo je to uvredljivo. On nije više bio u situaciji da išta zahtijeva. Više nije imao nikakve moći nad njom, kao ni ona nad njim. Oboje su bili u istom tjesnacu: ţivoti svedeni na dva kovĉega, izgnani u neki zabaĉeni grad. Bili su jednaki kao što to nikad prije nisu bili. Ako je htio slušati o ljubavi, morat će prvi progovoriti. Lav je razmišljao o Raisinim primjedbama. Ĉinilo se kako je vjerovala da mu ima pravo suditi, prezirati ga dok se pretvarala da su njoj ruke bile ĉiste. Ali udala se za njega znajući što mu je posao, uţivala je u prednostima njegova poloţaja u društvu, jela je teško dostupnu hranu koju je donosio kući, kupovala odjeću u dobro opskrbljenim spectorgima, trgovinama u kojima su samo drţavni sluţbenici mogli kupovati. Ako je bila toliko zgroţena njegovim poslom, zašto nije odbila njegovo udvaranje? Svi su shvaćali da je u svrhu preţivljavanja trebalo raditi kompromise. On je radio stvari koje nisu bile lijepe - moralno upitne. Ĉista savjest bila je za većinu nevjerojatan luksuz, na koji ĉak ni Raisa nije mogla polagati pravo. Je li svojim razredima predavala u skladu sa svojim stvarnim uvjerenjima? Oĉito nije, sudeći po njezinoj ozlojeĊenosti Sluţbom drţavne sigurnosti koju je u školi morala podrţavati, objašnjavajući uĉenicima kako je njihova Drţava funkcionirala, hvalila je, indoktrinirala ih da se sloţe s njom, te ih ĉak ohrabrivala da prijavljuju jedni druge. Da to nije radila, zasigurno bi je već bio prijavio neki od njezinih vlastitih uĉenika. Njezin posao bio je ne samo prenositi partijsku liniju, već i umrtviti ispitivaĉku narav svojih uĉenika. I bit će to opet njezin posao u novom gradu. Što se njega ticalo, on i njegova ţena bili su ţbice u istom kotaĉu.

KIKA

Vlak je stao u Mutavi na jedan sat. Raisa je prekinula tišinu koja je meĊu njima vladala cijeli jedan dan. "Trebali bismo nešto pojesti." Time je ţeljela reći da bi se trebali drţati praktiĉnih stvari: bio je to temelj njihove dosadašnje veze. Preţivljavanje svega što im je tek slijedilo - to je bilo ljepilo medu njima, ne ljubav. Izašli su iz vagona. Jedna ţena hodala je peronom noseći pletenu košaru. Kupili su od nje tvrdo kuhana jaja, papirnati zamotu-ljak soli, nekoliko komada tvrdog raţenog kruha. Sjedeći jedno do drugog na klupi, ljuštili su jaja skupljajući ljuske u krilu, dijelili sol i šutjeli cijelo to vrijeme. Vlak je usporavao pribliţavajući se planinama, prolazeći kroz šume crnog bora. U daljini, iznad vrhova stabala, vidjeli su se planinski vrhovi koji su stršili uvis poput nejednakih zuba donje ĉeljusti. Pruga se odjednom našla na ĉistini - pred njima se prostirala golema tvornica za montaţu automobila, visokih dimnjaka i meĊusobno povezanih graĊevina nalik skladištima koje su se odjednom pojavile usred divljine. Bilo je to kao da je Bog sjeo navrh Urala i udario šakom o tlo pred sobom, od ĉijeg su se udarca stabla razletjela uokolo, i potom zatraţio da se ovo netom rašĉišćeno mjesto prekrije dimnjacima i ĉeliĉnim prešama. Bio je ovo prvi pogled na njihov novi dom. Lav je za ovo mjesto znao iz propagande i poslovnih dokumenata. Iako se u njoj nalazilo tek nekoliko pilana i skup drvenih kućeraka za radnike pilane, ova nekoć skromna naseobina od dvadesetak tisuća ljudi zapela je Staljinu za oko. Paţljivije prouĉivši njezine prirodne i umjetne resurse, proglasio ju je nedovoljno produktivnom. U blizini je pretjecala rijeka Ufa. Samo sto šezdeset kilometara istoĉno, u Sverdlovsku, nalazile su se tvornice za proizvodnju ĉelika i ţeljeza, u planinama se pak iskopavala rudaĉa, a imala je i neke koristi od Transsibirske ţeljeznice - goleme lokomotive prolazile su kroz grad svakodnevno, a na njih nisu spajali ništa osim vagona s drvenom gradom. Tako je odluĉeno da je ovo idealno mjesto za sastavljanje automobila GAZ-20, vozila koje je trebalo konkurirati onima proizvedenim na zapadu, i koje je trebalo biti projektirano prema najvišim specifikacijama. Njegov nasljednik, koji se trenutno projektirao - Volga GAZ-21 - proglašen je vrhuncem sovjetske tehnologije, a bio je osmišljen kako bi izdrţao

KIKA

oštre klimatske uvjete. Bilo je to terensko vozilo zavidnog ovjesa, nepogrešivog motora i antikorozivne zaštite još nepoznate u Sjedinjenim Ameriĉkim Drţavama. Je li ovo bila istina ili ne, Lav nije mogao znati. Znao je samo da je to automobil koji si je mogla priuštiti samo nekolicina sovjetskih graĊana, daleko iznad kupovnih mogućnosti radnika postrojenja u kojem se taj isti automobil proizvodio. Izgradnja tvornice zapoĉela je ubrzo nakon rata, a osamnaest mjeseci poslije tvornica za montaţu Volga stajala je usred nepregledne borove šume. Nije se mogao sjetiti broja zatvorenika koji su umrli tijekom njezine izgradnje. Te brojke ionako nisu bile pouzdane. Lav je postao aktivno ukljuĉen u cijeli sluĉaj tek nakon završetka njezine izgradnje. Tisuće slobodnih radnika bilo je premješteno obvezujućim proglasima iz gradova diljem zemlje, kako bi popunili novostvorenu potrebu za radnom snagom: broj stanovnika gradića upeterostruĉio se unutar pet godina. Lav je radio provjere moskovskih radnika koji su bili premješteni ovamo. Kad bi prošli provjere, morali su se spakirati i preseliti u roku od tjedan dana. Kad ne bi, bili su uhićeni. On je bio jedan od ĉuvara ovog grada. Bio je uvjeren da je to bio jedan od razloga zbog kojeg je Vasilij izabrao baš ovo mjesto. Zasigurno ga je zabavljala ironija cijele priĉe. Raisa je propustila prvi pogled na njihovo novo prebivalište. Spavala je umotana u svoj kaput, glave oslonjene o prozor, lagano se ljuljajući u ritmu kretanja vlaka. Premjestivši se u sjedalo do svoje ţene, gledajući u pravcu u kojem su putovali, primijetio je kako je grad prislonjen uz golemu tvornicu kao da je buha prilijepljena o pseći vrat. Ovo je mjesto prvenstveno sluţilo industrijskoj proizvodnji, a tek je onda bilo i mjesto za ţivot. Naranĉasta svjetla stambenih zgrada prigušeno su sjajila na sivom nebu. Lav je dodirnuo Raisu. Probudila se, pogledala najprije u njega, a potom kroz prozor. "Stigli smo." Vlak se zaustavio na stanici. Pokupili su svoje kovĉege i sišli na peron. Bilo je hladnije nego u Moskvi - temperatura je bila barem dva stupnja niţa. Stajali su poput dvoje evakuirane djece koja su prvi put stigla u neku zemlju, zureći u nepoznatu okolinu. Nisu dobili nikakve upute. Nisu nikog znali. Nisu ĉak dobili nikakav broj koji bi mogli nazvati. Nitko ih nije ĉekao.

KIKA

U zgradi postaje nije bilo nikog osim prodavaĉa karata, koji je sjedio u svojoj kabini. Bio je mlad, nije mu moglo biti puno više od dvadeset. Netremice ih je gledao dok su ulazili u zgradu. Raisa mu je prišla. "Dobra veĉer. Trebali bismo otići u sjedište milicije." "Vi ste iz Moskve?" "Tako je." Mladić je otvorio vrata svoje kabine i izašao van. Pokazao je rukom kroz staklena vrata na ulicu. "Ĉekaju vas." Stotinjak koraka od ulaznih vrata u ţeljezniĉku stanicu bio je parkiran milicijski auto. Na putu prema automobilu, GAZ-u 20, koji je nesumnjivo bio proizvod ovdašnje tvornice, Lav i Raisa prošli su pored snijegom prekrivenog kamenog reljefa Staljinova profila, koji je bio nalik fosiliziranom otisku. Pribliţivši se vozilu, vidjeli su da u njemu sjede dva ĉovjeka. Jedan od njih otvorio je vrata i izašao van, bio je to sredovjeĉni muškarac širokih ramena. "Lav Demidov?" "Da." "Ja sam general Nesterov, naĉelnik vualske milicije." Lav se pitao zašto ih je general doĉekao. Vasilij je zasigurno naredio da mu što više zagorĉa ovo iskustvo? Ali Vasilijeve rijeĉi nisu bile od velike vaţnosti - dolazak bivšeg moskovskog KGB-ovca digao je miliciju na noge. Sumnjali su u to da je došao samo kako bi se pridruţio njihovim redovima. Gotovo su sa sigurnošću vjerovali u skriveni razlog njegova dolaska, i pretpostavili, iz tko zna kojeg razloga, da će izvještavati natrag u Moskvu. Što ih je više Vasilij pokušavao uvjeriti u suprotno, to su oni sve više sumnjali. Zašto bi jedan agent prošao stotine kilometara kako bi se pridruţio maloj milicijskoj jedinici? To nije imalo smisla - u ovom besklasnom društvu milicija je ipak bila negdje pri dnu društvene ljestvice. Svako je dijete u školi uĉilo da su ubojstva, pljaĉke i silovanja simptomi kapitalistiĉkog društva, a u skladu s tim bila je pozicionirana i uloga milicije. Nije bilo potrebe za kradom ili nasiljem jer je medu graĊanima vladala jednakost. U komunistiĉkoj drţavi nije bilo potrebe za milicijom. Upravo je iz tog razloga ona bila tek zanemareni dio Ministarstva unutarnjih poslova: slabo plaćena, bez

KIKA

ugleda - sastavljena od ljudi bez srednje naobrazbe, poljoprivrednika izbaĉenih iz kolhoza, otpuštenog vojnog kadra i muškaraca koji su se mogli kupiti s pola boce votke. Sluţbeno, zloĉin u SSSR-u nije postojao. Novine su ĉesto isticale goleme svote novca koje su Sjedinjene Ameriĉke Drţave bile prisiljene trošiti na suzbijanje kriminala zbog svoje potrebe za ulaštenim policijskim vozilima i policajcima u strogim, upadljivim uniformama na svakom uglu, bez kojih bi se društvo raspalo. Zapad je u borbi protiv kriminala zapošljavao mnoge od svojih najhrabrijih muškaraca i ţena, graĊane ĉiji bi potencijal bio bolje iskorišten u proizvodnji. Takav se ljudski potencijal ovdje nije uludo bacao: trebala im je samo skupina ljudi s dna društvene ljestvice, koji osim tjelesne snage nisu imali drugih talenata, a sluţili su tek prekidanju pijanih tuĉnjava. Tako je to bilo u teoriji. Lav nije imao pojma o stvarnim razinama kriminala. Nije ţelio ni saznati, budući da su oni koji su znali vjerojatno bili likvidirani. Naslovnice Pravde uvijek su vrvjele podacima o tvorniĉkoj proizvodnji, sredina takoĊer, kao i straţnje stranice. Objavljivale su se iskljuĉivo dobre vijesti - visoki natalitet, probijanje ţeljezniĉkih pruga kroz planine i novi kanali. Uzevši ovo u obzir, Lavov je dolazak bio oĉita anomalija. Pozicija unutar KGB-a imala je veću teţinu, veće poštovanje, ugled, utjecaj, veću materijalnu korist od većine drugih radnih mjesta. Nijedan agent ne bi dobrovoljno odstupio s tog mjesta. A ako je bio degradiran, zašto ga jednostavno nisu bili uhitili? Ĉak je i kao bivši agent KGB-a još uvijek ulijevao strah - a to bi mu ovdje moglo biti od pomoći. Nesterov je ponio njihove kovĉege prema vozilu, podigavši ih s lakoćom kao da u njima nije bilo niĉeg. Ubacio ih je u prtljaţnik prije nego što je Raisi i Lavu otvorio straţnja vrata. Lav je promatrao svog novog nadreĊenog dok se ovaj penjao na suvozaĉko mjesto. Bio je prevelik, ĉak i za ovo dojmljivo vozilo. Koljena su mu gotovo dodirivala bradu. Za volanom je sjedio mladi sluţbenik. Nesterov ga se nije potrudio ni predstaviti. Kao i u KGB-u, i ovdje je za svako vozilo bio odgovoran jedan vozaĉ. Agenti nisu posjedovali automobil niti su ga vozili. Vozaĉ je ubacio u brzinu i izvezao ih na praznu cestu. Drugih automobila nije bilo.

KIKA

Nesterov je neko vrijeme šutio, ne ţeleći ostaviti dojam kako odmah kreće s ispitivanjem svog novog podreĊenog, a onda je pogledao u Lava u retrovizoru i rekao: "Obavijestili su nas prije tri dana da dolazite ovamo. Neuobiĉajen premještaj." "Moramo ići tamo gdje smo potrebni." "Ovamo već dugo nitko nije premješten. A ni ja nisam traţio ikakve suradnike." "Proizvodnja u ovdašnjoj tvornici smatra se drţavnim prioritetom. Nikad ne moţe biti previše ljudi zaposlenih na osiguranju grada." Raisa se okrenula prema svom muţu, pretpostavljajući kako je tajnovitost njegovih odgovora bila namjerna. Ĉak i degradiran, izbaĉen iz KGB-a, još je uvijek iskorištavao strah koji je ta institucija izazivala kod ljudi. U njihovoj se neizvjesnoj situaciji to ĉinilo pametnim. Nesterov je pitao: "Recite mi, jesu li vas poslali da budete detektiv? Naredbe su bile zbunjujuće. Rekli su mi da nisu. Rekli su da ćete biti mi-licajac, što je popriliĉan pad odgovornosti za ĉovjeka vašeg statusa." "Dobio sam naredbu da se javim vama. Odluka o mom statusu u vašim je rukama." Zavladala je tišina. Raisa je pretpostavila da se generalu nije svidjelo što mu je nametnuta ova odluka. Neugodnu tišinu prekinuo je rijeĉima: "Za poĉetak ćete odsjesti u sobi za posjetitelje. Nakon što pronaĊemo odgovarajući stan, bit će vam dodijeljen. Upozoravam vas da je lista ĉekanja vrlo duga. Tu ne mogu ništa uĉiniti. Radno mjesto u miliciji nema takvih prednosti." Automobil se zaustavio ispred neĉega što je trebao biti restoran. Nesterov je otvorio prtljaţnik, izvadio kovĉege i odloţio ih na ploĉnik. Lav i Raisa stajali su u mjestu, oĉekujući upute. Obraćajući se Lavu, Nesterov je rekao: "Nakon što ostavite kovĉege u sobi, zamolio bih vas da se vratite. Vaša ţena moţe ostati." Raisa je prikrila uzrujanost time što se o njoj razgovaralo kao da nije bila prisutna. Gledala je kako je Lav, oponašajući Nesterova, podigao oba njihova kovĉega. Išĉudavala se ovakvom njegovu razmetanju, ali ga je ipak odluĉila ne dovoditi u neugodnu situaciju. Mogao je tegliti i

KIKA

njezin kovĉeg ako je baš htio. Hodajući ispred njega, otvorila je ulazna vrata restorana i ušla. Unutra je bilo mraĉno, prozorski kapci bili su zatvoreni, a prostor je smrdio po ustajalom dimu. Na stolovima su se nalazile neoprane ĉaše sinoćnjih gostiju. Lav je spustio kovĉege na pod i kucnuo o jedan od prljavih stolova. Na vratima se pojavio ljudski obris. "Nije otvoreno." "Zovem se Lav Demidov. Ovo je moja ţena Raisa. Upravo smo pristigli iz Moskve." "Danil Basarov." "General Nesterov rekao nam je da imate sobu za nas." "Mislite na onu na katu?" "Ne znam, da, valjda." Basarov se poĉešao po trbuhu. "Pokazat ću vam je." Soba je bila mala. Dva manja kreveta bila su zgurana jedan uz drugi. IzmeĊu njih je bio procijep. Oba su madraca bila ule-gnuta. Zidne tapete bile su prekrivene ispupĉenjima poput pubertetske koţe, premazane nekakvom mašću ljepljivom na dodir. Lav je zakljuĉio da se vjerojatno radilo u ulju za kuhanje, budući da se soba nalazila direktno iznad kuhinje koja se mogla vidjeti kroz pukotine meĊu podnim daskama, a kroz njih je u sobu dopirao i smrad svega što se dolje kuhalo - iznutrica, hrskavice i ţivotinjske masti. Basarovu se nije svidio Nesterovljev zahtjev. Ovu sobu i krevete u njoj koristilo je njegovo osoblje, odnosno ţene koje su obraĊivale goste. Ipak, nije mogao odbiti. Zgrada restorana nije bila njegovo vlasništvo. A posao mu je ovisio o dobroj volji milicije. Znali su da on dobro zaraĊuje i to im nije smetalo dok god su dobivali svoj dio. Novac nije bio prijavljivan, sve je bilo nesluţbeno - zatvoreni sustav. Zapravo, ovi su ga novi gosti ispunjavali nelagodom, znao je da su bivši KGB-ovci. Jedino je to sprjeĉavalo njegovu uobiĉajenu neljubaznost. Upro je prstom niz hodnik prema djelomice otvorenim vratima. "Tamo je kupaonica. Postoji samo ta jedna u cijeloj zgradi." Raisa je pokušala otvoriti prozor. Bio je priĉvršćen ĉavlima. Zurila je u krajolik pred sobom. Trošni kućerci, prljavi snijeg: ovo je bio dom. Lav je bio umoran. Mogao se nositi s poniţenjem dok je ono bilo ideja, ali sad kad je dobilo i fiziĉki oblik - ovu sobu -htio je samo spavati, zatvoriti oĉi i iskljuĉiti cijeli svijet. No morao je opet izaći, pa

KIKA

je odloţio kovĉeg na krevet uopće ne pogledavši Raisu, ne iz ljutnje, već iz srama. Izašao je bez rijeĉi. Odvezli su ga do telefonske centrale i uveli unutra. Pred njima se protezao red od nekoliko stotina ljudi koji su ĉekali svoje dodijeljeno vrijeme za telefonski razgovor, dvije minute. Budući da su mnogi od njih bili prisiljeni napustiti svoje obitelji kako bi došli ovdje raditi, Lav je razumio da su im ove dvije minute bile nevjerojatno dragocjene. Nesterov nije morao ĉekati u redu i krenuo je ravno u kabinu. Nakon što je uspostavio vezu i obavio razgovor koji Lav nije smio ĉuti, pruţio mu je slušalicu. Lav ju je prislonio na uho i ĉekao. "Kako ti se sviĊa smještaj ?" Bio je to Vasilij. Nastavio je: "Ţeliš poklopiti, zar ne? Ali ne moţeš. Ne moţeš ĉak ni to uĉiniti." "Što hoćeš?" "Ostati u vezi tako da mi moţeš priĉati o tamošnjem ţivotu, a ja tebi o ovdašnjem. Prije nego što zaboravim, ugodan stanĉić koji si bio dodijelio svojim roditeljima sad im je oduzet. Pronašli smo im mjesto primjerenije njihovu statusu. Moţda malĉice hladno i prenapuĉeno. Prljavo, to zasigurno. Mislim da ga dijele sa sedmeroĉlanom obitelji, s petero male djece. Usput, nisam ni znao da ti otac pati od nepodnošljivih bolova u leĊima. Šteta što je vraćen na radno mjesto na tekućoj vrpci samo godinu dana prije mirovine. Jedna se godina moţe ĉiniti kao njih deset kad ne uţivaš u poslu koji radiš. Ali uskoro ćeš i sam znati sve o tome." "Moji su roditelji dobri ljudi. Naporno su radili cijeli ţivot. Nisu ti nanijeli nikakvo zlo." "Ali ja njima svejedno hoću." "Što ţeliš od mene?" "Ispriku." "Vasilij, ţao mi je." "Ne znaš zašto ti je ţao." "Loše sam postupao prema tebi. I ţao mi je." "Zbog ĉega ti je ţao? Budi jasniji. Tvoji roditelji ovise o tebi." "Nisam te smio udariti." "Ne trudiš se dovoljno. Uvjeri me." Lavu je glas zadrhtao od oĉaja.

KIKA

"Ne razumijem što hoćeš. Imaš sve. Ja nemam ništa." "Stvar je jednostavna. Ţelim te ĉuti kako preklinješ." "Preklinjem te, Vasilij, slušaj me. Preklinjem te. Pusti moje roditelje na miru. Molim te..." Vasilij je već poklopio slušalicu.

Vualsk 17. oţujka Nakon što je cijelu noć hodao, Lav je - naţuljanih stopala, ĉarapa natopljenih krvlju - sjeo na klupu u parku, uhvatio se za glavu i zaplakao. Nije mogao ni spavati ni jesti. Juĉer je potpuno ignorirao Rajsu kad je htjela s njim razgovarati. Odbio je i jelo koje mu je donijela iz restorana. Ne mogavši više ostati u njihovoj sićušnoj smrdljivoj sobi, sišao je u restoran, progurao se kroz gomilu i izašao van. Hodao je bez osjećaja za smjer, previše bijesan i frustriran da bi mogao samo sjediti i ne raditi ništa, iako je shvatio da je upravo to bila narav njegove situacije - potpuna nemoć. Opet se suoĉio s nepravdom, ali više nije bio u mogućnosti intervenirati. Njegovi roditelji neće biti ubijeni metkom u zatiljak -to bi bilo prebrzo, odviše milosrdno. Umjesto toga, ubijat će ih polako, dan za danom. Mogao je zamisliti nekoliko scenarija koji su se nudili metodiĉnom, sadistiĉkom i sitniĉavom umu. U tvornicama u kojima su radili oboje će biti degradirani, dodijelit će im se najteţi i najprljaviji poslovi - poslovi s kojima bi se jedva nosili i mnogo mladi od njih. Muĉit će ih priĉama o Lavo-vu straviĉnom izgnanstvu, njegovoj sramoti i poniţenju. Moţda će im ĉak reći da je završio u gulagu, osuĊen na dvadeset godina robije i teškog rada. A što se tiĉe obitelji s kojom su njegovi roditelji bili

KIKA

prisiljeni dijeliti stan, nije bilo sumnje da će biti nepodnošljivi, neugodni do krajnjih granica izdrţljivosti. Djeci će obećati ĉokoladu budu li buĉna, a roditeljima pak vlastiti stan budu li krali hranu, svaĊali se ili na bilo koji drugi naĉin ĉinili kućni ţivot nepodnošljivijim. Nije trebao nagaĊati o detaljima. Vasilij će ga s uţitkom izvještavati o njima, znajući da neće imati hrabrosti poklopiti slušalicu jer se bojao da bi se tako mogle udvostruĉiti muke koje su njegovi roditelji proţivljavali. Vasilij će ga slomiti izdaleka, sustavno uništavajući ono što je najviše volio - svoju obitelj. Od toga se nije mogao obraniti. Uz malo truda, Lav bi mogao saznati novu adresu svojih roditelja, ali sve što bi tada mogao uĉiniti, osim ako njegova pisma ne presretnu i potom spale, bilo je javiti im da je dobro. Omogućio im je lagodan ţivot, koji im je nasilno oduzet u trenutku kad su takvu promjenu bili najmanje sposobni podnijeti. Ustao je, drhteći od hladnoće. Neodluĉno i bez ikakovog saznanja što će sljedeće uĉiniti, poĉeo je pratiti svoje tragove natrag u smjeru svoga novog doma. Raisa je sjedila za stolom u restoranu. Ĉekala ga je cijelu noć. Znala je, baš kako je to Vasilij bio predvidio, da je Lav sada ţalio zbog odluke da je ne prijavi. Cijena je bila previsoka. Ali što je mogla? Pretvarati se da je on sve stavio na kocku zbog savršene ljubavi? Pa nije ga mogla zavoljeti na njegov zahtjev. Ĉak i da se htjela pretvarati, nije znala kako, nije znala što reći, što ĉiniti. Mogla je biti i malo blaţa prema njemu. Zapravo, jedan dio nje uţivao je u Lavovoj degradaciji. Ne iz pakosti ili osvetoljubivosti, već zato što je ţeljela da on zna:

Ovako se ja osjećam svaki dan. Nemoćno, preplašeno - htjela je da se i on tako osjeća. Htjela je da shvati, da sam to iskusi. Iscrpljena, teških kapaka koji su se poĉeli spuštati dok ju je hvatao san, podigla je pogled u trenutku kad je Lav ušao u restoran. Ustala je i prišla svom muţu, primijetivši njegove krvlju podlivene oĉi. Nije ga

KIKA

nikad prije vidjela da plaĉe. On se okrenuo i nalio piće iz najbliţe boce. Poloţila je ruku na njegovo rame. A onda, u djeliću sekunde, Lav se okrenuo prema njoj i zgrabivši je za vrat, procijedio: "Ti si za sve kriva." Stegnuo joj je vratne ţile, lice joj se oblilo crvenilom - nije mogla disati, gušila se. Petljajući rukama pokušala se osloboditi. No on nije popuštao, a ona nije uspijevala otpustiti njegov stisak. Posegnula je prema stolu, pokušavajući prstima pronaći ĉašu dok joj se pogled mutio. Uspjela ju je dotaknuti i prevrnuti. Ĉaša se dokotrljala prema njoj: zgrabila ju je, zamahnula njome i udarila Lava u lice. Ĉaša joj je pukla u ruci, razrezavši joj dlan. Jedna krhotina ostala je zabodena u Lavov obraz. Kao ĉarolijom, on ju je pustio. Zateturala je unatrag, kašljući, drţeći se za vrat. Zurili su jedno u drugo kao potpuni stranci, kao da je sva njihova zajedniĉka prošlost nestala u tom djeliću sekunde. U Lavovu je obrazu ostala krhotina stakla. Dotaknuo ju je i izvukao, prouĉavajući je na dlanu. Ne okrećući mu leda, povukla se prema stepenicama i potrĉala u sobu, što dalje od njega. Umjesto da potrĉi za ţenom, Lav je iskapio piće koje si je nalio, a onda još jedno i još jedno, i do trenutka kad je vani ĉuo Nesterovljev automobil, ispio je gotovo cijelu bocu. Nesiguran na nogama, neopran i neobrijan, pijan, otupio i bezumno nasilan - trebalo mu je, dakle, manje od jednog dana da se spusti do razine prosjeĉnog milicajca. Tijekom voţnje Nesterov nije spominjao brazgotinu na La-vovu obrazu. Govorio je u kratkim reĉenicama o gradu. Lav nije slušao, jedva svjestan svoje okoline, zaokupljen pitanjem što je to upravo bio uĉinio? Je li pokušao zadaviti svoju ţenu ili se radilo o nekakvu triku njegova neispavanog uma? Dodirnuo je rez na svom obrazu, vidio krv na jagodicama prstiju - bila je to istina, uĉinio je to, a mogao je uĉiniti i nešto puno gore. Nekoliko sekunda više, malo jaĉi stisak i bila bi mrtva. Njegov je stav bio kako se svega odrekao - svojih roditelja, karijere - a sve na krivoj pretpostavci - obećanju nove obitelji i ideji da ih nešto meĊusobno ĉvrsto veţe. Prevarila ga je, laţima je utjecala na njegovu odluku. Tek kad se osjetila sigurnom, kad su njegovi roditelji već bili poniţeni, tek tad je priznala da je trudnoća bila laţ. Pritom je otišla još dalje, otvoreno mu pokazavši koliko ga prezire.

KIKA

Manipulirala je njegovim osjećajima, a onda mu pljunula u lice. U zamjenu za svoju ţrtvu, u zamjenu za to što je zanemario dokaze njezine krivnje, nije dobio ništa. Ali Lav u to nije vjerovao ni na trenutak. Vrijeme opravdavanja bilo je iza njega. Ono što je ĉinio bilo je neoprostivo. I imala ga je pravo prezirati. Koliko je braće i sestara, majki i oĉeva uhitio? Koliko se razlikovao od ĉovjeka kojeg je smatrao svojom moralnom suprotnošću, Vasilija Nikitina? Jesu li se razlikovali tek po tome što je Vasilij bio bezumno okrutan, a Lav idealistiĉno okrutan? Prva okrutnost bila je prazna, ravnodušna okrutnost, dok je druga bila principijelna, pretenciozna okrutnost koja je sebe smatrala razumnom i neophodnom. Ali u stvarnim pojmovima, pojmovima destrukcije, njih dvojica bili su jednaki. Je li Lavu nedostajalo mašte kako bi shvatio u što je bio upleten? Ili je bilo gore od toga - je li to namjerno izbjegavao zamisliti? Zaustavio je ove misli, odgurnuo ih ustranu. Medu ruševinama njegovih moralnih principa jedna je ĉinjenica ostala netaknuta. Odrekao se svog ţivota zbog Raise samo da bi je sad pokušao ubiti. To je bila ludost. Nastavi li ovako, ostat će bez svega, ĉak i bez ţene kojom se oţenio, ţene koju je volio. Je li je volio? Oţenio se njome, nije li to dvoje bilo jednako? Ne, zapravo nije oţenio se njome jer je bila lijepa, inteligentna i bio je ponosan što je njegova. Bio je to korak dalje prema sovjetskom idealu - rad, obitelj i djeca. Ona je na mnogo naĉina predstavljala zubac u kotaĉima njegove ambicije, neophodnu kućansku podlogu njegove uspješne karijere, njegova statusu Uzornog GraĊanina. Je li Vasilij bio u pravu kad mu je rekao da je moţe zamijeniti drugom? Kad su bili u vlaku, traţio je od nje da mu izjavi ljubav, da ga umiri, nagradi romantiĉnom fantazijom u kojoj je on bio junak. Bilo je to jadno. Lav je glasno uzdahnuo trljajući ĉelo. Bio je nadigran - a Vasilij je ovo doţivljavao upravo tako, kao igru u kojoj se igralo ţetonima patnje. Vasilij se nije ni morao okomiti na njegovu ţenu, Lav je to uĉinio, provodeći tako svaki dio Vasilijeva plana umjesto njega. Stigli su. Automobil se zaustavio. Nesterov je već bio izašao i sad ga je ĉekao vani. Ne znajući koliko je dugo sjedio unutra, Lav je otvorio vrata, izašao iz vozila i slijedio svog nadreĊenog u milicijsku postaju kako bi zapoĉeo svoj prvi radni dan na novom poslu. Upoznao se s kolegama, rukovao se, kimao glavom, ali ništa nije mogao zapamtiti:

KIKA

imena, detalji - sve mu je izmicalo - tek kad je ostao sam u svlaĉionici, s uniformom koja je visila pred njim, uspio se usredotoĉiti na sadašnjost. Izuo je cipele, polako skidajući ĉarape s krvavih stopala koje je potom uronio u hladnu vodu, promatrajući kako se voda poĉinje crveniti od njegove krvi. Budući da nije imao drugih ĉarapa, niti je mogao natjerati samog sebe da ih zatraţi, bio je prisiljen ponovno navući stare, lecnuvši se od boli dok je navlaĉio grubu tkaninu preko otvorenih ţuljeva. Svukao se, bacajući svoju civilnu odjeću na hrpu u dnu ormarića, zakopĉao svoju novu uniformu, hlaĉe od grube tkanine s crvenim gajtanom i debelu vojnu jaknu. Pogledao se u zrcalo. Pod oĉima je imao duboke crne podoĉnjake, a na lijevom obrazu otvorenu krvavu brazgotinu. Pogled mu se zaustavio na oznaci ĉina na jakni. Bio je milicajac, nitko i ništa. Zidovi Nesterovljeva ureda bili su prekriveni uokvirenim svjedodţbama. Prouĉavajući ih, Lav je otkrio da je njegov novi šef pobjeĊivao u mnogim natjecanjima amaterskog hrvanja i u streljaĉkim turnirima, te je nebrojeno puta bio proglašen milicajcem mjeseca, ovdje i na bivšem radnom mjestu, Rostovu. Bila je ovo razmetljiva izloţba, uzevši u obzir da se njegovo radno mjesto tako malo cijenilo. Nesterov je prouĉavao svog novog kolegu, ali nije ga mogao procijeniti. Zašto se ovaj ĉovjek, bivši visoko pozicionirani KGB-ovac i ratni heroj, nalazio u ovako jadnom stanju - prljavih noktiju, krvavog lica, neoprane kose, obavijen alkoholnim isparenjima i oĉito ravnodušan zbog svoje degradacije? Moţda je bio upravo onakav kakvim su ga opisali: nesposoban i neodgovoran. Tako je izgledao. Ali Nesterov nije bio uvjeren u to: moţda je ova neurednost bila zamka. Osjećao je nelagodu od trenutka kad su mu javili za premještaj. Ovaj je ĉovjek mogao nanijeti golemu štetu njemu i njegovim ljudima. Jedan loš izvještaj, to je sve što je bilo potrebno. Nesterov je zakljuĉio da će ga morati pratiti, testirati i drţati na oku. Prije ili kasnije, otkrit će o ĉemu se ovdje radi. Pruţio je Lavu dosje. Lav ga je gledao neko vrijeme, pokušavajući dokuĉiti što se od njega oĉekivalo. Zašto mu je ovo dao? Što god da je to bilo, nije ga zanimalo. Uzdahnuo je, prisilivši se otvoriti dosje. Unutra su se nalazile crno-bijele fotografije mrtve djevojĉice. Leţala

KIKA

je na leĊima, okruţena crnim snijegom. Crni snijeg... crn jer je bio natopljen krvlju. Izgledalo je kao da je djevojĉica vrištala. Paţljivijim promatranjem moglo se uoĉiti da je imala nešto u ustima. Nesterov je objasnio: "U usta joj je bila nagurana zemlja. Tako da ne moţe dozivati upomoć." Lav je snaţnije stisnuo fotografiju, a sve njegove misli o Raisi, njegovim roditeljima, njemu samom - nestale su dok je netremice zurio u usta djevojĉice. Bila su širom otvorena, nabijena zemljom. Pogledao je sljedeću fotografiju. Djevojĉica je bila naga: njezina koţa, barem onaj neoštećeni dio, bila je bijela poput snijega. Torzo joj je bio divljaĉki unakaţen, rastrgan. Prelistavao je fotografije, jednu za drugom, ne vidjevši više na njima djevojĉicu već Fjodorova sinĉića, djeĉaka koji nije bio skinut do gola, ĉija usta nisu bila nabijena zemljom - djeĉaka koji nije bio ubijen. Lav je odloţio fotografije na stol. Ništa nije rekao, zurio je u svjedodţbe po zidovima.

Istoga dana Ova dva dogaĊaja nisu bila povezana, smrt Fjodorova sina i ubojstvo ove djevojĉice - to nije bilo moguće. Razdvajale su ih stotine kilometara. Bila je to straviĉna ironija, to je bilo sve. Ali Lav nije smio odbaciti Fjodorove navode. Pred njim se sad nalazio sluĉaj djeteta ubijenog upravo kako je Fjodor opisao. Takvo što je bilo nemoguće. Sad više nije mogao saznati što se zapravo dogodilo Fjodorovu sinu Arkadiju, jer se nikad nije bio potrudio sam pregledati djeĉakovo tijelo. Moţda se radilo o nesretnom sluĉaju. Ili je stvar moţda bila zataškana. Ako je istina bila ovo drugo, onda je Lavova uloga bila kljuĉna u orkestriranju tog zataškavanja. Uĉinio je to bespogovorno - ismijavanjem, prisilom, a na kraju i prijetnjama oţalošćenoj obitelji. General Nesterov otvoreno je govorio o detaljima ovog ubojstva, nazivajući ga upravo tako - ubojstvom - ne ţeleći ga prikazati ikako drugaĉije doli kao brutalan i straviĉan zloĉin. Njegova otvorenost zabrinjavala je Lava. Kako je mogao biti tako smiren? Godišnji

KIKA

podaci njegova odjela morali su se prilagoditi unaprijed odreĊenom uzorku: smanjenoj stopi zloĉina, povećanom društvenom skladu. Iako je grad prošao kroz pravu eksploziju naseljavanja, uselilo se osamdeset tisuća premještenih radnika, stopa zloĉina trebala se smanjiti jer je teorija kazivala kako se to uvijek dogaĊalo u situacijama s više rada, više pravednosti i manje eksploatacije. Ţrtva se zvala Larisa Petrova i pronaĊena je prije ĉetiri dana u šumi, nedaleko ţeljezniĉke stanice. Priĉa o pronalasku tijela bila je vrlo uopćena, a kad je Lav htio saznati nešto više o tome, Nesterov je ţurno promijenio temu. Sve što je uspio saznati bilo je kako je tijelo pronašao par koji je, nakon što su malo popili, krenuo u šumu spolno općiti. Tamo su nabasali na tijelo ove djevojĉice, koje je leţalo u šumi nekoliko mjeseci, savršeno oĉuvano niskim temperaturama. Bila je osnovnoškolka, ĉetrnae-stogodišnjakinja. Miliciji je bila dobro poznata. Znali su je po neurednom seksualnom ţivotu, ne samo s djeĉacima svog uzrasta, već i sa starijim muškarcima; mogla se kupiti litrom votke. Na dan svog nestanka Larisa se posvaĊala s majkom. Njezin se nestanak nije ni istraţivao; već je prije prijetila kako će pobjeći od kuće i zakljuĉak je bio da je to konaĉno i uĉinila. Nitko je nije traţio. Prema Nesterovu, njezini su roditelji uţivali odreĊeni ugled u zajednici. Otac joj je bio raĉunovoĊa u tvornici za montaţu. Oboje su se sramili vlastite kćeri i nisu htjeli sudjelovati u istrazi koja je trebala ostati tajna, ne potpuno zataškana, ali ni javna. Roditelji su se odrekli pogreba vlastite kćeri i pristali praviti se kako je jednostavno nestala. Nije bilo potrebe da šira zajednica sazna za ovaj sluĉaj. Samo je šaĉica ljudi izvan milicije znala za ovo ubojstvo. Tim ljudima, ukljuĉujući i paru koji je pronašao tijelo, jasno je dano do znanja kakve bi bile posljedice širenja priĉe. Sluĉaj će se brzo zatvoriti jer su u pritvoru već imali osumnjiĉenog. Lav je bio svjestan da je milicija mogla zapoĉeti istragu tek nakon otvaranja kriminalnog sluĉaja, i da se takav sluĉaj otvarao tek kad se znalo da će biti uspješno riješen. Neuspjeh u osuĊiva-nju osumnjiĉenog bio je neprihvatljiv, posljedice teške. Pojavljivanje sluĉaja na sudu trebalo je znaĉiti samo jednu stvar: da je osumnjiĉeni kriv. Kad je sluĉaj bio teţak, sloţen, dvosmislen, jednostavno se nije otvarao. Budući da su Nesterov i njegovi podreĊeni bili ovako mirni, to je znaĉilo samo jednu stvar - bili su uvjereni da su uhvatili krivca.

KIKA

Njihov je posao bio završen. Daljnja istraga, predstavljanje dokaza, ispitivanje i, konaĉno, sama osuda bili su duţnost drţavne istraţne skupine, ureda upravitelja i njihovih istraţnih sudaca. U ovom se sluĉaju nije traţilo La-vovo sudjelovanje: vodili su ga u obilazak, oĉekujući da se divi njihovoj uĉinkovitosti. Ćelija je bila mala i bez ingenioznih preinaka tipiĉnih za one u Lubjanki. Bili su to betonski zidovi, betonski pod. Osumnjiĉeni je sjedio, na leĊima su mu ruke bile okovane lisicama. Bio je mlad, vjerojatno mu nije bilo više od šesnaest, sedamnaest, mišićave graĊe odraslog muškarca, ali djeĉjeg lica. Pogled mu je lutao bez naroĉitog smisla ili svrhe. Ĉinilo se da se nije bojao. Bio je smiren, iako ne na inteligentan naĉin, i nije pokazivao znakove fiziĉkog maltretiranja. Naravno, postojali su naĉini nanošenja ozljeda tako da se izvana ništa ne vidi, ali Lav je instinktivno znao da djeĉak nije bio ozlijeĊen. Nesterov je pokazao na osumnjiĉenog. "Ovo je Varlam Babiniĉ." Ĉuvši zvuk svog imena, mladić se zabuljio u Nesterova kao što bi pas buljio u svog gospodara. Nesterov je nastavio: "Kod njega smo našli uvojak Larisine kose. Već smo ga u nekoliko navrata uhvatili kako prati Larisu - motao se oko njezine kuće, prilazio joj na ulici. Larisina majka sjeća se kako ga je vidjela bezbroj puta. Sjeća se i da se njezina kći ţalila na njega. Stalno joj je pokušavao dodirnuti kosu." Nesterov se okrenuo prema osumnjiĉenom, polako govoreći. "Varlame, ispriĉaj nam što se dogodilo, objasni nam kako se uvojak kose našao kod tebe." "Izrezao sam je. Ja sam kriv." "Reci ovom ĉovjeku zašto si je ubio." "SviĊala mi se njezina kosa. Ţelio sam je. Imam ţutu knjigu, ţutu košulju, ţutu limenku i malo ţute kose. Zato sam je izrezao. Ţao mi je. Nisam to trebao uĉiniti. Kad mogu dobiti dekicu?" "Priĉat ćemo o tome kasnije." "Kakvu dekicu?" "Prije dva dana oteo je jedno dijete. Bilo je umotano u ţutu deku. Opsjednut je ţutom bojom. Srećom, dijete nije ozlijeĊeno. MeĊutim, on ne razlikuje dobro i zlo. Ĉini sve što mu padne na pamet, bez razmišljanja o posljedicama." Nesterov se pribliţio osumnjiĉenom.

KIKA

"Kad sam u tvojoj knjizi pronašao Larisinu kosu, zašto si pomislio da si u nevolji? Reci ovom ĉovjeku što si meni rekao." "Nikad joj se nisam sviĊao, stalno me je tjerala od sebe, ali ja sam ţelio njezinu kosu. Jako sam je ţelio. I kad sam joj odrezao kosu, nije ništa rekla." Nesterov se okrenuo Lavu, nudeći mu da ga i sam ispita. "Imaš li pitanja?" Što se oĉekivalo od njega? Lav je na trenutak promislio, a potom upitao: "Zašto si joj nagurao zemlju u usta?" Varlam nije odmah odgovorio. Djelovao je zbunjeno. "Da, nešto joj je bilo u ustima. Sad se sjećam. Nemoj me udariti." Nesterov se ubacio: "Nitko te neće udariti, odgovori na pitanje." "Ne znam. Zaboravljam stvari. Imala je zemlje u ustima, da." Lav je nastavio: "Opiši kako si je ubio." "Izrezao sam je." "Izrezao si nju ili njezinu kosu." "Oprostite, izrezao sam nju." "Slušaj me paţljivo. Jesi li izrezao njezino tijelo ili si izrezao njezinu kosu?" "Našao sam je i izrezao. Trebao sam to nekome reći, ali sam bio zabrinut. Nisam htio upasti u nevolju." Varlam je poĉeo plakati. "U velikoj sam nevolji. Ţao mi je. Samo sam ţelio njezinu kosu." Nesterov je zakoraĉio naprijed. "To će zasad biti dovoljno." Nakon ovih umirujućih rijeĉi, Varlam je prestao plakati. Opet je bio miran. Iz njegova lica nije bilo moguće išĉitati je li bio sposoban za ubojstvo. Lav i Nesterov izašli su van. Nesterov je zatvorio vrata ćelije. "Imamo dokaze da je bio na mjestu zloĉina. Otisci u snijegu savršeno odgovaraju njegovima. Pretpostavljam da si shvatio da dolazi iz prihvatilišta? On je retardiran." Tada je Lav shvatio zašto je Nesterov tako hrabro i izravno rješavao ovo ubojstvo. Osumnjiĉeni je bio mentalno bolestan. Varlam se nalazio izvan sovjetskog društva, izvan komunizma, politike - njegov je zloĉin bio objašnjiv. Njegova djela nisu ugroţavala partijsku liniju, nisu mijenjala stav o zloĉinu jer osumnjiĉeni nije bio pravi Sovjet. Bio je anomalija. Nesterov je dodao:

KIKA

"To te ne bi trebalo uljuljkati u uvjerenje da nije sposoban za nasilje. Priznao je da ju je ubio. Imao je motiv, iracionalan doduše, ali ipak motiv. Htio je nešto što nije mogao imati - njezinu plavu kosu. Već je ĉinio zloĉine kad nije mogao imati ono što je htio: kraĊa, otmica. Sad i ubojstvo. Njemu se Larisina smrt nimalo ne razlikuje od otimanja djeteta. Nema razvijenu moralnost. Tuţno je to. Trebao je već odavno biti iza rešetaka. Ovo je sad sluĉaj za istraţne suce." Lav je shvatio. Istraga je bila završena. Ovaj će mladić umrijeti.

Istoga dana Soba je bila prazna. Lav se spustio na koljena, prislonivši obraz uz pod. Njezina kovĉega nije bilo. Ustao je, istrĉao iz sobe, spustio se niz stepenice i ušao u restoransku kuhinju. Basarov je rezao masne komade neidentificiranog komada ţutog mesa. "Gdje mi je ţena?" "Plati za onu bocu i reći ću ti." Prstom je pokazao prema praznoj boci jeftine votke koju je Lav iskapio u ranim jutarnjim satima, te dodao: "Nije me briga tko ju je popio, ti ili tvoja ţena." "Molim te, samo mi reci gdje je." "Plati bocu." Lav nije imao novca. Još je bio u policijskoj uniformi. Sve svoje stvari ostavio je u ormariću u svlaĉionici. "Platit ću ti kasnije. Koliko god hoćeš." "Kasnije, naravno, kasnije ćeš mi platiti milijun rubalja." Basarov je nastavio rezati meso, i tako mu jasno dao do znanja da ne namjerava popustiti. Lav je otrĉao natrag u sobu, kopao je po stvarima i izbacivao ih iz kovĉega. MeĊu stranicama Knjige propagandista bile su ĉetiri novĉanice od 25 rubalja, fond za crne dane. Ustao je, otrĉao natrag u restoran i tutnuo jednu novĉanicu Basarovu u ruke, plativši mu tako mnogo više od vrijednosti jedne boce votke. "Gdje je ona?" "Otišla je prije nekoliko sati. Nosila je kovĉeg." "Kamo je otišla?"

KIKA

"Nije razgovarala sa mnom. Ni ja s njom." "Prije koliko sati, prije toĉno koliko sati?" "Dva ili tri." Tri sata. To je znaĉilo da je otišla, ne samo iz restorana, nego vrlo vjerojatno i iz grada. Lav nije imao pojma kamo se zaputila ni u kojem je pravcu mogla otputovati. Osjetivši velikodušnost nakon popriliĉne nagrade koju je upravo primio, Basarov mu je ponudio dodatne informacije. "Vjerojatno nije stigla na popodnevni vlak. Ako me pamćenje sluţi, drugi vlak stiţe otprilike u ovo vrijeme." "Kad?" "U sedam i trideset..." Imao je deset minuta. Ne obazirući se na umor, potrĉao je najbrţe što je mogao. Ali gušio se od oĉaja. Ponestajalo mu je zraka, i znao je tek pribliţno gdje se nalazi stanica. Slijepo je trĉao, pokušavajući se prisjetiti puta kojim su se vozili milicijskim automobilom. Hlaĉe su mu se natopile kapljicama bljuzgavice koja mu je prštala pod nogama, a jeftini je materijal oteţao. Osjetio je kako mu ţuljevi na nogama pucaju, a cipele se opet pune krvlju. Svaki je korak znaĉio nepodnošljivu bol. Zaokrenuo je na uglu i završio u slijepoj ulici na kraju koje se nalazio red drvenih kućeraka. Izgubio se. Zakasnio je. Njegova je ţena već bila otišla, ništa nije mogao uĉiniti. Sagnuvši se dok je pokušavao uhvatiti zrak, sjetio se ovih trošnih drvenih kuća, smrada ljudskog izmeta. Bio je blizu stanice, u to je bio siguran. Umjesto da se vraća niz ulicu, potrĉao je naprijed, ušao kroz straţnja vrata u jednu od koliba i zatekao obitelj kako usred objeda sjedi na podu. Skutreni oko peći, gledali su u njega u tišini, prestrašeni njegovom uniformom. On je bez rijeĉi skoĉio preko djece i istrĉao van na glavnu ulicu; ulicu kojom su se provezli nakon dolaska u ovaj grad. Ugledao je i stanicu. Pokušao je potrĉati brţe, ali ga tijelo nije slušalo. Adrenalin više nije mogao prikriti ĉinjenicu da je bio iscrpljen. Nije više imao nikakvih rezervi. Ramenom je udario u vrata stanice i utrĉao unutra. Sat je pokazivao sedam i ĉetrdeset pet. Zakasnio je petnaest minuta. Spoznaja da je otišla, vjerojatno zauvijek, konaĉno mu se uobliĉila u mislima. Lav se drţao beznadnog uvjerenja kako će ona ipak stajati na peronu, kako je ipak propustila vlak. Izašao je van: pogledao lijevo i desno. Nije vidio ni svoju ţenu ni vlak. Osjetio je slabost. Nagnuo se naprijed i stavio

KIKA

ruke na koljena, znoj mu se cijedio niz lice. Krajiĉkom oka ugledao je kako neki ĉovjek sjedi na klupi. Zašto je ĉovjek još uvijek bio tu? Je li ĉekao vlak? Lav se uspravio. Raisa je stajala na kraju perona, okruţena veĉernjim sivilom. S nadljudskim naporom suzdrţao se od toga da potrĉi prema njoj i zgrabi je za ruke. Došavši do daha, pokušavao je smisliti što da kaţe. Pogledao se. Izgledao je uţasno, bio je znojan, prljav. Ali ona nije gledala u njega, gledala mu je preko ramena. Lav se osvrnuo. Gusti oblaci dima pojavili su se iznad krošnji drveća. Pristizao je zakašnjeli vlak. Zamišljao je kako će se naširoko ispriĉavati, pronaći prave rijeĉi, biti elokventan. MeĊutim, sad su mu preostale tek sekunde da je uvjeri da ostane. Izlanuo je: "Ţao mi je, nisam razmišljao. Zgrabio sam te, ali to nisam bio ja... ili barem, to nije bila osoba kakva bih htio biti." Ovo je bilo jadno, morat će reći nešto bolje. Uspori, koncentriraj se pokušat će još jednom. "Raisa, ţeliš me ostaviti. I imaš pravo na to. Mogao bih ti priĉati koliko će ti teško biti samoj. Kako bi te mogli zaustaviti, ispitivati, uhititi. Kako ćeš morati imati prave dokumente. Kako ćeš postati lutalica. Ali to nije razlog zbog kojeg bi trebala ostati sa mnom. Znam da bi me ostavila bez obzira na to." "Dokumenti se mogu krivotvoriti, Lave. Radije bih krivotvorila njih nego ovaj brak." To je bilo to. Njihov je brak bio privid. Lav je ostao bez rijeĉi. Vlak se zaustavio pored njih. Raisino je lice bilo bezizraţajno. Lav joj se sklonio s puta. Krenula je prema vratima vagona. Moţe li je pustiti? Nadglasavši škripu koĉnica, Lav je povikao: "Razlog zbog kojeg te nisam prijavio nije bilo uvjerenje kako si trudna, niti je to imalo veze s tim što sam ja dobra osoba. Uĉinio sam to jer mi je obitelj jedini dio ţivota kojeg se ne sramim." Na Lavovo iznenaĊenje, Raisa se okrenula. "Odakle dolazi ovo naglo prosvjetljenje? Djeluje mi jeftino. Nakon što si izgubio uniformu, poziciju i moć, moraš se zadovoljiti mnome, Je li to sve? Nešto što ti dosad nije bilo jako vaţno -mi - postaje ti vaţno jer sad više nemaš ništa dugo?"

KIKA

"Ne voliš me, to znam. Ali vjenĉali smo se iz nekog razloga, nešto je meĊu nama postojalo, nekakva veza. To smo izgubili. Ja sam to izgubio. Moţemo to opet pronaći." Vrata vagona su se otvorila, nekoliko se putnika iskrcalo. Vrijeme mu je istjecalo. Raisa je pogledala u vlak, odmjeravajući svoje opcije. Bile su jadne. Nije imala prijatelja kojima bi mogla pobjeći, ni obitelji koja bi je štitila, ni novca, ni mogućnosti da se sama uzdrţava. Nije ĉak imala ni kartu. Lav je toĉno procijenio. Da sad ode, vjerojatno bi je uhitili. Sama pomisao na to iscrpljivala ju je. Pogledala je svog muţa. Nisu imali ništa osim jedno drugo, sviĊalo im se to ili ne. Spustila je kovĉeg. Lav se nasmiješio, oĉito vjerujući kako je ovo znak pomirenja. Iznervirana ovom njegovom idiotskom interpretacijom, podigla je ruku i time presjekla njegov osmijeh. "Udala sam se za tebe jer sam se bojala, bojala sam se da ću biti uhićena ako odbijem tvoje udvaranje, moţda ne odmah, ali jednom, uz nekakvu optuţbu. Bila sam mlada, Lave, a ti si bio moćan. To je bio razlog zbog kojeg smo se vjenĉali. Ta priĉa koju ti meni priĉaš o tome kako sam se pretvarala da se zovem Lena? Ti misliš da je ta priĉa romantiĉna, smiješna? Dala sam ti laţno ime jer sam se bojala da ćeš mi inaĉe ući u trag. Ono što si ti smatrao udvaranjem, ja sam smatrala uhoĊenjem. Naša je veza izgraĊena na strahu. Moţda ne s tvojeg gledišta - ti se mene nemaš zašto bojati, ali kakvu sam moć ja imala? Kakvu sam moć ja ikad imala? Zaprosio si me i ja sam pristala jer se to tako radi. Ljudi trpe, trpe kako bi preţivjeli. Nikad me nisi udario ni vikao na mene, nisi se opijao. Tako sam, zapravo, vjerovala da sam sretnija od većine. Kad si me zgrabio za vrat, Lave, nestao je jedini razlog zbog kojeg sam ostajala s tobom." Vlak je krenuo s perona. Lav ga je gledao kako odlazi, pokušavajući probaviti ovo što je upravo rekla. Ali nije mu dozvolila da zastane, nastavila je govoriti kao da su joj se ove rijeĉi već godinama uobliĉavale u mislima. Sad kad su bile osloboĊene, prokuljale su iz nje bez zadrške. "Kad izgubiš moć, kao ti sada, ljudi ti poĉnu govoriti istinu. Ti na to nisi navikao, ţivio si u svijetu u kojem si bio zaštićen od straha što si ga izazivao u ljudima. Ali ako ćemo ostati zajedno, onda zaboravimo laţnu romantiku. Okolnosti su jedino ljepilo meĊu nama. Ja imam

KIKA

tebe. Ti imaš mene. Nemamo ništa drugo. A ako ćemo ostati zajedno, odsad ću ti govoriti istinu, nema više ugodnih laţi - bit ćemo jednaki kao što nikad prije nismo bili. Ili ćeš to prihvatiti, ili ja mogu priĉekati sljedeći vlak." Lav nije znao što reći. Bio je nepripremljen, nadjaĉan, nadigran pregaţen njezinim rijeĉima. U prošlosti je koristio svoj poloţaj da dobije bolji stan, bolju hranu. Nije mogao vjerovati da je tako dobio i ţenu. Glas joj se malo smekšao. "Postoji toliko stvari kojih se treba bojati. Ti ne moţeš biti jedna od njih." "Niti ću ikad više biti." "Hladno mi je, Lave. Stojim na ovom peronu već tri sata. Vraćam se u sobu. Ideš sa mnom?" Ne, nije se ţelio vraćati u sobu, ne uz ovaj ponor što se otvorio medu njima. "Ostat ću malo ovdje. Vidimo se tamo." Uzevši svoj kovĉeg, Raisa se vratila u zgradu ţeljezniĉke stanice. Lav je sjeo na klupu i zurio u šumu. U mislima je prekapao po dogaĊajima iz njihove veze, preispitujući svaki od njih, prilagoĊavajući im svoje razumijevanje, otkrivajući njihova nova znaĉenja. Sjedio je, potpuno izgubivši osjećaj za vrijeme, kad je postao svjestan da netko stoji pored njega. Podigao je pogled. Bio je to prodavaĉ karata, mladić kojeg su vidjeli pri dolasku. "Gospodine, veĉeras više nema vlakova." "Imaš li cigaretu?" "Ne pušim. Ali mogao bih vam donijeti jednu iz stana. Tu je, na katu." "Ne, nema veze. Hvala u svakom sluĉaju." "Ja sam Aleksandar." "Lav. Bi li ti smetalo da ostanem ovdje još neko vrijeme?" "Ne, nimalo, donijet ću vam ipak tu cigaretu." Prije nego što je Lav uspio reagirati, mladić je nestao. Lav se naslonio na zid i ĉekao. Iza traĉnica, u daljini, ugledao je drvenu kolibu. Na tom je mjestu bilo pronaĊeno djevojĉino tijelo. Vidio je i rub šume, mjesto zloĉina - snijeg što su ga izgazili detektivi, fotografi, istraţitelji, odvjetnici - svi koji su pregledavali djevojĉicu otvorenih usta nabijenih zemljom.

KIKA

Sinula mu je zamisao - ustao je, ţurno krenuo naprijed, sišao s perona i prešavši preko pruge krenuo ravno prema stablima. Iza sebe je zaĉuo pitanje: "Što to radite?" Okrenuo se i ugledao Aleksandra kako stoji na rubu perona s cigaretom u ruci. Lav mu je rukom mahnuo da ga slijedi. Stigao je do podruĉja ugaţenog snijega. Svuda uokolo bili su vidljivi tragovi guma što su dolazili iz razliĉitih pravaca. Ušao je u šumu i hodao dvije minute do mjesta gdje je bilo pronaĊeno tijelo. Kleknuo je. Stigao je i Aleksandar. Lav je pogledao u njega. "Znaš li što se ovdje dogodilo?" "Ja sam vidio Ilinaju kad je dotrĉala na stanicu. Bila je pretuĉena, drhtala je - neko vrijeme nije mogla progovoriti. Pozvao sam miliciju." "Ilinaja?" "Ona je pronašla tijelo, nabasala je na njega. Ona i muškarac s kojim je bila." Par u šumi - Lav je znao da nešto nije bilo u redu. "Zašto je bila pretuĉena?" Aleksandar je izgledao nervozno. "Bila je prostitutka. Muškarac s kojim je bila te noći vaţan je partijski duţnosnik. Molim vas, ne pitajte me ništa više." Lav je shvaćao. Duţnosnik je htio izbjeći spominjanje svog imena u dokumentima vezanima uz sluĉaj. No je li mogao biti osumnjiĉen i za smrt djevojĉice? Lav je kimanjem glave pokušao ohrabriti Aleksandra da nastavi. "Neću ništa reći, obećavam." Prošao je rukom kroz tanki sloj snijega. "Djevojĉina usta bila su puna zemlje, mekane zemlje. Zamisli da se borim s tobom ovdje i posegnem rukom prema neĉemu ĉime bih te mogao ušutkati, napuniti ti usta da ne moţeš vrištati jer se bojim da bih te netko mogao ĉuti" Lav je prstima dotaknuo tlo. Bilo je tvrdo poput kamena. Pokušao je na drugom mjestu, pa na trećem, pa na još jednom. Nije bilo mekane zemlje. Tlo je bilo zaleĊeno.

18. oţujka

KIKA

Stojeći pred Bolnicom 379, Lav je ponovno ĉitao izvještaj mrtvo-zornika iz kojeg je prepisao sve glavne zakljuĉke: Višestruke ubodne rane. Oštrica neutvrĎene dužine. Značajna oštećenja trupa i unutarnjih organa. Silovana prije ili poslije smrti. Usta su bila puna zemlje, ali smrt nije nastupila gušenjem, nosna šupljina bila je prohodna. Zemlja je imala drugu svrhu. Ušutkati? Zaokruţio je posljednji komentar. Budući da je tlo bilo zaleĊeno, ubojica je zemlju morao donijeti sa sobom. Postojala je namjera, priprema. Ali zašto uopće donositi zemlju? Bio je to kompliciran naĉin ušutkavanja. Krpa, komad tkanine, ruka, sve je to bilo puno jednostavnije. Nemajući odgovora na ova pitanja, Lav je odluĉio sa zakašnjenjem poslušati Fjodorov savjet. Pogledat će tijelo sam. Kad je upitao gdje se tijelo nalazi, reĉeno mu je da ide u Bolnicu 379. Lav nije oĉekivao forenziĉke laboratorije, patologe ili mrtvaĉnicu. Znao je da nije postojala sluţba koja se bavila nasilnim smrtima. Kako bi i mogla postojati kad nije bilo nasilnih smrti? U bolnici su milicajci bili prisiljeni ĉekati slobodne trenutke lijeĉnika, poput pauze za obrok ili kratkog odmora prije operacije. Ti su lijeĉnici tada, bez poznavanja forenziĉke medicine, uĉeno nagaĊali o mogućem uzroku smrti ţrtve. Mrtvozorniĉ-ki izvještaj koji je Lav ĉitao temeljio se na bilješkama napravljenima tijekom jednog od ovih ukradenih momenata s lijeĉnikom. Bilješke je nekoliko dana kasnije pretipkala sasvim druga osoba. Nema sumnje da je putem nestajao dobar dio istine. Bolnica 379 bila je jedna od najboljih u zemlji i navodno jedna od najboljih drţavnih bolnica u svijetu. Smješten na kraju Ulice Ĉkalova, bolniĉki se kompleks prostirao na nekoliko hektara zemlje s ureĊenim vrtom koji se pruţao do šume. Ovdje se nije radilo tek o propagandnom projektu. U ovo je zdanje bilo uloţeno mnogo novca i Lav je razumio zašto su visoko pozicio-nirani partijski duţnosnici navodno putovali kilometrima kako bi se odmarali u ovom pitoresknom mjestu. Pretpostavljao je ipak kako su tolike svote novca

KIKA

potrošene kako bi se radna snaga Volge odrţala zdravom i produktivnom. Na ulazu u bolnicu pitao je moţe li razgovarati s lijeĉnikom, objašnjavajući kako mu je potrebna pomoć pri pregledu ţrtve ubojstva, mlade djevojke koja leţi u njihovoj mrtvaĉnici. Vratar je djelovao kao da mu je bilo nelagodno zbog ovog zahtjeva, pa je upitao koliko je stvar hitna, ţeleći znati bi li Lav mogao navratiti kasnije kad ne bude tolika guţva. Lav je razumio. Ovaj ĉovjek nije ţelio imati nikakve veze sa sluĉajem. "Hitno je." Vratar je nevoljko otišao pogledati tko je bio slobodan. Lav se nervozno premještao s noge na nogu. Osjećao se nelagodno, pogledavajući preko ramena u pravcu ulaza. Ovdje je bio nesluţbeno, na vlastitu inicijativu. Što je mislio postići? Njegov je posao bio pronaći dokaze koji će potvrditi krivnju osumnjiĉenog, a ne dovesti je u pitanje. Iako je bio izgnan iz prestiţnog svijeta politiĉkog zloĉina u prljavi tajni svijet konvencionalnog zloĉina, procedura je bila više-manje ista. Bio je odbacio mogućnost da je smrt Fjodorova sinĉića nesretni sluĉaj, ne zbog dokaza, već zato što je Partija zahtijevala odbacivanje sluĉaja. Ljude je privodio prema popisima imena koje je dobivao, popisima što su se sastavljali iza zatvorenih vrata. To je bila njegova metoda. Lav nije bio toliko naivan da misli kako bi mogao promijeniti smjer istrage. Za takvo nešto nije imao ovlasti. Ĉak i da je bio agent na najvišoj poziciji, ne bi mogao utjecati na tijek dogaĊaja. Smjer je bio odabran, osumnjiĉeni takoĊer. Nije mogao sprijeĉiti proglašavanje Babiniĉa krivim niti zaustaviti njegovo smaknuće. Sustav nije dozvoljavao odstupanja ni priznavanje pogrešaka. Uĉinkovitost je bila mnogo vaţnija od istine. A uostalom, kakve je to veze imalo s njim? Ovo nije bio njegov grad. Ovo nisu bili njegovi ljudi. Nije se zakleo djevojĉinim roditeljima da će pronaći ubojicu. Nije je poznavao niti je bio dirnut njezinom ţivotnom priĉom. K tome, osumnjiĉeni je bio opasan po društvo oteo je dijete. Ovo su bili odliĉni razlozi za ne ĉiniti ništa, a postojao je i jedan dodatni razlog: Što ja uopće mogu učiniti?

KIKA

Vratar se pojavio u pratnji muškarca u ĉetrdesetima, doktora Tjapkina, koji je pristao povesti Lava u mrtvaĉnicu sve dok to nije zahtijevalo nikakvu dokumentaciju i pod uvjetom da se njegovo ime nigdje ne spominje. Dok su se spuštali prema podrumu, doktor je izrazio sumnju u to da se djevojĉino tijelo još uvijek nalazi tamo. "Ne zadrţavamo ih dugo osim ako nam nije tako nareĊeno. Stekli smo dojam da je milicija dobila sve potrebne informacije." "Jeste li vi obavili pregled?" "Na, ali sam ĉuo za ubojstvo. Mislio sam da ste već uhvatili ubojicu." "Da, moguće da jesmo." "Ako smijem primijetiti, prvi put vas vidim." "Nedavno sam stigao." "Odakle ste?" "Iz Moskve." "Premješteni ovamo?" "Da." "I mene su ovamo poslali prije tri godine, takoĊer iz Moskve. Vjerojatno ste razoĉarani premještajem?" Lav je šutio. "Da, nemojte odgovoriti. Ja sam svojedobno bio razoĉaran. Bio sam ugledan u Moskvi, imao sam velik krug prijatelja, obitelj. Profesor Vovsi bio mi je jako dobar prijatelj. Vjerovao sam kako sam dolaskom ovamo nazadovao. Ispalo je da je to bio blagoslov." Lav je prepoznao to ime - profesor Vovsi bio je jedan od mnogih uhićenih ţidovskih lijeĉnika. Njegovo uhićenje i uhićenje njegovih kolega oznaĉilo je poĉetak velike Staljinove ĉistke Ţidova. Plan je bio pomno razraĊen. Lav je vidio dokumente. Prvotnom uklanjanju kljuĉnih ţidovskih figura iz utjecajnih krugova slijedila je još veća ĉistka, usmjerena protiv svih Ţidova, bili oni utjecajni ili ne, a koju je prekinula Staljinova smrt. Nesvjestan misli svog pratitelja, Tjapkin je ţivahno nastavio: "Zabrinuo sam se da me šalju u nekakve seoske toplice. Ali Bolnici 379 sada zavidi cijela regija. Moţda je ĉak malo previše uspješna. Mnogim radnicima pilane draţe je provesti noć u našim ĉistim sobama s unutarnjim kupaonicama i tekućom vodom nego u njihovim vlastitim domovima. S vremenom smo shvatili da nisu svi bolesni koliko su tvrdili. Neki su od njih išli toliko

KIKA

daleko da su si odrezivali dio prsta samo kako bi ovdje proveli tjedan dana. Jedino rješenje bilo je dovesti agente KGB-a da pregledavaju odjele. Nije stvar u tome da nismo suosjećali s radnicima pilane. Svi smo vidjeli njihove kuće. Ali ako bi zbog bolesti pala produktivnost, nas bi optuţili za nemar. Odrţavanje zdravlja radnika postalo je pitanje ţivota i smrti ne samo za njih, već i za nas lijeĉnike. "Razumijem." "Jeste li bili ĉlan moskovske milicije?" Bi li trebao priznati kako je bio ĉlan KGB-a ili lagati i pretvarati se da je bio tek milicajac? Laţ je bila jednostavnija. Nije ţelio prekinuti doktorovu razgovorljivost. "Jesam." Mrtvaĉnica se nalazila u podrumu, izgraĊena duboko u zemlji zaleĊenoj dugom zimom. Rezultat su bile prirodno ohlaĊene prostorije. Doktor Tjapkin uveo je Lava u veliku prostoriju poploĉanog poda i niskog stropa. Na jednoj se strani nalazila pravokutna baĉva nalik omanjem bazenu. U dnu prostorije nalazila su se mala ĉeliĉna vrata koja su vodila u samu mrtvaĉnicu. "Ako rodbina ne organizira preuzimanje tijela, mi ih spaljujemo unutar dvanaest sati od zaprimanja. Umrli od tuberkuloze spaljuju se unutar jednog sata. Nemamo potrebe za velikim hladnjacima. Ĉekajte ovdje, vratit ću se." Doktor je otkljuĉao ĉeliĉna vrata i ušao u mrtvaĉnicu. Lav je prišao baĉvi i provirio preko ruba. Bila je ispunjena tamnom ţelatinastom tekućinom. Nije vidio ništa osim vlastitog odraza. Površina je bila glatka, crna, iako je po mrljama na okolnom betonu vidio da je zapravo tamnonaranĉasta. Sa strane se nalazila kuka, duga metalna motka s dvostrukim šiljkom na vrhu. Uzeo ju je i oprezno njome nabadao po površini. Tekućina se razdvajala poput gustog sirupa i onda opet postajala glatkom. Lav je kuku gurnuo dublje, ovoga puta pomaknuvši nešto - nešto teško. Gurnuo je dublje, snaţnije. Na površinu je isplivalo golo tijelo, polako se zarotiravši za sto osamdeset stupnjeva prije nego što je opet potonulo. Tjapkin se pojavio na vratima mrtvaĉnice gurajući bolniĉka kolica.

KIKA

"Ta će tijela biti zapakirana u led i transportirana u Sverdlovsk za seciranje na tamošnjem medicinskom fakultetu. Pronašao sam vašu djevojku." Larisa Petrova leţala je na leĊima. Koţa joj je bila blijeda, prošarana plavim ţilicama, tankim poput paukove mreţe. Bila je plavokosa. Dobar dio šiški bio je nepravilno odrezan: pramen koji je uzeo Varlam. U ustima joj više nije bilo zemlje - bila je uklonjena - ali su joj usta još uvijek bila otvorena, još uvijek u istom poloţaju. Zubi i jezik bili su joj prljavi, smeĊi od ostataka zemlje nagurane unutra. "U ustima joj je bilo zemlje." "Je li? Oprostite, ovo je prvi put da vidim tijelo." "Usta su joj bila nabijena zemljom." "Moţda je lijeĉnik isprao zemlju kako bi joj pregledao grlo." "Nije ju saĉuvao?" "Mislim da je to malo vjerojatno." Djevojĉine oĉi bile su otvorene. Plave. Moţda joj je majka bila premještena ovamo iz grada blizu finske granice, iz jedne od baltiĉkih pokrajina. Prisjetivši se praznovjerja kako je lice ubojice urezano u površinu ţrtvinih oĉiju, Lav se nadnio nad nju prouĉavajući joj blijedoplave oĉi. Odjednom se odmaknuo, posramljen. Tjapkin se nasmiješio. "Svi provjeravamo - i lijeĉnici i detektivi. Nema veze što nam razum govori da tamo nema niĉeg, svi ţelimo provjeriti. Naravno, posao bi nam bio puno lakši kad bi to bila istina." "Da je to istina, ubojice bi uvijek iskopali oĉi svojih ţrtava." S obzirom na to da nikad nije prouĉavao mrtvo tijelo, barem ne s forenziĉkog stajališta, Lav nije znao kako zapoĉeti. Njemu se sakaćenje ĉinilo toliko mahnitim da je moglo biti samo djelo nekog luĊaka. Trup joj je bio rastrgan. Dovoljno je vidio. Varlam Babiniĉ mogao je biti ubojica. Zemlju je sigurno donio iz nekih svojih neshvatljivih razloga. Lav se spremao otići, ali se Tjapkinu, sad kad je već sišao u podrum, nije ţurilo natrag. Nagnuo se bliţe, zureći u nešto što je izgledalo tek kao iznakaţena masa mesa i tkiva. Vrškom svog nalivpera opipavao je iskasapljeni trbuh, pregledavajući rane. "Moţete li mi reći što je pisalo u izvještaju?"

KIKA

Lav je izvadio svoje bilješke i proĉitao ih naglas. Tjapkin je nastavio s pregledom. "Nisu spomenuli da joj nedostaje ţeludac. Izrezan je, odsjeĉen od jednjaka." "Koliko precizno, mislim u smislu..." "Mislite, je li to uĉinio lijeĉnik?" Doktor se nasmiješio rekavši: "Moguće, ali rezovi su neravni, nisu kirurški. Nisu vješti. Iako, ne bi me iznenadilo da ovo nije bio prvi put da rukuje noţem, barem za rezanje mesa. Rezovi nisu vješti, ali su samouvjereni. Ciljani su, nisu sluĉajni." "Moţda to nije prvo dijete koje je ubio?" "Bio bih iznenaĊen da jest." Lav je dotaknuo svoje ĉelo i primijetio da se usprkos hladnoći preznojavao. Kako bi ove dvije smrti - Fjodorova sinĉića i ove djevojĉice - mogle imati išta zajedniĉko? "Koliki bi bio njezin ţeludac?" Vrškom nalivpera Tjapkin je nad djevojĉinim trbuhom ocrtao grubi obris ţeluca. Pitao je: "Nije li pronaĊen u blizini?" "Ne." Ili ga policajci nisu primijetili tijekom pretraţivanja, što je bilo malo vjerojatno, ili ga je ubojica odnio sa sobom. Lav je neko vrijeme šutio, a onda upitao: "Je li silovana?" Tjapkin je pregledao djevojĉinu vaginu. "Nije bila djevica." "Ali to ne znaĉi da je bila silovana." "Je li imala prijašnjih seksualnih odnosa?" "Rekli su mi da jest." "Nema ozljeda na genitalijama. Nema modrica ni rezova. TakoĊer, obratite paţnju da napad nije bio usmjeren na njezine spolne organe. Nema uboda po grudima ni po licu. Onoga tko je ovo uĉinio zanimao je samo uski pojas ispod njezina prsnog koša i iznad njezine vagine, njezina utroba, probavni organi. Izgleda divljaĉki, ali je zapravo vrlo kontrolirano." Lav je bio napreĉac zakljuĉio kako se ovdje radilo o divljaĉkom napadu. Krv i sakaćenje u njegovoj su glavi oznaĉavali kaos. Ali ovdje se nije radilo o tome. Ovo je bilo uredno, precizno, planirano.

KIKA

"Oznaĉavate li tijela prilikom zaprimanja?" "Koliko ja znam, ne." "Što je onda to?" Oko djevojĉina gleţnja nalazio se konopac, bio je zavezan u ĉvrsti ĉvor i jedan mu je kraj visio s bolniĉkih kolica. Izgledao je poput jeftine nanogvice. Na mjestima na kojima se konopac trljao o koţu mogli su se vidjeti crveni tragovi. Tjapkin ga je prvi ugledao. General Nesterov stajao je na vratima. Nije bilo moguće utvrditi koliko je dugo stajao tamo i promatrao ih. Lav se odmaknuo od tijela. "Došao sam ovdje kako bih se upoznao s procedurom." Nesterov se obratio Tjapkinu. "Moţete li nas ostaviti nasamo?" "Da, naravno." Tjapkin je Lavu uputio kratki pogled, kao da mu ţeli sreću, a potom otišao. Nesterov mu je prišao. Nespretno pokušavajući skrenuti njegovu paţnju, Lav je poĉeo sabirati netom dobivene informacije. "Izvještaj ne spominje da joj je izvaĊen ţeludac. Moramo to pitanje postaviti Varlamu: zašto joj je izvadio ţeludac i što je s njim potom uĉinio?" "Što ti radiš u Vualsku?" Nesterov je sad stajao suĉelice Lavu. Djevojĉino tijelo leţalo je izmeĊu njih. "Premješten sam ovamo." "Zašto?" "To ne mogu reći." "Ja mislim da si još uvijek agent KGB-a." Lav je šutio. Nesterov je nastavio. "To ne objašnjava zašto si toliko zainteresiran za ovo ubojstvo. Pustili smo Mikojana bez optuţbi, kao što nam je i nareĊeno." Lav nije imao pojma tko je Mikojan. "Da, znam." "On nije imao veze s djevojĉinim ubojstvom." Mikojan je zasigurno bio partijski duţnosnik koji je pronašao djevojĉicu. Bio je zaštićen. No je li ĉovjek koji je pretukao prostitutku bio isti ĉovjek koji je ubio ovu djevojĉicu? Lav u to nije vjerovao. Nesterov je nastavio: "Nisam uhitio Varlama zato jer je izjavio nepodobnu stvar ili zaboravio sudjelovati u mimohodu na Crvenom trgu. Uhitio sam ga

KIKA

jer je ubio tu djevojku, jer je opasan i jer je ovaj grad sigurniji s njim iza rešetaka." "On nije ubojica." Nesterov se poĉešao po licu. "Kakvi god bili razlozi zbog kojih su te poslali ovamo, sjeti se da više nisi u Moskvi. Ovdje imamo dogovor. Moji su ljudi sigurni. Nijedan od njih nikad nije bio, niti će biti, uhićen. Uĉiniš li išta što bi ugrozilo moje ljude, izvijestiš li o bilo ĉemu što bi podrivalo moj autoritet, ne poslušaš li naredbu, usporiš li sudski proces, opišeš li moje ljude kao nesposobne, prijaviš li ijednog mog ĉovjeka, uĉiniš li ijednu od ovih stvari, ubit ću te."

20. oţujka Raisa je dotaknula okvir prozora. Svi ĉavli koji su bili zakucani duboko u okvir prozora njihove sobe bili su izvaĊeni. Okrenula se, otišla do vrata i otvorila ih. U hodniku se ĉula buka iz restorana u prizemlju, ali Basarova nije bilo u blizini. Bilo je kasno naveĉer, vrijeme kad je u restoranu vladala najveća guţva. Zatvorivši i zakljuĉavši vrata, Raisa se vratila prozoru, otvorila ga i pogledala dolje. Ravno ispod njega nalazio se kosi krov kuhinje. Snijeg je bio izgaţen na mjestu gdje se Lav bio spustio. Osjetila je bijes. Nakon što su jedva saĉuvali ţivu glavu, on se sad odluĉio kockati njihovim ţivotima. Danas je bio njezin drugi radni dan u Srednjoj školi 151. Ravnatelj škole, Vitalij Kozloviĉ Kapler, ĉovjek u kasnim ĉetrdesetima, bio je više nego sretan što im se Raisa pridruţila, budući da će preuzeti mnoge njegove nastavne sate i tako mu omogućiti da, barem je tako tvrdio, nadoknadi administrativne zaostatke. Je li mu njezin dolazak omogućavao da se posveti drugom poslu ili da manje radi, Raisa nije mogla tvrditi sa sigurnošću. Na temelju prvog dojma uĉinio joj se kao ĉovjek kojemu je administrativni dio posla bio draţi od poduĉavanja. No ona je bila presretna što opet moţe raditi. Iz nekoliko nastavnih sati što ih je odrţala primijetila je kako su ova djeca bila manje politiĉna od onih u Moskvi. Nisu pljeskala na svaki spomen kljuĉnih partijskih figura, nisu se ţestoko natjecala u dokazivanju odanosti Partiji i općenito su se više ĉinila

KIKA

djecom. Dolazila su iz razliĉitih podneblja, obitelji su bile istrgnute iz svih krajeva zemlje - nisu imala mnogo zajedniĉkog prije dolaska ovamo. Isto je vrijedilo i za nastavniĉki kadar. Gotovo su svi bili premješteni u Vualsk iz drugih pokrajina. Budući da su i sami preţivjeli šok jednak onom što ga je Raisa upravo proţivljavala, bili su relativno ljubazni prema njoj. Ali su istovremeno bili i sumnjiĉavi. Tko je ona? Zašto je tu? Je li zaista bila onakva kakvom se predstavljala? Nije joj to smetalo, to su bila pitanja koja su svi postavljali jedni o drugima. Po prvi put otkako je došla u ovaj grad, Raisa je mogla zamisliti ţivot u njemu. Ostala je u školi dokasna, ĉitajući, pripremajući se za sutrašnju nastavu. Škola 151 bila je znatno udobnija od buĉne sobe iznad smrdljive restoranske kuhinje. Loši uvjeti ţivota trebali su biti dio kazne, i dok su Lavu smetali, protiv nje nisu imali uĉinka. Ona je, iznad svega, bila izvanredno prilagodljiva. Nije se nikad vezala za zgrade, gradove ili stvari. Takvi su joj osjećaji bili oduzeti, odrezani onog dana kad je svjedoĉila uništenju svog rodnog doma. Tijekom prve godine rata, kad joj je bilo sedamnaest, u šumi je skupljala hranu trpajući gljive u jedan, a šumske bobice u drugi dţep, kadli su u daljini poĉele padati granate. Popela se na najviše stablo, koje je vibriralo uslijed detonacija, sjela na granu poput ptice i gledala kako se nekoliko kilometara dalje njezin rodni grad pretvara u prašinu i dim, kako doslovce nestaje u zraku. Horizont se izgubio u magli stvorenoj ljudskom rukom, izbijenoj iz zemlje. Uništenje je bilo toliko brzo i potpuno da je odmah znala kako nije postojala mogućnost da joj je obitelj preţivjela. Nakon što je granatiranje završilo, sišla je sa stabla i hodala šumom u stanju šoka, dok joj je iz desnog dţepa curio sok zgnjeĉenih bobica. Iz oĉiju su joj tekle suze, ne od tuge, jer nije plakala, ni tada, ni otad, već zbog nadraţenosti prašinom. Kašljući u oblaku prašine, koji je bio sve što je ostalo od njezina doma i obitelji, shvatila je da granate nisu bile ispaljene s njemaĉkih linija, već da su joj prozviţdale preko glave direktno s ruske prve linije. Kasnije, kao izbjeglica, saznala je da je ruska vojska imala naredbu uništiti sve gradove i sela koji su mogli pasti u njemaĉke ruke. Potpuno uništenje njezina rodnog grada bilo je:

KIKA

Mjera predostrožnosti. Tim su rijeĉima mogle biti opravdane sve smrti. Bolje uništiti vlastiti narod, nego dopustiti da njemaĉki vojnik pronaĊe koricu kruha. Sumnje, isprike ili pitanja nisu bili dozvoljeni. Protiviti se granatiranju bila bi izdaja. A lekcije koje su je roditelji nauĉili o ljubavi, povezanosti, lekcije koje dijete nauĉi gledajući, slušajući i ţiveći s dvoje ljudi koji se vole, odgurnula je u zapećak. To je ponašanje pripadalo nekom drugom vremenu. Imati dom, osjećaj pripadnosti: samo su još djeca sanjala o tome. Udaljivši se od prozora, Raisa je s mukom ostala mirna. Lav ju je bio preklinjao da ostane s njim, opisavši joj sve opasnosti koje su joj prijetile ako ga ostavi. Pristala je samo iz uvjerenja kako joj je ovo bila najbolja prilika za preţivljavanje, ne baš sjajna, ali svejedno najbolja. A sad je dovodio u opasnost njihovu drugu priliku. Ako su htjeli preţivjeti u ovom novom gradu, morali su biti neupadljivi, ne ĉiniti ništa neuobiĉajeno - ne govoriti ništa, ne provocirati ikoga. Sigurno su ih pratili. Basarov je zasigurno bio doušnik. Vasilij je vjerojatno imao svoje špijune u gradu i samo je ĉekao razlog da uĉini korak dalje, da kaznu iz progonstva pretvori u zatoĉeništvo i konaĉno, pogubljenje. Raisa je ugasila svjetlo. Stajala je u mraku i zurila kroz prozor. Vani nije vidjela nikoga. Ako su ih pratili, agenti su sigurno bili u restoranu. Moţda je zato prozor bio zatvoren ĉavlima. Morala se pobrinuti da Lav donese ĉavle natrag kako bi ih mogli vratiti na mjesto. Basarov ih moţda provjerava dok su na poslu. Navukla je kaput i rukavice, popela se na prozor i spustila na zaleĊeni krov, pokušavajući pritom ne ispustiti ni glasa. Zatvorila je prozor za sobom i skoĉila na tlo. Traţila je od Lava da joj se zakune u jednu jedinu stvar - da će biti jednaki kao što to nikad prije nisu bili. A on je već prekršio zakletvu. Ako je mislio da će ona bez rijeĉi stati uz njega kao poslušna ţena puna razumijevanja - dok je on ugroţavao njezin ţivot iz svojih osobnih razloga, gadno se prevario.

Istoga dana

KIKA

Podruĉje u krugu od petstotinjak metara od mjesta na kojem je pronaĊeno Larisino tijelo bilo je pretraţeno u sklopu sluţbene istrage. Ĉak i ne znajući mnogo o istragama ubojstava, ovo se podruĉje Lavu ĉinilo preuskim. Ništa nije bilo otkriveno osim djevojĉine odjeće, odbaĉene ĉetrdesetak koraka dublje u šumi. Zašto je njezina odjeća košulja, suknja, jakna i rukavice - bila odbaĉena na urednu hrpu toliko daleko od tijela? Na odjeći nije bilo ni tragova krvi ni uboda, ni brazgotina ili rezova. Larisa Petrova bila je razodjevena ili se sama razodjenula. Moţda je pokušala pobjeći prema rubu šume, ali bila je uhvaćena prije izlaska na ĉistinu. Ako je to bila istina, onda je bjeţala gola. Ubojica ju je najvjerojatnije nagovorio da ode s njim i moţda joj nudio novac za seks. Jednom kad su se našli dovoljno duboko u šumi, nakon što je skinula odjeću, on je krenuo u napad. MeĊutim, Lav nije vidio logiku u ovom zloĉinu. Neshvatljivi detalji - zemlja, uklanjanje ţeluca, konopac - bili su mu strani, a ipak nije o njima prestajao razmišljati. Postojala je vrlo mala vjerojatnost da će pronaći išta novo u vezi Larisine smrti, ĉak i nakon što uzme u obzir nesposobnost i previde svojih sadašnjih kolega. Stoga se našao u proturjeĉnoj situaciji - morao je pronaći drugo tijelo. Tijekom zime ove su šume bile napuštene, mrtvo tijelo moglo je u njima neprimijećeno leţati mjesecima, i ostati oĉuvano poput La-risina. Lav je vjerovao kako ona nije bila prva ţrtva. Doktor Tjapkin dao je naslutiti kako je ubojica znao što radi, kako je posjedovao vještinu i samouvjerenost koje su proizlazile iz prakse. Metoda je bila rutinska, rutina je naviještala niz. A tu je, naravno, bila i Arkadijeva smrt ĉinjenica koju Lav ovaj put nije spominjao. Dok je pretraţivao teren pomoću mjeseĉine i diskretne upotrebe baterijske lampe, Lav je bio svjestan kako mu je ţivot ovisio o tome da ne bude primijećen. Potpuno je vjerovao generalovoj prijetnji. MeĊutim, njegova potreba za tajnovitošću doţivjela je udarac kad ga je Aleksandar, prodavaĉ karata, vidio kako odlazi u šumu. Zazvao ga je i Lav mu je, ne uspjevši smisliti uvjerljivu laţ, rekao istinu, objasnivši kako prikuplja dokaze u vezi s djevojĉinim ubojstvom. Zatim je od njega traţio da to nikom ne spominje, tvrdeći da bi to ugrozilo istragu. Aleksandar je pristao i zaţelio mu sreću, rekavši kako je uvjeren da je ubojica došao vlakom. Zašto bi inaĉe tijelo bilo

KIKA

tako blizu stanice? Netko tko je ţivio u gradu znao bi mnogo više skrivenih dijelova šume. Lav se sloţio da je mjesto zloĉina zbilja bilo sugestivno, pomislivši istovremeno kako bi trebao provjeriti ovog mladića. Iako se ĉinio ljubaznim, dojam nevinosti nije znaĉio mnogo. Iako, razmišljao je Lav, ni sama nevinost nije znaĉila mnogo. Koristeći se kartom ukradenom iz ureda milicije, Lav je podijelio šumu koja je okruţivala stanicu u ĉetiri dijela. U prvom dijelu nije pronašao ništa, to je bilo mjesto gdje je pronaĊeno Larisino tijelo. Snijeg je bio prekriven stotinama otisaka. Nije ostalo ništa od krvavog snijega, koji je bez sumnje bio uklonjen kako bi se izbrisao svaki trag zloĉina. Koliko je Lav mogao primijetiti, preostala tri podruĉja šume nisu bila pretraţena: snijeg je bio netaknut. Trebao mu je gotovo puni sat da pretraţi drugu ĉetvrtinu, a dotad je već od hladnoće izgubio osjećaj u prstima. Ipak, prednost snijega bila je u tome što se mogao relativno brzo kretati, pregledavajući velika podruĉja i koristeći se vlastitim otis-cima kao oznakama podruĉja koja je već pregledao. Pri kraju pretraţivanja trećeg podruĉja naglo je zastao. Zaĉuo je korake - krckanje snijega. Iskljuĉio je lampu, sakrio se iza stabla i ĉuĉnuo. Ali nije se mogao sakriti - koraci su, ĉinilo se, slijedili njegov trag. Bi li trebao potrĉati? Jedino će tako moţda uspjeti pobjeći. "Lave?" Ustao je, upalio lampu. Bila je to Raisa. Spustio je snop svjetlosti s njezina lica. "Jesu li te slijedili?" "Nisu." "Zašto si ovdje?" "Došla sam te pitati što radiš ovdje?" "Rekao sam ti. Djevojĉica je ubijena, imaju osumnjiĉenog, ali ja ne mislim..." Raisa ga je prekinula, nestrpljivo, otresito. "Ne misliš da je kriv?" "Ne." "A otkad je to tebi vaţno?" "Raisa, ja samo pokušavam..." "Lave, prestani jer ne mogu vjerovati tvojim tvrdnjama kako ovdje ĉiniš pravu stvar zbog pravde i ĉasti. Budimo iskreni. Ovo će loše završiti, a kad završi loše za tebe, završit će loše i za mene." "Ţeliš da sjedim prekriţenih ruku?" Raisa se razbjesnila. "Ja bih se trebala pokoriti ovoj tvojoj privatnoj istrazi? Diljem ove zemlje postoje nevini ljudi koji pate, a ja ne mogu uĉiniti ništa osim potruditi se da ne budem jedna od njih."

KIKA

"Ti vjeruješ da ćemo biti sigurni ako se pritajimo, ako ne uĉinimo ništa pogrešno? Ni prije nisi uĉinila ništa pogrešno, pa su te htjeli smaknuti kao izdajicu. To što ne radimo ništa loše nije nikakva garancija da nećemo biti uhićeni - tu sam lekciju nauĉio." "Ali ti se ponašaš kao dijete kad nauĉi nešto novo. Svi znamo da garancije ne postoje. Sve je rizik. Ali ovo je neprihvatljiv rizik. Ti misliš da će, uhvatiš li jednog pravog krivca, svi oni nevini muškarci i ţene koje si dosad uhitio jednostavno nestati? Ovdje se uopće ne radi o nekakvoj djevojĉici, već o tebi." "Mrziš me kad se drţim partijske linije. Mrziš me kad ĉinim pravu stvar." Lav je iskljuĉio lampu. Nije htio da ga Raisa vidi uzrujanog. Naravno, bila je u pravu, sve što je rekla bila je istina. Njihove su sudbine bile nerazdvojive, nije imao pravo zapoĉeti ovu istragu bez njezina odobrenja. A on nije imao pravo moralizirati. "Raisa, ne vjerujem da će nas ikad pustiti na miru. Pretpostavljam da će priĉekati koji mjesec, moţda godinu, prije nego što me uhite." "Ne moţeš to znati." "Oni ne ostavljaju ljude na miru. Moţda im treba vremena da izgrade sluĉaj protiv mene. Moţda samo ţele da trunem ovdje prije nego što me dokrajĉe. Ali nemam mnogo vremena. A to vrijeme ţelim provesti ovako, u potrazi za ĉovjekom koji je ovo uĉinio. On mora biti uhvaćen. Shvaćam da ti to ne pomaţe. Ipak, postoji naĉin na koji moţeš preţivjeti. Netom prije nego što me uhite, udvostruĉit će nadzor. Tada moraš otići k njima, ispriĉati im neku priĉu o meni, napraviti predstavu. Izdati me." "A što bih trebala raditi dotad? Sjediti u sobi i ĉekati? Lagati za tebe?" "ţao mi je." Raisa je zatresla glavom, okrenula se i pošla prema gradu. Lav je ponovno upalio lampu. Ponestalo mu je energije, osjećao se umornim, nije više razmišljao o sluĉaju. Zar je ovo bio tek sebiĉan, uzaludan posao? Nije se previše udaljio kad je ponovno zaĉuo krckanje koraka na snijegu. Raisa se vraćala. "Siguran si da je taj ĉovjek već prije ubijao?" "Da. I ako naĊemo još jednu ţrtvu, otvorit će novu istragu. Dokazi vezani uz Varlama Babiniĉa tiĉu se iskljuĉivo djevojĉice. Ako se dogodilo još jedno ubojstvo, sluĉaj protiv njega raspast će se.

KIKA

"Rekao si da taj djeĉak, Varlam, ima mentalnih poteškoća. Ĉini se kao savršeni osumnjiĉeni za bilo koji zloĉin. Mogli bi ga optuţiti za oba ubojstva." "U pravu si. Postoji ta opasnost. Ali pronalazak drugog tijela jedini je povod za ponovno otvaranje sluĉaja." "Dakle, pronaĊemo li drugo tijelo, ti imaš istragu. Ako ga ne pronaĊemo, ako ne pronaĊemo ništa, obećavaš li da ćeš zaboraviti cijelu stvar?" "Da." "Onda u redu. Ti vodi." Zbunjeni, nesigurni, krenuli su dalje, dublje u šumu. Nakon gotovo trideset minuta zajedniĉkog hodanja, Raisa je u nešto uprla prstom. Ugledali su dva para otisaka što su se kriţali s njihovom stazom. Jedan je par pripadao odraslom ĉovjeku, drugi djetetu. Bili su netaknuti. Dijete nije bilo vuĉeno. Otisci odraslog ĉovjeka bili su golemi i duboki. Sigurno je bio visok i teţak. Djeĉji su otisci bili plitki. Radilo se o sitnom, mladom djetetu. Raisa se obratila Lavu. "Ovi tragovi mogu voditi sve do nekog zabaĉenog sela." Da, mogu. Shvatila je. Lav će ih slijediti dok god budu vidljivi. Hodali su neko vrijeme slijedeći tragove, sve je izgledalo u redu. Lav je poĉeo pomišljati kako je Raisa moţda bila u pravu. Moţda je postojalo neko nevino objašnjenje. Naglo se zaustavio. Pred njima je jedan dio snijega bio ugaţen kao da je netko leţao na njemu. Lav je krenuo naprijed. Otisci su postali neuredni kao da je ovdje došlo do borbe. Odrasli ĉovjek krenuo je u jednom pravcu, a dijete u drugom, neurednim, nejednako rasporeĊenim otiscima - trĉalo je. Iz otisaka je bilo vidljivo da je dijete u jednom trenutku palo, vidio se otisak jednog dlana. Potom je ustalo i nastavilo trĉati prije nego što je opet palo. I opet se dijete borilo na tlu, iako je bilo nemoguće otkriti s kim ili s ĉim. Uokolo nije bilo drugih tragova. Što god da se ovdje bilo dogaĊalo, dijete je uspjelo ponovno ustati i nastaviti trĉati. Iz snijega je Lav išĉitavao oĉaj. MeĊutim, odraslih tragova još nije bilo. Onda su se, nekoliko metara dalje, ponovno pojavili. Duboki otisci ĉizama izašli su iza stabla. Ali, nešto je bilo ĉudno. Ĉovjek je trĉao cik-cak, malo u jednom, malo u drugom pravcu, neprecizno se

KIKA

pribliţavajući djetetu. Ništa nije imalo smisla. Otišavši od djeteta, muškarac je promijenio mišljenje i poĉeo krivudavo trĉati natrag prema njemu. Sudeći po smjeru otisaka, uhvatio ga je negdje iza sljedećeg stabla. Raisa se zaustavila, zureći u daljinu, u toĉku u kojoj su se tragovi vjerojatno susreli. Lav joj je dotaknuo rame. "Ostani ovdje." Krenuo je naprijed, zakoraĉivši iza stabla. Najprije je vidio krvavi snijeg, onda gole noge, iznakaţeni trup. Radilo se o djeĉaku starom trinaest, moţda ĉetrnaest godina. Bio je sitan, mršav. Leţao je u istom poloţaju kao i djevojka, na leĊima, zureći u nebo. Nešto mu je bilo u ustima. Krajiĉkom oka uhvatio je pokret. Okrenuo se, Raisa je stajala iza njega i zurila dolje u djeĉa-kovo tijelo. "Jesi li dobro?" Raisa je polako podigla ruku do usta. Gotovo neprimjetno, kimnula je glavom. Lav je kleknuo uz tijelo djeĉaka. Oko gleţnja mu je bio zavezan tanki konopac. Bio je odrezan: kraći kraj ostao je visiti s gleţnja. Djeĉakova se koţa crvenila na mjestu na kojem ga je konopac stezao, zarezujući mu se u koţu. Duboko udahnuvši, Lav se okrenuo pogledati djeĉakovo lice. Usta su mu bila nabijena zemljom. Zbog toga je izgledalo kao da vrišti. Za razliku od Larisina, njegovo tijelo nije bilo prekriveno slojem snijega. Bio je ubijen poslije nje, moţda u posljednja dva tjedna. Lav se nagnuo, posegnuo prema ustima i uzeo iz njih prstohvat tamne zemlje. Protrljao ju je izmeĊu palca i kaţiprsta. Bila je gruba i suha. No to nije bila tekstura zemlje. Bilo je tu velikih, nepravilnih komada. Pod pritiskom njegovih prstiju komadi su se raspali. Bila je to kora drveta.

22. oţujka Trideset i šest sati nakon što su on i Raisa pronašli djeĉakovo tijelo, Lav još uvijek nije prijavio pronalazak. Raisa je bila u pravu. Umjesto ponovnog otvaranja sluĉaja drugo bi ubojstvo mogli takoĊer pripisati Varlamu Babiniĉu. Djeĉak nije imao instinkt samooĉuvanja - šapneš li mu nešto u uho, on će najvjerojatnije u to povjerovati. Bilo bi to prikladno i brzo rješenje obaju uţasnih ubojstava. Zašto traţiti drugog osumnjiĉenog kad je jedan već u pritvoru? Bilo je malo vjerojatno da

KIKA

će Babiniĉ imati alibi, budući da se zaposlenici prihvatilišta neće sjećati njegova kretanja niti će biti spremni jamĉiti za njega. Optuţba će sigurno biti proširena s jednog ubojstva na dva. Lav nije mogao tek tako objaviti otkriće djeĉakovog tijela. Prije svega, morao je potvrditi da Varlam nije ništa znao o njemu. To je bio jedini naĉin da ga spasi: da sruši sluĉaj protiv glavnog osumnjiĉenog jedinog osumnjiĉenog. MeĊutim, Nesterov ga je upravo na to upozorio. To bi znaĉilo da će morati otvoriti kriminalni sluĉaj bez osumnjiĉenog: kriminalnu istragu protiv nepoznatih poĉinitelja. Problem je dodatno komplicirala ĉinjenica da je Babiniĉ već bio priznao zloĉin. Lokalni KGB-ovci zasigurno će se umiješati ĉuju li da je milicija odbacila neĉije priznanje. Priznanja su bila temelj pravnog sustava i njihova nedodirljivost trebala se štititi pod svaku cijenu. Sazna li netko za drugo ubojstvo prije nego što Lav utvrdi Babiniĉevu nevinost, mogli bi utvrditi da bi za sve umiješane bilo jednostavnije, lakše i sigurnije prepraviti priznanje i uvjeriti osumnjiĉenog u potrebne pojedinosti - o trinaestogodišnjem djeĉaku izbodenom prije nekoliko tjedana u šumi preko puta pruge. Ovo je rješenje bilo glatko, uĉinkovito i nije nikog uzrujavalo, ĉak ni samog Babiniĉa, budući da on najvjerojatnije nije razumio što se dogaĊalo. Lav je samo šutnjom mogao osigurati da se vijesti o novom tijelu ne prošire. Vrativši se na ţeljezniĉku stanicu, nije podigao uzbunu niti je pozvao svoje nadreĊene. Nije nikog izvijestio o ubojstvu niti je pokrenuo pretraţivanje mjesta zloĉina. Nije uĉinio ništa. Na Raisino ĉuĊenje i od nje je traţio da šuti, objašnjavajući da nije mogao doći do Babiniĉa do sljedećeg jutra, što je znaĉilo da moraju ostaviti tijelo u šumi preko noći. Ako je htio da djeĉak dobije kakvu-takvu priliku za pošteno suĊenje, nije imao drugog izbora. Babiniĉ više nije bio briga milicije - sluĉaj je bio proslijeĊen pravnicima iz ureda upravitelja. Istraţni suci su već od Babiniĉa dobili priznanje ubojstva Larise Petrove. Lav ga je već proĉitao. IzmeĊu priznanja koje je dobila milicija i onog koje su dobili istraţni suci postojale su razlike, ali to nije igralo nikakvu ulogu, oba su u svojoj biti bila jednaka: bio je kriv. U svakom sluĉaju, milicijski dokument nije bio sluţben i ne bi vrijedio na sudu: njihov je posao bio samo istaknuti najvjerojatnijeg ubojicu. U trenutku kad je Lav

KIKA

zatraţio razgovor s osumnjiĉenim, istraga je bila završena. Bili su spremni za suĊenje. Lav je bio prisiljen tvrditi da je osumnjiĉeni moţda ubio još djevojaka i da bi ga, prije nego što poĉne suĊenje, milicija i istraţni suci trebali zajedniĉki ispitati kako bi saznali ima li još ţrtava. Nesterov je oprezno pristao: trebali su to već uĉiniti. On je inzistirao na tome da mu se pridruţi tijekom ispitivanja, Lavu je to odgovaralo: što više svjedoka, to bolje. U prisutnosti dvojice istraţnih sudaca i dvojice milicajaca Babiniĉ je zanijekao postojanje drugih ţrtava. Poslije su se svi sloţili da optuţeni najvjerojatnije nije poĉinio drugo ubojstvo. Prema njihovim saznanjima više nije bilo nestalih plavokosih djevojaka, a plava je kosa bila motiv ovog ubojstva. Nakon što su se sloţili da Babiniĉ nije ubio nikog drugog, Lav je odglumio sumnjiĉavost i rekao kako bi ipak bilo dobro pretraţiti šumu, za svaki sluĉaj, odnosno proširiti potragu u dijelove šume udaljene pola sata hoda od ruba grada. Osjetivši da Lav ima skriveni motiv, Nesterovu je postalo još nelagodnije. U normalnim okolnostima, da Lav nije bio povezan s KGB-om, njegov bi zahtjev automatski bio odbijen. Ideja da bi milicajci trebali aktivno traţiti zloĉin bila je smiješna. Ali koliko god Nesterov bio nepovjerljiv prema Lavu, ĉinilo se da se bojao suprotstaviti njegovu prijedlogu iz straha da bi to moglo biti opasno, budući da je naredba moţda dolazila iz Moskve. Potraga je bila organizirana za danas: 36 sati nakon što su Lav i Raisa pronašli tijelo. Tijekom tih sati Lava je proganjalo sjećanje na djeĉaka koji je ostao leţati u snijegu. Imao je noćne more u kojima ga je djeĉak iz šume, nag i išĉupane utrobe, pitao zašto su ga napustili. Zašto ste me ostavili? Djeĉak u noćnoj mori bio je Arkadij - Fjodorov sin. Raisa je priznala Lavu da joj je teško koncentrirati se na nastavu i pretvarati se da je sve u redu, znajući da se u šumi nalazi mrtvi djeĉak. Osjećala je snaţnu potrebu upozoriti djecu i nekako obavijestiti cijeli grad jer roditelji nisu ništa znali o prijetećoj opasnosti. Nitko nije prijavio nestanak djeteta. Školski dnevnici nisu pokazivali neopravdane ili neobjašnjene izostanke.

KIKA

Tko je bio djeĉak u šumi? Htjela ga je imenovati, pronaći njegovu obitelj. Lav je od nje mogao traţiti samo strpljenje. Usprkos nelagodi, prihvatila je Lavovu prosudbu kako je ovo jedini naĉin na koji će nevini mladić biti osloboĊen optuţbi, a potraga za pravim ubojicom pokrenuta. Zato što je bila toliko luda, ideja mu se ĉinila sasvim mogućom. Nakon što je okupio radnike pilane kako bi oformio skupine za potragu, Nesterov je razdijelio ţene i muškarce u sedam skupina po deset ĉlanova. Lava je dodijelio skupini zaduţenoj za pretraţivanje podruĉja oko Bolnice 379, na suprotnoj strani grada od one gdje je pronašao tijelo. Ovo mu se sviĊalo, bilo je bolje da on ne bude u skupini koja će pronaći djeĉaka. Osim toga, postojala je mogućnost pronalaska novih tijela. Bio je uvjeren kako ove ţrtve nisu bile jedine. Deset ĉlanova Lavove skupine podijelilo se dalje u dvije skupine od tri i jednu skupinu od ĉetiri ĉlana. Lav je radio s Ne-sterovljevim zamjenikom ĉija je naredba, nema sumnje, bila pripaziti na njega. Pridruţila im se jedna ţena, radnica pilane. Trebao im je cijeli dan da pretraţe svoje podruĉje od nekoliko ĉetvornih kilometara, i to zbog visokih snjeţnih nanosa koje su morali probadati štapovima kako bi provjerili ima li ĉega pod njima. Nisu pronašli nikakva tijela. Našavši se s ostatkom skupine, saznali su da ni druge dvije nisu ništa pronašle. Ovi su dijelovi šume bili prazni. Lav je nestrpljivo htio doznati što se dogaĊalo na drugoj strani grada. Nesterov je stajao uz rub šume, u blizini brvnare za odrţavanje pruge koja je bila prenamijenjena u privremeno milicijsko sjedište. Lav mu je prišao, pokušavajući izgledati opušteno i smireno. Nesterov je pitao: "Što ste pronašli?" "Ništa." Nakon proraĉunate stanke, Lav je dodao: "A ovdje?" "Ništa, apsolutno ništa." Lavova poza hladnokrvne ravnodušnosti nestala je u trenu. Svjestan da svi promatraju njegovu reakciju, okrenuo se na drugu stranu i pokušao shvatiti što je pošlo po krivu. Kako su mogli previdjeti tijelo? Je li još uvijek bilo ondje? Tragovi su bili jasno vidljivi. Moţda opseg potrage nije sezao do tijela, ali je svakako sezao do poĉetka tragova.

KIKA

Moţda ih ljudi nisu slijedili do kraja? Ako nisu bili motivirani, moţda su odustali nakon što su vidjeli da se tragovi proteţu izvan granice njihove potrage. Većina skupina vraćala se: nije ostalo mnogo vremena prije zakljuĉenja cijele operacije, a djeĉakovo je tijelo još uvijek bilo u šumi. Lav je poĉeo ispitivati ljude koji su se vraćali iz potrage. Dva milicajca kojima nije moglo biti više od osamnaest bili su ĉlanovi skupine koja je pretraţivala podruĉje šume u blizini mjesta gdje je leţalo tijelo. Priznali su da su vidjeli tragove, ali su zakljuĉili da vjerojatno nije bilo ništa vaţno jer se radilo o ĉetiri para otisaka, a ne dva: pretpostavili su da se radilo o nekakvu obiteljskom izletu. Lav je zaboravio da su on i Raisa ostavili dodatne tragove usporedne s onima ţrtve i ubojice. Boreći se s vlastitim ogorĉenjem, zaboravio je da je bio bez ovlasti pa je naredio dvojici mladića da se vrate u šumu i slijede tragove do kraja. Mladići se nisu micali. Tragovi su se moţda nastavljali kilometrima. A osim toga, tko je bio Lav da im nareĊuje? Lav nije imao drugog rješenja doli obratiti se Nesterovu, pokazujući mu na karti da u tom pravcu nije bilo nikakvih sela, inzistirajući da su tragovi bili sumnjivi. Ali Nesterov se sloţio s dvojicom mladića. Ĉinjenica da su postojala ĉetiri para tragova znaĉila je da se vjerojatno nije radilo o ubojici i da ih nije trebalo pratiti. Ne mogavši se više suzdrţati, Lav je izjavio: "Idem onda sam." Nesterov je zurio u njega. "Idemo obojica." Lav je u društvu Nesterova slijedio vlastite tragove sve dublje u šumu. Putem je shvatio da je u opasnosti, nenaoruţan i sam s ovim ĉovjekom koji je priţeljkivao njegovu smrt. Ako ga je ţelio ubiti, ovo je bilo dobro mjesto za to. Nesterov je djelovao smireno. Pušio je. "Reci mi, Lave, što ćemo naći u šumi?" "Nemam pojma." "Ali ovo su tvoji otisci." Nesterov je upro prstom u tragove koje su slijedili, a onda u otiske koje je Lav upravo bio ostavio. Bili su identiĉni. "Naći ćemo tijelo

KIKA

mrtvog djeteta." "Koje si ti već otkrio." "Prije dva dana." "A nisi prijavio?" "Ţelio sam potvrditi da Varlam Babiniĉ nije znao ništa o ovom ubojstvu." "Bojao si se da ćemo ga optuţiti i za ovo ubojstvo?" "Još uvijek se bojim." Hoće li Nesterov izvući svoj pištolj ? Lav je ĉekao. Nesterov je popušio svoju cigaretu i nastavio hodati. Nisu više izgovorili ni rijeĉi dok nisu došli do tijela. Djeĉak je leţao jednako onako kako se Lav sjećao, na leĊima, gol, usta punih samljevene kore, iskasapljena trupa. Lav je stao malo podalje i promatrao Nesterova dok je pregledavao tijelo. Radio je to polako. Bilo je oĉito kako ga je ovaj zloĉin uţasnuo. Lava je to donekle utješilo. Konaĉno, Nesterov je progovorio: "Ti se vrati i nazovi ured upavitelja. Ja ću ostati ovdje s tijelom." Sjetivši se Lavovih briga, dodao je: "Oĉito je da Varlam Babiniĉ nije imao veze s ovim ubojstvom." "Slaţem se." "Radi se o odvojenim sluĉajevima." Lav je tupo zurio u njega, zbunjen ovom izjavom. "Ali ovu je djecu ubio isti ĉovjek." "Djevojĉica je seksualno napadnuta i ubijena. Djeĉak je seksualno napadnut i ubijen. To su razliĉiti zloĉini. Razliĉite izopa-ĉenosti." "Ne znamo je li djeĉak bio seksualno napadnut." "Pogledaj ga!" "Ne vjerujem, kao ni lijeĉnik s kojim sam razgovarao, da je djevojĉica bila seksualno napadnuta." "Bila je naga." "Ali oboma je kora, kora drveta, samljevena kora drveta nagurana u usta." "U Larisinim je ustima bila zemlja." "To nije toĉno." "Varlam Babiniĉ je priznao da joj je u usta nagurao zemlju." "To je dokaz da je nije ubio - zemlja je zaleĊena. Ako se radilo o zemlji, otkud mu? Usta su joj bila nabijena korom, jednako kao i ovom djeĉaku. Kora je bila unaprijed pripremljena, iako ne razumijem zašto." "Babiniĉ je priznao." "On će priznati bilo što ako ga pitaš dovoljno puta."

KIKA

"Zašto si ti tako siguran da se radi o istom ubojici? Jedno je dijete ubijeno blizu stanice: nemarno, neoprezno, jedva skriveno od pogleda. Putnici su mogli ĉuti vrištanje. To je bilo idiotsko ubojstvo, a idiot je i priznao. A ovo je dijete odvedeno gotovo sat vremena hoda duboko u šumu. Ubojica je bio paţljiv, nije ţelio da ga prekinu. Ovo je uĉinio netko drugi." "Tko zna što se dogaĊalo s djevojĉicom? Moţda je on ţelio hodati dublje u šumu, ali se ona predomislila pa ju je morao ubiti ondje. Zašto oboje imaju konopac zavezan oko gleţnja?" "Ovo je drugaĉiji zloĉin." "Molim te, reci mi da nisi toliko oĉajan da ćeš uĉiniti i vjerovati bilo što?" "Reci ti meni, kakav to ĉovjek siluje i ubije djevojĉicu, a potom siluje i ubije djeĉaka? Tko je on? Radim u miliciji dvadeset godina. Nikad nisam imao takav sluĉaj. Nikad nisam ĉuo za takvu osobu. Moţeš li mi dati primjer?" "Djevojĉica nije bila silovana." "U pravu si. Postojao je motiv za ubojstvo djevojĉice - njezina plava kosa. Ubio ju je bolesnik. Isto je tako postojao motiv za ubojstvo ovog djeĉaka. Ubio ga je neki drugi ĉovjek s drugaĉijom bolesti."

23. oţujka Aleksandar je zatvorio kabinu za prodaju karata, navukao zastor i zavalio se u svoju stolicu. Iako je prostorija bila mala, oko dva ĉetvorna metra, sviĊala mu se ĉinjenica da je bila njegova. Nije ju dijelio ni s kim, niti je itko nadgledao njegov rad. Uţivao je svojevrsnu slobodu, neopterećen kvotama i izvještajima o produktivnosti. Posao je imao samo jednu manu. Svi koji su ga znali pretpostavljali su da je bio razoĉaran time kako mu je ţivot ispao. Prije pet godina Aleksandar je bio najbrţi trkaĉ u Srednjoj školi 151. Svi su vjerovali kako će biti uspješan na drţavnoj razini, moţda ĉak i meĊunarodnoj bude li Sovjetski Savez sudjelovao na Olimpijadi. Umjesto toga, završio je na sjedilaĉkom poslu prodavaĉa karata, gledajući druge kako odlaze na putovanja dok je on sjedio na mjestu. Proveo je godine i godine naporno vjeţbajući, pobjeĊujući na regionalnim natjecanjima. A gdje je završio? MeĊu voznim redovima

KIKA

i kartama, na poslu koji je mogao obavljati bilo tko. Sjećao se i toĉnog trenutka u kojem je taj san završio. Otputovao je s ocem vlakom u Moskvu kako bi sudjelovao u selekcijskom procesu Središnjeg vojnog sportskog kluba, CSKA, koji je bio dio Ministarstva obrane. CSKA je bio poznat po biranju najboljih sportaša iz cijele zemlje, koje je zatim pretvarao u vrhunske. Klub je odbijao devedeset posto prijavljenih. Aleksandar je trĉao tako brzo da mu je poslije pozlilo. Postigao je svoj osobni rekord. Nisu ga primili. Na povratku kući njegov je otac pokušao sagledati ovaj neuspjeh s pozitivne strane. Motivirat će ih da napornije vjeţbaju, pa će ga sljedeće godine sigurno primiti, a usto će ga ojaĉati i ĉinjenica što se morao boriti za ostvarenje svog sna. Ali Aleksandar je bio dao sve od sebe i to nije bilo dovoljno. Neće biti sljedećeg puta. Iako ga je otac i dalje poticao, on to više nije radio sa srcem, a uskoro ni njegov otac. Aleksandar je prekinuo školovanje i poĉeo raditi, upavši ubrzo u lagodnu rutinu. Kad je završio s poslom bilo je osam naveĉer. Izašao je iz kabine za prodaju karata i zakljuĉao je za sobom. Nije trebao ići daleko budući da je ţivio s roditeljima u stanu iznad stanice. Tehniĉki, njegov je otac bio zaduţen za poslovanje stanice. MeĊutim, otac mu je bio bolestan. Nitko u bolnici nije znao što nije u redu s njim, osim što je previše pio i bio predebeo. Majka mu je bila dobrog zdravlja, i ako se izuzme muţeva bolest, bila je priliĉno vesele naravi. Imala je i razloga - bili su sretna obitelj. Plaća za radno mjesto u drţavnoj ţeljeznici bila je skromna, a ugled relativno mali. Ali prava prednost bio je smještaj. Nisu bili prisiljeni dijeliti prostor s drugom obitelji, već su imali cijeli stan za sebe - s unutarnjim zahodom, tekućom toplom vodom i izolacijom - koji je bio novije izgradnje kao i stanica. Zauzvrat, morali su biti na raspolaganju dvadeset ĉetiri sata dnevno. Na stanici je postojalo zvono koje je bilo spojeno direktno sa stanom. Ako je dolazio noćni ili ranojutarnji vlak, morali su biti pri ruci. Ali ovo su bile tek sitne neugodnosti koje su, nakon što bi se rasporedile na cijelu obitelj, bile minimalne u usporedbi s prednostima koje su uţivali. Ţivjeli su u stanu u kojem su mogle ţivjeti dvije obitelji. Aleksandrova sestra udala se za ĉistaĉa koji je, kao i ona, radio u tvornici automobila, te su se preselili u novi stan u dobroj gradskoj ĉetvrti. Ĉekali su roĊenje svog prvog djeteta. To je

KIKA

znaĉilo da Aleksandar u svojoj dvadeset drugoj godini nije imao nikakvih razloga za brigu. Jednog će dana preuzeti voĊenje stanice i stan će biti njegov. U spavaćoj se sobi presvukao iz uniforme u leţernu odjeću i sjeo za veĉeru s roditeljima: jeli su juhu od graška i bakalara, a za desert prţenu kašu. Njegov je otac jeo malu porciju goveĊe jetre. Iako je bila skupa i iako je do nje bilo nevjerojatno teško doći, preporuĉili su mu je lijeĉnici. Aleksandrov otac bio je na strogoj dijeti bez alkohola, od koje mu se, u to je bio uvjeren, stanje samo pogoršavalo. Tijekom veĉere nisu razgovarali. Ĉinilo se da se otac nije dobro osjećao. Nije gotovo ništa pojeo. Nakon što je oprao tanjure, Aleksandar je zamolio da ga ispriĉaju jer ide u kino. Njegov je otac već bio u krevetu. Aleksandar ga je poljubio za laku noć, rekavši mu da ne brine i da će on ustati sutra da doĉeka prvi jutarnji vlak. U Vualsku je postojalo samo jedno kino. Prije tri godine nije bilo ni tog jednog. Poslije je gradska crkva pretvorena u ki-nodvoranu sa šest stotina sjedala, u kojoj se prikazivao niz drţavno financiranih filmova koje su lokalni stanovnici propustili zbog nepostojanja kinodvorane. MeĊu njima su bili naslovi kao što su Lovci, Krivi bez krivnje, IzviĎačev podvig i Susret na Labi, neki od najuspješnijih filmova posljednjih deset godina, i svakog je od njih Aleksandar pogledao nekoliko puta. Odlazak u kino ubrzo je postala njegova omiljena razbibriga. Zbog bavljenja sportom nije imao naviku piti, a nije bio ni naroĉito društven. Stigavši u predvorje kina vidio je da je na programu Nezaboravna godina. Taj je film pogledao prije svega dvije veĉeri, ali i nebrojeno mnogo puta prije toga. Sam film ga nije toliko fascinirao, koliko ideja da glumac glumi Staljina. Pitao se je li Staljin osobno sudjelovao u njegovu odabiru. Pitao se kakav je to osjećaj gledati drugog muškarca kako glumi tebe i govoriti mu što radi ispravno, a što pogrešno. Aleksandar je prošao predvorjem i umjesto u red za karte, uputio se u park. U središtu Parka pobjede nalazila se bronĉana skulptura trojice vojnika, stisnutih šaka uprtih u nebo, pušaka prebaĉenih preko ramena. Park je tijekom noći sluţbeno bio zatvoren. Ali nije bio ograĊen, a zabrana ulaska nikad se nije provodila silom. Aleksandar je znao kojim putem treba ići: stazom udaljenom od ulica i skrivenom od pogleda, obraslom drvećem i grmljem. Kao i obiĉno, otkucaji srca

KIKA

ubrzavali su mu se u išĉekivanju dok je polako kruţio šetnicom. Ĉinilo se da je noćas bio sam, i nakon drugog kruga poĉeo je razmišljati o odlasku kući. Onda je pred sobom na stazi ugledao muškarca. Zaustavio se. Muškarac se okrenuo prema njemu. Nervozna pauza znaĉila je da su obojica bili ovdje iz istoga razloga. Aleksandar je nastavio hodati, a muškarac je ostao stajati, ĉekajući da ga Aleksandar sustigne. Kad su se našli jedan pored drugog, ogledali su se uokolo kako bi bili sigurni da su sami prije nego što su se konaĉno pogledali. Muškarac je bio mlaĊi od njega, bilo mu je moţda devetnaest ili dvadeset. Aleksandar je pretpostavio da mu je ovo bio prvi put. Progovorio je: "Znam gdje moţemo otići." Mladić se još jednom osvrnuo uokolo i potom kimnuo glavom, ne rekavši ništa. Aleksandar je nastavio.: "Slijedi me, ali iz daljine." Aleksandar je krenuo prvi, napravivši dvjestotinjak koraka prije nego što se okrenuo. Mladić ga je slijedio. Stigavši do stanice, provjerio je jesu li njegovi roditelji sluĉajno gledali kroz prozor. Nitko ga nije vidio i on je ušao u zgradu stanice kao da ide priĉekati vlak. Ne paleći svjetla, otkljuĉao je kabinu za prodaju karata i ušao unutra ostavivši vrata otvorenima. Odgurnuo je stolicu ustranu. Nije bilo mnogo mjesta, ali bilo je dovoljno. Ĉekao je, pogledavao na sat, pitao se zašto je drugom mladiću trebalo toliko dugo, a onda se sjetio da je on hodao vrlo brzo. Konaĉno, zaĉuo je kako je netko ušao u zgradu. Odgurnuo je vrata kabine za prodaju karata. Mladić je zakoraĉio unutra i njih su se dvojica tek sad zapravo dobro pogledali. Aleksandar je krenuo zatvoriti vrata. UzbuĊivao ga je zvuk zakljuĉavanja brave. Znaĉio je da su bili sigurni. Gotovo da su se dodirivali, nesigurni u to koji bi od njih trebao napraviti prvi korak. Aleksandar je volio ovaj trenutak i suzdrţavao se što je duţe mogao prije nego što se nagnuo poljubiti ga. Odjednom je netko poĉeo lupati po vratima. Aleksandrova prva pomisao bila je da se radilo o njegovu ocu - sigurno ga je vidio, sigurno je cijelo vrijeme znao. Ali onda je shvatio kako lupanje ne dolazi izvana. To je bio ovaj mladić, lupao je i dozivao. Je li promijenio mišljenje? Koga je dozivao? Aleksandar je bio zbunjen. Zaĉuo je glasove ispred vrata. Mladić više nije bio krotak i nervozan. Izraz lica mu se promijenio. Bio je ljut, zgaĊen. Pljunuo je Aleksandru

KIKA

u lice. Slina mu je ostala zalijepljena za obraz. Aleksandar ju je obrisao. Bez razmišljanja, ne razumijevajući što se dogaĊa, Aleksandar je udario mladića srušivši ga na pod. Kvaka na vratima poĉela se tresti. Izvana je netko doviknuo: "Aleksandre, ovdje general Nesterov! Mladić koji je s tobom je milicajac. NareĊujem ti da otvoriš vrata. Ili ćeš me poslušati, ili ću pozvati tvoje roditelje da gledaju kako te odvodim. Otac ti je bolestan, zar ne? Otkriće tvog zloĉina bi ga ubilo." Bio je u pravu. Ovo bi ubilo njegova oca. Aleksandar je ţurno pokušao otvoriti vrata, ali je kabina bila toliko malena da je mladićevo onesviješteno tijelo blokiralo izlaz. Morao ga je odvući ustranu kako bi mogao otkljuĉati i otvoriti vrata. Ĉim su se vrata otvorila, kroz njih je provirila neĉija ruka i izvukla ga van. Lav je pogledao u Aleksandra, prvu osobu koju je sreo si-šavši s vlaka iz Moskve, mladića koji mu je donio cigaretu, koji mu je pomogao pretraţiti šumu. Nije mu mogao pomoći. Nesterov je zavirio u kabinu za prodaju karata, zagledao se u onesviještenog policajca iznerviranog ĉinjenicom da je bio nadjaĉan. "Izvucite ga odande." Dvojica policajaca pomogli su ozlijeĊenom kolegi da doĊe do automobila parkiranog ispred zgrade. Vidjevši što je uĉinio jednom od njegovih ljudi, Nesterovljev je zamjenik zadao Aleksandru udarac preko lica. Prije nego što ga je uspio i drugi put udariti, umiješao se Nesterov: "To će biti dovoljno." Kruţio je oko osumnjiĉenog, paţljivo odmjeravajući što će reći. "Razoĉaran sam tvojim ponašanjem. Nisam to od tebe oĉekivao." Aleksandar je ispljunuo krv na pod, ali nije odgovorio. Nesterov je nastavio. "Reci mi zašto." "Zašto? Ne znam zašto." "Poĉinio si vrlo ozbiljan zloĉin. Sudac bi te osudio na najmanje pet godina i ne bi ga bilo briga koliko ćeš puta reći da ti je ţao." "Nisam rekao da mi je ţao." "Vrlo hrabro, Aleksandre, no bi li bio tako hrabar da svi saznaju? Bio bi poniţen, osramoćen. Ĉak ni nakon odsluţene petogodišnje kazne ne bi mogao ovdje ţivjeti i raditi. Sve bi izgubio." Lav je zakoraĉio naprijed. "Samo ga pitaj."

KIKA

"Postoji naĉin da izbjegneš ovu sramotu. Treba nam popis svih muškaraca u gradu koji spolno opće s drugim muškarcima, muškaraca koji spolno opće s mladim muškarcima, koji seksualno iskorištavaju djeĉake. Pomoći ćeš nam pri sastavljanju tog popisa." "Ne znam ja nikog drugog. Ovo mi je bilo prvi put..." "Ne budeš li nam htio pomoći, uhitit ćemo te, poslati na suĊenje i pozvati tvoje roditelje na sud. Spremaju li se sad za spavanje? Mogao bih poslati jednog od svojih ljudi da to pogleda, da ih dovede dolje." "Ne." "Budeš li suraĊivao s nama, moţda nećemo ništa morati spominjati tvojim roditeljima. Budeš li radio s nama, nećeš morati na suĊenje. Moţda ova sramota moţe ostati tajnom." "O ĉemu se radi?" "O ubojstvu jednog djeĉaka. Uĉinit ćeš javnosti uslugu i iskupiti se za svoj zloĉin. Hoćeš li nam sastaviti popis?" Aleksandar je dotaknuo mlaz krvi koji mu je tekao iz usta. "Što će se dogoditi ljudima s popisa?"

29. oţujka Lav je sjedio na krevetu, razmišljajući o tome kako je njegov pokušaj ponovnog otvaranja istrage rezultirao pogromom na gradskoj razini. Tijekom proteklog tjedna milicija je privela sto pedeset homoseksualaca. Samo je danas Lav priveo šestoricu muškaraca i sad je brojio ukupno dvadeset uhićenika. Neke od njih odveo je u lisiĉinama s radnih mjesta, i sve to pod budnim okom njihovih kolega. Drugi su odvedeni iz svojih domova i stanova, od svojih obitelji - dok su njihove ţene uvjeravale agente kako je zasigurno došlo do nekakve pogreške, ne mogavši prihvatiti optuţbe. Nesterov je bio zadovoljan s razlogom. Gotovo sluĉajno pronašao je drugog osumnjiĉenog: pripadnika skupine nepoţeljnih, kojeg je mogao nazvati ubojicom bez narušavanja društvene teorije. Ubojstvo je bilo zastranjenje. Ovi su ljudi zastranili. Bilo je to savršeno rješenje. Razglasio je da su milicijske snage Vualska pokrenule najveću hajku na ubojicu koju je grad ikad vidio, što bi ga koštalo karijere da nije ciljano progonio tako neprihvatljivu društvenu podskupinu. Zbog nedostatka prostora, policijski uredi bili su

KIKA

pretvoreni u improvizirane prihvatne ćelije i sobe za ispitivanje. Ĉak i uz ovakve improvizacije, bilo je nuţno pritvarati nekoliko muškaraca u istu ćeliju, a ĉuvari su dobili upute da ih ne ispuštaju iz vida. Razlog tome bila je mogućnost spontanih ĉinova seksualne nastranosti. Nisu zapravo znali s ĉim su ovdje imali posla. Ali bili su uvjereni da bi, kad bi se takve seksualne aktivnosti dogodile u sjedištu milicije, one potkopale tu instituciju. Bila bi to direktna povreda principa pravde. Svaki je policajac radio dvanaest sati dnevno, strogo nadzirući pritvorenike, a ispitivanja su se odvijala neprestano, dvadeset ĉetiri sata dnevno. Lav je bio primoran stalno iznova postavljati ista pitanja, prouĉavajući odgovore ne bi li u njima pronašao i najmanje razlike. Provodio je ove zadatke tupo i au-tomatizirano, već u startu uvjeren da su svi uhićeni muškarci bili nevini. Privodili su muškarce s Aleksandrova popisa, jednog po jednog. Nakon što im je dao popis od stotinjak imena, Aleksandar je objasnio kako to ipak nije znaĉilo da je imao seksualne odnose sa stotinjak muškaraca. Zapravo, većinu muškaraca s popisa nije nikad upoznao. Njegove su informacije dolazile iz razgovora s desetak muškaraca s kojima je imao odnose. Svaki od njih priĉao mu je o svojim odnosima s drugima, pa je tako, povezujući ove informacije, bilo moguće iscrtati seksualno zvijeţĊe svakog muškarca. Lav je, slušajući njegovo objašnjenje, imao osjećaj kako se pred njim otvara skriveni svijet, hermetiĉki zatvoren krug koji je postojao unutar društva. Neprobojnost vrata tih krugova bila je od presudne vaţnosti. Aleksandar je opisivao kako su se muškarci s popisa susretali sluĉajno, u svakodnevnim situacijama, u redovima za kruh, za istim stolom u tvorniĉkoj kantini. U tim svakodnevnim situacijama neobavezno ĉavrljanje bilo je zabranjeno, dopušteni su bili tek pogledi, a ĉak su i oni morali biti prikriveni. Ova pravila nisu nastala nekakvim dogovorom ili proglasom, nije ih trebalo nametati, nastala su iz potrebe za samoodrţanjem. Ĉim je zapoĉeo prvi val uhićenja, vijesti o ĉistki vjerojatno su se proširile kroz njihove redove. Tajna sastajališta - koja više nisu bila tajna - bila su napuštena. Ali ova oĉajniĉka protumjera nije imala uĉinka. Postojao je popis. Vrata su bila razbijena. Nesterov nije trebao nijednog od njih uhvatiti u samom ĉinu seksualno neprihvatljive

KIKA

aktivnosti. Vidjevši svoja imena na popisu, jedno za drugim, i shvativši da su im redovi probijeni, većina njih podlegla je pritisku ove izdaje. Poput podmornica koje su toliko dugo ostale nevidljive duboko ispod površine vode, odjednom su otkrili da su svi njihovi poloţaji otkriveni. Nakon što su bili prisiljeni izroniti, ponuĊen im je izbor, ne baš neki izbor, ali ipak izbor: mogli su odbaciti optuţbe za sodomiju i suoĉiti se s javnim progonom, sigurnom osudom, zatvorom i sliĉno tome. Ili su medu sobom mogli izdvojiti osobu koja je bila odgovorna za ovaj uţasan zloĉin, ubojstvo djeĉaka. Lav je shvatio da je Nesterov zaista vjerovao kako su svi ovi muškarci patili od nekakve bolesti. Dok su neki bili bolesni u najblaţem smislu, muĉeni osjećajima prema drugim muškarcima kao što je netko muĉen upornim glavoboljama, drugi su bili opasno bolesni, a simptomi njihove bolesti oĉitovali su se potrebom za općenjem s djeĉacima. To je bio najekstremniji oblik homoseksualnosti. Ubojica je bio jedan od takvih ljudi. Kada bi im Lav pokazao fotografije s mjesta zloĉina, fotografije djeĉaka rasporena trbuha, svi su osumnjiĉenici reagirali jednako - bili su uţasnuti - ili se barem tako ĉinilo. Tko je mogao uĉiniti takvo što? To nije bio nitko od njih, nitko koga su znali. Nikoga od njih nisu zanimali djeĉaci. Mnogi su imali vlastitu djecu i to su isticali u svojim odgovorima. Svaki je odluĉno tvrdio kako medu njima nije bilo ubojica i kako ga, da su znali za njega, ne bi štitili. Nesterov je oĉekivao da će imati glavnog osumnjiĉenog u roku od tjedan dana. MeĊutim, nakon tjedan dana imali su samo još duţi popis. Popisu je pridodavao sve više imena, neka od njih iz ĉiste zlobe. Popis je postao brutalno uĉinkovito oruţje. Ĉlanovi milicije pridodavali su imena svojih neprijatelja, tvrdeći kako su spomenuta tijekom ispitivanja. Jednom kad se ime našlo na popisu, bilo je nemoguće dokazati nevinost. Tako se broj muškaraca u pritvoru povećao sa sto na sto pedeset. Nezadovoljni pomanjkanjem rezultata, lokalni KGB-ovci predloţili su da oni preuzmu ispitivanja, što je znaĉilo poĉetak muĉenja. Na Lavov uţas, Nesterov je pristao. Usprkos krvlju poprskanim podovima, napredak nije bio postignut. Nesterov nije imao drugog izbora nego pokrenuti postupak protiv svakog od sto pedeset muškaraca, nadajući se da će jedan od njih progovoriti. To što su bili poniţeni, obešĉašćeni

KIKA

i muĉeni nije bilo dovoljno: morali su shvatiti da će izgubiti ţivote. Da će ih, ako se sucu tako naloţi, on osuditi na dvadeset pet godina kazne zbog politiĉke subverzije,a ne samo pet godina zbog sodomije. Njihova se seksualnost smatrala zloĉinom protiv samog tkiva nacije. Suoĉena s ovom mogućnošću, trojica su se muškaraca slomila i poĉela navoditi imena. MeĊutim, nijedan od njih nije naveo istu osobu. Odbivši priznati kako je smjer u kojem je istraga išla bio pogrešan, Nesterov se umjesto toga smatrao borcem protiv nastrane kriminalne solidarnosti. Ogorĉen, Lav se konaĉno obratio svom nadreĊenom. "Ovi su muškarci nevini." Nesterov je zurio u njega, zbunjen. "Svi su ovi muškarci krivi. Pitanje je samo koji je od njih kriv i za ubojstvo." Raisa je gledala kako je Lav lupio petama svojih ĉizama, jednom o drugu. Grude prljavog snijega skliznule su na pod. Zurio je u snijeg, nesvjestan njezine prisutnosti u sobi. Ona pak nije mogla podnijeti njegovo razoĉaranje. Zar je vjerovao, iskreno vjerovao, da njegova istraga ima ikakve izglede? Polagao je nade u san o vlastitom iskupljenju: konaĉnom ĉinu pravde. Toj njegovoj ideji narugala se već one noći u šumi. Ali još joj se okrutnije narugao slijed dogaĊaja. U potrazi za pravdom, pokrenuo je uţas. Sto pedeset ljudi izgubit će ţivote u lovu na ubojicu, ako ne doslovno, onda u svakom drugom smislu - izgubit će obitelji, domove. Ali shvatila je, vidjevši pogrbljena ramena i ispijeno lice svoga muţa, kako je on sve radio iz uvjerenja. U njemu nije bilo nimalo cinizma ili proraĉunatosti. Ako je ovo bila istina, onda je zasigurno vjerovao i u njihov brak: zasigurno je vjerovao kako je bio utemeljen na ljubavi. Jedna po jedna, sve fantazije koje je stvorio - o Drţavi, o njihovoj vezi - rušile su se. Raisa mu je zavidjela. Ĉak i sad, ĉak i nakon svega što se dogodilo, on je bio u stanju nadati se. Još je uvijek htio u nešto vjerovati. Sjela je pored njega na krevet. Oprezno ga je primila za ruku. IznenaĊen, pogledao ju je, ali nije rekao ništa, prihvaćajući njezinu gestu. A onda su zajedno gledali kako se snijeg poĉinje otapati.

30. oţujka

KIKA

Sirotište 80 bila je ciglena peterokatnica na ĉijem je boĉnom zidu izblijedjelim bijelim slovima pisalo: RADI NAPORNO, ŢIVI DUGO. Na krovu se nalazio dugi red dimnjaka. Sirotište je nekoć bilo omanja tvornica. Prozori s rešetkama bili su zastrti prljavim krpama, zbog kojih je bilo nemoguće vidjeti unutrašnjost prostorija. Lav je pokucao na vrata. Nije bilo odgovora; pokušao ih je otvoriti. Bila su zakljuĉana. Primaknuvši se jednom od prozora, pokucao je na staklo. Prljava se krpa pomaknula. Na sekundu se ukazalo lice djevojĉice, prikaza prljavštine, a potom su se dronjci vratili na mjesto. Lav je bio u društvu Moisejeva, milicajca kojeg je doţivljavao kao ništa više doli uniformiranog nasilnika. Nakon duţeg ĉekanja, vrata su se otvorila. Postariji muškarac sa sveţnjem mjedenih kljuĉeva u ruci zurio je u njih. Nakon što je ugledao njihove uniforme, izraz lica promijenio mu se iz ljutnje u poniznost. Malo je pognuo glavu. "Što mogu uĉiniti za vas?" "Ovdje smo zbog ubijenog djeĉaka." Glavna dvorana sirotišta bila je nekoć tvorniĉka hala. Svi su strojevi bili uklonjeni i sad je sluţila kao blagovaonica, ne zbog stolova i stolica, kojih nije bilo, već zbog ĉinjenice da je pod bio prekriven djecom koja su sjedila skvrĉenih nogu, nagurana jedno do drugog, pokušavajući jesti. Svako je dijete stiskalo drvenu zdjelicu koja je bila puna neĉega što je izgledalo kao vodenasta juha od kupusa. Ipak, samo su najstarija djeca imala ţlice. Ostali su sjedili i ĉekali svoj red za ţlicu, ili su pak pili direktno iz zdjelice. Nakon što bi jedno dijete završilo s jelom, polizalo bi ţlicu sa svih strana i tek je onda predalo drugom djetetu. Ovo je Lavu bio prvi susret s drţavnim sirotištem. Zakoraĉio je dublje u prostoriju. Bilo je teško odrediti koliki se broj djece ovdje nalazio dvije, tri stotine, u dobi od ĉetiri do ĉetrnaest godina. Nitko se od njih nije obazirao na njega: bili su zauzeti jedenjem juhe ili promatranjem svojih susjeda u išĉekivanju ţlice. Nitko nije govorio. Ĉuli su se jedino zvuĉi srkanja i greba-nja ţlica o zdjelice. Lav se obratio muškarcu koji im je otvorio vrata. "Jeste li vi ravnatelj ove ustanove?" Ravnateljev ured nalazio se na prvom katu i gledao je na glavnu tvorniĉku halu prepunu djece, kao da su i ona bila proizvedena na

KIKA

traci. U uredu je bilo nekoliko djeĉaka, starijih od djece u prizemlju. Igrali su karte za ravnateljevim stolom. Ravnatelj je pljesnuo rukama: "Nastavite kartati u svojoj sobi, molim vas." Djeĉaci su zurili u Lava i Moisejeva. Lav je pretpostavljao da je njihova ljutnja proizlazila iz toga što su dobili naredbu. Imali su inteligentne poglede, odavali su iskustvo koje je nadilazilo njihovu dob. Ustali su zajedno, bez rijeĉi, poput ĉopora divljih pasa pokupili svoje karte i šibice - koje su koristili kao ţetone - i izašli iz ureda. Nakon što su otišli, ravnatelj si je natoĉio piće i rukom pokazao Lavu i Moisejevu da sjednu. Moisejev je sjeo. Lav je ostao stajati, prouĉavajući sobu. U njoj se nalazio samo jedan ĉeliĉni ormar za arhiviranje. Donja ladica bila je udubljena udarcem. Gornja je bila djelomiĉno otvorena, a iz nje su u svim smjerovima izvirivali dokumenti. "U šumi je ubijen djeĉak. Ĉuli ste za to?" "Već mi je jedna skupina milicajaca pokazivala fotografije ubijenog djeĉaka, pitajući me znam li tko je on. Bojim se da ne znam." „Ali moţete li sa sigurnošću tvrditi da su sva djeca na broju?" Ravnatelj se poĉešao iza uha. "Nas ĉetvorica pazimo na tristotinjak djece. Djeca dolaze i odlaze. Nova dolaze stalno. Morate nam oprostiti nemar u vezi dokumentacije." "Prostituiraju li se djeca iz ovog sirotišta?" "Starija rade što ih je volja. Ja ih ne mogu pratiti. Opijaju li se? Da. Prostituiraju li se? Vrlo vjerojatno, iako to ne kaţnjavam, nemam veze s tim i sigurno od toga ne profitiram. Moj se posao sastoji od toga da im osiguram nešto za jelo i mjesto za spavanje. I s obzirom na sredstva kojima raspolaţem, mislim da to vrlo dobro radim. Nije da oĉekujem pohvale zbog toga." Ravnatelj ih je poveo na kat prema spavaonicama. Dok su prolazili pored kupaonice komentirao je: "Mislite li da sam ravnodušan spram djeĉje patnje? Ne, nisam, ĉinim najbolje što mogu. Trudim se da se operu jednom tjedno, pobrinem se da im se glave obriju i oĉiste od ušiju jednom mjeseĉno. Odjeća im se prokuha. Ne ţelim ovdje imati uši. OtiĊite u bilo koje drugo sirotište i

KIKA

vidjet ćete da im kosa vrvi ušima, a obrve su im uvijek prekrivene njima. Odvratno. Ali ne ovdje. Iako mi baš i nisu zahvalni zbog toga." "Moţemo li s djecom porazgovarati nasamo? Vaša bi ih prisutnost mogla prestrašiti." Ravnatelj se nasmiješio na to: "Ne boje se oni moje prisutnosti. Ali, samo izvolite..." Pokazao je rukom prema stepenicama. "Oni stariji ţive na najvišem katu. Gore su više-manje sami svoji gospodari." Spavaće sobe smještene u potkrovlju nisu imale kreveta, tek poneki tanki madrac na podu. Starija su djeca oĉito ruĉala u vrijeme kad je to njima odgovaralo, najvjerojatnije su već završili s jelom i uzeli najbolje porcije. Lav je zakoraĉio u prvu sobu. U njoj je ugledao djevojĉicu, a potom kratki bljesak metala. Imala je noţ. Vidjevši njegovu uniformu, sakrila ga je. Oštrica je nestala u naborima njezine haljine. "Mislili smo da ste djeĉaci. Njima je ovamo zabranjen ulaz." Dvadesetak djevojĉica ogrubjelih lica, u dobi izmeĊu ĉetrnaest i šesnaest godina, zurilo je u Lava. On se u mislima vratio obećanju koje je dao Anatoliju Brodskom, kojemu je rekao da su dvije kćeri njegova ubijenog prijatelja bile sigurne u skrbi moskovskog sirotišta. Bilo je to prazno, neupućeno jamstvo. Lav je to tek sad spoznao. Brodski je bio u pravu. Djevojĉicama bi bilo bolje da su ostale same i brinule se jedna o drugoj. "Gdje spavaju djeĉaci?" Stariji djeĉaci, od kojih su neke vidjeli u ravnateljevu uredu, stajali su zbijeni u dnu svoje sobe, ĉekajući, znajući da će doći. Lav je ušao u sobu i kleknuo, stavivši album s fotografijama pred njih. "Htio bih da pregledate ove fotografije i kaţete mi je li vam netko od ovih muškaraca ikad pristupio, ponudio vam novac za seksualne usluge." Nitko se od djeĉaka nije pomaknuo, niti je dao ikakav znak da mu se dogodilo ono o ĉemu je Lav govorio. "Niste uĉinili ništa loše. Samo trebamo vašu pomoć" Lav je otvorio album i polako okretao stranice s fotografijama. Došao je do kraja. Djeĉaci su buljili u fotografije bez ikakve reakcije. Poĉeo ih je opet prelistavati, s kraja prema poĉetku. Spremao se zatvoriti

KIKA

album, kadli je djeĉak iz pozadine skupine ispruţio ruku i dotaknuo jednu od fotografija. "Ovaj ti je muškarac prišao?" "Plati." "Platio ti je?" "Ne, ti mi plati i reći ću ti." Lav i Moisejev zajedno su izvadili novac, ponudivši djeĉaku tri rublja. Djeĉak je prelistavao album i zaustavio se uprevši prstom u jednu od fotografija. "Izgledao je kao ovaj." "Znaĉi, nije bio ovaj?" "Ne, ali bio je sliĉan." "Znaš li kako se zove?" "Ne." "Moţeš li nam reći nešto o njemu?" "Plati." Moisejev je zatresao glavom, odbijajući platiti. "Mogli bismo te uhititi zbog profiterstva." Ignorirajući ovu prijetnju, Lav je izvadio posljednji novac koji je imao i pruţio ga djeĉaku. "To je sve što imam." "Radi u bolnici."

Istoga dana Lav je izvukao svoj pištolj. Nalazili su se na najvišem katu stambene zgrade 7: stan 14 bio je na kraju hodnika. Adresu su dobili od osoblja bolnice. Osumnjiĉeni je bio na bolovanju još od prošlog tjedna, tijekom kojeg bi, da svi KGB-ovci nisu bili zauzeti ispitivanjima, bio priveden. Ispostavilo se da je njegova bolest zapoĉela istovremeno s prvim valom uhićenja gradske homoseksualne populacije. Lav je pokucao na vrata. Nije bilo odgovora. Viknuo je, predstavljajući ih pritom po imenu i ĉinu. Nije bilo odgovora. Moisejev je podigao nogu, pripravan udariti ĉizmom o vrata i provaliti. Vrata su se otvorila. Vidjevši pištolje uperene u njega, doktor Tjapkin je podigao ruke i zakoraĉio unatrag. Lav ga je jedva prepoznao. Bio je to ĉovjek koji mu je pomogao pregledati djevojĉino tijelo, ugledni lijeĉnik premješten iz Moskve. Pogled i kosa bili su mu divlji. Bio je mršaviji. Odjeća mu je bila izguţvana. Lav je već vidio ljude slomljene brigom;

KIKA

vidio je kako su im mišići gubili oblik i snagu kao da su bili izjedeni strahom. Odgurnuo je vrata nogom i pogledom prouĉavao stan. "Sam si?" "NajmlaĊi sin mi je tu. Ali spava." "Koliko je star?" "Ĉetiri mjeseca." Moisejev je zakoraĉio unutra i razbio Tjapkinu nos metalnom drškom svog pištolja. Tjapkin se srušio na koljena, a krv mu je potekla u skupljene dlanove. Moisejev je naredio Lavu: "Pretraţi ga." Lav je poĉeo pretresati stan. Ĉuĉnuo je, pomaţući Tjapkinu da se pridigne i poveo ga u kuhinju gdje ga je posjeo na stolicu. "Gdje ti je ţena?" "Kupuje hranu... uskoro se vraća." "U bolnici su rekli da si bolestan." "To je istina, na neki naĉin. Ĉuo sam za uhićenja. Znao sam da je samo pitanje vremena kad ćete doći po mene." "Reci mi što se dogodilo." "Bio je to trenutak ludila, nemam drugog objašnjenja. Nisam znao koliko mu je bilo godina. Bio je mlad. Moţda petnaest ili šesnaest. Nisam htio nekoga tko će sa mnom priĉati ili priĉati ikom drugom o meni. Nisam htio nekog s kim bih se morao ponovno naći. Ili vidjeti. Ili s njim razgovarati. Htio sam anonimnost. Pomislio sam kako nitko neće htjeti slušati siroĉe. Njegova će rijeĉ biti bezvrijedna. Dao bih mu nešto novca i to bi bio kraj. Htio sam nekog nevidljivog. Moţeš li to shvatiti?" Završivši letimiĉan pretres, Moisejev je ušao u kuhinju i vratio pištolj u korice. Zgrabio je Tjapkina za nos i okretao slomljenu kost udesno i ulijevo, zbog ĉega je lijeĉnik urlao od boli. Dijete u susjednoj sobi probudilo se i poĉelo plakati. "Jebeš se s djeĉacima i onda ih ubijaš?" Moisejev je pustio Tjapkinov nos. Lijeĉnik se srušio, sku-trivši se na pod od boli. Prošlo je neko vrijeme prije nego što je uspio progovoriti. "Nisam imao seksualni odnos s njim. Nisam mogao. Nisam to mogao uĉiniti. Prišao sam mu, platio mu, ali nisam mogao ništa uĉiniti. Odustao sam." "Diţi se. Idemo." "Moramo priĉekati da se vrati moja ţena - ne moţemo ostaviti dijete samo."

KIKA

"Mali će preţivjeti. Diţi se." "Dozvolite mi barem da zaustavim krvarenje." Moisejev je kimnuo glavom. "Ne zatvaraj vrata kupaonice." Tjapkin je izašao iz kuhinje i posrćući ušao u kupaonicu, ostavivši krvavi otisak ruke na vratima koja je ostavio otvorenima kao što mu je bilo i nareĊeno. Moisejev je pogledom kruţio po stanu. Lav je vidio da je bio ljubomoran. Lijeĉnik je imao ugodan dom. Tjapkin je pustio vodu u umivaoniku, pritišćući ruĉnik uz nos i obrativši im se okrenutih leda. "Ţao mi je što sam to uĉinio. Ali, nisam nikoga ubio. Morate mi vjerovati. Ne zato što mislim kako bih mogao spasiti svoj ugled. Znam da sam uništen. Ali netko drugi ubio je tog djeĉaka, taj netko mora biti uhvaćen." Moisejev je postajao nestrpljiv. "Hajde." "Ţelim vam sreću." Ĉuvši te rijeĉi, Lav je potrĉao u kupaonicu, zgrabio Tjapki-na i okrenuo ga prema sebi. U jednoj mu je ruci bila zabodena injekcija. Tjapkinove noge naglo su omlitavile. Pao je. Lav ga je uhvatio, polegao na pod i izvukao mu injekciju iz ruke. Pokušao mu je napipati puLs. Bio je mrtav. Moisejev je zurio u tijelo. "To nam olakšava posao." Lav je podigao pogled. Vratila se Tjapkinova ţena. Stajala je na ulaznim vratima stana i u rukama drţala vrećice s kućanskim potrepštinama.

1. travnja Aleksandar je zatvorio kabinu za prodaju karata. Ĉinilo se kako je Nesterov odrţao svoje obećanje. Tajna njegove seksualne orijentacije nije se razotkrila. Nitko od mušterija nije ga ĉudno pogledavao. Nitko nije šaptao o njemu. Obitelj ga se nije odrekla. Majka ga je još uvijek voljela. Otac mu je još uvijek zahvaljivao na napornom radu. Oboje su se još uvijek ponosili njime. Cijena ovog statusa quo bila su imena više od stotine muškaraca, muškaraca koji su bili privoĊeni dok je Aleksandar nastavljao s prodajom karata, odgovarao na pitanja putnika i vodio stanicu. Njegov se ţivot vratio u normalu. Rutina mu

KIKA

se nije gotovo nimalo promijenila. Objedovao je s roditeljima, vodio oca u bolnicu, ĉistio stanicu, ĉitao novine. Ipak, u kino više nije odlazio. Zapravo, više uopće nije odlazio u centar grada. Bojao se mogućih susreta; moţda s milicajcem koji bi mu se znalaĉki podsmjehnuo. Njegov se svijet smanjio. Ali već se jednom bio smanjio nakon što je odustao od sna kako će postati vrhunski sportaš, te je rekao samom sebi da će se prilagoditi kao što se prilagodio i tada. Istina je bila da se neprestano pitao jesu li muškarci koje je prijavio znali da ih je on izdao. Moţda su im rekli. Velik broj uhićenja znaĉio je da su vjerojatno dijelili ćelije. O ĉemu su drugom mogli razgovarati, osim o tome tko je sastavio popis? Bio im je to prvi put u ţivotu da nisu ništa skrivali. Razmišljajući o tim muškarcima, poţelio je da moţe zamijeniti svoju slobodu s javnim poniţenjem jedne od tih ćelija. MeĊutim, u njih ne bi bio dobrodošao. Sad više nije pripadao nigdje, ni ovdje, ni meĊu njih. Zatvorio je vrata kabine, zakljuĉao ih za sobom i pogledao na sat koji je visio u ĉekaonici. Spremio je kljuĉeve u dţep i izašao na peron. Jedan je par ĉekao vlak. Prepoznao ih je iz viĊenja iako im nije znao imena. Mahnuli su mu i on im je odzdravio, krenuvši prema kraju perona dok je gledao vlak koji se pribliţava. Ovaj put vlak nije kasnio. Aleksandar je sišao s perona i legao na traĉnice, pogleda uprtog u noćno nebo. Nadao se da će njegovi roditelji povjerovati poruci što ju je ostavio za sobom. U njoj je napisao kako se nikad nije uspio oporaviti od razoĉaranja što nije uspio ostvariti san i postati trkaĉ dugoprugaš. I da si nikad nije oprostio što je razoĉarao svog oca.

Istoga dana Nesterov je proveo posljednje ĉetiri godine obećavajući svojoj obitelji bolje ţivotne uvjete, ali to je odnedavno prestao govoriti. Više nije vjerovao da će im biti dodijeljena bolja kuća; više nije vjerovao da će njegov naporan rad, ili naporan rad njegove ţene, biti pretvoren u materijalnu korist. Ţivjeli su u Kropotkinskoj ulici, na kraju grada, u

KIKA

blizini pilane. Kuće u ovoj ulici bile su neplanski izgraĊene; sve su bile razliĉitih oblika i veliĉina. Nesterov je većinu svog slobodnog vremena provodio unapreĊujući ţivotne uvjete u kući. Bio je dobar stolar pa je promijenio sve prozorske okvire, sva vrata. MeĊutim, tijekom godina temelji kuće potonuli su i proĉelje se nagnulo naprijed, pa šu se ulazna vrata mogla samo donekle otvoriti prije nego što bi zapela o tlo. Prije nekoliko je godina uz kuću dogradio prostoriju koju je koristio kao radionicu. On i njegova ţena Inesa izraĊivali su stolove i stolice te popravljali kuću, sami izraĊujući sve što im je bilo potrebno. To nisu radili samo za svoju obitelj, već i za sve druge obitelji u ulici. Sve što su im morali donijeti bilo je drvo za obradu i moţda, u znak zahvalnosti, nešto hrane ili pića. Ali, na kraju, nikakvo popravljanje nije moglo prikriti nedostatke u kući. U njoj nije bilo tekuće vode - najbliţi bunar bio je udaljen deset minuta hoda. Nije bilo unutarnjeg zahoda, tek poljski iza kuće. Kad su se uselili, poljski zahod bio je prljav i raspadao se. Jama je bila odviše plitka i bilo je nemoguće boraviti nad njom bez osjećaja muĉnine. Nesterov je na drugom mjestu napravio novi. Kopao je cijelu noć kako bi ga dovršio. Imao je ĉvrste zidove, mnogo dublju jamu i baĉvu piljevine za posipa-nje nakon nuţde. Ipak, bio je svjestan ĉinjenice da je njegova obitelj ţivjela odsjeĉena od modernih dostignuća u higijeni i udobnosti, bez naznaka bolje budućnosti. Bilo mu je ĉetrdeset godina. Plaća mu je bila niţa od plaće mnogih radnika u tvornici automobila, jedva starijih od dvadeset godina. Njegova ţelja da stvori ugodan dom nije mu se ostvarila. Zaĉuo je kucanje na vratima. Bilo je kasno. Nesterov, koji je još uvijek bio u uniformi, ĉuo je kako Inesa otvara vrata. Trenutak kasnije, ušla je u kuhinju. "Za tebe je. Netko s posla. Ne znam ga." Nesterov je ušao u hodnik. Lav je stajao vani. Nesterov se obratio ţeni. "Ja ću se pobrinuti za ovo." "Hoće li ulaziti?" "Ne, ovo će biti kratko." Inesa je nakratko pogledala Lava, a onda nestala. Nesterov je izašao van i zatvorio vrata za sobom.

KIKA

Lav je bio zadihan od trĉanja. Vijest o Aleksandrovoj smrti izbrisala je svaki osjećaj opreza. Nije više osjećao razoĉaranje i melankoliju koji su ga tištali cijeli tjedan. Sad se osjećao dijelom uţasne, apsurdne predstave, poput glumca u grotesknoj farsi -naivnog sanjara koji je teţio pravdi, a za sobom ostavljao trag uništenja. Njegova teţnja da ubojica bude uhvaćen završila je krvoprolićem. Raisa je cijelo vrijeme znala, znala je već u šumi, znala je prije dva dana, pokušala ga je upozoriti, ali on je nastavljao po svom poput pustolovnog djeteta. Što može postići jedan čovjek? Imao je odgovor: uništenje dvije stotine ţivota, samoubojstvo jednog mladića i smrt lijeĉnika. Tijelo mladog ĉovjeka prepolovljeno jurećim vlakom: to je bio rezultat njegova truda. Za to je stavio svoj ţivot na kocku; za to je stavio Raisin ţivot na kocku. To je bilo njegovo iskupljenje. "Aleksandar je mrtav. Ubio se, bacio se pod vlak." Nesterov je pognuo glavu. "Ţao mi je što to ĉujem. Dali smo mu priliku da se sredi. Moţda nije mogao. Moţda je bio previše bolestan." "Mi smo odgovorni za njegovu smrt." "Ne, bio je bolestan." "Bile su mu dvadeset dvije godine. Imao je majku i oca i volio je ići u kino. A sad je mrtav. Ali dobro je to što ćemo moći, naĊemo li još koje mrtvo dijete, optuţiti Aleksandra za ubojstvo i riješiti sluĉaj u rekordnom roku." "Sad je dosta." "Zašto ovo radiš? Jer oĉito nije novac u pitanju." Lav je zurio u Nesterovljevu naherenu kuću. "Tjapkin se ubio zato jer je bio kriv." "Ĉim smo zapoĉeli s uhićenjima onih muškaraca, znao je da ćemo ispitati djecu i ući mu u trag." "On je imao kiruršku vještinu neophodnu za izrezivanje ţeluca. Dao je laţno svjedoĉanstvo o ubojstvu djevojĉice samo kako bi nas zbunio. Bio je neiskren, prepreden." "Rekao mi je istinu. Ţeludac te djevojĉice bio je izrezan. Usta su joj bila puna kore jednako kao što je djeĉakov ţeludac bio izrezan, a usta nabijena korom drveta. Oko gleţnja joj je bio zavezan konopac kao i

KIKA

djeĉaku. Ubio ih je isti ĉovjek. A to nije bio doktor Tjapkin, niti je to bio Varlam Babiniĉ." "Idi kući."

"U Moskvi je pronaĊeno tijelo. Djeĉak, zvao se Arkadij, nije mu bilo ni pet godina. Nisam vidio tijelo, ali rekli su mi kako su ga pronašli golog, izrezana trbuha, usta nabijenih zemljom. Pretpostavljam da se zapravo radilo o kori drveta." "Odjednom i u Moskvi postoji ubijeno dijete? To je vrlo zgodno, Lave. Ne vjerujem." "Ni ja nisam vjerovao. Preda mnom je bila oţalošćena obitelj koja mi je govorila kako im je sin ubijen, a ja u to nisam vjerovao. Rekao sam im da to nije istina. Koliko je drugih sluĉajeva zataškano? To ne znamo, niti moţemo saznati. Naš je sustav ureĊen tako da ovaj ĉovjek moţe nastaviti ubijati do mile volje. I ubijat će, stalno iznova, a mi ćemo privoditi pogrešne ljude, nevine ljude, ljude koji nam se ne sviĊaju ili ljude ĉije ponašanje ne odobravamo, a on će i dalje ubijati." Nesterov nije vjerovao ovom ĉovjeku. Nikad mu nije vjerovao i neće mu dozvoliti da ga navede na kritiziranje Drţave. Okrenuo mu je leda i posegnuo za kvakom. Lav ga je šĉepao za rame i okrenuo, pa su opet stajali licem u lice. Namjeravao je nastaviti s raspravom, uvjeriti ga ĉinjenicama i logikom, ali umjesto toga, u nedostatku rijeĉi, udario ga je. Bio je to dobar, ĉvrst udarac. Glava mu se trznula ustranu. Ostao je u tom poloţaju, okrenute glave. Onda se polako okrenuo natrag prema svom podreĊenom. Lav je nastojao odrţati glas smirenim. "Nismo ništa riješili." Nesterovljev je udarac odlijepio Lava od zemlje. Odletio je unatrag i udario leĊima o tlo. Nije boljelo, ne još. Nesterov je zurio u njega, trljajući vilicu. "Idi kući." Lav se podigao na noge. "Nismo ništa riješili." Zamahnuo je šakom. Nesterov ga je zaustavio i uzvratio udarcem. Lav se sagnuo. Bio je dobar borac: uvjeţban, vješt. Ali

KIKA

Nesterov je bio krupniji i priliĉno brz, usprkos svojoj veliĉini. Zadobivši udarac u trbuh, Lav se pognuo. Nesterov ga je opalio po izloţenom dijelu lica, srušivši ga tako na koljena i raskrvariv-ši mu obraz. Zamućenog pogleda, Lav je pao na trbuh. Izvrnuo se potom na leda, hvatajući zrak. Nesterov je stajao nad njim. "Idi kući." Umjesto odgovora, Lav ga je udario ravno u prepone. Nesterov je pogrbljeno zateturao unatrag. Lav se nesigurno pridi-gnuo. "Nismo ništa..." Prije nego što je uspio dovršiti reĉenicu, Nesterov se zatr-ĉao prema njemu i bacio ga na zemlju, poklopivši ga svojim tijelom. Udarao ga je u trbuh, pa u lice, pa opet u trbuh. Lav je leţao, primajući udarac za udarcem, ne mogavši se osloboditi. Neste-rovljevi ĉlanci poĉeli su krvariti. Došavši do zraka, prestao je. Lav se nije micao. Oĉi su mu bile zatvorene - u desnom mu se oku nakupljala krv što je tekla iz posjekotine na ĉelu. Nesterov je ustao, tresući glavom zbog prizora pred sobom. Krenuo je prema ulaznim vratima, brišući krvave ruke o hlaĉe. Kad je posegnuo za kvakom, zaĉuo je nešto iza leda. Stenjući od boli, Lav se uspio podići. Nesigurno posrćući podigao je šake, dajući znak da je još uvijek bio spreman boriti se. Njihao se kao da je stajao na brodu. Mogao je samo otprilike vidjeti gdje je stajao Nesterov. Glas mu je bio prigušen. "Nismo... ništa... riješili." Nesterov je gledao Lava kako se ljulja. Hodao je prema njemu stisnutih šaka, spremajući se na još jedan napad. Beznadno i jadno zamahnuo je šakom - Nesterov se maknuo u stranu, uhvativši ga upravo u trenutku kad je poĉeo padati. Lav je sjedio za kuhinjskim stolom. Inesa je ugrijala nešto vode. Ulila je vodu u zdjelicu. Nesterov je ubacio komad tkanine u vodu i pustio Lava da si oĉisti lice. Usna mu je bila razrezana. Oţiljak iznad obrve krvario je. Bol u trbuhu je oslabjela. Prstima je opipao prsa i rebra, nije osjetio ništa slomljeno. Desno oko bilo mu je oteĉeno. Nije ga mogao otvoriti. Ipak, bila je to niska cijena za pridobivanje Nesterovljeve paţnje. Lav se pitao hoće li njegova ideja zvuĉati imalo uvjerljivije unutra nego što je zvuĉala vani, te hoće li Nesterov biti tako odrješit pred svojom ţenom dok su im djeca spavala u susjednoj sobi. "Koliko djece imate?" Inesa je odgovorila:

KIKA

"Dva sina." "Idu li kroz šumu do škole?" "Išli su tim putem." "Više ne idu?" "Primoravamo ih da idu kroz grad. Put je duţi i stalno prigovaraju. Moram ići s njima kako bih bila sigurna da neće skrenuti u šumu. Na povratku ne moţemo ništa, moţemo im samo vjerovati. Oboje smo u to vrijeme na poslu." "Hoće li sutra ići kroz šumu? Sad kad je ubojica uhvaćen?" Nesterov je ustao, nalio ĉašu ĉaja i spustio je pred Lava. "Hoćeš nešto jaĉe?" "Ako imaš." Nesterov je izvadio polupraznu bocu votke i nalio tri ĉaše, jednu za sebe, drugu za svoju ţenu i treću za Lava. Lav je osjetio kako mu je alkohol zapekao posjekotinu u ustima. Moţda je to bilo dobro. Nesterov je sjeo i iznova napunio Lavovu ĉašu. "Zašto si u Vualsku?" Lav je uronio mokru tkaninu u zdjelu vode, ocijedio je i pritisnuo na oko. "Ovdje sam kako bih istraţio ubojstva ove djece." "Laţeš." Lav je morao steći povjerenje ovog ĉovjeka. Bez njegove pomoći ništa nije mogao uĉiniti. "U pravu si. Ali u Moskvi se zbilja dogodilo ubojstvo. Naredili su mi da ne istraţujem. Naredili su mi da cijelu stvar zataškam. A to sam i uĉinio. Ono što nisam uĉinio, nisam prokazao svoju ţenu kao špijunku. Smatrali su da me to kompromitiralo. Za kaznu su me poslali ovamo." "Znaĉi ti si zaista agent u nemilosti?" "Da." "Pa zašto onda ovo radiš?" "Zato što je ubijeno troje djece." "Ti ne vjeruješ da je Varlam ubio Larisu, zato što si siguran da Larisa nije prva ţrtva. Jesam li u pravu?" "Larisa nije prva ţrtva. To nije moguće. Ubijao je i prije. Moguće je da ni djeĉak u Moskvi nije prva ţrtva." "Larisa je prvo ubijeno dijete u ovom gradu. To je istina, kunem se." "Ubojica ne ţivi u Vualsku. Ubojstva se dogaĊaju blizu ţeljezniĉkih stanica. On putuje."

KIKA

"On putuje? I ubija djecu? Kakav je to ĉovjek?" "Ne znam. Ali u Moskvi postoji ţena koja ga je vidjela. Vidjela ga je sa ţrtvom. Svjedokinja nam ga moţe opisati. Ali trebaju nam podaci o ubojstvima u svim većim gradovima od Sverdlovska do Lenjingrada." "Ne postoji centralizirani sustav evidencije zloĉina." "Zato moraš posjetiti milicijske postaje u tim gradovima i prikupiti informacije o svakom sluĉaju, jedan po jedan. Morat ćeš ih nagovarati, a ako odbiju, morat ćeš razgovarati s lokalnim stanovništvom. Saznati od njih." Ideja je bila van pameti. Nesterov se trebao nasmijati. Trebao je uhititi Lava. Umjesto toga, pitao je: "Zašto bih ja to uĉinio za tebe?" "Ne za mene. Vidio si što taj ĉovjek radi ovoj djeci. Napravi lo za ljude s kojima ţiviš. Za naše susjede, ljude do kojih sjedimo u vlaku, za djecu koju ne znamo niti ćemo ikad znati. Ja nemam ovlasti traţiti te podatke. Ne poznajem nikoga u miliciji. Ti poznaješ, ti znaš te ljude, oni ti vjeruju. Moţeš dobiti dosjee. Traţit ćeš sluĉajeve ubijene djece: riješene ili neriješene. Postojat će uzorak: usta nabijena smrvljenom korom, izvaĊeni ţeluci. Tijela pronaĊena na javnim prostorima: u šumama, rijekama, moţda u blizini ţeljezniĉkih stanica. Oko gleţnja će imati zavezan konopac." "Što ako ne pronaĊem ništa?" "Ako postoje tri ubojstva na koja sam sluĉajno nabasao, ima ih još." "Time bih se izloţio velikom riziku." "Da, bi. I morao bi lagati. Nikome ne bi mogao reći istinu. Ni svojim ljudima. Nikome ne moţeš vjerovati. Zauzvrat bi zbog tvoje hrabrosti tvoja obitelj mogla završiti u gulagu. A ti mrtav. To je moja ponuda." Lav je ispruţio ruku preko stola. "Hoćeš li mi pomoći?" Nesterov je krenuo prema prozoru i stao pokraj svoje ţene. Ona ga nije pogledala, mućkala je votku na dnu svoje ĉaše. Bi li ugrozio svoju obitelj, svoj dom, sve za što je radio? "Ne."

Jugoistoĉna Rostovska oblast Zapadno od grada Gukova

KIKA

2. travnja Petja se probudio prije zore. Sjedeći na hladnim kamenim stepenicama svoje kuće, nestrpljivo je ĉekao izlazak sunca kako bi od roditelja zatraţio dopuštenje za odlazak u grad. Nakon što je mjesecima štedio, konaĉno je imao dovoljno novca za još jednu poštansku markicu, kojom će stići do posljednje stranice svog albuma. Za peti roĊendan dobio je od oca prvi komplet poštanskih markica. Nije ih bio traţio, ali mu je nakon toga skupljanje postalo hobi, isprva oprezan, onda sve uporniji, a na kraju opse-sivan. Tijekom posljednje dvije godine prikupljao je markice od drugih obitelji koje su radile u kolhozu - Kolektivnom poljoprivrednom gospodarstvu 12 kojem su pripadali i njegovi roditelji. Ĉak je stvorio površna poznanstva u susjednom gradu Gukovu, u nadi da će i od njih katkad dobiti koju markicu. Kad je njegova kolekcija narasla, kupio je jeftini papirnati album u koji je lijepio svoje markice u uredne redove. Album je ĉuvao u drvenoj kutiji koju mu je napravio otac, a izriĉita joj je svrha bila ĉuvanje markica od oštećenja. Kutija je bila nuţnost budući da Petja noćima nije mogao spavati, stalno provjeravajući prokišnjava li moţda krov i nisu li kojim sluĉajem štakori napali njegove dragocjene stranice. A od svih prikupljenih markica najviše je volio one prve ĉetiri koje mu je dao otac. Svako toliko njegovi su mu roditelji davali poneku kopjej-ku - ne kopjejku viška, budući da je već bio dovoljno odrastao da zna kako nisu imali viška novca. U zamjenu se uvijek trudio napraviti što više posla na njihovu gospodarstvu. Trebali su mu mjeseci da skupi dovoljno novca, a u meĊuvremenu je sanjario koje bi markice mogao kupiti. Sinoć je od oca dobio još jednu kopjejku, a to njegova majka nije smatrala naroĉito mudrim, ne zato jer se protivila njegovu kupovanju markica, već zato što je znala da Petja neće oka sklopiti te noći. Bila je u pravu. Ĉim je sunce poĉelo izlaziti, Petja je poţurio kući. Njegova je majka zahtijevala da pojede zdjelicu zobene kaše prije nego što ikamo krene. Pojeo ju je najbrţe što je mogao, ignorirajući njezine komentare da će ga zaboljeti trbuh. Završivši, istrĉao je iz kuće i dotrĉao do pruge koja je vijugala kroz polja prema gradu. Prestao je trĉati i umjesto toga

KIKA

poĉeo brzo hodati. Trgovina još neće biti otvorena. Odluĉio je uţivati u išĉekivanju. U Gukovu, kiosk koji je prodavao poštanske markice još nije bio otvoren. Petja nije imao sat. Nije znao kad će se toĉno otvoriti, ali ĉekanje mu nije smetalo. Bilo je uzbudljivo biti u gradu kad je znao da ima dovoljno novca za kupnju nove markice, pa je lutao ulicama bez nekog odreĊenog cilja. Zaustavio se pored ţeljezniĉke stanice jer je znao da se unutra nalazi sat. Bilo je sedam sati i pedeset minuta. Vlak je upravo kretao i Petja je gledao kako odlazi, izašao je na peron i sjeo na klupu. Već se bio vozio električkom. Bio je to spori vlak koji se zaustavljao na svakoj stanici na putu do Rostova. Iako je do Rostova putovao samo jednom, s roditeljima, on i njegovi školski prijatelji ponekad su se vozili vlakom stanicu-dvije, samo zato jer su znali da su to mogli uĉiniti besplatno. Karte su se rijetko pregledavale. U trenutku kad se odluĉio vratiti do kioska i kupiti svoju markicu, pokraj njega je sjeo muškarac. Bio je elegantno odjeven i nosio je crnu torbu koju je odloţio na tlo, smjestio meĊu noge kao da se bojao da bi je netko mogao zgrabiti i pobjeći s njom. Petja mu je pogledao u lice. Imao je debele kvadratne naoĉale, a crna mu je kosa bila uredno zaĉešljana. Nosio je odijelo. Petja nije mogao procijeniti koliko je bio star. Nije bio sasvim star, sijed. Ali, opet, nije bio ni sasvim mlad. Ĉinilo se da uopće ne primjećuje Petju. Petja se spremao ustati i otići, kadli se muškarac naglo okrenuo prema njemu i nasmiješio. "Kamo danas putuješ?" "Ne putujem nikamo, gospodine. Ne vlakom, hoću reći. Samo sjedim ovdje." Petju su uĉili da se sa starijima ophodi ljubazno i s poštovanjem. "Ovo je ĉudno mjesto za sjedenje bez razloga." "Ĉekam da se otvori kiosk kako bih kupio markice. Moţda je već otvoren, idem provjeriti." Ĉuvši ovo, muškarac se cijelim tijelom okrenuo prema Petji. "Skupljaš markice?" "Da, gospodine." "I ja sam skupljao markice u tvojim godinama." Petja je opet sjeo, opustivši se - nije poznavao nikog drugog tko je skupljao markice. "Jeste li skupljali nove ili korištene markice? Ja skupljam obje vrste." "Sve su moje bile nove. Kupovao sam ih u kiosku. Baš kao

KIKA

ti." "Volio bih da su sve moje nove. Ali većinom su rabljene. Izrezujem ih sa starih omotnica." Petja je iz dţepa izvukao hrpicu bakrenih kopjejki i pokazao ih ĉovjeku. "Trebala su mi tri mjeseca da ovoliko uštedim." Ĉovjek je pogledao u malu hrpu kovanica. "To je dugo vremena za tako malo novca." Petja je pogledao u svoje kovanice. Ĉovjek je bio u pravu. Nije imao puno. Shvatio je da nikad neće ni imati. Njegovo je uzbuĊenje splasnulo. Nikad neće imati sjajnu kolekciju. Drugi će uvijek imati više od njega: bez obzira koliko naporno radio, nikad ih neće sustići. Razoĉaran, opet se spremao ustati i otići, a tad ga je muškarac upitao: "Jesi li ti uredan djeĉak?" "Jesam, gospodine." "Paziš li na svoje markice?" "Jako pazim na njih. Lijepim ih u album. Tata mi je napravio drvenu kutiju za ĉuvanje albuma. Ponekad nam prokišnjava krov. A ponekad u kući ima i štakora." "To je vrlo pametno, album treba biti na sigurnom. I ja sam radio sliĉnu stvar kad sam bio tvojih godina. Ja sam svoj ĉuvao u ladici." Izgledalo je kao da je ĉovjek nešto odmjeravao u mislima. "Slušaj, ja imam djecu. Dvije kćeri koje nisu zainteresirane za markice. Vrlo su neuredne. A što se mene tiĉe, ja više nemam vremena za markice - jako sam zaposlen. To razumiješ? Siguran sam da su i tvoji roditelji vrlo zaposleni." "Cijelo vrijeme gospodine. Rade vrlo naporno." "Nemaju vremena za skupljanje maraka, zar ne?" "Ne gospodine." "Ja sam u istoj situaciji kao i oni. Imam ideju: volio bih da moju zbirku dobije netko tko će je cijeniti, paziti na nju, netko kao ti." Petja je pomislio na cijelu knjigu ispunjenu novim marki-cama. Datirale bi još iz vremena kad ih je ovaj ĉovjek poĉeo skupljati. Bila bi to zbirka o kakvoj je oduvijek sanjao. Ništa nije rekao, nije mogao vjerovati svojoj sreći. "Pa? Bi li te to zanimalo?"

KIKA

"Da gospodine, mogao bih je ĉuvati u svojoj drvenoj kutiji." Ĉinilo se da ĉovjek baš i nije bio siguran, zatresao je glavom. "Ali u mojoj knjizi ima puno markica, mogla bi biti prevelika za tvoju malu kutiju." "Onda će moj otac napraviti drugu. On to moţe bez problema. I uopće ne bi prigovarao. On voli izraĊivati stvari. Vješt je s drvom." "I siguran si da ćeš paziti na markice?" "Da, gospodine." "Obećaj mi." "Obećavam, gospodine." Muškarac se nasmiješio. "Uvjerio si me. Moţeš ih dobiti. Ja ţivim samo tri stanice dalje. DoĊi, kupit ću ti kartu." Petja je htio reći kako mu karta nije bila potrebna, ali se zaustavio na vrijeme. Nije htio priznati da je kršio pravila. Sve dok ne dobije markice, trebao je zadrţati dobar dojam koji je ostavio na ovog ĉovjeka. Sjedeći na drvenoj klupi vlaka i zureći kroz prozor u šumu, Petja je njihao nogama naprijed-natrag, cipele su mu zamalo doticale pod. Razmišljao je bi li trebao potrošiti svoje kopjejke na novu markicu. Ĉinilo se to nepotrebnim s obzirom na sve markice koje će uskoro dobiti, te je odluĉio vratiti novac roditeljima. Bilo bi lijepo da i oni mogu sudjelovati u njegovoj sreći. Ĉovjek je prekinuo njegovo razmišljanje, lupnuvši ga lagano po ramenu. "Stigli smo." Vlak se zaustavio usred šume, daleko od grada Šahtija prema kojem je vozio. Petja je bio zbunjen. Ovo je bila stanica za one koji su htjeli pobjeći od gradske vreve. Kroz šipraţje se vidjelo nekoliko staza što su ih ugazili šetaĉi. Ali ovo nije bilo dobro vrijeme za šetnju. Snijeg se tek nedavno otopio. Šuma je bila ogoljena i pusta. Petja se okrenuo svom suputniku, pogledavši u njegove otmjene cipele i crnu torbu. "Vi ţivite ovdje?" Ĉovjek je zatresao glavom. "Ovdje se nalazi moja daĉa. Ne mogu drţati markice u kući. Previše se brinem da bi ih moja djeca mogla pronaći i uprljati svojim prstima. Ali morat ću prodati daĉu, razumiješ. Tako da neću više imati mjesta za svoju kolekciju."

KIKA

Sišao je s vlaka. Petja ga je slijedio, spustivši se na peron. Nitko se drugi nije iskrcao. Ĉovjek je ušao u šumu, Petja za njim. To s daĉom imalo je smisla. Petja nije poznavao nikog dovoljno bogatog da ima ljetnikovac, ali znao je da se oni uglavnom nalaze u šumama, pored jezera ili uz more. Dok su hodali, ĉovjek je nastavljao priĉati. "Naravno, bilo bi lijepo da su moja djeca pokazala zanimanje za markice, ali njih jednostavno nije briga za njih." Petja je pomislio kako bi ovom ĉovjeku mogao reći da bi moţda trebao biti strpljiviji sa svojom djecom. I njemu je trebalo neko vrijeme da postane paţljivi sakupljaĉ. Ali bio je dovoljno lukav da shvati kako je ĉinjenica da djeca ovog ĉovjeka nisu bila zainteresirana za markice išla u njegovu korist. I tako nije rekao ništa. Ĉovjek je skrenuo sa staze i poĉeo grabiti kroz šipraţje priliĉnom brzinom. Petja je jedva drţao korak s njim. Ĉovjek je radio duge korake. Petja je gotovo morao trĉati. "Gospodine, kako se zovete? Volio bih svojim roditeljima kazati ime ĉovjeka koji mi je dao markice ako mi kojim sluĉajem ne budu vjerovali." "Ne brini zbog svojih roditelja. Napisat ću im poruku u kojoj ću objasniti kako si došao do albuma. Dat ću im ĉak i svoju adresu ako budu htjeli provjeriti." "Najljepša vam hvala, gospodine." "Zovi me Andrej." Nakon nekog vremena ĉovjek se zaustavio i ĉuĉnuo, otvarajući svoju torbu. Petja se takoĊer zaustavio, ogledajući se uokolo u potrazi za daĉom. Nije je bilo. Moţda su morali još malo hodati. Hvatajući zrak, zurio je u visoke grane bez lišća koje su presijecale sivo nebo. Andrej je gledao nadolje u djeĉakovo tijelo. Niz jednu stranu lica tekla mu je krv. Kleknuo je pored njega i prstom mu pritisnuo vratnu ţilu. Bio je ţiv. To je bilo dobro. Okrenuo ga je na leĊa i poĉeo svlaĉiti kao da se radilo o lutki. Skinuo mu je kaput, košulju, a onda i cipele i ĉarape. Naposljetku mu je svukao hlaĉe i donje rublje. Skupio je odjeću na hrpu, uzeo svoju torbu i udaljio se od djeĉaka. Nakon otprilike dvadeset koraka, zaustavio se pored srušenog stabla. Ispustio je njegovu odjeću na zemlju, hrpicu jeftinih odjevnih predmeta. Stavio je svoju torbu na tlo i iz nje izvukao dug komad grubog

KIKA

konopca. Vratio se do djeĉaka i zavezao mu jedan kraj konopca oko gleţnja. Svezao ga je u ĉvrsti ĉvor i testirao povlaĉenjem djeĉakove noge. Bio je dovoljno ĉvrst. Hodajući unatrag, paţljivo je odmotavao uţe kao da polaţe fitilj uz hrpu dinamita. Došao je do prevaljenog stabla, sakrio se iza njega i legao na tlo. Izabrao je dobro mjesto. Poloţaj stabla znaĉio je da ga djeĉak neće vidjeti kad se probudi. Pogledom je slijedio konopac od svoje ruke, preko tla i sve do djeĉakova gleţnja. U ruci mu je ostalo još dovoljno konopca, duţine od barem još petnaestak koraka. Pripremljen i spreman, bio je toliko uzbuĊen da se zamalo pomokrio. Bojeći se da bi mogao propustiti trenutak kad se djeĉak probudi, okrenuo se na bok, otkopĉao hlaĉe i pomokrio se. Nakon toga se odmaknuo od vlaţnog tla, promijenivši malo svoj poloţaj. Djeĉak je još uvijek leţao bez svijesti. Došlo je vrijeme za posljednje pripreme. Andrej je skinuo naoĉale, spremio ih u kutijicu i zatim gurnuo u dţep jakne. Sad mu je djeĉak bio samo mutna mrlja. Ţmireći, Andrej je mogao vidjeti tek obris, mrlju ruţiĉaste koţe na tamnoj zemlji. Posegnuo je rukom prema obliţnjem stablu, otkinuo jednu granu i poĉeo ţvakati koru od koje su mu zubi postali grubi i smeĊi. Petja je otvorio oĉi. Ugledao je sivo nebo i grane bez lišća. Glava mu je bila ljepljiva od krvi. Dodirnuo ju je, pogledao u prste i poĉeo plakati. Bilo mu je hladno. Bio je gol. Što se dogodilo? Zbunjen, nije se usudio podići iz straha da će pored sebe ugledati onog ĉovjeka. Bio je siguran da mu je bio blizu. Trenutno je vidio samo nebo. Ali nije mogao ostati ovdje, gol na tlu. Ţelio je biti u svojoj kući s roditeljima. Jako je volio svoje roditelje i bio je siguran da su i oni voljeli njega. Drhtavih usana, tresući se, podigao se u sjedeći poloţaj - gledajući lijevo i desno, jedva se usuĊujući disati. Nije nigdje vidio onog ĉovjeka. Pogledao je iza sebe, ustranu. Ĉovjek je otišao. Petja se podigao u ĉuĉanj, zureći uokolo po šumi. Bio je sam, napušten. Duboko je udahnuo, osjetio je olakšanje. Nije shvaćao. Ali nije ni htio shvatiti. Pogledom je potraţio svoju odjeću. Nije je bilo nigdje. Nije bilo vaţno. Skoĉio je i potrĉao najbrţe što je mogao, preko tla natopljenog kišom i otopljenim snijegom, lomeći pod nogama otpale granĉice.

KIKA

Gola sumu stopala krĉkala i šljapkala tlom. Nije bio siguran trĉi li u pravom smjeru. Znao je samo da mora pobjeći. Odjednom je nešto povuklo njegovo desno stopalo unatrag kao da ga je netko zgrabio za gleţanj. Ne mogavši odrţati ravnoteţu, pao je potrbuške na tlo. Ne ĉekajući da uhvati zrak, okrenuo se na leĊa i pogledao iza sebe. Nije vidio nikoga. Pomislio je kako se spotaknuo i upravo se spremao ponovno ustati, kadli je ugledao uţe svezano oko svog desnog gleţnja. Pogledom je slijedio uţe koje se poput ribiĉke uzice protezalo tlom. Konopac je nestajao iza srušenog stabla nekih ĉetrdesetak koraka dalje. Zgrabio je uţe i pokušao ga spustiti s gleţnja i skinuti preko stopala. Ali konopac mu se ĉvrsto urezao u koţu. Netko je opet povukao konopac, ovaj put snaţnije. Petja je pao na zemlju, leĊima zaorao blato, a onda se zaustavio. Pogledao je gore. I vidio njega, onog ĉovjeka, kako stoji iza srušenog stabla i vuĉe ga prema sebi. Petja je grabio granĉice, pokušavao se rukama uhvatiti za tlo. Ali nije bilo pomoći: ĉovjek ga je privlaĉio sve bliţe i bliţe. Usredotoĉio se na ĉvor. Nije ga mogao razvezati. Nije mogao ni prekinuti konopac. Nije imao drugog izbora doli strgnuti ga, grebući koţu oko gleţnja. Ĉovjek je opet povukao konopac i ovaj put mu se urezao u meso. Zaškripao je zubima, nije htio vrištati. Zgrabio je šaku blata i njime natrljao omĉu oko gleţnja. U trenutku kad je muškarac opet povukao, Petja se oslobodio. Skoĉio je na noge i potrĉao. Mlitav konopac leţao je u Andrejevoj ruci. Na njegovu drugom kraju nije bilo niĉega. Povukao je još jednom, osjećajući kako crveni u licu. Ţmirio je, ali je razdaljina bila prevelika, nije vidio ništa, uvijek se oslanjao na konopac. Da stavi naoĉale? Ne, neće, nije imao tu mogućnost kao dijete. Već je bio u ovakvoj situaciji - gotovo slijep, sam, posrćući šumom. On te je napustio. Andrej je poskoĉio i popeo se preko srušenog stabla. Po-gnuo se prema tlu i poĉeo slijediti konopac. Petja je trĉao brţe nego ikad prije. Doći će do stanice - tamo će biti vlak. Ukrcat će se. I vlak će krenuti prije nego što ga ovaj ĉovjek sustigne. Preţivjet će.

KIKA

Ja to mogu. Okrenuo se. Ĉovjek je bio iza njega, trĉao je, bio je pognut prema tlu kao da traţi nešto što je izgubio. Štoviše, trĉao je u pogrešnom smjeru, razdaljina izmeĊu njih povećavala se. Došavši do kraja konopca, do omĉe, Andreju je srce luĊaĉki udaralo zaustavio se i ogledao uokolo, pritom napreţući pogled. Osjetio je kako mu se u oĉima poĉinju stvarati suze, nije ga mogao vidjeti. Djeĉak je nestao. Andrej je bio sam, napušten. A onda, ondje, zdesna, pokret - svijetla boja, boja koţe, djeĉak. Petja je opet pogledao iza sebe, nadajući se da se udaljenost izmeĊu njega i onog ĉovjeka povećala. Ovaj put vidio ga je kako trĉi velikom brzinom prema njemu. Grabio je dugim koracima dok mu je jakna vijorila oko tijela. Divlje se osmjehivao. Petja je vidio kako su mu zubi iz nekog razloga bili potpuno smeĊi, i zaustavio se, shvativši da ne moţe pobjeći. Osjetio je slabost, sva mu je krv nestala iz nogu. Podigao je ruke preko glave, kao da bi ga taj pokret mogao nekako zaštititi, i zaklopio oĉi, zamislivši se u zagrljaju svojih roditelja. Andrej se sudario s djeĉakom takvom silinom da su obojica završila na tlu. Djeĉak se migoljio pod njim, grebući i grizući mu jaknu. Legavši preko djeĉaka kako bi ga sprijeĉio da pobjegne, Andrej je promrmljao: "Još je ţivo!" Izvukao je dugi lovaĉki noţ iz svog pojasa. Zatvorivši oĉi, poĉeo je ubadati tijelo pod sobom, isprva oprezno, ubadajući samo vrhom noţa, niţući male ubode, slušajući djeĉakovo zapomaganje. Zaustavio se, uţivajući u trenutku, osjećajući vibracije opiranja na svom trbuhu. Kakav osjećaj! UzbuĊen, poĉeo je ubadati sve dublje i brţe, dublje i brţe, sve dok oštrica nije utonula skroz do drške. U tom se trenutku dijete više nije micalo.

TRI MJESECA POSLIJE

KIKA

Jugoistoĉna Rostovska oblast Azovsko more 4. srpnja Nesterov je sjedio stopala uronjenih u pijesak. Ova je plaţa bila omiljeno izletište stanovnika obliţnjeg Ro-stova na Donu, udaljenog nekih ĉetrdeset kilometara sjeveroistoĉno. Današnji dan nije bio iznimka. Plaţa je bila krcata. Ţitelji grada probudili su se iz zimskog sna, tijela su im uslijed duge zime bila lišena boje. Je li prema oblicima njihovih tijela mogao pogoditi kakva su im bila radna mjesta? Debeli muškarci bili su na neki naĉin vaţni. Moţda upravitelji tvornica, partijski duţnosnici ili visoko pozicionirani agenti Drţavne sigurnosti, ne od one vrste koja je provaljivala vrata, već od one koja je potpisivala dokumente. Nesterov nije htio privući njihovu paţnju. Usredotoĉio se na svoju obitelj. Njegova su se dva sina igrala u plićaku, a ţena je leţala pored njega - zatvorenih oĉiju, ruku podmetnutih pod glavu. Na prvi pogled su izgledali kao savršena sovjetska obitelj. Imali su i razloga biti opušteni -bili su na odmoru, dobili su na korištenje milicijski automobil i drţavni bon za gorivo, a sve to kao nagradu za uspješno, brzo i uĉinkovito rješenje dviju odvojenih istraga ubojstava. Poslali su ga na odmor. To je bila naredba. Ponavljao je rijeĉi u sebi, razmišljajući o njihovoj ironiji. SuĊenje Varlamu Babiniĉu trajalo je dva dana, a odvjetnik koji ga je branio pozivao se na neuraĉunljivost. Procedura je nalagala da se obrana koristi svjedoĉenjima istih struĉnjaka koje je koristila i optuţba. Nisu mogli pozivati vlastite neovisne svjedoke. Nesterov nije bio odvjetnik, ali nije ni morao biti kako bi pojmio golemu prednost koju je ovakav sustav davao optuţbi. U Babiniĉevu sluĉaju obrana je trebala dokazati neuraĉunljivost, bez mogućnosti pozivanja svjedoka koje je prethodno pripremila optuţba. Budući da u Bolnici 379 nije bilo psihijatra, za prosudbu je optuţba izabrala lijeĉnika bez specijalistiĉke naobrazbe. Ovaj je lijeĉnik utvrdio kako vjeruje da je Varlam Babiniĉ shvaćao razliku izmeĊu ispravnog i pogrešnog, te da je znao kako je ubojstvo bilo pogrešno; optuţenikova inteligencija bila je ograniĉena, to je bilo sigurno, ali dovoljna za razumijevanje

KIKA

ideje protuzakonitih radnji, naposljetku, i sam je tijekom privoĊenja izjavio: U velikoj sam nevolji. Obrana nije imala drugog izbora nego pozvati istoga lijeĉnika i pokušati dokazati suprotno. Varlam Babiniĉ proglašen je krivim. Nesterov je primio natipkano pismo kojim je obaviješten kako je taj sedamnaestogodišnjak umro kleĉeći na koljenima, ubijen metkom u zatiljak. Sluĉaj doktora Tjapkina trajao je kraće, jedva jedan dan. Njegova je ţena posvjedoĉila o njegovoj nasilnosti, opisala njegove bolesne maštarije i utvrdila da je jedini razlog zbog kojeg ga nije prijavila ranije bio strah za vlastiti ţivot i ţivot njezina djeteta. TaoĊer je pred sucem izjavila kako se odrekla svoje vjere - judaizma. Odluĉila je svoju djecu odgajati kao komuniste. U zamjenu za ovakvo svjedoĉenje premještena je u Šahti, grad u Ukrajini, gdje će moći nastaviti ţivjeti bez stigme muţeva zloĉina. S obzirom da nitko izvan Vualska nije znao za zloĉin, nije ĉak bilo potrebe za promjenom imena. Poslije zakljuĉenja ova dva sluĉaja, sud je nastavio s proce-suiranjem gotovo dvjesto sluĉajeva muškaraca optuţenih za protusovjetsko ponašanje. Ovi homoseksualci bili su osuĊeni na kazne teškog rada u rasponu od pet do dvadeset pet godina. Kako bi brzo riješio golem broj sluĉajeva, sudac je osmislio formulu po kojoj je izricao presude koje su iskljuĉivo ovisile o njihovim prijašnjim zaposlenjima, broju djece koju su imali i, konaĉno, o broju perverznih odnosa u koje su se navodno bili upustili. Ĉlanstvo u Partiji bilo je u ovom sluĉaju oteţavajuća okolnost jer su je svojim ponašanjem osramotili. Oni su trebali hiti pametniji, pa im je ĉlanstvo oduzeto. Usprkos opetovanoj prirodi ovih suĊenja, kojih je bilo oko sto pedeset, Nesterov je svima prisustvovao. Nakon što je i posljednji muškarac bio osuĊen, doĉekale su ga ĉestitke partijskih duţnosnika. Dobro je to odradio. Bilo je gotovo sigurno da će u roku od dva mjeseca imali novi stan, a ako ne dotad, onda do kraja godine.

KIKA

Nekoliko dana nakon završetka suĊenja, dok je leţao budan, njegova ţena je rekla kako je bilo samo pitanje vremena kad će poĉeti pomagati Lavu. Rekla mu je da jednostavno zapoĉne. Je li ĉekao njezin blagoslov? Moţda i jest. Kockao se, ne samo s vlastitim ţivotom, već i sa ţivotima svoje obitelji. Nije se radilo o tome da je ĉinio nešto tehniĉki pogrešno zato što se raspitivao i postavljao pitanja. Ali djelovao je sam. Neovisne aktivnosti bile su uvijek riziĉne jer su podrazumijevale da su drţavne strukture podbacile: da je pojedinac mogao postići nešto što Drţava nije. Svejedno, bio je uvjeren da je mogao zapoĉeti diskretnu vrstu istrage, usputnu istragu koja bi izgledala tek kao razgovor meĊu kolegama. Otkrije li da nije bilo sliĉnih sluĉajeva, niti još ubijene djece, onda je mogao biti siguran da su brutalne kazne do kojih su dovele njegove aktivnosti bile pravedne i prikladne. Iako nije vjerovao Lavu, zamjerao mu je što je pobudio toliku sumnju, nije mogao zanemariti ĉinjenicu kako je taj ĉovjek postavio neka vrlo jednostavna pitanja. Je li njegov rad imao smisla ili je bio tek naĉin preţivljavanja? Nije bilo niĉeg sramotnog u pokušaju da preţivi - većina je radila isto. MeĊutim, je li mogao ţivjeti u bijedi, a nemati ĉak ni osjećaj ponosa, nemati ĉak ni osjećaj da je posluţio nekoj svrsi? Posljednjih deset tjedana Nesterov je radio sam, bez dogovora ili suradnje s Lavom. Budući da je Lav gotovo sigurno bio pod nadzorom, bilo je bolje da što manje kontaktiraju. Napisao mu je samo kratku poruku: Pomoći ću ti! koja je ukljuĉivala i uputu da je odmah nakon ĉitanja uništi. Pristup regionalnim kriminalistiĉkim dosjeima nije bio lak. Obavljao je telefonske razgovore i pisao dopise. U obje vrste komunikacije spominjao je temu ubojstava tek usputno, hvaleći uĉinkovitost svog odjela zbog brzog rješenja oba sluĉaja, s namjerom da izazove sliĉno hvalisanje kod svojih kolega. Kad su odgovori poĉeli pristizati, morao je otići na nekoliko nesluţbenih putovanja vlakom, susresti se s kolegama, piti s njima, raspravljati o spomenutim sluĉajevima, ali ne duţe od djelića minute prije nego što bi se poĉeo razmetati drugim stvarima. Radilo se o nevjerojatno neuĉinkovitu naĉinu prikupljanja informacija. Tri sata pijenja rezultirala bi tek s dvije minute korisnog razgovora. U osam tjedana Nesterov nije otkrio ni jedan neriješeni zloĉin. Tada je odluĉio pozvati Lava u svoj ured.

KIKA

Lav je ušao u ured, zatvorio vrata za sobom i sjeo. Nesterov je izašao provjeriti jesu li hodnici prazni, a potom se vratio, zakljuĉao ured i posegnuo ispod stola. Izvadio je kartu Sovjetskog Saveza, raširio je preko stola i opteretio rubove knjigama. Onda je uzeo šaku iglica. Na karti je zabio dvije pored Vualska, dvije u Molotov, dvije u Vjatku, dvije u Gorki i dvije u Kazan. Ove su iglice slijedile ţeljezniĉku prugu prema zapadu, u pravcu Moskve. Nesterov nije bio u Moskvi, namjerno izbjegavajući tamošnje milicajce jer se bojao da bi mogli biti sumnjiĉavi u vezi bilo kakvog propitkivanja. Zapadno od Moskve, Nesterov nije bio tako uspješan u prikupljanju informacija, ali saznao je za jedan mogući sluĉaj u Tveru. Krećući prema jugu, zabio je dvije iglice u grad Tulu, dvije u Orel i dvije u Belgorod. Došavši do Ukrajine, uzeo je kutiju iglica i istresao ih najmanje dvadesetak na dlan. Nastavio je: tri u gradu Harkovu i tri u Gorlovki, ĉetiri u Zaporoţju, tri u Kramatorsku i jedna u Kijevu. Izašavši iz Ukrajine, zabio je još pet iglica u Taganrog i, konaĉno, šest u grad Rostov i oko njega. Nesterov je shvatio Lavovu reakciju. Tišinu šoka. I sam je bio sliĉno raspoloţen kad je prikupljao ove podatke. U poĉetku je pokušavao odbaciti sliĉnosti: samljeveni materijal naguran u djeĉja usta, bilo da su ga njegovi kolege nazivali zemljom ili prašinom, iznakaţena torza. Ali na kraju ih nije mogao zanemariti. Svima je oko gleţnja bio zavezan konopac. Tijela su uvijek bila gola, odjeća ostavljena na hrpi podalje. Mjesta zloĉina bile su šume ili parkovi, ĉesto u blizini ţeljezniĉke stanice, nikad se nije radilo o kućnim zloĉinima, nijedan se nije dogodio u nekom unutarnjem prostoru. Gradovi nisu meĊusobno komunicirali. Iako su se neki zloĉini dogodili na razdaljinama manjim od pedeset kilometara, nije bilo sluţbene poveznice meĊu ovim zloĉinima. Bili su riješeni tako što su pripisani lokalnim pijancima, lopovima ili osuĊivanim silovateljima nepoţeljnima, onima na koje se mogla svaliti bilo kakva optuţba. Po ovome je konaĉan broj ubijene djece bio 43. Nesterov je uzeo još jednu iglicu iz kutije i zabio je u središte Moskve, ĉime je Arkadij postao dijete 44.

KIKA

KIKA

Nesterov se probudio, lica priljubljena uz pijesak, otvorenih usta. Podigao se, sjeo i rukom otresao pijesak s lica. Sunce je nestalo iza oblaka. Potraţio je svoju djecu prelazeći pogledom preko plaţe, promatrajući zaigrane ljude. Njegov stariji sin, Efim, kojemu je bilo

KIKA

sedam godina, sjedio je uz rub vode. Ali njegov mlaĊi sin - kojemu je bilo svega pet godina - nije bio na vidiku. Okrenuo se prema svojoj ţeni. Ona je rezala sušeno meso, pripremajući ruĉak. "Gdje je Vadim?" Inesa je pogledala uokolo, odmah pogledom pronašavši njihova starijeg sina, ali ne i mlaĊeg. Ustala je, još uvijek drţeći noţ u ruci, okretala se, pogledala iza sebe. Ne pronašavši ga, ispustila je noţ. Oboje su krenuli prema Efimu i kleknuli pored njega, ona s jedne, on s druge strane. "Gdje ti je brat?" "Rekao je da ide k vama." "Kad?" "Ne znam." "Razmisli." "Ne tako davno. Nisam siguran." "Rekli smo vam da se ne razdvajate." "Rekao je da ide k vama!" "Nije otišao dublje u vodu?" "Krenuo je prema vama." Nesterov je ponovno ustao, zagledao se u more. Vadim nije otišao dublje, nije htio plivati. Bio je na plaţi, negdje meĊu ovim stotinama ljudi. Slike iz dosjea promicale su mu mislima. Jedna je djevojĉica bila ubijena uz popularnu šetnicu uz rijeku. Druga je bila ubijena u parku, iza spomenika, sto metara od svoje kuće. Ĉuĉnuo je uz sina: "Vrati se na prostirku. Ostani tamo bez obzira tko ti prišao, bez obzira što ti govorio. Ĉak i ako ti priĊe netko stariji koga bi trebao poštovati, ne miĉi se." Sjetivši se koliko je djece ubojica uspio nagovoriti da poĊu s njim u šumu, promijenio je mišljenje i zgrabio sina za ruku. "DoĊi sa mnom, zajedno ćemo potraţiti tvog brata." Njegova je ţena krenula uz plaţu, dok se on zaputio u suprotnom pravcu, vijugajući meĊu ljudima brzim korakom, prebrzim za Efima, kojeg je potom podigao u naruĉje. Plaţa je završavala visokom travom i rogozom. Vadima nije bilo. Efim nije znao mnogo o oĉevu poslu. Znao je za dvoje ubijene djece u svom rodnom gradu jer su mu roditelji rekli za njih, natjeravši ga da se zakune kako neće reći nikom drugom. Nitko se nije smio zabrinjavati zbog njih. Njihovi sluĉajevi bili su riješeni. Efim je znao da mu je mlaĊi brat bio u opasnosti. Bio je razgovorljiv, dobroćudan

KIKA

djeĉaĉić. Teško da bi prema ikome bio bezobrazan. Efim ga je trebao bolje ĉuvati i uvidjevši svoju krivnju, poĉeo je plakati. Na drugom je kraju plaţe Inesa poĉela dozivati svog sina. Proĉitala je dokumente koji su bili vezani za istragu koju je vodio njezin muţ. Znala je toĉno što se dogodilo nestaloj djeci. U panici je poĉela optuţivati sebe. Rekla je svom muţu da pomogne Lavu. Potakla ga je na to, upozorivši ga da istragu mora drţati tajnom. Po prirodi je bio izravan, a ovaj je posao traţio oprez. Proĉitala je sva njegova pisma prije nego što ih je odaslao, predlaţući mu ubacivanje odreĊenih fraza ako ih presretnu. Kad joj je pokazao kartu izbodenu iglicama, dotaknula je svaku posebno. Bio je to nevjerojatan broj i te je noći spavala u istom krevetu sa svojim sinovima. Povezivanje obiteljskog odmora s istragom bila je njezina ideja. Budući da se na jugu zemlje dogodio najveći broj ubojstava, jedini naĉin na koji je Nesterov mogao doći ovamo neopaţen bio je pod krinkom obiteljskog odmora. Tek je sad shvaćala da je time ugrozila sigurnost svoje djece. Dovela ih je u srce ovog tajnovitog zla. Podcijenila je moć tog stvora kojeg su traţili. Nijedno dijete nije bilo sigurno. Ĉinilo se kao da ih je birao nasumice, ubijao tek metrima od njihovih domova. Sad je uzeo njezina najmlaĊeg sina. Ostavši bez daha, poĉela je dozivati sina, izvikivala je njegovo ime ravno u lica ostalim kupaĉima, dok su joj se oĉi punile suzama. Ljudi su je okruţili tupim, ravnodušnim pogledima. Preklinjala ih je da joj pomognu. "Samo mu je pet godina. Oteli su ga. Moramo ga pronaći." Jedna ţena strogog izgleda pokušavala ju je smiriti. "Sigurno je tu negdje." "Ne razumijete: u velikoj je opasnosti." "Od ĉega?" Odgurnula je ţenu i osvrtala se uokolo, okrećući se, dozivajući svoje dijete. Odjednom je osjetila snaţan stisak muških ruku na svojim nadlakticama. "Moj je sinĉić odveden. Molim vas, pomozite mi da ga pronaĊem." "Zašto se ne smirite?" "Ne, bit će ubijen. Umrijet će. Morate mi pomoći da ga pronaĊem." Muškarac se nasmijao.

KIKA

"Nitko neće biti ubijen. Nema opasnosti." Poĉela se otimati, ali ĉovjek je nije puštao. Okruţena saţa-ljivim pogledima i dalje se pokušavala osloboditi. "Pustite me! Moram pronaći svog sina!" Nesterov se kroz gomilu progurao do svoje ţene. Pronašao je njihova mlaĊeg sina kako se igra u visokom rogozu, i sad je oba svoja djeteta nosio u naruĉju. Muškarac je pustio Inesinu ruku. Zgrabila je Vadima, obgrlivši mu glavu kao da se radilo o neĉem krhkom, lomljivom. Stajali su zajedno, kao obitelj, sa svih strana okruţeni narogušenim licima. Zašto su se tako ponijeli? Što im je bilo? Efim je šapnuo: "Hajdemo." Udaljili su se od gomile, uţurbano pokupili svoje stvari i krenuli prema vozilu. Pokraj makadamske ceste bila su parkirana samo ĉetiri druga vozila. Ostali su kupaĉi došli tramvajem. Nesterov je upalio motor i odvezao se. Natrag na plaţi, mršava ţena prosijede kose gledala je kako automobil nestaje u daljini. Zabiljeţila je broj tablice, zakljuĉivši da je ovu obitelj trebalo istraţiti.

Moskva 5. srpnja Ako bi kojim sluĉajem uhitili Lava, sve do juĉer nije postojalo ništa što bi moglo povezati Raisu s njegovom nesluţbenom istragom. Mogla ga je prijaviti i postojala je vjerojatnost da preţivi. No to više nije bio sluĉaj. U vlaku prema Moskvi, putujući s laţnim dokumentima, njihova je krivnja bila nedjeljiva. Zašto se Raisa ukrcala na vlak zajedno s Lavom? To se kosilo s njezinim osnovnim ţivotnim principom - preţivljavanjem. Preuzimala je na sebe golem rizik, a imala je drugu mogućnost. Mogla je ostati u Vualsku ne ĉineći ništa, ili još bolje, mogla je izdati Lava i nadati se da će joj ta izdaja osigurati budućnost. Bila je to ruţna strategija,

KIKA

dvoliĉna i vrijedna prezira, ali već je bila uĉinila mnoge ruţne stvari u ime preţivljavanja, ukljuĉujući i udaju za Lava, ĉovjeka kojeg je prezirala. Što se promijenilo? Nije se radilo o ljubavi. Lav je sad bio njezin partner, ali ne u izravnom, braĉnom smislu. Bili su partneri u ovoj istrazi. On joj je vjerovao, cijenio njezino mišljenje - ne iz ljubaznosti, već zato jer ju je doţivljavao jednakom sebi. Bili su udruţeni, imali su zajedniĉki cilj, ujedinjeni u neĉem vaţnijem od vlastitih ţivota. Puna energije, uzbuĊena, nije se htjela vratiti svom prijašnjem ţivotarenju, pitanju koliko će još svoje duše morati odrezati i prodati kako bi preţivjela. Vlak se zaustavio u Jaroslavskom kolodvoru. Lav je bio svjestan znaĉaja povratka ovamo i putovanja istom onom prugom na kojoj je pronaĊeno Arkadijevo tijelo. Vraćali su se u Moskvu, prvi put nakon njihova izgnanstva prije ĉetiri mjeseca. Nisu imali nikakva sluţbena posla ovdje. I ţivoti i istraga ovisili su im o tome da ne budu otkriveni. Budu li uhvaćeni, umrijet će. Razlog ovom putovanju bila je Galina Saporina, ţena koja je vidjela ubojicu, svjedokinja koja im je mogla opisati tog ĉovjeka, reći im njegovu dob, pribliţiti im ga uĉiniti ga stvarnim. Trenutno ni Lav ni Raisa nisu imali pojma kakva muškarca traţe. Nisu znali je li bio star ili mlad, vitak ili krupan, neuredan ili otmjen. Osim razgovora s Galinom, Raisa je predloţila i razgovor s Ivanom, njezinim kolegom nastavnikom. On je proĉitao dosta cenzuriranog zapadnjaĉkog materijala i imao je pristup zabranjenim izdanjima, ĉlancima iz ĉasopisa, novina, kao i neautoriziranim prijevodima. Mogao bi znati nešto o sliĉnim zloĉinima iz inozemstva: nasumiĉnim, serijskim, ritualnim ubojstvima. Raisa je o takvim zloĉinima znala samo osnovne stvari. Ĉula je za Amerikanca Alberta Fisha, koji je ubijao djecu i potom ih jeo. Ĉula je i priĉu o jednom Francuzu, doktoru Pettiotu, koji je tijekom Drugog svjetskog rata primao Zidove u svoj podrum, nudeći im zaštitu, a potom ih ubijao i spaljivao njihova tijela. Nije znala je li ovo bila tek sovjetska propaganda o propasti zapadnjaĉkog društva, koja je ubojice prikazivala kao proizvode iskvarenog društva i izopaĉene politike. Kad je njihova istraga bila u pitanju, deterministiĉka teorija bila je beskorisna.

KIKA

Znaĉila je da je jedini potencijalni sumnjivac bio stranac, netko ĉiji je karakter bio odreĊen ţivotom u kapitalistiĉkom društvu. Ali ubojica se oĉito s lakoćom kretao njihovom zemljom; govorio je ruski i šarmirao djecu. Ovaj je ubojica operirao unutar samog tkiva njihova društva. Sve što su ĉuli i znali o ovoj vrsti zloĉina bilo je ili laţno ili nevaţno. Morali su zaboraviti sve te teorije i poĉeti iznova. A Raisa je vjerovala kako je Ivanov pristup cenzuriranim tekstovima bio od kljuĉne vaţnosti za njihovo novo shvaćanje zloĉina. Lav se sloţio da će im ti podaci biti od koristi, ali mu je takoĊer bilo vaţno svesti na minimum njihovu interakciju s drugim ljudima. Njihov je najvaţniji zadatak bio razgovor s Gali-nom Saporinom, Ivan je bio manje vaţan. Lav nije bio sasvim siguran je li razgovor s njim uopće bio vrijedan opasnosti kojoj ih je izlagao. Ipak, znao je da je ovakvo razmišljanje bilo pod utjecajem osobnih ĉimbenika. Je li bio ljubomoran zbog Ivanova prijateljevanja s njegovom ţenom? Da, jest. Je li ţelio dijeliti ovu istragu s Ivanom? Ni na trenutak. Lav je pogledao kroz prozor, ĉekajući da svi izaĊu iz vlaka. Stanicama su obiĉno patrolirali agenti, i u civilu i uniformirani. Sva prometna ĉvorišta smatrala su se mogućim toĉkama infiltracije. Na cestama su se nalazile naoruţane kontrolne toĉke. Luke i pristaništa stalno su se nadzirale. Ali razina zaštite nigdje nije bila toliko visoka kao u Moskvi. Namjeravali su se potajice uvući u grad koji je imao najjaĉe osiguranje u drţavi. Jedina im je prednost bila to što Vasilij nije imao razloga vjerovati kako bi bili toliko nepromišljeni da se upuste u ovakav pothvat. Trenutak prije silaska s vlaka, Lav se okrenuo prema Raisi: "Ako te pogledaju u oĉi, straţari ili bilo tko drugi, ĉak i ako ti se uĉini da se radi o obiĉnom civilu, nemoj odmah spuštati pogled. Nemoj se smiješiti niti ĉiniti ikakve geste. Jednostavno zadrţi pogled neko vrijeme, a onda pogledaj u nešto drugo." Sišli su na peron, nisu nosili puno prtljage. Veliki kovĉezi uvijek su privlaĉili paţnju. Prebrzo su hodali i morali su usporiti. Lav je bio zahvalan zbog guţve koja je vladala na stanici. Svejedno, osjetio je kako mu znoj polako natapa ovratnik košulje. Pokušavao je uvjeriti samog sebe da nije bilo gotovo nikakve vjerojatnosti da ijedan od prisutnih agenata gleda baš u njih. Riješili

KIKA

su se svih pratitelja već u Vualsku. Svima su rekli kako idu na odmor u planine. Morali su traţiti dopuštenje za odlazak. Zbog svog ograniĉenog statusa uspjeli su dobiti svega dva dana. U velikoj vremenskoj stisci uputili su se prvo u šumu, koju su prohodali ukrug, pobrinuvši se da ih nitko ne slijedi. Kad su se uvjerili da su sami, vratili su se u dio šume pored ţeljezniĉke stanice. Presvukli su se iz svoje blatnjave odjeće, zakopali je zajedno s opremom za kampiranje i priĉekali vlak za Moskvu. Ukrcali su se u zadnji ĉas. Bude li sve išlo po planu, pokupit će izjavu svjedokinje, vratiti se u Vualsk i skloniti se u šumu kako bi opet uzeli svoju opremu i obukli blatnjavu odjeću. Ući će grad s jedne od sjevernih šumskih staza. Bili su gotovo na izlazu kad su iza sebe zaĉuli muški glas. "Dokumente." Lav se okrenuo bez oklijevanja. Nije se nasmiješio niti je pokušao izgledati opušteno. Ĉovjek s kojim su imali posla bio je agent drţavne sigurnosti. Ali Lav ga nije poznavao. Srećom. Predao mu je svoje dokumente. Raisa je uĉinila isto. Lav je prouĉavao muškarĉevo lice. Bio je visok, zdepast. Pogledom je polako prelazio preko njihovih papira, pokreti su mu bili tromi. Ovo je bila tek rutinska provjera. MeĊutim, rutinska ili ne, dokumenti koje je pregledavao bili su laţni, u najboljem sluĉaju bila je to jedva prolazna krivotvorina. U vrijeme dok je radio kao agent, Lava nikad ne bi prevarili ovakvi dokumenti. Nesterov mu je pomogao da doĊe do njih, prepravivši ih uz njegovu pomoć. Trudili su se, ali što su se više trudili, to je on postajao svjesniji njihovih slabosti: ogrebotina na papiru, toĉaka gdje je iscurila tinta, dvostrukih linija tamo gdje su dvaput udarili peĉatom. Sad se pitao kako se uopće mogao pouzdati u ove dokumente, a onda je shvatio da to nije ĉinio - nadao se da ih nitko neće provjeravati. Raisa je promatrala kako se agent zadubio u njihove dokumente i shvatila kako vjerojatno nije znao ĉitati. Ovu je ĉinjenicu prikrivao glumeći naroĉitu temeljitost. Ali ona je vidjela velik broj djece s ovim problemom i bila je kadra prepoznati znakove. Micao je usnama dok je pogledom prelazio preko teksta. Svjesna da će se zasigurno iskaliti na njima ako pokaţe da je prepoznala njegov problem, zadrţala je preplašeni izraz lica. Pretpostavljala je da će mu se svidjeti ĉinjenica

KIKA

da ga se boje: umirit će tako nesigurnost koju je moţda osjećao. I zaista, agent je provjerio njihove izraze lica, ne zbog sumnje u izvornost dokumenata, već iz zabrinutosti da su ga se moţda manje bojali. Zadovoljan, vidjevši da je još uvijek ulijevao strah, lupnuo je dokumentima o dlan, jasno im dajući do znanja da ih je još uvijek odmjeravao te da su njihovi ţivoti i dalje bili u njegovim rukama. "Pokaţite mi svoje torbe." Lav i Raisa otvorili su svoje male torbe. U njima nije bilo niĉeg osim nekoliko odjevnih predmeta i osnovnih higijenskih potrepština. Agentu je postajalo dosadno. Slegnuo je ramenima. Oni su smjerno kimnuli glavama i krenuli prema izlazu, trudeći se ne hodati prebrzo.

Istoga dana Nakon što je ugušio Fjodorovu istragu o smrti njegova sina, te ga prisilio na šutnju, Lav se sad spremao zatraţiti njegovu pomoć u vezi istoga sluĉaja. Trebao je Fjodora da ga odvede do stana Gali-ne Saporine jer sam nije mogao pronaći njezinu adresu. Zapravo, postojala je mogućnost da joj je i ime pogrešno zapamtio. U to vrijeme nije poklanjao mnogo paţnje njezinu imenu, a u meĊuvremenu se toliko toga dogodilo. Bez Fjodorove pomoći, izgledi za pronalazak ove svjedokinje bili su minimalni. Lav je bio pripravan na poniţenje, gubitak obraza, spreman podnijeti omalovaţavanje i prezir, sve samo da dobije izjavu svjedokinje. Iako je Fjodor bio agent KGB-a, Lav je raĉunao da će ţelja za pronalaskom ubojice njegova sina prevagnuti nad odanošću sluţbi. Bez obzira na mrţnju koju je Fjodor osjećao prema njemu, Lav je vjerovao kako će ih spojiti ţelja za pravdom. Ipak, Lavova procjena situacije prije ĉetiri mjeseca bila je toĉna. Neovlaštena istraga smrti njegova sina ugrozila bi sigurnost cijele njegove obitelji. Moţda je i sam Fjodor promijenio mišljenje. Moţda je vjerovao kako bi bilo bolje zaštititi ţive, prijaviti Lava Drţavi. U tom bi sluĉaju dobio i sigurnost i osvetu. Što će odluĉiti? Lav mu je pokucao na vrata. Upravo će saznati. Stambeni blok 18, ĉetvrti kat, vrata je otvorila starica - ista ona ţena koja mu se bila suprotstavila, ţena koja se usudila ubojstvo nazvati ubojstvom.

KIKA

"Ja sam Lav, ovo je moja ţena, Raisa." Starica je zurila u Lava. Sjećala ga se, mrzila ga je. Kratko je pogledala Raisu. "Što hoćete?" Raisa je odgovorila tihim glasom: "Ovdje smo zbog Arkadijeva ubojstva." Nastala je duga pauza, starica im je prouĉavala lica prije nego što je odvratila: "Došli ste na pogrešnu adresu. Ovdje nije bilo ubijenih djeĉaka." Prije nego što je zatvorila vrata, Lav ih je uspio zaustaviti nogom: "Bili ste u pravu." Oĉekivao je provalu bijesa. Umjesto toga, starica je zaplakala. Fjodor, njegova ţena i ova starica, Fjodorova majka, stajali su jedno do drugoga, graĊanska trojka - sud graĊana - i promatrali Lava kako skida svoj kaput i stavlja ga na stolicu. Svukao je potom dţemper i poĉeo otkopĉavati košulju. Pod njom, zalijepljena za njegova prsa, bila je cjelokupna dokumentacija o ubojstvima - fotografije, opisi, izjave, zemljopisna karta koja je prikazivala mjesta svih zloĉina: najvaţniji dokazni materijali koje su dosad prikupili. "Morao sam poduzeti odreĊene mjere opreza pri nošenju ovog materijala. Ovo su informacije o preko ĉetrdeset ubojstava djece, djevojĉica i djeĉaka, ubijenih u zapadnom dijelu naše drţave. Svi su ubijeni na gotovo jednak naĉin, na naĉin na koji je, vjerujem, ubijen i vaš sin." Lav je odlijepio papire s prsa: oni najbliţi koţi bili su vlaţni od znoja. Fjodor ih je uzeo i pregledao na brzinu. Njegova je ţena prišla bliţe, a potom i majka. Ubrzo su svi troje ĉitali dokumente, dodajući ih jedno drugom. Prvo je progovorila Fjodorova ţena. "A ako ga uhvatiš, što ćeš uĉiniti?" Nevjerojatno, ali ona je bila prva koja je Lavu postavila ovo pitanje. Dosad su se svi koncentrirali na to je li ga uopće bilo moguće uhvatiti. "Ubit ću ga." Nakon što je Lav objasnio prirodu svoje osobne istrage, Fjodor nije gubio vrijeme na uvrede ni optuţbe. Oĉito mu nije ni palo na pamet odbiti suradnju ili sumnjati u njihovu iskrenost, ili pak brinuti o posljedicama. Ni Fjodorova ţena ni njegova majka nisu na to

KIKA

pomišljale, barem ne u nekom znaĉajnijem smislu. Fjodor ih je odluĉio odmah odvesti do Galinina stana. Najkraći put vodio je preko pruge, preko mjesta na kojem je Arkadij ubijen. Na tom je mjestu bilo nekoliko pruţnih trakova koji su tekli paralelno na širokom prostoru okruţenom neureĊenim grmljem i stablima. U smiraj dana, Lav je uviĊao privlaĉnost ove skrovite niĉije zemlje. Iako u srcu grada, prostor je bio jezovito prazan. Je li djeĉak trĉao preko ovih pragova dok ga je ubojica progonio? Je li pao na tlo, oĉajniĉki pokušavajući pobjeći? Je li pored njih ravnodušno u mraku projurio vlak? Lav je osjetio olakšanje kad su sišli s pruge. Pribliţivši se stanu, Fjodor je zakljuĉio kako bi bilo najbolje da Lav ostane vani. Već je jednom nasmrt preplašio Galinu: nisu mogli riskirati da to opet uĉini. Lav se sloţio. K njoj će ići samo Raisa i Fjodor. Njih su se dvoje uspeli stepenicama, stigli do stana i pokucali. Iznutra su dopirali zvuci djeĉje igre. Raisi se to svidjelo. Nije, naravno, vjerovala da je ţena trebala biti majka da bi shvatila teţinu ovog sluĉaja, ali ĉinjenica da su Galinina vlastita djeca bila u opasnosti trebala bi je ponukati da im pomogne. Vrata je otvorila ispijena ţena u tridesetim godinama. Bila je debelo odjevena kao usred zime. Izgledala je bolesno. Nervoznim je pogledom upijala svaki djelić Raisine i Fjodorove pojave. Fjodor joj se obratio. "Galina, sjećaš li me se? Ja sam Fjodor, otac ubijenog djeĉaka Arkadija. Ovo je moja prijateljica Raisa. Ona ţivi u Vualsku, gradu u blizini Urala. Galina, došli smo jer muškarac koji je ubio mog sina ubija i drugu djecu u drugim gradovima. Zbog toga je Raisa doputovala u Moskvu, da bismo ga traţili zajedno. Treba nam tvoja pomoć." Galinin glas bio je tih, gotovo šapat. "Kako ja mogu pomoći? Ja ne znam ništa." Oĉekujući ovakav odgovor, Raisa je odvratila: "Fjodor nije ovdje u ulozi agenta KGB-a. Mi smo skupina oĉeva i majki, graĊana uţasnutih ovim zloĉinima. Tvoje se ime neće spominjati ni u kakvim dokumentima; nema dokumenata. Više nas nikad nećeš vidjeti, niti ćemo te pokušati kontaktirati. Ţelimo samo

KIKA

znati kako je izgledao. Koliko je otprilike star? Je li visok? Koje mu je boje kosa? Je li bio odjeven skupo ili jeftino?" "Ali muškarac kojeg sam ja vidjela nije bio s djetetom. Rekla sam vam već." Fjodor je odvratio: "Molim te, Galina, pusti nas na trenutak u stan. Razgovarajmo unutra." Ona je zatresla glavom. "Ne mogu vam pomoći. Ništa ne znam." Fjodor se poĉeo uzrujavati. Raisa ga je uhvatila za nadlakticu, ušutkavši ga. Morali su ostati smireni, nisu je smjeli prisiljavati. Strpljivost je bila kljuĉ. "U redu, u redu je, Galina. Nisi vidjela muškarca s djetetom. Fjodor je objasnio da si vidjela muškarca s torbom za alat, je li to istina?" Ona je kimnula glavom. "Moţeš li nam ga opisati?" "Ali s njim nije bilo nikakvo dijete." "Razumijemo. S njim nije bilo dijete. Jasno si nam to dala do znanja. Imao je samo torbu s alatom. Ali kako je izgledao?" Galina je razmišljala. Raisa je zadrţala dah, osjećajući kako će im ova ţena konaĉno opisati ubojicu. Nije im trebala informacija na papiru. Nije im trebalo potpisano svjedoĉanstvo. Trebao im je tek opis koji se mogao odbaciti, negirati. Trideset sekunda, samo im je to trebalo. Odjednom je Fjodor prekinuo tišinu rijeĉima: "Nećeš nastradati ako nam kaţeš kako je izgledao ĉovjek s torbom za alat. Nitko ne moţe nastradati zbog opisivanja ţeljezniĉkog radnika." Raisa je zurila u Fjodora. Pogriješio je. Ljudi su mogli stradati zbog opisivanja ţeljezniĉkog radnika. Mogli su stradati i zbog puno bezazlenijih stvari. Uvijek je najsigurnije bilo ne ĉiniti ništa. Galina je zatresla glavom, zakoraĉivši unatrag. "Ţao mi je, bio je mrak. Nisam ga dobro vidjela. Nosio je torbu, to je sve ĉega se sjećam." Fjodor je stavio ruku na vrata. "Ne, Galina, molim te..." Galina je zatresla glavom. "Odlazite." "Molim te, molim te..."

KIKA

Glas joj je od zabrinutosti postao kreštav, nalik glasanju uspaniĉene ţivotinje: "Odlazite!" Zavladala je tišina. Djeca su se prestala igrati. Na vratima se pojavio Galinin muţ. "Što se dogaĊa?" U hodniku su se vrata poĉela otvarati, ljudi su zurili u njih, promatrali, upirali prstom, dodatno uznemirivši Galinu. Osjetivši da gube kontrolu nad situacijom, da će izgubiti svoju jedinu svjedokinju, Raisa je zakoraĉila naprijed i zagrlila je kao da se opraštaju. "Kako je izgledao?" Dok su tako stajale obraz uz obraz, Raisa je išĉekivala, zatvorila je oĉi i nadala se. Osjetila je Galinin dah. Ali Galina nije odgovorila.

Rostov na Donu Istoga dana Maĉka je leţala na prozorskoj dasci, mašući repom lijevo-desno i prateći Nadju hladnim zelenim oĉima kao da se spremala skoĉiti na nju, doţivljavajući je tek kao prevelikog štakora. Maĉka je bila starija od Nadje. Njoj je bilo šest godina, maĉki osam ili devet. To je moţda objašnjavalo maĉkin nadmoćan stav. Nadjin je otac tvrdio da je ĉetvrt u kojoj su ţivjeli obilovala štakorima i da su im stoga maĉke bile neophodne. No to je bila djelomiĉna istina: Nadja je vidjela popriliĉno mnogo štakora, medu njima velikih, ĉak i odvaţnih primjeraka. Ali nikad nije vidjela da ova maĉka ĉini išta u vezi s tim. Bila je to lijena maĉka koju je razmazio njezin otac. Kako se ta maĉka mogla smatrati vrjednijom od nje? Nikad joj nije dozvolila da je dotakne, jednom ju je u prolazu pogladila po leĊima, na što je maĉka reagirala okretom i bijesnim mjaukom, a potom je nakostriješene dlake odjurila u kut kao da je Nadja poĉinila nekakav zloĉin. Nadja je nakon toga odustala od pokušaja da se s njom sprijatelji. Ako ju je ova maĉka odluĉila mrziti, onda će ona uzvratiti dvostruko snaţnijom mrţnjom.

KIKA

Ne mogavši ostati u kući ni trenutka duţe s tom maĉkom koja je netremice zurila u nju, Nadja je odluĉila izaći van iako je već bilo kasno. Ostatak njezine obitelji bio je u kuhinji i pripremao veĉeru. Znajući da neće dobiti dozvolu za odlazak u šetnju, nije ju ni zatraţila, već je navukla cipele i iskrala se kroz ulazna vrata. Ţivjeli su na obali Dona, ona, njezina majka, njezina mlada sestra i otac, u predgraĊu izrovanih ulica i ciglenih kućeraka. Gradska kanalizacija i tvorniĉke otpadne vode izlijevale su se u rijeku uzvodno od njihove kuće, i Nadja je ponekad sjedila i promatrala kako površinom vode promiĉu uzorci što ih je oblikovalo ulje, prljavština i kemikalija. Uz rijeku se u oba smjera protezala dobro ugaţena staza. Nadja je krenula uzvodno prema otvorenim poljima. Bilo je mraĉno, ali je ona dobro poznavala stazu. Dobro se snalazila u prostoru i koliko se mogla sjetiti, nije se nikad u ţivotu izgubila, ni jedan jedini put. Pitala se kakvim bi se poslom kad odraste mogla baviti djevojĉica koja se dobro snalazi u prostoru. Moţda bi mogla biti borbena pilotkinja. Ne bi imalo smisla da postane, na primjer, vozaĉica vlaka, jer one nikad nisu morale razmišljati kuda idu: vlak se nije mogao izgubiti. Otac joj je priĉao priĉe o borbenim pilotkinjama u ratu. Svidjele su joj se te priĉe, htjela je biti jedna od njih, lice s naslovni-ce, dobitnica Lenjinova ordena. Tako će privući oĉevu paţnju; bit će ponosan na nju. To će mu odvratiti paţnju od njegove glupe maĉke. Hodala je neko vrijeme pjevušeći sebi u bradu, sretna što je bila vani, daleko od te. maĉke, a onda je naglo zastala. U daljini je vidjela obris muškarca koji je hodao prema njoj. Bio je visok, ali u tami koja ju je okruţivala nije vidjela ništa više. Nosio je neku vrstu torbe. Obiĉno se nije bojala nepoznatih ljudi. A i zašto bi? Ali njezina je majka nedavno uĉinila nešto neobiĉno: posjela je Nadju i njezinu sestru te im kazala da ne razgovaraju s nepoznatim ljudima. Otišla je toliko daleko da im je rekla kako je bolje da budu neljubazne, nego da poslušaju bilo kakav zahtjev nepoznatih ljudi. Nadja se osvrnula iza sebe i pogledala prema kući. Nije bila toliko daleko; potrĉi li, mogla bi biti tamo za desetak minuta. Stvar je bila u tome da je ţarko ţeljela prošetati do svog omiljenog stabla koje se nalazilo dalje nizvodno. Voljela se uspinjati u njegovu krošnju, sjediti i tamo sanjariti. Ako to ne uĉini, ne doĊe li do tog stabla, smatrat će ovu šetnju neuspjehom. Zamišljala je ovo kao vojni

KIKA

zadatak: doĊe li do stabla, uspjela je. Naglo je odluĉila, jednostavno neće razgovarati s ovim ĉovjekom: samo će proći pored njega, a ako joj se obrati, poţeljet će mu dobru veĉer bez zaustavljanja. Nastavila je koraĉati stazom, a muškarac joj je bio sve bliţe. Je li ubrzao korak? Ĉinilo se da jest. Bilo je premraĉno da bi mu vidjela lice. Nosio je neku vrstu šešira. Pomaknula se prema rubu staze, ostavljajući mu dovoljno mjesta da proĊe pored nje. Razdvajalo ih je tek nekoliko metara. Nadja se odjednom prestrašila, osjetivši snaţnu potrebu da ga zaobiĊe. Nije razumjela zašto. Krivila je svoju majku za to. Borbene pilotkinje nisu se nikoga bojale. Potrĉala je. Zabrinuvši se kako će time uvrijediti ovog gospodina, povikala je: "Dobra veĉer!" Slobodnom rukom Andrej ju je zgrabio oko struka, podigavši njezino krhko tijelo u zrak i pribliţivši njezino lice svojem, piljeći joj u oĉi. Prestravila se, zadrţala je dah, a njezino sitno tijelo ukoĉilo se od straha. A onda se nasmijala. Oporavivši se od iznenaĊenja, omotala je ruke oko oĉeva vrata. "Preplašio si me." "Zašto si vani ovako kasno?" "Htjela sam prošetati." "Zna li ti majka da si vani?" "Zna." "Laţeš." "Ne laţem. Zašto dolaziš iz ovog pravca? Nikad ne dolaziš iz ovog pravca. Gdje si bio?" "Radio sam. Imao sam nekog posla u jednom selu malo izvan grada. Mogao sam se vratiti jedino pješice. Udaljeno je dva sata hoda." "Sigurno si umoran." Da, jesam. "Mogu li ti ja nositi torbu?" "Ali ja nosim tebe, pa ĉak i da ti dam svoju torbu, još ću uvijek nositi njezinu teţinu." "Mogla bih sama hodati i nositi tvoju torbu." "Mislim da ću moći sam." "Oĉe, drago mi je da si stigao kući." Još uvijek drţeći kćer u naruĉju, torbom je odgurnuo ulazna vrata. Zakoraĉio je u kuhinju. Njegova mlada kći potrĉala je prema njemu

KIKA

kako bi ga pozdravila. Promatrao je zadovoljstvo svoje male obitelji zbog njegova dolaska. Oĉito su podrazumijevali da će se vratiti nakon svakog izbivanja. Nadja je promatrala maĉku. Oĉito ljubomorna zbog paţnje koju joj je poklanjao njezin otac, maĉka je skoĉila s prozora i pridruţila se obiteljskom pozdravu, trljajući se o njegovu nogu. Dok ju je Andrej spuštao na pod, Nadja je slučajno nagazila na maĉju šapu, zbog ĉega je maĉka glasno mjauknula i pobjegla. Prije nego što je uspjela osjetiti i najmanji traĉak zadovoljstva, otac ju je zgrabio za ruĉni zglob, ĉuĉnuo i zagledao se u nju kroz debela kvadratna stakla svojih naoĉala, lica uzdrhtala od bijesa. "Da je više nikad nisi taknula!" Nadja je htjela zaplakati. Umjesto toga, ugrizla se za usnu. Već je nauĉila da plakanje nije ostavljalo nikakav dojam na njezina oca. Andrej je pustio zglob svoje kćeri i uspravio se. Postao je nervozan i bilo mu je vruće. Pogledao je u svoju ţenu. Ona nije krenula prema njemu, ali se nasmiješila. "Jesi li jeo?" "Moram pospremiti svoje stvari. Nisam gladan." Njegova ga ţena nije pokušala ni zagrliti ni poljubiti, ne pred djecom. Bio je strog u vezi tih stvari. Ona je razumjela. "Je li posao bio uspješan?" "Ţele da opet otputujem za nekoliko dana. Nisam siguran na koliko dugo." Ne ĉekajući njezin odgovor jer se već osjećao klaustrofobiĉ-no, krenuo je prema vratima koja su vodila u podrum. Maĉka ga je slijedila uzidgnuta repa, uzbuĊena. Zakljuĉao je vrata za sobom i poĉeo se spuštati stepenicama, osjetivši odmah olakšanje sad kad je bio sam. Ranije je u podrumu ţivio postariji braĉni par, ali nakon što je ţena umrla, muţ se preselio k sinu u stan. Uprava za smještaj još nije poslala nikog da ih zamijeni. Ovo nije bila ugodna prostorija: podrum ukopan u rijeĉnu obalu. Cigle su neprestano bile vlaţne. Zimi je soba bila zaleĊena. Unutra se nalazila buržujka, peć na drva koju je braĉni par bio prisiljen loţiti osam mjeseci u godini. Usprkos mnogim nedostacima, podrum je imao i jednu prednost. Bio je njegov. U jednom je kutu imao stolicu, a u drugom uski krevet koji je pripadao braĉnom paru. Ponekad je, kad su uvjeti bili podnošljivi, spavao ovdje dolje. Zapalio je plinsku

KIKA

svjetiljku te se ubrzo pojavila i druga maĉka, ušavši kroz rupu u zidu gdje su cijevi iz buržujke izlazile van. Otvorio je torbu. MeĊu papirima i ostacima ruĉka nalazila se staklenka ĉvrsto zatvorena poklopcem. Skinuo ga je. U staklenci, umotan u staro izdanje Pravde koje je bilo natopljeno krvlju, nalazio se ţeludac djevojĉice koju je ubio prije nekoliko sati. Zgulio je papir, pazeći pritom da ništa ne ostane zalijepljeno za meso. Stavio je ţeludac na kositreni tanjur, razrezavši ga prvo na trakice, a potom u kockice. Kad je završio, zapalio je vatru u peći. Kad je peć bila dovoljno vruća za peĉenje, oko Andreja se motalo već šest maĉaka. Isprţio je meso, ĉekajući da poprimi smeĊu boju prije nego što ga je vratio na tanjur. Stajao je tako neko vrijeme, gledajući kako mu se maĉke motaju oko nogu, uţivajući u prizoru njihove gladi, ne spuštajući hranu, draţeći ih, slušajući ih kako cvile. Bile su oĉajniĉki gladne, izlu-Ċene mirisom prţenog mesa. Nakon što se zasitio ovakvog poigravanja, spustio je tanjur na tlo. Maĉke su se stisnule uokolo tanjura i poĉele jesti, predući od uţitka. Iznad njih, Nadja je zurila u podrumska vrata, pitajući se kako to da su njezinu ocu maĉke bile draţe od vlastite djece. Bit će kod kuće samo dva dana. Ne, nije se smjela ljutiti na oca. Nije ga htjela kriviti, maĉke su bile krive. Pala joj je na pamet jedna ideja. Ne bi bilo teško ubiti maĉku. Ali bilo bi teško poslije izbjeći oĉev gnjev.

Istoga dana U Vorovskoj ulici, Lav i Raisa prikljuĉili su se redu ispred trgovine prehrambenih proizvoda. Trebat će im nekoliko sati da udu u trgovinu i naruĉe što im treba, prije nego što stanu u drugi red kako bi platili svoju narudţbu. Nakon toga ih je ĉekao i treći red u kojem će preuzeti namirnice. Mogli su u ovim redovima bez problema provesti i do ĉetiri sata, neupadljivo ĉekajući da se Ivan vrati kući. Ne uspjevši navesti Galinu Saporinu na razgovor, prijetila im je opasnost da se iz Moskve vrate praznih ruku. Galina je odgurnula Raisu od sebe, zalupivši joj vrata pred nosom. Našavši se u hodniku, okruţeni susjedima od kojih su neki moţda bili doušnici, ona i Fjodor nisu mogli pokušati ponovno. Postojala je i mogućnost da su Galina i njezin muţ pozvali Snage sigurnosti. Lav je smatrao da je to bilo malo

KIKA

vjerojatno. Galina je oĉito vjerovala kako je najsigurnije bilo ne ĉiniti ništa; pokuša li nešto dojaviti KGB-u, bila je u opasnosti da inkriminira samu sebe, da skrene paţnju na sebe. To im je bila slaba utjeha. Njihovo jedino postignuće dosad bilo je ukljuĉenje Fjodora i njegove obitelji u istragu. Lav je naloţio Fjodoru da sve informacije do kojih doĊe pošalje Nesterovu, budući da su agenti presretali pisma adresirana na Lava. Ipak, nisu bili ništa bliţe saznanju kakvog su ĉovjeka traţili. Zbog toga je Raisa inzistirala na razgovoru s Ivanom. Koju su drugu opciju imali doli napustiti grad praznih ruku? Lav je nevoljko pristao. Raisa nije uspjela Ivanu poslati poruku. Nisu mu mogli poslati pismo niti ga telefonski kontaktirati. Odluĉila je riskirati, nadajući se da će biti kod kuće. Ali znala je da je rijetko napuštao Moskvu, a i kad jest, bilo je to uvijek nakratko. Nije odlazio na odmor, nije ga zanimalo ladanje. Ako nije bio kod kuće, onda je vjerojatno bio uhićen. Mogla se samo nadati da je bio siguran. Iako se radovala ponovnom susretu s njim, nije gajila iluzije. Bit će to neugodan susret. Bila je s Lavom, muškarcem kojeg je Ivan mrzio, kao što je mrzio sve agente KGB-a, bez iznimke. Medu njima nije bilo onih dobrih. Ipak, njegova antipatija spram Lava nije bilo ono što ju je najviše brinulo. Bila je to njezina simpatija prema Ivanu. Iako Lava nikad nije seksualno prevarila, prevarila ga je s Ivanom u gotovo svakom drugom smislu, intelektualno, emocionalno, kritizirajući ga potajice. Sprijateljila se s muškarcem koji je sebe definirao kao suprotnost svemu što je Lav predstavljao. Bilo je neĉeg strašnog u upoznavanju ove dvojice muškaraca. Htjela je što prije reći Ivanu kako Lav više nije bio isti i kako se promijenio, kako je njegova slijepa vjera u Drţavu bila slomljena, uništena. Htjela mu je objasniti kako je bila u krivu u vezi svog muţa. Htjela je da obojica shvate da su razlike medu njima bile manje nego što su to mislili. Ali za to nije bilo pretjerane nade. Lav se nije veselio upoznavanju s Ivanom - Raisinom srodnom dušom. Bit će prisiljen promatrati kako izmeĊu njih vrcaju iskre, prisiljen izbliza promotriti muškarca za kakvog bi se Raisa bila udala samo da je mogla birati. To ga je još uvijek boljelo. Više od gubitka poloţaja, više od gubitka vjere u Drţavu. Bio je slijepo vjerovao u ljubav. Moţda se drţao ideje ljubavi kako bi

KIKA

izdrţao prirodu svog posla. Moţda je podsvjesno trebao vjeru u ljubav kako bi potaknula ĉovjeĉnost u njemu. To bi objasnilo ekstremna opravdanja koja je stvorio kako bi racionalizirao njezinu hladnoću spram sebe. Odbijao je vjerovati da ga je mrzila. Umjesto toga, zatvarao je oĉi i ĉestitao samom sebi na tome što je imao sve. Roditeljima je rekao kako je ona bila ţena o kakvoj je oduvijek sanjao. Bio je u pravu - to je sve što je ikad bila, san, fantazija, a ona je mudro igrala svoju ulogu u strahu za vlastitu sigurnost, povjeravajući Ivanu svoje prave osjećaje. Fantazija je razbijena prije nekoliko mjeseci. Ali zašto rane nisu zacjeljivale? Zašto nije mogao krenuti dalje, riješiti se tih osjećaja kao što se riješio odanosti KGB-u? Predanost KGB-u uspio je zamijeniti predanošću ovoj istrazi. Ali nije imao nikog drugog koga bi mogao voljeti; i nikad nije bilo nikog drugog. Istina je bila da se nije mogao osloboditi slabašne nade, fantazije kako bi ga Raisa moţda jednom mogla istinski zavoljeti. Iako je nevoljko vjerovao svojim osjećajima nakon što su ga tako prevarili u prošlosti, osjećao je da su on i Raisa bili bliţi nego ikad ranije. Je li to bio tek rezultat toga što su zajedno radili? Bila je istina da se više nisu ljubili i vodili ljubav. Otkad mu je Raisa rekla istinu o njihovoj vezi, osjećao je kako to ne bi bilo ispravno. Bio je prisiljen prihvatiti ĉinjenicu kako joj sva njihova prijašnja seksualna iskustva nisu ništa znaĉila - ili još gore, kako su joj bila neugodna. Ipak, daleko od toga da je vjerovao kako su ih u prošlosti okolnosti drţale zajedno. Ti imaš mene. Ja imam tebe. Lav je mislio da su ih okolonosti zapravo razdvajale. On je bio simbol Drţave, i to Drţave koju je Raisa prezirala. Ali sad je bio samo Lav, lišen moći i ogoljen od sustava koji je toliko prezirala. Bili su gotovo na vratima trgovine kad su na drugom kraju ulice ugledali Ivana. Nisu ga zaţvali, niti su na bilo koji drugi naĉin skretali paţnju na sebe, nisu se micali iz reda dok su ga promatrali kako ulazi u svoju zgradu. Raisa se spremala napustiti red, ali ju je Lav uhvatio za nadlakticu i sprijeĉio u njezinoj namjeri. Ivan je bio disident: moţda su ga slijedili. Lav je pomislio kako je moţda šuplja kovanica koju je pronašao u njihovu stanu pripadala Ivanu: moţda je bio špijun. Što je radila medu njezinom odjećom? Je li se Raisa bila razodjenula u Ivanovu stanu i pritom sluĉajno pokupila kovanicu? Lav je odbacio ove misli, svjestan kako se to samo ljubomora poigravala njime.

KIKA

Pregledao je ulicu. Pred Ivanovim stanom nije bilo agenata. Bilo je nekoliko oĉitih mjesta za nadzor - predvorje kina, ovaj red za hranu, zaklonjene veţe. Bez obzira na agentove sposobnosti, nadgledanje zgrade bilo je teško jer se radilo o sasvim neprirodnoj aktivnosti: trebalo je nepomiĉno stajati, sam, ne radeći apsolutno ništa. Nakon nekoliko minuta bio je siguran kako Ivana nitko nije nadgledao. Ne trudeći se dati razlog, niti glumiti kako su zaboravili novĉanik, napustili su red upravo u trenutku kad su konaĉno trebali ući u trgovinu. Bilo je to sumnjivo, ali Lav je raĉunao na to da se većina ljudi ipak neće htjeti petljati u tuda posla. Ušli su u zgradu i krenuli uz stepenice. Raisa je pokucala na vrata. Iznutra su se zaĉuli koraci. Potom nervozno pitanje. "Da?" "Ivane, Raisa je." Zaĉulo se pomicanje zasuna. Ivan je oprezno otvorio vrata. Vidjevši Raisu, njegove je sumnjiĉavosti nestalo i nasmiješio se. Ona je uzvratila osmijehom. Nekoliko stepenica niţe, Lav je promatrao njihov susret u polutami hodnika. Bilo joj je drago što ga vidi, bili su opušteni. Ivan je otvorio vrata, zagrlio je, sretan što je još uvijek ţiva. Tek je tad primijetio Lava. Osmijeh mu je u trenu nestao s lica. Odmaknuo se od Raise, odjednom je bio nesiguran i pogledavao je njezin izraz lica, provjeravajući je li ovo neka vrsta izdaje. Osjetivši njegovu nelagodu, rekla je: "Moramo ti mnogo toga objasniti." "Zašto ste ovdje?" "Bilo bi bolje da razgovaramo unutra." Ivan nije djelovao uvjereno. Raisa mu je dodirnula ruku. "Molim te, vjeruj mi." Stan je bio malen, lijepo namješten, ulaštenog drvenog poda. Bilo je u njemu knjiga: na prvi se pogled ĉinilo da se radilo samo o odobrenim naslovima: Gorki, politiĉki traktati, Marx. Vrata spavaće sobe bila su zatvorena, a u dnevnoj sobi nije bilo kreveta. Lav je pitao: "Jesmo li sami?" "Djeca su kod mojih roditelja. Ţena mi je u bolnici. Ima tuberkulozu." Raisa mu je opet dotaknula ruku. "Ivane, ţao mi je." "Mislili smo da si uhićena. Bojao sam se najgoreg." "Imali smo sreće. Premješteni smo u grad zapadno od Ura-Lav me odbio prijaviti kao izdajicu." Ivan nije uspio prikriti izraz iznenaĊenja, kao da je to što je Lav uĉinio bilo ravno ĉudu. PovrijeĊen, Lav je ipak nastavio šutjeti

KIKA

dok je Ivan zurio u nj, procjenjujući ga. "Zašto si odbio?" "Ona nije špijunka." "Kao da te istina prije zaustavila?" Raisa ga je prekinula. "Nemojmo sad ulaziti u to." "Ali to je vaţno. Radiš li još uvijek za KGB?" "Ne, degradiran sam u milicajca." "Degradiran? Lako si se izvukao." Ovo je bilo izreĉeno optuţujućim tonom. "To je samo privremena odgoda, degradacija, progon - produţena kazna u zabaĉenom kutku zemlje" Ţeleći ga umiriti, Raisa je dodala: "Nitko nas nije slijedio. Sigurni smo u to." "Prešli ste dug put do Moskve. Zašto?" "Trebamo pomoć." Ovo ga je zbunilo. "Kako vam ja mogu pomoći?" Lav je svukao kaput, dţemper, košulju - došavši tako do dokumenata zalijepljenih za tijelo. Ukratko je iznio cijeli sluĉaj i ponudio Ivanu papire. Ivan ih je uzeo, ali ih nije pogledao, već se zavalio u stolicu i odloţio papire na stol do sebe. Trenutak kasnije ponovno je ustao, uzeo lulu i paţljivo je napunio. "Pretpostavljam da milicija ne istraţuje ova ubojstva?" "Svi su ovi sluĉajevi pogrešno riješeni, zataškani, ili pripisani mentalno bolesnima, politiĉkim neprijateljima, pijancima, beskućnicima. Nitko ih nije povezao." "A vas dvoje sad zajedno radite...?" Raisa je porumenjela. "Da, zajedno radimo." "Ti mu vjeruješ?" "Da, vjerujem mu." Lav je bio primoran šutjeti dok mu je Ivan ispitivao ţenu, detaljno istraţujući prirodu njihove veze pred njim. "Zajedniĉki planirate riješiti ovaj sluĉaj?" Lav je odgovorio: "Ako Drţava ne ţeli, morat će ljudi sami." "Govoriš kao pravi revolucionar. Osim što si ti, Lave, proveo cijeli svoj ţivot ubijajući za Drţavu - bilo u ratu ili u miru, bilo Nijemce ili Ruse, ili koga god ti je Drţava naloţila mrziti. I sad bih ja trebao vjerovati da si odbacio sluţbenu politiku i poĉeo misliti svojom glavom? Ne vjerujem. Mislim da je ovo zamka. Ţao mi je Raisa, ali mislim da on pokušava povratiti svoj poloţaj u KGB-u. Prevario te, a sad ţeli prevariti i mene." "Nije Ivane. Pogledaj dokaze. Oni su stvarni, ne radi se o obmani." "Već jako dugo ne vjerujem papirnatim dokazima, ni ti ne bi trebala."

KIKA

"Vidjela sam jedno od ovih tijela, jednog djeĉaka izrezana trbuha, usta napunjenih mljevenom korom drveta. Vidjela sam ga, Ivane. Bila sam tamo. Netko je ovo uĉinio tom djetetu, netko je uţivao u tome i neće prestati. A milicija ga neće uhvatiti. Znam da nam nemaš razloga vjerovati. Ali ja ti ne mogu ništa dokazati. Ako mi ne moţeš vjerovati, onda mi je ţao što smo dolazili ovamo." Lav je zakoraĉio naprijed, spreman pokupiti papire. Ivan je poloţio ruku na njih. "Pogledat ću ih. Navucite zavjese. I sjednite, oboje, ĉinite me nervoznim." U sobi koja je zastorima bila odsjeĉena od vanjskog svijeta, Lav i Raisa sjedili su pored Ivana i prepriĉavali mu detalje cijelog sluĉaja, navodeći sve informacije za koje su vjerovali da bi mogle biti od koristi. Lav je ukratko iznio svoje zakljuĉke. "Ubojica uspijeva uvjeriti djecu da ga slijede. Tragovi u snijegu tekli su paralelno, djeĉak je pristao na šetnju šumom. Iako se ovi zloĉini ĉine ludima, oĉiti bi luĊak nesuvislo brbljao, oĉiti bi luĊak preplašio ovu djecu." Ivan je kimnuo glavom. "Slaţem se." "Budući da se ovom zemljom vrlo teško kretati bez odreĊenog razloga, on zasigurno ima posao koji ukljuĉuje putovanja. Sigurno ima i papire koji to potvrĊuju. Uklopljen je u društvo, pristojan, ugledan. Ono na što ne moţemo dati odgovor je..." "Zašto to radi?" "Kako ga mogu uhvatiti ako ne razumijem zašto to radi? Nemam njegovu sliku u glavi. Kakav je to ĉovjek? Je li mlad ili star? Bogat ili siromašan? Jednostavno nemamo pojma kakvu osobu traţimo - osim u osnovnim crtama. Znamo, dakle, da ima posao i da izvana izgleda kao normalna osoba. Ali takvi smo gotovo svi." Ivan je pušio lulu i upijao Lavove rijeĉi. "Bojim se da vam ne mogu pomoći." Raisa se nagnula prema njemu. "Ali ti imaš zapadnjaĉke ĉlanke o ovakvim vrstama zloĉina, o ubojstvima koja nisu motivirana uobiĉajenim razlozima?" "Što će vam oni reći? Mogao bih skupiti nekoliko ĉlanaka. Ali to ne bi bilo dovoljno da dobijete sliku ovog ĉovjeka. Ne moţete izraditi njegov profil iz dva ili tri senzacionalistiĉka teksta zapadnjaĉkog novinarstva."

KIKA

Lav se vrpoljio na stolici. Ovo je bio gubitak vremena. Ono što još više zabrinjava: jesu li si postavili nedostiţan cilj? Nisu bili opremljeni, ni materijalno ni intelektualno, za rješavanje ovog sluĉaja. Ivan je povukao dim iz lule i promatrao njihovu reakciju. "MeĊutim, znam ĉovjeka koji bi vam mogao pomoći. Zove se profesor Zazajev, umirovljeni psihijatar, bivši KGB-ov ispitivaĉ. Nakon što je oslijepio, doţivio je veliku promjenu, prosvjet-ljenje, baš kao i ti, Lave. Sad je priliĉno aktivan u podzemnim krugovima. Moţete mu ispriĉati ovo što ste upravo meni ispriĉali. Moţda će vam on moći pomoći. "Moţemo li mu vjerovati?" "Isto koliko i bilo kom drugom." "Što on toĉno moţe napraviti?" "Proĉitat ćete mu sve ove dokumente, opisati fotografije: moţda će biti u stanju rasvijetliti o kakvoj se ovdje osobi radi, koliko je star, iz kakve je obitelji, takve stvari." "Gdje on ţivi?" "Neće vam dopustiti da mu doĊete u stan. Vrlo je oprezan. On će doći ovamo, ako će uopće doći. Probat ću ga uvjeriti, ali ne mogu vam ništa obećati." Raisa se nasmiješila: "Hvala ti." Lav je bio zadovoljan: struĉnjak je bio bolja ideja od nekakvih novinskih ĉlanaka. Ivan je ustao, spustio svoju lulu i otišao do ormarića na kojem je stajao telefon.

Telefon. Ovaj je ĉovjek imao telefon u stanu, u svom urednom, dobro namještenom stanu. Lav je razgledavao stan. Nešto nije bilo u redu. Ovo nije bio obiteljski stan. Kako to da je ţivio u ovakvoj raskoši? I kako je uspio izbjeći uhićenje? Trebali su ga privesti nakon njihova izgnanstva. Naposljetku, KGB je imao dosje o njemu: Vasilij je Lavu pokazao fotografije. Kako je izbjegao vlastima? Poziv je bio uspostavljen. Ivan je zapoĉeo razgovor. "Profesore Zazajev, ovdje Ivan Sukov. Trebam vašu pomoć u vezi jedne

KIKA

zanimljive stvari. Ne mogu o tome preko telefona. Jeste li slobodni? Biste li mogli doći do mene? Da, odmah ako je to moguće." Lav je postao nervozan. Zašto ga je nazvao profesorom ako su bili tako bliski? Zašto bi ga tako nazvao, osim ako to nije napravio zato da uvjeri njih dvoje? Ovo je bilo pogrešno. Sve je bilo pogrešno. Lav je skoĉio tako da je njegova stolica odletjela na pod. Bio je na drugoj strani sobe prije nego što je Ivan uspio reagirati, zgrabio je telefon i omotao ţicu oko Ivanova vrata. Stajao mu je iza leda, naslonjen na zid u kutu sobe, steţući ţicu, daveći ga. Ivanove noge klizile su ulaštenim podom, dahtao je, nije mogao govoriti. Šokirana, Raisa je ustala. "Lave!" Lav je primaknuo prst ustima, dajući joj znak da ušuti. Dok je ţica još uvijek bila omotana oko Ivanova vrata, podigao je slušalicu i primaknuo je uhu. "Profesore Zazajev?" Netko je poklopio slušalicu. Krenuli su. "Lave, pusti ga!" Ali Lav je stegnuo ţicu još jaĉe. Ivanovo lice poprimalo je crvenu boju. "On je tajni operativac. Pogledaj kako ţivi. Pogledaj mu stan. Ne postoji profesor Zazajev. Upravo je nazvao nekog iz drţavne sigurnosti. Krenuli su ovamo." "Lave, griješiš. Ja ga poznajem." "On je laţni disident, ubaĉen u podzemlje kako bi mogao prijavljivati druge protudrţavne elemente, prikupljati dokaze protiv njih." "Lave, nisi u pravu." "Ne postoji profesor. Oni dolaze. Raisa, nemamo puno vremena! Ivan je prstima paniĉno grabio ţicu. Raisa je zatresla glavom, gurajući svoje prste pod ţicu, ublaţavajući tako njezin stisak. "Pusti ga, neka nam objasni." "Nisu li svi tvoji prijatelji uhićeni, svi osim njega? Ona ţena, Zoja, odakle misliš da je KGB dobio njezino ime? Nisu je uhitili zbog molitve. To im je bila tek izlika." Ivanove su noge nastavile kliziti sve dalje niz ulašteni pod, pa je Lav sad morao pridrţavati svu njegovu teţinu. Neće još dugo izdrţati. "Raisa, meni nikad nisi priĉala o svojim prijateljima. Nikad mi nisi vjerovala. Kome si se povjeravala? Razmisli!"

KIKA

Raisa je gledala u Lava, pa u Ivana. Jedna stvar bila je istinita: svi su njezini prijatelji bili mrtvi ili uhićeni, svi osim njega. Zatresla je glavom, odbijajući u to povjerovati - bila je to paranoja, paranoja koju je stvorila Drţava u kojoj je svaka optuţba, bez obzira koliko nevjerojatna, bila dovoljan razlog za smaknuće. Primjetila je kako je Ivan pokušavao otvoriti ladicu ormarića. Pustila je ţicu. "Lave, ĉekaj!" "Nemamo vremena." "Ĉekaj!" Otvorila je ladicu i poĉela prekapati po njoj. Unutra se nalazio oštar noţ za otvaranje pisama - oĉito je za njim Ivan posezao. Nije ga mogla kriviti zbog toga. Na dnu ladice nalazio se njegov primjerak knjige Kome zvono zvoni. Zašto knjiga nije bila skrivena? Uzela ju je. U njoj je pronašla list papira. Na njemu je bio popis imena: ljudi kojima je posudio knjigu. Neka su od njih bila prekriţena. Njezino je ime bilo prekriţeno. Na drugoj strani papira bio je popis onih kojima je tek namjeravao posuditi knjigu. Okrenula se prema Ivanu, unijevši mu drhtavom rukom papir u lice. Je li postojalo bezazleno objašnjenje? Ne, znala je da nije. Nijedan disident ne bi bio toliko neoprezan da napiše popis imena. PosuĊivao je knjigu kako bi inkriminirao druge. Lav je jedva pridrţavao Ivana. "Raisa, okreni se." Ona ga je poslušala i otišla na drugi kraj sobe, odakle je, još uvijek drţeći knjigu u ruci, slušala kako Ivan udara nogama o namještaj.

Istoga dana Budući da se radilo o agentu Sluţbe drţavne sigurnosti, Ivanova će smrt odmah biti oznaĉena kao ubojstvo, zloĉin koji je zasigurno poĉinio netko tko se opirao sustavu, protusovjetski element. Poĉinitelj je bio autsajder, nevjernik, time će se opravdati sveobuhvatna istraga. Nije bilo potrebe da se išta prikriva. Srećom za Lava i Raisu, Ivan je sigurno imao mnogo neprijatelja. Bio je to ĉovjek koji je prolazio kroz ţivot izdajući intelektualno radoznale graĊane, mameći ih obećanjem o cenzuriranom materijalu kao što grabeţljivac mami svoj plijen neodoljivim mamcem. Cenzurirani materijal davala mu je Drţava.

KIKA

Prije nego što su napustili stan, Raisa je uzela popis imena i tutnula ga u dţep. Lav je na brzinu skupio dokumente o sluĉaju. Nisu imali pojma koliko će dugo trebati Sluţbi drţavne sigurnosti da odgovori na Ivanov poziv. Otvorili su ulazna vrata i potrĉali niz stepenice, a onda se prisilili na usporeni hod niz ulicu. Došavši do kraja ulice, osvrnuli su se unatrag. U zgradu su ulazili agenti. Nitko u Moskvi nije imao razloga vjerovati da su se Lav i Raisa vratili. Oni neće biti prvi osumnjiĉeni. Agent na ĉelu istrage, ako mu Lav uopće padne na pamet, nazvat će KGB u Vualsku i saznati da su on i Raisa u planinama. Alibi će izdrţati ako se ne pojavi svjedok koji je vidio muškarca i ţenu kako ulaze u stambenu zgradu. Ako se to desi, onda će njihov alibi biti detaljnije ispitan. Ali Lav je znao da je sve ovo bilo nevaţno. Ĉak i da nije bilo dokaza, ĉak i da su zaista bili u planinama, ovo bi se ubojstvo moglo iskoristiti za njihovo uhićenje. Teţina dokaza bila je potpuno nevaţna. U njihovoj trenutnoj situaciji odluka da posjeti svoje roditelje bila je ĉista drskost. Ali prvi vlak za Vualsk kretao je tek u pet ujutro, i još vaţnije, Lav je znao kako mu je ovo posljednja prilika da s njima razgovara. Iako ih od trenutka svog izgnanstva iz Moskve nije smio kontaktirati, niti je dobio podatke o njihovu novom prebivalištu, on je ipak prije nekoliko tjedana uspio saznati njihovu adresu. Znajući kako su razliĉite drţavne sluţbe djelovale neovisno jedna o drugoj, vjerovao je kako ispitivanje o novoj adresi Stepana i Ane u Upravi za smještaj neće odmah biti dojavljeno KGB-u. Za svaki se sluĉaj laţno predstavio, pokušavajući ostaviti dojam kako zove po sluţbenoj duţnosti, pa je upitao za još nekoliko adresa, ukljuĉujući i onu Galine Šaporine. Iako nijedno drugo ime nije bilo registrirano, uspio je dobiti adresu svojih roditelja. Vasilij je moţda oĉekivao ovaj njegov poziv, moţda je upravo on i naredio da mu se izda adresa. Znao je da su Lavova najveća slabost u progonstvu bili njegovi roditelji. Ako ga je htio uhvatiti kako krši naredbe, onda su njegovi roditelji bili savršena zamka. Ali Lav ipak nije vjerovao kako su njegovi roditelji bili pod neprestanim nadzorom već ĉe-tiri mjeseca. Bilo je vjerojatnije da su ljudi s kojima su bili prisiljeni dijeliti stan bili špijuni. Morao je doći do svojih roditelja, a da pritom druga obitelj to ne sazna, ne vidi i ne ĉuje. O toj je tajnovitosti ovisila sigurnost njegovih roditelja, jednako

KIKA

kao i njegov i Raisin ţivot. Uhvate li ih, bit će povezani s Ivanovim ubojstvom i cijela će Lavova obitelj umrijeti, moţda ĉak i prije zore. Lav je bio spreman prihvatiti takav rizik. Morao se oprostiti s njima. Stigli su u Vornocovsku ulicu. Kuća je bila stara, izgraĊena prije Revolucije - jedna od onih koje su vlasti podijelile u stotine sićušnih stanova, meĊusobno odijeljenih tek prljavim plahtama obješenima preko konopaca. U njima nije bilo ni tekuće vode ni zahoda. Lav je vidio kako su kroz prozore virile cijevi kroz koje je izlazio dim iz peći na drva. Bio je to najprljaviji i najjeftiniji naĉin grijanja. On i Raisa odluĉili su ĉekati pravi trenutak za ulazak, nadgledajući zgradu sa sigurne udaljenosti. Na vrat su im slijetali komarĉi, primoravajući ih da se neprestano udaraju sve dok im dlanovi nisu postali prekriveni toĉkicama njihove vlastite krvi. Lav je znao da bez obzira na to koliko dugo stajao ovdje, neće moći utvrditi sa sigurnošću je li ovo bila zamka ili ne. Morao je ući. Okrenuo se prema Raisi. Prije nego što je progovorio, ona je rekla: "Ja ću ĉekati ovdje." Raisa se osjećala posramljenom. Vjerovala je Ivanu, a njezino je povjerenje bilo temeljeno na privlaĉnosti njegovih knjiga i novina, njegovih priĉa o zapadnjaĉkoj kulturi, njegovih navodnih planova za pomoć kljuĉnim disidentskim piscima da prokrijumĉare svoja djela na zapad. Laţi. Same laţi - koliko je pisaca i protivnika reţima uhvatio u zamku? Za koliko su rukopisa bili uskraćeni samo zato jer ih je on spalio? Koliko je pisaca i umjetnika poslao ĉekistima na uhićenje? Osvojio ju je svojim oĉitim suprotnostima s Lavom. Suprotnosti su bile maska. Disident je cijelo vrijeme bio agent, a agent je postao proturevoluci-onar. Disident ju je izdao, agent spasio. Nije se mogla oprostiti s Lavovim roditeljima u društvu svog muţa, stajati pored njega kao da mu je cijelo vrijeme bila odana, zaljubljena ţena. Lav ju je uzeo za ruku: "Bilo bi mi drago da ovo uĉinimo zajedno." Vrata zgrade bila su otkljuĉana. Unutra je zrak bio vruć i ustajao, pa su se odmah poĉeli znojiti: odjeća im se lijepila za leda. Vrata stana 27, na prvom katu, bila su zakljuĉana. Lav je već provalio u mnoge stanove. Stare brave obiĉno je bilo teţe provaliti od modernih. Vrškom dţepnog noţića skinuo je metalnu oplatu i otkrio mehanizam za zakljuĉavanje. Gurnuo je oštricu noţa u nj, ali se vrata nisu

KIKA

otvarala. Obrisao je znoj s ĉela, zastavši na trenutak, duboko dišući zatvorenih oĉiju. Obrisao je ruke o hlaĉe, ignorirajući komarce - samo neka bodu. Otvorio je oĉi. Koncentriraj se. Brava se otvorila škljoc. Jedina svjetlost u sobi dolazila je kroz prozor koji je gledao na ulicu. Soba je zaudarala po usnulim tijelima. Lav i Raisa ĉekali su na vratima da im se oĉi prilagode na tamu. Mogli su razaznati obrise triju kreveta: u dvama su krevetima leţali odrasli parovi. U najmanjem je krevetu, ĉinilo se, spavalo troje djece. U prostoru kuhinje spavalo je još dvoje djece, na prostirkama, na podu, pod stolom, poput pasa. Lav je pogledao usnule odrasle parove. Tu nije bilo njegovih roditelja. Jesu li mu dali pogrešnu adresu? Takva nesposobnost bila je uobiĉajena. Moţda su mu namjerno dali pogrešnu adresu? Ugledavši obris još jednih vrata, krenuo je prema njima, a pod nogama su mu zaškripale daske. Raisa je hodala za njim uz mnogo manje buke. Par u najbliţem krevetu poĉeo se meškoljiti. Lav je zastao, ĉekajući da se umire. Nastavio je, Raisa za njim. Otvorio je druga vrata. U ovoj sobi nije bilo prozora, nikakve svjetlosti. Lav je morao ostaviti vrata otvorenima kako bi mogao išta vidjeti. Uspio je razaznati dva kreveta medu kojima gotovo nije bilo razmaka, ĉak ih ni prljava plahta nije dijelila. Na jednom krevetu leţalo je dvoje djece. Na drugom odrasli par. Pribliţio im se. To su bili njegovi roditelji, stisnuti jedno uz drugo na uskom krevetu za jednu osobu. Lav se uspravio, okrenuo prema Raisi i šapnuo:

"Zatvori vrata." Primoran na kretanje u potpunom mraku, Lav je pipao duţ kreveta, a onda ĉuĉnuo uz uzglavlje svojih roditelja. Slušao je njihovo smireno disanje, zahvalan na potpunoj tami. Plakao je. Soba u koju su bili protjerani bila je manja od kupaonice u njihovu prijašnjem stanu. Nisu imali vlastitog prostora, ni naĉina da se izoliraju od druge obitelji. Poslali su ih ovamo da umru, i to s istom namjerom s kojom su Lava poslali u Vualsk: poniţenje.

KIKA

Istovremeno im je oboma stavio dlanove preko usta. Osjetio je kako se bude, preplašeni, napeti. Kako bi sprijeĉio vikanje, prišapnuo im je: "Ja sam. Lav. Budite tihi." Napetost je nestala iz njihovih tijela. Maknuo je ruke s njihovih usta. Ĉuo ih je kako sjedaju. Osjetio je majĉine ruke na svom licu. Dodirivala ga je u tami, ne mogavši ga vidjeti. Prsti su joj se zaustavili nakon što je dotaknula njegove suze. Ĉuo joj je glas, jedva ĉujan šapat: "Lave..." Oĉeve ruke pridruţile su se majĉinima. Lav je pritisnuo njihove dlanove o svoje obraze. Bio se zakleo da će se brinuti za njih i nije u tome uspio. Uspio je tek promrmljati: "Ţao mi je." Njegov je otac odvratio: "Nemaš se zbog ĉega ispriĉavati. Ovako bismo ţivjeli cijeloga ţivota da nije bilo tebe." Njegova se majka umiješala, glavom joj se rojio cijeli niz pitanja: "Mislili smo da ste mrtvi. Rekli su nam da ste oboje uhićeni." "Lagali su vam. Poslali su nas u Vualsk. Mene su degradirali, ali ne i uhitili. Sad radim za miliciju. Pisao sam vam mnogo puta, traţeći da vam se proslijede moja pisma, ali zasigurno su ih presretali i uništavali." Djeca u susjednom krevetu poĉela su se meškoljiti, krevet je zaškripao. Svi su utihnuli. Lav je priĉekao dok nije opet zaĉuo duboko ritmiĉno disanje. "Raisa je ovdje." Usmjerio je njihove ruke prema njoj. Svi ĉetvero drţali su se za ruke. Njegova je majka upitala: "Dijete?" "Nema ga." Lav je dodao, ne ţeleći komplicirati ovaj susret. "Spontani pobaĉaj." Raisa je ponovno progovorila, glasa nabijena osjećajima: "Ţao mi je." "Nisi ti kriva." Ana je dodala: "Koliko dugo ostajete u Moskvi? Moţemo li se sutra sastati?" "Ne, ne bismo uopće smjeli biti ovdje. Uhvate li nas, završit ćemo u zatvoru, kao i vi. Odlazimo u zoru."

KIKA

"Hoćemo li izaći da moţemo razgovarati?" Lav je razmislio o ovome. Nije bilo moguće da svi izaĊu iz stana bez da nekog probude. "Ne moţemo riskirati da se oni probude. Moramo ovdje razgovarati." Svi su neko vrijeme šutjeli, ruku povezanih u tami. Konaĉno, Lav je progovorio: "Moram vam pronaći bolji smještaj." "Ne, Lave. Slušaj me. Ĉesto si se ponašao kao da je naša ljubav prema tebi uvjetovana stvarima koje moţeš uĉiniti za nas. Ĉak i kad si bio dijete. To nije istina. Morate se koncentrirati na vlastite ţivote. Mi smo stari. Nije više vaţno gdje ţivimo. Jedina stvar koja nas je odrţavala na ţivotu bilo je išĉekivanje nekakvih vijesti o tebi. Moramo prihvatiti da je ovo naš posljednji susret. Ne smijemo raditi uzaludne planove. Moramo se oprostiti dok moţemo. Lave, ja te volim i ponosim se tobom. Ţao mi je što nisi imao bolju vlast kojoj bi sluţio." Anin je glas sad bio priliĉno smiren. "Imate jedno drugo, volite se. Imat ćete dobar ţivot, ja vjerujem u to. Stvari će biti drugaĉije za vas i vašu djecu. Rusija će biti drugaĉija. Ja sam puna nade." Bila je to fantazija, ali ona je uţivala vjerujući u nju i Lav joj nije htio proturjeĉiti. Stepan je uzeo Lava za ruku i tutnuo u nju omotnicu. "Ovo je pismo koje sam ti napisao prije nekoliko mjeseci. Nisam ti ga imao priliku dati jer su te preselili. Nisam ga htio slati poštom. Proĉitaj ga kad budeš sjedio u vlaku. Obećaj mi da ga nećeš proĉitati ranije. Obećaj mi." "O ĉemu se radi?" "Tvoja majka i ja dobro smo razmislili o sadrţaju ovog pisma. U njemu je sve što smo ti ţeljeli reći, a nismo uspjeli iz ovog ili onog razloga. U njemu su stvari o kojima smo davno trebali razgovarati." "Oĉe..." "Uzmi ga, Lave, zbog nas." Lav je uzeo pismo i njih se ĉetvero zagrlilo u tami posljedni put.

6. srpnja

KIKA

Lav je prilazio vlaku, Raisa pored njega. Je li na peronu bilo više agenata nego obiĉno? Je li bilo moguće da su ih već traţili? Raisa je prebrzo hodala: nakratko ju je uhvatio za ruku pa je usporila. Pismo koje su mu roditelji napisali ugurao je meĊu papire zalijepljene za prsa. Stigli su do svog vagona. Ukrcali su se u prenapuĉeni vlak. "Priĉekaj me tu." Kimnula je glavom. Ušao je u sićušni zahod, zakljuĉavši vrata za sobom i spustivši dasku kako bi umanjio smrad. Skinuvši jaknu i otkopĉavši košulju, skinuo je i tanku pamuĉnu vrećicu u kojoj su se nalazili dokumenti o ubojstvima. Bila je natopljena znojem, a tinta iz natipkanih dokumenata napravila mu je otisak na koţi kao da mu je netko oslikao prsa slovima. Pronašao je omotnicu s pismom i okretao je u ruci. Na njoj nije bilo imena, bila je zguţvana, prljava. Pitao se kako su njegovi roditelji uspjeli sakriti ovo pismo od druge obitelji, koja je sigurno pretraţila svu njihovu imovinu. Jedno od njih moralo je drţati pismo kod sebe cijelo vrijeme, i danju i noću. Vlak je krenuo, napuštali su Moskvu. Odrţao je obećanje. Sad ga je mogao proĉitati. Priĉekao je da napuste stanicu prije nego što je otvorio omotnicu i razmotao papir. Prepoznao je oĉev rukopis.

Lave, ni tvoja majka ni ja ne žalimo ni zbog čega. Volimo te. Stalno smo iščekivali dan kad ćemo razgovarati s tobom o ovoj stvari. Na naše iznenaĎenje, taj dan nikad nije došao. Mislili smo kako ćeš započeti razgovor kad budeš spreman. Ali nisi to učinio, uvijek si se ponašao kao da se to nije ni dogodilo. Možda je bilo lakše zaboraviti? Zbog tog nismo ništa rekli. Mislili smo da je to bio tvoj način suočavanja s prošlošću. Bojali smo se da si izbrisao taj dogaĎaj iz pamćenja i da bi razgovor o tome samo izazvao patnju i bol. Ukratko, bili smo

KIKA

sretni zajedno i nismo to htjeli uništiti. To je bilo kukavički od nas. Još jednom ponavljam, i ja i tvoja majka jako te volimo i ne žalimo ni za čim. Lave...

Lav je prestao ĉitati i okrenuo glavu od papira. Da, sjećao se što se dogodilo. Znao je što će dalje pisati u pismu. I da, proveo je cijeli ţivot pokušavajući to zaboraviti. Presavio je pismo prije nego što ga je paţljivo rasparao u sitne komadiće. Ustao je, otvorio prozor i izbacio komadiće van. Uhvaćeni u vjetru, nejednaki kvadratići papira podigli su se uvis i nestali iz vida.

Jugoistoĉna Rostovska oblast Šesnaest kilometara sjeverno od Rostova na Donu Istoga dana Nesterov je svoj zadnji dan u oblasti proveo u gradu Gukovo. Bio je u vlaku, putovao je natrag u Rostov. Iako novine nisu pisale o zloĉinima, priĉe o ubojstvima djece procurile su u javnost u obliku šapata i glasina. Zasad je milicija na svojim zatvorenim podruĉjima odbijala vidjeti ubojstva kao išta drugo doli odvojene, izolirane sluĉajeve. Ali ljudi izvan milicije, neopterećeni teorijama o naravi zloĉina, poĉeli su ih povezivati. Poĉela su kruţiti nesluţbena objašnjenja. Nesterov je ĉuo priĉu kako se radilo o divljoj zvijeri koja

KIKA

je ubijala djecu u šumama oko Šahtija. Na razliĉitim mjestima radilo se o razliĉitim zvijerima, a nadnaravna objašnjenja razliĉitih vrsta kruţila su cijelom oblasti. Ĉuo je od jedne preplašene majke kako se radilo o zvijeri koja je dijelom ţivotinja, dijelom muškarac, o djetetu kojeg su odgojili medvjedi, pa je stoga mrzio svu normalnu djecu i poĉeo ih jesti. Jedno je selo bilo uvjereno da se radilo o osvetniĉkom šumskom duhu, pa su ţitelji izvodili raskošne obrede ne bi li umirili tog demona. Stanovnici rostovske oblasti nisu znali za postojanje sliĉnih sluĉajeva udaljenih kilometrima. Vjerovali su da je ovo bila njihova pokora, zlo koje je samo njih muĉilo. Na odreĊeni naĉin, Nesterov se slagao s njima. Nije bilo sumnje da se nalazio u srcu ovog zloĉina. Koncentracija ubojstava bila je ovdje znaĉajno veća nego igdje drugdje. Iako nije nimalo vjerovao nadnaravnim objašnjenjima, bio je djelomice zaveden najuvjerljivijom i najraširenijom od brojnih teorija, koja je tvrdila da su zloĉine ĉinili nacistiĉki vojnici koje je Hitler ostavio za sobom kao svoj posljednji osvetniĉki ĉin: vojnici ĉija je naredba bila ubijanje ruske djece. Ovi su nacistiĉki vojnici uvjeţbali ruski naĉin ţivota, uklopivši se u zajednicu, dok su sustavno ubijali djecu u skladu s unaprijed dogovorenim ritualom. To bi objasnilo broj ubojstava, golemo geografsko podruĉje, okrutnost i izostanak seksualnog iskorištavanja. Nije se radilo o jednom ubojici, već o mnogo njih, moţda desetak, dvanaestak, koji su djelovali neovisno, putujući gradovima nasumice i birajući svoje ţrtve. Ova je teorija bila uzela toliko maha da su pojedine lokalne milicijske jedinice, koje su tvrdile da su riješile sve zloĉine, poĉele privoditi sve koji su znali njemaĉki. Nesterov je ustao. Protegnuo noge. Vozio se vlakom već tri sata. Bio je spor i neudoban, a on nije bio naviknut na dugotrajno sjedenje. Prošao je cijelim vagonom, otvorio prozor i promatrao kako se pribliţavaju svjetlima grada. Ĉuvši za ubojstvo djeĉaka imenom Petja, koji je ţivio na kolhozu blizu Gukova, otputovao je do njegova doma jutros. Djeĉakove roditelje pronašao je bez mnogo poteškoća. Iako im se laţno predstavio, iskreno je objasnio kako radi na istrazi koja ukljuĉuje sliĉna ubojstva velikog broja djece. Djeĉakovi roditelji bili su ţestoki zagovaratelji teorije o nacistiĉkim vojnicima,

KIKA

objašnjavajući mu kako su s Nijemcima moţda suraĊivali i ukrajinski izdajnici, pomaţući im da se asimiliraju u društvo i potom krenu nasumice ubijati. Djeĉa-kov je otac pokazao Nesterovu Petjin album poštanskih markica, koji su ĉuvali u drvenoj kutiji pod svojim krevetom kao posvetu svome ubijenom sinu. Nijedno od njih nije moglo gledati u markice bez plakanja. Nisu smjeli pogledati sinovo tijelo. Ali ĉuli su šTo mu je uĉinjeno. Bio je rasporen kao da ga je napala divlja zvijer, a u usta mu je bila nagurana zemlja kao da im je ubojica htio dodatno napakostiti. Otac, koji se borio u Domovinskom ratu, znao je da su nacistiĉki vojnici uzimali drogu kako bi postali okrutni, nemoralni i nemilosrdni. Bio je siguran da su ovi ubojice bili proizvod neke sliĉne nacistiĉke droge. Moţda su poslali ovisni o pijenju djeĉje krvi. Zašto bi inaĉe ĉinili ovakve zloĉine? Nesterov za njih nije imao rijeĉi utjehe, samo obećanje da će poĉinitelj biti uhvaćen. Vlak je konaĉno stigao u Rostov. Nesterov se iskrcao i razmišljao samo o tome da je uspio pronaći srce ovih zloĉina. Budući da je radio u rostovskoj miliciji, prije nego što su ga premjestili u Vualsk prije ĉetiri godine, nije imao problema s prikupljanjem informacija. Prema najnovijim podacima kojima je raspolagao, broj djece ubijene u sliĉnim okolnostima popeo se na pedeset sedam. Velik broj tih ubojstava dogodio se u ovoj oblasti. Je li bilo moguće da su diljem zapadnog dijela zemlje operirali bivši nacistiĉki vojnici? Golem dio zemlje bio je neko vrijeme pod njemaĉkom okupacijom. Sam Nesterov borio se u Ukrajini, te je svjedoĉio silovanjima i ubojstvima koje je vršila vojska u povlaĉenju. Odluĉivši ne priklanjati se nijednoj teoriji, odbacio je ustranu sva objašnjenja koja je ĉuo. Lavova misija u Moskvi bila je od kljuĉne vaţnosti za uvoĊenje odreĊenog stupnja profesionalnosti u nagaĊanja o identitetu ubojice. Nesterovljev je zada-tak bio prikupiti ĉinjenice u vezi ubojiĉinog prebivališta. Za vrijeme ovog odmora on i njegova obitelj odsjeli su u stanu njegove majke u Novom Naselju u Rostovu, izgraĊenom tijekom jednog od poslijeratnih stambenih programa, sa svim karakteristikama tipiĉnim za takve zgrade koje su bile izgraĊene kako bi ispunile kvotu, a ne kako bi se u njima ţivjelo. Već su se raspadale: poĉele su se raspadati prije nego što su uopće bile dovršene. Bez tekuće vode ili unutrašnjih zahoda, nalikovale su

KIKA

njegovoj kući u Vualsku. On i Inesa dogovorili su se kako će reći njegovoj majci da sad ţive u novom stanu. Njegovu je majku utješila ova laţ. Imala je osjećaj kao da je i sama sad ţivjela u tom novom stanu. Pribliţavajući se majĉinu stanu, Nesterov je pogledao na sat. Otišao je jutros u šest, a sad je bilo gotovo devet naveĉer. Proveo je petnaest sati u prikupljanju nevaţnih informacija. Vrijeme mu je isteklo. Sutra su se vraćali kući. Ušao je u dvorište. U njemu je visila oprana roba. Bilo je tu i njegove odjeće. Provukavši se izmeĊu odjeće, otvorio je vrata majĉina stana i zakoraĉio u kuhinju. Inesa je sjedila na drvenom stolcu, krvava lica, svezanih ruku. Za leĊima joj je stajao muškarac kojeg nije poznavao. Ne pokušavajući otkriti identitet ovog ĉovjeka, niti što se toĉno dogaĊalo, Nesterov je nasrnuo obuzet bijesom. Nije ga bilo briga što je ĉovjek bio uniformiran: ubit će ga bez obzira tko on bio. Podigao je stisnutu šaku. Prije nego što mu se uspio pribliţiti, osjetio je bol u podignutoj šaci. Pogledavši ustranu, vidio je ţenu staru ĉetrdesetak godina. U ruci je drţala crni pendrek. Već je negdje vidio to lice. Onda se sjetio - na plaţi, prije dva dana. U drugoj je ruci drţala pištolj, oĉito uţivajući u moći koju je imala. Dala je znak svom podreĊenom. On je zakoraĉio naprijed i bacio na pod hrpu papira. Oko nogu su im se razletjeli svi dokumenti koje je prikupio tijekom protekla dva mjeseca: fotografije, opisi, karte - dosje o ubijenoj djeci. "Generale Nesterov, uhićeni ste."

Vualsk 7. srpnja Lav i Raisa sišli su s vlaka i sad su stajali na peronu, praveći se kako prekapaju po svojim torbama sve dok ostali putnici nisu ušli u zgradu

KIKA

stanice. Bilo je kasno, ali još nije bio pao mrak, pa su oprezno sišli s perona na prugu i poţurili u šumu. Stigavši do mjesta na kojem su ostavili svoje stvari, Lav je zastao hvatajući zrak. Zurio je uvis, u stabla, pitajući se je li dobro odluĉio kad je uništio pismo. Je li svojim roditeljima tako uĉinio medvjedu uslugu? Razumio je zašto su htjeli zapisati svoje misli i osjećaje: htjeli su rasteretiti svoje duše. Ali Raisa mu je nedavno postavila dobro pitanje:

Zato možeš zaspati noću, zato što brišeš dogaĎaje iz sjećanja? Bila je u pravu više nego što je to znala. Dotaknula mu je nadlakticu. "Jesi li dobro?" Pitala ga je što je pisalo u pismu. On je pomislio kako bi joj mogao lagati i reći da je sadrţavalo informacije o njegovoj obitelji - podatke osobne naravi koje je bio zaboravio. Ali ona bi znala da laţe. Pa joj je umjesto toga rekao istinu, da je pismo uništio, rasparao ga u komadiće i bacio kroz prozor. Nije ga htio proĉitati. Njegovi su se roditelji mogli opustiti vjerujući kako su se rasteretili. Na njegovo olakšanje, nije preispitivala njegovu odluku niti dalje spominjala pismo. Rukama su uklonili pokrov od lišća i rahle zemlje sa svojih stvari. Svukli su gradsku odjeću, namjeravajući navući planinarsku opremu u kojoj su bili krenuli - bilo je to nuţno za uvjerljivost njihova alibija. Razodjenuti, sami, zastali su goli, zureći jedno u drugo. Moţda zbog opasnosti, moţda je samo iskorištavao situaciju, ali Lav ju je poţelio. Nesiguran u njezine osjećaje, nije uĉinio ništa, ĉekao je, bilo ga je strah napraviti prvi korak, kao da nikad prije nisu vodili ljubav, kao da im je ovo bio prvi put i nisu bili sigurni gdje su granice, nisu znali što je bilo prihvatljivo, a što ne. Ispruţila je ruku i dotaknula njegovu. To je bilo dovoljno. Privukao ju je i poljubio. Ubili su zajedno, obmanuli zajedno, kovali zavjeru, planirali i lagali zajedno. Bili su kriminalci, njih dvoje protiv ostatka svijeta. Bilo je vrijeme da obiljeţe poĉetak ove nove veze. Kad bi barem mogli ostati ţivjeti u ovom trenutku, skriveni ovdje u šumi, uţivajući zauvijek u ovim osjećajima.

KIKA

Vratili su se na šumsku stazu i ušli u grad. Stigavši kod Basarova, ušli su u glavnu prostoriju restorana. Lav je zadrţao dah, oĉekujući stisak neĉijih ruku na svojim ramenima. Ali nije bilo nikog, ni agenata ni milicajaca. Bili su sigurni, barem još jedan dan. Basarov je bio u kuhinji i nije se ĉak ni okrenuo kad ih je zaĉuo kako ulaze. Popevši se na kat, otkljuĉali su vrata svoje sobice. Pod njima su pronašli poruku. Lav je odloţio torbe na krevet. Podigao je poruku. Bila je od Nesterova, datirana danas.

Lave, ako sve bude po planu, čekam te u svom uredu u devet. DoĎi sam. Ponesi sve dokumente vezane uz stvar o kojoj smo razgovarali. Lave, jako je važno da ne zakasniš. Lav je pogledao na sat. Imao je pola sata.

Istoga dana Ĉak i nakon što je ušao u zgradu milicije, Lav nije htio riskirati. Dokumente o ubojstvima sakrio je medu sluţbene papire. Zastori Nesterovljeva ureda bili su navuĉeni i bilo je nemoguće zaviriti unutra. Pogledao je na sat: kasnio je dvije minute. Ne shvaćajući zašto bi to moglo biti toliko vaţno, pokucao je na vrata ureda. Ĉim je to uĉinio, vrata su se otvorila, kao da je Nesterov cijelo vrijeme ĉekao iza njih. Naglo, neobjašnjivo ţurno, povukao je Lava unutra i zatvorio vrata za njim. Nesterov se kretao s neuobiĉajenom nestrpljivošću. Stol mu je bio prekriven dokumentima u vezi sluĉaja. Šĉepao je Lava za ramena te progovorio tiho i uţurbano: "Slušaj me paţljivo i ne prekidaj me. Uhićen sam u Rostovu. Prisilili su me da priznam. Nisam imao izbora, drţali su mi obitelj u šaci. Sve sam im rekao. Mislio sam da ću ih moći uvjeriti da podignu naš sluĉaj

KIKA

na sluţbenu razinu. Sve su dojavili Moskvi. Optuţili su nas za protusovjetsko djelovanje. Vjeruju kako se radi o tvojoj osobnoj osveti protiv Drţave. Odbacili su naše informacije i proglasili ih sloţenim ĉinom zapadnjaĉke propagande: uvjereni su da ste ti i tvoja ţena špijuni. Ponudili su mi izbor. Spremni su ostaviti moju obitelj na miru ako im predam tebe i sve informacije koje smo dosad pokupili." Lavov se svijet srušio. Iako je znao da im je opasnost blizu, nije oĉekivao da će im već omesti planove. "Kad?" "Sad. Zgrada je opkoljena. Agenti će ući u ovu sobu za petnaest minuta, uhititi te u ovom uredu i uzeti sve dokaze koje smo dosad prikupili. Ja za to vrijeme trebam iz tebe izvući informacije do kojih si došao u Moskvi." Lav je zakoraĉio unatrag, gledajući na sat. Bilo je pet minuta poslije devet. "Lave, slušaj me. Postoji naĉin da pobjegneš. Ali ako ţeliš uspjeti, ne prekidaj me, ne pitaj ništa. Smislio sam plan. Udarit ćeš me mojim pištoljem, onesvijestit ćeš me. Onda ćeš izaći iz ureda, spustiti se stepenicama jedan kat niţe i sakriti se u urede s desne strane stepenica. Lave, slušaš li me? Moraš se koncentrirati. Vrata su otkljuĉana. UĊi u te urede, ne pali svjetla i zakljuĉaj vrata za sobom." Ali Lav nije slušao - mogao je razmišljati samo o jednom "Raisa?" "Nju upravo privode. Ţao mi je, ali za nju ne mogu uĉiniti ništa. Moraš se skoncentrirati Lave, inaĉe je sve gotovo." "Sve je gotovo. Bilo je gotovo onog trenutka kad si im sve ispriĉao." "Imali su sve Lave. Sav moj rad. što sam mogao? Dopustiti da mi pobiju obitelj? Ionako bi te uhitili. Lave, moţeš se ljutiti na mene ili moţeš pobjeći." Lav se oslobodio Nesterovljeva stiska i poĉeo nervozno hodati po uredu, pokušavajući poloviti sve nove informacije. Raisa je bila uhićena. Oboje su znali da će doći ovaj trenutak, ali su o njemu razmišljali tek kao o predodţbi, ideji. Nisu shvaćali što bi to zapravo znaĉilo. Spoznaja da je više nikad neće vidjeti gušila ga je. Njihova veza, ponovno roĊena prije jedva dva sata u šumi, bila je završena. "Lave?" Što bi ona htjela? Ne bi htjela da postane sentimentalan. Htjela bi da uspije, da pobjegne, da sluša. "Lave!"

KIKA

"U redu, koji je tvoj plan?" Nesterov je nastavio, ponavljajući ukratko prvi dio: "Udarit ćeš me mojim pištoljem, onesvijestiti. Onda ćeš izaći iz ureda, spustiti se stepenicama kat niţe i sakriti se u uredima s desne strane. Skrivaj se u tim uredima; priĉekaj da agenti uĊu u zgradu. Krenut će ovamo i proći pored tebe. Kad proĊu, spusti se u prizemlje i izaĊi kroz jedan od straţnjih prozora. Iza zgrade je parkiran auto. Ovo su kljuĉevi koje ćeš ukrasti od mene. Moraš napustiti grad. Ne traţi nikog i ne zaustavljaj se ni zbog ĉega, samo vozi. Imat ćeš malu prednost. Oni će misliti da pješaĉiš, da si negdje u gradu. Dok shvate da si uzeo auto, ti bi trebao biti slobodan." "Slobodan za što?" "Za rješavanje ovih zloĉina." "Moj put u Moskvu bio je beskoristan. Svjedokinja nije htjela s nama razgovarati. Još uvijek nemam pojma tko je taj ĉovjek." Nesterov je bio iznenaĊen. "Lave, ti to moţeš, ja to znam. Ja vjerujem u tebe. Trebaš otići u Rostov na Donu. Tamo je srce ovih zloĉina. Uvjeren sam da se moraš usredotoĉiti na to podruĉje. Postoje teorije o tome tko ubija ovu djecu. Jedna od njih ukljuĉuje skupinu bivših nacistiĉkih..." Lav ga je prekinuo. "Ne, ovo je djelo jedne osobe, samo jedne. On ima posao. Ĉini se normalnim. Ako si siguran da je koncentracija ubojstava najveća oko Rostova, onda on vjerojatno ţivi i radi ondje. Veza izmeĊu svih ovih mjesta je njegov posao. To znaĉi da ĉesto putuje: ubija na poslovnim putovanjima. Otkrijemo li kojim se poslom bavi, imamo ga." Lav je pogledao na sat. Imao je još samo nekoliko minuta. Nesterov je upro prstima u dva grada koja su im bila sumnjiva. "Koja je veza izmeĊu Rostova i Vualska? Istoĉno od Vual-ska nije bilo ubojstava. Bar ne znamo za njih. To znaĉi da mu je ovo krajnja toĉka, krajnje odredište." Lav se sloţio. "Tu je tvornica automobila. Uz pilane, to je jedino znaĉajnije industrijsko postrojenje. Ali u Rostovu postoje mnoge tvorni ce. Nesterov je poznavao oba grada bolje od Lava. "Tvornica automobila i Rostelmaš usko su povezani." "Što je Rostelmaš?" "Tvornica traktora, golema, najveća u SSSR-u." "Imaju li zajedniĉke komponente?"

KIKA

"Gume za GAZ-20 dolaze iz Rostova, a dijelovi motora odvoze se u zamjenu natrag na jug." Je li to mogla biti veza? Ubojstva su se dogaĊala uz prugu od juga prema zapadu. Slijedeći ovu teoriju, Lav je primijetio. "Ako tvornica automobila šalje dijelove u tvornicu Rostelmaš, onda ta tvornica zasigurno zapošljava svog tolkača. Netko dolazi ovamo kako bi osigurao da tvornica automobila ispuni kvote." "Ovdje su se dogodila samo dva ubojstva, i to nedavno. Tvornice suraĊuju već dugo." "Posljednja ubojstva poĉinjena su na sjeveru zemlje. To znaĉi da je tek dobio ovaj posao. Ili mu je tek sad dodijeljena ova linija putovanja. Trebaju nam podaci o zaposlenicima iz Rostel-maša. Ako smo u pravu, usporedbom njihovih podataka s lokacijama ubojstava uhvatit ćemo ubojicu." Bili su tako blizu. Da ih nisu pokušavali uhititi, da su imali slobodu djelovanja, mogli su otkriti ubojiĉino ime do kraja tjedna. Ali nisu imali ni taj tjedan ni podršku Drţave. Imali su ĉetiri minute. Bilo je devet sati i jedanaest minuta. Lav je morao krenuti. Uzeo je samo jedan dokument, popis ubojstava s datumima i lokacijama. To je sve što je trebao. Zguravši ga u dţep, krenuo je prema vratima. Nesterov ga je zaustavio. U ruci je drţao pištolj. Lav je uhvatio oruţje i zaustavio se na trenutak. Vidjevši ga kako oklijeva, Nesterov je kazao: "Ili će moja obitelj umrijeti." Lav ga je udario u sljepooĉnicu, razrezavši mu koţu, a Nesterov je pao na koljena. Još uvijek pri svijesti, pogledao je uvis. "Sretno, a sad me udari kako treba." Lav je podigao pištolj. Nesterov je zatvorio oĉi. Istrĉavši u hodnik, Lav je stigao do stepenica i tek je tad shvatio da je zaboravio kljuĉeve auta. Bili su na stolu. Okrenuo se, potrĉao natrag niz hodnik u ured, zakoraĉio preko Nesterova i zgrabio kljuĉeve. Zakasnio je - devet i petnaest, agenti su ulazili u zgradu. Lav je još uvijek bio u uredu, toĉno tamo gdje su ga ţeljeli. Istrĉao je preko hodnika, niz stepenice. Ĉuo je kako mu se pribliţavaju. Došavši do trećeg kata, skrenuo je udesno i zgrabio kvaku na vratima najbliţeg

KIKA

ureda. Bila su otkljuĉana, baš kao što je Nesterov i obećao. Ušao je unutra, zakljuĉavši vrata za sobom upravo u trenutku kad su se agenti uspeli stepenicama. Lav je ĉekao u tami. Svi su zastori bili navuĉeni i nitko izvana nije mogao vidjeti unutra. Ĉuo je ritmiĉno udaranje koraka. Stubištem su se uspinjala barem ĉetvorica agenata. Bio je u iskušenju da ostane u ovoj sobi, privremeno siguran iza zakljuĉanih vrata. Prozori su gledali na glavni trg. Provirio je van. Ispred glavnog ulaza stajala je skupina agenata. Morao je sići u prizemlje i dokopati se straţnjeg zida zgrade. Otkljuĉao je vrata, izvirio van. Hodnik je bio prazan. Zatvorivši vrata za sobom, krenuo je prema stepenicama. Odozdo je dopirao glas jednog agenta. Potrĉao je prema drugim stepenicama. Tu nije bilo nikoga. Ĉim je poĉeo trĉati, s najvišeg se kata zaĉulo vikanje: pronašli su Nesterova. Ĉuvši pozive svojih kolega, drugi val agenata ušao je u zgradu. Spuštanje stepenicama postalo je preopasno, pa je napustio Nesterovljev plan i ostao na prvom katu. Imao je samo nekoliko trenutaka pomutnje, koje je morao iskoristiti prije nego što se agenti organiziraju u skupine za potragu. Ne uspjevši sići u prizemlje, potrĉao je hodnikom i ušao u zahod ĉiji se prozor nalazio na straţnjem dijelu zgrade. Otvorio ga je. Prozor se nalazio visoko iznad tla i bio je toliko uzak da se kroz njega jedva moglo provući. Mogao bi se provući jedino ako najprije progura glavu i ramena, a tek potom ostatak tijela. S ove strane zgrade nije bilo agenata. Bio je moţda pet metara iznad tla. Provukao se kroz prozor i visio iznad tla, pritom se pridrţavajući stopalima. Shvatio je da se nije imao za što uhvatiti. Morat će se pustiti i pritom zaštititi glavu rukama. Pri padu je udario dlanovima o tlo, te potom zaĉuo pucke-tanje u ruĉnim zglobovima. Zaĉuo je povik i podigao pogled. Jedan je agent bio na prozoru najvišeg kata. Uoĉili su ga. Ignorirajući bol u zglobovima, ustao je i potrĉao prema boĉnoj uliĉici u kojoj je trebao biti parkiran automobil. Odjeknuli su pucnjevi. Komadići cigle prozujali su mu pored glave. Pognuo se u trku. Zaĉuo je još pucnjeva koji su se zviţdeći odbijali od asfalta. Skrenuo je za ugao i pobjegao s vatrene linije. Automobil je bio parkiran, spreman. Uzverao se u nj, okrenuo kljuĉ. Motor je kratko zabrektao i stao. Pokušao je ponovno. Automobil nije

KIKA

htio upaliti. Pokušao je još jednom - molim te -ovaj je put uspio. Ubacivši u brzinu, izvezao se na cestu i ubrzao, pazeći da gume ne zaškripe. Bilo je vaţno da agenti koji su mu bili za petama ne vide automobil. Bit će to jedno od rijetkih vozila na cesti. Budući da se radilo o milicijskom vozilu, nadao se da će svaki milicajac koji ga ugleda pretpostaviti kako je Lav jedan od njih. Na cesti nije bilo nikog. Lav je vozio prebrzo, nervozno, jureći prema izlazu iz grada. Nesterov nije bio u pravu. Nije mogao voziti sve do Rostova. Kao prvo, radilo se o nekoliko stotina kilometara, a on nije imao ni pribliţno dovoljno goriva za takav put niti ga je ikako mogao nabaviti. Još vaţnije, jednom kad shvate da je uzeo automobil, zatvorit će sve ceste. Morao je automobilom otići što je dalje mogao i nakon što ga dobro sakrije, iskrasti se u šumu i ukrcati na vlak. Sve dok nitko ne otkrije automobil, bez njega je imao puno veće izglede za bijeg. Izvezao se u smjeru zapada na jedinu veliku prometnicu koja je vodila izvan grada. Pogledao je u retrovizor. Ako KGB-ovci odluĉe organizirati pretres svih zgrada što su okruţivale sjedište milicije, budući da nisu znali da bjeţi automobilom, onda će imati otprilike sat vremena prednosti. Stisnuo je gas, dosegavši tako najveću brzinu koju je automobil mogao postići, osamdeset kilometara na sat. Ispred sebe ugledao je skupinu ljudi okupljenu oko parkiranog automobila: milicijskog automobila. Bila je to cestovna blokada. Nisu ništa prepustili sluĉaju. Ako je cesta prema zapadu bila blokirana, bila je i ona što je vodila prema istoku. Opkolili su grad. Njegova jedina nada bilo je probijanje kroz blokadu. Dodatno će ubrzati i zabiti se u automobil parkiran po širini ceste. Automobil će odletjeti ustranu. Morat će kontrolirati udarac. Ošteti li im vozilo, neće ga moći odmah nastaviti loviti. Bio je to plan oĉajnika, koji će smanjiti njegovu prednost na tek nekoliko minuta. Agenti su poĉeli pucati. Meci su udarali o haubu automobila, iskreći u sudaru s metalom. Jedan je metak probio vjetrobran-sko staklo. Lav se sakrio iza volana i više nije mogao vidjeti cestu. Automobil je išao u pravom smjeru: on je samo morao ĉvrsto drţati volan. Meci su nastavili probijati vjetrobransko staklo. Posvuda su prštale oštre krhotine. On je još uvijek drţao pravac - spreman na sudar.

KIKA

Automobil se trznuo nadolje i ustranu. Podigavši se u sjedalu, Lav je pokušao kontrolirati vozilo, ali je ono zanosilo ulijevo, gubio je kontrolu. Prostrijelili su mu gume. Nije ništa mogao uĉiniti. Automobil se prevrnuo na bok, prozor se razbio. Lav je završio na boĉnim vratima, tek nekoliko milimetara iznad ceste, klizeći cestom dok su u svim pravcima frcale iskre. Prednjim je dijelom udario u drugo vozilo, te se potom zavrtio. Okrenuo se na krov i sletio na rub ceste. Silina je odbacila Lava s vrata na krov, leţao je tamo zgrĉen dok se automobil konaĉno poĉeo zaustavljati. Otvorio je oĉi. Nije bio siguran hoće li se moći pomaknuti i nije imao snage pokušati. Zurio je u noćno nebo. Misli su mu usporeno prolazile glavom. Nije više bio u automobilu. Netko ga je izvukao van. Iznad njega se pojavilo neĉije lice i zaklonivši zvijezde, gledalo u njega. Napreţući se, Lav se usredotoĉio na lice. Bio je to Vasilij.

Rostov na Donu Istoga dana Aron je bio uvjeren kako će posao u miliciji biti uzbudljiv, ili barem uzbudljiviji od rada u kolhozu. Uvijek je znao da plaća nije bila visoka, ali ni konkurencija nije bila jaka. Aron, naime, nije bio poţeljan zaposlenik. Sve je bilo u redu s njim. Uvijek je bio dobar uĉenik. MeĊutim, rodio se s deformiranom gornjom usnom. Barem mu je lijeĉnik tako rekao - bila je deformirana i on tu nije mogao ništa uĉiniti. Izgledalo je to kao da mu je jedan dio gornje usne bio odrezan, a ostatak zašiven tako da se usna izdizala po sredini, otkrivajući dio prednjih zuba. Rezultat je bio neprestani podsmijeh. Iako ovo nije utjecalo na njegovu radnu sposobnost, itekako je utjecalo na njegovu sposobnost pronalaska posla. Milicija se ĉinila savršenim rješenjem, oni su uvijek traţili radnu snagu. Rugat će mu

KIKA

se, komentirati njegov izgled ĉim im okrene leda - na to je navikao. Sve će to podnijeti bude li mu dozvoljeno koristiti mozak. Pa ipak, evo ga tu, usred noći, u grmlju u kojem su ga grizli kukci, nadgledao je autobusnu stanicu, pazeći na znakove neuobičajenih

aktivnosti. Aronu nitko nije objasnio zašto mora sjediti ovdje, kao ni što bi to neuobičajena aktivnost mogla biti. Budući da je bio jedan od najmlaĊih ĉlanova svoje jedinice, bilo mu je samo dvadeset godina, pitao se je li ovo neka vrsta inicijacijskog rituala -test odanosti, provjera njegove sposobnosti da slijedi naredbe. Poslušnost se cijenila više od svega. Zasad je jedina osoba koju je vidio na stanici bila jedna djevojka. Bila je mlada, bilo joj je moţda ĉetrnaest ili petnaest, ali trudila se izgledati starije. Ĉinilo se da je bila pijana. Košulja joj je bila raskopĉana. Gledao ju je kako poravnava suknju i poigrava se s kosom. Što je radila na autobusnoj stanici? Prvi autobus doći će tek ujutro. Stigao je muškarac. Bio je visok, sa šeširom na glavi, u dugom kaputu. Stakla na njegovim naoĉalama bila su debela poput dna boce. Noseći elegantnu torbu zaustavio se kako bi prouĉio vozni red, prateći tekst prstom. Poput kakvog oskudno odjevenog pauka što je visio u kutu, djevojĉica je odmah ustala i prišla muškarcu. On je i dalje prouĉavao vozni red, a ona je kruţila oko njega, dotaknuvši mu prvo torbu, pa ruku, pa kaput. Ĉovjek ju je neko vrijeme ignorirao, a onda konaĉno skinuo pogled s voznog reda i pogledao je. Poĉeli su razgovarati. Aron nije ĉuo što su govorili. Djevojĉica se s neĉim nije slagala, tresući glavom. Onda je slegnula ramenima. Sloţili su se. Ĉovjek se okrenuo i izgledalo je kao da zuri ravno u Arona, promatrajući šipraţje pored autobusne stanice. Je li ga vidio? Bilo je to malo vjerojatno - oni su bili u svjetlu, on u sjeni. I muškarac i djevojĉica krenuli su ravno prema mjestu na kojem se skrivao. Aron je bio zbunjen, provjeravao je svoj poloţaj - bio je potpuno skriven. Nisu ga mogli vidjeti. A ĉak i da jesu, zašto su krenuli prema njemu? Bili su udaljeni svega nekoliko metara. Ĉuo ih je kako razgovaraju. Ĉekao je, zguren u šipraţju, no oni su prošli tik pored njega i krenuli prema šumi. Ustao je. "Stanite!"

KIKA

Muškarac se zaledio u mjestu, pogrbio ramena. Okrenuo se. Aron se potrudio zvuĉati autoritativno. "Što to radite vas dvoje?" Djevojĉica, koja se nije ĉinila nimalo preplašenom ni zabrinutom, odgovorila je: "Krenuli smo u šetnju. Što ti se dogodilo s usnom? Stvarno je ruţna." Aron je porumenio. Djevojĉica je zurila u njegovu usnu s oĉitim gaĊenjem. Na trenutak je zastao kako bi se sabrao. "Krenuli ste bludniĉiti. Na javnom mjestu; ti si prostitutka." "Ne, krenuli smo u šetnju." Muškarac je progovorio, patetiĉnim, jedva ĉujnim glasom: "Nitko nije uĉinio ništa loše. Samo smo razgovarali." "Dajte mi da vidim vaše papire." Muškarac je zakoraĉio naprijed i prekapao po dţepovima svoje jakne u potrazi za dokumentima. Djevojĉica je stajala iza njega, opušteno: zasigurno su je zaustavljali i prije. Nije izgledala nimalo zabrinuto. Aron je provjerio muškarĉeve dokumente. Zvao se Andrej. Papiri su bili ispravni. "Otvori torbu." Andrej je oklijevao, oblijevao ga je znoj. Uhvaćen je. Nije vjerovao da će se to ikad dogoditi: nije vjerovao da će njegov plan ikad podbaciti. Podigao je torbu, otvorio kopĉu. Mladi je milicajac virio u torbu i oprezno rukom pretraţivao njezinu unutrašnjost. Andrej je ĉekao zureći u svoje cipele. Kad je podigao pogled, mladić je u ruci drţao njegov noţ, dugi noţ nazublje-ne oštrice. Andrej je bio na rubu suza. "Zašto ovo nosiš?" "Ĉesto putujem i jedem u vlaku. Noţem reţem salamu. Jeftinu, tvrdu slamu, moja ţena odbija kupiti neku drugu vrstu." Andrej je zbilja koristio noţ prilikom objeda. Mladić je pronašao napola pojedenu salamu. Bila je jeftina i ţilava. Rub joj je bio iskrzan. Bila je izrezana istim ovim noţem. Aron je sad izvadio iz torbe staklenku s poklopcem. Bila je ĉista i prazna. "Ĉemu ovo sluţi?" "Neki su dijelovi strojeva koje prikupljam na svom poslu osjetljivi, neki su prljavi. Ta mi je staklenka od velike koristi. Slušajte, znam da nisam trebao nikud krenuti s ovom djevojkom. Ne znam što me

KIKA

spopalo. Stajao sam tu, prouĉavao vozni red za sutra i ona mi je prišla. Znate kako je s takvim potrebama. Jedna me svladala. Ali, pogledajte u dţep torbe, naći ćete u njemu moju partijsku ĉlansku iskaznicu." Aron je pronašao iskaznicu. Našao je i fotografiju muškarĉeve ţene i dviju kćeri. "Moje kćeri. Nema potrebe da itko za ovo zna, zar ne? Djevojka je kriva: ja bih već bio na putu kući da me nije izazvala." Pošteni graĊanin kojeg je na trenutak iskvarila pijana djevojka, grešnica. Ĉovjek je bio ljubazan: nije zurio u Aronovu usnu niti bezobrazno komentirao njegov izgled. Ponašao se kao da su bili jednaki iako je bio stariji, imao bolji posao i bio ĉlan Partije. On je bio ţrtva. Ona je bila kriva. Nakon što je isprva pomislio kako je uhvaćen, sad se Andrej osjećao gotovo slobodnim. Fotografija njegove obitelji pokazala se neprocjenjivom u brojnim situacijama. Ponekad ju je koristio kako bi neodluĉnu djecu uvjerio da je bio ĉovjek kojem su mogla vjerovati. I sam je bio otac. U dţepu hlaĉa napipao je grubi konopac. Ne veĉeras: u budućnosti će morati biti strpljiviji. Više nije mogao ubijati u svom rodnom gradu. Aron se spremao pustiti ovog ĉovjeka, vraćao je iskaznicu i fotografiju natrag u torbu, a onda je unutra ugledao još nešto: novinski isjeĉak presavijen napola. Izvadio ga je van i rastvorio. Andrej više nije mogao gledati ovog idiota s odvratnom usnom kako dodiruje taj komad papira svojim prljavim prstima. "Moţeš li mi to vratiti, molim te?" Po prvi put u muškarĉevu se glasu pojavila ljutnja. Zašto mu je ovaj isjeĉak bio tako vaţan? Aron je prouĉavao stranicu. Bio je to isjeĉak star nekoliko godina, slova su izblijedjela. Nije bilo teksta, samo slika - sve ostalo bilo je izrezano pa je bilo nemoguće reći u kojim je novinama ĉlanak bio objavljen. Sve što je ostalo bila je fotografija iz Domovinskog rata. Na njoj je bila goruća olupina njemaĉkog tenka. Ispred su stajali ruski vojnici, pušaka pobjedonosno uprtih u nebo, s mrtvim njemaĉkim vojnicima pod nogama. Bila je to pobjedniĉka fotografija, propagandna fotografija. Zbog svoje deformirane gornje usne Aron je jako dobro shvaćao zašto je ova fotografija

KIKA

objavljena u novinama. Ruski vojnik u središtu fotografije bio je zgodan mladić neodoljiva osmijeha.

Moskva 10. srpnja Lavovo je lice bilo nateĉeno, bolno na dodir. Desno mu je oko bilo zatvoreno, skriveno iza nabora podbule koţe. Boĉnom stranom prsa širila mu se jaka bol kao da je slomio nekoliko rebara. Na mjestu sudara bila mu je pruţena osnovna medicinska pomoć, ali ĉim je ustanovljeno da nije u ţivotnoj opasnosti, ukrcali M I ga u kamion s naoruţanom straţom. Na putu prema Moskvi svaku je izboĉinu na cesti osjetio poput udarca u trbuh. Nije dobio lijekove za ublaţavanje boli, pa je tijekom putovanja nekoliko puta izgubio svijest. Straţari su ga budili podbadajući ga cijevima svojih pušaka, bojeći se da bi njih mogli okriviti za njegovu smrt. Lav je tijekom putovanja naizmjence osjećao grozniĉavu vrućinu ili nepodnošljivu hladnoću. Ipak, ove su rane, u to je bio siguran, bile tek poĉetak. Nije mu promakla ironija njegova dolaska na ovamo - u podrumsku ćeliju za ispitivanje u Lubjanki. Ĉuvar Drţave postao je njezinim zatvorenikom, to nije bilo tako neuobiĉajeno. Ovako su se dakle osjećali neprijatelji njegove zemlje. Vrata su se otvorila. Lav je podigao pogled. Tko je bio ovaj ĉovjek ovješene koţe i ţutih zuba? Bio je to njegov bivši kolega, tog se sjećao. Ali nije se mogao sjetiti imena. "Ne sjećaš me se?" "Ne." "Ja sam doktor Zarubin. Sreli smo se nekoliko puta. Posjetio sam te kad si bio bolestan, ne tako davno. Ţao mi je što te vidim u ovoj situaciji. Ne mislim to kao kritiku sluĉaja koji se vodi protiv tebe; on je pravedan i neophodan. Jednostavno ţelim reći da bih volio da to nisi uĉinio."

KIKA

"Što sam uĉinio?" "Izdao svoju zemlju." Doktor je pregledao Lavova rebra. Svaki ga je njegov dodir tjerao na stiskanje zuba. "Rebra ti nisu slomljena, iako su meni rekli da jesu. Samo su natuĉena. Nema sumnje da te to boli. Ali tvoje rane ne zahtijevaju operacije. Dobio sam naredbu da ti oĉistim posjekotine i previjem rane." "Lijeĉenje prije muĉenja, to je specijalnost ovog mjesta. Jednom sam prilikom spasio ĉovjeku ţivot samo kako bih ga doveo ovamo. Trebao sam ostaviti Brodskog da se utopi u onoj rijeci." "Ne znam o kome priĉaš." Lav je ušutio. Lako je ţaliti zbog svojih djela jednom kad stvari više nisu na vašoj strani. Razumio je, jasnije nego ikad, da mu je jedina prilika za iskupljenje iscurila iz ruku. Ubojica neće biti uhvaćen, ne zbog svoje nevjerojatne inteligencije, već zbog toga što njegova zemlja odbija priznati da takav ĉovjek uopće moţe postojati, dajući mu tako savršen imunitet. Doktor je završio s previjanjem Lavovih rana. Ovo je trebalo osigurati njegovu potpunu prisebnost tijekom ispitivanja koja će uslijediti. Trebalo ga je izlijeĉiti kako bi ga mogli bolje muĉiti. Doktor se nagnuo naprijed i šapnuo Lavu u uho. "Sad ću se pobrinuti za tvoju ţenu. Tvoja lijepa ţena zavezana je u susjednoj sobi. Potpuno bespomoćna, i to tvojom krivnjom. Sve što ću joj uĉiniti tvoja je krivnja. Natjerat ću je da zamrzi dan kad te je zavoljela. Natjerat ću je da to izrekne naglas." Kao da je ovaj ĉovjek priĉao stranim jezikom, Lavu je trebalo nekoliko trenutaka da shvati što je to uopće govorio. Nije imao ništa protiv ovog ĉovjeka. Jedva ga je prepoznao. Zašto je prijetio Raisi? Lav je pokušao ustati i baciti se na doktora. Ali njegova je stolica bila priĉvršćena za pod, a on privezan za stolicu. Doktor Zarubin je uzmaknuo poput ĉovjeka koji se odviše pribliţio lavljem kavezu. Gledao je kako se Lav napreţe pod remenjem, crvena lica, podbuhla oka. To mu je bilo zanimljivo -nalik promatranju muhe uhvaćene u ĉaši. Ovaj ĉovjek nije razumio narav svoje nevolje.

Bespomoćnost.

KIKA

Doktor je pokupio svoju torbu i priĉekao da straţar otvori vrata. Oĉekivao je kako će Lav vikati za njim, moţda prijetiti da će ga ubiti. Ali, na njegovu ţalost, to se nije dogodilo. Otišao je tek nekoliko metara dalje niz hodnik, ravno do vrata susjedne ćelije. Bila su otvorena. Raisa je bila privezana za stolicu na identiĉan naĉin kao njezin muţ. Doktora je uzbuĊivala pomisao kako će ga ona prepoznati i shvatiti da je trebala prihvatiti njegovu ponudu. Da je to uĉinila, sad ne bi bila u opasnosti. Oĉito nije imala talent za preţivljavanje kao što je bio vjerovao. Posjedovala je izvanrednu ljepotu koju nije iskoristila, već je umjesto toga izabrala vjernost. Moţda je vjerovala u zagrobni ţivot, u raj u kojem će njezina vjernost biti nagraĊena. To joj ovdje neće pomoći. Znajući kako će ga njezino ţaljenje uzbuditi, ĉekao je da poĉne preklinjati:

Pomozi mi. Sad će prihvatiti sve uvjete: moći će od nje traţiti što ga je volja. Moći će postupati s njom kao sa smećem, a ona će to drage volje prihvatiti i traţiti još. Podat će mu se potpuno. Doktor je otvorio vratašca u zidu ćelije. Iako su rešetkasta vrata izgledala kao dio ventilacijskog sustava, prava im je namjena bila prenošenje zvuka iz jedne ćelije u drugu. Htio je da Lav ĉuje svaku rijeĉ. Raisa je gledala kako se Zarubinovo lice ovjesilo u karikiran izraz tuge, kojim joj je htio reći:

Da si barem prihvatila moju ponudu. Odloţio je svoju torbu na pod, te je poĉeo pregledavati iako nije bila ozlijeĊena. "Moram pregledati svaki djelić tvog tijela. Za svoj izvještaj, razumiješ."

KIKA

Raisa je bila uhićena bez ikakvih komplikacija. Agenti su opkolili restoran: ušli su unutra i uhitili je. Dok su je izvodili van, Basarov je povikao za njima kako je zasluţila sve što joj se sprema. Zavezana, u kamionu, nije imala pojma što se dogodilo Lavu dok nije naĉula kako je jedan agent rekao da je uhvaćen. Iz zadovoljstva u njegovu glasu shvatila je da je Lav pokušao pobjeći. Pokušala je gledati ravno preda se dok su doktorove ruke prelazile preko njezina tijela, pravila se da on nije ovdje. Ali povremeno joj je pogled ipak bjeţao prema njemu. Zglobovi prstiju bili su mu dlakavi, a nokti savršeno ĉisti i uredno odrezani. Straţar iza nje poĉeo se smijati djetinjim smijehom. Usredotoĉila se na misao kako je njezino tijelo bilo izvan njegova dohvata i kako nije mogao, ma što ĉinio, doći do nje. Bilo je nemoguće zadrţati ovu misao. Njegovi su se prsti kretali unutrašnjošću njezina bedra s uţasnom i namjernom sporošću. Osjetila je kako joj se oĉi pune suzama. Zaustavila ih je treptanjem. Zarubin joj se još više pribliţio: lica su im bila sasvim blizu. Poljubio joj je obraz, usisavajući joj koţu u svoja usta kao da se spremao zagristi u nju. Vrata su se otvorila. Vasilij je ušao u ćeliju. Doktor se odmaknuo, ustao, zakoraĉio unatrag. Vasilij je bio iznerviran. "Ona nije ozlijeĊena. Nema potrebe da budeš ovdje." "Samo sam provjeravao." "Moţeš ići." Zarubin je uzeo svoju torbu i izašao. Vasilij je zatvorio rešetku u zidu. Ĉuĉnuo je pred Raisu i promotrio njezine suze. "Jaka si. Moţda misliš da moţeš izdrţati. Razumijem tvoju ţelju da ostaneš vjerna svom muţu." "Stvarno?" "U redu, imaš pravo. Ne razumijem. Ţelim ti reći da bi za tebe bilo bolje da mi sve odmah kaţeš. Ti misliš da sam ja ĉudovište. No znaš li od koga sam nauĉio tu reĉenicu? Od tvog muţa, to je on obiĉno govorio ljudima prije muĉenja - nekima upravo u ovoj prostoriji. Iskreno je to mislio, ako je to uopće bitno." Raisa je promatrala privlaĉno lice ovog ĉovjeka pitajući se, baš kao na ţeljezniĉkom kolodvoru prije nekoliko mjeseci, zašto se ĉinilo ruţnim. Oĉi su mu bile tupe, ne beţivotne ni glupe, već hladne. "Sve ću ti reći."

KIKA

"Ali hoće li to biti dovoljno?" Lav je trebao ĉuvati snagu sve dok se ne otvori neka prilika za bijeg. Taj trenutak još nije došao. Vidio je mnoge zatvorenike kako gube energiju lupajući šakama o vrata, viĉući, kruţeći nervozno po svojim sićušnim ćelijama. U to se vrijeme pitao kako im nije bila jasna uzaludnost takvog ponašanja. Sad kad se nalazio u istoj situaciji, konaĉno je shvaćao kako su se osjećali. Bilo je to kao da je njegovo tijelo alergiĉno na ovo utamniĉenje. Nije to imalo nikakve veze s razumom ili logikom. Jednostavno nije mogao samo sjediti, ĉekati i ne raditi ništa. Umjesto toga, napinjao se iz sve snage, pokušavao se osloboditi sve dok mu zglobovi nisu prokrvarili. Jedan dio njega vjerovao je kako bi se mogao i osloboditi ovih lanaca, usprkos tome što je vidio stotine muškaraca i ţena privezanih njima, a da lanci nijednom nisu popucali. UzbuĊen idejom bijega, zaboravio je ĉinjenicu da je ova vrsta nade bila opasna jednako kao i muĉenje koje će tek poĉeti. Vasilij je ušao u prostoriju i dao znak ĉuvaru da postavi jednu stolicu nasuprot Lavu. On je poslušao naredbu, stavivši je tik izvan Lavova dosega. Vasilij je zakoraĉio prema naprijed i uzevši stolicu, primaknuo je bliţe Lavu. Gotovo su se dodirivali koljenima. Zurio je u Lava, prouĉavajući kako se cijelim tijelom opirao povezima. "Opusti se, ţena ti nije ozlijeĊena. Nalazi se u susjednoj prostoriji." Vasilij je pokazao straţaru na vratašca u zidu. On ih je otvorio. Vasilij je povikao: "Raisa, reci nešto svom muţu. Zabrinut je za tebe." Raisin glas zaĉuo se tek kao slabašan odjek: "Lave?" Lav se nagnuo unatrag, opuštajući tijelo. Prije nego što je uspio odgovoriti, straţar je zatvorio vratašca. Lav je pogledao u Vasilija. "Nema smisla muĉiti ijedno od nas dvoje. Znaš i sam koliko sam muĉenja vidio. Jasno mi je da nema smisla išta skrivati. Pitaj me što god ţeliš i odgovorit ću ti." "Ali ja već sve znam. Proĉitao sam dosjee koje si prikupio. Priĉao sam s generalom Nesterovom. Nije htio da mu djeca odrastu u sirotištu, pa je bio velikodušan s informacijama. Raisa je potvrdila sve njegove navode. Imam samo jedno pitanje za tebe. Zašto?"

KIKA

Lav nije razumio. Ali njegova je borba bila završena. Htio je samo reći nešto što će zadovoljiti ovog ĉovjeka. Progovorio je kao dijete koje se obraća uĉitelju: "Ţao mi je. Ne bih htio nikoga uvrijediti. Ne razumijem. Pitaš me zašto...?" "Zašto si riskirao ono malo što si imao, ono malo što smo ti dozvolili da zadrţiš, za ovu fantaziju?" "Pitaš me o ubojstvima?" "Sva ubojstva su riješena." Lav nije odgovorio. "Ti u to ne vjeruješ, zar ne? Ti vjeruješ kako netko ili neka skupina ljudi nasumice ubija ruske djeĉake i djevojĉice diljem zemlje bez ikakva razloga?" "Pogriješio sam. Imao sam teoriju. Bila je pogrešna. Povlaĉim je u potpunosti. Potpisat ću opoziv, priznanje, priznanje krivnje." "Svjestan si da si kriv za najozbiljnije djelo protusovjetske agitacije. Ovo izgleda kao zapadnjaĉka propaganda, Lave. To bih još i mogao razumjeti. Ako radiš za zapad, onda si izdajnik. Moţda su ti obećali novac, moć, stvari koje si izgubio. To bih barem mogao razumjeti. Je li to u pitanju?" "Nije." "To je ono što me zabrinjava. To znaĉi da ti zbilja vjeruješ kako su sva ova ubojstva povezana, a ne djela bolesnika, lutalica, pijanaca i nepoţeljnih ĉlanova našeg društva. Da budem potpuno izravan, Lave, to je ludost. Radio sam s tobom. Vidio sam koliko si metodiĉan. I da budem dokraja iskren, ĉak sam ti se i divio. Naravno, prije nego što si izgubio glavu zbog svoje ţene. Pa kad sam saznao za tvoje nove avanture, stvari mi nisu imale smisla." "Imao sam teoriju. Nisam bio u pravu. Ne znam što bih ti drugo rekao." "Zašto bi itko htio ubijati tu djecu?" Lav je zurio u muškarca pred sobom, muškarca koji je htio pogubiti dvoje djece zbog toga što su im roditelji prijateljevali s jednim veterinarom. Bio bi im prostrijelio glave bez razmišljanja. Pa ipak, Vasilij je iskreno htio znati odgovor na pitanje.

Zašto bi itko htio ubijati djecu?

KIKA

On je ubio isti broj ljudi, moţda ĉak i više od ĉovjeka kojeg je Lav pokušavao uloviti. Pa ipak nije shvaćao logiku ovih zloĉina. Moţda nije razumio zašto se netko tko je htio ubijati jednostavno nije pridruţio KGB-u ili postao ĉuvar u gulagu? Ako je to htio reći, onda ga je Lav razumio. Bilo je toliko legitimnih pokrića za brutalnost i ubojstvo, zašto bi itko krenuo nesluţbenim putem? Ali to nije ono što je Vasilij htio reći..

Ta djeca. Vasilij je bio zbunjen zbog ĉinjenice da ova ubojstva nisu imala oĉitog motiva. Nije se radilo o tome da su mu ubojstva djece bila nezamisliva. Ali što je ovaj ubojica time dobivao? Zbog ĉega je to radio? Nije bilo nikakve sluţbene potrebe za ubojstvima ove djece, nisu sluţila nekom općem dobru, nisu donosila materijalnu dobit. To je bila njegova primjedba. Lav je ponovio. "Imao sam teoriju. Bila je pogrešna." "Moţda je tvoje protjerivanje iz Moskve i izbacivanje iz sluţbe kojoj si odano sluţio toliko dugo bio veći šok nego što smo oĉekivali. Na kraju krajeva, ti si ponosan ĉovjek. Tvoje je mentalno zdravlje oĉito patilo zbog toga. Zato ću ti pomoći, Lave." Vasilij je ustao razmišljajući o situaciji. Sluţba sigurnosti dobila je nakon Staljinove smrti naredbu da prestane sa svakim nasiljem protiv uhićenika. Budući da je bio prilagodljivo stvorenje, Vasilij je odmah prihvatio novonastalu situaciju. Pa ipak, Lav je sada bio u njegovim rukama, je li mogao jednostavno otići i prepustiti ga njegovoj sudbini? Je li to bilo dovoljno? Bi li ga to zadovoljilo? Okrenuo se prema vratima, shvaćajući da je njegova potreba da povrijedi Lava sad bila jednako opasna za obojicu. Osjetio je kako njegov uobiĉajeni oprez popušta pred neĉim osobnim, neĉim nalik poţudi. Shvatio je da neće moći odoljeti. Rukom je dao znak ĉuvaru. "Dovedite doktora Hvostova."

KIKA

Iako je bilo kasno, Hvostovu nije smetao nagli poziv na posao. Zanimalo ga je što je to bilo tako vaţno. Rukovao se s Vasilijem i poslušao kratki pregled situacije, primjećujući kako je Vasilij o Lavu govorio kao o pacijentu, a ne zatvoreniku. Shvaćao je da je ovo sluţilo tome da ih zaštiti od optuţbi za nanošenje fiziĉkih ozljeda. Ĉuvši ukratko o pacijentovim raskošnim fantazijama o ubojici djece, doktor je naredio ĉuvaru da otprati Lava u njegovu ordinaciju. UzbuĊivala ga je pomisao kako će saznati što se skrivalo ispod ove nevjerojatne ideje. Soba je izgledala upravo onako kako je se Lav sjećao: mala i ĉista, s crvenom koţnom stolicom priĉvršćenom za pod prekriven bijelim ploĉicama, staklenim ormarićima punim boca, pra-šaka i tableta oznaĉenih urednim bijelim naljepnicama ispisanim paţljivim, urednim crnim rukopisom. Bila je tu i cijela lepeza kirurških instrumenata, a u zraku je visio smrad sredstva za dezinfekciju. Zavezali su ga za istu stolicu kao i Anatolija Brodskog; vrat, zglobovi i gleţnjevi bili su mu zavezani za stolicu istim koţnim remenjem. Doktor Hvostov napunio je injekciju uljem kamfora. Odrezao je rukav Lavove košulje, pronašao venu. Ništa nije trebalo objašnjavati. Lav je sve ovo već vidio. Otvorio je usta i ĉekao na gumeni povez. Vasilij je stajao po strani, drhteći od išĉekivanja dok je gledao ove pripreme. Hvostov je ubrizgao ulje u Lavovu ruku. Prošlo je nekoliko sekunda, a onda je Lav zavrtio oĉima. Tijelo mu se poĉelo tresti. Bio je ovo trenutak o kojem je Vasilij sanjao, trenutak koji je planirao bezbroj puta u mislima. Lav je izgledao smiješno, slabo i jadno. Ĉekali su da se snaţna fiziĉka reakcija smiri. Hvostov je kimnuo glavom, odobravajući. "Pitaj ga nešto." Vasilij je zakoraĉio prema Lavu i odvezao gumeni povez. Lav je povratio slinu po sebi. Glava mu je mlitavo pala prema naprijed. "Kao i prije, pitaj ga jednostavna pitanja za poĉetak." "Kako se zoveš?" Lav je ljuljao glavom s jedne na drugu stranu, a iz usta mu je i dalje curila slina. "Kako se zoveš?" Nije bilo odgovora. "Kako se zoveš?"

KIKA

Lav je poĉeo micati ustima. Rekao je nešto, ali Vasilij ga nije ĉuo. Primaknuo se bliţe: "Kako se zoveš?" Lavov se pogled razbistrio - pogledao je ravno preda se i rekao: "Pavel."

Istoga dana Kako se zoveš? Pavel. Otvorivši oĉi, shvatio je da stoji u snijegu usred šume, obasjan snaţnom mjeseĉinom. Nosio je jaknu sašivenu od grubih vreća za ţito, spojenih paţljivo kao da se radilo o najfinijoj koţi. Podigao je jednu nogu iz snijega. Nije nosio cipele - umjesto toga, oko stopala su mu bile omotane krpe i gumena traka povezane konopcem. Ruke su mu bile ruke djeteta. Okrenuo se osjetivši kako ga netko povlaĉi za jaknu. Iza leda mu je stajao djeĉak odjeven u istu jaknu od grubih vreća. Na nogama je takoĊer imao krpe i gumu povezane konopcem. Djeĉak je ţmirkao. Iz nosa mu je curila slina. Kako se zvao? Nespretan, odan i budalast Andrej. Iza njega se zaĉuo vrisak mršave crno-bijele maĉke koja se u snijegu borila protiv neke nevidljive sile. Nešto ju je vuklo dublje u šumu. Oko jedne joj je šape bio zavezan konopac. Netko je povlaĉio konopac, vukao maĉku preko snijega. Pavel je potrĉao za njom. Ali je maĉku, koja se i dalje borila, nešto drugo vuklo sve brţe i brţe. Pavel je ubrzao korak. Osvrnuvši se iza sebe, vidio je kako je Andrej, koji nije uspijevao odrţati korak s njim, nestajao u daljini. Odjednom se zaustavio. Pred njim je s konopcem u ruci stajao Stepan, njegov otac, ne kao mlad ĉovjek, već kao starac s kojim se oprostio u Moskvi. Stepan je pokupio maĉku, slomio joj vrat i ubacio je u veliku vreću za ţito. Pavel mu je prišao. "Oĉe?" "Ja ti nisam otac."

KIKA

Otvorivši oĉi, shvatio je da se nalazi u vreći za ţito, glave oblivene zgrušanom krvlju, suhih usta. Netko ga je nosio, ritmiĉno je udarao o neĉija leda. Glava ga je toliko boljela da mu je bilo muĉno. Nešto se nalazilo pod njim. Posegnuo je rukom nadolje i dotaknuo mrtvu maĉku. Iscrpljen, zatvorio je oĉi. Probudio se osjetivši toplinu vatre. Više nije bio u vreći; leţao je na blatnjavom podu seoske kuće. Stepan - sad kao mlad ĉovjek, ĉovjek iz šume, ispijenog i divljeg izraza lica - sjedio je pored vatre i drţao u naruĉju tijelo djeĉaka. Pored njega je sjedila Ana: i ona je opet bila mlada. Djeĉak u Stepanovom naruĉju bio je dijelom dijete, dijelom duh, dijelom kostur - koţa mu je bila mlohava: iz nje su izbijale kosti, oĉi su mu bile goleme. Stepan i Ana su plakali. Ana je milovala kosu mrtvog djeĉaka, a Stepan je konaĉno prošaptao djeĉakovo ime. "Lave." Mrtvi djeĉak bio je Lav Stepanoviĉ. Konaĉno, Ana se okrenula prema njemu, oĉi su joj bile crvene, i pitala. "Kako se zoveš?" Nije odgovorio. Nije znao svoje ime. "Gdje ţiviš?" I opet, nije znao. "Kako ti se otac zove?" Um mu je bio prazan. "Bi li se znao vratiti kući?" Nije znao gdje mu je bila kuća. Ana je nastavila: "Razumiješ li zašto si ovdje?" Zatresao je glavom. "Ti si trebao umrijeti kako bi on mogao ţivjeti. Razumiješ li.'" Nije razumio. Rekla je: "Ali nitko više ne moţe spasiti našeg sina. Umro je dok je inoj muţ bio u lovu. A budući da je on mrtav, ti si slobodan." Slobodan? Nije znao gdje se nalazio. Nije znao odakle je došao. Nije znao ništa o sebi. Glava mu je bila prazna. Ana je ustala i došavši do njega ponudila mu svoju ruku. On se jedva podigao na noge, osjećao je slabost i vrtoglavicu. Koliko je dugo bio u toj vreći? Kamo su ga odnijeli? Ĉinilo mu se da su prošli dani i dani. Ne pojede li nešto uskoro, umrijet će. Dala mu je šalicu tople

KIKA

vode. Od prvog mu je gutljaja pozlilo, ali od drugog mu je bilo bolje. Izvela ga je van, gdje su sjeli jedno pored drugog, umotani u nekoliko deka. Iscrpljen, zaspao je oslonjen o njezino rame. Kad se probudio, Stepan je takoĊer bio vani. "Gotovo je." Ušavši u kuću, vidio je da djeĉakova tijela više nije bilo. Na vatri je bio veliki lonac u kojem se kuhao gulaš. Ana ga je odvela blizu vatre i posjela pored nje da se ugrije, a Stepan mu je dodao zdjelu napunjenu do vrha. Zurio je u vruću gustu juhu iz koje se dizala para: zdrobljeni ţirovi plutali su površinom juhe, zajedno s bijelim kostima i komadićima mesa. Stepan i Ana promatrali su ga. Stepan je rekao: "Ti si trebao umrijeti kako bi naš sin mogao ţivjeti. Budući da je on umro, ti moţeš ţivjeti." Nudili su mu svoju vlastitu krv i meso. Omirisao je juhu. Toliko dugo već nije jeo da je poĉeo sliniti. Instinkt je prevladao i on je poĉeo jesti. Stepan je objasnio. "Sutra krećemo na put u Moskvu. Ovdje više ne moţemo preţivjeti. Imam ujaka u gradu, on će nam pomoći. Ovo je trebao biti naš posljednji obrok prije putovanja. Trebao nam je pomoći da doĊemo do grada. Moţeš poći s nama. Ili moţeš ostati ovdje i pokušati pronaći svoj put kući." Bi li trebao ostati ovdje iako uopće nije znao tko je ni gdje je? Što ako se nikad ne sjeti? Što ako mu se sjećanje nikad ne vrati? Tko će se brinuti za njega? Što će raditi? Ili bi trebao otići u Moskvu s ovim ljudima? Bili su ljubazni. Imali su hrane. Imali su plan, naĉin na koji će preţivjeti. "Poći ću s vama." "Jesi li siguran?" "Da." "Ja se zovem Stepan. Ovo je moja ţena Ana. Kako se ti zoveš?" Nije se mogao sjetiti nikakvih imena. Osim jednog koje je ĉuo malo ranije. Bi li smio reći to ime? Hoće li se naljutiti na njega? "Zovem se Lav."

11. srpnja

KIKA

Raisu su odgurnuli prema nizu stolova za kojima su sjedila po dvojica milicajaca, jedan je pregledavao hrpu dokumenata dok je drugi pretraţivao zatvorenike. Nisu radili nikakvu razliku izmeĊu ţena i muškaraca: pretraţivali su ih zajedno, jedne uz druge na jednako grub naĉin. Dokumentacije je bilo posvuda, bilo je teško pronaći onu koju si traţio. Raisu su odgurnuli prema jednom stolu, a onda prema drugom. Njezin je sluĉaj bio toliko brzo procesuiran da dokumentacija o njemu još nije bila spremna. Ponešto iznerviran, jedan ju je zatvorski ĉuvar odveo ustranu, kao jedinu zatvorenicu s vlastitom pratnjom, preskoĉivši ovaj poĉetni dio cijelog procesa. U dokumentima koji su nedostajali nalazili su se podaci o njezinu zloĉinu i kazni. Svuda uokolo zatvorenici su zaprepaštenih izraza lica slušali kako su ih proglašavali krivima za AKA, KRRD, PŠ, SVPŠ, KRM, SOE ili SVE, nerazmrsive šifre koje su odreĊivale ostatak njihovih ţivota. Kazne su izricane s profesionalnom ravnodušnošću:

Pet godina! Deset godina! Dvadeset pet godina! Ali morala je ovim sluţbenicima oprostiti njihovu bešćutnost - bili su premoreni, imali su posla s mnoštvom ljudi, toliko je mnogo zatvorenika trebalo procesuirati. Dok su izvikivali kazne, ona je na svakom licu primijetila jednaku reakciju - nevje-ricu. Je li išta od ovog bilo stvarno? Djelovalo je snovito, kao da su bili išĉupani iz stvarnog svijeta i baĉeni u potpuno drugaĉiji svijet u kojem nitko nije poznavao pravila. Koji su to zakoni upravljali ovim mjestom? Što su ljudi jeli? Jesu li se smjeli prati? Sto su odijevali? Jesu li imali ikakva prava? Bili su kao novo-rodenĉad, bez zaštitnika i bez ikog tko bi ih nauĉio pravilima. Drţeći je za nadlakticu, ĉuvar je Raisu izveo na peron, ali joj nije dozvolio da se ukrca na vlak. Umjesto toga, gledala je kako druge zatvorenike ukrcavaju u adaptirane stoĉne vagone kojima će ih transportirati u gulage. Iako spojen sa stanicom Kazan, peron je bio projektiran tako da ostane skriven od pogleda obiĉnih putnika. Kad su Raisu odluĉili prevesti iz podruma Lubjanke na stanicu, uĉinili su to crnim kamionom na kojem je pisalo VOĆE I POVRĆE. Shvaćala je da se nije radilo o okrutnoj šali Drţave, već o pokušaju da se prikrije stvarni broj uhićenja. Je li uopće postojao itko tko nije znao za nekog

KIKA

tko je bio uhićen? Pa ipak, agenti su i dalje pokušavali biti tajnoviti. Bila je to raskošna predstava koja više nikog nije uspijevala prevariti. Ĉinilo se da je na peronu bilo nekoliko tisuća ljudi. Ĉuvari su ih gurali u vagone kao da su htjeli oboriti kakav rekord, nabijali su stotine ljudi u prostore u koje na prvi pogled ne bi moglo stati više od trideset ili ĉetrdeset tijela. Ali već je bila zaboravila - pravila starog svijeta više nisu vrijedila. Ovo je bio novi svijet s novim pravilima, a prostor za trideset bio je sad prostor za tri stotine. Ljudima nije trebao zrak. Prostor je bio dragocjena roba u novom svijetu, nije se smjelo rasipati njome. Logistika transporta ljudi nije se razlikovala od logistike transporta ţita: naguraj ga što više i oĉekuj gubitak od pet posto. MeĊu ovim ljudima - ljudima svih dobi, od kojih je nekolicina bila odjevena u elegantna odjela, a većina pak u ofucane prnje - nigdje nije bilo njezina muţa. Obitelji su se u gulazima rutinski razdvajale i slale na suprotne krajeve zemlje. Sustav se ponosio prekidanjem veza i spona medu njima. Jedina veza koja je bila od vaţnosti bila je ona s Drţavom. Raisa je to predavala svojim uĉenicima. Pretpostavljala je kako će Lava poslati u drugi logor, pa se iznenadila kad ju je jedan od ĉuvara zaustavio na peronu i naredio joj da ĉeka. Već joj je jednom bilo nareĊeno da ĉeka na peronu, onaj put kad su ih izgnali u Vualsk. Ovo je bila Vasilijeva specijalnost. On je, ĉinilo se, naroĉito uţivao u svjedoĉenju njihovu poniţenju. Nije mu bilo dovoljno da pate. Htio je izbliza promatrati njihovu patnju. Ugledala je Vasilija. Prilazio joj je u društvu starijeg pogr-bljenog muškarca. Tek kad su joj se pribliţili na manje od pet metara, u starijem je muškarcu prepoznala svog muţa. Zurila je n Lava, zaprepaštena njegovom transformacijom. Izgledao je krhko, kao da je ostario deset godina. Što su mu uĉinili? Kad ga je Vasilij pustio, ĉinilo se da će se srušiti. Raisa ga je uhvatila ispod ruke, gledajući ga u oĉi. Prepoznao ju je. Opipala mu je rukom ĉelo. "Lave?" Progovorio je s oĉitim naporom, usne su mu drhtale dok je pokušavao izgovoriti jednu rijeĉ: "Raisa." Okrenula se prema Vasiliju koji ih je promatrao. Oĉi su joj se napunile suzama bijesa. Upravo bi to Vasilij htio. Obrisala ih je. Ali nisu prestajale navirati.

KIKA

Vasilij je ipak bio razoĉaran. Dobio je toĉno ono što je oduvijek ţelio. I više od toga. Nekako je oĉekivao da će njegova pobjeda, a ovo je bio njezin krunski trenutak, biti slada. Obraćajući se Raisi, rekao je: "Obiĉno razdvajamo muţeve od ţena. Ali pomislio sam kako biste htjeli zajedno putovati. Shvatite to kao mali znak moje velikodušnosti." Ove su rijeĉi, naravno, trebale biti ironiĉne, zlonamjerne, ali zapinjale su mu u grlu i nisu ga ispunjavale zadovoljstvom. Odjednom su mu njegova djela izgledala nekako jadno. Radilo se o nedostatku stvarnog otpora. Ovaj ĉovjek koji mu je toliko dugo bio meta sad je bio slab, pobijeĊen, slomljen. Umjesto da se osjeti snaţnije, pobjedonosno, osjećao je kako je jedan dio njega oštećen. Skratio je govor koji je bio pripremio i zagledao se u Lava. Što je to osjećao? Je li to bila neka vrsta simpatije prema ovom ĉovjeku? Ne, bila je to smiješna pomisao - mrzio ga je. Raisa je već vidjela ovakav Vasilijev pogled. Njegova mrţnja nije bila profesionalna; bila je to opsesija, fiksacija, kao neuzvraćena ljubav koja se pretvorila u nešto uţasno, izobliĉila u nešto ruţno. Iako ga nije nimalo saţalijevala, pomislila je kako je jednom davno moţda u njemu i bilo nekakve ljudskosti. On je mahnuo ĉuvaru, koji ih je poĉeo gurati prema vlaku. Raisa je pomogla Lavu da se uspne u vagon. Njih dvoje su se ukrcali posljednji. Nakon njihova ulaska, ĉuvari su zatvorili vrata. Kroz tamu je osjetila kako stotine pari oĉiju zure u njih. Vasilij je i dalje stajao na peronu, s rukama na leĊima. "Je li sve dogovoreno?" Ĉuvar je kimnuo glavom. "Neće preţivjeti putovanje."

Sto kilometara istoĉno od Moskve 12. srpnja Raisa i Lav ĉuĉali su u dnu vagona, u istom onom poloţaju koji su zauzeli nakon ukrcavanja prethodnoga dana. Budući da su se ukrcali

KIKA

posljednji, morali su se zadovoljiti jedinim jedinim preostalim slobodnim mjestom. Najbolja mjesta, ona na grubim drvenim klupama koje su na tri razliĉita nivoa bile smještene na boĉnim stranama vagona, bila su zauzeta. Na ovim klupama, koje su bile jedva šire od trideset centimetara, leţalo je i do troje ljudi, stisnutih jedno uz drugo kao da vode ljubav. Ali nije bilo niĉeg seksualnog u ovoj intimnosti ispunjenoj strahom. Jedino mjesto koje je ostalo slobodno bilo je pokraj rupe veliĉine šake, taj izrezani dio poda sluţio je kao zahod za cijeli vagon. Nije bilo nikakve podjele, nikakvih pregrada, nikakve druge mogućnosti osim vršiti nuţdu pred svima. Lav i Raisa bili su manje od trideset centimetara udaljeni od rupe. U ovoj smrdljivoj tami Raisa je isprva osjećala nekontrolirani bijes. Poniţenje nije bilo samo nepravedno i uţasno, bilo je i neĉeg bizarnog u njemu. Ako su ih vozili u radne logore, zašto su ih transportirali kao da su ih namjeravali pogubiti? Otjerala je ovakve misli: neće preţivjeti bude li tako razmišljala. Nije smjela biti ogorĉena. Morala se prilagoditi. Stalno je podsjećala samu sebe:

Novi svijet, nova pravila. Nije mogla usporeĊivati svoju situaciju s prošlošću. Zatvorenici nisu imali prava i nisu smjeli imati oĉekivanja. Ĉak i bez sata ili prozora u vanjski svijet, Raisa je znala da je sigurno prošlo podne. Ĉeliĉni krov vagona bio je usijan od vrućine. Vremenske prilike kao da su bile na strani ĉuvara, pojaĉavale su kaznu isijavajući nepodnošljivu vrućinu preko stotina tijela. Vlak se toliko sporo kretao da kroz proreze na drvenim stijenkama vagona nije dopirao nikakav povjetarac. U ono malo zraka koji je moţda ulazio u vagon, uţivali su sretnici koji su sjedili na klupama. Prisilivši samu sebe da prestane bjesnjeti, nesnosna vrućina i smrad postali su joj podnošljiviji. Preţivljavanje je zahtijevalo prilagodbu. Jedan zatvorenik odluĉio je odbaciti ova nova pravila. Raisa nije znala kad je toĉno umro: radilo se o sredovjeĉnom muškarcu. Umro je tiho nitko nije primijetio, a oni koji moţda i jesu, šutjeli su. Juĉer naveĉer, kad se vlak zaustavio kako bi zatvorenici izašli iz njega po svoju malu ĉašu vode, netko je povikao kako je u vagonu mrtvac. Prošavši pored

KIKA

njegova tijela, Raisa je zakljuĉila kako je vjerojatno zakljuĉio da ovaj novi svijet nije za njega. Odustao je, zatvorio se, iskljuĉio poput stroja - uzrok smrti: pomanjkanje nade, nezainteresiranost za preţivljavanje ako je ovo bilo sve za što bi trebalo ţivjeti. Tijelo su mu izbacili iz vlaka, niz padinu, daleko od pogleda. Raisa se okrenula prema Lavu. Prespavao je većinu dosadašnjeg putovanja, glave oslonjene o njezino rame poput djeteta. Kad je bio budan, izgledao je smireno, nije mu bilo neudobno, nije bio uzrujan, misli su mu bile negdje drugdje; mrštio se kao da mu nešto nije bilo jasno. Pregledala ga je traţeći znakove muĉenja po njegovu tijelu, ali pronašla je samo veliku modricu na jednoj ruci. Oko ruĉnih zglobova i ĉlanaka koţa mu je bila iritirana i crvena, oĉito je bio vezan. Nije imala pojma što je proţivio, ali radilo se o psihološkim i kemijskim metodama muĉenja, a ne grubim fiziĉkim rezovima ili opeklinama. Mazila ga je po glavi, drţala ga za ruku - ljubila ga. To su bili jedini lijekovi koje mu je mogla ponuditi. Uzela je komad crnog kruha i sitnu sušenu usoljenu ribu, jedini obrok koji su dobili. Riba je sa svojim malim hrskavim bijelim kostima bila toliko obloţena solju da su je neki zatvorenici samo drţali u ruci, oĉajniĉki gladni, ali preplašeni ţeĊu koju će zasigurno osjetiti poslije obroka. Vode nisu imali. ŢeĊ je bila gora od gladi. Raisa je oĉistila ribu od soli najbolje što je mogla, i potom je, u malim komadićima, stavljala Lavu u usta. Lav je sjeo i progovorio po prvi put otkad su se ukrcali na vlak, jedva ĉujno. Raisa se nagnula prema njemu kako bi ga ĉula. "Oksana je bila dobra majka. Voljela me. Ja sam ih napustio. Odluĉio sam da im se neću vraćati. Moj je mladi brat stalno htio igrati karte. Ja sam mu obiĉno govorio da sam zauzet." "Tko su oni Lave? Tko je Oksana? Tko ti je brat? O kome govoriš?" "Moja im majka nije dala da odnesu crkveno zvono." "Ana? Govoriš o Ani?" "Ana nije moja majka." Raisa mu je obgrlila glavu pitajući se je li poludio. Kruţeći pogledom po vagonu, shvatila je kako su zbog Lavove ranjivosti bili laka meta. Većina je zatvorenika bila ustrašena i nije predstavljala nikakvu prijetnju, osim petorice muškaraca u dnu vagona koji su sjedili na najvišoj klupi. Za razliku od drugih putnika oni su bili neustrašivi, opušteni u ovom novom svijetu. Raisa je pretpostavila da se radilo o kriminalcima koji su ovdje bili zbog kraĊa ili fiziĉkog nasilja, osuĊeni

KIKA

na mnogo kraće kazne od politiĉkih zatvorenika koji su ih okruţivali: profesora, medicinskih sestara, lijeĉnika, pisaca i plesaĉa. Ovo je bio njihov teren na kojem su se savršeno snalazili. Ĉinilo se da su pravila ovoga svijeta razumjeli bolje od pravila drugog svijeta. Ova nadmoć nije dolazila samo iz njihove oĉite fiziĉke snage; primijetila je kako su njihovu moć priznavali i ĉuvari. Obraćali su im se kao sebi jednakima, ako ne jednakima, barem onako kao što bi se ĉovjek obratio drugom ĉovjeku. Ostali su ih se zatvorenici bojali. Micali su im se s puta. Oni su se mogli spustiti s klupe, koristiti zahod, ili pak otići po svoju ĉašu vode bez straha da će izgubiti mjesto na klupi. Nitko se nije usudio sjesti na njihovu klupu. Već su bili natjerali jednog ĉovjeka da im preda svoje cipele. Kad ih je on pitao zašto bi to uĉinio, oni su mu odrješito pojasnili kako je svoje cipele izgubio u okladi. Raisi je bilo drago da ĉovjek nije preispitivao logiku ovog zahtjeva:

Nova pravila, novi svijet. Predao im je svoje cipele, primivši otrcani par u zamjenu za njih. Vlak se zaustavio. Ljudi su traţili vodu, iz svih se vagona ĉula samo jedna rijeĉ. Ĉuvari su je ignorirali, ili pak oponašali, podrugljivo izvikujući:

Vode! Vode! Vode! Kao da je ta molba bila na neki naĉin odvratna. Ĉinilo se da su se svi ĉuvari poĉeli okupljati pored njihova vagona. Otvorili su vrata i naredili zatvorenicima da se ne miĉu. Pozvali su petoricu muškaraca. Oni su skoĉili sa svoje klupe poput divljih ţivotinja, progurali se izmeĊu ostalih zatvorenika i izašli van. Nešto nije bilo u redu - Raisa je spustila glavu, ubrzano dišući. Uskoro je zaĉula kako se petorica muškaraca vraćaju. Ĉekala je. Onda je polagano podigla glavu, vidjevši ih u trenutku kad su ulazili u vagon. Sva petorica zurila su u nju.

KIKA

Istoga dana Raisa je rukama obujmila Lavovo lice. "Lave." Ĉula ih je kako im prilaze. Ovim se natrpanim vagonom moglo kretati jedino preko zatvorenika koji su sjedili po podu. "Lave, slušaj me, u nevolji smo." On se nije pomaknuo, djelovao je kao da ne razumije, kao da ne uoĉava opasnost u kojoj su se našli. "Lave, molim te, preklinjem te." I dalje nije shvaćao. Ustala je, okrenuvši se kako bi se suoĉila s muškarcima koji su im prilazili. Što je drugo mogla uĉiniti? Lav je i dalje ĉuĉao na podu iza nje. Njezin plan je bio: opirati se što je duţe mogla. VoĊa, najviši od petorice muškaraca, zgrabio ju je za nadlakticu. Oĉekujući ovakav njegov pokret, Raisa ga je slobodnom rukom udarila u oko. Zagrebla ga je svojim prljavim dugaĉkim noktima. Trebala mu je iskopati oko. Ta joj je misao prošla glavom, ali uspjela ga je tek zagrepsti. Muškarac ju je bacio na pod.

Pala je preko nekoliko zatvorenika koji su se samo pomaknuli ustranu. Ovo nije bila njihova borba i nisu joj namjeravali pomoći. Bila je sama. Pokušavajući pobjeći od svog napadaĉa, shvatila je da se ne moţe micati. Netko ju je zgrabio za gleţnjeve. Osjetila je kako ju je šĉepalo još nekoliko ruku. Okrenuli su je na leda. Jedan se muškarac spustio na koljena, prikliještivši joj nadlaktice tako da se nije mogla pomaknuti dok joj je voda raširio noge. U ruci je drţao debelu krhotinu ĉelika nepravilnog oblika nalik golemom zubu. "Nakon što te pojebem, pojebat ću te s ovim." Pogledao je u ĉeliĉnu krhotinu koju su mu, Raisa je odmah shvatila, dali ĉuvari. Pritisnuta o pod, okrenula se prema Lavu. Nije ga bilo. Lav više nije razmišljao o šumi, maĉki, selu, svom bratu. Ţena mu je bila u opasnosti. Pokušavajući procijeniti situaciju, pitao se zašto su ga napadaĉi ignorirali. Moţda su im ĉuvari rekli kako je nesvjestan svijeta oko sebe i kako ne predstavlja nikakvu prijetnju. Bilo kako

KIKA

bilo, uspio je ustati, a da ga nitko od njih nije primijetio. Voda je otkopĉavao hlaĉe. U trenutku kad je uoĉio Lava, on mu je već stajao blizu. Voda se nacerio i zamahnuo, udarivši ga šakom u lice. Lav nije uspio blokirati ni izbjeći udarac, te je završio na podu. Leţao je rasjeĉene usne na drvenom podu i slušao ostale muškarce kako se smiju. Neka se smiju. Bol mu je pomogla da se usredotoĉi. Oni su imali previše samopouzdanja, nisu bili uvjeţbani -imali su snagu, ali ne i vještinu. S namjerom da izgleda iscrpljeno i nespretno, polako je ustao leĊima okrenut napadaĉima, odavajući dojam savršene mete. Ĉuo je kako mu se netko poĉeo pribliţavati, netko je nasjeo na ovaj trik. Pogledavši preko ramena, vidio je kako je voĊa krenuo prema njemu s komadom ĉelika u ruci, namjeravajući ga dokrajĉiti. Lav se pomaknuo ustranu brzinom koja je iznenadila napadaĉa. Prije nego što se uspio snaći, Lav ga je udario u vrat. Muškarac se gušio. Dok je napadaĉ pokušavao doći do zraka, Lav ga je šĉepao za ruku i zakrenuo je, išĉupavši mu iz nje ĉeliĉnu krhotinu koju je trenutak kasnije zabio u njegov mišićavi vrat. Potom je još jednom udario u komad ĉelika i zabio ga dublje, reţući pritom svaku tetivu, venu i arteriju u napadaĉevu vratu. Potom je izvukao komad metala iz njegova vrata i muškarac je pao na pod, pritišćući ranu rukom. Najbliţi ĉlan njegove bande krenuo je prema Lavu raširenih ruku. Lav mu je dopustio da ga uhvati za vrat samo kako bi mu mogao zabiti komad metala u trbuh, kroz košulju, povukav-ši ga ustranu. Napadaĉ je poĉeo grgljati, ali Lav nije popuštao, i dalje je vukao ĉelik kroz koţu i mišiće. Ispustivši Lavov vrat iz šaka, ranjeni je napadaĉ zastao i zurio u svoj trbuh koji je krvario, promatrao ga kao kakvu zagonetku, i zatim se srušio na koljena. Lav se okrenuo preostaloj trojici muškaraca. Izgubili su svaku volju za borbom. Što god da su im ĉuvari bili ponudili oĉito nije bilo vrijedno tuĉnjave. Moţda su im ponudili tek malo veće porcije hrane ili malo lakše poslove u logoru. Jedan od muškaraca, prepoznavši priliku za preuzimanje vodstva, rekao je: "Ne ţelimo se boriti s tobom."

KIKA

Lav nije ništa rekao, ruke su mu bile oblivene krvlju i još je uvijek drţao komad ĉelika. Napadaĉi su se povukli, ostavljajući svoje mrtve i ranjene. Nisu više htjeli imati nikakve veze s njima. Lav je zagrlio Raisu i pomogao joj da ustane. "Ţao mi je." Prekinulo ih je zapomaganje ranjenog muškarca. Prvi napadaĉ, onaj kojem je razrezao vrat, već je bio mrtav. Ali napadaĉ rasporena trbuha bio je ţiv i pri svijesti. Drţao se rukom za ranu. Lav je pogledao dolje u njega, procjenjujući ozbiljnost rane. Dugo će umirati: bit će to bolna i polagana smrt. Nije zasluţio milost. Ali za druge zatvorenike bilo je bolje da umre brzo. Nitko nije htio slušati njegovo stenjanje. Lav je ĉuĉnuo pored njega i slomio mu vrat brzim pokretom. Vratio se Raisi. Ona je prošaptala: "Ĉuvari su im naredili da nas ubiju." Razmislivši, Lav je odvratio: "Bijeg nam je jedina prilika za spas." Vlak je poĉeo usporavati. Kad se zaustavi, ĉuvari će otvoriti vrata oĉekujući kako će pronaći Lava i Raisu mrtve. Kad shvate da su umjesto toga dvojica njihovih napadaĉa mrtvi, htjet će znati tko ih je ubio. Jedan će zatvorenik zasigurno progovoriti iz straha od muĉenja ili oĉekujući nagradu. Straţarima će to biti dovoljan razlog za pogubljenje Lava i Raise. Lav se okrenuo prema zatvorenicima. Bilo je medu njima trudnica, staraca koji neće preţivjeti gulage, oĉeva, braće, sestara - obiĉnih ljudi, ni po ĉemu posebnih ljudi kakve je i sam privodio i potom odvodio u Lubjanku. Sad je bio prisiljen traţiti njihovu pomoć. "Moje ime nije vaţno. Prije nego što sam uhićen istraţivao sam ubojstva djece, poĉinjeno ih je preko ĉetrdeset na podruĉju od Urala pa sve do Crnog mora. Ubijeni su i djeĉaci i djevojĉice. Znam da u ovakav zloĉin nije lako povjerovati, neki medu vama mi ni neće povjerovati. Ali ja sam vidio mrtva tijela i siguran sam da ih je sve ubio isti ĉovjek. On ne ubija ovu djecu zbog novca ili seksa ili ikakvog drugog razloga koji bih mogao shvatiti. On ubija nasumice, bilo koje dijete u bilo kojem gradu. I nastavit će ubijati. Moju istragu ovih zloĉina proglasili su zloĉinom. Moje uhićenje znaĉi da ubojica moţe nesmetano nastaviti ubijati. Nitko ga drugi ne traţi. Moja ţena i

KIKA

ja moramo pobjeći kako bismo ga zaustavili. Nećemo uspjeti pobjeći bez vaše pomoći. Ako pozovete ĉuvare, mrtvi smo." Nastupila je tišina. Vlak se trebao svakog trenutka zaustaviti. Nakon toga će ĉuvari otvoriti vrata i ući u vagon podignutih pušaka. Jednom kad im upere cijevi u lica, reći će istinu. Ţena koja je sjedila na jednoj od klupa povikala je: "Ja sam iz Rostova. Ĉula sam o ubojstvima. 0 djeci raspore-na trbuha. Za ta je ubojstva okrivljena skupina zapadnjaĉkih špijuna koji su se uvukli u naše redove." Lav je odvratio: "Vjerujem kako ubojica ţivi i radi u tvom gradu. Ali sumnjam da je špijun." Zaĉula se druga ţena: "Ubit ćeš ga kad ga pronaĊeš?" "Da." Vlak se zaustavio. Ĉuli su kako im prilaze ĉuvari. Lav je dodao: "Niste mi duţni pomoći. Ali svejedno vas molim da to uĉinite." Lav i Raisa ĉuĉnuli su medu zatvorenike. Raisa je zagrlila Lava, sakrivši tako njegove krvave ruke. Vrata su se otvorila, sunĉeva svjetlost okupala je unutrašnjost vagona. Pronašavši dva tijela, straţari su zahtijevali objašnjenje. "Tko ih je ubio?" Doĉekala ih je tišina. Lav je pogledao preko Raisina ramena u ĉuvare. Bili su mladi, ravnodušni. Slušat će naredbe, ali neće misliti sami za sebe. Ĉinjenica da ih nisu osobno ubili znaĉila je da nisu ni dobili naredbu. Trebali su biti tajnoviti, ubojstvo je trebao obaviti posrednik. Bez izriĉite naredbe ovi ĉuvari neće ništa napraviti na svoju ruku. Ipak, dobiju li kakvo opravdanje, mogli bi iskoristiti priliku. Sve je ovisilo o nepoznatim ljudima u ovom vagonu. Ĉuvari su poĉeli vikati, gurajući cijevi svojih pušaka u lica najbliţih zatvorenika. Ali nitko ništa nije rekao. Okomili su se na jedan postariji braĉni par. Oni su bili slabi. Progovorit će. "Tko je ubio ove ljude? Što se ovdje dogodilo? Govorite!" Jedan od straţara podigao je svoju ĉelikom ojaĉanu ĉizmu iznad ţenine glave. Ona je poĉela plakati. Njezin muţ ih je preklinjao da ih ostave na miru. Ali nisu odgovorili na njihovo pitanje. Drugi straţar krenuo je prema Lavu. Natjera li ga da ustane, vidjet će njegovu okrvavljenu košulju. Jedan od preţivjelih ĉlanova bande, onaj koji je Lavu rekao kako se ne ţeli s njim boriti, skoĉio je sa svoje klupe i prišao straţarima.

KIKA

Nema sumnje da se spremao zatraţiti nagradu koja im je bila obećana. Povikao je: "Pustite ih na miru. Ja znam što se ovdje dogodilo. Reći ću vam." Straţari su se udaljili od braĉnog para i od Lava. "Reci." "Ubili su jedan drugog zbog partije karata." Lav je shvatio iskrivljenu logiku zbog koje ih ovaj ĉovjek nije izdao. Bio je spreman ubiti i silovati za sitnu nagradu. Ali nije bio spreman prokazivati, biti ĉuvarev doušnik. Radilo se o pitanju statusa. Da drugi ĉlanovi njihova kriminalnog bratstva saznaju kako su prokazivali ostale zatvorenike za sitne nagrade, ne bi im oprostili. Vjerojatno bi ih ubili. Ĉuvari su se meĊusobno pogledavali. Budući da nisu bili sigurni što im je ĉiniti, odluĉili su ne ĉiniti ništa. Nije im se nigdje ţurilo. Put do Vtoraje Reĉke na obali Tihog oceana trajat će tjednima. Bit će još bezbroj prilika za djelovanje. Priĉekat će daljnje naredbe. Smislit će drugi plan. Jedan od ĉuvara obratio se zatvorenicima. "Za kaznu nećemo iskrcati ova tijela. Uskoro će na ovoj vrućini poĉeti truliti i smrdjeti, i svi ćete se razboljeti. Moţda ćete onda progovoriti." Ponosan na sebe, iskoĉio je iz vagona. Drugi ĉuvar uĉinio je isto. Zatvorili su vrata. Vlak je ponovno krenuo nakon nekog vremena. Mladić razbijenih naoĉala zurio je u Lava te mu prišapnuo kroz napuknuto staklo: "Kako ćete pobjeći?" Imao je pravo znati. Njihov je bijeg sad pripadao svima u vagonu. Svi su bili zajedno u ovome. Kao odgovor, Lav je podigao krvavi komad ĉelika. Straţari su ga zaboravili uzeti.

Dvjesto dvadeset kilometara istoĉno od Moskve 13. srpnja

KIKA

Lav je leţao na podu vagona, ruka mu je bila proturena kroz usku rupu koju su zatvorenici koristili kao zahod. Krhotinom ĉelika ĉupao je ĉavle kojima je podna daska bila priĉvršćena za konstrukciju vagona. Do ĉavala se nije moglo doći iznutra: svi su bili zakucani s vanjske strane. Jedina toĉka kroz koju se do njih moglo doći bila je ova rupa koja nije bila puno šira od njegove ruke. Lav je košuljom jednog od ubijenih napadaĉa oĉistio podruĉje oko rupe najbolje što je mogao. Ali nije mogao mnogo uĉiniti. Kako bi dosegao tri ţeljezna ĉavla bio je prisiljen nasloniti obraz na daske natopljene mokraćom i govnima, osjećajući nepodnošljivu muĉninu dok je naslijepo pipao rukom, voden samo osjetilom dodira. U prste mu se zabijalo iverje. Raisa je rekla da bi ona pokušala jer su joj ruke tanje. Iako je ovo bila istina, Lavove su ruke bile duţe, no ĉak je i on s potpuno ispruţenom rukom jedva dosezao do ĉavala. Dio košulje povezao je preko nosa i usta kako bi se barem donekle zaštitio od smrada, i sad je vadio treći, posljednji ĉavao, grebući, zarezujući i izdubljujući drvo, stvarajući tek dovoljno prostora da umetne vršak ĉeliĉne krhotine pod ĉavao i vuĉe ga van. Trebalo mu je nekoliko sati da izvuĉe prva dva ĉavla jer je morao prekidati posao svaki put kad bi netko od zatvorenika trebao na zahod. Ovaj posljednji ĉavao bilo je najteţe izvući. Dijelom je to bilo zbog umora - bilo je kasno, moţda jedan ili dva ujutro - ali još nešto nije bilo u redu. Lav je mogao zavući prst pod vršak ĉavla, ali ga nije uspijevao išĉupati. Ĉinilo se da je bio zakrivljen, zabijen pod kutom kao da se savio pod udarcima ĉekića. Nije se dao izvući. Morat će kopati dublje u drvo, moţda cijelom duţinom ĉavla. Shvativši da će mu za to trebati još barem sat vremena, osjetio je nevjerojatnu iscrpljenost. Prsti su mu bili krvavi i izranjavani, ruka ga je boljela - iz nosa nije mogao istjerati smrad govana. Odjednom, vlak se trznuo ustranu, on je na trenutak izgubio koncentraciju i krhotina ĉelika iskliznula mu je iz ruke, udarivši o prugu pod njim. Lav je izvukao ruku iz rupe. Raisa je bila pored njega. "Uspio si?" "Ispala mi je. Ispala mi je krhotina." Bjesnio je zbog vlastite gluposti jer je bacio prva dva ĉavla, što je znaĉilo da sad više nije imao nikakav alat.

KIKA

Vidjevši Lavove krvave prste, Raisa je pokušala podići dasku. Jedna strana se neznatno podigla, ali ne dovoljno da pod nju uspije zavući prste, ne dovoljno da je uspije išĉupati. Lav je obrisao ruke i pogledom potraţio nešto što bi mogao iskoristiti za izvlaĉenje posljednjeg ĉavla. Raisa je vidjela kako su straţari detaljno pretraţili svakog zatvorenika prije nego što su ih nagurali u vlak. Znala je da nitko nije imao nikakvih metalnih predmeta. Razmišljajući o rješenju ovog problema, zaustavila je pogled na jednom od mrtvih napadaĉa. Leţao je na leĊima, otvorenih usta. Ona se okrenula svom muţu. "Koliko dug i koliko oštar mora biti taj predmet?" "Većinu sam posla napravio. Treba mi bilo što tvrde od mog prsta." Raisa je ustala i krenula prema tijelu muškarca koji ju je htio silovati i ubiti. Bez osjećaja pravde ili zadovoljstva, tek s odvratnošću, okrenula je mrtvaĉevo lice tako da gleda prema gore. Podigla je nogu direktno iznad njegove vilice, oklijevajući, osvrćući se uokolo. Svi su gledali u nju. Zatvorila je oĉi i petom cipele udarila o mrtvaĉeve prednje zube. Lav je dopuzao do nje, rukom opipao unutrašnjost mrtva-ĉevih usta i išĉupao jedan zub zajedno s djelićem zubnog mesa. Sjekutić nije bio idealno oruĊe, ali ipak je bio dovoljno oštar da nastavi grepsti po drvetu. Vratio se do rupe i legao potrbuške pored nje. Provukao je ruku kroz rupu, pronašao preostali ĉavao i išĉupanim zubom nastavio kopati po drvu, prstima ĉupajući iverje koje je uspio osloboditi. Ĉavao je konaĉno bio potpuno ogoljen. Zadrţavajući zub u dlanu, ako mu kojim sluĉajem ponovno zatreba, Lav je uhvatio vrh ĉavla, ali prsti su mu bili izranjavani i nije ga mogao ĉvrsto stisnuti. Izvukao je ruku iz rupe, obrisao znoj i krv s prstiju te ih zamotao u komad košulje, a onda pokušao opet. Pokušavajući ostati strpljiv, povlaĉio je ĉavao i postupno ga vukao iz daske. To je bilo to: uspio je. Uklonio je i treći ĉavao. Opipavao je dasku u potrazi za drugim ĉavlima, ali nije ih bilo, barem ih on nije mogao napipati. Sjeo je i izvukao ruku iz rupe. Raisa je provukla oba dlana kroz rupu i njima se uhvatila za dasku. Lav je uĉinio isto. Ovo je bio test. Oboje su povukli. Uspjeli su podići gornji dio daske, ali je donji ostao priĉvršćen za konstrukciju vagona. Lav je zakoraĉio naprijed i povlaĉio svom snagom. Pogledavši dolje, vidio je kako pod njima promiĉe pruga. Plan je uspio. Na mjestu na

KIKA

kojem je leţala daska sad je bio otvor širok oko trideset centimetara i dug nešto više od jednog metra, jedva dovoljan da se provuku kroza nj, ali ipak dovoljan. Uz pomoć ostalih zatvorenika bilo bi moguće slomiti dasku. Ali iz straha da bi zvuk mogao uzbuniti straţare, odluĉili su to ipak ne uĉiniti. Lav se obratio ostalima u vagonu. "Trebaju mi ljudi koji će pridrţavati ovu dasku dok mi iska-ĉemo dolje na prugu." Nekoliko dobrovoljaca odmah je ustalo, prišlo mu i uhvatilo dasku. Lav je procjenjivao situaciju. Nakon što se provuku kroz ovu rupu, past će direktno na prugu. Udaljenost izmeĊu poda vagona i pruge bila je nešto veća od metra, moţda metar i pol. Vlak se sporo kretao, ali ipak dovoljno brzo da uĉini ovaj pad opasnim. MeĊutim, nisu mogli ĉekati. Morali su krenuti sad, dok se vlak kretao, pod okriljem noći. Kad se vlak u zoru zaustavi, straţari će ih vidjeti. Raisa je uhvatila Lava za ruku. "Ja ću prva." Lav je zatresao glavom. Vidio je nacrte ovih vlakova za transport zatvorenika. Prijetila im je još jedna opasnost: posljednja zamka za zatvorenike koji bi se odvaţili na ovakav bijeg. "S donje strane ovog vlaka, na samom kraju, na posljednjem vagonu, nalazi se niz kuka. Te će nas kuke uhvatiti kad posljednji vagon prijeĊe preko nas, i vući za vlakom." "Ne bismo li ih mogli izbjeći? Otkotrljati se ustranu?" "Ima ih na stotine, vise na ţicama. Nemoguće ih je izbjeći. Zapeli bi za njih, to je sigurno." "I što ćemo sad? Ne moţemo ĉekati da se vlak zaustavi." Lav je promatrao dvojicu mrtvih muškaraca. Raisa je stajala pored njega, pitajući se što je namjeravao s njihovim tijelima. Objasnio je: "Nakon što skoĉiš na prugu, izbacit ću jedno od ovih tijela za tobom. Nadam se da će pasti negdje blizu tebe. Gdje god palo, morat ćeš dopuzati do njega. Onda ga namjesti na sebe. Tako će, kad posljednji vagon prijeĊe preko tebe, kuke uhvatiti njega, a ti ćeš biti slobodna." Dovukao je tijela do podignute daske, dodajući: "Hoćeš da ja krenem prvi? Ne uspijem li, ti moraš ostati u vlaku. Umiranje pod ovim vlakom sigurno je strašnije od umiranja u gulagu."

KIKA

Raisa je zatresla glavom. "Plan je dobar. Uspjet ćemo. Ja idem prva." Dok se spremala na skok pod vlak, Lav je poĉeo ponavljati upute: "Vlak se sporo kreće. Pad će biti bolan, ali ne i pretjerano opasan, probaj se zakotrljati ĉim udariš o tlo. Ja ću odmah izbaciti jedno od tijela. Nećeš imati puno vremena..." "Razumijem." "Moraš podići tijelo i zavući se poda nj. Pobrini se da budeš potpuno prekrivena. Zapneš li makar i za jednu kuku, mogla bi umrijeti." "Lave, jasno mi je" Raisa ga je poljubila. Drhtala je. Provukla se kroz rupu izmeĊu podnih dasaka. Stopala su joj visjela iznad pruge. Pustila se i pala, nestavši iz vida. Lav je zgrabio jedno mrtvo tijelo i izgurao ga kroz rupu. Tijelo je palo na prugu i nestalo. Raisa je pala nezgodno, natukavši bok i otkotrljavši se ustranu. Izgubljena, ošamućena, leţala je nepomiĉno jedan trenutak. Predugi trenutak, gubila je vrijeme. Lavov vagon već je daleko odmaknuo. Vidjela je tijelo koje je Lav izbacio za njom i poĉela je puzati prema njemu u istom smjeru u kojem se kretao vlak. Pogledala je iza sebe. Do kraja vlaka ostala su samo tri vagona. Ali nije vidjela nikakve kuke. Moţda je Lav bio u krivu. Sad su ostala samo dva vagona do kraja. Još nije stigla do tijela. Spotakla se. Sad ju je samo jedan vagon dijelio od posljednjeg. Samo nekoliko metara prije poĉetka posljednjeg vagona, ugledala ih je stotine kuka obješenih o tanke ţice na razliĉitim visinama. Tekle su cijelom širinom posljednjeg vagona, bilo ih je nemoguće izbjeći. Raisa je poĉela uţurbano puzati prema mrtvacu. Leţao je okrenut licem prema dolje. Nije imala vremena okrenuti ga, pa se okrenula na leda, podigla mrtvo tijelo i zavukla se poda nj, postavivši njegovu glavu toĉno iznad svoje. Licem u lice sa svojim napadaĉem, zureći u njegove mrtve oĉi, skupila se pod njim što je bolje mogla. Odjednom je mrtvo tijelo bilo otrgnuto s nje. Svuda uokolo ugledala je bezbroj oštrih kuka koje su visile na neĉem što je nalikovalo ribiĉkim uzicama. Tijelo se izdiglo iznad nje kao da je odjednom oţivjelo. Zapetljano o ţice, lebdjelo je iznad pruge poput lutke na koncu. Raisa je nepomiĉno leţala na pruzi. Ugledala je zvijezde.

KIKA

Polako je ustala. Nije ju zahvatila nijedna kuka. Gledala je kako vlak nestaje u daljini. Uspjela je. Ali Lava nije bilo nigdje. Budući da je bio veći od Raise, Lav je zakljuĉio da će mu trebati i veći od dvojice mrtvih napadaĉa, veća tjelesna masa da ga zaštiti od kuka. MeĊutim, drugi je mrtvac bio toliko velik da ga nije mogao progurati kroz rupu. U trenutku kad je to shvatio, Raisa je već nekoliko minuta leţala na pruzi. U oĉaju, Lav je provukao glavu kroz rupu u podu. U dnu vlaka vidio je jedno tijelo uhvaćeno kukama. Je li to bila Raisa ili mrtvi napadaĉ? Nije mogao vidjeti s ove udaljenosti. Mogao se samo nadati da se radilo o mrtvacu. Promijenivši svoj plan, pomislio je kako bi se, uspije li se dobro namjestiti, mogao provući ispod ovog zapetljanog tijela. Ono je zasigurno uhvatilo sve kuke na tom dijelu vagona. Mogao bi se nesmetano provući ispod njega. Oprostio se s ostalim zatvorenicima, zahvalio im i bacio se na prugu. Otkotrljavši se blizu golemih ĉeliĉnih kotaĉa, okrenuo se prema posljednjem vagonu. Zapetljano tijelo brzo mu se pribliţavalo, viseći s lijeve strane vagona. Namjestio se u skladu s njim. Mogao je samo ĉekati, stisnuvši se uz prugu što je bolje mogao. Posljednji vagon bio je gotovo nad njim. Podigao je glavu tek kako bi se uvjerio da se nije radilo o Raisi. Preţivjela je. I on je morao uĉiniti isto. Stisnuo se uz prugu i zatvorio oĉi. Mrtvo ga je tijelo okrznulo. Onda je osjetio bol - jedna mu je kuka zahvatila lijevu ruku. Otvorio je oĉi. Kuka je probila košulju i zabila mu se u meso. Znajući da ima tek djelić sekunde prije nego što se ţica zategne i poĉne ga vući prugom, zgrabio je kuku i išĉupao je zajedno s komadićem koţe i mesa. Uhvatio se za ruku, osjetivši vrtoglavicu dok mu je krv liptala iz rane. Teturavo se podigao i ugledao Raisu gdje trĉi prema njemu. Zanemarivši bol, zagrlio ju je. Bili su slobodni.

Moskva

KIKA

Istoga dana Vasilij se nije dobro osjećao. Uĉinio je nešto što nikad prije nije uĉinio - uzeo je slobodne dane. Ovakvo ponašanje ne samo da je bilo opasno, već mu takoĊer nije bilo ni svojstveno. Radije je bio bolestan na poslu nego kod kuće. Uspio si je urediti ţivot tako da je većinu vremena ţivio sam. Naravno, bio je oţenjen; bilo je nezamislivo da muškarac ostane samac. Njegova je društvena duţnost bila imati djecu. I ispunio je svoju duţnost, oţenio se ţenom koja nije imala mišljenja, ili ih barem nije izraţavala, ţenom koja mu je podarila dvoje djece - to je bio minimalan broj da bi se izbjegla neugodna pitanja. Ona je s djecom ţivjela u obiteljskom stanu na kraju grada, a on u stanĉiću u središtu Moskve, blizu svog radnog mjesta. Uzeo je taj stan pod izlikom da mu treba za njegove ljubavnice. Istina je pak bila da su njegove izvanbraĉne afere bile izrazito rijetke. Nakon Lavova i Raisina izgnanstva u Ural, Vasilij je zatraţio premještaj u njihov stan: stan 124. Ţelja mu se ispunila. Prvih je nekoliko dana uţivao. Naredio je svojoj ţeni da ode u spectorg, trgovinu s ograniĉenim pristupom, i kupi skupocjenu hranu i pića. Potom je u svom novom stanu organizirao zabavu za kolege s posla, naredivši im da doĊu bez ţena, na kojoj su njegovi novi zamjenici jeli i pili u ĉast njegova uspjeha. Neki od ovih ljudi prije su radili za Lava. Pa ipak, usprkos ironiji situacije i slatkoj zamjeni uloga, u zabavi nije uţivao. Osjećao se praznim. Više nije imao koga mrziti. Više nije imao protiv koga spletkariti. Nisu ga više iritirala Lavova promaknuća ni uĉinkovitost ni popularnost. Bilo je drugih s kojima se mogao natjecati, ali osjećaj nije bio isti. Vasilij je ustao iz kreveta i odluĉio da će mu nakon nekoliko ĉašica biti bolje. Nalio si je popriliĉnu koliĉinu votke i zurio u nju, vrteći je u ĉaši, ali je nije mogao primaknuti ustima. Bilo mu je muĉno od mirisa alkohola. Spustio je ĉašu na stol. Lav je bio mrtav. Uskoro će primiti i sluţbenu obavijest kako dvoje zatvorenika nije stiglo na odredište. Umrli su putem, kao i toliki drugi, nakon što su se posvaĊali s nekim oko cipela, odjeće, hrane ili neĉeg sliĉnog. Bio je to konaĉni poraz ĉovjeka koji ga je ponizio. Samo Lavovo postojanje bilo je za Vasilija odreĊena vrsta kazne. Zašto mu je onda nedostajao?

KIKA

Netko je pokucao na vrata. Oĉekivao je da će KGB poslati nekog kako bi potvrdio njegovu bolest. Otvorio je vrata. Pred njim su stajala dva mlada operativca. "Gospodine, dvoje zatvorenika je pobjeglo." Osjetio je kako tupa bol koju je osjećao nestaje dok je izgovarao: "Lav?" Operativci su potvrdili. Vasilij se već osjećao bolje.

Dvjesto kilometara jugoistoĉno od Moskve Istoga dana Dijelom trĉeći, dijelom hodajući, stalno se osvrćući preko ramena brzina njihova kretanja ovisila je o omjeru straha i iscrpljenosti koje su osjećali. Vremenske prilike išle su im na ruku: slabašno sunce i tanki oblaci, nije bilo prevruće, barem u usporedbi s unutrašnjošću vagona u kojem su donedavno bili. Lav i Raisa znali su po poloţaju sunca da je bilo kasno poslijepodne, ali nisu mogli znati toĉno vrijeme. Lav se nije mogao sjetiti gdje i kad je izgubio svoj ruĉni sat, ili ga je netko moţda ukrao. Procijenio je kako su imali jedva ĉetiri sata prednosti pred straţarima. Ugrubo je izraĉunao da su se njih dvoje kretali brzinom od osam kilometara na sat, dok se vlak kretao prosjeĉnom brzinom od šesnaest kilometara na sat, a to je znaĉilo da je udaljenost izmeĊu njih i vlaka osamdesetak kilometara. Odnosno, u najboljem sluĉaju. Postojala je mogućnost da su straţari saznali za njihov bijeg mnogo ranije. Izašli su iz šume na otvorena polja. Bez stabala koja bi ih štitila moglo ih se uoĉiti kilometrima uokolo. Nisu imali drugog izbora doli nastaviti bez obzira na nedostatak zaštite. Ugledavši rjeĉicu u dnu padine, promijenili su smjer i ubrzali prema njoj. Bila je to prva voda na koju su naišli. Kad su stigli do nje, kleknuli su na koljena i poĉeli pohlepno piti, grabeći vodu rukama. Kad to nije bilo dovoljno, uronili su u nju lica. Lav se našalio: "Barem ćemo umrijeti ĉisti."

KIKA

Ovo je bila loša šala. Nije bilo dovoljno da daju sve od sebe kako bi zaustavili ubojicu. Nitko neće cijeniti tek pokušaj. Morali su uspjeti. Raisa se usredotoĉila na Lavovu ranu. Posjekotina se nije zatvarala; nije prestajala krvariti, previše je koţe i mesa bilo otkinuto. Komad košulje koji su zavezali oko njegove ruke bio je natopljen krvlju. Lav je skinuo improvizirani zavoj. "Izdrţat ću." "Psi će lako nanjušiti krv." Raisa je izašla iz rijeke i prišla najbliţem stablu. IzmeĊu dvije grane svjetlucala je paukova mreţa. Paţljivo ju je skinula i cijelu je poloţila preko rane na Lavovoj nadlaktici. Krv se trenutno zgrušala u dodiru s tankim srebrnastim nitima. Raisa je nastavila skupljati paukove mreţe i polagati ih u slojevima preko rane, sve dok je nije potpuno prekrila svilenim nitima. Kad je završila, Lav više nije krvario. Rekao je: "Trebamo slijediti rijeku dok god moţemo. Stabla su nam jedini zaklon, a voda će isprati naš miris." Rijeka je bila plitka, dosezala im je tek do koljena. Nije bila dovoljno brza ni snaţna da bi mogli plivati prepušteni struji. Umjesto toga, morali su hodati. Bili su gladni i iscrpljeni, Lav je znao da neće još dugo izdrţati ovaj tempo. Njihove ĉuvare nije bilo briga hoće li zatvorenici na putu umrijeti ili preţivjeti, bijeg su smatrali neoprostivim. Bijeg nije ismijavao samo njih, već cijeli sustav. Bez obzira na to tko su bili zatvorenici, bez obzira na to koliko nevaţni bili, bijeg ih je ĉinio vaţnima. Ĉinjenica da su Lav i Raisa već bili oznaĉeni kao vaţni proturevolucionari, uĉinit će njihov bijeg sluĉajem od drţavne vaţnosti. Nakon što se vlak zaustavi i ĉuvari zamijete mrtvo tijelo uhvaćeno u mreţu, prebrojat će sve zatvorenike. Otkrit će iz kojeg su vagona pobjegli; poĉet će s ispitivanjem zatvorenika. Ne budu li htjeli govoriti, neke će od njih vjerojatno strijeljati. Lav se nadao da će netko od njih biti dovoljno pametan da odmah progovori. Ti su mu muškarci i ţene već previše pomogli. Ĉak i ako priznaju, ništa nije jamĉilo da ĉuvari neće napraviti primjer od cijelog vagona, strijeljajući sve koji su se u njemu vozili. Lov će zapoĉeti duţ pruge. Pritom će se koristiti psima. Ĉopor izvjeţbanih pasa putovao je u svakom vlaku za transport zatvorenika,

KIKA

a o tim se psima puno bolje brinulo nego o zatvorenicima. Ako je već postignuta potrebna udaljenost izmeĊu njih i vlaka, psi će teško nanjušiti poĉetak mirisnog traga. S obzirom na to da su bili u bijegu već otprilike osamnaest sati, i da pritom njihovim progoniteljima nije bilo ni traga, Lav je pretpostavio kako je upravo to bio i sluĉaj. A to je znaĉilo da će o njihovu bijegu obavijestiti Moskvu. Proširit će potjeru. Krenut će kamionima i automobilima - podruĉje potrage podijelit će u kvadrante. Avionima će nadgledati cijelo podruĉje. Lokalne vojne organizacije i lokalne sluţbe drţavne sigurnosti bit će obaviještene, a njihove će aktivnosti biti usklaĊene s organizacijama na drţavnoj razini. Lovit će ih sa ţarom koji će daleko nadmašivati profesionalnu duţnost. Gonjeni obećanjima nagrada i bonusa. Broju ljudi i vozila koje će poslati za njima neće biti kraja. Znao je to. I sam je sudjelovao u ovakvim potjerama. To im je bila jedina prednost. Lav je znao kako su ove potjere bile organizirane. U NKVD-u je uvjeţbao kako neprimjećeno djelovati iza neprijateljskih linija, a sad su neprijateljske linije bile njegove vlastite granice za ĉiju se zaštitu borio. Opseţnost ovih potjera ĉinila ih je teškima za voditi i nadzirati. Nadzirale su se iz jednog središnjeg stoţera, ali pokrivale su golemo podruĉje i nisu bile uĉinkovite. Što je bilo još vaţnije, Lav se nadao kako će potragu usmjeriti na pogrešno podruĉje. Vjerovao je kako će se njihovi progonitelji voditi idejom da će Lav i Raisa krenuti prema najbliţoj granici, prema Finskoj, prema Baltiku. Ali, umjesto toga, oni su krenuli na jug, u pravcu Rostova. U tom smjeru nisu imali nikakvih vjerojatnosti za bijeg, nikakvog obećanja sigurnosti. Kretanje kroz rijeku dodatno ih je usporavalo. Ĉesto su se spoticali i padali; svaki put im je bilo sve teţe ustati. Ĉak ih ni adrenalin koji im je ubrizgavala potjera nije više gurao naprijed. Lav je pazio da mu se paukove mreţe ne isperu s rane, drţeći je stalno iznad vode. Još nisu progovorili o ovoj situaciji u kojoj su se našli, kao da su osjećali da nemaju vremena za ikakve planove. Lav je nagaĊao kako su se nalazili otprilike dvjesto kilometara istoĉno od Moskve. U vlaku su proveli gotovo ĉetrdeset osam sati. Pretpostavljao je da se nalaze negdje u blizini grada Vladimira. Ako je bio u pravu, onda su se sad kretali u pravcu Rjaza-na. Od ove je toĉke Rostov bio udaljen barem dvadeset ĉetiri sata voţnje vlakom ili automobilom u smjeru juga.

KIKA

MeĊutim, oni nisu imali ni novca ni hrane; bili su ozlijeĊeni, odjeveni u prnje. I traţile su ih bezbrojne jedinice lokalnih i drţavnih Snaga sigurnosti. Zastali su. Rijeka pred njima pretjecala je kroz malo selo, kolektivno poljoprivredno gospodarstvo. Izašli su iz vode petstotinjak metara prije prvih kuća. Padala je noć i Lav je rekao: "Neki seljani sigurno još uvijek rade na poljima. Mogli bismo se neopaţeno uvući u selo i pronaći negdje hranu." "Misliš, ukrasti?" "Ne moţemo ništa kupiti. Ugledaju li nas, sigurno će nas prijaviti. Za odbjegle zatvorenike uvijek se dijele nagrade, puno veće od godišnje zarade ovih ljudi." "Lave, ti si predugo radio u Lubjanki. Ovi ljudi baš i ne vole Drţavu." "Ali novac im treba kao i svima drugima. Pokušavaju preţivjeti, kao i svi drugi." "Moramo prijeći stotine kilometara. Nećemo uspjeti sami. Jednostavno nećemo. To ti je valjda jasno. Nemamo prijatelja, nemamo novca, ništa. Moramo pronaći nekog tko će nam pomoći morat ćemo ih uvjeriti. To nam je jedina prilika. Jedini naĉin da uspijemo." "Mi smo bjegunci. Budu li nam pomagali, strijeljat će ih, ne samo onog tko nam pomogne, već cijelo selo. Neće ni trepnuti okom kad cijelo selo osude na dvadeset pet godina robije, ĉak i djecu, i transportiraju ih sve u jedan od logora na sjeveru." "I baš će nam zbog toga pomoći. Ti si izgubio vjeru u narod ove zemlje jer si predugo bio okruţen ljudima koji imaju moć. Drţava ne predstavlja ova sela, ne razumije ih, ne zanimaju je." "Raisa, to su fraze koje koriste gradski disidenti. One nemaju veze sa stvarnim svijetom. Bili bi ludi da nam pomognu." "Imaš vrlo kratko pamćenje, Lave. Kako smo maloprije pobjegli? Rekli smo istinu ljudima u vagonu. Pomogli su nam, svi, njih nekoliko stotina. Toliko ljudi vjerojatno ţivi u ovom selu. Zatvorenici iz našeg vagona zasigurno će biti nekako kaţnjeni jer nisu obavijestili straţare o našem bijegu. Zašto su to uĉinili? Što si im ponudio zauzvrat?" Lav je šutio. Raisa je nastavila.

KIKA

"Poĉnemo li krasti od ovih ljudi, postat ćemo njihovi neprijatelji, a zapravo smo im prijatelji." "Znaĉi, ti ţeliš ući u selo i pozdraviti ih kao da smo im rodbina?" "Upravo tako." Zajedno su ušetali u centar sela kao da se vraćaju s posla u polju, kao da su imali pravo biti na tom mjestu. Oko njih su se okupili muškarci, ţene i djeca, okruţivši ih sa svih strana. Kuće u selu bile su izgraĊene od drva i blata. Alati za obradu polja bili su stari preko ĉetrdeset godina. Sve što su morali napraviti bilo je prijaviti ovo dvoje bjegunaca Drţavi, za što bi bili bogato nagraĊeni. Kako bi mogli odbiti? Nisu imali ništa. Okruţena neprijateljskim licima, Raisa je progovorila. "Mi smo zatvorenici. Pobjegli smo iz vlaka koji nas je vozio u pravcu okruga Kolima, gdje smo trebali umrijeti. Sad su za nama organizirali potjeru. Traţimo od vas pomoć. Ne zbog nas samih. Na kraju će nas sigurno uhvatiti i ubiti. To nam je jasno. Ali prije nego što umremo, moramo obaviti jedan zadatak. Molim vas, dozvolite nam da vam objasnimo zašto nam je potrebna vaša pomoć. Ako vam se ne svidi to što vam imamo reći, onda nam slobodno uskratite svoju pomoć." Jedan je ĉovjek, potaknut osjećajem vlastite vaţnosti, istupio naprijed. Bilo mu je oko ĉetrdeset godina. "Kao glavešina ovog kolhoza, moram vam reći da je u našem interesu da vas predamo Drţavi." Raisa je pogledala u ostale seljane. Je li pogriješila? Je li se Drţava već uvukla i u ova sela, ubacila svoje špijune i doušnike u sustav upravljanja kolhozima? Jedan je ĉovjek povikao. "A što bi uĉinio s nagradom? I nju predao Drţavi?" Zaĉuo se smijeh. Glavešina je porumenio, posramljen. Rai-si je laknulo, shvatila je da je ĉovjek bio tek marioneta, nitko ga nije doţivljavao ozbiljno. Nije bio pravi autoritet. Iz pozadine je progovorila postarija ţena: "Nahranite ih." Kao da je progovorila kakva proroĉica, sve rasprave su prestale. Uveli su ih u najveću kuću. U glavnoj prostoriji, u kojoj se pripremala hrana, posjeli su ih i dali im šalice vode. Dodali su drva na vatru. Ljudi su ulazili u kuću sve dok se nije dupkom napunila. Djeca su se nagurala u prostore izmeĊu nogu odraslih, zureći u Lava i Raisu kao

KIKA

što bi zurila u ţivotinje u zoološkom vrtu. Iz druge je kuće netko donio netom ispeĉen kruh, još je bio vruć. Jeli su, sjedeći pored vatre, dok im se s odjeće dizala para. Kad se jedan ĉovjek poĉeo ispriĉavati što im nisu u mogućnosti ponuditi novu odjeću, Lav je samo kimnuo glavom, ošamućen njihovom velikodušnošću. On im je mogao ponuditi priĉu; ništa više od toga. Kad je pojeo svoj komad kruha i popio vodu, ustao je. Raisa je promatrala lica muškaraca, ţena i djece dok su slušali Lava. Zapoĉeo je priĉu ubojstvom Arkadija, djeĉaĉića u Moskvi, ubojstvom koje je morao zataškati. Govorio je o osjećaju srama koji ga je muĉio dok je roditeljima ubijenog djeĉaka govorio da se radilo o nesretnom sluĉaju. Potom im je objasnio zašto je izbaĉen iz KGB-a i izgnan u Vualsk. Opisao je svoj uţas kad je otkrio da je i tamo jedno dijete bilo ubijeno na jednak naĉin kao Arkadij. Kad im je rekao da su sliĉna ubojstva poĉinjena diljem zemlje, svi su zinuli duboko udahnuvši kao da je upravo izveo kakav madioniĉarski trik. Nakon što ih je Lav upozorio da će ono što će opisati biti uţasno, neki su roditelji izveli djecu van. Ĉak i prije nego što je Lav završio sa svojom priĉom, njegova je publika već imala nekoliko zamisli tko bi mogao biti odgovoran za ubojstva. Nitko meĊu njima nije vjerovao da su ubojstva mogla biti djelo nekog tko je imao posao i obitelj. Pitali su se kako je bilo moguće da ubojica još nije identificiran. Svi su bili uvjereni kako bi prepoznali takvo ĉudovište ĉim bi ga pogledali u oĉi. Ogledajući se po prostoriji, Lav je shvatio da će svi oni odsad drugaĉije gledati na svijet. Ispriĉao im se što ih je uveo u svijet ovakvog ĉudovišta. Kako bi ih umirio, rekao je da se ubojica nikad ne udaljava od ţeljezniĉke pruge i da obiĉno ubija u većim gradovima. Ubija na svojim putovanjima, zacrtanoj liniji koja ga zasigurno neće dovesti u ovo selo. Ĉak i nakon ovih uvjeravanja, Raisa se pitala hoće li ovi ljudi ikad više biti tako gostoljubivi i puni povjerenja. Hoće li ikad više nahraniti nepoznatog ĉovjeka? Ili će odsad vjerovati kako su nepoznati ljudi zasigurno prikrivali neko nevidljivo zlo. Cijena ove priĉe bila je nevinost ljudi koji su je slušali. Nije se radilo o tome da nikad nisu vidjeli nasilje i brutalnost. Ali nisu mogli zamisliti nekoga kome bi ubojstvo djeteta donosilo zadovoljstvo.

KIKA

Vani je pao mrak, a Lav je govorio već neko vrijeme, više od sata. Bliţio se kraju svoje priĉe, kadli je u kuću utrĉalo jedno dijete. "Vidio sam svjetla na sjevernim brdima. Stiţu kamioni. Dolaze ovamo." Svi su naglo ustali. Pogledavajući lica ljudi koji su ga okruţivali, Lav je znao da su kamioni pripadali Drţavi. Pitao je: "Koliko vremena imamo?" Postavivši ovo pitanje, svrstao se medu njih, pretpostavio da medu njima postoji veza iako je, zapravo, nije bilo. Oni su ih mogli jednostavno predati agentima, i primiti svoju nagradu. Ali izgledalo je kao da je u cijeloj prostoriji samo njemu na um padala takva ideja. Ĉak je i seoski glavešina prihvatio zajedniĉku odluku da im pomognu. Nekoliko je ljudi istrĉalo van kako bi sami vidjeli kamione. Oni preostali ispitivali su djeĉaka. "Na kojem brdu?" "Koliko kamiona?" "Kada?" Radilo se o tri kamiona, tri para svjetala. Djeĉak ih je vidio s ruba oĉeva imanja. Dolazili su sa sjevera, bili su udaljeni nekoliko kilometara. Stići će u selo za nekoliko minuta. U ovim se kućama nisu imali gdje sakriti. Seljani nisu imali stvari, nikakvog namještaja u pravom smislu rijeĉi. A pretraga će biti temeljita, u to nije bilo sumnje. Ako je i postojalo kakvo skrovište u selu, sigurno će biti pronaĊeno. Lav je znao koliko je ĉuvarima bio vaţan njihov pronalazak. Raisa ga je zgrabila za ramena: "Moramo pobjeći. Prvo će pretraţiti selo. Budu li se pretvarali da nas nikad nisu vidjeli, uspjet ćemo malo odmaknuti. Moţda se sakriti negdje u okolici. Mraĉno je." Lav je zatresao glavom. Osjetivši uteg u ţelucu, misli su mu se vratile Anatoliju Brodskom. Sigurno se ovako osjećao kad se okrenuo i ugledao Lava na vrhu onog breţuljka, kad je shvatio da je uhvaćen u mreţu. Lav se sjetio kako je Anatolij tad zastao, zureći bez rijeĉi jedan trenutak, nesposoban uĉiniti išta doli razmišljati o tome kako je sve gotovo. Tog je dana trĉao. Ali danas neće moći pobjeći ovim ĉuvarima. Oni su bili odmorni, opremljeni za lov - dalekometnim

KIKA

puškama, teleskopskim dalekozorima, raketama kojima će osvijetliti cijelo podruĉje i psima koji će ih zasigurno nanjušiti. Lav se okrenuo prema djeĉaku koji je ugledao kamione. "Treba mi tvoja pomoć."

Istoga dana Nervozan, drhtavih ruku, djeĉak je u gotovo potpunom mraku ĉuĉao posred ceste, a pred njim je leţala mala vrećica rasutog zrnja. Ĉuo je kamione kako mu prilaze, kako njihove gume podiţu prašinu na cesti: bili su udaljeni jedva dvjestotinjak metara i prilazili su velikom brzinom. Zatvorio je oĉi, nadajući se kako će ga vozaĉi primijetiti. Je li bilo moguće da su vozili prebrzo i da se neće zaustaviti na vrijeme? Zaĉuo je škripanje koĉnica. Otvorio je oĉi i okrenuo glavu zaslijepljen prednjim svjetlima kamiona. Podigao je ruke. Kamioni su se naglo zaustavili, metalni je branik gotovo udario djeĉaka u lice. Vrata kabine otvorila su se, a iz nje je zaĉuo povik. "Što radiš tu, jebote?" "Pukla mi je vrećica." "Silazi s ceste!" "Otac će me ubiti ne skupim li sve zrnje!" "Ja ću te ubiti ako se ne makneš." Djeĉak nije znao što uĉiniti. Nastavio je skupljati zrnje. Zaĉuo je škljocaj metala: je li to bio zvuk puške? Nikad prije nije vidio pušku: nije znao kako su one zvuĉale. Paniĉno je nastavio skupljati zrnje i ubacivati ga u vrećicu. Neće ga ubiti: pa bio je samo djeĉak koji je skupljao zrnje koje je pripadalo njegovu ocu. A onda se sjetio Lavove priĉe: jedan je ĉovjek cijelo vrijeme ubijao djecu. Moţda će ovi vojnici uĉiniti isto. Pokupio je što je više zrnja mogao, zgrabio vrećicu i potrĉao natrag prema selu. Kamioni su ga slijedili jureći za njim, trubeći, tjerajući ga u sve brţi trk. Iza leda je ĉuo smijeh vojnika. Nikad u ţivotu nije trĉao tolikom brzinom. Lav i Raisa skrivali su se na jedinom mjestu za koje su se nadali da neće biti pretraţeno - pod vojnim kamionima. Dok je djeĉak odvlaĉio

KIKA

vojnicima paţnju, Lav se zavukao pod drugi kamion, a Raisa pod treći. Budući da nisu znali koliko će se dugo morati pridrţavati za kamione, moţda duţe od sata, Lav i Raisa omotali su ruke trakama rasparane košulje kako bi ublaţili bol. Kad su se kamioni zaustavili, Lav se uhvatio stopalima za osovinu kotaĉa, a lice priljubio uz drveni pod kamiona. Podne su ga daske udarale po licu dok su vojnici hodali po njima, spremajući se iskoĉiti iz kamiona. Jedan je vojnik ĉuĉnuo kako bi zavezao vezicu na cipeli. Trebao se samo okrenuti i ugledao bi Lava. Ali vojnik je ustao i poţurio prema jednoj od kuća. Nije ga vidio. Lav se namjestio tako da moţe vidjeti treći kamion. Raisa je bila prestrašena, ali više od straha osjećala je ljutnju. Plan je bio pametan, to je bila istina, ni njoj ništa bolje nije palo na pamet, ali je potpuno ovisio o njezinoj sposobnosti da se pridrţava za dno ovog kamiona. Ona nije bila uvjeţbani vojnik: nije provela godine puţući kroz jarke ni penjući se preko zidova. Nije imala snagu koja je bila neophodna za uspjeh ovog plana. Ruke su je već boljele, zapravo, bila je u agoniji. Nije mogla zamisliti kako će izdrţati sljedeću minutu, a kamoli cijeli sat. Ali nije htjela da ih uhvate zbog nje, da ih uhvate zato jer nije bila dovoljno snaţna, odbijala je prihvatiti ideju da će njihov plan propasti samo zato jer je ona bila slaba. Opirući se ovoj agoniji, tiho plaĉući od boli, više nije mogla izdrţati. Morat će se spustiti na zemlju i odmoriti ruke. MeĊutim, i nakon kratkog odmora, skupit će tek dovoljno snage da se drţi sljedeću minutu, dvije. Vremenski razmaci unutar kojih će se moći pridrţavati ubrzano će se smanjivati sve dok se više uopće ne bude mogla drţati. Morala je naći neko drugo rješenje. Je li postojalo rješenje koje nije ovisilo o njezinoj snazi? Trake tkanine izrezane iz košulje - ne bude li se mogla drţati, privezat će se, privezat će vlastite zglobove za osovinu kotaĉa. To će biti u redu sve dok kamion ostane parkiran. Svejedno, morat će se spustiti na zemlju na nekoliko minuta kako bi se privezala. Jednom kad se spusti na zemlju, ĉak i ispod kamiona, vjerojatnost da je netko primijeti drastiĉno će se povećati. Pogledala je na obje strane, lijevo pa desno, kako bi vidjela je li u blizini bilo vojnika. Vozaĉ je stajao uz kamion. Vidjela mu je ĉizme i nami-risala dim cigarete. Zapravo, njegova prisutnost joj je odgovarala. To je znaĉilo kako vjerojatno neće posumnjati da se netko mogao sakriti

KIKA

neopazice pod kamion. Polako, paţljivo, Raisa je spustila noge na zemlju, pokušavajući to uĉiniti neĉujno. I najtiši zvuk dao bi vozaĉu do znanja da nešto nije u redu. Odmotavši traku platna s ruke, privezala je svoj lijevi zglob za osovinu prije nego što je djelomice uĉinila i s desnim. Ĉvor je morala zategnuti lijevom rukom koja je već bila privezana. Uspjela je, bila je zadovoljna ovim uspjehom, i baš kad je poĉela podizati noge s tla, zaĉula je reţanje. Pogledavši ustranu, ugledala je psa kako zuri u nju. Lav je vidio jednog vojnika kako drţi na uzici ĉopor pasa pored trećeg kamiona. Vojnik nije znao da je pod kamionom bila Raisa, ne još. Ali psi jesu. Ĉuo je njihovo reţanje: bili su toĉno u razini njegovih oĉiju. Bespomoćan, Lav se okrenuo i ugledao djeĉaka, djeĉaka koji im je pomogao na cesti. Gledao je kroz prozor svoje kuće, fasciniran dogaĊajima koji su se odigravali pred njim. Lav se spustio na zemlju kako bi imao bolji pregled situacije. Vojnik se spremao otići. Ali jedan je pas naroĉito snaţno povlaĉio uzicu, gotovo je sigurno nanjušio Raisu. Lav se okrenuo prema djeĉaku. Opet je trebao njegovu pomoć. Pokazao mu je rukom prema psima. Djeĉak je poţurio van. Lav ga je gledao - zadivljen njegovom smirenošću - kako se pribliţava ĉoporu pasa. Svi su se psi odmah okrenuli prema njemu i poĉeli lajati. Vojnik je povikao: "Vrati se u kuću!" Djeĉak je ispruţio ruku kao da je ţelio pomilovati jednog od pasa. Vojnik se nasmijao: "Odgrist će ti ruku." Djeĉak je ustuknuo. Vojnik je odveo pse, ponavljajući djeĉaku da se vrati kući. Lav se opet podignuo s tla, stisnuvši se uz dno kamiona. Tom su djeĉaku dugovali svoje ţivote. Raisa nije imala pojma koliko je dugo bila zavezana za kamion. Ĉinilo se kao vjeĉnost. Slušala je kako su vojnici pretraţivali kuće: rušili su namještaj, prevrtali lonce, razbijali razne predmete. Ĉula je pseći laveţ i vidjela svjetlost koju su bacale ispaljene rakete. Vojnici su se poĉeli vraćati u kamione. Neki su od njih izvikivali naredbe. Pse su ukrcali u kamion pod kojim se skrivala. Spremali su se za odlazak. UzbuĊena, shvatila je da je njihov plan uspio. A onda je zaĉula zvuk motora. Osovina kotaĉa zadrhtala je. Za nekoliko sekunda poĉet će se vrtjeti. Raisa je još uvijek bila privezana za nju. Morala se osloboditi. Ali zglobovi su joj bili zavezani, nije uspijevala odvezati ĉvorove,

KIKA

ruke su joj utrnule, prsti nisu reagirali. Borila se da se odveţe. U kamion su se ukrcali i posljednji vojnici. Uokolo njega poĉeli su se skupljati seljani. Raisa se još uvijek nije uspjela osloboditi. Kamioni samo što nisu krenuli. Nagnula se naprijed i zubima poĉela gristi ĉvor. Konaĉno ga je razvezala i potom naglo i bolno pala leĊima na tlo. Zvuk motora prikrio je zvuk njezina pada. Kamion je krenuo. Ona je leţala nasred ceste. Vojnici koji su sjedili u straţnjem dijelu kamiona zasigurno će je vidjeti. Nije mogla ništa uĉiniti. Seljani su se pomaknuli naprijed i okruţili je. Pogledavajući unatrag, vojnici nisu vidjeli ništa neobiĉno. Raisa je leţala skrivena medu nogama seljana. Raisa je ĉekala leţeći zgurena na cesti. Konaĉno joj je jedan muškarac pruţio ruku. Bila je sigurna. Ustala je. Lava nije bilo. On neće htjeti riskirati, pustit će se tek kad kamioni uĊu u potpuni mrak. Pretpostavljala je da se boji da će ga vidjeti vozaĉ trećeg kamiona. Moţda će ĉekati prvo skretanje. Ali nije se brinula. Lav će znati što treba uĉiniti. Svi su ĉekali u tišini. Raisa je uzela za ruku djeĉaka koji im je pomogao. Nekoliko trenutaka kasnije, ĉuli su kako prema njima trĉi muškarac.

Moskva Istoga dana Iako su stotine vojnika i agenata sada traţili bjegunce, Vasilij je bio uvjeren kako ih ipak neće pronaći. Drţava je bila u prednosti, ali gonili su ĉovjeka uvjeţbanog za djelovanje u tajnosti i preţivljavanje na neprijateljskom teritoriju. Bilo je onih koji su vjerovali da je Lavu i Raisi netko zasigurno pomagao, u bijegu su mogli sudjelovati odmetnuti ĉuvari, ili pak pomagaĉi koji su ih ĉekali na dogovorenom mjestu ţeljezniĉke pruge. Ovu su teoriju pobijala priznanja zatvorenika iz njihova vagona. Pritisnuti, svi su izjavili kako su Lav i Raisa pobjegli bez iĉije pomoći. To nije bilo ono što su ĉuvari ţeljeli ĉuti, bilo ih je sram. Dosadašnja se potraga odvijala oko mogućih

KIKA

prilaza granici sa Skandinavijom, oko sjeverne obale i Baltiĉkog mora. Bili su sigurni da će Lav pokušati prebjeći u inozemstvo ribarskim ĉamcem. Kad se dokopa Zapada, povezat će se s visoko pozicioniranim vladinim duţnosnicima koji će mu u zamjenu za informacije rado pruţiti svu potrebnu pomoć i zaštitu. Iz tog je razloga njegovo uhićenje bilo stvar od drţavne vaţnosti. Lav je mogao prouzroĉiti neviĊenu štetu sovjetskoj Rusiji. Vasilij je odbacio ideju da je Lav imao pomagaĉe pri bijegu. Stvar je u tome da nitko nije mogao znati kojim će vlakom on i Raisa biti transportirani u gulag. Proces kojim su dospjeli na vlak bio je uţurban, improviziran, a osim toga, završio je netom prije polaska vlaka. On ga je pogurao bez pravih dokumenata ili procedure. Jedina osoba koja im je mogla pomoći u bijegu bio je on sam. Ovo je znaĉilo da je postojala vjerojatnost, ma kako ona smiješno zvuĉala, da će ga za takvo nešto i okriviti. Ĉinilo se kako ga je Lav još uvijek mogao uništiti. Ni jedna skupina za potjeru još uvijek nije ništa pronašla. Ni Lav ni Raisa nisu u tom dijelu zemlje imali prijatelja ni obitelji - trebali su biti sami, praznih dţepova, u prnjama. Kad su posljednji put razgovarali, Lav se nije mogao sjetiti ni vlastitog imena. Oĉito je došao k sebi. Vasilij je morao otkriti kamo se Lav uputio: to je bio najbolji naĉin da ga uhvati u zamku, a ne ovako nasumce pretraţivati cijelu zemlju. Nakon što nije uspio uhvatiti vlastitog brata, morao je uhvatiti Lava. Neće preţivjeti još jedan neuspjeh. Vasilij nije vjerovao da je Lav htio pobjeći na Zapad. Moţda se vraćao u Moskvu? U Moskvi su mu ţivjeli roditelji. Ali, roditelji mu nisu mogli pomoći, bili bi ubijeni ako bi im se pojavio na vratima. Sad su bili pod naoruţanim nadzorom. Moţda je htio osvetu, moţda će se vratiti samo kako bi ubio Vasilija? Nakratko je razmislio o ovoj ideji, laskala mu je, a onda ju je odbacio. U Lavovoj antipatiji spram njega nije bilo niĉeg osobnog. Nikad ne bi ugrozio ţivot svoje ţene radi ĉina osvete. Lavovo odredište zasigurno se skrivalo medu stranicama dosjea koji su mu oduzeli. Vasilij je prouĉavao hrpu dokumenata koje su prikupili Lav i ĉasnik lokalne milicije, kojeg je Lav uspio nagovoriti da mu pomogne. Bilo je tu fotografija ubijene djece, izjava oĉevidaca. Bilo je i sudskih

KIKA

dokumenata o osuĊenim zloĉincima. Tijekom ispitivanja Lav je proglasio svoj rad nevaţnim. Vasilij je znao da je to odricanje bilo laţno. Lav je uvijek imao potrebu vjerovati i zasigurno je vjerovao u ovu fantastiĉnu teoriju. Ali u što je on toĉno vjerovao? Da je jedan ubojica poĉinio sva ova ubojstva bez motiva ubojstva koja su se dogodila diljem zemlje, na više od trideset razliĉitih lokacija? Osim što je teorija bila bizarna, znaĉila je da su se on i Raisa mogli kretati u bilo kojem od tih pravaca. Vasilij nije mogao samo nasumce izabrati jednu od ovih lokacija i ĉekati. Iznerviran, prouĉio je još jednom zemljopisnu kartu na kojoj su mjesta ubojstava bila oznaĉena i kronološki nabrojena.

44 Podigao je telefonsku slušalicu. Utipkao broj. "Dovedite mi Fjodora Andrejeva." Vasilij je s promaknućem dobio i vlastiti ured - malen, to je bila istina, ali je svejedno na njega bio izrazito ponosan kao da je svaki ĉetvorni metar osobno osvojio u kakvoj vojnoj akciji. Netko je pokucao na vrata. Unutra je ušao Fjodor Andrejev, koji je sad bio jedan od Vasilijevih podreĊenih: bio je relativno mlad, odan, vrijedan i ne pretjerano inteligentan, imao je sve osobine savršenog podreĊenog. Bio je nervozan. Vasilij se nasmiješio, i pokazao mu rukom da sjedne. "Hvala što si došao. Treba mi tvoja pomoć." "Naravno, gospodine." "Znaš li da je Lav Demidov bjegunac?" "Da, gospodine, ĉuo sam." "Što znaš o detaljima njegova uhićenja?" "Ništa." "Uhitili smo ga jer smo vjerovali da je radio za zapadnjaĉke vlade, skupljao informacije - špijunirao. Ali izgleda da to nije istina. Pogriješili smo. Lav nam nije htio reći ništa tijekom ispitivanja. A sad sam saznao da je radio na ovome." Fjodor je ustao i zurio u dosje na stolu. Već je vidio te dokumente. Bili su zalijepljeni za Lavova prsa. Poĉeo se znojiti.

KIKA

Nagnuo se naprijed, kao da prvi put vidi ove papire, pokušavajući prikriti ĉinjenicu da je drhtao. Krajiĉkom oka primijetio je kako se Vasilij pomaknuo, sad je stajao pokraj njega i gledao u papire, izgledalo je kao da su radili zajedno, kao da su bili partneri. Vasilij je klizio prstom po karti, zaustavio se na Moskvi i kucnuo prstom:

44 Fjodoru je pozlilo. Okrenuo se i ugledao Vasilijevo lice tik do svog. "Fjodore, znamo da je Lav nedavno bio u Moskvi. Mislim da njegov dolazak nije imao veze sa špijuniranjem, već s istragom ovih sluĉajeva. Vidiš, on vjeruje da se jedno ubojstvo dogodilo i ovdje. Tvoj sin je ubijen, jesam li u pravu?" "Ne, gospodine. To je bio nesretni sluĉaj. Pregazio ga je vlak." "Poslali su Lava da porazgovara s tobom nakon toga?" "Da, ali..." "I tad si vjerovao kako ti je sin ubijen, jesam li u pravu?" "Tad sam bio potresen, bilo je jako teško..." "Dakle, kad se Lav vratio u Moskvu radi svoje istrage, to nije imalo veze s tvojim sinom?" "Ne, gospodine." "Kako znaš?" "Gospodine?" "Kako znaš da njegova posjeta nije imala veze s tvojim sinom?" Vasilij je sjeo na stolicu i pogledavao u svoje nokte, praveći se da je povrijeĊen. "Fjodore, ti oĉito imaš vrlo loše mišljenje o meni." "To nije istina, gospodine." "Moraš razumjeti da ako je Lav bio u pravu, ako postoji ubojica djece, onda on mora biti uhvaćen. Ja ţelim pomoći. Fjo-dore, i ja imam djecu. Duţan sam, i kao otac i kao agent, zaustaviti ove uţasne zloĉine. Ovo je vaţnije od osobne netrpeljivosti izmeĊu mene i Lava. Da ţelim Lava mrtvog, jednostavno ne bih ĉinio ništa. U ovom trenutku svi vjeruju da su on i njegova ţena izdajnici. Strijeljat će ih ĉim ih uhvate, i ja se bojim da će njihova istraga biti zaboravljena. Umrijet će još djece. MeĊutim, kad bih imao sve ĉinjenice, moţda bih mogao uvjeriti svoje nadreĊene da opozovu ovu potjeru. Ako to ne uĉinim, Lav i Raisa neće preţivjeti." "Da, slaţem se."

KIKA

Vasilij je zadovoljno kimnuo glavom. Dakle, bila je to istina - Lav je vjerovao da je za sve ove smrti bio odgovoran samo jedan ĉovjek. Vasilij je nastavio. "To i ja mislim, nemaju novca; udaljeni su stotine kilometara od svog odredišta." "Gdje je bio vlak kad su pobjegli?" To je bila Fjodorova druga pogreška, dao je Vasiliju do znanja kako vjeruje da je Lav namjeravao uhvatiti ovog ubojicu. Trebalo mu je još samo ime grada u koji se zaputio. Pratio je prstom liniju ţeljezniĉke pruge prema istoku i promatrao kako je Fjodorov pogled poĉeo skretati prema jugu. Lav se, znaĉi, kretao prema jugu. Ali trebalo mu je i ime. S namjerom da prevari Fjodora, primijetio je: "Većina ubojstava dogodila se na jugu." "Gledajući u kartu..." Fjodor je zastao. Moţda je mogao Vasiliju odati informacije, a da se pritom ne umiješa u sluĉaj. Potom bi zajedno od nadreĊenih mogli traţiti promjenu stava prema Lavu i Raisi. Fjodor je već traţio naĉin na koji bi im mogao pomoći. Pronašao ga je - iz negativaca će ih pretvoriti u junake. Kad su se posljednji put vidjeli u Moskvi, Lav mu je rekao da je njegov pomagaĉ, milicijski ĉasnik, otputovao u Rostov kako bi provjerio njihove sumnje da je taj grad vrlo izgledno bio prebivalište ubojice. Fjodor se pretvarao da i dalje prouĉava dokumente. "Sudeći po koncentraciji ubojstava, rekao bih da je u pitanju Rostov na Donu. Sva su se rana ubojstva desila na jugu. Vjerojatno ţivi u samom gradu ili negdje u blizini." "Rostov?" "Kako ćemo uvjeriti svoje nadreĊene u vaţnost ove istrage?" "Moraš mi reći što još znaš o ubojstvima. Izlaţemo se velikom riziku, stavljajući ovako vlastite ţivote na kocku. Moramo biti sigurni. Objasni mi još jednom zašto vjeruješ da ubojica ţivi na jugu?" Dok je Fjodor bio zaokupljen prouĉavanjem dokumenata, priĉajući o ovom i onom, Vasilij je ustao, zakoraĉio iza stola, izvukao pištolj i naciljao Fjodorovo srce.

Jugoistoĉna Rostovska oblast

KIKA

14. srpnja Lav i Raisa leţali su u sanduku visokom jedan i širokom dva metra prokrijumĉareni ljudski teret na putu prema jugu. Nakon što je vojska završila s pretragom kolhoza, seljani su prevezli Lava i Raisu kamionom do najbliţeg grada, Rjazana, gdje su ih upoznali s prijateljima i rodbinom. U zagušljivoj atmosferi sićušnog stana, u kojem se širio dim jeftinih cigareta i nagurava-lo gotovo trideset ljudi, Lav je još jednom ispriĉao svoju priĉu. Nikoga nisu trebali dugo uvjeravati u vaţnost svoje misije i nikome nije bilo teško povjerovati kako je milicija bila potpuno beskorisna u hvatanju ubojice. Nisu se obraćali miliciji za pomoć niti su prijavljivali svoje sporove vlastima, oslanjali su se jedni na druge. Ovdje se radilo o istoj stvari, samo su u pitanju bili ţivoti nepoznatog broja djece. Zajedno su, kao kolektiv, skovali planove za njihov transport prema jugu. Jedan od ljudi u stanu bio je vozaĉ kamiona koji je vozio na relacijama izmeĊu Moskve i gradova poput Samare i Harkova. Harkov se nalazio tristotinjak kilometara sjeverno od Rostova, pola dana voţnje. Odluĉili su da je ulazak u Rostov bio preopasan s obzirom da vozaĉ tamo nije imao nikakva posla, ali ih je zato bio pripravan odvesti do obliţnjeg grada Šahtija. Tamo je imao rodbinu, pa mu je to moglo biti opravdanje za dolazak u grad. Nakon što ĉuju njihovu priĉu, njegovi će roĊaci zasigurno pomoći Lavu i Raisi da se dokopaju Rostova. U ovom su sanduku, skutreni u potpunoj tami, morali provesti još najmanje dan i pol. Vozaĉ je prevozio banane, raskošnu egzotiĉnu robu namijenjenu spectorgima u kojima su Lav i Raisa nekoć kupovali svoje namirnice. Njihov je sanduk bio uglavljen izmeĊu ostalih sanduka s ovim dragocjenim voćem. Bilo je vruće i put je bio neugodan. Svaka tri ili ĉetiri sata vozaĉ se zaustavljao, spuštao sanduke koji su bili naslagani na njihov, kako bi mogli protegnuti noge ili obaviti nuţdu pokraj ceste. U potpunoj tami, dok su isprepletenih nogu sjedili naslonjeni na suprotne strane sanduka, Raisa je pitala:

KIKA

"Vjeruješ li mu?" "Kome?" "Vozaĉu?" "Ti mu ne vjeruješ?" "Ne znam." "Sigurno postoji neki razlog zbog kojeg me to pitaš." "Od svih ljudi koji su poslušali tvoju priĉu, samo on nije imao nikakvih pitanja. Uĉinilo mi se da ga priĉa uopće nije dirnula. Nije ga potresla kao druge. Ĉini mi se nekako prazan, praktiĉan, bezosjećajan." "Nije nam trebao pomoći. Uostalom, ako nas izda, neće se smjeti vratiti svojoj obitelji i prijateljima." "Mogao bi nešto izmisliti. Reći da je naišao na cestovnu blokadu. Da su nas uhvatili. Da nam je pokušao pomoći, ali nije ništa mogao uĉiniti." "Što predlaţeš?" "Kad se sljedeći put zaustavimo, ti bi ga mogao svladati, zavezati i nastaviti voziti kamion sam." "Ti to ozbiljno?" "Jedini naĉin da budemo sigurni, potpuno sigurni, jest da mu uzmemo kamion. Imali bismo njegove papire. Opet bismo imali svoje ţivote u vlastitim rukama, imali bismo stvari pod kontrolom. Ovako smo bespomoćni. Ne znamo ni kamo nas vozi." "Ti si bila ta koja me je uvjeravala u ljudsku dobrotu." "Ovaj ĉovjek nije poput ostalih. Djeluje ambiciozno. Po cijele dane prevozi luksuznu robu. Vjerojatno misli: i ja to ţelim, i ja ţelim te raskošne tkanine, kvalitetnu hranu. On u nama vidi mogućnost da te stvari dobije. Zna za koliko nas moţe prodati. A zna i koju će cijenu platiti uhvate li ga kako nam pomaţe." "Vjerojatno ja nisam prava osoba da to kaţe, ali, Raisa, ti priĉaš o nevinom ĉovjeku, ĉovjeku koji ugroţava svoj ţivot kako bi nam pomogao." "Ja samo priĉam o naĉinu na koji bismo sigurno došli do Rostova." "Zar ne poĉinje uvijek tako? Postoji nešto u što vjeruješ, nešto za što si spremna umrijeti. I uskoro to postaje nešto zbog ĉega vrijedi i ubiti. Postaje opravdanje za ubijanje nevinih." "Ne bismo ga trebali ubiti." "Da, trebali bismo ga ubiti jer ga ne bismo mogli ostaviti zavezanog uz cestu. To je puno veći rizik. Ili ćemo ga ubiti, ili ćemo mu

KIKA

vjerovati. Raisa, ovako stvari izmiĉu kontroli. Ovi su nas ljudi nahranili i zaštitili, i sad nas voze prema našem odredištu. Ako se okrenemo protiv njih, ako ubijem jednog od njihovih prijatelja samo iz predostroţnosti, opet bih postao onaj isti ĉovjek kojega si prezirala u Moskvi." Iako je nije mogao vidjeti, znao je da se smiješila. "Jesi li ti to mene testirala?" "Samo ĉavrljam." "Jesam li prošao?" "To ovisi o tome hoćemo li stići u Šahti ili ne." Nakon nekoliko trenutaka tišine, Raisa ga je pitala. "Što će se dogoditi kad ovo završi?" "Ne znam." "Zapadnjaci će ti pomoći, Lave. Oni će te zaštititi." "Ne bih nikad napustio ovu zemlju." "Ĉak i kad te ţeli mrtvog?" "Ako ti ţeliš prebjeći, ja ću uĉiniti sve kako bih ti pomogao da se ukrcaš na jedan od brodova." "A što ćeš ti uĉiniti? Skrivati se u brdima?" "Nakon što dokrajĉim ovog ubojicu, ti budeš na sigurnom izvan zemlje, predat ću se. Ne ţelim ţivjeti u progonstvu, medu ljudima koji ţele moje informacije, a mrze me. Ne ţelim ţivjeti kao stranac. Ne mogu to. To bi znaĉilo da je sve što su ti ljudi u Moskvi rekli o meni istina." "A to je najvaţnije?" Raisa je zvuĉala povrijeĊeno. Lav je dotaknuo njezinu ruku. "Raisa, ne razumijem." "Zar je tako teško razumjeti? Ţelim ostati s tobom." Lav nije rekao ništa jedan trenutak. Onda je konaĉno odgovorio: "Ne mogu ţivjeti kao izdajnik. Ne mogu to uĉiniti." "A to znaĉi da su nam ostala još otprilike dvadeset ĉetiri sata." "Ţao mi je." "Moramo to vrijeme iskoristiti na najbolji mogući naĉin." "Kako?" "Reći ćemo jedno drugom istinu." "Istinu?" "Sigurno oboje imamo tajne. Znam da ja imam. Zar ti nemaš? Stvari koje mi nikad nisi rekao." "Da."

KIKA

"Ja ću prva. Pljuvala sam ti u ĉaj. Kad sam ĉula za Zojino uhićenje, bila sam uvjerena da si je ti prijavio. Pa sam ti zato, otprilike tjedan dana, pljuvala u ĉaj." "Pljuvala si mi u ĉaj?" "Otprilike tjedan dana." "Zašto si prestala?" "Ĉinilo se da te nije bilo briga." "Nisam primijetio." "Upravo tako. U redu, sad ti." "Iskreno..." "To je poanta ove igre." "Mislim da se nisi za mene udala iz straha. Mislim da si me uhodila. Glumila si da te je strah. Dala si mi laţno ime i ja sam ti udvarao. Mislim da si ti pronašla mene." "Znaĉi ja sam strana agentica?" "Moţda poznaješ ljude koji rade za zapadnjaĉke agencije. Moţda si im pomagala. Moţda si se zato udala za mene." "To nije tajna, to je nagaĊanje. Moraš mi reći tajnu - prihvaćam samo ĉinjenice." "Našao sam kopjejku meĊu tvojom odjećom, novĉić koji se moţe raspoloviti - inaĉe sluţi za prenošenje mikrofilma. Koriste ga agenti. Nitko drugi nema takve kovanice." "Zašto me onda nisi prijavio?" "Nisam to mogao uĉiniti." "Lave, nisam se udala za tebe kako bih se pribliţila KGB-u. Rekla sam ti istinu, bojala sam se." "A kovanica?" "Kovanica je bila moja..." Utihnula je kao da ne zna treba li dalje nastaviti s priĉom. "Nisam je koristila za prenošenje mikrofilma. Koristila sam je za ĉuvanje cijankalija dok sam bila izbjeglica." Raisa nikad nije priĉala o razdoblju koje je uslijedilo nakon što joj je dom bio uništen, o mjesecima na cesti - mraĉnom dobu njezina ţivota. Lav je šutio, odjednom je postao nervozan. "Sigurno moţeš zamisliti kakve su se stvari dogaĊale ţenama izbjeglicama. Vojnici su imali potrebe, a budući da su zbog nas ugroţavali svoje ţivote, vjerovali su da smo im bile duţne. Mi smo im bile plaća. Nakon jedne epizode - a bilo ih je nekoliko - toliko me

KIKA

boljelo da sam se zaklela da ću ako mi se to opet dogodi, ili mi se uĉini da će se to opet dogoditi, tom vojniku natrljati usta cijankalijem. Mogli su me ubiti, objesiti, ali moţda bi nakon toga dobro razmislili prije nego što se pribliţe nekoj drugoj ţeni. Uglavnom, taj novĉić kao da mi je donio sreću, ĉim sam ga poĉela nositi sa sobom, više nisam imala problema. Moţda muškarci mogu osjetiti ţenu koja nosi cijankalij u dţepu. Naravno, to nije zalijeĉilo rane koje su mi nanijeli. Za njih nije bilo lijeka. To je razlog zbog kojeg ne mogu imati djecu, Lave." Lav je zurio u tamu, prema mjestu na kojem je sjedila Raisa. Tijekom rata ţene su silovali okupatori, a potom su ih silovali osloboditelji. Bio je vojnik pa je znao da je takve aktivnosti odobravala i Drţava, smatrajući ih sastavnim dijelom rata i prikladnom nagradom za hrabre vojnike. Neke su ţene same uzimale cijankalij jer se nisu mogle suoĉiti s uţasima koji su im prijetili. Lav je znao da je većina vojnika provjeravala je li ţena bila naoruţana pištoljem ili noţem, ali novĉić novĉić nitko ne bi primijetio. Milovao joj je dlan. Što je drugo mogao uĉiniti? Ispriĉati se? Reći kako razumije? Bio je uokvirio svoj novinski isjeĉak, objesio ga na zid, sav ponosan, a da pritom uopće nije znao što je rat znaĉio za nju. "Lave, imam još jednu tajnu. Zaljubila sam se u tebe." "Ja sam tebe oduvijek volio." "To nije tajna, Lave. Duguješ mi tri tajne." Lav ju je poljubio: "Imam brata."

Rostov na Donu 15. srpnja Nadja je bila sama u kući. Njezina majka i sestra otišle su posjetiti baku. I sama je bila krenula s njima, ali kad su se pribliţile bakinoj zgradi, odglumila je kako je boli trbuh i zapoĉela preklinja-ti majku da joj dopusti da se vrati kući. Majka je pristala i Nadja je poţurila kući. Njezin je plan bio jednostavan. Odluĉila je sići u podrum kako

KIKA

bi saznala zašto je njezin tata provodio toliko vremena u toj mraĉnoj i hladnoj prostoriji. Nikad nije bila dolje, ni jedan jedini put. Obilazila je oko kuće, opipavala vlaţnu ciglu, i zamišljala kako je bilo unutra. Nije bilo prozora, samo ventilacijski otvor za peć. Ulazak u podrum nije bio dozvoljen, štoviše, bio je najstroţe zabranjen i to se pravilo nije smjelo kršiti. Otac je bio na sluţbenom putu. Ali uskoro će se vratiti, moţda već sutra, a ĉula ga je i gdje je govorio o kućanskim popravcima koji su ukljuĉivali i zamjenu podrumskih vrata. Ne ulaznih vrata, ne vrata koja su svi koristili i koja su sluţila odrţavanju topline u kući. Za njega su podrumska vrata imala prednost. Istina, bila su rasklimana, ali svejedno. Zar je to bilo vaţno? Za nekoliko će dana ugraditi nova vrata koja ona neće moći otvoriti. Ako je htjela provaliti, pronaći odgovore na svoja pitanja, morala je to uĉiniti sada. Brava je bila jednostavna, sa zasunom. Paţljivo ju je prouĉila i provjerila moţe li ugurati noţ izmeĊu vrata i okvira kako bi podigla zasun. Da, mogla je. Podigla je zasun i otvorila vrata. UzbuĊena, preplašena, zakoraĉila je niz stepenice. Vrata su se iza nje zatvorila uz tresak. Nešto svjetla dopiralo je kroz prorez ispod vrata i kroz boĉne proreze. Jedino drugo svjetlo dopiralo je kroz rupu za ventilaciju. Nakon što su joj se oĉi prilagodile na tamu, sišla je do dna stepenica i poĉela razgledavati oĉevu tajnu sobu. Krevet, peć, mali stol i škrinja - nije bilo niĉeg tajnovitog. Razoĉarana, poĉela je pretraţivati prostoriju. Na zidu je visila stara lampa, a oko nje su bili priĉvršćeni isjeĉci iz novina. Prišla im je bliţe. Svi su bili jednaki: fotografija ruskog vojnika koji je stajao pored gorućeg tenka. Neke su fotografije bile odrezane tako da se vidio samo vojnik. Bio je zgodan. Nije znala tko je on. Zbunjena ovom kolekcijom fotografija, pokupila je s poda kosi-treni tanjur na kojem je njezin otac zasigurno ostavio hranu za maĉke. Okrenuvši se prema škrinji, poloţila je ruke na poklopac i malo ga podigla, samo malo, samo da provjeri je li škrinja bila zakljuĉana. Drveni je poklopac bio teţak, ali škrinja nije bila zakljuĉana. Što se nalazilo unutra? Podigla ga je još malo; odjednom je nešto zaĉula - ulazna vrata. Netko je koraĉao po kući. Nije to bila majka, koraci su bili preglasni. Otac se vratio ranije. Kad je otvorio podrumska vrata, stepenice je

KIKA

obasjala svjetlost. Zašto se već vratio? Nadja je u panici poĉela spuštati poklopac, trudeći se to uĉiniti neĉujno dok je pritom osluškivala oĉeve korake koji su se pribliţavali niz stepenice. Kad je zatvorila poklopac, spustila se na koljena i zavukla pod krevet, stisnuvši se što je bolje mogla, promatrajući donju stepenicu. A onda ih je ugledala - velike crne ĉizme koje su koraĉale prema njoj. Nadja je zatvorila oĉi, oĉekujući da će njegovo bijesno lice biti svega nekoliko centimetara udaljeno od njezina kad ih ponovno otvori. Umjesto toga, krevet je zaškripao i savio se pod njegovom teţinom. Sjeo je na njega. Otvorivši oĉi, morala se izmaknuti. Dok se razmak izmeĊu kreveta i poda smanjivao, gledala je oca kako odvezuje ĉizme. Nije znao da je bila pod krevetom. Zasun se vjerojatno automatski zakljuĉao nakon što je ona ušla u podrum. Još nije bila uhvaćena. Što će uĉiniti? Njezin bi otac ovdje mogao biti satima. Majka će se vratiti i shvatiti da je nema. Moţda će pomisliti kako se izgubila i svi će je otići traţiti. Da to uĉine, ona bi se mogla vratiti gore, smisliti neku laţ o tome gdje je bila. To joj je bila jedina mogućnost. Dotad je morala ostati pod ovim krevetom i biti vrlo tiha. Otac je skinuo ĉarape i protegnuo noţne prste. Ustao je, krevet se podignuo odmah za njim, i upalio lampu koja je isijavala slabašnu svjetlost. Otišao je do škrinje. Nadja ga je ĉula kako je otvara, ali nije vidjela što je izvadio. Sigurno je ostavio poklopac otvorenim jer nije ĉula da ga je spustio natrag. Što je radio? Sad je sjedio na jednoj od stolica i vezivao nešto oko stopala. Bila je to traka gume. Ĉinilo joj se kao da je uz pomoć konopca i komadića tkanine od nje izraĊivao neku vrstu improvizirane ĉizme. Osjetivši nešto iza leĊa, Nadja se okrenula i ugledala maĉku. I maĉka je vidjela Nadju, promatrala ju je izvijenih leĊa, na-kostriješena. Ovdje joj nije bilo mjesto. To joj je bilo jasno. Preplašena, okrenula se provjeriti je li je otac primijetio. Spustio se na koljena, lice mu se pojavilo u prostoru izmeĊu kreveta i poda. Nije znala što da kaţe, nije se usudila pomaknuti. On nije ništa rekao, već je ustao i podigao cijeli krevet, otkrivši je tako skutre-nu pod njim. "Diţi se." Nije mogla micati rukama ni nogama - kao da joj tijelo nije radilo. "Nadja."

KIKA

Ĉuvši svoje ime, ustala je. "Odmakni se od zida." Poslušala ga je i zakoraĉila prema njemu spuštene glave, zureći u njegova stopala. Jedno je bilo golo, drugo zamotano u prnje. Vratio je krevet na mjesto. "Sto radiš ovdje?" "Htjela sam vidjeti što ti ovdje radiš." "Zašto?" "Zato što bih htjela provoditi više vremena s tobom." Andrej je opet osjetio onaj nagon - bili su sami u kući. Nije smjela doći ovamo - to joj je bio rekao za njezino dobro. On je ovdje bio druga osoba. Nije bio njezin otac. Udaljavao se od svoje kćeri sve dok leĊima nije udario o zid, udaljio se od nje onoliko koliko je to prostorija dozvoljavala. "Oĉe?" Andrej je primaknuo prst ustima.

Kontroliraj se. Ali nije mogao. Skinuo je naoĉale, sklopio ih i stavio u dţep. Kad ju je opet pogledao, bila je tek mutni obris, više nije bila njegova kći bila je dijete. Nejasna, mutna slika, mogla je biti bilo koje dijete. "Oĉe?" Nadja je ustala, prišla svom ocu i primila ga za ruku. "Zar ti ne voliš provoditi vrijeme sa mnom?" Sad mu je bila preblizu, ĉak i bez naoĉala. Mogao je vidjeti njezinu kosu, lice. Obrisavši ĉelo, vratio je naoĉale na nos. "Nadja, imaš mladu sestru - zašto se ne igraš s njom? Kad sam bio tvojih godina, cijelo sam se vrijeme igrao s bratom." "Ti imaš brata?" "Da."

"Gdje je on?" Andrej je pokazao prema zidu na fotografije ruskog vojnika. "Kako se zove?"

KIKA

"Pavel." "Zašto nas ne doĊe posjetiti?" "Hoće."

Rostovska oblast Osam kilometara sjeverno od Rostova na Donu 16. srpnja Vozili su se električkom kroz gradska predgraĊa, pribliţavajući se svom odredištu - centru Rostova na Donu. Vozaĉ kamiona nije ih izdao. Prevezao ih je kroz nekoliko kontrolnih rampi i iskrcao u Šahtiju, gdje su prespavali u stanu vozaĉeve punice Sare Karlovne i njezine obitelji. Sara, ţena u pedesetima, ţivjela je s nekoliko svoje djece, ukljuĉujući i kćer koja je bila udana i imala svoje troje djece. Sarini su roditelji takoĊer ţivjeli u stanu; jedanaest ljudi u tri sobe, u svakoj sobi jedna generacija. Lav je po treći put ispriĉao priĉu o svojoj istrazi. Za razliku od sjevernjaka, ovi su ljudi već ĉuli o zloĉinima o kojima je priĉao - ubojstvima djece. Sara im je rekla kako ima svega nekoliko ljudi u ovoj oblasti koji još nisu ĉuli glasine o ubojstvima. Svejedno, nisu im bile poznate ĉinjenice. Kad im je Lav rekao za broj ţrtava, svi su utihnuli. Nije uopće bilo upitno hoće li im pomoći: ova je velika obitelj odmah poĉela kovati planove. Lav i Raisa odluĉili su priĉekati sumrak kako bi krenuli u grad jer noću je u tvornici bilo manje ljudi. TakoĊer, postojala je veća vjerojatnost da će u to doba ubojica biti kod kuće. Osim toga, odluĉeno je i da neće putovati sami. Iz ovog su razloga sad bili okruţeni s troje male djece i ţivahnim djedom i bakom. Lav i Raisa igrali su ulogu oca i majke dok su pravi otac i majka ostali u Šahtiju. Ovo je bila mjera opreza. Ako je potjera za njima stigla do Rostova, ako je Drţava zakljuĉila da im bijeg iz zemlje nije bio cilj,

KIKA

onda će traţiti ţenu i muškarca koji putuju zajedno. Ni jedno ni drugo nisu uspjeli znaĉajno promijeniti svoj izgled. Oboje su odrezali kosu i odjenuli novu odjeću. Pa ipak, bez obitelji koja ih je okruţivala bilo bi ih lako prepoznati. Raisa se brinula zbog uvlaĉenja djece u njihov sluĉaj, bojeći se da su ih tako dovodili u opasnost. Odluĉili su da će, krene li nešto po zlu, budu li uhvaćeni, djed i baka tvrditi kako im je Lav prijetio i kako su im pristali pomoći samo iz straha za vlastite ţivote. Kiša je prestala padati. Lav je pogledao kroz prozor. Na stanici je bila guţva - vidio je nekoliko uniformiranih agenata kako patroliraju peronom. Sedmorica od njih sišli su s vlaka. Raisa je u naruĉju nosila najmlaĊe dijete - sitnog djeĉaka. Djeca su dobila upute da budu buĉna i razigrana. Dvojica starijih djeĉaka razumjela su što se od njih traţilo i uspješno su igrala svoje uloge, ali najmlaĊi je djeĉak bio zbunjen i samo je zurio u Raisu, na licu mu se vidjelo da je bio tuţan i preplašen. Htio je ići kući. Samo bi izrazito pronicljiv agent primijetio da je ova obitelj bila laţna. Peronom i stanicom kruţili su agenti, bilo ih je previše za obiĉan dan na obiĉnoj stanici. Nekog su traţili. Iako je Lav pokušao uvjeriti samog sebe kako su snage sigurnosti uvijek nekog lovile i privodile, duboko u sebi znao je da su traţili njih. Do izlaza im je ostalo pedesetak koraka. Usredotoĉio se na to. Bili su gotovo vani. Dva su naoruţana operativca stupila pred njih. "Odakle ste doputovali i kuda putujete?" Na trenutak, Raisa nije mogla progovoriti. Rijeĉi su joj isparile iz glave. Kako ne bi djelovala potpuno zaleĊeno, premještala je djeĉaka s jedne ruke na drugu i osmjehivala se. "Odjednom postanu tako teški!" Lav se umiješao. "Upravo smo posjetili njezinu sestru. U Šahtiju. Udaje se." Baka je dodala: "Za pijanca, ne odobravam to. Rekla sam joj da to ne ĉini." Lav se nasmiješio, obraćajući se baki. "Ţeliš da se uda za ĉovjeka koji pije samo vodu?" "To bi bilo puno bolje." Djed je kimnuo glavom, a onda dodao: "Ma i neka je pijanac, ali da barem nije tako ruţan!"

KIKA

I djed i baka su se nasmijali. Agenti nisu. Jedan od njih okrenuo se prema djeĉaĉiću. "Kako mu je ime?" Pitanje je bilo upućeno Raisi. Opet je zablokirala. Nije se mogla sjetiti. Ništa joj nije padalo na pamet. Blebnula je prvo ime kojeg se sjetila. "Aleksandar." Djeĉak je zatresao glavom. "Zovem se Ivan." Raisa se nasmijala. "Volim se tako šaliti s njim. Stalno im namjerno miješam imena, to ih izluĊuje. Ovaj momĉić u mom naruĉju je Ivan. Ono je Mihail." To je bilo ime srednjeg djeteta. Raisa se sad sjetila da se najstariji zvao Aleksej. Ali kako bi njezina laţ prošla neopaţeno, morat će se praviti da se zove Aleksandar. "A najstarijem je ime Aleksandar." Djeĉak je otvorio usta kako bi to porekao, ali ga je u tom trenutku djed protrljao po kosi. Iznerviran, djeĉak je zatresao glavom. "Prestani, nisam više dijete." Raisa se trudila da agenti ne primijete njezino olakšanje nakon što su im se sklonili s puta i dozvolili joj da izvede svoju obitelj sa stanice. Kad su dovoljno odmaknuli od stanice, Lav i Raisa oprostili su se sa svojim pomagaĉima i ušli u taksi. Već su bili dali Sari-noj obitelji sve kljuĉne informacije u vezi svoje istrage. Ako njih dvoje iz bilo kojeg razloga ne uspiju uhvatiti ubojicu, ako se ubojstva nastave, onda će njezina obitelj nastaviti s lovom. Oni će u potragu za ubojicom ukljuĉiti i druge, pa ako neki od njih i ne uspiju, uvijek će biti netko tko će nastaviti istragu. Ubojica ne smije preţivjeti. Lav je bio svjestan da se ovdje radilo o zakonu rulje, bez suda, bez predstavljanja dokaza i bez suĊenja - o pogubljenju utemeljenom na indicijama - i da su, u namjeri da provedu pravdu, bili prisiljeni oponašati sustav protiv kojeg su se borili. Sjedeći u taksiju marke Volga, gotovo sigurno proizvedenom u Vualsku, Lav i Raisa nisu progovarali. Nisu ni trebali. Plan je već bio dogovoren. Lav će se uvući u tvornicu Rostelmaš i nekako se dokopati podataka o zaposlenicima. Nije znao kako će to toĉno izvesti, morat će improvizirati. Raisa će ostati u taksiju kako bi umirila vozaĉa ako postane sumnjiĉav. Platili su mu unaprijed, i to popriliĉnu svotu, kako bi ostao smiren i poslušan. Nakon što Lav sazna ime i adresu ubojice, ovaj će ih vozaĉ morati odvesti tamo. Ako

KIKA

ubojica nije kod kuće, ako je na jednom od svojih putovanja, onda će saznati kad se vraća. Vratit će se potom u Šahti, u Sarin stan, i ĉekati. Taksi se zaustavio. Raisa je uzela Lava za ruku. Bio je nervozan, glas mu je bio tiši od šapta. "Ako se ne vratim za sat vremena..." "Znam." Lav je izašao i zalupio vratima. Na glavnom ulazu u tvornicu stajali su ĉuvari, no nisu izgledali naroĉito pripravni. Sudeći po nedostatku pravog osiguranja, Lav je bio gotovo siguran kako nitko u KGB-u nije pomislio da je ova tvornica traktora njegovo odredište. Postojala je mogućnost da je broj ĉuvara na ulazu bio namjerno malen kako bi ga namamili unutra, ali sumnjao je u to. Moţda jesu znali da se zaputio u Rostov, ali oĉito nisu znali kamo toĉno. Obilazeći zaĉelje tvornice, otkrio je mjesto na kojem je ograda s jedne strane bila zaklonjena ciglenom graĊevinom. Uspeo se, prebacio preko bodljikave ţice na vrhu i skoĉio na tlo. Ušao je. U tvornici se radilo dvadeset i ĉetiri sata. U glavnoj je zgradi bilo radnika, ali uokolo nije bilo puno ljudi. Tvornica se sastojala od niza graĊevina. Sigurno je zapošljavala nekoliko tisuća ljudi, Lav je pomislio da se brojka penjala i do deset tisuća - raĉunovodstvo, ĉišćenje, transport i, na kraju, sama proizvodnja. Uz dodatnu podjelu na radnike u dnevnoj i noćnoj smjeni, Lav nije vjerovao da će itko u njemu prepoznati uljeza. Koraĉao je mirno i odluĉno, kao da je pripadao ovdje, u pravcu najveće graĊevine. Iz nje su izašla dva ĉovjeka i, s cigaretom u ustima, krenuli prema glavnom ulazu. Moţda im je upravo završila smjena. Vidjeli su ga i zastali. Nije ih mogao ignorirati, pa im je mahnuo i krenuo prema njima. "Ja sam tolkač iz tvornice automobila u Vualsku. Trebao sam doći puno ranije, ali vlak je kasnio. Gdje je zgrada uprave?" "Ne postoji posebna zgrada uprave. Glavni ured je ovdje, na jednom od katova, Odvest ću te tamo." "Siguran sam da ću ga pronaći." "Ne ţuri mi se kući. Pokazat ću ti."

KIKA

Lav se nasmiješio. Nije mogao odbiti. Dvojica muškaraca su se pozdravila i Lav je slijedio svog neţeljenog pratioca u glavnu zgradu tvornice. Stupivši unutra, na trenutak se zaboravio - veliĉina dvorane, visina svoda, buka strojeva - sve je ovo izazivalo zapanjenost kakva je obiĉno bila svojstvena vjerskim graĊevinama. Ali ovo je, naravno, bila nova crkva, narodna katedrala, a izazivanje strahopoštovanja bilo je gotovo jednako vaţno kao proizvodnja. Lav je hodao uz svog pratioca i neobavezno ĉavrljao. Sad mu je bilo drago da je bio s njim. Zbog toga ga nitko nije primjećivao. Svejedno, pitao se kako će ga se riješiti. Poĉeli su se penjati stepenicama koje su vodile od glavne proizvodne hale prema upravnim odjeljenjima. Lavov je pratioc izjavio: "Ne znam hoćeš li ikoga naći tamo. Obiĉno ne rade noćne smjene." Lav još nije imao jasnu ideju što će napraviti. Moţe li cijelo vrijeme blefirati? S obzirom na informacije koje je trebao, nije vjerovao da će mu to uspjeti. Zasigurno mu ih neće dati tek tako, bez obzira na to kakvu priĉu smisilio. Da je još uvijek imao svoju iskaznicu Sluţbe drţavne sigurnosti, sve bi bilo vrlo jednostavno. Skrenuli su. Hodnik koji je vodio prema uredima uprave gledao je na tvorniĉku halu. Sto god Lav napravio, vidjet će ga radnici koji su radili na tekućoj vrpci. Njegov je pratioc pokucao na vrata jednog ureda. Sad je sve ovisilo o tome koliko će ljudi biti unutra. Vrata je otvorio postariji muškarac u odijelu, vjerojatno knjigovoĊa, poţutjele koţe i ogorĉenog izraza lica. "Što hoćete?" Lav je pogledao preko njegova ramena. Ured je bio prazan. Lav je zamahnuo i udario svog pratioca u trbuh, od ĉega se ovaj savio od boli. Prije nego što se knjigovoĊa uspio snaći, Lav ga je šĉepao za vrat. "Uradi što ti kaţem i preţivjet ćeš, u redu?" On je kimnuo glavom. Lav je polako opustio svoj stisak. "Navuci zastore. I daj mi svoju kravatu." Lav je povukao mlaĊeg muškarca koji je još uvijek teško disao. Zatvorio je i zakljuĉao vrata. KnjigovoĊa je skinuo kravatu i bacio je Lavu, a onda je otišao navući zastore na prozor koji je gledao na tvorniĉku halu. Lav je kravatom zavezao ruke svog pratioca, cijelo to

KIKA

vrijeme ne skidajući pogled s knjigovoĊe. Sumnjao je da je u uredu imao oruţje ili alarm, nije tu bilo niĉeg vrijednog. Nakon što je navukao zastore, knjigovoĊa se okrenuo prema Lavu. "Što hoćeš?" "Podatke o zaposlenicima." Zbunjen, ali poslušan, ĉovjek je otkljuĉao ormarić u kojem su se nalazili dokumenti. Lav je zakoraĉio naprijed i stao pored njega. "Ostani tu, ne miĉi se i drţi ruke na vrhu ormarića." Unutra je bilo na tisuće dokumenata, ne samo o sadašnjim zaposlenicima, već i o onima koji to više nisu bili. Tolkači nisu sluţbeno postojali jer je njihovo postojanje podrazumijevalo odreĊenu nesavršenost procesa distribucije i proizvodnje. Vjerojatno podaci o njima nisu bili pohranjeni pod tim imenom. "Gdje su podaci o vašim tolkačima?" KnjigovoĊa je otvorio ormar i izvadio debeli dosje na kojem je pisalo ISTRAŢIVAĈI. Koliko je Lav mogao vidjeti, tvornica je trenutno zapošljavala petoricu tolkača. Nervozan - cijela je njihova istraga poĉivala na ovim dokumentima - poĉeo je pregledavati podatke o ovoj petorici muškaraca. Kamo i kad su putovali? Budu li se datumi i mjesta poklapali s ubojstvima, pronašao je ubojicu, barem je tako mislio. Otići će na njegovu adresu i suoĉiti se s njim - kad se naĊe s njim licem u lice, i suoĉi ga s njegovim zloĉinima, ubojica će priznati, u to je bio siguran. Klizio je prstom niz prvi popis putovanja, usporeĊujući po sjećanju podatke, datume i mjesta. Prvi popis nije odgovarao. Lav je zastao na trenutak, posumnjavši u vlastitu sposobnost prisjećanja. Ali tri datuma koja je sigurno toĉno zapamtio bili su datumi dvaju ubojstava u Vualsku i datum ubojstva u Moskvi. Prvi tol-kač nikad nije bio tamo, ni igdje uzduţ Transsibirske ţeljezniĉke linije. Lav je otvorio drugi dosje i preskoĉivši osobne podatke, odmah krenuo pregledavati podatke o putovanjima. Ovaj je tol-kač zaposlen tek prošlog mjeseca. Lav je odgurnuo njegov dosje ustranu i otvorio treći. Nije odgovarao. Ostala su samo dva. Otvorio je ĉetvrti. Vualsk, Molotov, Vjatka, Gorki - niska gradova nanizanih uz prugu koja je vodila na zapad prema Moskvi. Juţno od Moskve putovao je u gradove Tulu i Orel. Potom u Ukrajinu, u gradove Harkov i Gorlovku,

KIKA

Zaporoţje i Kramatorsk. U svim su se ovim gradovima dogodila ubojstva. Zatvorio je dosje. Prije nego što provjeri osobne podatke ovog ĉovjeka, provjerit će i peti dosje. Uţurbano je prešao prstom po popisu. Bilo je nekih poklapanja, ali ni pribliţno koliko u ĉetvrtom dosjeu. Opet mu se vratio. Okrenuo je prvu stranicu i zurio u malu crno-bijelu fotografiju. Muškarac na slici nosio je naoĉale. Zvao se Andrej.

Istoga dana Vasilij je sjedio na hotelskom krevetu i pušio, otresajući pepeo na tepih i ispijajući votku direktno iz boce. Nije se zavaravao -ne preda li svojim nadreĊenima bjegunce Lava i Raisu, zasigurno će biti kaţnjen zbog ubojstva Fjodora Andrejeva. Tako su se dogovorili kad je odlazio iz Moskve. Vjerovat će njegovoj priĉi kako je Fjodor suraĊivao s Lavom, povjerovat će i kako ga je Fjodor napao nakon što ga je optuţio za suradnju s Lavom, no samo ako im dovede Lava. KGB se sramio svoje nesposobnosti da uhvati ovaj nenaoruţani braĉni par bez ijednog rublja u dţepu, koji kao da je ispario s lica zemlje. Uspije li ih Vasilij uhvatiti, sve će mu biti oprošteno. Oni su se ionako već pripremili na to da je Lav u inozemstvu, u šakama zapadnjaĉkih diplomata. Već su o ovom sluĉaju obavijestili svoje strane agente. Fotografije Lava i Raise poslali su u veleposlanstva diljem svijeta. Isplanirali su i njihovo pogubljenje. Ako Vasilij uspije sprijeĉiti pokretanje skupe i diplomatski sloţene meĊunarodne potjere, sve će mu biti oprošteno. Bacio je opušak na tepih, gledao ga kako se neko vrijeme dimi i zatim ga zgnjeĉio donom cipele. Bio je u stalnom kontaktu sa Sluţbom drţavne sigurnosti u Rostovu, bili su pravi ološ. Podijelio im je fotografije. Rekao im je kako bi trebali imati na umu da je Lav moţda pustio bradu, ili pak skratio kosu. Moţda neće putovati kao par. Moţda su se razdvojili. Jedno od njih moţda je već bilo mrtvo. Ili moţda putuju u skupini, moţda su pronašli pomagaĉe. Ne bi se trebali pouzdavati u papire, Lav ih je znao krivotvoriti. Moraju privesti

KIKA

svakoga tko im se uĉini imalo sumnjivim. Vasilij će biti taj koji će odluĉiti hoće li ih zadrţati u pritvoru ili pustiti na slobodu. S trideset ljudi organizirao je niz kontrolnih toĉaka i nasumiĉnih pretraga. Naredio je svakom operativcu da zabiljeţi sve neuobiĉajene dogaĊaje, ma kako mu se nevaţni uĉinili, kako bi ih mogao sam provjeriti. Oni su mu danonoćno podnosili izvještaje. Ali nisu ništa pronašli. Hoće li ovo biti još jedna prilika da ga Lav ponizi. Moţda je onaj idiot Fjodor bio u krivu? Moţda se Lav zaputio negdje drugdje. Ako je to bio sluĉaj, onda je bio gotov. Netko je pokucao na vrata. "UĊi." Mladi agent crvenog lica stajao je u stavu mirno i drţao u ruci list papira. Vasilij je mahnuo rukom, pozivajući ga da mu preda papir.

Tvornica Rostelmaš. Upravni odjel. Napadnuta dva čovjeka, ukradeni podaci o zaposlenicima. Vasilij je ustao. "Ovdje je."

Istoga dana Stajali su jedno uz drugo, udaljeni pedeset koraka od ulaznih vrata. Lav je pogledavao u svoju ţenu. Nije joj ništa rekao o svom nevjerojatnom otkriću u tvornici. Osjećao je vrtoglavicu -kao da je bio drogiran. Oĉekivao je kako će taj osjećaj nestati i kako će se ubrzo osjećati normalno, kako će se pojaviti neko drugo objašnjenje i ispostaviti se da ovo nije bila kuća njegova mlaĊeg brata.

Andrej Trofimovič Sidorov. To je bilo ime njegova mlaĊeg brata.

Pavel Trofimovič Sidorov. A ovo je bilo njegovo ime prije nego što ga je odbacio kao što zmija odbacuje svoju koţu. Malena fotografija meĊu podacima o zaposleniku potvrdila je da se radilo o Andreju. Bile su to njegove crte lica - njegov zbunjeni izraz. Naoĉale su bile novost. Zato je i bio toliko nespretan kao dijete, bio je kratkovidan. Njegov ĉudan,

KIKA

srameţljiv mlaĊi brat ubio je najmanje 44 djeteta. To nije imalo nikakva smisla, no s druge je strane imalo savršenog smisla: konopac, saţvakana kora drveta, lov. Prisiljen razmišljati o stvarima koje je cijeli ţivot htio zaboraviti, Lav se prisjetio kako je uĉio svog mlaĊeg brata vezanju omĉe za lov, i kako mu je rekao da ţvakanje kore drveta potiskuje osjećaj gladi. Jesu li te njegove lekcije postale uzorak ovom psihotiĉnom ponašanju? Kako to da prije nije uspio povezati te stvari? Ne, bilo je smiješno oĉekivati da bi mu to pošlo za rukom. Sigurno je postojalo mnoštvo djece koja su znala kako treba loviti. Nakon što je vidio ţrtve, ovi detalji nisu ostavili dubljeg traga u njegovim mislima. Ili moţda jesu? Je li on izabrao ovaj put ili je put izabrao njega? Je li to bio razlog zbog kojeg ga je privukla ova istraga, iako mu je bilo puno pametnije kloniti je se? Nakon što je crno na bijelo vidio ime svog mlaĊeg brata u tvorniĉkim dokumentima, Lav je morao sjesti, zurio je u dosje, provjeravao datume, i onda ih ponovno provjeravao i usporeĊivao. Bio je u stanju šoka, zaboravio je da je bio u opasnosti. Tek kad je ugledao knjigovoĊu kako se polako pribliţava telefonu, povratio se u sadašnjost. Zavezao ga je za stolicu, iskljuĉio telefon i zakljuĉao obojicu muškaraca u ured, stavivši im povez preko usta. Morao je pobjeći iz tvornice. Morao se sabrati. Ali dok je odlazio hodnikom nije mogao hodati kako treba, posrtao je s jedne strane na drugu. Osjećao je vrtoglavicu. Nakon što je izašao misli su mu i dalje bile smušene, svijet okrenut naglavce, pa nije ni primijetio da je krenuo prema glavnom ulazu, prekasno shvativši kako bi bilo mnogo sigurnije da je preskoĉio ogradu kao što je to uĉinio i na dolasku. Ali više nije mogao promijeniti smjer. Ĉuvari su ga vidjeli kako prilazi. Morat će proći tik uz njih. Poĉeo se znojiti. No, propustili su ga bez rijeĉi. Kad je ušao u taksi, dao je vozaĉu adresu i naredio mu da poţuri. Drhtao je, tresle su mu se ruke i noge - nije se mogao zaustaviti. Gledao je kako Raisa prouĉava tvorniĉke dokumente. Znala je priĉu o njegovu bratu: znala je njegovo ime, ali ne i prezime. Promatrao ju je dok je prouĉavala dokumente. Nije povezala ubojicu i njegova brata, nije ništa pretpostavljala. A i kako bi mogla? Nije joj mogao reći.

Taj čovjek je moj brat.

KIKA

Nije znao koliko je ljudi ţivjelo u kući njegova brata. Ostali ukućani predstavljali su problem. Zasigurno nisu znali ništa o pravoj prirodi ovog ĉovjeka, ovog ubojice, ništa o njegovim zloĉinima - to je djelomice bio i razlog zbog kojeg je ubijao daleko od kuće. Njegov je mladi brat stvorio podvojeni identitet, imao je obiteljski ţivot i ţivot ubojice, baš kao što je i Lav raspolovio svoj identitet na djeĉaka koji je bio i djeĉaka koji je postao. Lav je zatresao glavom - morao je ostati usredotoĉen. Došao je ovamo kako bi ubio ovog ĉovjeka. Pitanje je bilo kako pritom zaobići ostale ukućane. Ni on ni Raisa nisu imali pištolj. Raisa je osjetila njegovo oklijevanje i pitala: "Što te muĉi?" "Ostali ukućani." "Vidio si lice ovog ĉovjeka. Vidio si fotografiju. Moţeš se zavući u kuću i ubiti ga na spavanju." "Ne mogu to uĉiniti." "Lave, nije zasluţio ništa bolje." "Moram biti siguran u njegovu krivnju. Moram razgovarati s njim." "On će pokušati zanijekati cijelu stvar. Što duţe budeš s njim razgovarao, teţe ćeš ga ubiti." "Moţda. Ali neću ga ubiti na spavanju." Sara im je dala noţ. Lav ga je ponudio Raisi. "Neće mi trebati." Odbila ga je uzeti. "Lave, ovaj je ĉovjek ubio preko ĉetrdeset djece." "I zbog toga ću ga ubiti." "Što ako se bude branio? Sigurno ima noţ. Moţda i pištolj. Moţda je snaţan." "Nije on nikakav borac. On je nespretan, srameţljiv." "Lave, ne moţeš to znati. Uzmi noţ. Kako ćeš ga ubiti golim rukama?" Lav joj je vratio noţ, gurnuvši joj dršku u ruku. "Zaboravljaš - za to sam obuĉen. Vjeruj mi." Ovo je bilo prvi put da je traţio od nje da mu vjeruje. "Vjerujem ti." Nisu imali budućnosti, nikakve nade za bijeg, nikakve nade da će biti zajedno duţe od veĉeras. Raisa je shvatila da je jedan dio nje htio da ovaj ĉovjek veĉeras ne bude kod kuće, da bude na nekom putovanju, jer onda bi ona i Lav mogli ostati zajedno još neko vrijeme, biti bjegunci još barem dva dana prije nego što se vrate dovršiti posao. Posramljena zbog ovakvih misli, odgurnula ih je od sebe. Koliko je

KIKA

ljudi stavilo svoje ţivote na kocku samo kako bi njih dvoje stigli ovamo? Poljubila je Lava, poţeljevši mu da uspije, poţeljevši da ubije tog ĉovjeka. Lav je krenuo prema kući, a Raisa se i dalje skrivala. Plan su već bili razradili. Ona će ostati na odreĊenoj udaljenosti od kuće, nadgledati je i ĉekati. Ako se ubojica odvaţi na bijeg, ona će ga zaustaviti. Ako nešto krene po zlu i Lav ga iz bilo kojeg razloga ne uspije ubiti, onda će ona to pokušati uĉiniti. Stigao je do ulaznih vrata. Iznutra je dopirala slabašna svjetlost, je li to znaĉilo da je netko od ukućana budan? Oprezno je gurnuo vrata, koja su se odmah otvorila. Ispred njega nalazila se kuhinja sa stolom i štednjakom. Svjetlost je dolazila iz uljane lampe - unutar pocrnjele staklene kugle treperio je plamiĉak. Zakoraĉio je u kuću, prošao kroz kuhinju i ušao u sljedeću prostoriju. Na njegovo iznenaĊenje u njoj su se nalazila samo dva kreveta. U jednom su zajedno spavale dvije djevojĉice. U drugom je spavala njihova majka. Bila je sama. Andreju nije bilo traga. Je li ovo bila obitelj njegova brata? I ako jest, je li to znaĉilo da je to bila i njegova obitelj? Je li ovo bila njegova šurjakinja? Jesu li ovo bile njegove nećakinje? Ne, moţda je dolje ţivjela još jedna obitelj. Okrenuo se. Jedna je maĉka zurila u njega hladnim zelenim oĉima. Krzno joj je bilo crno-bijelo. Iako je bila uhranje-nija od maĉke u šumi, maĉke koju su on i njegov brat ulovili i ubili, bila je istih boja, iste vrste. Lav se osjećao kao u nekakvu snu, bio je okruţen fragmentima svoje prošlosti. Maĉka se provukla kroz druga vrata koja su vodila u podrum. Lav ju je slijedio. Uske stepenice vodile su u podrum osvijetljen mutnim svijetlom. Maĉka se spustila niz stepenice i nestala iz vida. S najviše stepenice mogao se vidjeti samo mali dio prostorije. Sve što je Lav vidio bio je rub još jednog kreveta. Bio je prazan. Je li moguće da Andrej nije bio kod kuće? Lav je nastavio silaziti stepenicama, nastojeći to uĉiniti neĉujno. Došavši do dna stepenica, provirio je iza ugla. Za stolom je sjedio muškarac. Na licu je imao debele, kvadratne naoĉale, bio je odjeven u ĉistu bijelu košulju. Igrao je karte. Podigao je pogled. Andrej nije djelovao iznenaĊeno. Ustao je. S mjesta na kojem je stajao, Lav je na zidu iza svog brata mogao vidjeti kolaţ od novinskih izrezaka koji su iz ovog kuta izgledali kao da izlaze iz Andrejeve glave. Radilo se o

KIKA

brojnim primjercima iste fotografije na kojoj je on - Lav - stajao pokraj goruće olupine njemaĉkog tenka, junak Sovjetskog Saveza, simbol pobjede. "Pavele, gdje si dosad?" Njegov mlaĊi brat pozvao ga je rukom da sjedne na praznu stolicu nasuprot njemu. Lav se osjećao bespomoćno, nije mogao drugo osim poslušati, svjestan da više nije kontrolirao situaciju. Andrej nije bio ni zbunjen ni iznenaĊen, nije zamuckivao ni pokušavao pobjeći, ĉinilo se da se savršeno pripremio za ovaj susret. Nasuprot tome, Lav je bio dezorijentiran i zbunjen - nije se mogao suprotstaviti naredbama svog brata. Sjeo je. Andrej je takoĊer sjeo. Brat nasuprot bratu - ujedinjeni nakon više od dvadeset godina. Andrej je pitao: "Jesi li odmah znao da sam ja ubojica?" "Odmah?" "Ĉim si pronašao prvo tijelo?" "Ne." "Koje si tijelo pronašao prvo?" "Larisu Petrovu u Vualsku." "Mlada djevojka, sjećam se." "A Arkadija u Moskvi?" "Bilo ih je nekoliko u Moskvi." "Nekoliko", rekao je to tako usputno. Ako je bilo nekoliko ubojstava, oĉito su sva dobro zataškana. "Arkadij je ubijen u veljaĉi ove godine na ţeljezniĉkoj pruzi. "Mali djeĉaĉić?" "Bile su mu ĉetiri godine." "I njega se sjećam. Ta sam ubojstva nedavno poĉinio. Do tad sam već usavršio tehniku. A ti svejedno nisi znao da sam ja krivac? Prijašnja ubojstva nisu bila tako jasna. Bio sam nervozan. Ipak, nisu smjela biti prejednostavna. Morao sam pronaći nešto što ćeš samo ti prepoznati. Nisam mogao samo napisati svoje ime. Komunicirao sam s tobom i samo s tobom." "O ĉemu ti priĉaš?" "Brate, ja nikad nisam vjerovao da si ti mrtav. Uvijek sam znao da si ţiv. I oduvijek sam imao samo jednu ţelju, jedan cilj... ponovno te pronaći." Je li to u Andrejevu glasu bila ljutnja ili ljubav, ili obje emocije pomiješano zajedno? Je li mu jedina ambicija bila da ga pronaĊe ili da

KIKA

mu se osveti? Andrej se nasmiješio. Bio je to topao osmijeh - širok i iskren - kao da je upravo pobijedio u partiji karata. "Tvoj glupi nespretni brat imao je pravo u vezi jedne stvari. Imao je pravo u vezi tebe. Pokušavao sam uvjeriti majku da si ţiv. Ali nije mi htjela vjerovati. Bila je uvjerena kako te netko oteo i ubio. Rekao sam joj da to nije istina, rekao sam joj da si pobjegao s našom lovinom. Obećao sam joj da ću te pronaći, i da neću biti ljutit kad to uĉinim, da ću ti oprostiti. Nije htjela slušati. Potpuno je poludjela. Zaboravljala je moje ime i pretvarala se da sam ti. Zvala me je Pavel i traţila da joj pomognem onako kako si joj ti pomagao. Ja sam se pretvarao da sam ti jer je tako bilo lakše, jer ju je to ĉinilo sretnom, ali ĉim bih pogriješio ona je shvatila da ja nisam ti. Onda bi se razbjesnila, pa me udarala i udarala sve dok sva ta ljutnja ne bi izašla iz nje. A onda bi opet ţalila što te nema. Nikad te nije preboljela. Svatko ima neki razlog za ţivot. Ti si bio njezin. Ali bio si i moj razlog za ţivot. Jedina razlika izmeĊu mene i nje bila je u tome što sam ja vjerovao da si ţiv." Lav je slušao poput djeteta koje u zanesenoj tišini sluša kako mu netko objašnjava na koji naĉin funkcionira svijet. Nije mogao podići ruku, ustati, nije mogao uĉiniti ništa da ga prekine, priĉa ga je potpuno obuzela. Andrej je nastavio: "Budući da je naša majka bila izgubila volju za ţivotom, ja sam se morao snalaziti sam. Srećom, zima se pribliţavala kraju i situacija se polako popravila. U našem je selu zimu preţivjelo samo deset ljudi, jedanaest ukljuĉujući tebe. Bilo je sela u kojima nitko nije preţivio. Kad je došlo proljeće i snijeg se otopio, sela su zaudarala, trulila i bila puna bolesti. Nisi im se smio pribliţiti. Ali zimi su bila tiha, spokojna, savršeno mirna. I cijelo sam to vrijeme odlazio u lov u šumu, svake noći, sam. Slijedio sam tragove. Traţio sam te i dozivao, izvikivao tvoje ime pod stablima. Ali nisi se vratio." Kao da mu je mozak uspio donekle probaviti ove rijeĉi, djelomice ih razloţiti, Lav je oklijevajući pitao: "Ubio si svu tu djecu jer si mislio da sam te ostavio?" "Ubio sam ih kako bi me pronašao. Ubio sam ih kako bi se ti vratio kući. Ubijanje je bila vrsta komunikacije s tobom. Tko bi drugi prepoznao detalje iz našeg djetinjstva? Znao sam da ćeš ih slijediti,

KIKA

isto onako kao što si slijedio tragove u snijegu. Ti si lovac Pavel, najbolji lovac na svijetu. Nisam znao jesi li ĉlan milicije ili nisi. Kad sam vidio tvoju fotografiju u novinama, razgovarao sam s urednicima Pravde. Pitao sam ih za tvoje ime. Rekao sam im kako smo bili razdvojeni i kako vjerujem da se zoveš Pavel. Oni su mi odgovorili da se ne zoveš Pavel i da su podaci o tebi povjerljivi. Molio sam ih da mi barem kaţu u kojoj si se diviziji borio. Nisu mi ni to htjeli reći. I ja sam bio vojnik. Ne kao ti, nisam bio junak, nisam bio u elitnim postrojbama. Ali dovoljno sam shvaćao te stvari, pa sam pomislio da si se zasigurno borio u specijalnim jedinicama. Zbog tajnosti tvog identiteta pretpostavio sam da si bio ĉlan vojske, Sluţbe drţavne sigurnosti ili vlade. Znao sam da si bio vaţna osoba, nisi mogao biti ništa manje od toga. Znao sam i da ćeš imati pristup informacijama o ovim ubojstvima. Naravno, to nije bilo nuţno. Vjerovao sam da ćeš, ubijem li dovoljan broj djece na dovoljno razliĉitih mjesta, naići na ono što sam uĉinio bez obzira kojim se poslom bavio. Bio sam siguran da ćeš znati da sam ja ubojica." Lav se nagnuo naprijed. Njegov se brat ĉinio tako njeţnim, paţljivo je promišljao o svemu. Lav je pitao: "Brate, što ti se dogodilo?" "Misliš, nakon odlaska iz sela? Ista stvar koja se svima dogodila - bio sam unovaĉen. Izgubio sam naoĉale tijekom jedne bitke, upao na njemaĉki teritorij. Uhvatili su me. Predao sam se. Nakon zarobljeništva, kad sam se vratio u Rusiju, uhitili su me, ispitivali, tukli. Prijetili su mi da će me poslati u zatvor. Pitao sam ih kako sam mogao biti izdajnik kad sam bio gotovo slijep? Šest mjeseci bio sam bez naoĉala. Svijet je bio samo mrlja. A u svakom djetetu na koje bih naišao vidio sam tebe. Htjeli su me strijeljati. MeĊutim, ĉuvari su se zabavljali gledajući me kako se spotiĉem i udaram o stvari. Stalno sam padao, baš kao i kad sam bio dijete. Preţivio sam. Zakljuĉili su da sam bio previše glup i nespretan da bih bio njemaĉki špijun. Rugali su mi se, tukli me i na kraju pustili kući. Vratio sam se ovamo. Ĉak su me i ovdje mrzili i nazivali izdajnikom. Ali ništa od toga nije mi smetalo. Imao sam tebe. I usredotoĉio sam se samo na jednu stvar - da te dovedem kući." "Pa si poĉeo ubijati?"

KIKA

"Poĉeo sam na ovom podruĉju. Ali nakon šest mjeseci morao sam uzeti u obzir ĉinjenicu da si mogao biti bilo gdje u zemlji. Zato sam se zaposlio kao tolkač, da bih mogao putovati. Morao sam ostaviti tragove po cijeloj zemlji, tragove koje ćeš ti slijediti." "Tragove? To su bila djeca." "Prvo sam ubijao ţivotinje. Lovio sam ih na isti naĉin na koji smo ulovili onu maĉku u šumi. Ali nije bilo nikakva uĉinka. Nitko nije obraćao paţnju na ubijene ţivotinje. Nikog nije bilo briga. Nitko nije primijetio. Jednog sam dana naišao na jedno dijete u šumi. Pitalo me što radim. Objasnio sam mu kako postavljam mamac. Djeĉak je bio jednakog uzrasta kao i ti kad si me ostavio. I onda sam shvatio da bi dijete bilo bolji mamac. Ljudi bi sigurno primijetili mrtvo dijete. Ti bi razumio poruku. Zašto misliš da sam ubio toliko djece tijekom zimskih mjeseci? Zato da bi mogao pratiti moje tragove u snijegu. Nisi li slijedio moje otiske po šumi baš kao što si slijedio i onu maĉku?" Lav je slušao tihi glas svog brata kao da je govorio nekim stranim jezikom koji je jedva mogao razumjeti. "Andrej, ti imaš obitelj. Vidio sam tvoju djecu, djecu jednaku onoj koju si ubijao. Imaš dvije prekrasne djevojĉice. Zar ne shvaćaš koliko uţasno to što si napravio?" "Bilo je neophodno." "Ne." Andrej je udario šakama o stol, bijesan. "Ne obraćaj mi se tim tonom! Nemaš se pravo ljutiti! Nisi me nikad pokušao pronaći! Nisi se vratio! Znao si da sam ţiv, ali nije te bilo briga! Zaboravi na glupog nespretnog Andreja! On ti nije ništa! Ostavio si me s ludom, jebenom majkom u selu punom mrtvih tijela! Nemaš mi pravo suditi!" Lav je zurio u bratovo lice izobliĉeno bijesom, odjednom se potpuno izmijenilo, Je li ovo bilo lice koje su vidjela nesretna djeca? Što je njegov brat proţivio? Kakve uţase? Ali vrijeme za saţaljenje i razumijevanje odavno je završilo. Andrej je obrisao znoj s ĉela. "Jedino sam te tako mogao natjerati da me pronaĊeš, jedino sam tako mogao privući tvoju paţnju. Mogao si me potraţiti. Ali nisi. Iskljuĉio si me iz svog ţivota. Izbacio si me iz svojih misli. Najsretniji trenutak mog ţivota bio je onaj kad smo ulovili maĉku, zajedno, sloţno. Kad smo bili zajedno, nisam osjećao da je svijet bio nepravedan. Ĉak ni

KIKA

kad smo bili gladni, ĉak ni kad je bilo nepodnošljivo hladno. Ali onda si ti otišao." "Andrej, ja vas nisam ostavio. Oteli su me. Ĉovjek na kojeg sam naišao u šumi udario me je po glavi, ubacio u vreću i odnio. Nikad te ne bih ostavio." Andrej je odmahivao glavom. "To je i majka rekla. Ali to je laţ. Ti si me izdao." "Zamalo sam umro. Taj ĉovjek koji me je oteo - htio me je ubiti. On i njegova ţena htjeli su me skuhati i tako nahraniti svog sina. Ali kad smo stigli u kuću, njihov je sin već bio mrtav. Ja sam imao potres mozga. Nisam se mogao sjetiti ni vlastitog imena. Trebali su mi tjedni da se oporavim. Tad sam već bio u Moskvi. Napustili smo selo u potrazi za hranom. Sjetio sam te se. Sjetio sam se i naše majke. Sjetio sam se našeg ţivota. Naravno da jesam. Ali što sam mogao uĉiniti? Nisam imao izbora. Morao sam nastaviti ţivjeti. Ţao mi je." Lav se ispriĉavao. Andrej je pokupio špil karata i poĉeo ih miješati. "Mogao si me potraţiti kad si odrastao. Mogao si se potruditi. Nisam promijenio ime. Mogao si me lako pronaći, naroĉito zbog toga što si bio na visokom poloţaju u KGB-u." To je bila istina. Lav je mogao pronaći svog brata, mogao je saznati njegovo prebivalište. Pokušao je pokopati svoju prošlost. A sad se Andrej ubojstvima vratio u njegov ţivot. "Andrej, cijeli ţivot pokušavam zaboraviti prošlost. Odrastao sam u strahu od sukoba sa svojim novim roditeljima. Nisam ih htio podsjećati na prošlost jer sam se bojao da će se sjetiti vremena kad su me htjeli ubiti. Budio sam se svake noći - obliven znojem, prestrašen misleći da su moţda promijenili mišljenje i da će me opet htjeti ubiti. Uĉinio sam sve što je bilo u mojoj moći kako bi me zavoljeli. Htio sam preţivjeti." "Uvijek si htio raditi stvari bez mene, Pavel. Uvijek si me htio ostaviti kod kuće." "Znaš li zašto sam došao ovamo?" "Došao si me ubiti. Zašto bi inaĉe lovac došao? Nakon što me ubiješ, mene će mrziti, a tebe voljeti. Baš kao što je oduvijek i bilo." "Brate, smatraju me izdajnikom zbog potrage za tobom." Andrej se ĉinio iskreno iznenaĊenim.

KIKA

"Zašto?" "Za tvoja su ubojstva okrivili druge ljude. Mnogi nevini ljudi umrli su direktno i indirektno zbog tvojih zloĉina. Razumiješ li ti to? Tvoja je krivnja sramota za Drţavu." Andrejevo lice bilo je bezizraţajno. Konaĉno je progovorio: "Napisat ću priznanje." Još jedno priznaje - i što bi u njemu pisalo?

Ja - Andrej Sidorov - ja sam ubojica. Njegov brat nije shvaćao. Nitko nije htio njegovo priznaje, nitko nije htio da on bude kriv. "Andrej, ja nisam ovdje zbog tvog priznanja. Ovdje sam kako bih se pobrinuo da više ne ubiješ ni jedno dijete." "Neću te zaustavljati. Postigao sam sve što sam ţelio postići. Dokazao sam da sam bio u pravu. Natjerao sam te da poţališ što me nisi potraţio ranije. Da si to uĉinio, pomisli samo koliko bi ţivota spasio." "Ti si lud." "Prije nego što me ubiješ, htio bih s tobom odigrati jednu partiju karata. Molim te, brate, to je najmanje što moţeš uĉiniti za mene." Andrej je podijelio karte. Lav je pogledao u njih. "Molim te, brate, jednu igru. Ako je odigraš, dopustit ću ti da me ubiješ." Lav je uzeo karte, ne zbog bratovog obećanja, već zato što mu je trebalo neko vrijeme da se sabere. Morao je zamisliti Andreja kao stranca. Zapoĉeli su kartati. Usredotoĉen na igru, Andrej se ĉinio savršeno zadovoljnim. Nešto su zaĉuli. Uznemiren, Lav se okrenuo. Na donjoj je stepenici stajala lijepa djevojĉica razbarušene kose. Ostala je stajati na toj posljednjoj stepenici, napola skrivena, oprezno ih promatrajući. Andrej je ustao. "Nadja, ovo je moj brat Pavel." "Brat o kojem si mi priĉao? Onaj za kojeg si rekao da će doći?" Nadja se obratila Lavu. "Jesi li gladan? Jesi dugo putovao?" Lav nije znao što reći. Andrej je odgovorio umjesto njega. "Vrati se u krevet." "Sad sam budna. Neću moći opet zaspati. Samo ću leţati gore i slušati vas kako razgovarate. Mogu li vam se pridruţiti? I ja bih htjela

KIKA

upoznati tvog brata. Nisam nikad upoznala nikog od tvoje obitelji. Jako bih to voljela. Molim te, oĉe, molim te?" "Pavel je doputovao izdaleka. Moramo o mnogoĉemu razgovarati." Lav se morao nekako riješiti djevojĉice. Postojala je opasnost da završi za obiteljskim stolom s bocom votke, narescima i pitanjima o njegovoj prošlosti. Ovdje je došao zbog ubojstava. "Moţda bi nam mogla donijeti ĉaj, ako ga ima?" "Ima. Znam skuhati ĉaj. Da probudim majku?" Andrej je odvratio: "Ne, pusti je da spava." "Onda ću sama donijeti ĉaj." Da, moće. Ona se nasmiješila i potrĉala uz stepenice. Nadja se uzbuĊeno uspinjala. Brat njezina oca bio je zgodan i bila je sigurna da je imao mnogo zanimljivih priĉa. Bio je vojnik, junak. Mogao bi joj objasniti kako da postane borbena pilotkinja. Moţda je bio oţenjen pilotkinjom. Otvorila je vrata i zinula u ĉudu. U njezinoj je kuhinji stajala lijepa ţena. Bila je nepomiĉna, a jednu je ruku drţala iza leĊa, izgledala je kao da ju je neka divovska ruka unijela kroz prozor i smjestila u kuhinju - bila je lutka u lutkinoj kućici. Raisa je iza leda skrivala noţ, oštrice pritisnute uz svoju haljinu. Ĉekanje ispred kuće uĉinilo joj se nevjerojatno dugim. Nešto je sigurno pošlo po zlu. Morat će ovo sama završiti. Ĉim je stupila unutra, s olakšanjem je shvatila da je u kući bilo svega nekoliko ljudi. Vidjela je dva kreveta, na jednom kćer, na drugom majku. Tko je bila ova djevojĉica pred njom? Odakle je došla? Ĉinila se sretnom i uzbuĊenom. Nije bilo osjećaja straha i panike. Nitko nije ubijen. "Ja sam Raisa. Je li moj muţ ovdje?" "Mislite Pavel?" Pavel - zašto je koristio to ime? Zašto je koristio svoje staro ime? "Da..." "Ja sam Nadja. Drago mi je. Nikad nisam upoznala nekog iz tatine obitelji." Raisa je i dalje drţala noţ iza leda. Obitelj - o ĉemu je ova djevojĉica priĉala? "Gdje je moj muţ?" "Dolje."

KIKA

"Htjela bih mu samo reći da sam stigla." Vrlo polako, osluškujući zvukove odmjerenog razgovora pod sobom, Raisa je silazila niz stepenice. Ravno ispred sebe, u ispruţenoj drhtavoj ruci drţala je noţ. Podsjećala je samu sebe da će odugovlaĉenje s ubojstvom ovog ĉovjeka još više oteţati njegovo smaknuće. Došavši do dna stepenica, ugledala je svog muţa kako igra karte. Vasilij je naredio svojim ljudima da opkole kuću - nitko ne smije pobjeći. Pratilo ga je petnaest agenata. Mnogi su bili iz lokalnih jedinica i nije ih poznavao. U strahu da će htjeti igrati po pravilima i tek uhititi Lava i njegovu ţenu, odluĉio je uzeti stvar u svoje ruke. Završit će s ovom priĉom ovdje, uništit će sve dokaze koji bi im mogli ići u korist. Krenuo je naprijed napete puške. Dva agenta krenula su za njim. Rukom im je dao znak da ostanu gdje jesu. "Dajte mi pet minuta. Ako vas ne pozovem, ne ulazite. Je li jasno? Ako se ne vratim za pet minuta, provalite u kuću i pobij-te sve ukućane." Ruka u kojoj je drţala noţ drhtala je. Nije to mogla uĉiniti. Nije ga mogla ubiti. Igrao je karte s njezinim muţem. Lav je zakoraĉio prema njoj. Ja ću. "Zašto igraš karte s njim?" "Zato jer mi je on brat." Na katu se zaĉulo vriskanje. Djevojĉica je vrištala. Potom su ĉuli vikanje, bio je to muški glas. Prije nego što je itko uspio reagirati, Vasilij se pojavio na dnu stepenica podignute puške. Promotrio je situaciju. I on se ĉinio zbunjenim, netremice promatrajući karte na stolu. "Prešao si dug put zbog partije karata. Mislio sam da loviš navodnog ubojicu djece. Ili je ovo tek dio tvoje nove metode ispitivanja?" Lav je zakasnio. Sad više neće moći ubiti Andreja. Uĉini li jedan krivi pokret, Vasilij će ga ubiti, a Andrej će biti slobodan. Ĉak i bez motiva za daljnja ubojstva - Lav nije vjerovao kako će Andrej biti u stanju prestati. Podbacio je. Priĉao je umjesto da je djelovao. Izgubio je iz

KIKA

vida ĉinjenicu da Andrej nije bio jedina osoba koja je priţeljkivala njegovu smrt. "Vasilij, slušaj me, molim te." "Na koljena." "Molim te..." Vasilij je napeo pušku. Lav se spustio na koljena. Sad je mogao samo slušati, preklinjati, moliti, no ovo je bio ĉovjek koji nije htio slušati, jer ga je zanimala samo osobna osveta. "Vasilij, ovo je vaţno..." Vasilij mu je prislonio pušĉanu cijev uz glavu. "Raisa, klekni pored svog muţa, odmah!" Pridruţila se svome muţu, ovako jedno uz drugo bili su preslika braĉnog para pogubljenog ispred štale. Cijev puške sad joj je bila na zatiljku. Raisa je uhvatila Lava za ruku i zatvorila oĉi. Lav je povikao: "Ne!" Vasilij je zauzvrat poĉeo lupkati vrhom pušĉane cijevi po Raisinoj glavi, izazivajući ga. "Lave..." Vasilij nije dovršio reĉenicu. Raisa je ĉvršće stisnula Lavo-vu ruku. Prolazile su sekunde. Ništa se nije dogaĊalo. Vrlo polako, Lav se okrenuo. Nazubljena oštrica noţa prošla je kroz Vasilijeva leĊa i izašla kroz trbuh. Andrej je stajao iza njega, s noţem u ruci. Spasio je brata. Mirno je pokupio noţ - nije se spotaknuo niti pao - i ubio ovog ĉovjeka tiho, vješto. Andrej je bio sretan kao onog dana kad su zajedno uhvatili maĉku, sretniji nego ikad u ţivotu. Lav je ustao i uzeo pušku iz Vasilijeve ruke. Iz kuta njegovih usana curila je krv. Još je bio ţiv, ali oĉi mu više nisu bile proraĉunate, više nije kovao planove. Podigao je ruku i stavio je Lavu na rame kao da se oprašta s prijateljem, a onda se srušio. Ovaj ĉovjek, koji je cijeli svoj radni vijek posvetio Lavovu progonu, bio je mrtav. Ali Lav nije osjećao ni olakšanje ni zadovoljstvo. Sve o ĉemu je mogao razmišljati bio je još jedan zadatak koji je trebao obaviti. Raisa je ustala i stala pokraj Lava. Andrej je ostao tamo gdje je i bio. Nitko se nije micao. Lav je polako podigao cijev puške, uperivši je tik iznad Andrejevih naoĉala. U ovoj maloj prostoriji jedva da je bilo tridesetak centimetara izmeĊu pušĉane cijevi i Andrejeva ĉela. Netko je vrisnuo: "Što to radiš?"

KIKA

Lav se okrenuo. Na dnu stepenica stajala je Nadja. Raisa je prošaptala: "Lave, nemamo puno vremena." Ali Lav to nije mogao uĉiniti. Andrej je rekao: "Brate, ja ţelim da to uĉiniš." Raisa je stavila svoju ruku preko Lavove. Zajedno su povukli okidaĉ. Puška je opalila, trgnula se unatrag. Andrejeva se glava trznula unatrag i on se srušio na pod. Na zvuk pucnja u kuću su provalili naoruţani agenti i štrcali se niz stepenice. Raisa i Lav ispustili su pušku. Glavni ope-rativac zurio je u Vasilijevo tijelo. Lav je prvi progovorio, ruke su mu drhtale. Pokazao je na Andreja - svog mlaĊeg brata. "Ovaj je ĉovjek bio ubojica. Vaš je nadreĊeni umro pokušavajući ga uhititi." Podigao je crnu torbu s poda. Otvorio ju je, nemajući pojma hoće li dokazati da je bio u pravu. Unutra je našao staklenku obloţenu papirom. Otvorio ju je i istresao njezin sadrţaj preko karata što su leţale na stolu. Bio je to ţeludac posljednje ţrtve njegova brata, umotan u list Pravde. Lav je dodao, gotovo neĉujno: "Vasilij je umro herojskom smrću." Dok su se agenti okupljali oko stola i zurili u ovo jezivo otkriće, Lav je zakoraĉio unatrag. Nadja je zurila u njega, a u oĉima joj je plamtio isti onaj bijes kakav je vidio u Andrejevim.

Moskva 18. srpnja Lav je stajao ispred majora Graĉeva u istom onom uredu u kojem je odbio Raisu prijaviti kao špijunku. Lav nije poznavao ovog majora. Nikad nije ĉuo za njega. Ali nije ga iznenadilo što je za ovim stolom sjedio drugi ĉovjek. Karijere nisu bile dugog vijeka u gornjim slojevima Sluţbe drţavne sigurnosti, a prošla su već ĉetiri mjeseca

KIKA

otkad je došao na ovo mjesto. Ovaj put ih sigurno neće kazniti tek izgnanstvom ili slanjem u gulag. Bit će pogubljeni ovdje, danas. Major Graĉev je progovorio: "Tvoj nadreĊeni bio je major Kuzmin, kojeg je imenovao Berija. Obojica su uhićeni. Ja sam sad odgovoran za tvoj sluĉaj." Na stolu ispred njega leţao je zguţvani dosje o ubojstvima djece, koji su Lavu i Nesterovu oduzeli u Vualsku. Graĉev je letimice okretao njegove stranice, fotografije, izjave, sudske zapisnike. "U onom smo podrumu našli ostatke triju ţeludaca, od kojih su dva bila skuhana. Ţeluci su djeĉji, iako još uvijek pokušavamo pronaći ţrtve. Bio si u pravu. Andrej Sidorov bio je ubojica. Pregledao sam njegov ţivotopis. Ĉini se da je suraĊivao s nacistima a to što je nakon rata bio pušten natrag u društvo posljedica je propusta, zapravo je trebao biti odgovarajuće procesuiran. To je bila neoprostiva pogreška s naše strane. Bio je nacistiĉki agent. Poslali su ga da nam se osveti zbog pobjede nad fašistima. Ta je osveta zadobila oblik ovih uţasnih napada na našu djecu; okomili su se na samu budućnost komunizma. Ali ne samo to, ovdje se radilo i o propagandnoj kampanji. Htjeli su uvjeriti naš narod da je naše društvo proizvelo to ĉudovište, a zapravo je bio iskvaren na Zapadu, promijenjen tijekom boravka tamo. Vratio se ovamo otrovnog, stranog srca. Primjetio sam kako se nijedan od ovih zloĉina nije dogodio prije Domovinskog rata." Zastao je gledajući u Lava. "Nije li ovo bila i tvoja teorija?" "Da, upravo je to bila i moja teorija, gospodine." Graĉev mu je pruţio ruku. "Izvanredno si sluţio svojoj zemlji u ovom sluĉaju. Dobio sam zapovijed da ti ponudim promaknuće, Lave, visoku poziciju unutar Snaga drţavne sigurnosti, a otamo moţeš krenuti i u politiku ako poţeliš. Došla su nova vremena, Lave. Naš voda Hrušĉov smatra probleme na koje si nailazio u svojoj istrazi neoprostivom praksom staljinistiĉke vlade. Tvoja ţena je osloboĊena. Budući da ti je pomogla pri hvatanju ovog stranog opera-tivca, sve sumnje vezane za njezinu odanost sad su odbaĉene. Vaši će se dosjei izbrisati. Tvoji roditelji dobit će natrag svoj stari stan. Ako trenutno nije dostupan, onda će dobiti bolji." Lav je i dalje šutio.

KIKA

"Nemaš ništa za reći?" "Vaša ponuda je vrlo velikodušna. Poĉašćen sam. Nadam se da znate da sam djelovao bez razmišljanja o promaknuću ili stjecanju moći. Samo sam htio zaustaviti ubojicu." "Razumijem." "Ali dozvolite mi da odbijem vašu ponudu i zatraţim nešto drugo." "Nastavi." "Htio bih preuzeti moskovski odjel za ubojstva. Ako takav odjel ne postoji, htio bih ga organizirati." "Zašto nam treba takav odjel?" "Kao što ste i sami rekli, ubojstva će postati oruţje protiv našeg društva. Ne budu li naši neprijatelji mogli širiti propagandu konvencionalnim putem, onda će pristupiti nekonvencionalnim metodama. Vjerujem kako će zloĉin postati nova fronta u našoj borbi protiv Zapada. Oni će se njime koristiti kako bi potkopali sklad unutar našeg društva. A kad to poĉnu ĉiniti, ja ih ţelim zaustaviti." "Nastavi." "Htio bih da generala Nesterova premjestite u Moskvu. Volio bih s njim raditi u tom novom odjelu." Graĉev je razmišljao o ovom zahtjevu, vaţno kimajući glavom. Raisa je stajala ispred zgrade i promatrala spomenik Dzer-ţinskom. Lav je izašao van i uzeo je za ruku, drski izraz ljubavi koji nije naišao na odobravanje kod nijednog promatraĉa koji ih je gledao iz Lubjanke. Nije ga bilo briga. Bili su sigurni, barem neko vrijeme. To je bilo dovoljno - bilo je to sve ĉemu su se mogli nadati. Nakratko je pogledao u spomenik Dzerţinskom i pomislio kako se ne moţe sjetiti ni jedne jedine stvari koju je taj ĉovjek ikad izrekao.

TJEDAN DANA POSLIJE

Moskva

KIKA

25. srpnja Lav i Raisa sjedili su u uredu ravnatelja Sirotišta 12, smještenog u blizini zoološkog vrta. Lav je pogledao svoju ţenu i pitao: "Zašto im toliko treba?" "Ne znam." "Nešto nije u redu." Raisa je zatresla glavom: "Ne vjerujem." "Ravnatelju se nismo naroĉito svidjeli." "Meni je izgledao u redu." "Ali kako smo mi njemu izgledali?" "Ne znam." "Misliš li da smo mu se svidjeli?" "Nije vaţno što on misli. Vaţno je što one misle." Lav je nemirno ustao i rekao: "Mora potpisati." "Potpisat će. To nije upitno." Lav je opet sjeo, kimajući glavom. "U pravu si, samo sam nervozan." "I ja sam." "Kako izgledam?" "Izgledaš dobro." "Ne izgledam previše sluţbeno?" "Lave, opusti se." Vrata su se otvorila. Ravnatelj, muškarac u ĉetrdesetima, ušao je u prostoriju. "Našao sam ih." Lav se pitao je li to bila samo fraza ili je zaista morao pretraţiti zgradu. Ravnatelj je zakoraĉio ustranu. Iza njega su stajale dvije djevojĉice, Zoja i Jelena, kćeri,Mihaila Zinovjeva. Prošlo je nekoliko mjeseci otkad su svjedoĉile pogubljenju svojih roditelja u snijegu pred njihovom kućom. MeĊutim, fiziĉke promjene dviju djevojĉica bile su dramatiĉne. Smršavile su, a koţa im je izgubila boju. Mladoj djevojĉici, Jeleni, kojoj su bile samo ĉetiri godine, obrijali su glavu. Starijoj djevojĉici, Zoji, kojoj je bilo deset godina, takoĊer su odrezali kosu. Zasigurno su imale problema s ušima. Lav je ustao, Raisa zajedno s njim. Obratio se ravnatelju. "Moţete li nas ostaviti nasamo?" Ravnatelju se ovaj zahtjev nije svidio. Ali poslušao je i povukao se, zatvarajući vrata za sobom. Obje su djevojĉice okrenule leda vratima i udaljile se od Lava i Raise najviše što su mogle. "Zoja, Jelena, ja sam Lav. Sjećate li me se?" Nije bilo odgovora, nikakve promjene na njihovim licima. Pogledavale su ih oprezno, išĉekujući opasnost. Zoja je uhvatila mlaĊu sestru za ruku. "Ovo je moja ţena Raisa. Ona je uĉiteljica."

KIKA

"Zdravo Zoja. Zdravo Jelena. Zašto ne sjednete? Puno je udobnije sjediti." Lav im je primaknuo stolice. Iako nisu bile sigurne ţele li se udaljavati od vrata, ipak su sjele, još uvijek drţeći se za ruke, još uvijek šuteći. Lav i Raisa kleknuli su tako da su bili niţi od djevojĉica, ali i dalje zadrţavajući odreĊenu udaljenost. Djevojĉicama su nokti bili potpuno crni, ali su im ruke bile ĉiste. Bilo je oĉito da su ih na brzinu uredili za ovaj susret. Lav je zapoĉeo. "Moja ţena i ja ţelimo vam ponuditi dom, naš dom." "Lav mi je objasnio kako ste završile ovdje. Zao mi je ako vam je teško o tome govoriti, ali vaţno je da odmah kaţemo neke stvari." "Iako sam pokušao sprijeĉiti ubojstvo vaših roditelja, nisam u tome uspio. Moţda vam sliĉim na agenta koji je poĉinio taj uţasan zloĉin. Ali, vjerujte mi, nas dvojica nismo jednaki." Rijeĉi su mu zapele u grlu. Zastao je na trenutak kako bi se sabrao. "Moţda ćete pomisliti da bi ţivot s nama znaĉio kako ste izdale svoje roditelje. Ali ja vjerujem da bi vaši roditelji htjeli najbolje za vas. A ţivot u sirotištu vam ne moţe ništa ponuditi. Siguran sam da nakon ova ĉetiri mjeseca to znate bolje od ikoga. Raisa je nastavila: "Traţimo od vas da donesete tešku odluku. Vrlo ste mlade. Naţalost, ţivimo u vremenu u kojem su djeca prisiljena donositi ozbiljne odluke. Ostanete li ovdje, ţivoti će vam biti teški i samo će se pogoršavati." "Moja ţena i ja ţelimo vam ponuditi djetinjstvo, priliku da uţivate u svojoj mladosti. Nećemo zamijeniti vaše roditelje. Nitko ih ne moţe zamijeniti. Bit ćemo vaši skrbnici. Pazit ćemo na vas, hraniti vas i pruţiti vam dom." Raisa se nasmiješila, dodajući: "Ne oĉekujemo ništa zauzvrat. Ne morate nas voljeti - ne moramo vam se ĉak ni svidjeti, iako se nadamo da ćemo vam na kraju biti barem malo dragi. Moţete nas iskoristiti za bijeg odavde." Pretpostavljajući da će djevojĉice odbiti ponudu, Lav je dodao: "Ako ne ţelite poći s nama, pronaći ćemo vam drugu obitelj. Neku koja nije povezana s vašom prošlošću. Ako bi vam tako bilo lakše,

KIKA

samo recite. Ja ne mogu promijeniti što se dogodilo. Ali moţemo vam ponuditi bolju budućnost. Ništa nam nećete dugovati. Imat ćete jedna drugu. Imat ćete svoju sobu. Ali ja ću uvijek biti ĉovjek koji je došao u vašu kuću, ĉovjek koji je došao uhititi vašeg oca. Moţda će to sjećanje s vremenom izblijedjeli, ali nikad neće nestati. Zbog toga će naš odnos biti sloţen. No ja iz vlastitog iskustva vjerujem da to moţe funkcionirati." Djevojĉice su sjedile bez rijeĉi, zurile su u Lava, zurile su u Raisu nisu reagirale niti se pomaknule s mjesta, i dalje su sjedile na stolicama i drţale se za ruke. Raisa je rekla: "Slobodno moţete pristati ili odbiti. Moţete traţiti da vam pronaĊemo drugu obitelj. Moţete odluĉiti što god poţelite." Lav je ustao. "Moja ţena i ja otići ćemo u šetnju. Ostavit ćemo vas da popriĉate o tome same. Moţete ostati u ovoj sobi. Donesite odluku kakvu ţelite. Nemate se razloga bojati." Lav je zaobišao djevojĉice i otvorio vrata. Raisa je ustala i izašla van, Lav ju je slijedio zatvorivši vrata za sobom. Zajedno su krenuli niz hodnik, nervozniji nego ikad u ţivotu. U uredu, Zoja je zagrlila svoju sestricu.

KRAJ

Zahvale Bio sam te sreće da sam imao potporu divnog agenta St Johna Do-nalda iz PFD-a, koji me je i potaknuo na pisanje ove knjige. Za taj poticaj - i toliko drugih stvari - neizmjerno sam mu zahvalan. TakoĊer bih zahvalio Georgini Lewis i Alice Dunne za njihovu pomoć cijelo to vrijeme. Sarah Ballard davala mi je korisne povratne informacije za mnoge radne verzije romana, i one su bile savršen spoj kritike i ohra-brenja. Naposljetku - i zaista je jasno koliko mnogo dugujem

KIKA

PFD-u -htio bih zahvaliti Jamesu Gillu koji je dovršenu knjigu uzeo u svoje ruke, i to samo da bi mi rekao kako knjiga uopće nije dovršena te me natjerao da je prepravim. U toj sam fazi zaista trebao i cijenio njegov entuzijazam. Moji urednici, Suzanne Baboneau iz britanske podruţnice Simon & Schustera i Mitch Hoffman iz Grand Central Publishinga, bili su nevjerojatni. Uţivao sam raditi s njima. TakoĊer bih zahvalio Jessici Craig, Jimu Rutmanu i Natalini Saninoj. Natalina mi je ljubazno ukazala na neke moje pogreške u vezi ruskih imena i ruske kulture ţivota uopće. Posebno bih spomenuo Boba Bookmana iz CAA-e zbog svih njegovih savjeta i zbog toga što me je spojio s Robertom Towneom. Robert, moj spisateljski heroj, odvojio je vrijeme kako bi sa mnom podijelio svoje mišljenje o jednoj od kasnijih verzija knjige. Suvišno je govoriti koliko me je to nadahnulo. Izvan profesionalnih krugova imao sam nekoliko odliĉnih ĉitatelja. Zoe Trodd bila mi je od velike pomoći. Aleksandra Arlango i njezina majka Elizabeth proĉitale su bezbroj inkarnacija romana i u svakoj mi fazi ponudile detaljne„i neprocjenjive komentare. Na tome im ne mogu dovoljno zahvaliti. Kako to obiĉno i biva, Alexandra mi je preko Qwerty Filmsa - gdje je radila s Michael-om Kuhnom, Emelline Yang i Colleen Woodcock omogućila da se poĉnem baviti pisanjem. I upravo tad, kad sam radio istraţivanja za scenarij koji sam pisao za njih, sluĉajno sam se susreo sa stvarnom priĉom o ţivotu Andreja Ĉikatila i dogaĊajima koji su je okruţivali. Mnogi su mi ljudi pomogli da završim ovu knjigu, no nitko toliko kao Ben Stephenson. Nikada nisam bio toliko sretan kao u ovih nekoliko posljednjih godina.

Izvori Ovu priĉu nikako ne bih mogao napisati, a da prije nisam proĉitao memoare, dnevnike i povijesti mnogih autora. Uţivao sam u istraţivanju isto koliko i u pisanju, a djela koja sam koristio kao izvore o temama kojih sam se dotaknuo u knjizi zaista su izvanredna. Slijedi mali izbor tih djela. Trebam istaknuti da sam za bilo kakvu slobodnu inter-

KIKA

pretaciju istine ili nepreciznost povijesnih podataka u romanu odgovoran iskljuĉivo ja sam. Memoari Janusza Bardacha Man is Wolf to A Man (napisano u suradnji s Kathleen Gleeson, Scribner, 2003.) daju snaţnu sliku borbe za opstanak u gulazima staljinistiĉke Rusije. O toj su mi temi bile od velike vaţnosti knjige Gulag (Penguin, 2004.), autorice Anne Appleba-um, i Arhipelag Gulag (Harvil, 2003.) Aleksandra Solţenjicina. Za opći povijesni kontekst bile su mi iznimno korisne sljedeće knjige: The Harvest of Sorrow (Pimlico, 2002.) Roberta Conquesta, Staljin (Phoenix, 2004.) Simona Sebaga Montefiorea i Everyday Stalinism (Oxford University Press, 1999.) Shelie Fitzpatrick. U vezi procedure ruske policije Anthony Olcott u Russian Pulpu (Rowman & Littlefield, 2001.) ušao je u detalje ne samo što se tiĉe samog pravnog sustava, već i knjiţevnog prikaza tog sustava. Knjiga Borisa Levickog The Uses of Terror (Coward, Mccann & Geoghergan Inc., 1972.) bila mi je od neprocjenjive vaţnosti za razumijevanje spletkarenja i rovarenja KGB-a, ili barem pokušaja da se to uĉini. I naposljetku, The Killer Department (Orion, 1993.) Roberta Cullena omogućila mi je jasan uvid u stvarnu istragu zloĉina.što ih je poĉinio Andrej Ĉikatilo. Visoko preporuĉujem svaku od ovih knjiga.

KIKA 19.11.2010.